Sveti Antun Pustinjak
Sveti Antun Pustinjak
Sveti Antun Pustinjak nazivan još i Sv. Antun Opat (Herakleopolis Magna, Egipat oko 251. – † Monte Colzim, Egipat 17. siječnja 356.), svetac je u istočnoj i zapadnoj Crkvi.
Svoj je život posvetio pustinjačkom načinu života. Smatra ga se ocem redovništva. Često ga se prikazuje sa zvoncem u ruci koje označava svečevu sposobnost istjerivanja zlih duhova. Zaštitnik je uzgoja svinja i ostale stoke. Svinja koja predočuje demone požude i proždrljivosti često prati Sv. Antuna Opata i znak je njegove pobjede nad grijehom.
Mladost
Rođen u bogatoj obitelji, u selu Komas blizu Herakleje u gornjem Egiptu, gdje je odrastao u blagostanju. Kad je navršio osamnaest godina roditelji mu umiru te je, kao najstariji, bio dužan preuzeti upravljanje kućanstvom i uzdržavanje maloljetne sestre. Ipak, odlučuje se napustiti svjetovno. U toj su ga odluci učvrstile riječi Svetog pisma: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu.” (Mt.19,21). U dvadesetoj godini Antun razdijeli sve što je imao siromasima, sestru povjeri u djevojački dom da se tamo odgoji.
Sljedećih je petnaestak godina proveo proučavajući učenja raznih pustinjaka i asketa koji su bili posvuda raspršeni. Žeđajući za duhovnim rastom, nastavio je živjeti u blizini rodnoga grada i bavio se fizičkim radom kako bi zaradio za vlastite potrebe, a od preostaloga mogao dati sirotinji. Premda se svega odrekao i posvetio siromaštvu, samoodricanju i stezi te mu je ugled znatno porastao, Antun je nastavio stremiti za još potpunijim predanjem životu vjere i molitve. U trideset i petoj godini sve je više odlazio u udaljena mjesta. Neko je vrijeme bio zatvoren u grobnici a prijatelj bi mu donosio samo ono najnužnije.
Iskušenja
Michelangelo (1487-9).
Živa predaja prenosi kako su ga u napuštenoj grobnici ubrzo snašle strahovite kušnje, koje su ga fizički izmučile i pretukle, ali ga nisu dotukle. Prijatelj koji je brinuo o njemu, kad ga je našao u grobnici kako leži bez svijesti, odnio ga je u crkvu. Ljudi iz okolice čuvali su mu stražu. Usred noći Antun se osvijestio i ugledao pozaspale prijatelje oko sebe. Jedino je njegov vjerni prijatelj ostao budan uz njega. Antun ga je usrdno molio da ga odnese natrag i zaključa još jednom u grobnicu i tako vrati njegovim kušnjama. Nemoćan da ustane i moli, ležao je bespomoćno, dok je grobnica sva podrhtavala od utvara i divljih životinja. Pred Antunovim očima pojavljivali su se lavovi, bikovi, zmije, škorpioni i silovito ga napadali. Antun je ostao miran, na njihovo navaljivanje samo bi im dobacio: “Kad biste bili jaki, bio bi dovoljan samo jedan od vas“. Uskoro nakon toga, grobnica koja se iz temelja potresla, ponovno je utihnula. Demoni i zvijeri zbunjeni su se povukli i nestali, bol u tijelu je prestala, otvorio se krov i grobnicu je obasjalo svjetlo. Svjestan da ima viđenje, Antun je osjetio svoje mirno disanje i upitao: “Gdje si bio? Zašto se nisi pojavio u početku i zaustavio moje nemire“. Kristov glas mu odgovori: “Bio sam ovdje Antune, ali čekao sam i promatrao tvoju borbu. Sada, budući da si ustrajao i nisi podlegao, bit ću zauvijek tvoj pomoćnik“.
Sv. Antun je govorio i o svojoj borbi sa mislima o beskorisnom napuštanju bogatstva i svijeta, a posebno o sestri bez podrške, skrbi i utjehe. Često nije spavao po čitavu noć. Ovakve misli savladao je vjerom da je sve ostavljeno ništavno u usporedbi sa beskonačnim blaženstvom koje Bog daje po Duhu Svetom.
“Stjecanje novca i uživanje u njemu smatraj kratkotrajnom maštarijom. Jer, kakva je korist sticati ono što se ne može ponijeti u duhu? Nije li bolje sticati ono što možemo ponijeti sa sobom: pravednost, mudrost, hrabrost, prosuđivanje, ljubav i vjeru?”
Posljednje godine na zemlji
Osjetivši da mu se bliži smrt, sv. Antun Pustinjak naredi svojim učenicima, da kad se to dogodi, njegove zemaljske ostatke polože u neobilježen grob, prezirući obožavanje relikvija, što je u to doba bilo uobičajeno. Vjerojatno je govorio samo koptski jezik. Sam nije zapisivao ništa, vjerojatno zbog straha od taštine. Prikaz njegovog života, opisan u djelu “Život svetog Ante Pustinjaka” svetog Atanazija, opisuje osobnost čovjeka koji odricanjem od svjetovnog raste u svetosti i kao takav se pretvara u krščanski uzor. Mnoge se njegove riječi mogu pronaći i u zbirci “Život i izreke pustinjskih otaca“. Posljednje godine života proveo je u borbi za pravovjerje protiv Arijeve krivog učenja. Napokon je u miru preminuo godine 356. u dobi od 105 godina.