SVETAC DANA
31. kolovoz 2009.
Sveti Rajnund Noat, kardinal (1200-1240)
Rajmund, jedan od najslavnijih članova Reda Majke Božje za otkup robova, zvanih mercedarijevci, rodio se g. 1200. u Portellu, kod Barcelone. Zapravo, nije ni bio pravim putem rođen jer mu je majka u porodu umrla, a dijete su iz majčina krila naprosto izvadili; odatle i njegov nadimak “nonnatus”, što znači nerođeni. O njegovoj obitelji ne znamo mnogo. Čini se kao da je bila u rodu s vikontima iz Cardone.
Kad su Rajmundu bile 24 godine, stupio je u Barceloni u red mercedarijevaca. Taj je red tek nekoliko godina ranije osnovao sv. Petar Nolasco, veliki Rajmundov prijatelj. Stupivši među mercedarijevce, Rajmund se svom dušom posvetio oslobađanju i obraćenju španjolskih robova iz ruku Saracena i Maura. Španjolska je tada gotovo sva bila u njihovim rukama. Rajmund se svojim velikim ugledom svestrano zalagao za napredak reda mercedarijevaca pa je zbog toga putovao u Rim.
Po povratku s toga puta Rajmund je prenio polje svoga rada u Alžir. Ondje zbog svoje aktivnosti mnogo pretrpio. Kao talac držan je u zatvoru oko osam mjeseci, podvrgnut u više navrata okrutnim mukama. Svetac je sve to podnio herojskom strpljivošću i ustrajnošću. Da bi mu spriječili naviještanje Evanđelja, Saraceni su mu lokotom zatvorili usta. Prije toga su mu usijanim željezom probušili usta. Unatoč tome on je čudesno nastavio hvaliti Boga, propovijedati, robove sokoliti, a nekršćane na obraćenje pozivati.
Zbog tolike revnosti i neopisive hrabrosti papa Grgur IX. imenovao ga je g. 1239. kardinalom svete Rimske crkve, podijelivši mu kao naslovnu crkvu Sv. Eustahija u Rimu. Htio ga je kao vrsnog suradnika i dobrog savjetnika imati uza se u Rimu. Rajmund se na Papinu želju dao na put, ali Vječnoga grada taj put nije vidio jer je, zahvaćen jakom groznicom, umro na putu u Cardoni, nedaleko od Barcelone, i to 31. kolovoza 1240. Sahranjen je u maloj crkvi Sv. Nikole, koja je brzo pretvorena u njegovo svetište. Ljudi su uvelike hodočastili na njegov grob, preporučivali se njegovu zagovoru, a Bog je na taj zagovor učinio mnogo čudesa, što je svečevu slavu pronijelo po cijeloj Kataloniji pa i dalje.
Papa Aleksandar VII. uvrstio je ime sv. Rajmunda kao sveca u Rimski martirologij, službeni popis svetaca. Zbog okolnosti svečeva rođenja primalje ga zazivaju kao zaštitnika. Taj svetac, koji se toliko istakao u trpljenju da pomogne bližnjemu, potiče nas da se i mi znamo nesebično, pa i uz žrtve, žrtvovati za bližnjega.
30. kolovoz 2009.
Blažena Margareta Ward, mučenica († 1588)
Da Margareta Ward nije za katoličku vjeru pretrpjela mučeništvo, pala bi u zaborav i o njoj se gotovo ništa ne bi znalo. Taj zaključak izvodimo iz činjenice da se o njezinu životu prije mučeništva znade veoma malo. Živjela je u XVI. stoljeću, a potjecala je iz Congletona u Cheshiru. Njezina se obitelj ubrajala među najodličnije u Engleskoj. Posljednje je razdoblje života provela u Londonu, u kući plemenite gospođe Whital, kojoj je bila počasna dama.
Saznavši jednoga dana da je žrtva progona protiv katolika u Engleskoj postao i svećenik Vilim Watson, kao i za muke kojima je u zatvoru stalno bio izložen, Margareta ga je ondje posjećivala, pružala mu pomoć, tješila ga i bodrila te činila sve što je bilo u njezinoj moći da mu olakša patnje.
Watson je zbog svoje vjere već bio jedanput zatvoren, no i pušten na slobodu, jer je u času slabosti, a podvrgnut okrutnom mučenju, pristao da će prisustvovati anglikanskom bogoslužju. Zbog toga se kasnije kao nekoć Petar gorko kajao i javno osudio svoj postupak što je zatajio svoju vjeru. Posljedica je toga čina bila da su ga opet lišili slobode te zatvorili u mračni zatvor Bridewell.
Margareta je u samilosti prema tom zatvoreniku zamislila da ga spasi bijegom iz zatvora. To joj je pošlo za rukom, ali je sumnja za taj čin pala na nju sa svim strašnim posljedicama. Zatvorenik se užetom spustio niz prozor, ali je nespretno pao, dok je uže ostalo visjeti na prozoru. Čuvari su odmah posumnjali u Margaretu, koja je zatvorenika posjećivala, i ona bi zatvorena.
Predvedena pred suca, nakon nekoliko teških dana provedenih u zatvoru, Margareta je ne samo hrabro priznala svoj čin, nego je i odbila da otkrije skrovište bjegunca Watsona. Hrabru ženu ništa nije moglo slomiti. Ona se za svoje uvjerenje borila kao lavica. Progonitelji su joj obećali pomilovanje, ali uz uvjet da kraljicu Elizabetu zamoli za oproštenje i obeća da će ići na novotarsko kalvinsko bogoslužje.
Margareta je neustrašivo izjavila da kraljicu nema za što moliti za oproštenje jer joj savjest ne predbacuje da ju je ičim povrijedila. A ići na krivovjersko bogoslužje bilo bi posve protivno glasu njezine savjesti. Doista je vrijedna udivljenja neobična hrabrost te žene. Ona se sa svojom vjerom i načelima nije šalila. Bila je dosljedna onome u što je vjerovala.
Njezini progonitelji, bespomoćni pred njezinom neustrašivošću, osudiše je na smrt »zbog veleizdaje«, onako po kratkom postupku, kako to tirani i nasilnici čine, a u tome su svi jednaki. Tko se s njima ne slaže, toga odmah proglašavaju izdajnikom, neprijateljem naroda, države, poretka, sustava… i šalju ga u smrt, da im ne smeta, da ne bude stalan prijekor njihovu nasilništvu.
Margareta Ward se, po primjeru tolikih engleskih katolika iz doba duge Elizabetine vladavine, hrabro uspela na stratište Tyburn te 30. kolovoza 1588. žrtvovala svoj život za katoličku vjeru koje se ni po koju cijenu nije htjela odreći niti je zatajiti. Ona je za svoju vjeru s radošću pošla u smrt. Papa Pio XI. proglasio ju je 15. prosinca 1925. blaženom.
Danas, kad doživljavamo mlakost i polovičnost tolikih vjernika, dobro je da govorimo i pišemo o mučenicima kojih je život i mučeništvo očit prijekor za sve nas, jer još uvijek vrijede oštre riječi knjige Otkrivenja: »Poznam tvoja djela: niti si studen niti vruć! Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali, jer si mlak – ni vruć ni studen – izbacit ću te iz svojih usta« (3,15–16).
Generalni postulator Družbe Isusove, otac Pavao Molinari, u predgovoru jedne knjige o engleskim mučenicima piše ovo: »Često, a osobito u naše dane, postavlja se pitanje zašto Crkva neprestano proglašava nove blaženike i svece? – Priznavajući svetost nekih svojih članova Crkva želi vjernicima i svim ljudima pokazati nepokolebljivu vjernost kojom su oni slijedili Krista i njegov zakon; ona želi na jedan živ i životan način pokazati na onu poruku koju nam je Otac upravio po Sinu, koji je došao na svijet da nas učini dionicima svoga života i svoje ljubavi. Ona želi da shvatimo kako, prihvaćajući njegov nauk i primajući iskrena srca Krista, našega Gospodina, postajemo već sada dionici onoga života koji će nam biti dan u punini, kad po završetku našega zemaljskoga života, nakon što smo mu bili vjerni, budemo prepušteni u njegovu blizinu. A po tim svecima i blaženicima sam Bog je onaj koji nam govori i koji nam pomaže shvaćati kako u promjenljivim okolnostima života moramo neprestano proživljavati svoje jedinstvo s njime te tako rasti u svetosti.«
29. kolovoz 2009.
Mučeništvo Svetog Ivana Krstitelja
Odrubljena mu je glava zbog Istine za koju se zalagao i koju je propovijedao.
Danas je mučeništvo sv. Ivana Krstitelja. Pri spominjanju toga Isusova preteče, vjerojatno nam se pred očima pojavi scena Herodove gozbe i Herodijadine kćeri u zanosnom plesu. Upravo je taj ples Ivana stajao glave. Doduše, Ivanu je glava odsječena zbog istine za koju se zalagao i koju je naviještao.
Time se ispunilo i proroštvo koje je sam Ivan Krstitelj izrekao pred učenicima kad je, upućujući na Krista rekao da se on, Ivan, treba umanjiti a da se Krist, Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta, mora uzvisiti. To se i dogodilo. Ivan je utamničen i potom mu je odrubljena glava. Kako kažu bibličari, zaista je umanjen!
Židovski povjesničar Josip Flavije oko 90. godine dao je o Ivanu ovakvo svjedočanstvo: ‘Herod je, naime, dao pogubiti toga Ivana, zvanoga Krstitelj, jer je bio dobar čovjek i Židove poticao na nastojanje oko kreposti, zapovijedajući im da se među sobom vladaju pravedno a prema Bogu pobožno i tako se očiste.’ Osim toga, povjesničar navodi da je Ivan bio zatvoren u tvrđavi Meheront, današnji Mukawer. Razlog uhićenja bio je ‘strah da veliki ugled toga čovjeka ne bi njegove podanike naveo na otpad’.
Mučeništvo Ivana Krstitelja pokazuje nam koliko trebamo pretrpjeti za istinu. Ali treba razmišljati i o Herodovom nepromišljenom govoru i prisegi koji su ga doveli u neugodnu situaciju. Čini se da Ivanu Krstitelju nije htio odrubiti glavu, ali je nakon nesmotrenih riječi morao ispuniti obećanje.
Opširnije
Mučeništvo svetog Ivana Krstitelja
»Herod je bio zapovjedio da uhvate Ivana i da ga, svezana u lance, bace u tamnicu, zbog Herodijade, žene svoga brata Filipa, koju bijaše uzeo za ženu, jer mu je Ivan govorio: ’Nije ti dopušteno imati ženu svoga brata.’ Zato ga je Herodijada zamrzila i htjela ubiti, ali nije mogla. A Herod se bojao Ivana. Znao je da je pravedan i Bogu posvećen čovjek i zato ga je štitio. Kad bi ga slušao, odmah bi se zbunio, ali bi ga ipak rado slušao.
No, dođe zgodan dan, kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, visokim časnicima i galilejskim prvacima. Uđe Herodijadina kći te je tako plesala da se svidjela Herodu i gostima. Kralj reče djevojci: ’Išti od mene što god hoćeš, i dat ću ti.’ I zakle joj se: ’Dat ću ti što god zatražiš od mene, pa bilo to i pol moga kraljevstva.’ Ona iziđe te reče svojoj majci: ’Što ću tražiti?’ – ’Glavu Ivana Krstitelja,’ odgovori ona. Vrati se odmah žurno kralju i zatraži: ’Hoću da mi odmah daš na pladnju glavu Ivana Krstitelja.’ To ražalosti kralja, ali zbog zakletve dane pred gostima ne htjede je odbiti. Kralj odmah pošalje krvnika i naredi mu da donese Ivanovu glavu. Ovaj ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka svojoj majci. Kad to čuše Ivanovi učenici, dođoše i uzeše njegovo tijelo te ga položiše u grob« (Mk 6,17–29).
Taj izvještaj sv. Marka o umorstvu Ivana Krstitelja u jednom svom govoru ovako komentira glasoviti Ivan Gerecht, poznatiji kao Lansperg, kartuzijanac, o kojem smo opširnije pisali 11. kolovoza.
»Kristova je smrt na početku nebrojenog mnoštva vjernika. Snagom samoga Gospodina Isusa, a zahvaljujući njegovoj dobroti, dragocjena je smrt njegovih mučenika i svetaca porodila veliko mnoštvo kršćana. Doista, kršćansku vjeru nije moglo uništiti progonstvo tirana ni neopravdano mučenje nevinih: štoviše, ona je svaki put iz toga proizlazila ojačana.
Za to imamo primjer u svetom Ivanu, koji je krstio Krista, a čije sveto mučeništvo svetkujemo danas. Herod, taj nevjerni kralj, vjernošću svojoj zakletvi, htio je iz pamćenja ljudi izbrisati posve spomen na Ivana. A kad tamo, Ivan ne samo da nije bio uništen, već na tisuće ljudi, zapaljeni njegovim primjerom, s radošću idu u smrt za pravdu i istinu. I tako što god ga je većom sramotom tiranin pokušavao prekriti, to ga je u stvari učinio slavnijim. Koji kršćanin, vrijedan toga imena, ne časti danas Ivana, onoga koji je krstio Gospodina? Posvuda u svijetu kršćani slave njegovu uspomenu, sva ga pokoljenja nazivaju blaženim, a njegove kreposti svojim miomirisom ispunjaju Crkvu.
Ivan nije živio za samoga sebe i nije umro za samoga sebe. Koliko je ljudi, obremenjenih grijehom, njegov tvrdi i strogi život doveo do obraćenja? Koliko je ljudi njegova nezaslužena smrt ohrabrila u podnošenju kušnja? A mi, odakle nama danas dolazi prilika da vjerno zahvalimo Bogu, ako ne od uspomene sv. Ivana, koji je bio ubijen za pravdu, a to znači za Krista?
Da, Ivan Krstitelj žrtvovao je od svega srca svoj život ovdje dolje iz ljubavi prema Kristu; on je radije prezreo naloge tiranina nego Božje. Taj nas primjer poučava da nam ništa ne smije biti draže od volje Božje. Ugađati ljudima ne služi velikoj stvari; štoviše, to često veoma škodi. A vrijeđanje Boga ne može ne dovoditi do velikih nedaća. Stoga, sa svim Božjim prijateljima, umrimo svojim grijesima i nagnućima, prezrimo svoje izopačeno samoljublje te dajmo da u nama raste žarka Kristova ljubav…!«
Prema Rimskom martirologiju današnji je datum izabran za proslavu mučeništva ili glavosijeka sv. Ivana Krstitelja, jer je na današnji dan po drugi put pronađena časna njegova glava. Ta je glava kasnije bila prenesena u Rim, gdje se s velikim poštovanjem čuva u crkvi Sv. Silvestra ad Campum Martium. Osim sv. Marka, mučeništvo sv. Ivana opisuje sv. Matej i sv. Luka. Ti opisi idu u red najdramatičnijih scena Novoga zavjeta.
Veliki je Augustin, koga smo jučer slavili, ovim riječima komentirao taj događaj: »Tek što sam pročitao Evanđelje, pred našim se očima ukazao okrutan prizor: glava sv. Ivana na pladnju, prokleti nalog pun okrutnosti, jer se nije mogla podnositi istina. Jedna djevojka pleše, a jedna se mati odmara; usred bestidnosti i uživanja jedne gozbe drsko se stvara i izvodi bezbožna zavjera. I tako se na Ivanu ispunila riječ, koju je sam unaprijed rekao: ’On mora rasti, a ja se umanjivati. On je, uistinu, bio umanjen kad mu je bila odrubljena glava; a Krist je porastao na križu.«
Zanimljivo je da je i židovski povjesničar Josip Flavije oko g. 90. dao o Ivanu Krstitelju ovako divno svjedočanstvo: »Herod je, naime, dao pogubiti toga Ivana, zvanoga Krstitelj, jer je bio dobar čovjek i Židove poticao na nastojanje oko kreposti, zapovijedajući im da se među sobom vladaju pravedno a prema Bogu pobožno i tako se očiste.« Osim toga, on točno navodi da je Ivan bio zatvoren u tvrđavi Meheront, današnji Mukawer, a razlog je uhićenja ležao u »strahu da toliki ugled toga čovjeka ne bi njegove podanike naveo na otpad«. U takvom su postupku svi tirani jednaki, i stari i novi. Njima uvijek smetaju oni koji se boje više Boga nego ljudi, koji ljube pravdu, a mrze bezakonje, pogotovo ako još hrabrošću Ivana Krstitelja otvoreno žigošu zločin i nepravdu.
28. kolovoz 2009.
Sveti Augustin (354-430)
Veliki obraćenik, Krista pronašao u 32. godini.
Danas je sv. Augustin, veliki obraćenik, sin svete Monike. Rođen je u Tagasti na sjeveru Afrike, u današnjem Alžiru, 13. studenog 354. godine. Budući da je očevo imanje gospodarski stajalo sve slabije, Augustin je na dalje školovanje mogao poći tek uz znatnu pomoć jednog skrbnika, što ga je jako pogodilo. Neki misle da je njegova osjetljivost uvelike bila potaknuta upravo tim događajem. Dok se spremao za zvanje govornika, proučavao je Horacija i grčki jezik, a zanosio se i pjesnikom Vergilijem.
Kad je dospio u Kartagu, grad u kojem je cvao razvrat i izopačen život, Augustin se prilagodio mjesnim navadama. U vezi s jednom ženom imao je sina Adeodata. Bio je izvrstan student, koji je uz malo napora svladavao sve poteškoće, pa mu je dovoljno vremena ostajalo za zabavu i raznorazna razmišljanja.
Iako se tada susreo i s Biblijom, ona mu se u usporedbi s Ciceronovim govorima činila odveć blijedom i nezanimljivom. Doskora je postao i Manijev učenik. No, bio je odveć inteligentan da ne bi uočio slabosti manihejstva. Završivši započete nauke, Augustin je tijekom sljedećih trinaest godina bio profesor u Tagasti. Želja za karijerom odvela ga je u Kartagu, a potom u Rim. U Milanu je susreo svetog biskupa Ambrozija koji mu je bio pravi sugovornik u pitanjima koja su ga mučila.
U 32. godini je pronašao Krista. Došavši u svoj zavičaj 388. godine, izabrali su ga za svećenika 391. godine, a pet godina potom postao je biskup. Puno je proučavao i pisao. Njegovo pisano djelo obuhvaća 113 knjiga i 218 pisama. Uz ‘Ispovijesti’, spomenimo i ‘De civitate Dei’, ‘O državi Božjoj’. Izazivale su ga hereze poput maniheizma, donatizma i pelagijanizma pa je razvijao svoju teologiju i filozofiju, udarajući temelje crkvenom nauku. Umro je 28. kolovoza 430. godine, kad su Vandali već tri mjeseca opsjedali njegov biskupski grad Hipon. Nakon pada Hipona tijelo su mu prenijeli u Sardiniju, a potom u Paviju, 722. godine.
Opširnije
Sveti Augustin (354–430)
Augustin se rodio 13. studenoga 354. u Tagasti, gradiću u Numidiji, danas je to mjesto u Alžiru, a zove se Souk Ahras. Njegov otac bijaše mali posjednik, ali imanje je zbog velikih poreza donosilo sve manje prihoda. Zato će Augustin moći na škole samo uz obilnu pomoć jednog svog zaštitnika. To je donekle za njegov osjećaj bilo ponižavajuće i on je tu milostinju doduše primio, ali ipak ranjen u svojem ponosu. Neki misle da mu je ta okolnost utisnula u dušu onu silnu osjetljivost, koja će za njega biti karakteristična kroz cijeli život. Dok je njegov otac, Patricije, bio poganin, majka mu je Monika bila gorljiva kršćanka (jedan pisac veli »fantastična«), prava vjernica.
Augustin je bio veoma živahan duh, iznimno temperamentan, prekomjerno osjetljiv, slabo discipliniran učenik, odviše svjestan da mu učenje ide lako i da se prema tome ne treba naprezati. Prve razrede škole završio je u rodnoj Tagasti. Nakon toga je pošao u Madauru te ondje pohađao predavanja nekog gramatika da bi se na taj način pripremio za zvanje govornika. Homer i grčki jezik ne učiniše na njega baš neki jači dojam. No zato se zanosio i bio upravo oduševljen za rimskog pjesnika Vergilija. Lio je suze čitajući o nesreći kraljice Didone.
Kad je Augustinu bilo 16 godina, ponestalo mu je novca pa se iz Madaure morao vratiti kući. Taj prisilni povratak na njega nije dobro djelovao i on se pridružio jednoj bandi mladih izgrednika razbijača. Na sreću, to nije dugo potrajalo. Zahvaljujući svome dobrotvoru, mogao je nastaviti nauke i to u Kartagi, gdje je bujao razvratan i pokvaren život, a u tu je močvaru i on uronio. Našao si je »prijateljicu«, s njom podržavao nezakonite veze te imao sina Adeodata. Uz Kartagu ga je držala ne samo želja za naukom već i žarka ljubav prema djevojci.
Kako mu studij nije zadavao posebne brige, bio je ponosan i na rezultate koje postizavaše. Pijući iz čaše užitaka punim gutljajima, uživajući ugled blistava studenta, u duši je ipak bio nemiran. Tada je čitao Ciceronova djela i u duši mu se poče buditi »ljubav prema mudrosti«. Čitao je i Bibliju, no njezin hrapavi jezik, prema blještavu Ciceronovu stilu, činio ju je u njegovim očima bijednom knjigom.
Uskoro je upao i u mrežu Manijevih učenika te postao manihejac. Manihejci su tumačili paradoks nereda u svijetu postojanjem dvostrukog počela: dobra i zla, koja vladaju svijetom. To je naučavanje nastalo prije više od dva stoljeća u središnjoj Aziji te prodiralo malopomalo na Zapad, u Sredozemlje, zadavajući kršćanstvu teške gubitke. Sve događaje u svijetu tumačili su kao borbu između dviju vječitih sila: svjetla i tame, duha i materije. Iz pomiješanosti svjetla i tame nastao je ovaj svijet; zato je i zao. Augustin je ispočetka bio oduševljen manihejac, no tada se počeo sve više oslobađati mitološkoga sadržaja tog nauka. Počeo je uočavati zbrkanost manihejskog nauka na području filozofije i teologije te njezinu dekadencu na području morala. Bio je i odviše inteligentan, a da ne bi uočio što je u maniheizmu slabo i jadno. On je sve više tragao za pravim smislom života, a na to mu temeljno pitanje maniheizam, zaista, nije mogao dati pravi odgovor. Poslije će Augustin u svojim spisima s pet dokaza pobiti manihejsku zabludu. Ako ih želimo svesti na ono bitno, možemo reći ovako: Ne mogu postojati dva Boga, nego samo jedan i to onaj koji je posve apsolutno savršen, nepromjenjiv i vječan, bez početka i svršetka. A takvo biće može biti samo jedno jer, kad bi ga u savršenosti mogao netko drugi nadmašiti, onda bi taj bio pravi Bog. Dakle, moguć je samo jedan pravi Bog, nema dualizma.
Završivši nauke, Augustin je u Tagasti postao profesor. Tu je službu obavljao 13 godina. Želja za karijerom odvest će ga iz Tagaste, zabačene i nevažne, u Kartagu, a zatim će i u Rimu predavati retoriku.
Sveta je Monika, majka sv. Augustina, kako je poznato, mnogo molila za njegovo obraćenje, no molitva osta dugo neuslišana. Kad je njezin sin, koji bijaše učitelj govorništva u Kartagi, naumio poći u Rim da bi ondje mogao još uspješnije poučavati. Njegova se majka pobojala da će u velikom gradu za njezina sina biti još više pogibelji pa ga je plačući molila da promijeni svoju odluku. Cijelu je sljedeću noć provela u molitvi, moleći Boga da spriječi odluku njezina sina o putu preko mora. Drugo je jutro doznala sva u strahu da je njezin sin otputovao.
Zašto Bog nije uslišio njezinu molitvu? Zato što je boravak u Italiji postao veoma koristan. Ondje će se Augustin obratiti. Sam će kasnije reći: »Bože, ti nisi ispunio želju moje majke da joj dadneš ono za što je uvijek molila!«
Nakon rada u Rimu, Augustin je napokon g. 384 dobio novo namještenje u carskoj rezidenciji u Milanu, gradu koji je tada bio prijestolnica Zapadnorimskoga Carstva. Uz sve uspjehe na profesorskom, retorskom i filozofskom polju, uz udovoljavanje strastima, prati ga stalno neki nutarnji nemir. I on osjeća: »U meni su dva čovjeka…«
Međutim Milano će postati odlučna točka njegova života. Ondje je počeo proučavati djela genijalnog mislioca neoplatonizma Plotina (205–270). Tamo ga je pronašla Monika, anđeo čuvar njegova života, te ga uspjela skloniti da prekine nedopuštene odnose s Adeodatovom majkom. U Milanu je Augustin susreo biskupa sv. Ambrozija (340–397), u kojem je našao sebi dostojna partnera u raspravljanju o najvažnijim životnim pitanjima, o problemima koji su njega samoga mučili. Augustin je požudno slušao njegove propovijedi, gutajući njegove riječi. Smatrao ga je nedostiživim govornikom. Poslije će o svojim doživljajima u milanskoj katedrali zabilježiti: »O Bože, koliko sam suza prolio kod tvojih himana i pjesama! Kako sam bio ganut kad je tvoja crkva odzvanjala od lijepa pjevanja. Oni su tonovi balzam za moje uho i s njima se tvoja istina izlijevala u moje srce tako da je u meni plamtio žar pobožnosti.« Uz govorništvo i ljepotu liturgijskog slavlja u Augustina je malopomalo počimalo prodirati i Kristovo Evanđelje. Tada je čitao i Plotinove Enneade i ta lektira dade konačan pravac njegovu životu. Po Plotinovu idealističkom misaonom sustavu te utjecaju biskupa Ambrozija definitivno se približio kršćanstvu. Međutim se još uvijek nije mogao otrgnuti od spona koje su ga sputavale, a to su: častohleplje, uspjeh, karijera, zlato i seksualni užici.
Božja ga milost, koju za njega ustrajno moli majka mu Monika, prati ukorak. Augustin dobiva u ruke životopis sv. Antuna pustinjaka, iz pera sv. Atanazija, čita ga i ostaje pod dubokim dojmom. Divi se pred idealom mnoštva onih kojih su sve ostavili i pošli za Kristom u pustinju, u samoću, u molitvu i pokoru. Augustin i sam stoji sada pred odlučnim korakom od svoga života i on mora nešto pametno stvoriti. Taj će korak biti dar Božje milosti koja ga prati. Kad kasnije o njoj bude raspravljao s pelagijancima, znat će je braniti ne samo iz Svetoga pisma, već i iz vlastitog iskustva.
Prizor konačnog obraćenja sam je Augustin ovjekovječio u Ispovijestima. U to je vrijeme upadno tražio samoću. Tako se bio povukao u osamljenost vrta svoje kuće u Milanu. Tamo je plakao od boli nad svojim bijednim stanjem, razapet između ideala i nagona. U svom je bezizlaznom stanju molio za pomoć odozgora. Vapio je: »A što sada, Gospodine, i kako će dugo potrajati ovakvo stanje?« Tada je čuo kako netko dječjim glasom viče: »Tolle – lege, tolle – lege! – Uzmi i čitaj!« Uzeo je Sveto pismo i oči mu se zaustaviše na ovome tekstu: »Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!« (13,12–14).
Taj je nadahnuti tekst bio savršen odgovor na njegov zov i vapaj iz dubina. On je iz Augustina protjerao svu tamu nesigurnosti, ispunivši mu srce snažnim svjetlom. U svojoj 32. godini života Augustinova duša pronalazi napokon Gospodina. Za tu je milost bio cijeli život zahvalan Bogu, a njegove Ispovijesti nisu drugo do himna zahvalnica Gospodinu.
Augustin je još nekoliko tjedana nastavio svoju službu profesora govorništva, a onda se zahvalio. Skupa s majkom, sinom i nekim prijateljima povukao se na ladanjsko dobro nekog svoga prijatelja u blizini jezera Como, zvano Cassiciacum, tridesetak kilometara sjeverno od Milana. Prijatelji su mu omogućili dulji skroviti boravak ondje. U uskrsnoj noći 23. travnja 387. primio je iz ruku milanskoga biskupa, svetoga Ambrozija, sakramenat krštenja zajedno sa svojim sinom Adeodatom.
Na povratku u Afriku Monika je umrla u Ostiji, lučkom gradu na ušću Tibera u Tirensko more. Tko je pročitao Augustinove Ispovijesti, rado posjećuje to mjesto jer ga je u tom remekdjelu opisao divno, a još divnije život i smrt svoje majke Monike, koja je jedan od najvećih genija kršćanstva. Na zidu jedne od negdašnjih kuća ispisan je Augustinov dijalog (dakako skraćen) s majkom kad su u Ostiji čekali brod; majka ga nije dočekala, već je ondje umrla, sva sretna što je uz nju stajao njezin obraćeni sin za čije obraćenje bijaše prolila mnogo suza, izmolila mnogo molitava, prikazala mnoštvo žrtava.
Augustin je stigao u zavičaj u jesen 388. Prodao je očevo imanje te s prijateljima i istomišljenicima provodio neke vrste redovnički život produbljujući svoju duhovnost te studirajući i dalje filozofiju i teologiju. To je razdoblje trajalo tri godine.
Tada se jednog dana našao u crkvi u Hippo Regiusu, Hiponu (danas Annabi). Stari je mjesni biskup Valerije predložio zajednici da mu izaberu svećenika koji će mu pomagati, a osobito u propovjedničkoj službi. Augustinova prisutnost u crkvi nije ostala nezapažena. Narod je povikao: »Augustin – svećenik!« Kandidat je protestirao, branio se, briznuo u plač, smatrajući se valjda nevrijednim, no sve bijaše uzalud. Narod ovdje bijaše, doista, glas Božji. Njegovo je svećeničko ređenje bila odlučena stvar. Bio je zaređen za svećenika te 391. godine.
Za njega je to bila velika žrtva. Morao se odreći onoga lijepoga, mirnoga, kontemplativnog života u društvu prijatelja te prihvatiti teške službe svećeničkog služenja. No kršćanin nije vjernik samo za sebe, već i za Crkvu, za zajednicu. Augustin će 5 godina kasnije, g. 396., kao biskup naslijediti Valerija u Hiponu, drugom po važnosti gradu rimske Afrike. No utjecaj će hiponskoga biskupa prelaziti daleko međe njegove biskupije, i to ne samo prostorno, već i vremenski sve do dana današnjega. On je u svoje doba postao neosporan vođa afričkog episkopata, ali i teološka svijest i savjest cijele Crkve.
Novi je biskup Hipona uza sve to u prvom redu bio sluga svoje Crkve u Hiponu. A biskupsku je službu shvaćao »ne kao predstojništvo, već kao služenje«. Sa svojim je klerom provodio zajednički život pod veoma strogim pravilom. Prof. Franz Spirago u svojoj Zbirci primjera spominje natpis u blagovaonici sv. Augustina koji je glasio: »Qisquis amat dictis absentem rodere vitam hanc mensam vetitam noverit esse sibi.« (Neka se klone ovog stola oni koji rado vrijeđaju tuđu čast.)
Augustin je naročitom revnošću obavljao službu propovijedanja. Oko tisuću sačuvanih propovijedi najveći su dio njegove pismene baštine. Te su propovijedi pune misli iz Svetoga pisma, koje Augustin svojom rječitošću i dubinom neobično lijepo razlaže. Uz pastoralnu službu razvio je i karitativnu u korist siromaha i potrebnika. Svoju je službu shvaćao veoma odgovorno, zalagao se posve pa je često morao govoriti: »Stenjem pod teretom svoje biskupske službe.«
Augustin je obavljao i službu velikog teologa i učitelja Crkve. On je čitavom svojom kulturom bio Rimljanin, a inače genijalan mislilac, koji je iza sebe ostavio monumentalno djelo neusporedive vrijednosti. Bio je filozof, teolog, pastir duša, čovjek velike duhovnosti, naučitelj milosti i ljubavi. Njegovo pisano djelo broji 113 knjiga i 218 pisama. Kroz te se spise provlače sve rasprave tadašnje afričke Crkve i kršćanskoga svijeta, osobito one što ih prouzročiše donatisti i pelagijanci. Augustinovo cjelokupno djelo, pa i njegove polemike, nije imalo druge svrhe do službe Crkvi njegova i budućih vremena. Augsburški profesor Wilhelm Gessel kaže da je Augustinova literarna ostavština gotovo neiscrpiva. On je najznačajniji filozofski mislilac među svetim Ocima, a njegova teologija ide u vrhunce patristike. No, iako je bio jedan od najvećih genija svog doba, dopustio je da ga i kritiziraju, a plod je toga njegovo znano djelo Retractationes u kojem je korigirao neka svoja mišljenja. U tome je također pokazao veličinu duha jer je kraj sve svoje nadarenosti bio svjestan da ipak nije nepogrješiv.
To je nadasve pokazao na duhovnomoralnom planu u svojim besmrtnim Ispovijestima – remekdjelu kršćanske pa i svjetske literature, uvijek vrijednom i suvremenom. U njemu je dao dubok i svestran uvid u svoj religiozni razvoj. Uz Ispovijesti visoko kotira i Augustinovo drugo remekdjelo De civitate Dei (O Božjoj državi) u kojem je sadržana najvrjednija starokršćanska apologetika, obrana kršćanstva, a u isto vrijeme poštovanja dostojna teologija povijesti. Povod je za pisanje tog djela dao kriv sud da je za propast Rimskog Carstva krivo kršćanstvo.
Svoju je bogatu i dubokoumnu teologiju Augustin razvio u sukobu s herezama svog vremena: maniheizmom, donatizmom i pelagijanizmom. Donatistička je hereza naučavala da vrijednost sakramenata ovisi od duhovne čistoće i kreposti djelitelja i stoga su osnovali crkvu isključivo samo od onih čistih u kojoj za grješnike nije bilo mjesta, a najmanje milosrđa. Naučavali su i neke druge zablude, na primjer ponovno krštenje. Ta je zabluda dolazila od krivog poimanja sakramenta jer se njegova djelotvornost i učinkovitost vezala uz čistoću djelitelja. Za Augustina je to značilo svoje ufanje stavljati u čovjeka, a ne u Krista, uzročnika i pravog djelitelja sakramenata. To prema svetom Augustinu znači da nije Petar ili Ivan koji krsti, već je to Krist sam.
Protiv pelagijanizma, svojevrsnog naturalizma, koji je nijekao stvarnost istočnog grijeha, pa i potrebu milosti, Augustin je razvio temelj svog nauka o milosti. Bog je čovjeka kod stvaranja upravio prema konačnom nadnaravnom cilju i za to ga obdario milošću. Čovjek je nadnaravna slika Božja, grijehom doduše ranjena, ali po Kristu opet povraćena u prvotno stanje. Krist je svojom milošću spasio i opravdao palog čovjeka. Ta je milost dakako dar Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Opravdavajuća milost je ponovno stvaranje čovjeka jer po njoj postaje homo novus – novi čovjek u Kristu. Ta milost sadrži u sebi izlijevanje Božje ljubavi na čovjeka koji postaje Božji prijatelj, ljubimac, štoviše, ljubljeni sin. A tek ljubav prema Bogu čovjekove čine čini nadnaravnima i za nebo zaslužnima.
Čovjek, dakle, s Božjom ljubavlju i milošću, bez koje ne može ništa, mora surađivati, a to znači živjeti u Božjoj ljubavi i prijateljstvu. Upravo je Augustin rekao: »Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe!« Pelagijanizam, na žalost, stavlja u čovjeka preveliku moć, kao da mu nije potrebna Božja milost.
Augustin si je g. 426. izabrao biskupapomoćnika. Umro je 28. kolovoza 430., kad su Vandali već tri mjeseca opsjedali njegov biskupski grad. Nakon pada Hipona tijelo su mu prenijeli najprije na Sardiniju, a g. 722. Luitprand ga je prenio u Paviju.
U Ispovijestima Augustin priznaje: »Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.«
27. kolovoz 2009.
Sveta Monika (332-387)
Kršćani je slave kao zaštitnicu majki.
Danas slavimo svetu Moniku, majku sv. Augustina. Rođena je u Tagasti u odličnoj kršćanskoj obitelji iz koje je baštinila dobar odgoj i ljubav prema mudrosti. Udala se za maloposjednika Patricija, dobrog i osjećajnog čovjeka, ali temperamentnog Afrikanca koji je nije poštedio bračne nevjere. Kao kršćanka nastojala ga je pridobiti za svoju vjeru.
U životu ove svetice, prema njezinu vlastitom svjedočenju, spominje se i zgoda iz djetinjstva i mladenaštva. Naime, Monika je znala, kad bi je roditelji slali u podrum po vino, i sama ispijati više čaša. Postala je to opasna navika, a kad ju je jedna kućna sluškinja u jednoj prepirci nazvala pijanicom, ta ju je riječ toliko pogodila da nikad više nije posegnula za vinom.
U svojoj 22. godini, 13. studenog 354. godine Monika je rodila Augustina, sina prvijenca. Bilo je to njezino prvo rađanje Augustina. Teže ga je bilo roditi kao odrasla čovjeka kad je pošao krivim putem. Sveta je majka punih 16 godina ustrajala u molitvama, suzama i trpljenjima za svoga sina.
Naime, Moniki je u 40. godini umro muž, a nakon toga započeo je mukotrpni put molitve za Augustinovo obraćenje. Njezine suze i molitve nisu bile uzaludne. To je naslućivao i veliki milanski nadbiskup Ambrozije, koji je Moniki rekao da sin tolikih suza ne može propasti. I zaista, u povijesti Crkve vjerojatno je Augustinova ispovijest najpotresnija. A u IX. glavi toga Augustinova djela koje i nosi naslov ‘Ispovijesti’ nalazi se jedan od najljepših opisa majke u književnosti.
Augustin je 24. travnja 387. godine primio sakrament krštenja. Majčine su se želje ispunile i ona kao da više nije imala za što živjeti. Nakon toga krenula je put Afrike, ali se na brodu razboljela. Umrla je u Ostiji, na ušću Tibera, čekajući lađu za dalji put. Kršćanski je puk slavi kao zaštitnicu majki.
Opširnije
Sveta Monika (332–387)
Sveti Augustin, pri koncu svoje knjige O redu, spominje jednu dražesnu zgodicu. On je sa svojim prijateljima raspravljao o temi te knjige koja je tada nastajala. Tada je u društvo stupila i njegova majka Monika, a predmet je rasprave bio njoj dobro poznat. Zanimala se kako napreduje posao na knjizi. Augustin je odmah zapovjedio da se upiše i njezin dolazak i njezino pitanje. Monika se na to naljutila te rekla: »Što to radite? Pa ja nisam nikada čula da u spisima koje čitate u takvim raspravama nastupaju i žene.« Monika se očito brani od toga da je spominju u jednom učenom, filozofskom djelu. No Augustin je smiruje. On joj tumači da grčka riječ »filozofija« znači isto što i »ljubav prema mudrosti«. »Ja bih te u ovom svom spisu mimoišao bez spomena, kad ti ne bi ljubila mudrost. No ti ljubiš mudrost više nego mene, a ipak znam koliko i mene ljubiš. Ti si u njoj toliko uznapredovala da se nikad nisi plašila smrti, a što je prema svjedočanstvu sviju najviši vrhunac filozofije. Ne moram li onda u njoj drage volje biti tvoj učenik?«
A u čemu se sastojala Monikina filozofija? U ljubavi prema Božjoj utjelovljenoj mudrosti, koju je upoznala čitajući knjige Svetoga pisma. Ta je ljubav bila sva tajna njezina života, najljepša od svih tajna. Ona se u njoj rodila već u roditeljskoj kući u Tagasti, jer je bila član jedne odlične kršćanske obitelji. Primila je veoma dobar odgoj od majke i jedne stare sluškinje. Pa ipak, unatoč dobrome odgoju, kako je kasnije priznala sinu Augustinu, Monika se kao mlada djevojka odala piću. Kad su je roditelji slali u podrum po vino, ona je iz neke djevojačke obijesti ispijala požudno pune čaše vina. To je trajalo sve dotle dok je stara sluškinja u prepirci s njome nije nazvala »pijanicom«. Ta ju je pogrdna riječ tako duboko dirnula u srce da se od toga časa zauvijek oslobodila te svoje mane.
Kad se Monika rascvala u lijepu i zrelu djevojku, udala se u Tagasti za nekog maloposjednika po imenu Patricije. On još nije bio kršćanin; inače po naravi čuvstven čovjek, autoritativan i lak na srdžbu. Patricije voljaše svoju ženu pa ipak je, kao vruć i strastven Afrikanac, nije poštedio duboke boli zbog svoje bračne nevjernosti i preljuba. Monika ga je nastojala obratiti Kristu. A govorila mu je o njemu više životom nego riječima, strpljivo podnašajući njegove ispade srdžbe i njegove nevjernosti. Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivu nošenju križa nije mogla ne djelovati na njezina muža pa se on javio za katekumena, a na smrtnoj je postelji primio kupelj preporođenja postavši po krštenju kršćanin. Bilo je to prvo veliko životno djelo te velike žene u kojem je vjerno surađivala s Božjom milošću i nadahnućima.
Kad su Moniki bile 22 godine, rodila je 13. studenoga 354. u Tagasti, u sjevernoj Africi, svoga prvorođenca, slavnoga i velikoga Augustina, koga će još jedanput roditi, kad ga molitvom, suzama i riječima bude dovela do obraćenja i krštenja. Osim njega, rodila je još jednoga sina, po imenu Navigija, i jednu kćerku, kojoj ne znamo ime. Svima im je dala dubok kršćanski odgoj, no unatoč tome, Augustin će krenuti putem strasti i grijeha. No i tada je ipak, zahvaljujući majčinu odgoju, sačuvao ljubav prema Isusovu imenu, vjeru u Providnost, sigurnost u postojanje vječnoga života. Za kćerku znamo da se udala, postala udovica, a onda sve do smrti bila poglavarica jednog samostana žena u Hiponu, gdje joj je brat Augustin bio biskup.
Kad je Moniki bilo 40 godina, umro joj je muž, a tada započinje 16 najtežih godina njezina života, ali i njezino najslavnije životno razdoblje. Njezine se molitve nisu uzalud dizale prema Bogu, njezine suze nisu uzalud tekle. Augustin, sin njezinih tolikih suza, obratio se i postao drugi čovjek. Monika ga je slijedila na njegovu putu u Rim i u Milano. Bilo je to g. 385. kad se Augustin ukrcao u brod i došao u Rim. Majka je išla za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih zabluda, ali još uvijek neodlučna pred kršćanskom vjerom. Ostala je uz njega sve do obraćenja. S njime se povukla najprije na malo imanje Cassiciacum. Poslije toga su se vratili u korizmi u Milano, gdje se Augustin spremao na krštenje. Taj je sveti sakrament primio 24. travnja 387. Nakon toga su se uputili put Afrike. No, došavši u Ostiju, na ušću Tibera i čekajući na lađu, Monika se razboljela i umrla. Ondje bi i pokopana, no ne trajno.
Svetu Moniku slavimo kao ženu izvanrednih naravnih i nadnaravnih vrlina. Resila ju je silna jakost duha, oštroumnost i profinjena osjećajnost. A od nadnaravnih vrlina: nepokolebljivo pouzdanje, postojana molitva, razmatranje Svetoga pisma, poštivanje crkvenoga autoriteta. Sin joj je Augustin postavio besmrtan spomenik u svojim Ispovijestima, osobito u IX. knjizi, koja je jedan od najljepših opisa majke u svjetskoj literaturi. Njezine se relikvije veoma časte u crkvi Sv. Augustina u Rimu, a pučka je pobožnost slavi kao uzor i zaštitnicu kršćanskih majki.
Završetak zemaljskog života sv. Monike i postignuće vječne mudrosti ovako u Ispovijestima opisuje sin joj Augustin: »Kad se približio dan u koji je imala otići iz ovoga života – taj si dan ti znao, a mi nismo znali – dogodilo se, vjerujem, po tvojoj tajanstvenoj odluci, da smo ona i ja sami stajali naslonjeni na jedan prozor s kojeg se vidjelo u vrt unutar kuće u kojoj smo stanovali. To je bilo u Ostiji na ušću Tibera. Ondje smo, daleko od buke mnoštva, poslije napora od dugog putovanja skupljali snage za plovidbu morem. Razgovarali smo, dakle, sami, veoma ugodno i, zaboravljajući prošlost, a upirući pogled u ono što je pred nama pitali smo se pred licem Istine, a to si ti: kakav će biti vječni život svetaca, kojega ni oko nije vidjelo, ni uho čulo, niti je u srce ljudsko ušao. Mi smo otvorenih usta srca svoga hlepili za nebeskim vodama tvoga izvora, izvora života koji je od tebe.
Tako sam govorio, ako i ne upravo na taj način i istim riječima, ipak ti znaš, Gospodine, kako je onoga dana kad smo tako razgovarali i kad nam je ovaj svijet za toga razgovora omrznuo sa svim svojim užicima, moja majka tada rekla: ’Sine, što se mene tiče, ništa me više u ovom životu ne veseli. Što da još radim ovdje i zašto sam još ovdje, ne znam. Više se ničemu ne nadam od ovoga svijeta. Jedino je bilo zbog čega sam željela još jedno vrijeme ostati u ovom životu: da tebe vidim kao kršćanina katolika prije nego umrem. To mi je u još obilnijoj mjeri udijelio moj Bog: vidim te kao njegova slugu pošto si prezreo zemaljsku sreću. Što još radim ovdje?’
Što sam joj na to odgovorio, ne sjećam se pravo. Međutim, ona je jedva nakon pet dana ili ne mnogo više legla u postelju bolesna od groznice. Dok je bolovala, jednoga je dana pala u nesvijest i neko vrijeme nije znala ništa za sebe. Mi smo se strčali, ali ona se brzo vratila k svijesti, ugledala mene i moga brata kako stojimo do nje i rekla nam s upitnim pogledom: ’Gdje sam bila?’
A kad nas je vidjela potresene od žalosti, reče: ’Ovdje ćete sahraniti svoju majku.’ Ja sam šutio i susprezao suze. Moj brat je nešto rekao kao da bi želio i bio sretniji da ona ne umre u tuđini, nego u domovini. Kad je to čula, ona ga s tjeskobom u licu ukori očima što tako nešto misli, a onda pogleda u mene i reče: ’Gledaj što govori!’ Zatim reče obojici: ’Sahranite ovo tijelo kamo god, neka vas ne muči briga za njega! Samo vas to molim da se pred oltarom Gospodnjim sjetite mene gdje god budete.’ Kad je tu misao izrekla riječima, koliko je mogla, zašutjela je. Bolest je bivala sve teža i sve ju je teže mučila…«
26. kolovoz 2009.
Sveti Anastazije, solinski mučenik
Jeronimov martirologij spominje na današnji dan solinskoga mučenika sv. Anastazija, koji je bio rodom iz Akvileje. Za vrijeme Dioklecijanova progonstva došao je u Salonu da ondje ohrabri kršćane. To je znak da je i sam bio veoma zauzet kršćanin kome je bilo mnogo stalo do dobra Crkve. Ime je tog mučenika pronađeno zapisano na konfesiji mučenikâ u Manastirinama. I on je s ostalim slavnim solinskim mučenicima prikazan na poznatom lateranskom mozaiku, što ga dade u krstionici lateranske bazilike izraditi papa Ivan IV., rodom iz Dalmacije.
Sveti je Anastazije žrvnjem oko vrata bio potopljen u rijeci Jadru. Tijelo mu je ugledna matrona Asklepija pokopala na Marusincu. Tu mu je u V. stoljeću bila podignuta veličanstvena bazilika. Njezin se pod od mozaika sačuvao sve do danas. Uz svetog Dujma i Venancija sveti je Anastazije bio najviše štovan solinski mučenik.
Sveti su solinski mučenici, naši duhovni preci, kojih bi prema nekim vijestima bilo čak 240, vjerom i krvlju posvetili ovo tlo na koje u VII. stoljeću dođoše naši pradjedovi. Oni su iz neba zagovarali misionare koji su radili na obraćenju i pokrštenju Hrvata. Vjerujemo da i danas zagovaraju Crkvu na ovom našem tlu, a mi ih štujmo i molimo za njihov zagovor.
U svojoj Poslanici Filipljanima sv. Polikarp, apostolski učenik i sam mučenik, ovako ih je sokolio da budu čvrsti i nepokolebljivi u vjeri: »Sve vas potičem da budete poslušni riječi pravde te da ustrajete u strpljivosti koju ste vidjeli svojim očima ne samo u blaženom Ignaciju (antiohijskom biskupu), Zozimu i Rufu, već i u tolikim drugima koji bijahu kod vas, i u samome Pavlu i drugim apostolima; uvjereni da svi oni nisu trčali uzalud, nego u vjeri i pravednosti te da su na mjestu koje im pripada kod Gospodina s kojim su trpjeli. Oni nisu ljubili sadašnji svijet već Krista koji je umro za nas te koga je Bog za nas i uskrsnuo.«
Mi tu Polikarpovu poruku možemo primijeniti na naše solinske, srijemske i druge mučenike. Oni su na našem tlu pokazali kako se svjedoči za vjeru, kako se ostaje vjeran Kristu, kako se ljubi Crkva. Oni su s nama po istoj zemlji na osobit način u općinstvu svetih. Budimo uvijek dostojni tako odličnog društva, tako odličnih naših prethodnika u vjeri!
»Sjetite se da su naši oci kušani časte li zaista Boga. Sjetite se kako je kušan otac naš Abraham i kako je, prokušan mnogim nevoljama, postao prijatelj Božji. Tako i Izak i Jakov i Mojsije, i svi miljenici Božji: vjerni prođoše kroz mnoge nevolje« (Jdt 8,21–23).
Bl. Marija Baouardy (Marija od propetog Isusa) (1846–1878)
Blaženicu o kojoj ćemo govoriti nazivaju i »Glasnicom Duha Svetoga« jer je gajila izvanrednu pobožnost prema trećoj osobi Presv. Trojstva, a i širila je. Rodila se 5. siječnja 1846. u Nazaretu, u Palestini. Pripadala je grkokatoličkom obredu pa je mogla rano primiti prvu svetu pričest. Bila je trinaesto od 14ero djece, a oba je roditelja izgubila još posve mala. Umrli su jedno za drugim u roku od samo nekoliko dana. Primio ju je onda jedan bogati rođak. U blizini Aleksandrije kupio je lijepu kuću i ondje se stalno nastanio. Trinaestgodišnja se djevojčica razvila u ljepušastu damu, a rođak je i njoj kupio lijepu kuću, našao lijepog i bogatog zaručnika to ugovorio dan ženidbe.
Tog je dana svatovska dvorana bila puna uzvanika. Mladoženja i rođak mlade blistali su od veselja. Mlada je bila još odsutna. Napokon je došla i ona, ali gle strahote! Ošišala je kosu i stavila je na glavu svoje sestrične. Uz kosu se nalaze svi dragulji i sav nakit što joj bijaše dan. Nakon tog događaja bogati rođak poče postupati s Marijom kao sa zadnjom od robinja. Dana 7. rujna 1858. jedan musliman, koji ju je htio oženiti, a ona ga odbila, ubo ju je sabljom, a zatim svezao u nekakvu koprenu te bacio u neku tamnu ulicu da je požderu ogladnjeli psi. No spasila ju je njezina nebeska Majka Marija i čudesno ozdravila zadobivenu ranu. Poslije tog nemilog događaja kao sluškinja se zaposlila u Aleksandriji, često mijenjajući svoje radno mjesto kako je ne bi uhvatili njezini neprijatelji, osobito onaj njezin bogati rođak. U 16. je godini potpuno oslijepila i liječnici su je proglasili neizlječivom. No njezina ju je nebeska Majka ponovno ozdravila. I tad joj bi ponuđeno radno mjesto u Marseillesu kod jedne sirijske obitelji. Ona je to prihvatila te se već g. 1863. našla u Europi. Ali ondje je vrlo brzo počela čeznuti za samostanom. Nije trebala dugo čekati; u proljeće 1865. kao postulantica ušla je u samostan sestara Sv. Josipa.
Prvog petka u svibnju 1867. Gospodin ju je odlikovao svetim ranama kao prije nje tolike druge mistike. Nakon dvije godine novicijata sestre su morale glasovati da li da joj se dadu zavjeti ili ne? Glasovanje je završilo negativno. To je značilo i rastajanje s tim samostanom.
No Bog je s njom imao druge namjere. Primile su je u samostan karmelićanke u gradu Pauu u Francuskoj. Ondje je 21. studenoga 1871., na blagdan Marijina prikazanja u hramu, položila zavjete. Kao misionarka najprije bijaše poslana u Mangalore, u Indiji, ali se već 5. studenoga 1872. vraća u kuću maticu u Pauu. Prođe zatim 3 godine, a sestra Marija mora opet na put jer se osniva novi samostan u Betlehemu. Dva su se samostana gradila pod njezinim vodstvom: u Betlehemu i u Nazaretu. No godine 1878. Gospodin je svoju vjernu službenicu pozvao k sebi da je nagradi za tolike patnje što je u relativno kratkom životu morala pretrpjeti.
Njezino je štovanje Duha Svetoga bilo doista izvanredno. Učiteljica je novakinjâ jedanput o njoj rekla: »Drago dijete ne može glumiti da ima izvanrednu pobožnost prema Duhu Svetom. Kad ona o Njemu govori, to je uvijek s izrazima najžarčega zanosa i tada izgleda kao preobražena.«
U svim se svojim nedaćama Božja službenica utjecala Duhu Svetom i to s pouzdanjem, vrijednim da ga pobožne duše nasljeduju. »Ti si, Duše sveti, onaj koji nas uči razumijevati Isusa. Dođi, utjeho moja; dođi, radosti moja, moja snago, moje svjetlo, dođi, prosvijetli me da pronađem izvor gdje ću se moći osvježiti. Samo mi Tvoja kaplja daje da kušam Isusa, takva kakav jest. Isus govori da On voli doći k onima koji mnogo toga ne znaju. Evo, ja sam jedna od tih neznalica. Ja Te ne molim druge znanosti osim one da znam naći Isusa i sačuvati mudrost i to onu u Njemu. Osjetila sam kako se njegova mudrost već pomalo rasplamsava u meni, u mom srcu. Duh Sveti nikad ne odbija.«
Dana 1. ožujka 1874. sestra je Marija priznala što je obično molila prije razmatranja. Evo: »Duše Sveti, prosvijetli me! Što treba činiti da nađem Isusa? Učenici bijahu neuki; oni su bili uz Isusa pa ipak ga nisu razumjeli. I ja sam također u Isusovoj kući pa ga ne razumijem. I najmanja me stvar uzbuni; ja sam veoma osjetljiva, nisam dovoljno velikodušna da prinosim žrtve za Isusa. O, Duše Sveti, kad će Tvoje svjetlo zahvatiti učenike. To se zbilo na Duhove; oni tada bijahu posve preobraženi; više nisu bili kao prije; njihova se snaga obnovila; žrtve su im postale lake; oni su bolje upoznali Isusa nego kad je bio kod njh. O, vrelo svjetla i mira, dođi i prosvijetli me! Gladna sam, dođi i nahrani me! Žedna sam, dođi i napoji me; slijepa sam, dođi i prosvijetli me! Siromašna sam, dođi i obogati me!« Molitvama Duhu Svetom sestra Marija je širila pobožnost Duhu Svetom.
Dana 18. svibnja 1873. doživjela je ovo: »Vidjela sam pred sobom goluba, a povrh njega kalež koji se prelijevao, kao da bijaše usred kakvog izvora, te prao i kupao goluba. A iz tog je čudesnog ukazanja odjekivao glas koji je govorio: ’Ako me hoćeš tražiti, kažem ti, zaista, zaista kažem ti: Tko zazove Duha Božjega, tražit će me i naći će me. Njegova će savjest postati tankoćutna kao cvijeće na poljanama. Ako je tko otac i mati pa moli Duha Svetog, mir će ući na njihovo ognjište, a mir će uvijek biti i u srcima te obitelji.
Tko zaziva Duha Svetoga, neće umrijeti u tminama, nego u miru. Živo želimo da svećenici svakog mjeseca jedanput služe misu na čast Duhu Svetom. Tko to bude činio sam će doživjeti kako će ga počastiti Duh Sveti. I on će hodati u svjetlu i u miru. I ozdravljat će bolesnike te buditi one što spavaju.’«
U tom dijalogu s Duhom Svetim sestra je Marija rekla: »’Gospodine, tko će mi vjerovati? – Nitko!’ – A onda opet čuje glas: ’Kad dođe čas, ja ću se sam pobrinuti o svemu i o tebi, ti nećeš biti ništa…’ I sve iščeznu, a moje srce ostade zahvaćeno ljubavlju.« – Eto, to je barem nešto od duhovnog blaga blažene sestre Marije od propetoga Isusa!
Blaženica je blago usnula u Gospodinu 26. kolovoza 1878. Spomenimo još da je ona potakla gradnju Karmela u Betlehemu. A njezin je mistični život bio doista izvanredan, u isto vrijeme opečaćen krajnjom jednostavnošću. Proces za njezino proglašenje blaženom započet je u Rimu 18. svibnja 1927. to ondje i okrunjen uspjehom – beatifikacijom 30. listopada 1983. Svečano ju je obavio Ivan Pavao II.
25. kolovoz 2009.
Sveti Ljudevit, kralj (1214–1270)
Sveti Ljudevit IX. bio je najodličniji predstavnik francuske kraljevske dinastije Kapetovića. Kao kralj vladao je mudro i pravedno, dajući primjer i potrebne strogosti i velike ljubavi te samilosti prema siromasima. Njega smatraju idealnim likom kršćanskoga srednjovjekovnoga vladara. Kralj se cijeloga života trudio oko mira u Europi, vodeći veoma pomirljivu politiku, a u želji za obranom svetih mjesta u Palestini sudjelovao je u VII. i VIII. križarskoj vojni na kojoj je, nalazeći se u Tunisu, zahvaćen kugom, preminuo 25. kolovoza 1270. Ljudevit se rodio u Poissyju g. 1214. Francuski je kralj postao već g. 1226., u dobi od 12 godina, no zbog njegove maloljetnosti jedno je vrijeme mjesto njega vladala kao regentkinja njegova majka Blanka Kastilska, sveta i kreposna žena, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu. On je uvijek bio dubok kršćanin koji se ozbiljno trudio da svoje kršćanske dužnosti što bolje vrši. Bio je tipičan predstavnik onakvoga kršćanstva koje na vjernika stavlja velike zahtjeve i koje traži žrtve. Od majke je primio i vrlo uzvišen pojam o kraljevskoj vlasti. Želimo li upoznati lik svetoga kralja Ljudevita onda će nam u tome najbolje pomoći Jean de Joinville, koji je napisao knjigu Sveti Ljudevit, kralj Francuske. Kad je sir Jean de Joinville (1224–1317) napunio 19 godina života, stupio je u službu šampanjskoga grofa. Kasnije se i on ukrca za križarsku vojnu na kojoj je susreo sv. Ljudevita te postao njegov pouzdanik i prijatelj. Bio je on čovjek koji je više volio pero i knjigu nego sablju i rat pa je nakon prvoga kraljeva križarskoga pohoda ostao na njegovu dvoru u krugu najbližih ukućana. Na molbu Ivane od Navarre, žene kralja Filipa Lijepoga, Joinville se g. 1305. latio pera da napiše svoje uspomene. I tako je nastalo njegovo vrijedno djelo, jedno od prvih na francuskom jeziku, koje se smatra remekdjelom srednjovjekovne literature. Pisano je jednostavnim i živahnim stilom, obiluje iskrenim i prostodušnim razmišljanjem. U njemu pisac prirođenim čarom opisuje lik velikog kršćanina, sv. Ljudevita kralja, njegovu ljubav prema Bogu, nježnost prema narodu i hrabrost u ratu.
Opširnije
Sveti Ljudevit, kralj (1214–1270)
Sveti Ljudevit IX. bio je najodličniji predstavnik francuske kraljevske dinastije Kapetovića. Kao kralj vladao je mudro i pravedno, dajući primjer i potrebne strogosti i velike ljubavi te samilosti prema siromasima. Njega smatraju idealnim likom kršćanskoga srednjovjekovnoga vladara. Kralj se cijeloga života trudio oko mira u Europi, vodeći veoma pomirljivu politiku, a u želji za obranom svetih mjesta u Palestini sudjelovao je u VII. i VIII. križarskoj vojni na kojoj je, nalazeći se u Tunisu, zahvaćen kugom, preminuo 25. kolovoza 1270.
Ljudevit se rodio u Poissyju g. 1214. Francuski je kralj postao već g. 1226., u dobi od 12 godina, no zbog njegove maloljetnosti jedno je vrijeme mjesto njega vladala kao regentkinja njegova majka Blanka Kastilska, sveta i kreposna žena, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu. On je uvijek bio dubok kršćanin koji se ozbiljno trudio da svoje kršćanske dužnosti što bolje vrši. Bio je tipičan predstavnik onakvoga kršćanstva koje na vjernika stavlja velike zahtjeve i koje traži žrtve. Od majke je primio i vrlo uzvišen pojam o kraljevskoj vlasti.
Želimo li upoznati lik svetoga kralja Ljudevita onda će nam u tome najbolje pomoći Jean de Joinville, koji je napisao knjigu Sveti Ljudevit, kralj Francuske. Kad je sir Jean de Joinville (1224–1317) napunio 19 godina života, stupio je u službu šampanjskoga grofa. Kasnije se i on ukrca za križarsku vojnu na kojoj je susreo sv. Ljudevita te postao njegov pouzdanik i prijatelj. Bio je on čovjek koji je više volio pero i knjigu nego sablju i rat pa je nakon prvoga kraljeva križarskoga pohoda ostao na njegovu dvoru u krugu najbližih ukućana.
Na molbu Ivane od Navarre, žene kralja Filipa Lijepoga, Joinville se g. 1305. latio pera da napiše svoje uspomene. I tako je nastalo njegovo vrijedno djelo, jedno od prvih na francuskom jeziku, koje se smatra remekdjelom srednjovjekovne literature. Pisano je jednostavnim i živahnim stilom, obiluje iskrenim i prostodušnim razmišljanjem. U njemu pisac prirođenim čarom opisuje lik velikog kršćanina, sv. Ljudevita kralja, njegovu ljubav prema Bogu, nježnost prema narodu i hrabrost u ratu.
Evo, barem malenkosti iz toga djela!
»Sveti je kralj Ljudevit ljubio Boga svim svojim srcem te nasljedovao njegove čine; kad je uvidio da je sam Bog umro iz ljubavi za svoj narod i on je više put svoje tijelo izložio avanturi iz ljubavi prema svome narodu. Da je htio, lako se od toga mogao osloboditi. Ljubav što ju je imao prema svome narodu očituje se u onome što je rekao svome najstarijem sinu.« I sada Joinville navodi taj lijepi tekst.
»Sine, molim te da ljubiš narod svoga kraljevstva. Ja bih, uistinu, više volio da jedan Škot dobro i pošteno vlada nad narodom, nego da ti pred očima sviju zlo vladaš.« I Joinville dalje nastavlja: »Sveti je čovjek toliko ljubio istinu da ni Saracene nije htio prevariti u onome što im je obećao.
U jelu je bio tako umjeren da ga nikad u životu nisam čuo govoriti o jelima, kako to inače čine mnogi bogati ljudi, već je dobroćudno jeo onu hranu što su je njegovi kuhari stavljali pred njega. Vino bi odmjereno razblaživao vodom, videći da bi ga ono moglo zanijeti.
Kralj je bio tako darežljiv da bi posvuda kuda je po svome kraljevstvu prolazio, dijelio obilnu milostinju siromašnim crkvama, bolnicama za gubavce, općim bolnicama, svratištima te siromašnim malim plemićima. Svaki dan bi davao obilno hrane siromasima ne računajući one koji su jeli u njegovoj sobi. Više put sam vidio kako im sam reže kruh i daje piti.
Kralj je od ranog djetinjstva imao samilost prema siromasima i patnicima; i bijaše običaj svagdje, kuda bi kralj došao, da se u njegovoj kući nahrani 120 siromaha kruhom, mesom, ribom, da im se dade vina, i to svaki dan. U Korizmi i Adventu broj bi se siromaha povećavao. Više put se događalo da bi kralj sam posluživao siromahe stavljajući hranu pred njih, režući im meso te bi im na odlasku sam dijelio novac. Naročito bi u predvečerje velikih svetkovina posluživao siromahe sa svim gore spomenutim stvarima, dok sam ne bi jeo ni pio. Sa svim tim svaki je dan imao na ručku i večeri starih i hromih ljudi, dajući im od one hrane koju je sam jeo. A kad bi jeli, odnijeli bi sa sobom svotu novca što su je dobili. Povrh svega toga kralj bi svaki dan davao tako veliku i obilnu milostinju siromašnim redovnicima, siromašnim bolnicama, bolesnicima i drugim siromašnim zajednicama, siromašnim malim plemićima i plemkinjama, palim ženama, siromašnim udovicama i bolesnicima, onima koji zbog starosti ili bolesti nisu mogli raditi ni voditi svoj zanat, da bi se sve to jedva moglo izbrojiti. I tako možemo reći da je bio sretniji od Tita, rimskoga cara, o kojem stari spisi pripovijedaju da bi se jako žalostio i bio zbunjen u onaj dan kad nije učinio nijedno dobro djelo.«
Ideal je sv. Ljudevita, prema vlastitom priznanju, bilo poštenje. On kaže: »Toliko bih želio nositi ime ’čestit čovjek – poštenjačina’, uz uvjet da to zaista i budem, jer je ime poštenjakovića tako veliko i dobro da već samo izgovaranje toga napunja usta.« Za Ljudevita je poštenjaković čovjek u kome vlada ljudska uravnoteženost, kod koga je svaka stvar na svome mjestu, koji služi Bogu i bližnjemu, kod koga se pobožnost i vladanje stapa u skladnu cjelinu, koji se zna držati nad svim i u sreći i u nesreći. Takvo nešto može se postići jedino uz duh vjere i pobožnosti, a kralj je upravo iz svoje povezanosti s Bogom crpio onaj čudesni mir i uravnoteženost, čime bijaše prožeta sva njegova osoba.
Kraljeva je pobožnost i nutarnja umrtvljenost sličila redovničkoj. Sudjelovanje u bogoslužju, misi, časoslovu sačinjavalo je velik dio njegova dana. I sam bi sa svojim kapelanom recitirao psalme i himne. Časoslov bi na pobudu svima molio i na putovanju. Svaki dan bi pribivao dvjema misama: tihoj, rano ujutro, u korist duša preminulih te pjevanoj, koja bi bila kasnije. Ono što je svome sinu preporučivao i sam je činio. »Moli Boga srcem i ustima, osobito za vrijeme mise u času pretvorbe!« Bogoslužju bi kralj pridodavao i duge privatne molitve koje bi sam molio klečeći na klecalu.
Kralj se ispovijedao svaki petak, a ispovjednik mu je nalagao dosta oštru pokoru, koju bi radosno izvršio. Pričešćivao bi se prema tadašnjoj praksi samo šest puta na godinu: na Uskrs, Duhove, Veliku Gospu, Sve svete, Božić i Svijećnicu. Činio je to s najvećim poštovanjem.
Kralj je strogo postio u Adventu i Korizmi, između Spasova i Duhova, u predvečerje blagdana, u kvatrene dane, petkom. Često se tada zadovoljavao samo kruhom i vodom. Ideal je pokore uvijek bio prisutan u njegovu životu.
Kralj se bio oženio Margaretom iz Provanse i nježno je i odano ljubio. S njome je imao jedanaestero djece. Kako su mu djeca rasla, pridruživao bi ih k sebi u vježbama pobožnosti. Uvečer prije spavanja davao bi im spasonosne pouke i savjete.
Njegova duhovna oporuka sinu najbolje nam govori u kakvom je duhu odgajao svoju djecu. Čujmo je!
»Predragi sine, ponajprije te poučavam da ljubiš Gospodina, Boga svoga, svim srcem i svom svojom snagom. Bez toga, naime, nema spasenja.
Sine, od svega se trebaš čuvati što znaš da se Bogu ne sviđa, to znači od svakog smrtnog grijeha, tako da radije moraš dati da te muče svakovrsnim mučenjem nego da počiniš smrtni grijeh.
Osim toga, ako ti Gospodin pripusti neku poteškoću, blago je i sa zahvaljivanjem podnesi. Misli da je to za tvoje dobro i da si je, možda, zaslužio. K tome, ako te Gospodin podari bilo kakvim blagostanjem, moraš ponizno zahvaliti, bojeći se da ne postaneš lošiji zbog isprazne slave ili na koji drugi način. Boga ne smiješ napadati ili vrijeđati u njegovim darovima.
Rado i pobožno slušaj crkvenu službu. Dok si u crkvi, ne gledaj naokolo rastreseno i ne govori ispraznosti, nego moli Gospodina pobožno ustima ili razmatrajući u srcu.
Neka ti je srce blago kad je riječ o siromasima, bijednima i žalosnima. Pritječi im u pomoć prema svojim mogućnostima i tješi ih. Bogu budi zahvalan za sva dobročinstva što ti ih je udijelio i tako ćeš biti dostojan da primiš i veća. Prema podložnicima budi pravedan te se u tom drži crte pravednosti i ne skreći ni desno ni lijevo. Dok nisi siguran gdje je istina, više budi na strani siromaha nego bogataša. Pomno pazi da svi tvoji podložnici čuvaju pravednost i mir. Posebice nek to vrijedi za crkvene i redovničke osobe.
Budi odan i poslušan našoj majci Rimskoj crkvi i vrhovnom svećeniku kao duhovnom ocu. Nastoj da se iz tvoje zemlje ukloni svaki grijeh, nadasve pak bogohulstvo i krivovjera.
Predragi sine, na kraju te blagoslivljem svim blagoslovom što ga odani otac može podijeliti sinu. Nek te cijelo Trojstvo i svi sveti čuvaju od svakog zla. Dao ti Bog milost da vršiš njegovu volju te ga služiš i častiš. Na taj ćemo način poslije ovoga života dospjeti skupa k njemu da ga gledamo, ljubimo i slavimo bez kraja. Amen.«
I kraljevo pismo kćerki Izabeli odaje oca, brižnog odgojitelja.
»Svojoj predragoj kćerki Izabeli, navarskoj kraljici, pozdrav i očeva ljubav!
Draga kćerko, jer mislim da ćeš zbog ljubavi prema meni od mene primiti ovo drage volje i radije nego od ikoga drugoga, došao sam na pomisao da ti svojom rukom napišem nekoliko pouka.
Poučavam te da ljubiš našega Gospodina Boga svim svojim srcem i svom svojom snagom: jer bez toga ne može vrijediti nijedna stvar, ne može se dobro ljubiti nijedna stvar, a ni pravo ni korisno. Gospodin je onaj kome sve stvorenje može reći: ’Gospodine, ti si Bog moj, komu nisu potrebna moja dobra.’ Gospodin je onaj koji je poslao na zemlju svoga blagoslovljenoga Sina i žrtvovao ga u smrt da nas oslobodi od smrti pakla. Ako ga ljubiš, ti ćeš imati koristi od toga. Stvor koji svoju ljubav drugome daje, a ne njemu, na krivom je putu. Način je na koji moramo ljubiti Boga, da ga ljubimo bez mjere. On je zaslužio da ga ljubimo jer on nas je prvi ljubio. Htio bih da znaš razmišljati o djelima što ih je blagoslovljeni Božji Sin učinio za naše otkupljenje. Imaj veliku želju da mu se svidiš i brižno nastoj kloniti se svih stvari koje bi mu se mogle ne svidjeti.
Draga kćeri, ako te progoni bolest, podnosi to drage volje i zahvaljuj Bogu, jer ti je vjerovati da ti on to šalje za tvoje dobro. Ako pak imaš sreću tjelesnoga zdravlja ili što drugo, opet ponizno zahvaljuj Gospodinu. Čuvaj se da tobom ne ovlada oholost ili koja druga opačina!… Ako ti je što teško u srcu, reci to svom ispovjedniku ili drugoj čestitoj osobi!
Prema ljudima imaj dobro srce, rado pomaži dijeleći milostinju. Pomaži i one koji su radi Gospodina odabrali siromaštvo.
Pazi da budeš savršena u svakom dobru pa da oni koji te vide ili čuju o tebi govoriti, budu potaknuti tvojim dobrim primjerom. Čini mi se kako nije dobro da imaš odviše odjeće i nakita, tobože prema svome staležu. Baš obratno od toga, bit će bolje ako mjesto toga budeš davala milostinju. Nemoj trošiti odviše vremena i brige da se ukrasiš i čuvaj se pretjeranosti u nakitu. U tome je bolje manje nego više…«
Sveti je Ljudevit bio i veliki prijatelj prosjačkih redova: franjevaca i dominikanaca. Pomagao im je da dođu u Pariz. Dominikanci su u ulici sv. Jakova otvorili svoj glasoviti samostan i školu, koju su pohađali sv. Albert Veliki i sv. Toma Akvinski.
Uz svetog Ljudevita vezana je i gradnja glasovite SainteChapelle, toga ogromnog staklenog kovčega – tako je nazivaju zbog mnogih vitraja – sagrađene u najčistijem gotičkom stilu, a koja je služila kao relikvijar Kristovoj trnovoj kruni.
Kralj je Ljudevit već za života uživao glas sveca. Svetim ga je proglasio g. 1297. papa Bonifacije VIII. Njegov je svetački život, doista, čudesan. Na kraljevskom prijestolju, u bogatstvu, u vođenju državnih poslova nastojao je ostvarivati kršćanski ideal svetosti i u tome je posve uspio. Toliko toga u njegovu životu još i danas može služiti za primjer. On je svjetionik koji svojim životom pokazuje put prema najuzvišenijim idealima. Sav je njegov život veliki ideal, pun poleta za ono što ima vječnu vrijednost.
Sveti Josip od Calasanze, svećenik (1558–1648)
Ovaj je svetac osnivač Družbe pobožnih kršćanskih škola, poznatije pod imenom piarista, a koja se bavi kršćanskim odgojem mladeži. On je za siromašne dječake osnovao g. 1597. prvu pučku školu u Europi u kojoj je školovanje bilo besplatno.
Josip od Calasanze rodio se u španjolskoj pokrajini Aragoniji, u mjestancu Peralta de la Sal 31. srpnja 1558. Roditelji su mu bili prilično imućni. Josipa su već u školi nazivali »mali svetac«. Otac mu je omogućio nauke na Sveučilištu u Valenciji. Tu se u njega jako zaljubila jedna njegova sestrična i uporno išla za njim. Njemu je to dojadilo pa je napustio Valenciju i pošao na Sveučilište u Alcalu. Nije se kanio ženiti, već posve posvetiti Bogu u svećeničkom staležu.
Za svećenika je zaređen g. 1583. Kao svećenik obavljao je uspješno razne službe, dok mu biskup iz Urgela nije povjerio dužnost generalnog vikara za okrug zvan Trempe. Taj je dio biskupije sačinjavao neprohodne dijelove Pireneja i doline Andorre. Unatoč svim poteškoćama i neugodnostima, Josip je obilazio sve župe svoga okruga, uklanjajući mnoge nerede i zloporabe što su se bili uvukli u crkveni život i stegu. Njegov je biskup bio tako oduševljen tim radom da ga je imenovao generalnim vikarom čitave biskupije.
Izgledalo je da će Josip imati sjajnu budućnost, da će postati visoki crkveni dostojanstvenik, najmanje biskup. No on je u duši osjećao da ga Bog zove na nešto posve drugo. Odazivajući se tome glasu, razdijelio je gotovo sve svoje bogato imanje što je baštinio od oca, zahvalio se na službi generalnog vikara te pošao u Rim. U Vječnom je gradu živio najprije 5 godina u kući svoga kolege sa studija u Alcali, Ascanija Colonnea, koji je u međuvremenu postao kardinal. Već tada je počeo obavljati neobičnu pobožnost. Redovito bi ustajao oko ponoći te do zore obišao 7 glavnih rimskih crkava. Uz to neprestano hodočašće pomagao je siromasima i bolesnicima gdjegod je mogao. Kad je Rim g. 1595. pohodila kuga, Josip se u dvorenju bolesnika natjecao sa sv. Kamilom de Lellisom, s kime se veoma sprijateljio.
Prolazeći često rimskim ulicama, Josip je gledao na stotine djece za koju se nitko nije pravo brinuo ni o njima vodio računa. To ga je u duši silno boljelo i upravo progonilo. Da se nekako oslobodi toga tereta, pristupio je Bratovštini kršćanskoga nauka. Njezini su se članovi nedjeljom i blagdanom bavili poučavanjem djece i odraslih u kršćanskome nauku. Josip je brzo uvidio da taj, inače hvale vrijedan rad, nije još dostatan.
Školovanje je tada bila skupa stvar i stoga dostupno samo bogatima. Josip si je razbijao glavu kako omogućiti školovanje i onima siromašnima, na rubu društva? Svoju je brigu iznio pred vrijednoga župnika crkve Sv. Doroteje don Antonija Brendanija. Taj mu je stavio na raspolaganje dvije prostorije i obećao mu svestranu pomoć. I tako je Josip u studenome 1597. otvorio besplatno prvu pučku školu za siromašnu djecu. U tome pothvatu imao je uza se kao suradnike još dva svećenika.
Već nakon nekoliko tjedana škola je brojila 100 učenika, a broj joj je kasnije toliko porastao da su svetome svećeniku bili potrebni i drugi pomoćnici. Nakon 2 godine rada pošlo mu je za rukom iznajmiti za školu čitavu jednu kuću. Tada je napustio župnu kuću Sv. Doroteje te se s drugim učiteljima preselio u novu zgradu. Tu su svećenici učitelji pod njegovim vodstvom počeli provoditi zajednički život. U daljnje dvije godine broj se učenika popeo na 700 tako da je već g. 1602. školski prostor valjalo proširiti i povećati.
Sveti Josip od Calasanze morat će mnogo trpjeti, a trpio je nepobjedivom strpljivošću i duševnom jakošću tako da su ga nazivali drugim Jobom. Početak je muka počeo kad je u dvorištu nove školske zgrade, postavljajući zvono, nespretno pao i slomio nogu. Lom je bio veoma težak, noga nije nikad pravo zarasla pa je od toga trpio sve do groba. No tjelesne muke nisu bile ono najteže u njegovu životu. Njima se pridružiše druge teže nevolje, progonstva i suprotivštine svake vrste.
No s progonstvima, sumnjičenjima rad se piarista sve više povećavao tako da su g. 1611. imali već 1000 učenika. Među njima je bilo i židovske djece, što za tadašnje doba baš nije bila uobičajena praksa. Svetac je uspio za školu kupiti jednu novu veliku zgradu, a onda su uslijedile i druge nove škole i to ne samo u Rimu, već i po Italiji i drugim zemljama Europe. Družba je piarista odobrena kao red g. 1621., a prvi joj je generalni poglavar bio sv. Josip od Calasanze.
Najteže što je svetac morao podnijeti bilo je od njegova subrata i podložnika Marija Sozzija. Taj častoljubivi svećenik i redovnik želio je postati general piarista i u tom si nečasnom poslu tražio saveznike. Pred crkvenim je vlastima govorio da je Josip star i senilan te nesposoban da vodi družbu. Na njegovu je obranu ustao protektor reda kardinal Cesarini davši zaplijeniti neke spise i dokumente što ih je Sozzi kod sebe imao. Neki su od tih dokumenata pripadali svemoćnoj Kongregaciji svetog oficija kod koje Sozzi, zbog nekih učinjenih usluga, bijaše dobro zapisan. Sveti oficij izdade nalog da uhite Josipa od Calasanze, premda on s tim papirima nije imao nikakve veze. I tako 86godišnjeg starca kao običnog prijestupnika provedoše rimskim ulicama. Bilo je to za njega veliko poniženje, ali on ga je iz ljubavi prema Kristu hrabro podnio.
Kardinal Cesarini opet se energično zauzeo za sveca i bi utvrđena njegova nedužnost. No Sozzi nije mirovao dok sam ipak nije postao general piarista. Red je doveo gotovo na rub propasti, a njegova utemeljitelja nije štedio poniženjima i šikanacijama svake vrste. Taj je pak sve strpljivo podnosio kao kakvo krotko janje. Pri tom je subraći govorio: »Nije pametno ostati samo kod drugotnih uzroka, a iza svega toga ne vidjeti Boga, koji nam to šalje za naše veće dobro.«
Sozzi je umro prije sveca, a isto tako i njegov nasljednik Cherubini, od koga je Josip također mnogo pretrpio. Taj je barem prije smrti okajao svoj nedoličan postupak prema njemu. No da čaša muke bude puna, svecu je ostala još jedna ljuta neprijateljica. Bila je to neka Olimpija, papina rođakinja. Njezin je ispovjednik piarist bio premješten u drugi grad. Ona je za to okrivila sveca i godinama ga smrtnom mržnjom progonila, onakvom kakvu znadu kuhati samo zle žene. Ona se povezala sa svim njegovim protivnicima i neprijateljima i napokon postigla da je papa Inocent X. g. 1646. dokinuo red piarista.
90godišnjak Josip od Calasanze, taj sveti i plemeniti čovjek, koji je išao za dobrom siromašne djece, nalazio se poput Jeremije nad razvalinama svoga životnoga djela. On nije ispjevao tužaljke, već je samo ponovio s Jobom: »Gospodin je dao, Gospodin je uzeo. Blagoslovljeno bilo ime Gospodnje!«
Sve te nedaće nisu mogle uništiti dušu drugoga Joba jer on je sav bio ukorijenjen u Bogu kao u svojoj stijeni i, držeći se toga čvrstog uporišta, ustrajao je vjeran do konca. Ljudi su grnuli u njegovu bolesničku sobu, držeći ga za sveca, da prime njegov svećenički blagoslov. Svetac je umro u Rimu na današnji dan g. 1648. Prije smrti je prorekao da će njegov red uskrsnuti. To se i dogodilo već za osam godina.
Učeni je papa Benedikt XIV. Josipa od Calasanze g. 1748. proglasio blaženim, a Klement XIII. g. 1767. svetim, dok ga je Pio XII. g. 1948. proglasio »zaštitnikom pred Bogom svih pučkih kršćanskih škola svijeta«. Njegovo je štovanje rašireno u svim kućama i školama piarista. Već u prošlim desetljećima bilo ih je u Italiji 32, u Poljskoj 3, u Madžarskoj 2, u Austriji 5, u Španjolskoj 66, u SADu 9, u Latinskoj Americi 30 te u Japanu 2. Sveca u Španjolskoj časti kao svoga zaštitnika Udruženje katoličkih učitelja.
Katolički ga učitelji štuju na osobit način jer u njemu gledaju ne samo pionira pučkih škola, već i idealnog uzora svih onih koji svoju aktivnost posvećuju trijumfu kršćanskoga odgoja, po kojem se jedino »obnavlja društvo«, kako o tom odgoju zapisa piaristički gojenac, kasnije proslavljeni pisac i mislilac, Nikola Tommaseo. Taj je odgoj sinteza znanja i pobožnosti, a to je preduvjet za skladan razvoj i rast ljudske ličnosti.
Središte je pobožnosti prema sv. Josipu od Calasanze u kući i crkvi Sv. Pantaleona u Rimu, gdje je svetac živio 36 godina i gdje se čuvaju njegove relikvije. To je njegovo svetište, a ono brižno čuva mnoge drage uspomene na sveca, velikoga odgojitelja i prijatelja mladeži.
Da bismo dublje i bolje upoznali toga divnoga i dragoga sveca, navedimo bar nešto iz njegovih spisa.
»Gotovo je svakome poznato od kolikog je dostojanstva i zasluge sveta služba po kojoj poučavamo dječake, posebice siromašne, da tako izobraženi uzmognu postići vječni život. Dok se, naime, predajući nauk i brinući se nadasve za pobožnost i kršćansku pouku, skrbimo u isti mah za spas duše i tijela dječaka, mi tako reći obavljamo kod njih istu dužnost koju vrše njihovi anđeli čuvari.
Osim toga, pružamo najodličnije sredstvo koje mladiće ne samo odvraća od zla, nego ih, kojeg mu drago oni podrijetla ili položaja bili, lakše i ugodnije vuče i potiče da čine dobro. Nakon takve pripomoći može se ustvrditi kako se mladići toliko mijenjaju na bolje te se oni izobraženi ne mogu ni prepoznati kao oni koje je trebalo izobraziti. Poput mladice kod biljki veoma je lako mlade ljude privesti onamo kamo već tko nastoji usmjeriti njihove duše. Ako pak dopuste da očvrsnu, poznato nam je da njihova sposobnost pregibanja jednom ili naglo počinje slabiti ili posvema nestaje.
Ono čime tako prilagođenim odgojem bivaju obdareni dječaci, posebice siromašni, ne pridonosi samo povećanju njihova ljudskog dostojanstva, nego je i od opće koristi u ljudskome i kršćanskome društvu. Roditelji se vesele što im se sinovi na taj način privode na ispravne putove, a državni upravitelji zato što dobivaju čestite podložnike i dobre građane; nadasve se pak veseli Crkva jer se oni zrelije i uspješnije uklapaju u njezin raznolik način življenja i djelovanja kao ljubitelji Kristovi i službenici Evanđelja.
Svi oni koji preuzimaju tu dužnost poučavanja treba da se opskrbe velikom ljubavlju, još većom strpljivošću i posebno dubokom poniznošću, da bi je izvršavali brižljivo i marljivo. Tako će biti dostojni da ih Gospodin, zamoljen poniznom odanošću, učini vrsnim suradnicima istine i ojača u ostvarivanju najplemenitije službe, a jednom će biti zaduženi nebeskim darom, prema riječi: Koji poučavaju mnoge u pravednosti, kao zvijezde su za beskonačne vječnosti.
A to će se lakše postići ako se, sklopivši savez trajnog podložništva, trude da pripadaju Kristu i da se samo njemu sviđaju. On je rekao: »Što učiniste jednom od mojih najmanjih, meni ste učinili.«
Sveta Marija Mihaela od Presvetog Sakramenta (1809–1850)
U povijesti Crkve, koju dobrim dijelom sačinjavaju sveci, ima toliko divnih duša koje ne upoznati bila bi velika i neprocjenjiva šteta. Valja ih stoga otkrivati i stavljati na svijećnjak da nam svojim životom, primjerom, djelima, patnjama svijetle i pokazuju put prema neprolaznim idealima.
Danas se veoma mnogo govori o religioznom iskustvu. Ono je bogato baš u životu svetaca i govori nam činjenicama da postoji Bog, milost, ona nadnaravna stvarnost. U životu svetaca možemo gotovo opipljivo utvrditi da je tu Bog na djelu. Upoznavajući se sa svetačkim religioznim iskustvom i naša će vjera u Boga rasti i jačati i mi ćemo se osjećati potaknutima da se sve više približavamo Bogu, da živimo u trajnoj povezanosti s njime. To su, eto, motivi zbog kojih se želimo upoznati i s Marijom Mihaelom Desmaisières, osnovateljicom redovnica Klanjateljica službenica Presv. Sakramenta i ljubavi. Mislim da nas njezin lik može oduševiti: ona je znala povezati u skladnu cjelinu svoju veliku ljubav prema Isusu u Euharistiji i ljubav prema bližnjemu, osobito prema palim ženama i djevojkama.
Mihaela je bila dijete visokoga društva, a rodila se u Madridu 1. siječnja 1809. kao kćerka baruna della Vege del Pozo i markize Llanos de Alguazas. Sama je nosila naslov vicebarunice Jorbalán, koji joj je prepustio njezin brat Diego. Do tih se naslova i obiteljskih aristokratskih i plemićkih veza tada mnogo držalo pa to spominjemo kao povijesnu znamenitost. Da je Mihaela ostala samo kod tih naslova, kod te aristokracije, onda nam kao osoba ne bi uopće bila zanimljiva. Na sreću, ona se iz toga izdigla, a svoj je ugled i položaj u društvu iskoristila da čini dobro.
Mladost je provodila, doduše, u tzv. velikom svijetu, ali se već tada posvećivala i djelima kršćanske ljubavi, za što je osjećala veliku sklonost. Kad je u Guadalajari g. 1834. izbila epidemija kuge, ona se herojski istakla u službi bolesnika. Na taj se način pomalo spremala za svoje veliko životno karitativno i socijalno djelo. U tom se razdoblju njezina života pokazaše već i bogati umjetnički talenti, kojima je bila obdarena. Znala je slikati te svirati na harfu. Sačuvale su se neke njezine slike i minijature s religioznim sadržajem.
U Madridu je rado pohađala bolnicu Sv. Ivana od Boga. Na jednom je takvom pohodu g. 1844. upoznala mladu bolesnicu koju su njezine nevolje navele na loš život. To je uvijek velika napast kojoj se mogu oduprijeti samo jake i izgrađene duše. Mariji Mihaeli je pošlo za rukom tu djevojku vratiti njezinoj obitelji, a kao posljedica toga pothvata u njoj se rodila živa želja da osnuje zavode u kojima će se pomagati palim djevojkama, često put žrtvama bijede i neznanja. Prvi je takav zavod Marija Mihaela osnovala u Madridu 21. travnja 1845., povjerivši ga komitetu od 7 dobrih gospođa.
Sljedeću je godinu svetica provela u Parizu, smatravši kasnije izgubljenim to vrijeme ondje provedeno. U njezinu će životu biti presudna godina 1847. Tada je pod vodstvom isusovca oca Eduarda Joséa Rodrigueza de Carasa obavila po metodi sv. Ignacija mjesečne duhovne vježbe. Plod je tih duhovnih vježbi bio velik. Ona će se dati na provođenje ozbiljnoga asketskoga i duhovnoga života. O. Carasa bit će joj sve do svoje smrti duhovni vođa. Nakon tih duhovnih vježbi bila je opet u Parizu te ondje na blagdan Duhova 23. svibnja u župi St. Philippe du Roule primila veliku milost koja postade začetnik njezina bogatog mističnog i karizmatičkog života, a usredotočenog na Euharistiju i apostolskosocijalnu djelatnost.
Od toga je časa Marija Mihaela živo osjećala stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji, u njega imala veliko pouzdanje i prema njemu posvemašnje predanje; Isus je bio onaj koji joj je dao sve ono što je bilo potrebno i njezinoj duši i njezinu djelu. On joj je dao i dar proroštva i pronicavosti. Njezino je pak asketsko nastojanje išlo za postizavanjem i vršenjem kreposti blagosti, poniznosti i poslušnosti.
Marija Mihaela nalazila se od g. 1847–1848. u Francuskoj i Belgiji, uz svoga brata poklisara. Bilo je to vrijeme ne samo kretanja u diplomatskom društvu, ne samo svečanih primanja, već i vrijeme dugih molitava, pokore te apostolskih i karitativnih djela. U Parizu je surađivala s ocem de la Bouillerieom na širenju euharistijske pobožnosti. Isto je činila i u Bruxellesu. Tamo se dala i na spasavanje žena koje su se odavale raspuštenu životu. Osjećala je živu želju za redovničkim životom pa je u Parizu htjela stupiti u Kongregaciju sestara milosrdnica, no od toga ju je odvratila obitelj i ispovjednici.
Kad se vratila u Madrid, svoj je zavod našla u veoma lošem stanju. Zato je sama preuzela vodstvo ustanove davši joj novi zamah. Htjela ju je tada predati nekim redovnicama, ali nije uspjela pa je g. 1850. konačno napustila svijet čuvši u srcu Gospodinove riječi: »Želim te imati na svome djelu.« Na to ju je poticao i njezin duhovni vođa govoreći joj da je to za nju izričita volja Božja.
Kad Bog od nekoga nešto traži, onda je to obično povezano uz velike žrtve. Tako je to bilo i kod Marije Mihaele. Za nju su uslijedile godine teških odricanja. Nije se zadovoljila da za svoje djelo uloži sav svoj posjed, već je za nj skupljala i milostinju, što joj je kao aristokratkinji bilo teško. U tadašnjem je to društvu značilo poniženje. Njezinom se radu usprotivila njezina obitelj, zabacivalo ga je i društvo, a tome se pridružiše klevete, ogovaranja pa i prijetnje. Sve se to, poput more, sručilo na dušu plemenite žene koja je htjela pomoći moralno palima. Prijetnje su išle tako daleko da se govorilo kako će joj zapaliti njezin zavod za pale djevojke, a nju samu ubiti. Čak su i neki crkveni krugovi i tzv. pobožne osobe njezin rad smatrali beskorisnim, nasjedajući klevetama protiv nje. Laičke učiteljice, što su joj pomagale, više put izgubiše hrabrost pa je ostaviše samu.
Da je Marija Mihaela bila slaba duša, sigurno bi i sama izgubila hrabrost i okanila se svoga posla. No ona nije bila takva, a sve je svoje pouzdanje stavljala u euharistijskoga Isusa. Pred njim je iznosila svoje jade moleći ga za pomoć. I pomoć je došla. Kad je g. 1857. umro njezin duhovni vođa o. Carasa, vodstvo je njezine duše preuzeo prosvijetljeni svetac Antun Marija Claret. On će joj pomoći nadvladati najveće poteškoće uz izdašnu pomoć kraljice, koje je bio i ispovjednik.
Učinci su rada s palim djevojkama bili očiti pa se Mariji Mihaeli pridružiše prve suradnice, s kojima će ona osnovati svoju družbu, što će je prihvatiti i nadležna crkvena vlast. Nju će uzeti pod svoju zaštitu toledski kardinal, primas Španjolske, a 25. travnja 1858. odobrio je i konstitucije, što ih je napisala majka Marija Mihaela, slijedeći nadahnuće odozgora i svoje duhovno iskustvo. Duhovni joj je vođa čak zabranio konzultirati pravila drugih redova. Neka to budu originalna pravila što će ih sastaviti ona sama i koja će najbolje odgovarati svrsi družbe. Dva dana nakon odobrenja konstitucija kardinalprimas imenovao je Mariju Mihaelu za prvu generalnu poglavaricu nove redovničke ustanove. Već dvije godine kasnije ustanovi je podijelio »pohvalni dekret« Pio IX. odobrivši ustanovu na pokus za pet godina, a onda i konačno 24. studenoga 1866.
Svrha je te Družbe, kako naznačuju same konstitucije:
»1. Stalno klanjanje Presvetom Sakramentu.
2. S dobrohotnošću i istinskom ljubavlju postupati sa siromašnim ili unesrećenim djevojkama, koje bi htjele napustiti život pokvarenosti i sablazni, a kojemu su se bile podavale.« Tim djevojkama valja pružiti potreban ljudski i kršćanski odgoj te ih poučavati da se klone zla a čine dobro. Utemeljiteljica je ostavila otvorenu mogućnost i za osnivanje škola za siromašne djevojčice, a brinula se općenito za mladež s ulice. Metode njezina pedagoškoga rada jesu: euharistijska pobožnost, odgoj po pravoj ljubavi, individualni odgoj, briga za svaku pojedinu, uvjeravanje ali i poštivanje slobode, razvijanje uvjerenja o dostojanstvu ljudske osobe te buđenje osjećaja duboke odgovornosti.
Osnivanje nove družbe nije iscrplo svu djelatnost majke Marije Mihaele; ona je bila velik kapacitet, imala izvanrednu radnu sposobnost, posjećivala je kraljevski dvor, osobito kraljicu Izabelu II. To je činila na savjet svoga duhovnoga vođe sv. Antuna Marije Clareta. Sprijateljivši se s kraljicom, nastojala je na nju spasonosno moralno utjecati ne uplićući se ipak u politiku. A kraljica joj je pomagala u njezinom karitativnom radu tako da je svetica mogla otvoriti još mnoge kuće.
Kad je g. 1865. u Valenciji izbila kuga poharavši nemilo cijeli grad, Marija Mihaela je pohitjela onamo da ohrabri svoje duhovne kćeri koje i same postadoše žrtve epidemije. Zadnjih je mjeseci života živo predosjećala da će doskora umrijeti. I nije se prevarila. Smrt ju je zatekla u Valenciji 24. kolovoza 1865. I ona je bila žrtva bolesti što se po gradu nemilosrdno proširila. U Valenciji je i pokopana. Pio XI. proglasio ju je g. 1925. blaženom, a 1934. svetom. Prigodom Međunarodnog euharistijskog kongresa g. 1952. u Barceloni španjolska je pošta izdala marke s likom svetice, velike štovateljice Euharistije i promicateljice toga kulta te duhovne majke onih što su moralno najdublje pale.
Svetica je iza sebe ostavila i vrijednih duhovnih spisa koji velikim dijelom leže u rukopisima. Slušajući svoje ispovjednike, napisala je djelo o svome životu i izvještaj o osnivanju zavoda za raspuštenice u Madridu, a nakon toga Zajednice klanjateljica Presvetoga Sakramenta i ljubavi, zatim izvještaj o pokorama i drugim božanskim darovima. Napisala je i izvještaj o svojim putovanjima, zatim bilješke i doživljaje u duhovnim vježbama. Sačuvana je i njezina obilna korespondencija te oporuka. Uz Konstitucije sveta Marija Mihaela napisala je i posebnu Uputu za upravljanje kućama.
Blagdan se ove svete redovnice slavi danas. Njezin primjer može svijetliti svima redovnicama, a i svakome kršćaninu.
24. kolovoz 2009.
Sveti Bartol, apostol
Sv. Bartol (hrvatska varijanta) ili Sv. Bartolomej (biblijska), a očito je da je njegovo ime hebrejsko (aramejsko): Bartolomej, a znači sin Tolomejev.
Jedan je od Isusovih apostola. Neki ga poistovjećuju s Natanaelom iz Ivanova evanđelja. Predaja kaže da je nakon Isusova uzašašća propovijedao na području od Male Azije do Indije. Na povratku se zadržao u Armeniji gdje je propovijedao. Neki protivnici kršćanstva ga uhvate te su ga mučili “na perzijski način”, tako da su mu živome kožu oderali te ubili.
Relikvije sv. Bartola se nalaze u Rimu kraj Tibera, gdje mu je posvećena crkva, te u Frankfurtu na Majni u Njemačkoj.
Opširnije
Sveti Bartol, apostol
U listama svetih apostola spominje se i sv. Bartol. Spominje ga Matejevo, Markovo i Lukino evanđelje te Djela apostolska. Njegovo se ime izvodi od »Bar Talmaj«, a što znači Talmajev sin. Odatle njegovo latinizirano ime Bartholomaeus, naški Bartolomej ili pučki Bartol.
Sv. Ivan Evanđelist, opisujući svjedočanstvo prvih učenika, navodi i zanimljiv susret najprije između Filipa i Natanaela, a zatim između Isusa i Natanaela. Evo toga susreta!
Sv. Filip Benicij; sv. Bartol
»Filip susretne Natanaela i rekne mu: ’Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također! To je Isus, sin Josipa iz Nazareta.’ – ’Iz Nazareta može li što dobro izići?’ reče mu Natanael. ’Dođi i vidi!’ odvrati mu Filip.
Isus opazi Natanaela gdje mu se približava pa reče za nj: ’Evo pravog Izraelca, bez lukavstva.’ – ’Odakle me poznaješ?’ upita ga Natanael. ’Prije nego te Filip pozvao – odgovori mu Isus – vidio sam te pod smokvom.’
’Rabbi – odvrati mu Natanael – ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov.’ Isus mu uzvrati: ’Jer ti rekoh da sam te vidio pod smokvom, vjeruješ! Vidjet ćeš još veće od toga! Zaista, zaista, kažem vam – nadoda Isus – vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim’« (Iv 1,45–51).
Tumači Svetog pisma nisu baš posve sigurni da li je taj Natanael istovjetan s Bartolomejom. Većina razloga govori u prilog istovjetnosti, tj. da je riječ o jednom čovjeku. Natanael bi bilo vlastito ime apostolovo, a Bartolomej ono što bi odgovaralo našem prezimenu. Iako u starini, pogotovo židovskoj, nije bilo prezimena u našem smislu, često su ipak za jednu osobu postojala dva imena. Prema tome, Natanael i Bartolomej mogu biti dva imena za jednu te istu osobu.
Bartolomej je bio rodom iz Kane Galilejske, gdje trajnu uspomenu na njega čuva ondje crkva posvećena njemu u čast. Nakon prvotnog oklijevanja Natanael postaje Isusov učenik i apostol. To nas oklijevanje ne smije odviše iznenaditi jer je tada bilo lažnih proroka koji su obilazili Palestinom, upirali prstom na sebe ili se gradili pretečama Mesije, a bili obični šarlatani. Zato jedan ozbiljan i trijezan Izraelac nije mogao samo tako olako priznati nekoga Mesijom. No kad se uvjerio da je Isus Mesija, on uz njega pristaje i za njim ide. Isus ga je već kod prvog susreta pohvalio kao »pravog Izraelca u kojem nema lukavstva«, dakle, kao jednostavna, poštena, dobronamjerna i iskrena čovjeka.
Nakon silaska Duha Svetoga nad apostole i Bartol se dao na misionarenje. Kasnije mu predaja pripisuje veoma duga misijska putovanja, čak do Indije, što se ne može sa sigurnošću potvrditi. No iz predaje se dade izvesti prilično siguran zaključak da je Bartol bio veoma aktivan i dinamičan apostol, što je lako i razumljivo. Prožet snagom Duha odozgora, pošao je i on na naviještanje Radosne vijesti, posvetivši tome radu sav svoj život, koji je napokon zapečatio mučeničkom smrću.
Prema apokrifima Bartolomej je propovijedao Evanđelje najprije u Indiji, a onda u Armeniji, gdje je bio i mučen i to na najokrutniji način. Ogulili su mu kožu i onda mu odrubili glavu. To je strašno mučeništvo ovjekovječio u Sikstinskoj kapeli Michelangelo prikazavši na svojoj veličanstvenoj slici Posljednjega suda sv. Bartola kako oderan drži svoju kožu u ruci. Na toj je koži umjetnik načinio svoj portret.
Relikvije su sv. Bartola u VI. stoljeću s Istoka prenesene na Zapad i to najprije na otok Lipari u Tirenskome moru. Odatle su relikvije prenesene u grad Benevent. No i tu nisu trajno ostale jer ih se g. 983. domogao car Oton III. te ih dao prenijeti u Rim, gdje su položene u crkvi Sv. Bartola na otočiću usred rijeke Tibera. Na tom je otočiću već u pogansko rimsko doba bilo poznato svetište podignuto u čast boga Eskulapa, koji se častio kao bog liječnikâ i medicine. Zamijenilo ga je svetište svetog Bartola. Kršćanski su se vjernici utjecali u zagovor Bartolu u raznim bolestima, osobito kod grčeva raznih vrsta, kožnih i živčanih bolesti. Kao zaštitnika zazivaju ga zanatlije, koji se bave izradom predmeta od kože, kožari općenito, ali i seljaci te pastiri.
Tko bude imao sreću posjetiti u Madridu Museo del Prado, jedan od najljepših muzeja svijeta, taj velebni hram najbiranije likovne umjetnosti, s udivljenjem će se zaustaviti i pred dvjema slikama sv. Bartola. Prvu je naslikao Peter Paul Rubens, a drugu Jusepe de Ribera. Zanimljivo je da je de Riberu sveti Bartol veoma zanimao pa ga je često slikao. Slika, portret sveca, koju ovdje spominjem, naročito je lijepa. Svetac na njoj drži u ruci nož, oruđe svoga mučeništva.
Mi bismo, sigurno, voljeli doznati više sigurnih pojedinosti iz života, rada i mučeništva sv. Bartola. Nije nam to dano. To vrijedi i za ostale apostole. No daleko je važnije i bitnije i prvotnije ono što o njima znamo, nego što ne znamo. A to je da su od samoga Gospodina bili odabrani za njegove prijatelje, prve suradnike, da je on na njima kao na stupovima osnovao svoju Crkvu, na Petru kao na stijeni, a cijeloj toj duhovnoj zgradi zaglavni je kamen on sam – Isus Krist.
A znamo i ovo: »Braćo, više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu« (Ef 2,19–20).
Kad bismo to znanje više usvojili, bilo bi nam to veoma spasonosno i korisno. Blagdani su apostola uvijek prilika da baš to spasonosno znanje o njima i nama što više usvajamo razmišljajući o njemu, usađujući ga što dublje u svoje srce.
Sveta Emilija de Vialar (1797–1856)
»Bog mi je dao jako srce, nije ga mogla nadvladati nijedna kušnja.« To su riječi svetice koju danas želimo pobliže upoznati. Svetost se koristi čovjekovim prirodnim darovima. Ako je majka De Vialar imala od naravi hrabro srce, i narav je Božji dar, milost ga je samo još više usavršila. Bog je začetnik i naravi i milosti. Ako pak narav surađuje s milošću, onda stvara uvjete za svetost. Kakva je ta suradnja bila i kako se odvijala u duši svete Emilije de Vialar, vidjet ćemo iz njezine životne avanture koja je veoma zanimljiva, koja nam veoma opipljivo pokazuje na djelu kako je Bog prisutan i djelotvoran u životu svojih svetaca.
Emilija de Vialar, osnovateljica Sestara sv. Josipa od ukazanja, rodila se u Gaillacu 12. rujna 1797. U njezinoj domovini Francuskoj živo su se još osjećale posljedice revolucije. Majka joj je bila kćerka baruna Portala, glasovitog znanstvenika i liječnika u Parizu, i nju je, kao i dvoje njezine braće, odgojila u vjeri nježnošću brižne majke. Kad je djevojčici bilo 13 godina, majka ju je dala na daljnji odgoj redovnicama AbbeyeauBois u Parizu. To joj je bilo posljednje u životu jer je umrla na putovanju.
Kad se djevojčica Emilija nakon dvije godine vratila kući, naišla je na teške prilike. Otac je zbog udovištva bio veoma žalostan. U kući je vladala – doduše pobožna – ali veoma autoritativna sluškinja di Toinon. Bila je to duša koja se bojala za svoj ugled pa ga je nastojala svim silama, na zgodan i nezgodan način, poštopoto utvrditi, a to su dobro osjećali oni nad kojima je vladala. Emilija je tada u duši proživljavala tešku dramu: nezadovoljna s postupkom u kući sve je više osjećala kako je privlače čari ovoga svijeta, ali osjetila je i to kako bi bilo opasno neodgovorno im se podati. Osjećala je također kako je Gospodin zove da mu se posve preda.
Kraj će takvu stanju učiniti milosni Gospodinov pohod koji će se zbiti, kao i u toliko drugih slučajeva, za vrijeme jednih pučkih misija. Bilo je to g. 1816. Slušajući propovijedi o smislu života, o vječnim istinama, ona je sve više ulazila u sebe, otvarala se Božjemu glasu, što je sve glasnije progovarao, i milost je napokon u njoj pobijedila. Ta rascvjetana, dražesna, inteligentna, uglađenih manira gospođica zauvijek je zatvorila škrinjicu svojih dragulja, ono što zna služiti ženskoj taštini, da bi se posve otvorila Božjemu zovu i poslušala ga.
Kao Savao pred Damaskom i ona je postavila pitanje: »Gospodine, što hoćeš da činim?« – U očekivanju posve jasnoga odgovora dala se odmah na službu siromaha, staraca, nemoćnika svake vrste. Bijednici su osjetili toplinu njezina srca pa su nagrnuli u njezinu kuću. Toinon to nije mogla shvatiti pa je dizala galamu. A otac Vialar je bio razočaran svojom kćeri. On je želio da je uda, a ona eto okuplja oko sebe siromahe. To ga je ljutilo pa je i on u kući stvarao neugodne scene. Emiliji nije bilo lako, što je i razumljivo, ali joj je neki nutarnji glas govorio: »Meni za ljubav sve to podnesi!« Bio je to Gospodinov glas, koji zna tako tješiti i hrabriti.
Prošlo je dugih i teških 15 godina s mnogo neugodnosti dok je Emilija napokon mogla postaviti temelj svojoj ustanovi. Kroz to je vrijeme Gospodin posve izbrusio svoju odabranicu, spremivši je tako za njezino veliko djelo. Emiliji je umro djed Portal, ostavivši joj bogatu baštinu. U samoj božićnoj noći ona je primila u posjed veliku kuću u koju je mogla smjestiti svoje suradnice i susestre. Srce joj je ipak krvarilo jer se njezin otac tome protivio, a već više godina nije mu smjela na oči. To su eto teške kušnje kroz koje moraju proći sveci. Često ih ne razumiju ni njihovi najbliži pa se na njima ispunjavaju Isusove riječi »da su čovjeku neprijatelji domaći njegovi«.
Gaillac, svetičin rodni gradić, po običaju malih mjesta na veliko prepričava o onome što Emilija čini, no kad je ipak uspjela, pričanju je kraj. Plemenitoj ženi javljaju se kandidatice sa svih strana. S njome žele surađivati u službi siromaha, staviti se na raspolaganje Kristu, koji trpi u ljudima. Emiliju uzima pod svoju zaštitu i mjesni ordinarij, biskup iz Albija, monsinjor de Gualy. Emilija osniva novu družbu sestara kojoj daje ime Sestre sv. Josipa od ukazanja. Kao uzor i zaštitnika uzela je sv. Josipa, kome je anđeo u snu objavio što mu je činiti, a on ga poslušao i tako odlično poslužio Božjim planovima, djelu spasenja.
Velikodušnost se ne da ničim nadmašiti. Tako i velikodušnosti Emilije de Vialar nisu dostajali siromasi, bolesnici, djeca, ona sanja o tome kako bi svoju djelatnost proširila i u misijske krajeve. Nije li takav san za tako nježnu redovničku biljku, koja je tek niknula, prava preuzetnost? – Nije! Jer Božjoj se svemogućnosti ne mogu postavljati ograde niti djelovanju Duha ljudska mjerila i mogućnosti. Prošle su samo tri godine pa se san majke Emilije o misijama mogao ostvariti.
Nakon što su Francuzi osvojili Alžir, ondje se nalazio Emilijin brat Augustin. Vidjevši svu bijedu urođeničkog stanovništva, zamolio je u ime kolonijalne uprave svoju sestru da bi sa svojim sestrama u Boufariku otvorila bolnicu. Ona je to jedva dočekala i sama se uputila s nekolicinom sestara na novo polje rada. Kad su došle u Alžir, buknula je pošast kolere. Redovnice se bez straha po vlastiti život dadoše hrabro i velikodušno na dvorenje bolesnika, pobuđujući kod muslimanskog stanovništva sveopće udivljenje. Muslimani počeše štovati te hrabre »bijele marabu«, koje pokazaše u nevolji toliku požrtvovnost.
Zasadivši svoju ustanovu na tlu Afrike, majka se De Vialar vraća u Gaillac te ondje klečeći pred svetohraništem piše pravila za svoje sestre. Znala je da je za taj posao potrebno svjetlo od onoga koji je »svjetlo svijeta«. Pravila je nove družbe s mnogo ljubavi potvrdio najprije biskup Gualy. To je za početak bilo dostatno. Majka se De Vialar vraća opet u Afriku noseći u srcu velike i brojne planove, koje u molitvi stalno preporučivaše Gospodinu. Planovi će ubrzo postati stvarnost. Emilija će otvoriti nove kuće u gradu Alžiru, Boni, Constantinu, Tunisu. Otvorila je i novicijat, nove bolnice, ubožnice, škole, razvivši tako izvanrednu socijalnu i karitativnu djelatnost.
Svetica je osjećajem svetaca uvidjela da tome bujnome procvatu ipak još nešto nedostaje. Ona je to nazivala »pečat križa«. No i to je ubrzo došlo. Alžirski biskup, čovjek inače velikodušan, no uz to pomalo ipak smušen i dobrano autoritativan, vidjevši munjevit procvat nove ustanove, htio ju je monopolizirati, a to bi značilo podrezati joj krila i zatvoriti je u jedan uski krug, oduzevši joj onu potrebnu univerzalnost. Majka De Vialar od tog monopola »brani svoje pravo« – kaže o njoj nitko manji nego sam papa Grgur XVI.
Alžirski biskup, u želji da postigne svoj cilj, zove u pomoć vladu u Parizu, a ta donese odluku da Sestre sv. Josipa od objave više nemaju pravo boravka u Alžiru. Bio je to težak udarac, ali majka ga je De Vialar hrabro podnijela. Morala je već u siječnju 1843. napustiti zemlju svoga misionarskoga rada, sve što je ondje sa svojim sestrama podigla i vratiti se u Francusku. Svojim je sestrama, tješeći ih, tada govorila: »Ne plašite se, to je samo jedna kušnja, Isus je pretrpio daleko više.«
Kušnja postaje izvorom blagoslova jer majka Emilija kroz 15 godina krstari Sredozemljem osnivajući nove kuće: na Malti, na Cipru, u Tripoliju, u Bejrutu. Na putu u Libanon posjećuje i susjednu Palestinu, Isusovu domovinu, Egipat, zemlju gdje je boravila Sveta obitelj, Alepo u Siriji i još neka druga mjesta. No njezina se revnost ni tu ne zaustavlja, ona dopire u Burmu, pa čak i u Australiju. Bile su to godine rada, pregaranja, daljnjih križeva, ali koji rađahu blagoslov.
Jedan križ spomenimo napose. U Gaillacu, mjestu gdje je družba nastala, mjesna je poglavarica, zavaravana od nekog varalice, na kuću navukla velike dugove. Umjesto da se zbog svoje nerazboritosti ispriča, ona napušta Družbu te podiže parnice kako bi joj se vratio njezin miraz. Zbog svih tih nedaća majka je De Vialar morala napustiti svoj rodni grad jer u njemu »više nije mogla činiti dobro«. Otišla je u Toulouse, gdje je provodila život u krajnjoj bijedi, ali ipak sa svetačkim smješkom na usnama. Još joj je bilo teže gledati susestre koje su dijelile njezin udes i siromaštvo, lišene i onoga osnovnoga za život.
Lišena kuće matice, bila je tako rekavši na ulici, dok joj se nisu otvorila vrata Marseillesa. Ondje svetica g. 1852. pronađe novo prikladno središte za svoju družbu. Primio ju je mjesni biskup, osnivač oblata Bezgrješnog začeća, bl. Eugen de Mazenod, i sam veliki misionar. Utemeljiteljica je izvršila svoj životni zadatak pa je 24. kolovoza 1856. u miru mogla napustiti svoj mukotrpni zemaljski život. Siromasi, koji su u Marseillesu osjetili njezinu dobrotu, govorili su: »Umrla je svetica!« Crkva će taj sud službeno potvrditi kad je bude Pio XII. 24. lipnja 1951. proglasio svetom.
Možda njezinu svetost najbolje ocrtava ovaj prizor. Jednog je dana liječila nogu nekog Arapina, zahvaćenu rakom. Taj, vidjevši i doživjevši njezinu majčinsku ljubav, pokaza na njezino raspelo te reče: »On je dobar, jer on ti daje da činiš ovakve stvari.« Raspeti je Isus Emiliju de Vialar nadahnjivao na sva velika djela ljubavi i milosrđa što ih je u svome životu učinila. To djelo nastavljaju njezine vrijedne sestre kojima je ostavila kao geslo: »Posve se dati, a onda umrijeti!« To je geslo svih velikana duha. Život im je neprestano darivanje Bogu i bližnjemu, a onda slijedi smrt, no smrt koja je samo prijelaz u život, onaj pravi u Kristu Isusu.
23. kolovoz 2009.
Sveta Ruža Limska (1568-1617)
Sv. Ruža Limska ( 1586.-1617. ) se rodila u Limi (Peru) 1586. godine, dobila je na kršenju ime Izabela. Jedna Indijanka, kućna pomoćnica, zvala ju je Ruža iz milja; i tako su je svi zvali, pa to čini i Crkva štujući ovu sveticu.
Odbila je udaju i posvetila se Gospodinu Isusu. Zauzeto je činila pokoru koju je ljubavlju prožela. Slijedila je sv. Katarinu Sijensku pa je osnovala prvi kontemplativni samostan u Južnoj Americi, dominikanski. Skrbila se o siromasima, a molitvom je podupirala misijsko djelovanje franjevca sv. Franje Solana.
Živjela je samo 31 godinu, ali dovoljno za jedan svet život. Sv. Ruža je pokopana u Limi u samostanu Rosario. Sačuvano je nekoliko njezinih pisama i spisa iz kojih se otkriva duhovnost sv. Ruže Limske.
Opširnije
Sveta Ruža Limska (1568–1617)
Ono što je sv. Katarina Sienska za Italiju, sv. Terezija Avilska za Španjolsku, to je sv. Ruža Limska za Peru i cijelu Latinsku Ameriku. Toj svetici u čast podignute su katedrale, crkve i kapele, kao zaštitnicu časte je biskupije i župe. Ona je u svoj Latinskoj Americi najpopularnija svetica. Kako taj kontinent dobiva sve više važnosti, upoznajmo se sa cvijetom koji je u njoj propupao, rascvao se i svojim vrlinama zamirisao.
Ruža se rodila u Limi, glavnom gradu Perua, 20. travnja 1568., kao kćerka Gašpara Floresa i Marije de Oliva, španjolskoga podrijetla. Na krštenju je po baki dobila ime Izabela. No jedna Indijanka, kućna pomoćnica, promatrajući lijepo lice djevojčice, nalik na ružu, prozva je Ružom, a to lijepo ime prihvati cijela obitelj. Štoviše, kad je biskup Lime sv. Turibije djevojčicu krizmao, učinio je to na ime Ruža. Tim imenom ona uđe u povijest svoje domovine i cijele Crkve.
Liječnik dr. Castillo i svećenik o. Lorenzano imali su dužnost podrobno ispitati neobičan život Ruže Limske. Oni o njoj među inim svjedoče i ovo: »Čim je Ruža došla do potpune upotrebe razuma, njome je ovladala odvratnost prema grijehu. I kad bi se u njoj budili pokreti protiv razuma, ona ih je odbijala i nadvladavala bez velikog naprezanja.« Time se želi reći da je djevojčica držala savršeno u vlasti ona niža nagnuća. U njoj je vladao zakon i nadmoć duha.
Svaki svetac ima svoju karizmu, nešto na što ga Duh Božji naročito potiče. Kod Ruže je to bila cijeli život tražena i prakticirana pokora. Ona je bila upravo dovitljiva i neumorna u traženju novih oblika i čina pokore. Kako je bila lijepa, roditelji su je htjeli udati za mladića iz jedne dobre obitelji. No Ruža je za zaručnika izabrala Isusa Krista i njemu se sva predala.
Da bi nekako onemogućila udaju, ošišala je svoju lijepu kosu te svoje ruke umočila u vapno i tako ih nagrdila. Oko bokova je cijeli život nosila opasan lanac, a na glavi željeznu bodljikavu krunu. Nosila je i pokorničku košulju, bičevala se, postila te stanovala u maloj kolibi što ju je sagradila u vrtu roditeljske kuće.
Ljudskom mudrošću tko da to shvati? U svemu tome možemo joj se diviti, a ne moramo je i nasljedovati. No, ipak treba da je nasljedujemo u duhu pokore, a kojega opet nema bez smisla za žrtvu i odricanje. Ne moramo činiti pokoru na način Ruže Limske. Činimo je na svoj način, ali ozbiljno i odgovorno kao sredstvo preporučeno od samoga Gospodina, bez kojega se ne možemo spasiti. Nosimo strpljivo i dragovoljno u duhu pokore svaki križ koji nam Gospodin šalje. Štoviše, smatrajmo ga posebnim darom njegove ljubavi prema nama.
No nije se aktivnost Ruže Limske iscrpla jedino u pokori. Ona se vježbala i u drugim krepostima, a stekla je naobrazbu i kulturu kakvu je malo koja žena u ono doba imala. I tako njezin život za njezine suvremenike postade znak i poticaj. Ljudi su joj se divili, no i osjećali se potaknuti da i sami budu bolji.
Ruža je dobro znala da sva njezina pokornička i druga djela ne bi ništa vrijedila ako ne bi bila prožeta ljubavlju. Zato se nastojala vježbati u toj kraljici svih kreposti. Marno je slijedila stope sv. Katarine Sienske, koja je bila dominikanka kao i ona, revno je čitala duhovne spise brata Luisa iz Granade i Ivana od Križa te se divila velikim apostolskim pothvatima sv. Franje Solana. Žarko se molila za njegov misionarski rad, koji se protezao po nepreglednim predjelima Latinske Amerike.
Ruža je u 20. godini života obukla odijelo dominikanske trećoredice. Ono je nije dijelilo od svijeta, već joj je dalo još veći ugled da u svome rodnome gradu, idući među ljude, čini dobro svake vrste. Kraj svega toga našla je uvijek vremena da sate i sate moli i razmatra. Molitvu bi prekidala ručnim radom, u kojem je stekla veliku vještinu.
Njezin je život bio neprestan hod u Božjoj prisutnosti, razgovor s Gospodinom. Kao duhovna učenica sv. Ivana od Križa – čitajući njegove spise – i ona se nastojala iz »ništavila« stvorenja po Gospodinovoj milosti uzdići sve do »duhovnih zaruka«, najvišeg stupnja mističnoga života. Ona nije bila neka naivna svetica, već je jasno znala što hoće, što radi i zašto radi. Fra Luis de Bilbao svjedoči o njoj: »Ruža je radila pod vodstvom Božjega Duha; bila je ispunjena milošću mudrosti te je uživala posebnu prisutnost ulivenog znanja.«
Pobožnost je Ruže Limske bila kristocentrična. Neka to potvrdi ova njezina izjava: »Stajala sam puna udivljenja u svjetlu mirnoga razmatranja što sve ujedinjuje, kad sam poradi te jasnoće vidjela kako Spasiteljev križ prosipa svuda oko sebe pramenove svijetlih zraka; a usred toga svijetloga luka ugledala sam presveto čovještvo mojega Gospodina Isusa Krista. Osjećala sam kako iz toga čovještva Isusa Krista padaju na dno moje duše neobjašnjivi plamenovi slave, tako da sam mogla pomisliti: ja sam potpuno slobodna, prenesena u blaženu radost vječnoga blaženstva.«
Enrique Dussel spominje tri veoma značajna djela što ih grad Lima duguje svojoj velikoj svetici. Ona je osnovala prvi kontemplativni samostan u Južnoj Americi. Sama svetica u svom pismu od 5. svibnja 1613. piše o tom ocu Jeronimu Bautisti ovo: »Dragi oče, htjela bih govoriti jezikom anđela da izvijestim o izvanrednoj milosti koju mi je Gospodin, bez mojih zasluga, udijelio. Na svoju veliku želju mogla sam utemeljiti samostan moje majke Katarine Sienske.« Ona je sama za tu nadasve hvale vrijednu ustanovu pronašla mjesto, zacrtala planove gradnje te prikupila potreban novac, a što sve govori o njezinoj velikoj poduzetnosti.
Njezino je drugo djelo stalna služba siromasima. Na to je poticala i svoju majku ovim riječima: »Majko, nemoj odviše paziti da svoju odjeću ne zamažeš gnojem bolesnika. Daleko su nečasnije oni okrutni krvnici svojim pljuvanjem okaljali lice moga Spasitelja.«
I napokon, treće djelo Ruže Limske bijahu misije te nam u tome i danas može poslužiti kao lijep primjer misijske svijesti i zalaganja za misije. »Da nisam žena – govorila je – prva bi mi briga nakon završenih nauka bila da se sva posvetim misijama i naviještanju Evanđelja; željela bih poći u najdivnije i najudaljenije krajeve, gdje su ljudi još ljudožderi; bilo bi mi stalo jedino do toga da Indijancima donesem spasenje i ozdravljenje uz cijenu znoja i krvi, snagom naviještanja i nauka. Obratite se, grješnici, obratite!« Ruža Limska je kao Katarina Sienska prije nje i Mala Terezija poslije nje poticala svećenike na herojsku savršenost, da bi mogli biti misionari. U pismu Bartolomeju de Ayala pisala je ovako: »A sada bih vam, oče moje duše, htjela reći da sav vaš dug primam na se i molim Boga da mi za kaznu dade ono što ćete vi kao takvo zaslužiti.«
Iz svega se navedenoga vidi da je Ruža Limska bila velika duša. Iako je živjela samo 31 godinu, u malo vremena učinila je mnogo, ispunivši u kratko ono što bi dostajalo i za jedan dugi vijek. Umrla je 24. kolovoza 1617. ponavljajući u agoniji neprestano ove riječi: »Isuse, Isuse, ostani kod mene!« Papa Klement X. proglasio je 12. ožujka 1672. Ružu Limsku svetom kao prvi cvijet svetosti novoga svijeta. Svetica je pokopana u Limi u samostanu Rosario. To je u tom gradu najveći dominikanski samostan. S njome su pokopana još dva sveca: sv. Martin de Porres i sv. Ivan Macias, obojica dominikanci.
Dominikanac Luis Getino pronašao je g. 1923. neka pisma i spise sv. Ruže Limske. Njezina pisana riječ kao i sav njezin život odiše žarom velike mističarke, koja se s pravom može staviti u red velikih žena što ih je dala sveta Rimokatolička crkva. Okusimo zanos njezinih riječi iz njezina pisma liječniku Castillu.
»Gospodin Spasitelj prozbori i neusporedivom uzvišenošću reče: ’Neka svi znaju da milost dolazi tek nakon iskušenja, i neka razumiju kako je nemoguće dospjeti do vrhunca milosti bez tereta poteškoća. Neka shvate da mjera darova raste usporedo s posvećenjem napora. Nek se ljudi boje da ne zalutaju i ne pogriješe. To su jedine prave ljestve za raj, i bez križa nema puta kojim bi se mogli popeti do neba.’
Kad začuh te riječi, obuze me silan žar i kao da me ostavio posred ulice da bih mogla snažnim glasom doviknuti sinovima bez obzira na dob, spol i položaj: ’Slušajte narodi; počujte, puci! Po Kristovoj naredbi i služeći se riječima što su ih izgovorile same njegove usne, sve vas opominjem: Milost ne možemo steći ako ne podnosimo tegobe; uz mnogu muku treba nagomilati silan trud da bismo postigli najprisnije sudjelovanje u božanskoj naravi, slavu Božjih sinova i potpunu duševnu sreću.’
Isti me poticaj silno nagonio da propovijedam ljepotu božanske milosti. Ono što me pritiskivaše tjeskobom, sililo me da u to uvjeravam i o tome govorim. Činilo mi se da je više nemoguće zadržati dušu u zatvoru tijela, već da je, rastrgavši okove, valja pustiti da ide slobodna sama i s većom pokretljivošću po svemu svijetu te da govori: ’O kad bi smrtnici spoznali kolika li je božanska milost, kako li je lijepa, plemenita, skupocjena; kolika li bogatstva u sebi krije, kolika blaga, koliko veselje i užitke! Nema sumnje, svim bi onda marom i brigom prionuli stjecati sebi muke i poteškoće! Svi bi po svemu svijetu tražili neprilike, a ne bogatstvo. Tražili bi nemoći i muke, da bi stekli neprocjenjivo blago milosti. To je utrženo dobri i zadnji dobitak strpljivosti. Kad bi upoznali tezulju na kojoj se važu da bi se razdijelili ljudima, nitko se ne bi tužio na ’križ i na napore na koje možda nailazi’.«
Kad smo već kod sv. Ruže Limske, nek bude spomenut i ovaj mali doživljaj. U rujnu 1977. vraćao sam se sa svećeničkog kongresa iz Pompeja u Rim. Do mene je u autobusu sjedio subrat isusovac Peruanac. Čavrljali smo, a i ozbiljno razgovarali o svemu, pa tako i o svecima. Pitao me za hrvatske svece, blaženike, kandidate oltara. Slušao je sve pozorno pokazujući živo zanimanje. Urednik je jednog lista pa ga sve i zanima. A onda mi je s neprikrivenim ponosom rekao: »Vidite, oče, svi su južnoamerički sveci iz Perua: sv. Ruža Limska, sv. Martin de Porres, sv. Ivan de Macias, sv. Turibije Mongrovejski – on je doduše bio rodom iz Španjolske, ali je bio nadbiskup Lime – te napokon sv. Franjo Solano.« Da, Lima je dugo vremena bila kao neki Rim i kršćansko središte Južne Amerike. Najdivniji je cvijet u tom središtu bila sv. Ruža Limska. U njemu se nad svetičinom rodnom kućom i danas diže njezino veliko nacionalno svetište za cijeli Peru.
Sv. Sidonius Apollinaris (oko 432–480/490)
Alexis Curvers (1906–1992), pisac brojnih djela i članaka, dobitnik nagrade »Le Prix Sainte Beuve« i »Grands Prix littéraires de Monaco«, čovjek velike klasične i humanističke kulture, u svojoj velikoj raspravi La fin d’un monde (Svršetak jednog svijeta), tuži se na činjenicu da danas možda i doktor latinskog jezika i književnosti nikad ništa nije čuo o jednom Sidoniju Apollinarisu. Da i na nas, koji želimo barem biti kulturni Europejci druge polovine XX. stoljeća, ne padne ista tužba velikog intelektualca i našeg suvremenika Curversa, upoznajmo se barem kratko s jednim od nosilaca rimske klasične kulture iz V. stoljeća, kad je ona bila na zalasku i u smrtnoj agoniji.
Sidonius Apollinaris rodio se oko g. 432. u senatorskoj kršćanskoj obitelji starog Lugdunuma, danas Lyona, a umro između 480. i 490. u Clermontu, sjedištu starodrevne biskupije Claromontanae, kojoj je on jedno vrijeme bio na čelu i štuje se kao svetac, jedan od jedanaestorice biskupâ svetaca te biskupije, iz njezina najranijeg razdoblja. Mladi je Sidonije u svom rodnom Lyonu te u Arlesu primio odlično gramatičko i retorsko obrazovanje koje bî temeljem njegove kulture, što će se kasnije daleko više razviti. Bio je učenik i prijatelj Claudianusa Mamerta iz stare Vienne, pisca tada nadaleko poznata djela De statu animae (O stanje duše). Djelo odaje neobično talentirana i naobražena pisca, a vrlo je značajno za filozofiju, retoriku i stilistiku onog vremena.
Sidonius se najprije posvetio političkom životu. Oko g. 450. oženio se kćerkom prefekta Galijâ, kasnijeg »cara u sjeni« Avitusa (455–456). Pohvalna pjesma carevima Avitusu, Majorianu i Anthemiusu pribavila mu je 456. spomenkip na Rimskom forumu. Bila je to svakako velika čast i priznanje.
Sidonije se s vremenom sve više i više uspinjao u karijeri. Godine 461. postaje patricijem Auvergne, g. 468. rimskim prefektom. A g. 469/470. protiv svoje volje postade biskupom Averne sa sjedištem u današnjem ClermontFerrandu. Vjerojatno je tada bio već udovac. U biskupiji je – tvrdi sveučilišni profesor dr. Vinzenz Buchheit – svojim simpatičnim karakterom i jakom religioznošću vršio više političku nego crkvenu ulogu. Nakon što su g. 474–476. njegovu pokrajinu držali pod okupacijom zapadni Goti, biskup Sidonius bijaše privremeno u progonstvu. Spomenuti sveučilišni profesor u Giessenu, kao i Alexis Curvers, a nisu sigurno jedini, drže da je Sidonius Apollinaris posljednji značajni predstavnik antiknokršćanske naobrazbe u staroj Galiji, kasnijoj Francuskoj. Prije svoje biskupske službe bio je proslavljeni pjesnik. Od njegovih pjesama Carmina sačuvano je dvadesetičetiri. To su po antičkim uzorima Vergiliju i Horaciju nešto kićenije i mitologijom snažno prožete pjesme. Kad je Sidonius postao biskup, po uzoru na Plinija Mlađeg i Simaha posvetio se epistolografiji, pisanju literarnokroničkih pisama. Ostavio je iza sebe u 9 knjiga 147 pisama, vrlo vrijednih za povijest kulture te ga po njima možemo ubrojti u velike kulturne Europejce V. stoljeća, a Francuzi ga smatraju »dragocjenim duhom Galije«. Spisi su mu djelomično ušli u glasovitu patrističku seriju Migne: Patrologia Latina.
U talijanskoj Katoličkoj enciklopediji (Enciclopedia Cattolica) Michele Pellegrino, izvanredni profesor stare kršćanske literature na Sveučilištu u Torinu, kasniji torinski nadbiskup i kardinal, piše o Gaiu Solliju Modestu Sidoniusu Apollinaru da je posljednje godine života proveo žrtvujući se neumorno za svoje stado, da su ga cijenili i vjernici i subraća. Zbog toga je i vrijedan da se stavi uz bok brojnih duhovnih pastira svog vremena koji su se pokazali veoma svjesni svoje misije, promičući mudro, hrabro i snažno dobro svog naroda u prvom razdoblju Crkve kad se rimsko društvo već moralo suočavati s navalama barbara sa svih strana.
Sveti Filip Benicij, svećenik (1233–1285)
Peti general reda Slugu Bl. Djevice Marije (ili servita), Filip Benicij, rodio se g. 1233. u Firenzi kao sin Jakova Benizija i Albaverde. Kad je poodrastao, dao se na studij, ali ne zanemarujući ni moralnu izgradnju svoje ličnosti. I sam je obavljao mnoge praktične pobožne i pokorničke vježbe, koje tada bijahu u običaju kod onih kršćana dubljega duhovnoga života. Postio je, u noći bdio hvaleći Gospodina, pohađao crkve u Firenzi i Fiesoleu, molio Mali časoslov BD Marije, Časoslov za pokojne te 7 pokorničkih psalama. Dobro je znao da to nije još dosta, zato se dao i na karitativno pomaganje siromaha, da njegova ljubav prema Bogu bude još vjerodostojnija. Provodeći takav život prema načelima Evanđelja, u njemu se rodila želja da napusti svijet i služi Bogu svim silama svoga srca.
Stupio je u red Slugu BD Marije u kojem je četiri godine živio kao brat pomoćnik, a kasnije bio ubrojen među klerike te g. 1259. zaređen za svećenika. U redu je obavljao važne službe, dok g. 1267. nije bio izabran za generala. Kao general mnogo je učinio za proširenje servita te je postao i jedan od njihovih značajnih zakonodavaca. Iako je bio vrhovni poglavar reda, nastojao je sačuvati poniznost koja je bila glavna značajka njegove duhovnosti.
Tu je krepost učio od Gospe kojoj je od malih nogu bio odan i pobožan. Toliko je volio Blaženu Gospu da su ljudi govorili: »Ona je Filipovo srce.« Kad se Filip jednom nalazio na putovanju, a u pratnji subraće, netko ga je upitao: »Kakav je habit što ga nosite?« On je odgovorio: »Mi se zovemo Marijini sluge, a nosimo habit njezine žalosti« – naime, zadaća je reda Slugu Bl. Djevice Marije, kojega su u Firenzi osnovali 7 svetih utemeljitelja, da njegovi članovi razmišljaju o Gospinim žalostima i bolima, o onome što je starac Simeon prorekao Majci Božjoj: »Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti – a tebi će samoj mač probosti dušu – da bi se otkrile misli mnogih srdaca« (Lk 2,34–35).
Filip je kao servit taj zadatak tako savršeno izvršavao da je o njemu zapisano: »U srcu nije imao drugo doli muke Isusa Krista i velike bole Djevice Marije.« Taj je veliki Božji sluga umro g. 1285. u Todiju, u Toskani, baš kad je zvonilo na Gospino pozdravljenje, držeći u rukama raspelo, koje običavaše nazivati svojom knjigom, odakle je neprestano učio. Njegova je životna mudrost bio raspeti Krist.
22. kolovoz 2009.
Blažena Djevica Marija, Kraljica
Pio XII. je zaključio proslavu Marijanske godine 1954. uvođenjem blagdana Bl. Djevice Marije, Kraljice. Blagdan se slavio najprije 31. svibnja, a po novom se kalendaru slavi danas, na osminu Marijina uznesenja na nebo. Po svome uznesenju Marija je postala i kraljica neba i zemlje. Nauk je o Marijinu dostojanstvu kraljice izložio Pio XII. u svojoj enciklici Ad caeli Reginam.
Naslov “kraljice” ide među one Marijine oznake što joj dade vjerničko razmišljanje, a još više pučka pobožnost. Marija se u pobožnosti ne naziva samo “kraljica”, već i “gospodarica”, “vojvotkinja”, pa čak i “carica”, u našem starom jeziku “cesarica”. Da li je pridavanje Mariji takvih naslova teološki opravdano? – Jest, jer se ona kao Majka i službenica Gospodinova dostojnom pokazala takove časti. Njezino kraljevsko dostojanstvo proizlazi iz njezina bogomajčinskoga dostojanstva. No ako liturgija kaže “da Bogu služiti znači kraljevati”, onda je Marija kao najodličnija Gospodinova službenica i iz toga razloga prava kraljica.
Zanimljivo je da je kršćanska pobožnost Marijin naslov kraljice često vezala uz pojam milosrđa, kako to svjedoči ona lijepa, u srednjem vijeku nastala molitva “Zdravo, Kraljice, Majko milosrđa”! Ona označuje vjeru u Marijinu dobrotu i spremnost da nas grješnike pred Gospodinom zagovara, da nam od njega prosi oproštenje i milost. Marija se kao kraljica sagiba nad našu ljudsku bijedu i pritječe joj u pomoć.
U Časoslovu naroda Božjega Crkva je na današnji dan u Službi čitanja stavila odlomak iz jedne od osam homilija blaženoga Amadeja, lozanskog biskupa. On je živio u prvoj polovini XII. stoljeća te sveto preminuo 27. kolovoza 1159. Prije nego je postao biskup u Lausannei, bio je redovnik cistercita u Clairvauxu, a zatim u Vivianu, gdje je stajao na čelu opatije Hautecombe. Papa Lucije II. imenovao ga je protiv njegove volje biskupom u Lausannei. Kao biskup dao se svim marom na apostolski posao obilazeći i najudaljenije predjele svoje biskupije. Veoma je nastojao i oko kršćanskoga odgoja mladeži, a ponajviše oko izgradnje pobožnoga i učenoga klera.
Kao vjerni učenik i sljedbenik sv. Bernarda bio je iskreno, žarko i odano pobožan prema Majci Božjoj, o čemu naročito svjedoči njegovih 8 homilija. Neka nam, dakle, on danas progovori o Mariji kao Kraljici svijeta i mira.
“Promotri kako je ispravnim uređenjem i prije uznesenja po svemu svijetu zasjalo divno Marijino ime i kako se posvuda o njoj raširio slavni glas i prije nego bijaše na nebo uzneseno njezino veličanstvo. Dolikovalo je, naime, da Djevica Majka zbog časti svoga Djeteta najprije vlada na zemlji, a da onda uz slavu zadobije nebo. Dolično je bilo da se rasprostre u nižim stranama, da bi u svetoj punini ušla u nebesko: prenošena od Duha Gospodnjega iz kreposti u krepost, iz jasnoće u jasnoću.
Tako je već u tijelu imala predokus budućeg kraljevanja. A prispjevši neizrecivom uzvišenošću k Bogu, sada je bližnjima blagonaklona neiskazivom ljubavlju. Zato joj anđeli iskazivahu službu, zato je ljudi štovahu svojom odanošću. Njoj je pristupio Gabrijel s anđelima, a Ivan, radujući se što je njemu kao djevcu s križa bila povjerena majka Djevica, služio joj je s apostolima. Prvi su se veselili što vide kraljicu, a ovi drugi gospodaricu. Jedni pak i drugi bijahu joj poslušni blagim zanosom odanosti.
A ona, boraveći u najuzvišenijoj kuli kreposti i kao more puna božanskih darova, vjernom i ožednjelom puku u najvećem je izobilju izlijevala bezdan milosti, kojom je sve nadvisila. Tijelu je, naime, pružala spasenje, a duši lijek, moćna da podigne iz tjelesne i duševne smrti. Tko je ikad od nje otišao bolestan, žalostan ili neupućen u nebeska otajstva? Tko se nije vratio kući veseo i radostan, jer je isprosio od Gospodinove majke Marije što je htio?
Obilujući tolikim dobrima, zaručnica, majka jedinog zaručnika, mila i najdraža u raskošima, vrelo razumnih vrtova, zdenac živih i oživljujućih voda koje snažno teku s božanskog Libana – ona je tim nebeskim pritjecanjem dovodila s brda Siona do okolnih izvanjskih naroda rijeke mira i tokove milosti. Kad je, dakle, njezin Bog i Sin, kralj kraljeva, doveo Djevicu djevica uz slavlje anđela, radost arkanđela i klicanje neba, ispunjeno je proroštvo psalmiste, koji govori Gospodinu: ‘Kraljica ti zdesna stade, u odjeći pozlaćenoj, zaodjenuta izvezenim ruhom.'”
21. kolovoz 2009.
Sveti Pio X., papa (1835-1914)
Život svetoga pape Pija X. izuzetan je primjer rasta i napredovanja čovjeka vjernika koji je u poslušnosti i ljubavi znao iskoristiti sve talente koje mu je Bog podario.
Giuseppe Sarto, kako je bilo krsno ime Pija X, rodio se kao drugo od desetoro djece službenika Gimabattiste i žene mu Margarete u zabitnom talijanskom selu Riese 1835. godine. U brojnoj obitelji zarana je primio ono najljepše što pruža odgoj u vjeri i zajedništvu, a seoski župnik don Luigi podučavao ga je latinski.
Već kao školarac Giuseppe se isticao pobožnošću i marljivošću, što nije promaklo ni tadašnjem venecijanskom patrijarhu kardinalu Monicu, također rodom iz sela Riese, koji je mladom Sartu osigurao besplatno mjesto u padovanskom sjemeništu. Pun radosti, Giuseppe je krenuo na put svećeništva, u čemu ga nije omeo ni težak udarac, očeva smrt 1852. godine. Iako su ga mnogi nagovarali da napusti sjemenište i pomogne majci u podizanju mlađe braće i sestara, ostao je odlučan u svom izboru. Najveću potporu dobio je upravo od svoje pobožne majke.
Godine 1858. zaređen je za svećenika, a put “prema vrhu” započeo je kao kapelan u Tombolu. Uz svakodnevne dužnosti, te neobično iskreno i neusiljeno komuniciranje sa svim vjernicima, Giuseppe je po čitave noći neumorno čitao tako da je već tada došao na glas kao propovjednik. Na župničkoj službi pak, u župi Salzano, dokazao se kao dobar ekonom obnovivši župnu crkvu, a kad je selo 1873. zahvatila kolera, postao je omiljen od sviju jer je bez ikakve računice priskakao u pomoć oboljelima. Sljedeći korak bila je kanonička čast i vodstvo biskupijske kancelarije u Trevisu, uz što je stizao biti i duhovnik na bogoslovnom sjemeništu te profesor više predmeta na teologiji.
Sve te kvalitete dobro je zapazio papa Leon XIII. pa je Sarta 1884. imenovao biskupom u Mantovi, gdje je među svećenstvom vladao priličan nered. Budući papa teško je stanje lomio ponajprije svojim primjerom pobožna i neporočna života, tako da je deset godina kasnije dospio i do stolice venecijanskog patrijarha. Tu se osobito istaknuo promicanjem katoličkog tiska te zauzimanjem za prava radnika u tvornicama.
Kao kruna dolazi njegov izbor za papu 1903. godine. U svom 11-godišnjem pontifikatu, do smrti 1914, naročitu pozornost posvećivao je odgoju i naobrazbi svećenika, a život vjernika obogatio je omogućivanjem svagdašnje pričesti. Osnovao je i Papinski biblijski institut, a hrvatski narod posebno će ga pamtiti zato što je blaženim proglasio današnjeg hrvatskog sveca Marka Križevčanina.
Opširnije
Sveti Pio X., papa (1835–1914)
Do početka XX. stoljeća kroz više od 300 godina na papinskom su prijestolju sjedili ljudi iz viših slojeva tadašnjega društva: aristokrati, plemići. U prvoj Crkvi bilo je drukčije, pa i kasnije. No humanizam i renesansa ostaviše duboke tragove i u Crkvi. S papom Pijom X. došao je na Petrovu stolicu čovjek iz maloga puka, a to će se ponoviti i u Ivanu XXIII. te Ivanu Pavlu I. i II. Time je Crkva nadvladala jednu napast koja je stoljećima bila u njoj trajno prisutna. Crkva se sve više oslobađa raznih društvenih pritisaka i utjecaja izvana te ide svojim vlastitim putem, onim što ga je u Evanđelju zacrtao Isus iz Nazareta. Pogledajmo kako je tim putem išao Giuseppe Sarto iz zabitog sela Riese u venetskome kraju, pokraj Trevisa.
Giuseppe Melchiore Sarto se rodio kao drugo od desetero djece općinskom službeniku Giambattisti Sartu i njegovoj vjernoj ženi Margareti. Bilo je to 2. lipnja 1835., a odmah sutradan bio je u župnoj crkvi kršten. Otac mu je bio poštar, raznosač pisama, i podvornik u općinskoj zgradi. Kad je mali Josip poodrastao, polazio je mjesnu školu, dok ga je u latinskom jeziku vrlo rano počeo poučavati kapelan don Luigi Orazio. Kasnije se upisao na gimnaziju u Castelfrancu, gradiću udaljenom od Riesea 7 kilometra. Tamo je od g. 1846. pa do g. 1850. svršio 4 niža razreda idući u školu i natrag pješke.
Bepi je već kod kuće primio odličan kršćanski odgoj koji su revni svećenici samo još više produbili. Kao mladi hodočasnik rado je hodočastio u obližnje Gospino svetište Cendrole te se ondje pobožno i žarko molio. Sakramenat potvrde primio je 1. rujna 1845., a prvu pričest 6. travnja 1847., u dobi od 12 godina. Provodeći, dakle, već od malena solidan kršćanski život, u svojem je nevinom srcu stvorio povoljne uvjete da mu Gospodin udijeli milost svećeničkoga zvanja. Tadašnji mletački patrijarh, kardinal Jacopo Monico, i sam rodom iz Riesea, priopćio je generalnom vikaru u Trevisu da je u padovanskom sjemeništu za mladoga Sarta osigurao besplatno mjesto. Kardinal sigurno nije ni slutio da je to učinio budućem papi.
Po tadašnjem običaju Josip Sarto je u svojoj rodnoj župnoj crkvi obukao svećenički talar te radostan i pun poleta pošao na daljnje školovanje u Padovu, u zavod koji je bio poznat u cijelom onom kraju. Ondje će proboraviti punih 8 godina. Dvije godine studirao je klasične jezike i književnost, isto tako filozofiju, a onda kroz 4 godine svetu teologiju. U zavodu se isticao i pobožnošću i marljivošću pa je kroz 4 godine obavljao službu prefekta skupine studenata toga učilišta. Dok se nalazio u Padovi, umro mu je otac. Bilo je to 4. svibnja 1852. Taj ga je događaj veoma pogodio, a još više njegovu majku, koja ostade udovica s brojnom djecom. Neki su tada Josipu savjetovali da iziđe iz sjemeništa, nađe dobro zaposlenje i na taj način pomogne majci i mladoj braći i sestrama. Mladi bogoslov nije prihvatio taj savjet, a odbacivala ga je i njegova majka, koja je svim srcem željela da on postane svećenik. Ona je svojim marnim rukama, radeći kao švelja, prehranjivala svoju djecu, a Bog je blagoslovio njezine žrtve.
Primivši – jedno za drugim – tonzuru, niže i više redove, Sarto je napokon 18. rujna 1858. u Castelfrancu bio zaređen za svećenika. Tko sretniji od njega što je napokon postigao ono što je tako žarko želio?! Njegovu je radost u punini dijelila i njegova dobra i duboko pobožna majka. I sada će se dogoditi ono što se može nazvati svojevrsnim čudom. On će se u pet etapa, svaka točno po 9 godina, polako penjati iz službe u službu. Po 9 godina bit će kapelan u Tombolu, župnik u Salzanu, kanonik u Trevisu, biskup u Mantovi i patrijarh u Veneciji. Iz grada na lagunama poći će kao kardinal izbornik u konklave te iz njih izići kao papa Pio X., osjećajući se satrven bremenom što ga mora nositi.
Svoj je uspon započeo kao kapelan u Tombolu, zabačenoj župi na rubu biskupije Treviso. U prvo mjesto svoga pastirskoga službovanja došao je 29. studenoga 1858. Ljudi su ga zbog njegove svećeničke revnosti, požrtvovnosti i ljubavi prema siromasima odmah prihvatili i zavoljeli. Njegove glavne vrline bijahu: izvanredno razvijena svijest dužnosti, zamjerna radna sposobnost, smisao i pravi talent za organizaciju, prirođena dosjetljivost, smisao za humor i zdravu šalu. Sve je to na njemu bilo tako prirodno, neusiljeno, da je postajalo još simpatičnije. Dakako da svemu tome valja pridodati i prirođenu pobožnost kojom je produhovljavao sve svoje nastupe i pothvate. Kako mu je principal – tj. župnik – bio boležljiv, najveći je dio tereta i brige za župu bio na Sartovim leđima. Kraj svih tih poslova mladi je kapelan još uvijek smagao dosta snage da se, uz pastoralni rad, bavi i knjigom. Činio je to po noći, uskraćujući si od sna.
Dobra duša, župna kućanica, zabrinula se za njega kad je opazila svjetlo u kapelanovoj sobi u 4 sata ujutro. Izrazivši mu svoju zabrinutost, čula je od njega ove riječi: »Meni je dostatan samo mali san.« Nije onda čudo da će taj mladi svećenik u noćnim satima pročitati u 24 sveska izdana sva djela sv. Ivana Zlatoustoga, u 4 sveska djela sv. Ciprijana, Lacordairove propovijedi i mnoga druga teološka djela, zatim Petrarkine pjesme, Erazmovu Pohvalu ludosti te brojne povijesne, matematičke, astronomske i medicinske knjige. Dakako da sve to nije pročitao u Tombolu, već je s čitanjem i učenjem po noći nastavio i dalje i tako se, i ne znajući, polako spremao da u Crkvi na svoja ramena preuzme i najveću odgovornost.
Sarto je kao kapelan u Tombolu pisao sve propovijedi, marno ih učio, pa je brzo izišao na glas kao vrstan propovjednik koga su za razne svečanosti tražili po svoj okolici. Župnik je htio na svog neobično vrijednog, revnog, uvijek na posao spremnog te pobožnog kapelana svratiti pozornost središnjih biskupijskih vlasti pa mu je isposlovao da prigodom jedne svečanosti propovijeda u katedrali u Trevisu. Poziv da propovijeda u katedrali bilo nešto izvanredno, što se seoskim kapelanima baš nije često događalo.
Kao kapelan u Tombolu, jednom je čuo kako mještani tog sela, koji većinom bijahu trgovci stokom, mnogo psuju. Tužili su se da ne znaju ni čitati ni računati. Revni im je kapelan rekao: »Prijatelji, otvorit ćemo večernju školu.« I od tog ih je vremena svake večeri poučavao u čitanju, pisanju i računanju. Jednog su dana njegovi odrasli đaci rekli svom učitelju: »Velečasni, kako bismo se mogli odužiti svom učitelju za njegov trud?« – Kapelan Giuseppe Sarto, budući papa, odgovorio im je: »On ima samo jednu želju a ta je da više ne psuju. Ako mu je budu ispunili, onda će ga najbogatije nagraditi.« A tko tako kao taj mladi kapelan teži prije svega za vječnim, neprolaznim dobrima te za spasenjem duša, taj posjeduje dar Duha Svetoga koji se zove mudrost.
Nakon plodnog devetogodišnjeg rada u Tombolu došao je g. 1867. za župnika u Salzano. U župu je došao posve tiho i nečujno predstavivši se vjernicima tek u nedjelju kod glavne mise. I tu je razvio sličnu aktivnost kao i u Tombolu pa su ga ljudi zavoljeli. Kao župnik naročito se brinuo za što solidniju katehizaciju djece te za dolično i pobožno crkveno pjevanje. Obnovio je i poljepšao crkvu pokazavši sposobnost za prikupljanje potrebnih sredstava i za organizaciju radova. Kad je u župi g. 1873. buknula kolera, pokazao je herojsku požrtvovnost, ne bojeći se izlagati ako je potrebno i samoj smrti. I zbog toga mu je u puku izvanredno porastao ugled.
Tako uspješan pastoralni rad u Salzanu nije mogao ostati nezapažen ni u središtu biskupije pa je u proljeće 1875. Josip Sarto imenovan kanonikom te pozvan u Treviso. Ondje su mu povjerili vodstvo biskupskog ureda. On je u tom, kao i u drugim povjerenim mu poslovima, pokazao oštroumnost, spretnost, stekavši na taj način dragocjeno iskustvo. Kroz šest je mjeseci kao kapitularni vikar vodio sve poslove biskupije, dok nije bio imenovan novi biskup. Jedno je vrijeme bio i duhovnik u bogoslovnom sjemeništu, a i profesor dogmatike, moralke, crkvenog prava i liturgike. Bio je, dakle, svestran, sposoban i nadaren za svaki crkveni posao.
Papa Leon XIII. trebao je biskupa za Mantovu, gdje je vladalo veoma teško stanje. Našao ga je u Josipu Sartu povjerivši mu tu biskupiju 12. rujna 1884. Sarto se ispočetka opirao smatrajući se posve nevrijednim i nedoraslim za tako odgovornu službu. No kad sve bijaše uzalud, prihvatio ju je iz poslušnosti, i kao križ koji mu valja Bogu odano nositi, po primjeru božanskog učitelja Isusa Krista.
Došavši u Mantovu, dao se odmah na posao. Prema nedostojnim svećenicima pokazivao je čvrstu ruku, no postupak je uvijek ublaživao humanošću i ljubavlju prema osobama. Znao je da će najbolji lijek svećeničkim slabostima biti njegov vlastiti primjer pobožna, neporočna, siromašna i radina života, a u tome je bio baš nenadmašiv. Pobrinuo se i za što bolji i solidniji odgoj budućih svećenika pa je svoje biskupijsko sjemenište upravo preporodio te odgojio generaciju dobrih i revnih svećenika. Sam je preuzeo upravu velikoga sjemeništa, a bio je i profesor moralke i gregorijanskoga pjevanja, u koje bijaše upravo zaljubljen, smatrajući ga najvrjednijim i za sveto bogoslužje najprikladnijim. U biskupiji je promicao pouku djece i mladeži, primanje sakramenata i crkvenu glazbu. Odmah je započeo s pastirskim pohodima župa svoje biskupije, a kad ih je sve obišao, sazvao je biskupijsku sinodu na kojoj su bile dane mnoge spasonosne upute. Kao mantovanski biskup veoma je svečano proslavio 21. lipnja 1891. tristotu obljetnicu smrti zaštitnika mladeži sv. Alojzija, koji bijaše rodom iz onoga kraja. Jubilej je proslavio raznim priredbama i manifestacijama duhovnoga i pastoralnoga karaktera.
Poznata je zgoda kad je kao biskup jednom bio ministrant. Godine 1888. slavio se u Rimu 50godišnji ili zlatni jubilej svećeništva pape Leona XIII. Na slavlje je iz Mantove došao biskup Giuseppe Sarto. Tom se zgodom našao u sakristiji u bazilici Sv. Petra u Vatikanu te ondje ugledao svećenika spremna za misu, ali nije bilo ministranta. Biskup mu se odmah ponudi za ministranta. Kad se svećenik iz poštovanja tome usprotivio, biskup mu je rekao: »Budite bez brige, ja znam ministrirati, hajdemo na oltar!« Taj će ponizni biskup postati jednom papa pa će tog svećenika imenovati biskupom u Bergamu. Budući je svetac Pio X. dobro razumio i u djelo provodio Isusovu riječ: »Svaki koji se uzvisi, bit će ponižen, a koji se ponizi, bit će uzvišen« (Lk 14,11).
Leon XIII., vidjevši još više kvalitete mantovanskoga biskupa, imenovao ga je g. 1893. kardinalom i patrijarhom u Veneciji. On je opet sve poduzeo da ostane kao biskup u Mantovi, no bijaše uzalud. Bog ga je preko Pape spremao na više i više. Novi je venecijanski patrijarh, nakon svladanih poteškoća od režima, svečano ušao u Veneciju 24. studenoga 1894., uz najveće oduševljenje kršćanskoga puka. Sarto se i u Veneciji svim žarom dao na posao. Tu se susreo s mladim, za glazbu veoma nadarenim Lorenzom Perosijem. Uzeo ga je pod svoje okrilje, omogućivši mu da postane svećenik i da što više razvije svoje glazbene sposobnosti. Kasnije će ga kao papa pozvati u Rim i učiniti maestrom glasovite Capelle Sistine. On će na području crkvene glazbe učiniti veoma mnogo.
Patrijarh Sarto je iskoristio razne jubileje i obljetnice, slavio ih, nastojeći iz toga za kršćanski život izvući što više duhovnih pobuda i koristi. Promicao je katolički tisak, zauzimao se i za socijalnu pravdu te vremenito dobro povjerenih mu vjernika. Tako je poznat njegov zahvat i posredovanje da se u Muranu unaprijedi proizvodnja čipaka, a to je značilo za mnoge naći radno mjesto. Zauzimao se za život radnika i radnica po tvornicama. Pokrenuo je katoličke novine i sâm im dao naslov Difesa (Obrana). Nije samo vlastitim novcem te novine pomagao nego se također osobno brinuo za njihovo raspačavanje. Češće bi sjeo u gondolu te se vozio od kuće do kuće pretplatnika i poticao ih da čitaju te katoličke novine. To nastojanje nije moglo ostati bez uspjeha. Ono je ne malo pridonijelo promjeni javnog života na bolje i prihvaćanju kršćanskih moralnih vrednota. Njemu je kao duhovnom pastiru bilo jasno koliko se otrova nalazi u zlom i nemoralnom tisku. U tome svestranome radu dočekala ga je i smrt pape Leona XIII., čiji će postati nasljednik.
Po smrti Leona XIII. napustio je Veneciju 26. srpnja 1903. te ušao u konklave 31oga istoga mjeseca, a s njime još 61 kardinal. Biranje je pape započelo 1. kolovoza. U sedmom je glasanju, 4. kolovoza, s 50 glasova Sarto napokon dobio dvotrećinsku većinu i tako je bio izabran za papu. Prestrašen je molio kardinale da ga ostave po strani, no plačući je ipak prihvatio izbor. Prvi je blagoslov »Urbi et orbi«, na izričitu želju kardinalskog zbora, podijelio s unutarnjeg balkona bazilike Sv. Petra. Za papu je okrunjen u bazilici Sv. Petra 9. kolovoza. I tako započe njegov obnoviteljski pontifikat.
Za svog državnog tajnika imenovao je tajnika konklava, mons. Rafaela Merryja del Vala, po rođenju Španjolca. U prvom konzistoriju imenovao ga je kardinalom. Već 4. listopada objavio je svoju prvu encikliku E supremi apostolatus cathedra, u kojoj je iznio program svoga pontifikata, saževši ga u Pavlovu izreku: »Sve obnoviti u Kristu.«
Brzo je započeo i s javnim audijencijama, koje poprimiše izrazito pučki karakter. Naročito su bile zanimljive njegove nedjeljne audijencije rimskih župa u kojima je prisutnim vjernicima izlagao Evanđelje. I tako se njegov pontifikat već od početka odvijao u dva pravca: u naglašavanju Kristovih suvremenih prava sučelice svijeta te u gajenju vjere i pobožnosti unutar Crkve.
Kao izraziti pastoralac sveti Pio X. je odmah shvatio koliko je u životu Crkve važna pobožnost i uloga svećenika. Zato je udario temelje što solidnijoj svećeničkoj duhovnosti. Naložio je da se u Crkvi posveti velika briga odgoju budućih svećenika u pobožnosti, u stezi, u studiju. Za Italiju je odredio da se osnivaju pokrajinska sjemeništa za više biskupija, kako bi se lakše došlo do kvalitetnijeg odgojiteljskog i profesorskog kadra. Propisao je veoma stroge norme za one koji se pripuštaju svećeničkom ređenju.
Svoju brigu za svećenike izrazio je u enciklici Pieni l’animo od 28. srpnja 1909., u kojoj se zalaže za obnovu i stegu klera te u svojoj glasovitoj, veoma originalnoj pobudnici Haerent animo od 4. kolovoza 1908., a prigodom svoga zlatnoga svećeničkoga jubileja. U toj se pobudnici svojski zalaže za svetost onih koji su odabrani da vrše svetu svećeničku službu. Za postizavanje te svetosti Papa kao brižni učitelj preporučuje posve konkretna sredstva.
Da bi se što bolje moglo upravljati Crkvom, reformirao je rimsku kuriju te odredio da se sastavi Zbornik crkvenoga prava. Vjerski je život vjernika nastojao unaprijediti čestim primanjem sakramenata, osobito Euharistije. Sveti je Pio X. možda najviše zadužio Crkvu s dvjema odredbama: Dekretom o čestoj, čak dnevnoj pričesti te Dekretom o ranoj pričesti djece. Prvi je Dekret bio potpisan 20. prosinca 1905., a drugi 15. rujna 1906. kad je rekao da se I. dekret ne odnosi samo na odrasle, nego i na djecu.
Jednom je primio u privatnu audijenciju neku englesku damu koja mu je dovela svoga sinčića da ga on kao papa blagoslovi. Pio X. je upitao: »Koliko godina ima vaš mali?« Majka je odgovorila: »Četiri godine, pa se nadam da će za 2 ili 3 godine smjeti na prvu pričest.« Papa je dječaka ozbiljno pogledao u oči te ga upitao: »Koga ćeš u pričesti primiti?« Mali je odmah odgovorio: »Isusa Krista.« – »A tko je Isus Krist?« upitao je Sveti Otac. »Isus Krist je Bog«, odgovorio je mali. Tada se Papa obratio djetetovoj majci te rekao: »Dovedite mi ga sutra rano ujutro! Ja sam ću mu podijeliti pričest.«
Jednom je, g. 1905., primio u audijenciju skupinu prvopričesnika te im izrekao kratak nagovor. Potaknuo ih je da češće posjete u crkvi Isusa u svetohraništu. Među inim im je rekao: »Ako netko nekog istinski ljubi, onda tu osobu želi češće vidjeti, biti joj blizu i s njom razgovarati. Tako je to i s Isusom. Ako ga netko iskreno ljubi, neće proći mnogo vremena a da ga ne posjeti i s njime se porazgovori. Djeco, ljubite Isusa i češće ga posjećujte!« Da Isus želi posjete znamo iz Evanđelja. Čim se rodio, posjetili su ga betlehemski pastiri, a nešto kasnije mudraci s Istoka.
Pio X. se kao papa u nekoliko dokumenata veoma založio i za katehizaciju, osobito u enciklici Acerbo nimis od 15. travnja 1905. Dao je prirediti novi Rimski katekizam za rimsku crkvenu pokrajinu, ali koji se proširio po cijelom svijetu. Istim se žarom založio i za obnovu crkvene glazbe.
Pio X. se sebi svojstvenom odlučnošću i energijom oštro suprotstavio modernizmu, pokretu koji je išao za razvodnjavanjem crkvenog naučavanja te koji je počeo negirati i sam polog vjerskih istina. Počelo se s odviše liberalnim pristupom knjigama Svetoga pisma, nastavilo s potkapanjem središnjih istina Objave tako da se dovodilo u pitanje Kristovo božanstvo te sama stvarnost transcendentnoga Boga. Protiv svih tih, uistinu, negativnih pojava Papa je veoma oštro nastupio glasovitom enciklikom Pascendi dominici gregis od 8. rujna 1907. No Papa je dobro znao da se stvari neće riješiti samo osudama, već da ih valja i pozitivno rješavati. Zato je g. 1909. osnovao u Rimu Papinski biblijski institut koji će se baviti ozbiljnim proučavanjem Svetoga pisma i na kojem će se školovati budući profesori te tako važne teološke grane.
Mjere poduzete protiv modernizma kasnije, pa sve do danas, osobito nakon II. vatikanskog sabora, bile su izložene veoma oštroj kritici. U aferi modernizma Papinu dobru nakanu svi općenito priznaju. Njega je u poduzetim stavovima vodila odgovornost za polog Božje objave. Kad je postao Papa bio je čvrsto uvjeren da se njegovo doba, koje samo sebe obožava, neće dati dovesti Kristu, već će samom sebi donijeti strašnu katastrofu. Ona se na svršetku njegova pontifikata i dogodila – I. svjetski rat. Papa se stoga nije dao u dijalog sa svijetom, već je svu svoju energiju uložio u obnovu Crkve iznutra.
U Piju X. spojio se smion duh i organizacijski talent te neslomljiva čistoća s jednostavnošću i prostodušnošću, neiscrpiva dobrota, puna humora, vedrine, što su u zadnjim godinama pontifikata zasjenile vanjske političke prilike koje dovedoše do svjetske ratne katastrofe, a i nedaće unutar Crkve izazvane modernizmom koji je htio vjeru pomiriti s prilagođivanjem tadašnjim gledanjima u svijetu. U svojoj borbi je po koji put bio i žrtvom krivih informacija pa je znalo dolaziti do sprječavanja nekih dobrih i pozitivnih gibanja u Crkvi.
Glavni ciljevi pastirskog djelovanja Pija X. bijahu: sačuvati čistoću kršćanskog nauka, reforma crkvenog prava, produbljenje duhovnog života klera i puka te promicanje euharistijskog života i prakse. Njegova oporuka započinje ganutljivim riječima: »Rođen sam kao siromah, živio kao siromah te želim kao siromah i umrijeti!« Poput sv. Franje Asiškog i sveti je Pio X. bio prijatelj životinja. Stoga je pozdravljao i blagoslivljao društva za zaštitu životinja. Motiv je takva stava bio: i životinje su Božja stvorenja koja ga i nesvjesno slave.
Pio X. je, braneći slobodu Crkve, došao u veoma oštar sukob i s francuskim državnim režimom. I to su neki kasnije kritizirali. A da li s pravom? Da li su diplomatski potezi uvijek najbolji? Nije li koji put potrebno nastupiti i s vatrenom revnošću Ivana Krstitelja te silnicima ovoga svijeta jasno reći: »Nije vam dopušteno!« Danas, kad se sve glasnije čuju glasovi za obranu ljudskih prava, možda će nam odlučni stavovi, pa tako i stav Pija X., biti jasniji.
Kad je buknuo I. svjetski rat sveti je Papa zapisao: »Tugujem za svim onima koji umiru na bojnim poljima. Tugujem za njihovim dušama i obiteljima. O, taj rat! Osjećam da će i mene dokrajčiti!« To se i dogodilo jer nije prošlo ni dva mjeseca otkako je započeo rat, a Pio X. je bio već u grobu. Prije toga je napisao: »O, moji siromašni sinovi! Rado bih prikazao svoj život kad bih mogao spriječiti bol tolikih!« Rat mu je, doista, slomio srce.
Papa Pio X. je umro shrvan naporima i bolešću, utučen zbog izbijanja rata, rano ujutro 21. kolovoza 1914., u 80. godini života te nakon 11 godina pontifikata. Deset godina kasnije pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju. Kad je sretno priveden kraju, mogao ga je papa Pio XII. 3. lipnja 1951. proglasiti blaženim, a već 29. ožujka 1954. svetim. Taj je sveti Papa upravio jednom svoj pogled prema raspelu te rekao: »Tu je moja politika.« Tko razumije tu politiku, razumjet će i Pija X. Tko je ne razumije, neće ni njega razumjeti. Mi mu Hrvati možemo biti zahvalni što nam je odmah na početku svoga pontifikata blaženim proglasio našega zemljaka i sunarodnjaka Marka Križevčanina, koji je podnio mučeničku smrt, jer je želio ostati vjeran Kristu u njegovoj svetoj, rimokatoličkoj i apostolskoj Crkvi, s papom na čelu. Cijela Crkva duguje mu najveću zahvalnost što nam je otvorio svetohraništa te omogućio svagdašnju pričest. Možemo stoga mirne duše reći da je sveti Pio X. bio velik papa te da njegov pontifikat u crkvenoj povijesti označuje jednu epohu.
Blaženi Aleksandar Haleški (1185–1245)
Na početku franjevačkoga pokreta, koji je rodio i franjevačku teološku školu, stoji ime Aleksandra Haleškoga, zvanoga »doctor irrefragabilis« – nepovrgljivi naučitelj – a koga Franjevački martirologij na današnji datum spominje kao blaženika. Taj vremenski nama prilično dalek čovjek zaslužuje ipak da ga upoznamo i to zbog njegovih kršćanskih vrlina razboritosti, poniznosti i siromaštva te njegove učenosti na području teologije i crkvenoga prava.
Aleksandar se rodio u Hales Owenu, grofoviji Shropshire, u Engleskoj, oko g. 1185. Od imena Hales dobio je i nadimak Haleški. Završivši prve nauke u domovini, bio je poslan u Pariz, gdje je između 1201. i 1207. g. studirao na Filozofskom fakultetu, da bi na njemu tri godine kasnije i sam predavao kao profesor. Nešto kasnije svojski se dao na studij teologije pa je od g. 1220. na Teološkom fakultetu bio glavni profesor ili magister. Kad je g. 1229. došlo do sukoba između Sveučilišta s jedne te francuske kraljice Blanke i papina poslanika s druge strane, Aleksandar se Haleški s većim dijelom profesora i studenata iz Pariza povukao u Angers.
Kao čovjek od velikog ugleda Aleksandar se od kolovoza 1230. do svibnja 1231. nalazio u Rimu da ondje kod Rimske kurije zastupa interese Sveučilišta. Iz Rima odlazi u Englesku, gdje boravi godinu dana. Ondje je već prije zadobio čast kanonika crkve Sv. Pavla u Londonu, zatim u Lichfieldu te arhiđakona u Coventryju.
Kad se situacija u Parizu stišala, Aleksandar se opet vraća onamo i preuzima svoju profesorsku katedru. Uz to je i poklisar engleskoga kralja Henrika III. kod francuskoga kralja sv. Ljudevita IX. I tada se – bilo je to vjerojatno u jesen 1236. – u njegovu životu zbiva neočekivan preokret. Bogat crkvenim nadarbinama, vodeći profesor u Parizu, na glasu zbog svoje učenosti, razborit, čovjek od ugleda, odriče se svega te stupa u franjevački red. Bila je to bomba za cijeli Pariz jer, eto, jedan od njegovih najglasovitijih i najuglednijih profesora postaje siromašan redovnik. Takvo se nešto nikad ne može tumačiti naravnim razlozima. Tu je uvijek po srijedi nadnaravni činitelj, svjetlo Božje milosti, koja čovjeka vodi k većem savršenstvu.
Ulaskom Aleksandra Haleškoga u red udareni su temelji franjevačke škole u Parizu, zvane Schola fratrum minorum, iz koje proizađoše mnogi odlični učitelji, prvi među njima Jean de la Rochelle. Glas se o Aleksandru Haleškom pronio daleko izvan Pariza pa ga je Vilim d’ Auvergne kao pariški biskup mogao uzeti za suca u sporu koji je u Bruxellesu izbio između kanonika i franjevaca. Iako je u to doba, tj. g. 1241., Aleksandar Haleški i sam bio franjevac, mogao je ipak doći u obzir kao sudac u sporu jer je bio čovjek koji se znao izdignuti iznad onoga što je »naše« na ono što je objektivno pravedno.
Kao čovjek od ugleda, kreposti i znanosti Aleksandar Haleški aktivno se uključio i u rješavanje problema reda u koji je stupio. Tako je g. 1239. skupa s Jeanom de la Rochellom, barem savjetima sudjelovao kod svrgavanja franjevačkoga generala reda, svojeglavoga fra Ilije iz Cortone. Nakon toga je po nalogu Generalnoga kapitula definitorâ reda u suradnji sa svojim učenikom Jeanom de la Rochellom napisao Izlaganje pravila manje braće, svojevrsni komentar pravila franjevačkoga reda. U međuvremenu je nastavio s poučavanjem u Parizu, gdje je među svojim učenicima imao i Bonaventuru iz Bagnoregija, kasnijega slavnoga naučitelja i sveca. Kad se uzme u obzir koliki će utjecaj u franjevačkome redu imati sv. Bonaventura, onda odmah postaje jasno da je tome utjecaju nesumnjivo dao svoj pečat i Aleksandar Haleški. On je sve do svoje smrti 21. kolovoza 1245. bio veoma aktivan kako u životu svoga reda tako i u životu i problemima tadašnje Crkve. Aktivno je sudjelovao g. 1244. na Saboru u Lyonu.
Aleksandar Haleški je umro u Parizu, vjerojatno pokošen od jedne pošasti. Zadušnice je za njega predvodio sam papinski legat u Francuskoj kardinalbiskup tuskulski Odon iz Châteaurouxa.
Od pisanih djela Aleksandra Haleškoga valja spomenuti Summa fratris Alexandri, koju je on zapravo samo zamislio, dok su je doradili njegovi učenici. Ta je Summa jedno od malog broja djela iz srednjeg vijeka što nadživi stoljeća. Učenjaci su je neprestano proučavali, citirali, tiskali, postavljajući je uz bok sv. Bonaventure, sv. Tome i Duns Skota. Ona je opširna i savršena sinteza tadašnjih teoloških strujanja i mišljenja. Djelo je pohvalio i papa Aleksandar IV.
Posve su samostalna djela Aleksandra Haleškoga Glossa in quatuor libros sententiarum i Quaestiones disputatae. Glosa je prvi javni komentar Knjige sentencija Petra Lombarda, koju je upravo Aleksandar Haleški uveo kao neku vrstu udžbenika u teološke škole. Tim su se udžbenikom kao profesori služili i najodličnije glave onoga vremena kao sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura i drugi. Svojim je djelima Aleksandar Haleški dao zamah procvatu takozvane visoke skolastike, i u tome je njegova glavna povijesna zasluga.
20. kolovoz 2009.
Sveti Bernard iz Clairvauxa (1090-1153)
Neke zamršene probleme i situacije moguće je riješiti tek kad se “iskorači” iz njih, pa ih se “sa strane” mirno promotri. Upravo je to, na osobit način učinio sv. Bernard opat, veliki pokornik i kontemplativac 12. stoljeća. On je, povukavši se u samostan, “pobjegao” od svijeta, ali je onda odatle oblikovao taj svijet više no itko drugi, postavši duhovni vođa cijele onodobne Europe.
Rođen 1090. godine u francuskom selu Fontaine-les-Dijon, kao treće od sedmero djece plemićke obitelji, mali Bernard, povučeno i mirno dijete, već zarana pokazivao je znakove budućeg zaljubljenika u kontemplaciju. Smrt pobožne mu majke, u dobi kad mu je bilo sedamnaest godina, još više ga je vezala uz duboka razmišljanja, uz nebesku majku Mariju. U 21. godini povlači se u obiteljski samostan u Chatillonu, godinu poslije u kolijevku cistercitskog reda u Citeauxu. Snaga njegove ličnosti, natopljene ljubavlju prema Bogu, Mariji, ali i bližnjima, ubrzo je od njega načinila pravoga duhovnog vođu. Stoga je već u 25. godini života poslan da s još dvanaestoricom subraće osnuje novi samostan u Clairvauxu.
Uz savršeno uređenje redovničkoga života svoje zajednice mladi Bernard, iako “samo” opat, aktivno se uključio i u najviši politički i crkveni život svoga vremena. Bio je aktivan u križarskim vojnama; upuštao se u idejne bitke protiv krivovjernika; u trenutku raskola i izbora dvojice papa 1130. godine zdušno i bezrezervno stao je na stranu zakonitoga Inocenta II, pridobivajući uza se francuski i engleski dvor, Njemačku, velike dijelove Italije. Silan utjecaj na političke i crkvene moćnike osnaživao je svojim slikovitim i snažnim propovijedima, pisanim djelima, korespondencijom koja je bila veća negoli kod samih papa i careva.
Zbog stalne uključenosti u tako “prizemne” zemaljske stvari poput politike, zbog “upetljanosti” u svjetovno, premda je bio redovnik i kontemplativac, sv. Bernard sam je sebe nazvao “utvarom stoljeća”. No, ta “utvara” (što je do smrti 1153. osnovala čak 68 podružnih samostana opatije u Clairvauxu!) najizvrsnije je dokazala kako samostanski život mistike i kontemplacije nikako ne mora čovjeka otupiti da izgubi osjećaj za stvarnost koja ga okružuje. Naprotiv!
Opširnije
Sveti Bernard iz Clairvauxa (1090–1153)
Zavolio sam svetog Bernarda čitajući u prvim godinama svećeničkog života ono što o njemu napisa Daniel Rops te čitajući njegovih 86 govora na Pjesmu nad pjesmama.
Volim toga sveca najprije zbog njegova temperamenta. Taj je došao naročito do izražaja baš u spomenutim Govorima. Ti su govori plod jednog istinskog mističnog iskustva te se mogu uvrstiti u vrhunska ostvarenja mistične teologije. Istina, sv. Bernard nije iza sebe ostavio sustavno izlaganje mistike kao npr. sv. Terezija Avilska ili sv. Ivan od Križa, no tko čita njegova djela brzo će osjetiti toplinu duše koja je puna Boga i koja ga duboko proživljava. Izlažući teološke istine on dostiže jasno, sređeno i toplo izlaganje, koje duši služi kako bi se raspoložila za molitvu i kontemplaciju. Za njega je teologija put do mistike.
Svećenik Piero Zerbi, profesor crkvene povijesti na Katoličkom sveučilištu Srca Isusova u Milanu, ovako opisuje ličnost sv. Bernarda: »On u povijesti Crkve i čovječanstva ostaje kao jedan od ljudi najvećeg nutarnjeg iskustva i među onima koji su propovijedanjem i spisima znali bolje i druge učiniti dionicima bogatstva vlastitoga asketskoga i mističnoga života. Bernard je riječju, primjerom, djelom pred svoje suvremenike stavio uzvišeni, čisti, strogi ideal redovničkoga života; štoviše, on je možda najvjerodostojniji i najpotpuniji predstavnik one velike niti srednjovjekovne civilizacije što ju je sazdala monaška predaja.«
Bernard rodio se oko godine 1090. u FontaineslèsDijon, seocu što je samo 2 kilometra udaljeno od Dijona u Francuskoj, kao sin burgundskog plemstva. Imao je petero braće i jednu sestru. Otac mu se zvao Tescelin le Saur (der Rote), gospodar Fontaina, po rodu aristokrat te jedan od najznačajnijih vazala burgundskoga vojvode; umro g. 1119 u Clairvauxu. Bernardova majka zvala se Aletha († 1103). Bila je uzorna kršćanka. Životopisci je slave kao izvanrednu ženu i divnu majku.
Bernard je prvu školu polazio kod korskih kanonika u St. Vorlesu, kod Châtillona na Seini. Bilo je to učilište tada u velikoj cijeni, u kojem je Bernard mnogo naučio. Prvi Bernardov životopisac opisuje ga kao veoma osjetljiva i povučena dječaka koji je sklon sabranosti što dušu raspolaže za kontemplaciju. Dječak je već u to doba uz učenje napredovao u pobožnosti i kreposti. Na njemu se već tada nazrijevaju prvi znakovi budućega velikoga mistika, zaljubljenika u kontemplaciju. Iz mladenačkih dana valja spomenuti kako je jedne božićne noći u snu doživio preslatku viziju djeteta Isusa. Taj će doživljaj ostaviti u njemu trajne tragove te stvoriti uvjete za njegovu izvanrednu pobožnost prema utjelovljenoj Božjoj Riječi.
Drugi jedan, ali žalostan doživljaj ostavit će u Bernardu također tragove za cijeli život. Bila je to smrt njegove vrijedne i dobre majke Alete koja je teško pogodila sedamnaestogodišnjeg mladića Bernarda, koji je po naravi bio veoma osjećajan i zatvoren tip, te u njemu prouzrokovala jedno bolno i krizno razdoblje. Životopisci spominju kako je čuvstveno bio veoma živo vezan uz majku, a i ona na njega. Navodno je ona, dok ga je nosila još pod srcem, imala neko proročko viđenje u kojemu je spoznala njegovu buduću duhovnu veličinu. Majka ga je od sve djece najviše i voljela. Dobri poznavaoci sv. Bernarda misle da je, možda, baš to žalosno iskustvo bilo povodom da se kasnije tako silno vezao uz nebesku Majku Mariju. Njegova će marijanska pobožnost biti jedna od značajki njegove duhovnosti, velika tema njegovih govora i spisa, tako da će ga neki nazivati »marijanskim naučiteljem«.
Nakon majčine smrti Bernard se jedno vrijeme osjećao kao izgubljen. Tada je bio izložen i kušnjama protiv čistoće. Takvo prilično teško i mučno stanje njegova života trajaše 4 godine. Kroz tu je kušnju dozrio pa se g. 1111. povukao u Châtillon, a za njim brzo pođoše sva braća i neki rođaci. U travnju 1112. s još tridesetoricom mladića koje bijaše pridobio – među njima bijahu i njegova četiri brata – stupio je u reformirani samostan Cîteaux. Latinski se taj samostan zove Cistercium, a otud i ime redovnika: cisterciti. Taj samostan bijaše kolijevka cistercitskog reda, a Bernard će ostati njegov najveći sin. Svojim će se sinovima kao redovnik pridružiti i otac im Tescelin. Bila je to tada senzacija prvoga reda. Bernard je tada prvi put pokazao privlačnu snagu svoje ličnosti jer on je bio vođa i pokretač te skupine mladih koji ostavljaju svijet te prihvaćaju strogo pravilo cistercitskoga načina života. Takvu snagu Bernard će ižarivati iz sebe i kao cistercit te postati duhovni vođa i jedna od najvećih ličnosti svoga vremena. Kao mlad redovnik, danju i noću uronjen u molitvu i razmatranje Sv. pisma, usvojio je sveobuhvatnu spoznaju Božje riječi te onu karizmu naviještanja i pisanja. Bio je bez sumnje najveći crkveni govornik tadašnje Europe. Mnoštvo bijaše zaneseno njegovom riječju kojom je poput Isusa sipao i širio duhovni oganj. On je poput Gospodina Isusa na svoj način raznosio nebeski oganj po cijeloj Europi.
Bernard se odmah na početku redovničkoga života odlikovao toliko krepošću i strogošću života da je već nakon tri godine bio izabran za opata jedne nove zajednice na području grofa iz Troyesa. S dvanaestoricom subraće u jednoj osamljenoj ali sunčanoj i svijetloj dolini: Clara Vallis, francuski Clairvaux, nedaleko od Aubea, u biskupiji Langres, udari temelje slavnome samostanu.
Novoga je mladoga opata vjerojatno zaredio za svećenika i uveo u opatsku službu biskup iz Châlonsa na Marni, glasoviti filozof i teolog onog vremena Vilim de Champeaux; s njime će Bernard uvijek ostati u prijateljskim vezama. Bilo je to g. 1115. kad Bernard nije navršio još ni 25 godina života. U pravnom pogledu on je tada završio svoju karijeru jer se na ljestvici crkvenih časti nije više penjao. No tada je tek započela njegova druga karijera s kojom mu se u povijesti jedva tko može mjeriti, karijera akcije, arbitra crkvenoga i javnoga života tadašnje Europe. On će kroz 38 godina kao jednostavan opat iz Clairvauxa postati duhovni vođa Europe.
Prve godine opatskoga života posvetio je raznim pitanjima redovničkoga života: oduševljavanju, organizaciji i izgradnji zajednice kojoj je kao opat stajao na čelu. Učinio je to tako uspješno da će samostan u Clairvauxu sa svojih 67 redovnika postati uzor redovničke stege, veoma privlačno mjesto za duše što su težile za savršenstvom. A takvih je duša tada bilo mnogo, tako mnogo da se Bernardovo razdoblje može podičiti pravom eksplozijom redovničkih zvanja. Bernard će do svoje smrti osnovati 68 podružnih samostana, koji su se svi smatrali kao »kćerke« opatije u Clairvauxu.
Međutim, Bernard nije ograničio svoju djelatnost na svoje redovnike. Svojim propovijedima on će vršiti silan utjecaj na mnoge redovnike, svećenike i laike svoga vremena, gotovo u svim zemljama Europe. L. Grill kaže da je njegova korespondencija bila veća nego i samih papa i careva onoga vremena.
Bernard se aktivno uključuje i u pokret križarskih vojna. Francuski su se vitezovi u Jeruzalemu g. 1119. ujedinili u jedan duhovni red. Po svojoj prvoj naseobini na području nekadašnjega Salomonova hrama nazvali su se templari. Njihovo je pravilo, što ga je g. 1128. potvrdila Sinoda u Troyesu, potjecalo od sv. Bernarda. On je napisao i jedan propagandni spis De laude novae militiae ad milites templi (O pohvali nove vojske vojnicima hrama), u kojem križarima ovako veliča viteški ideal: »Svijet je pun redovnika i vitezova. Ali čega nikad nije bilo, a sada će biti, to je povezanost obaju staleža… I tako se zakonik kršćanskog nauka o viteštvu oblikovao da ono bude kao naoružana sila u službi slabih i obespravljenih, udovica i sirota i svete Crkve, protiv okrutnosti pogana i krivovjeraca.«
Unatoč teškom poniženju, Bernard je ipak i dalje kod Nijemaca i kod Francuza vršio izvanrednu apostolsku djelatnost: knezovi, biskupi pa i sami pape slijedili su njegove savjete. On je u svom vremenu vrijedio kao neki »Ujedinjeni narodi«, samo daleko više, bolje i uspješnije od ovih današnjih koji su zbog svog ciničkog ponašanja izgubili svaku vjerodostojnost.
Kad je u Crkvi g. 1130. izborom dvojice papa Inocenta II. i Anakleta II. došlo do raskola, Bernard kao vatreni pristaša Inocenta II. odmah stupa u akciju, nastojeći za njega pridobiti Luja VI., francuskoga kralja, i Henrika I., engleskoga kralja. U akciji za zakonitoga papu Bernard putuje po Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj i Italiji. Ta je akcija bila veoma uspješna. Bernard je za Inocenta II. uspio pridobiti još Pisu, Genovu, Milano te napokon pokušava pridobiti i sicilijanskoga kralja Rogera II., koji je bio vatreni pristaša Anakleta II. Bernard je sudjelovao u javnoj raspravi s kardinalom iz Pise, koji je bio Anakletov zagovornik, te ga sklonuo da napusti Anakletovu stvar.
Zadobivši veliku bitku za Inocenta II., Bernard se nije smirio mirnim životom u svojoj opatiji. Sad se upustio u idejnu bitku protiv Petra Abelarda, koji će biti osuđen na Saboru u Sensu. Borit će se i protiv pretjeranih idejnih stavova Arnalda iz Brescije. Bernardov je utjecaj u crkvenom životu postao još veći kad je g. 1145. izabran za papu njegov učenik iz Clairvauxa, uzevši ime Eugen III.
Novome je Papi napisao svoju slavnu knjigu De consideratione libri quinque ad Eugenium III (O razmatranju pet knjiga Eugenu III.). To je zapravo asketskomistično djelo u kojem pisac povezuje mislenu molitvu s uzvišenom službom pape. Bernard u njemu govori o razmatranju kao o bitnom elementu pobožnosti, kao o sredstvu po kojem će se dati skladan razvoj organizmu stožernih kreposti: razboritosti, duševnoj jakosti, pravednosti i umjerenosti. Nadalje preporučuje Papi na razmatranje četiri niza tema. Neka razmatra o sebi, o onome što je pod njegovim nadleštvom, o onome oko sebe i onome iznad sebe.
Bernard je, osim te knjige, i izravnim radom mnogo pomogao papi Eugenu III. Papa mu je g. 1146. službeno povjerio propovijedanje II. križarske vojne. Bernard se dao na posao te u Francuskoj naišao na silan odjek. Slično je bilo i u Njemačkoj, gdje je kralj Konrad III. stavio na se križarski znak, a taj je označavao spremnost poći na vojnu. Bernard je doživio pravi trijumf. No kako je zbog nesloge plemstva vojna doživjela poraz, Bernard doživje trnovu krunu. Pri tom je rekao: »Dobro je tako jer sam dobio slavu druga Kristove pregorke muke.« Bio je veoma ojađen pa je savjetovao Eugenu III. organiziranje nove vojne. No naum se toga pothvata nije razvio.
Bernard je sam sebe nazivao »utvarom stoljeća« jer je bio redovnik koji se stalno bavio vanjskim crkvenim i političkim poslovima. Poput sv. Pavla, i Bernarda je ljubav prema dušama gonila na akciju i u svjetovnim događajima i zbivanjima. Umro je shrvan pokorom, naporima i bolešću u dobi od 63 godine. Bilo je to 20. kolovoza 1153., kad su redovnici u Clairvauxu molili treći čas. Kako bijaše veliki pobožnik Blažene Gospe te širitelj njezine slave, pokopan je pod njezinim oltarom u opatijskoj crkvi. Svome je vremenu udario tako snažan pečat da se ono u povijesti naziva »Bernardova epoha«. On je živ dokaz da strogo asketski i kontemplativni život ne otupljuje čovjeka, već ga čini neizrecivo plodnim; on je pobjegao iz svijeta u samostan da bi onda odatle kao nitko drugi oblikovao svijet. Njegova je kontemplacija i mistika neobično pripomogla rastu Crkve. Ne može li na taj način svaki kršćanin, pogotovo redovnik, svećenik, pripomoći rastu Crkve?
Darovi naravi i milosti što ih je primio »medotečni naučitelj« – tako će kasnije stoljeća nazivati svetog Bernarda – daju mu kao piscu, teologu i mistiku takav čar kome se nije lako oteti, a koga je teško dostojno opisati. Njegovo književno djelo sačuvalo je sve do danas veliku duhovnu vrijednost. On se, izlažući Božju riječ, znao izražavati toplo, slikovito, usrdno.
Tako u svom prvom govoru na blagdan Sv. Petra i Pavla kliče: »Petar i Pavao naši su učitelji: oni su u potpunosti naučili od jedinog učitelja svih ljudi putove života te nas uče još i danas. Što su nas učili i što nas, dakle, uče ti sveti apostoli? Ne vještinu ribolova ni pravljenju šatora (aluzija na zanat svetog Petra i Pavla), ne ništa slično; oni nas ne uče ni čitati Platona ni Aristotelove oštroumne misli; niti nas uče neprestano proučavati a nikad ne doći do spoznanja istine. Oni nas uče živjeti. Mislite li da je to mala stvar znati živjeti? To je velika stvar, to je dapače najveća stvar. Ne živi onaj koji se napuhava ponosom, ni onaj koji se kalja raskalašenošću ili koga su zarazile druge strasti. Ne, to ne znači živjeti, već u život unijeti zbrku i približiti se vratima smrti. Dobro živjeti, mislim da znači podnositi zlo, činiti dobro te u tome ustrajati do smrti.
Eto, kako su nas apostoli naučili živjeti i uzdizati se. Hvala ti, Gospodine Isuse, koji si sakrio te stvari umnima i razboritima, a objavio ovima malenima koji su te slijedili, i koji su zbog tvog imena sve ostavili…«
Recimo nešto o Bernardu kao mariologu. Njegova se mariologija najviše prepoznaje u najužoj povezanosti s Blaženom Gospom. Ona mu se ukazala već u najranijoj mladosti i to u božićnoj noći, držeći djetešce Isusa na rukama te mu protumačila smisao i tajnu rođenja njezina Sina.
I u jednoj bolesti, koju su liječnici proglasili neizlječivom, ukazala mu se Gospa te stavila na njega ruku i on u tren oka ozdravi. Kao što je, kao dječak, bio vezan uz svoju majku Aletu, Bernard se isto tako u iskrenoj molitvi obraćao svojoj nebeskoj majci Mariji. O njoj mu nikad nije bilo dosta govoriti. Nijedna mu propovijed ne bijaše bez oduševljene hvale Mariji.
Kad je jednom uz cara Konrada III. ulazio u veličanstvenu Marijinu katedralu u Speyeru, kor je pjevao Salve Regina (Zdravo Kraljice). Bernard je bio sav preplavljen žarkom ljubavlju prema Mariji, pristupio je k njezinu oltaru te molitvi Zdravo Kraljice dodao tri zaziva: »O clemens, o pia, o dulcis Virgo Marija!« (O blaga, o mila, o slatka Djevo Marijo.)
Od Bernardovih riječi o Mariji – Mariju naziva »Zvijezdom mora« – navode se najčešće ove: »Ako ukloniš tu Zvijezdu mora s velikog i širokog oceana života, što ti drugo ostaje osim tame i smrtne sjene? Stoga čitavim svojim bićem štuj Mariju jer to je volja Onoga koji sve ljude želi imati preko Marije – Totos nos vult habere per Mariam. Kad se dignu oluje strasti, kad prijeti brodolom: ’Aspice stellam, voca Mariam!’ Ako te žele prekriti valovi oholosti i častohleplja: ’Aspice stellam, voca Mariam!’ Misli na nju kad te zahvati strah od suda, kad te želi zahvatiti ponor očaja, u svakoj opasnosti: ’Apice stellam, voca Mariam!’ Nikad nek ti ne iščezne s usta, nikad iz srca! Ako Nju slijediš, nikad nećeš zalutati s pravog puta. Moliš li Nju, nikad nećeš očajavati! Misliš li na Nju, nikad se nećeš razočarati. Ako se držiš uz nju, nikad nećeš pasti. Ako te Ona štiti, nikad nećeš pasti. Ako te Ona štiti, bit ćeš siguran. Ako ti je Ona voditeljica, nikad se nećeš umoriti. Ako ti je Ona milostiva, bit ćeš siguran na cilju!« Dakle, u svakoj prilici: »Pogledaj Zvijezdu, zazovi Mariju!«
Sveti je Bernard bio vrlo dovitljiv u susretu s ljudima. Tako se jednom sastao s čovjekom koji se odao psovci i kletvi. Pošto mu je pokazao rugobu ali i grješnost psovke, zamolio je da se barem za tri dana suzdrži od psovke i to na slavu Presv. Trojstva. Čovjek je to prihvatio te nakon tri dana došao opet sv. Bernardu. Ovaj put mu je preporučio da opet tri dana ne psuje i taj put na čast Majke Božje. Čovjek je poslušao i riječ održao. I opet je došao k svecu. Taj ga je zamolio da opet tri dana ne psuje i to na čast svih svetih. Čovjek je to prihvatio i opet riječ održao. Pošao je opet k svecu koji mu tada reče: »Budući da vidim da je popravak lako moguć, kad se stvar ozbiljno shvati, ovaj te put ne molim da ne psuješ samo tri dana, nego sve do smrti.« Pokazao mu je put – odluku koju valja često obnavljati.
O sv. Bernardu pripovijeda se i kako je jednog dana ušao u crkvu punu molitelja. Ondje imaše viđenje. Kraj svakog je molitelja vidio njegova anđela koji je pisao. Jedan je pisao zlatnim slovima, drugi srebrnim, treći običnom tintom, a četvrti vodom. Jasno je da tu nije praktički bilo ništa zapisana. Svetac je o tom razmislio te spoznao da je prvi molitelj molio s velikom pobožnošću i ljubavlju prema Bogu. Anđeo koji piše srebrnim slovima predstavlja molitelja koji pomno pazi na smisao riječi molitvenog obrasca, ali ne moli s velikom ljubavlju prema Bogu. Anđeo koji piše tintom predstavlja molitelja koji ne pazi ni na smisao ni na sadržaj riječi. A onaj četvrti koji piše s vodom predstavlja molitelja koji u crkvi uopće ne misli na Boga, nego na svjetovne stvari.
Sveti Stjepan, kralj (975–1038)
Iako se spomendan sv. Stjepana kralja po obnovljenom kalendaru slavi 16. kolovoza, stavljam ga ipak na današnji dan jer ga danas slavi njegova rodna Madžarska. I u današnjem poretku je ondje ne samo crkveni blagdan, već i državni praznik. Spominjem sv. Stjepana danas i iz pijeteta prema svom rodnom selu Bistricima, gdje je danas veliki crkveni god. Usred sela nalazi se crkvica Sv. Stjepana, kralja, sagrađena 1813. godine, a za župnika dr. \uke Marića nešto proširena, te nedavno posve obnovljena. Crkvica je sagrađena darežljivošću baruna Josipa de Prandaua. Blagoslovio ju je u lipnju 1813. valpovački župnik Franjo Serafski Tomić. Sadašnju oltarnu sliku sv. Stjepana naslikao je g. 1935. jedan zagrebački umjetnik za župnikovanja dr. Marka Baličevića. Slika prikazuje sveca na klecalu u molitvi. Do njega su znakovi njegova kraljevskog dostojanstva: kruna i žezlo, a iznad njega Blažena Gospa s djetetom Isusom u naručju. Tako ga u ikonografiji obično i prikazuju.
Osim ove skromne seoske, meni tako drage, crkvice Sv. Stjepana spomenut ću još zagrebačku katedralu koja je, uz Gospinu uznesenju, bila posvećena i sv. Stjepanu, o čemu svjedoči veliki gotski prozor u apsidi. To je crkva svakom Hrvatu katoliku draga jer je s njom povezan velik dio naše povijesti i jer pod svojim svodovima krije grobove nekih naših povijesnih i duhovnih velikana. Svoju ljubav prema toj crkvi stavio je u stihove u svojoj divnoj pjesmi »Pri svetome Kralju« i naš veliki pjesnik i zaljubljenik u grad Zagreb Antun Gustav Matoš.
Spominjem još jednu crkvu sv. Stjepana, i to njegovu baziliku u Budimpešti. Ta je crkva, iz novijeg vremena. Dovršena je g. 1905., projektirali su je József Hild i Miklós Ybl. Velika je to crkva jer zaprema 5.000 m2, a kupola joj je visoka 96 metara, dakle, samo nešto niža od tornjeva zagrebačke katedrale. Bogato su je uresili ponajbolji umjetnici onoga vremena. Sve je na njoj, kako vanjština tako nutrina, kako kipovi i slike tako namještaj na zamjernoj umjetničkoj visini pa crkva daje izvanredno svečan izgled. Posjetitelj Budimpešte neće je lako mimoići. Najradije će se u njoj zaustaviti pred oltarom na kojem je prikazan sv. Stjepan kako prikazuje Blaženoj Gospi svoju kraljevinu Ugarsku.
A sada se pobliže upoznajmo s ličnošću sv. Stjepana, kralja. Stjepan se rodio u Ostrogonu vjerojatno g. 975. kao sin vojvode Gejze i žene mu Sarolte. Kršten je već kao dijete, iako tada velik dio madžarskog naroda još nije bio primio kršćanstvo. Vjerojatno ga je krstio sam biskup iz Passaua Piligrim ili koji njegov svećenik davši mu ime Stjepan, jer je u Passauu katedrala bila posvećena prvomučeniku Stjepanu.
Stjepanov je otac Gejza među ugarskim plemenskim poglavicama i knezovima uspio zadobiti prvo mjesto. On se iz političkih motiva otvorio prema kršćanskom Zapadu, ne bez utjecaja svoje žene Sarlote, rodom iz Sedmogradske, koja je bila kršćanka. Još više će se Stjepan otvoriti prema Zapadu, a osobito Rimu. To će dovesti do toga da će mu poslati kraljevsku krunu sam papa Silvestar II. Tom je krunom, koja će postati narodna svetinja, Stjepan na sam Božić g. 1000. bio okrunjen za kralja. Krunidba je Stjepanu nemalo pomogla da se učvrsti politički, a i da u svome narodu izvrši svoju povijesnu misiju, da postane ne samo njegov kralj, već u jednu ruku i apostol, jer je Madžarsku definitivno priveo kršćanstvu organiziravši njezinu Crkvu i podijelivši je na nadbiskupije i biskupije, kako ona postoji još i danas.
Stjepan je još g. 995. oženio bavarsku princezu Gizelu, sestru njemačkoga cara Henrika II., također sveca. Tako je došao u rodbinsku vezu s tadašnjim najodličnijim kršćanskim vladarom. Ta mu je veza pomogla u nutarnjim borbama što ih je vodio protiv onih koji su se protivili pokrštavanju zemlje. Tima je na čelu stajao poganin Koppány. Stjepan se morao boriti i protiv Ajtonyja i Gyule, koji su se protivili centralizaciji vlasti u jednoj ruci.
Podijelivši ugarsku Crkvu na 2 nadbiskupije i 8 biskupija, sagradivši mnoge samostane i crkve, kralj Stjepan je udario solidne temelje za stvaranje kršćanske kulture u svome narodu. U njegovu su mu radu bili najbliži suradnici njemački, francuski i talijanski benediktinci. Iz njihovih je redova proizašao i najveći broj vrijednih i revnih biskupa. Tako su benediktinci i u Madžarskoj bili pioniri kršćanske kulture. Uz njih valja u južnoj Ugarskoj spomenuti i redovnike i redovnice istočnoga obreda svetog Bazilija.
Kralju Stjepanu je bilo veoma stalo do ozbiljnoga kršćanskoga života njegovih podanika. Zato je i državnim zakonima odredio svetkovanje nedjelje, a za svakih je 10 sela ili zaselaka dao sagraditi po jednu crkvu. U blizini svoje kraljevske palače u Ostrogonu započeo je gradnju veličanstvene katedrale. Ta je crkva, kao i cijeli grad, bila razrušena od Mongola. Tada je kraljevska rezidencija prenesena u Budim, no Ostrogon je ostao sjedište ugarskoga primasa sve do danas. Ostrogon je bio pod turskom vlašću 140 godina. Današnja je bazilika u Ostrogonu sagrađena u prošlom stoljeću između 1822. i 1869. godine. Ona je danas najveća crkva u Ugarskoj. Dugačka je 118 metara, širina zapadnog pročelja iznosi 40 m, vrh se kupole diže 100 m iznad poda donje crkve, a promjer joj je 53,5 m, unutarnja visina 71,5 m. U donjoj se crkvi nalaze grobovi ostrogonskih nadbiskupa. Svaki se posjetitelj toga značajnoga, za Madžare svetoga mjesta, odmah sjeti njihovoga velikoga kralja, koji je udario temelje ugarske državnosti i temelje Katoličke crkve u Ugarskoj. I ondje kamenje govori. Ostrogon je još i danas sveti Sion madžarskoga katoličkoga puka.
Jedan od veoma teških udaraca, koji su nemilo pogodili svetog Stjepana, bila je prerana smrt njegova sina i baštinika Emerika, koji je umro vrlo mlad g. 1031. Tome mladiću izvanrednih vrlina otac je spremao prijestolje. Čak ga je htio uzeti za suvladara još prije svoje smrti. Emerik je malo prije krunidbe za suvladara poginuo u lovu, napadnut od divljega vepra. Tome je ljubaznome sinu sveti kralj na latinskom jeziku dao upraviti pismo. Iz njega odsijeva Stjepanova duša. Evo izvadaka iz toga pisma:
»…U prvom redu zapovijedam, savjetujem i preporučujem, predragi sine, ako želiš osvjetlati kraljevsku krunu, da katoličku i apostolsku vjeru čuvaš takvim marom i brigom te budeš za uzor svim podložnicima koje ti dade Bog. Nek te po zasluzi svi crkveni ljudi nazivaju pravim mužem kršćanske vjeroispovijedi. Bez toga, znaj sigurno, niti si kršćanin niti sin Crkve. Jer u kraljevskom dvoru, nakon vjere, na drugom se mjestu nalazi Crkva, koju je zasijala najprije naša glava, to jest Krist. Kasnije su je presađivali i snažno gradili njegovi udovi, to jest apostoli i sveti oci. Ona je razgranata po svemu svijetu. Iako stalno rađa novim potomstvom, na pojedinim je mjestima kao stara.
U našoj je kraljevini, predragi sine, još mlada i nova. Zato su joj potrebni budniji i bistriji čuvari, da tvoja nemarnost, lijenost i nebriga ne bi razorila i uništila dobro koje nam je, nezasluženo, udijelila božanska blagost.
Predragi sine, slatkoćo mog srca, nado budućeg naraštaja, molim i zapovijedam da – nadasve i u svemu poduprt pobožnošću – ne budeš naklon samo rodbini i srodstvu, prinčevima, knezovima, bogatašima, susjedima i svojim stanovnicima, već i strancima. Svima koji dođu k tebi. Blagonaklonost te vodi najvećem blaženstvu. Budi milosrdan prema svima koji trpe nasilje. U svom srcu imaj stalno na pameti Gospodinov primjer: Milosrđe hoću, a ne žrtvu. Sa svima budi strpljiv, ne samo s moćnima, nego i s onima koji su bez vlasti.
Napokon, budi snažan da blagostanje ne bi odveć uzvisilo te ili suprotivština oborila. Budi i ponizan, da te Bog uzvisi, ovdje i ubuduće. Budi doista umjeren pa nikog ne kažnjavaj ili osuđuj preko mjere. Budi blag, da ne bi nikad iznevjerio pravednost. Budi pošten i nikad nikomu ne nanosi bez razloga sramotu. Budi čedan, da bi izbjegao, poput ostana smrti, sav smrad požude.
Sve to što je gore ovlaš dotaknuto sačinjava kraljevsku krunu. Bez toga nitko nije kadar ovdje vladati niti prispjeti u vječno kraljevstvo…«
To je pismo uostalom najznačajnije književno djelo iz tadašnje Ugarske. Nazivaju ga »ogledalom za knezove«. Pitanje nasljedstva na kraljevskom prijestolju zadalo je zadnjih godina života svetome Stjepanu mnogo teških briga. On je umro na sam blagdan Velike Gospe 1038. u Ostrogonu, no ipak je pokopan u bazilici u Székesféhérvaru (Stolni Biograd). I tu je baziliku sam dao sagraditi.
Lik je sv. Stjepana u srcu madžarskoga naroda poprimio legendarne crte jednoga heroja. Narod ga štuje kao svoga apostola, zaštitnika i ideal Ugarske. S njime se u neko gotovo mistično jedinstvo sjediniše madžarska kruna, kraljevina i nacija. Grob mu je stjecište hodočašća, a kruna je sv. Stjepana još i danas madžarska narodna svetinja. Madžari su g. 1938. međunarodnim, dobro organiziranim, Euharistijskim kongresom najsvečanije proslavili 900. obljetnicu od smrti svoga svetog Kralja.
Neka ovdje bude spomenuto i ovo. Na svome svjetskom putovanju za mir u svijetu kip je Fatimske Gospe početkom svibnja 1978. dospio i u Budimpeštu te ondje bio izložen na čašćenje u bazilici Sv. Stjepana, prvoga madžarskoga kralja, koji je svoju kraljevsku krunu darovao Gospi. Događaju se zbog prilika nije dao velik publicitet. No vijest se širila od usta do usta i narod je grnuo u crkvu noseći Gospi kite ruža. Odslužena je i sveta misa na latinskom jeziku te izložena dragocjena relikvija, naime, ruka sv. Stjepana, »ona ruka – kako je to rekao upravitelj bazilike – koja je kao kraljevski dar dala Gospi kraljevsku krunu, da ona uvijek kao kraljica vlada nad madžarskim narodom«. Nakon toga kratkoga posjeta njezinoj kraljevini kip je Fatimske Gospe zrakoplovom prevezen u Beč, a onda u Poljsku. Na cijelome putu, pa i u Budimpeštu, pratio ga je predsjednik Gospine plave legije John Haffert, Amerikanac, diplomirani filozof, čovjek koji govori 7 jezika.
Tim je posjetom Fatimske Gospe bazilici Sv. Stjepana u Budimpešti novo povezano sa starim, označujući neprekinutu tradiciju kršćanstva u Madžarskoj, na početku koje stoji kraljevski lik svetog Stjepana, prvoga ugarskoga kralja.
Blažena Marija de Mattias (1805–1866)
Budući da kod nas djeluju i sestre Predragocjene Krvi Isusove, red je da se upoznamo s njihovom blaženom utemeljiteljicom Marijom de Mattias. Upoznavši nju, bolje ćemo upoznati i njezine duhovne kćeri, njihovo poslanje i radovati se ako porastu i brojem zvanja i krepošću, ugledajući se u vrline svoje utemeljiteljice.
Marija de Mattias se rodila 4. veljače 1805. u Vallecorsi, u biskupiji Gaeta, u Italiji. Njezini roditelji Ivan i Oktavija dali su joj duboko kršćanski odgoj. Dijete je bilo zadojeno naglašenom pobožnošću, a toj kreposti kasnije se pridružiše još dvije: čednost i umrtvenost. To su one u svijetu neugledne vrline, ali koje na osobit način pomažu rastu svetaca.
Marija se, kao i tolike utemeljiteljice prije nje, srela sa svecem koji će uočiti njezine vrline i uzeti je za suradnicu u osnivanju ženske grane svoje Družbe. U njezinu slučaju bio je to sv. Gaspar del Bufalo koji je, nalazeći se u progonstvu u Bologni, zamislio osnovati misionarsku družbu misionara Predragocjene Krvi, ali isto tako i misionarki, koje će se naročito posvetiti odgoju ženske mladeži. Susret se tih dviju svetih duša zbio u Vallecorsi, gdje je sv. Gaspar del Bufalo g. 1822. vodio pučke misije. Dani su misija obično dani posebnog Božjeg blagoslova, Božji pohod u tolike duše. Koliko je već dobra učinjeno u takvu načinu apostolata!
Dobra duša Marija de Mattias pozorno je slušala propovijedi revnog misionara, a slušajući ih u njoj se sve više budila želja da i ona bude od koristi dušama, njihovu vječnom spasenju. Došavši drugi put u Vallecorsu, otac Del Bufalo je savjetovao Mariji da postane svetica u svijetu. Isti joj je savjet dao i jedan drugi svećenik, sveta života, koji je u svetištu Civita kod Itrija provodio krepostan život. Gaspar del Bufalo vidovitošću sveca uočio je duhovnu vrijednost Marije de Mattias pa joj je poslao u Vallecorsu g. 1824. svog suradnika Ivana Merlinija. Taj će svećenik postati njezin duhovni vođa koji će tu izvanrednu dušu voditi sigurnom rukom putovima Gospodnjim. On će postati i njezin prvi životopisac.
Na poticaj i uz potporu Ivana Merlinija Marija je oko sebe u kući okupila nekoliko djevojčica te ih poučavala i odgajala u kršćanskome životu. Njezin je rad ispočetka bio skroman, no brzo je privukao pažnju biskupa Josipa Marije Laisa, koji ju je kao učiteljicu poslao u školu u mjestance Acuto, kod Anagnija. Tu će Marija sa svojim suradnicama osnovati Kongregaciju sestara klanjateljica Predragocjene Krvi. Nova će se Družba brzo raširiti po cijelome Laciju i u obližnjem Napuljskom Kraljevstvu. Uz pomoć i zaštitu Pija IX. te kneginje Zenaide Wolkonski blaženica je otvorila g. 1847. školu u Rimu u Via degli Avignonesi, a za njom još nekoliko škola u raznim rimskim središtima.
Još za života Marije de Mattias Družba je sestara Predragocjene Krvi prešla granice Apeninskog poluotoka, otvorivši kuću u Badenu, u Austriji. Bilo je to godine 1866. Iste je godine Marija umrla baš na današnji dan. Blaženom ju je proglasio 10. listopada 1950. papa Pio XII.
Sestre Predragocjene Krvi došle su i k nama te u blizini Banje Luke osnovale svoj veliki samostan s raznim odgojnim ustanovama, zvan »Nazaret«. Ondje su učinile mnogo dobra, no i na drugim mjestima naše domovine. Samostan im je »Nazaret« oduzet, što je za sestre bio velik udarac, no Gospodin ih je blagoslovio, očuvao i dao im mnoge mogućnosti za rad kako u domovini, tako i među našim pečalbarima u inozemstvu.
19. kolovoz 2009.
Sveti Ivan Eudes, svećenik (1601-1680)
U velikom i plodonosnom strujanju potridentinske obnove, u kojem je došlo i do procvata svećeničkoga života i svećeničke duhovnosti, osobito u Francuskoj, izranja poput diva i sjajne zvijezde prvog reda i lik sv. Ivana Eudesa. Bio je to pravi sin Normandije, koji je rođen 14. studenoga 1601. u Riju, blizu Argentana, u biskupiji Sées. Ivan je baštinio ove osobine svoga rodnoga kraja: bio je snažne tjelesne građe, izdržljiv i uporan, razborit, obdaren darom i sposobnošću organizacije, sposoban da učini djela trajne vrijednosti. Nosio je i duhovne značajke svoga vremena u kojem je rastao, odgajao se i izgrađivao. Bio je suvremenik Richelieua i Corneillea, živio je u vremenu u kojem je čovjek jake volje bio u velikoj časti, a junačko srce nešto što se cijenilo i ljudima imponiralo.
Ivan je jedno vrijeme bio đak isusovačkoga kolegija u Caenu. Isusovci su od njega učinili odlična latinista koji se mogao lakše izražavati pišući latinske stihove nego francusku prozu. U kolegiju se veoma razvila i njegova duboka pobožnost prema Majci Božjoj. Cijeli je život i ponosan i zahvalan što je bio član Marijine kongregacije.
Veliki osnivač tzv. Francuske škole Pierre de Berulle primio je Ivana Eudesa g. 1623. u svoj oratorij. U školi tog odličnog učitelja duhovnoga života i svećeničke duhovnosti mladi Eudes uči teocentrizam i kristocentrizam, tj. da Bog i Krist moraju stajati u središtu kršćanskoga života. Izraz je toga duha gledanje Boga u svakoj stvari, štoviše, prije svake druge stvarnosti. Po primjeru Berullea i Ivan će revnovati oko odgoja i oblikovanja svetih svećenika.
Odgojen u Berulleovoj školi, koja je ponovno otkrila svu veličinu i uzvišenost svećeništva, Ivan je 20. prosinca 1625. zaređen za sveće-nika. Već dvije godine nakon ređenja Ivan dragovoljno polazi u Argentan, da ondje dvori okužene. Znamo da to nije bilo jednostavno dvorenje običnih bolesnika, već stalna opasnost od smrtonosne zaraze. Iz Argentana odlazi u Caen, gdje se priključio zajednici berulijanskog oratorija. Od g. 1632. pa sve do 1676. posvećuje se sav župnim pučkim misijama. U njima je poučavanje u katekizmu imalo isto ako ne i odličnije mjesto nego samo propovijedanje. Ivan je bio učitelj riječi koji je znao poučavati sve vrste ljudi. Govorio im je razumljivo, praktično, znao se svima prilagoditi, odgovoriti na njihove potrebe i probleme.
Radeći kao pučki misionar, susretao je svaki dan pastoralni kler, župnike i kapelane i njihove vjernike. U tim mu je susretima jedno postalo posve jasno: pučke misije imaju samo prolazan utjecaj. Trajan utjecaj na vjernike mora osigurati sam svećenik svojim životom, primjerom i radom. Ivan je vidio da svećenika ima dostatan broj, ali da ih nema isto tako dobro odgojenih i izgrađenih. Zato smatra da prema želji, preporukama i propisima Tridentskoga sabora valja osnivati sjemeništa za što solidniji odgoj klera. Bez toga ne može biti plodonosne pastve.
Kako Ivan nije bio samo čovjek pukih teorija već i akcije, on se, ohrabren od biskupa iz Bayeuxa, odlučuje g. 1642. da u Caenu, gradu sa sveučilištem, sagradi sjemenište. Zbog te je nakane došao u sukob s generalnim poglavarom Oratorija koji je smatrao da je takvo nešto preuranjeno. No, Ivan je bio uvjeren da je to volja Božja pa je napustio Oratorij kako bi ostvario taj program. On ga je ostvario, a već g. 1643. osnovao je i novu Družbu Isusa i Marije, koja će se posvetiti odgoju svećenika. Članove te Družbe mnogi francuski biskupi pozvaše da u njihovim biskupijama osnuju i vode sjemeništa.
Ivan je htio doskočiti još jednom zlu svoga vremena: palim djevojkama. Za njih je organizirao posebne kuće i osnovao jednu žensku družbu koja će se za njih brinuti i pomoći im da se opet vrate čestitu i poštenu životu.
Ivan nije dao samo život dvjema redovničkim zajednicama već se dao i na pisanje knjiga i knjižica. Napisao je prilično toga i za svećenike i za vjernike.
Pio X. proglasio je Ivana Eudesa blaženim, a Pio XI. Svete godine 1925. svetim.
Jedno je od životnih djela sv. Ivana Eudesa bilo uzdizanje biskupijskih svećenika. On je dobro znao da pobožnost kršćanskoga puka dobrim dijelom ovisi o pobožnosti njegovih duhovnih pastira.
Opširnije
Sveti Ivan Eudes, svećenik (1601–1680)
Uvelikom i plodonosnom strujanju potridentinske obnove, u kojem je došlo i do procvata svećeničkoga života i svećeničke duhovnosti, osobito u Francuskoj, izranja poput diva i sjajne zvijezde prvog reda i lik sv. Ivana Eudesa. Bio je to pravi sin Normandije, koji se rodio 14. studenoga 1601. u Riju, blizu Argentana, u biskupiji Sées. Ivan je baštinio ove osobine svoga rodnoga kraja: bio je snažne tjelesne građe, izdržljiv i uporan, razborit, obdaren darom i sposobnošću organizacije, sposoban da učini djela trajne vrijednosti. Nosio je i duhovne značajke svoga vremena u kojem je rastao, odgajao se i izgrađivao. Bio je suvremenik Richelieua i Corneillea, živio je u vremenu u kojem je čovjek jake volje bio u velikoj časti, a junačko srce nešto što se cijenilo i ljudima imponiralo. Pa ipak, sve su te crte na Ivanu bile tako izrazite, tako osobne, da ga ne možemo pobrkati ni s jednim drugim normandijskim tipom onoga vremena.
Ivan je jedno vrijeme bio đak isusovačkoga kolegija u Caenu. Isusovci su od njega učinili odlična latinista koji se mogao lakše izražavati pišući latinske stihove nego francusku prozu. U kolegiju se veoma razvila i njegova duboka pobožnost prema Majci Božjoj. Cijeli je život i ponosan i zahvalan što je bio član Marijine kongregacije.
Veliki osnivač tzv. Francuske škole Pierre de Berulle primio je Ivana Eudesa g. 1623. u svoj oratorij. U školi tog odličnog učitelja duhovnoga života i svećeničke duhovnosti mladi Eudes uči teocentrizam i kristocentrizam, tj. da Bog i Krist moraju stajati u središtu kršćanskoga života. Izraz je toga duha gledanje Boga u svakoj stvari, štoviše, prije svake druge stvarnosti. Po primjeru Berullea i Ivan će revnovati oko odgoja i oblikovanja svetih svećenika.
Odgojen u Berulleovoj školi, koja je ponovno otkrila svu veličinu i uzvišenost svećeništva, Ivan je 20. prosinca 1625. zaređen za svećenika. Sav je prožet veličinom ređenja i pobožnošću prema svetoj misnoj žrtvi. Za nju bi mu trebale tri vječnosti: jedna da se na nju pripravi, druga da je slavi, treća da se za nju dostojno zahvaljuje. On je duboki mistik svete mise, čovjek kontemplacije, ali i akcije. To je dvoje kod njega u savršenoj ravnoteži. Potvrdimo to činjenicama!
Već dvije godine nakon ređenja Ivan dragovoljno polazi u Argentan, da ondje dvori okužene. Znamo da to nije bilo jednostavno dvorenje običnih bolesnika, već stalna opasnost od smrtonosne zaraze. Iz Argentana odlazi u Caen, gdje se priključio zajednici berulijanskog oratorija. Od g. 1632. pa sve do 1676. posvećuje se sav župnim pučkim misijama. U njima je poučavanje u katekizmu imalo isto ako ne i odličnije mjesto nego samo propovijedanje. Ivan je bio učitelj riječi koji je znao poučavati sve vrste ljudi. Govorio im je razumljivo, praktično, znao se svima prilagoditi, odgovoriti na njihove potrebe i probleme.
Radeći kao pučki misionar, susretao je svaki dan pastoralni kler, župnike i kapelane i njihove vjernike. U tim mu je susretima jedno postalo posve jasno: pučke misije imaju samo prolazan utjecaj. Trajan utjecaj na vjernike mora osigurati sam svećenik svojim životom, primjerom i radom. Ivan je vidio da svećenika ima dostatan broj, ali da ih nema isto tako dobro odgojenih i izgrađenih. Zato smatra da prema želji, preporukama i propisima Tridentskoga sabora valja osnivati sjemeništa za što solidniji odgoj klera. Bez toga ne može biti plodonosne pastve.
Kako Ivan nije bio samo čovjek pukih teorija već i akcije, on se, ohrabren od biskupa iz Bayeuxa, odlučuje g. 1642. da u Caenu, gradu sa sveučilištem, sagradi sjemenište. Zbog te je nakane došao u sukob s generalnim poglavarom Oratorija koji je smatrao da je takvo nešto preuranjeno. No, Ivan je bio uvjeren da je to volja Božja pa je napustio Oratorij kako bi ostvario taj program. On ga je ostvario, a već g. 1643. osnovao je i novu Družbu Isusa i Marije, koja će se posvetiti odgoju svećenika. Članove te Družbe mnogi francuski biskupi pozvaše da u njihovim biskupijama osnuju i vode sjemeništa.
Ivan je htio doskočiti još jednom zlu svoga vremena: palim djevojkama. Za njih je organizirao posebne kuće i osnovao jednu žensku družbu koja će se za njih brinuti i pomoći im da se opet vrate čestitu i poštenu životu.
Ivan nije dao samo život dvjema redovničkim zajednicama već se dao i na pisanje knjiga i knjižica. Napisao je prilično toga i za svećenike i za vjernike. Najpoznatije su mu ove knjige: Isusovo kraljevstvo (1637), zatim Misijski katekizam (1642), Čovjekov savez Bogom po svetom krštenju (1654), Dobri ispovjednik (1666), i napokon Apostolski propovjednik (1685). To je djelo izišlo poslije njegove smrti.
Kad govorimo o sv. Ivanu Eudesu, ne možemo a da nešto još ne spomenemo. On se pod vodstvom o. Condrena, jednog od predstavnika Francuske škole, sve više udubljivao u studij ljubavi presvetih Srdaca Isusa i Marije. Taj je studij produbljivao čitajući djela sv. Gertrude i sv. Mehtilde, što su ih objavili Lansperg i Blozije. Oduševivši se za pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu, on ju je počeo na veliko širiti te prvi počeo slaviti blagdan Srca Marijina g. 1648., a Srca Isusova nešto kasnije, dakle, prije objava Srca Isusova sv. Margareti Alacoque. U svojoj knjizi o Isusovu kraljevstvu Ivan je udario teološke temelje štovanju Srca Isusova.
Slaveći prvi put blagdan Srca Isusova izdao je i knjižicu Pobožnost poklona vrijednom Srcu Isusovu, dodavši joj misni obrazac i časoslov Srcu Isusovu. To su mu djelo odobrila petorica biskupa. U jednome velebnom pismu Ivan Eudes, pod nadnevkom 26. srpnja 1672., tumači svojim redovnicima kako su velik dar Srca Isusa i Marije. Uoči svoje smrti 19. kolovoza 1680. Ivan je dovršio i svoju knjigu Čudesno Srce Majke Božje, koja bi izdana dvije godine kasnije. To je djelo podijeljeno na 12 dijelova, od kojih posljednji dio govori o Srcu Isusovu.
Kad sv. Ivan Eudes govori o Srcu Isusovu, kaže da u Bogočovjeku štujemo tri srca, koja su zapravo jedno. Prvo je Srce Bogočovjeka njegovo tjelesno srce, pobožanstvenjeno snagom hipostatske unije kao i svi ostali dijelovi njegova tijela. Drugo je Srce duhovno, a to je viši dio njegove presvete duše, što sadrži pamćenje, razum, volju. I to je Srce pobožanjstvenjeno na isti način. Treće je Srce božansko. Ta su tri srca zapravo jedno Srce, jer je Isusovo Božansko Srce duša i život njegova tjelesnoga i duhovnoga Srca. Isusovo je Srce puno beskrajne ljubavi prema Presv. Trojstvu i nepojmljive ljubavi prema ljudima.
Nije onda čudo da ga Leon XIII. u Dekretu o heroizmu Ivanovih kreposti naziva »začetnikom liturgijskoga štovanja Presvetih Srdaca Isusa i Marije«, dok ga Pio X. naziva »ocem, učiteljem, apostolom pobožnosti Srcu Isusovu«. Otac je te pobožnosti jer je prvi sa svojim duhovnim sinovima slavio blagdan Srca Isusova. Učitelj je jer je sastavio misu i časoslov Srca Isusova. Apostol je jer je čitav svoj život posvetio širenju te pobožnosti. Pio X. proglasio je Ivana Eudesa blaženim, a Pio XI. Svete godine 1925. svetim.
Jedno je od životnih djela sv. Ivana Eudesa bilo uzdizanje biskupijskih svećenika. On je dobro znao da pobožnost kršćanskoga puka dobrim dijelom ovisi o pobožnosti njegovih duhovnih pastira. Ako su oni dobri i pobožni, bit će i njihov puk takav. Pius Parsch na blagdan Sv. Ivana Eudesa poziva stoga kršćanske vjernike da i oni, po svečevu primjeru, rade za svećenike i svećeničke pripravnike potpomažući ih molitvom i žrtvom. Mislim da je takva pomoć danas još važnija i potrebnija.
Sveti Sebaldo, zaštitnik Nürnberga
Adalbert Stifter (1805–1868), austrijski književnik, istaknut pripovjedač i pisac uzorno odnjegovana stila, kaže da mu je Nürnberg najljepši grad što ga je vidio. Kad bi se vraćao sa šetnje iz staroga dijela grada, osjećao bi se kao pijan od dojmova. S prvim se dijelom njegove tvrdnje čovjek baš i ne bi morao složiti, no s drugim će se lako složiti. Govorim to iz vlastitog iskustva. Uvjerit će se u to netko i onda, ako baš ne posjeti Nürnberg, a prouči lijepu monografiju Neprolazni Nürnberg.
Ja se danas želim zaustaviti samo na jednom spomeniku staroga Nürnberga, a to je crkva Sv. Sebalda, zaštitnika toga grada, koja ljubomorno čuva njegov grob. Istina, o tome se svecu povijesno zajamčeno malo toga zna, a to zato što je njegov život bio takav da nije mogao uzbuditi odviše maštu njegovih suvremenika. Međutim, on je povezan s osnutkom grada Nürnberga pa ga povjesničari stavljaju u vremenski okvir između X. i XI. stoljeća.
Najstarije pisano svjedočanstvo o tom svecu dolazi nam od Lamberta iz Hersfelda koji u svojim Analima navodi da se štovanje sv. Sebalda veoma raširilo zahvaljujući nekim čudesnim ozdravljenjima što su se g. 1072. po njegovu zagovoru dogodila u Nürnbergu, i od tada svečev grob postaje meta brojnih hodočasnika. Lambert piše da je Sebaldo bio pustinjak, koji je umro ne tako dugo po smrti jedne druge ličnosti za koju znamo točno godinu kada je umrla. To je Eimerad, koji je umro g. 1019.
Prvotni se grob sv. Sebalda nalazio u Nürnbergu u jednoj kapeli podno carskoga dvorca. Veliko čudo što ga je svetac učinio pridonijelo je mnogo vrijednosti Nürnberga, koji je tada bio prilično malo mjesto. Sebaldo je bio rodom iz Franačke. Odande je pošao na hodočašće u Italiju, a kasnije došao u Nürnberg, gdje je i propovijedao te učinio nekoliko čudesa. Posljednje je godine života proveo u jednoj šumi kod Nürnberga. U vezi s njime spominje se i kapela u Altenfurtu, jugoistočno od Nürnberga.
Zanimljivo je da sjemeništarci Dječačkog sjemeništa sv. Pavla u Nürnbergu pred konac školske godine hodočaste u tu kapelu i ondje održe Službu riječi. Prisustvovao sam jednom takvom hodočašću te bio dirnut pobožnošću koju su ti mladi, inače veoma živi, dečki pokazali. Onamo i natrag ide se pravo hodočasnički, tj. pješke. Za kapelu u Altenfurtu postoji tradicija da je to najstarija crkvica u onome kraju.
Štovanje je sv. Sebalda prije protestantske reformacije u Nürnbergu bilo veoma živo. Taj je svetac, kao nijedan drugi zaštitnik kojega njemačkoga grada, vezan uz razvoj svoga grada štićenika. Građani su mu podigli dostojnu crkvu, neobično lijepu gotsku građevinu, koja uz svečev grob, remekdjelo njemačke renesanse, rađeno u bronci, čuva i mnoge druge vrijedne umjetnine. Ta crkva, kao i posestrima joj St. LorenzKirche, podignuta »na veću Božju slavu«, svjedoči o moći i ugledu građanskoga staleža staroga carskoga grada na Pegnitzu.
Relikvije sv. Sebalda bile su g. 1397. pohranjene u srebrnu škrinju te prenesene u kor nove crkve, podignute njemu u čast, iako tada još nije bio službeno proglašen svecem. Ondje se svake godine organizirala i upriličila veoma svečana procesija. Iz toga doba potječe i jedan relikvijar što je čuvao svečevu glavu, a pred kojim su prigodom svog posjeta Nürnbergu molili toliki kraljevi i carevi. Gradsko je vijeće Nürnberga 26. ožujka 1425. postiglo od pape Martina V. Sebaldovu kanonizaciju. Kao uspomena na to kovan je i poseban nürnberški novac – forinta.
Veliki majstor Peter Vischer i njegovi sinovi završili su g. 1519. u svečevoj crkvi njegov grob, najljepši svetački nadgrobni spomenik u svoj Njemačkoj. Iako je Nürnberg za vrijeme reformacije gotovo cijeli – osim jedne iznimke – prešao na protestantizam, reformacija je s poštovanjem čuvala svečev grob, što inače drugdje nije baš činila. Sačuvala je još nešto jedinstveno. Naime, neka je pobožna osoba ostavila bogat novčani polog crkvi Svetog Sebalda za vječno svjetlo kraj svetohraništa. Iako je nakon reformacije svetohranište u crkvi Svetog Sebalda prazno, to kraj njega ipak gori vječno svjetlo jer se na taj način želi poštivati volja davnoga plemenitog darovatelja.
Daleko bi nas odvelo nabrajanje građevinskih, stilskih, kiparskih, slikarskih, oltarnih i prozorskih umjetnina, kojima crkva Sv. Sebalda, doista, obiluje. Natpisi na zidovima iz Svetoga pisma posjetitelja crkve uvode u sadržaj toga velikoga sakralnoga blaga. Moj se pogled u toj crkvi naročito zaustavio na Kristu s trnovom krunom na glavi i natpisom: »Budi vjeran sve do smrti i dat ću ti krunu života!« Mislim da taj natpis najbolje označuje život sv. Sebalda i svakog drugog sveca, pa i vjernog kršćanina. Valja biti vjeran Kristu u muci da onda budemo s njime dionici u slavi. To je poruka svetoga Sebalda, zaštitnika Nürnberga i njegove divne crkve. Ona sačinjava ono što je najstvarniji dio »neprolaznog Nürnberga«.
18. kolovoz 2009.
Sveta Helena († 328/330)
Slava je ove svetice u tome što je rodila i odgojila onoga koji će kršćanima nakon tolikih progonstava napokon dati slobodu oslobodivši ih bespravlja. Bio je to car Konstantin Veliki. Rodila se sredinom III. stoljeća u Drepanumu, u pokrajini Bitiniji. Barem tako svjedoči Prokopije koji tako tumači promjenu imena Drepanum u Helenopolis. Promjenu je odredio u počast rodnog mjesta svoje majke sam car Konstantin.
Helena je potjecala iz veoma skromne obitelji. I ako je vjerovati predaji, koju spominje sv. Ambrozije, vršila je službu »stabulariae«, a to znači da se brinula za staju. Kao takvu ju je upoznao i oženio Konstancije Klor. Bit će da je bila veoma lijepa kad ju je iz tako neugledne službe odabrao za ženu onaj koji je imao šanse da postane cezar. Kad je on g. 293. bio stvarno imenovan cezarom, Helena se od njega morala povući jer su državni razlozi silili novoga vladara da se oženi Teodorom, pastorkom Maksimijana Herkuleja.
I tako Helena sve do g. 306. ostade ponizno u pozadini. No, te je godine njezin sin Konstantin naslijedio oca pa pozva svoju majku na carski dvor davši joj naslov Augusta. Njoj je omogućio slobodan pristup carskoj riznici, njezino je ime i lik dao utisnuti u kovani novac i obasuo je svim počastima što odgovaraju položaju jedne carice. Helena je taj visoki položaj iskoristila da čini dobro. Nije podlegla onoj napasti kojoj podlegoše toliki što iz opanaka prijeđoše u papuče. Znak je to da je bila bogobojazna žena, ponizna, i da joj počasti i položaj ne zavrtješe glavom.
Euzebije Cezarejski spominje kako je za vrijeme jednog svog velikog putovanja po Istoku učinila mnogo dobrih djela kudgod je prolazila. Pritjecala je u pomoć bijednicima svake vrste. Siromasima je dijelila novac i odjeću, mnoge je zatvorenike i osuđene na prisilni rad po rudnicima oslobodila, mnoge je izbavila iz prognanstva.
Iz svega navedenoga jasno se vidi da je Helena bila žena duboke vjere, koja se očitovala u mnogobrojnim djelima. Njezina je vjera bila živa jer su je stalno pratila dobra djela. Isticala se i pobožnošću te poniznošću. Na bogoslužje bi dolazila skromno odjevena, pomiješavši se s običnim ljudima i ne tražeći u crkvi povlašteno mjesto. Siromahe je često pozivala k svome stolu i sama ih dvorila. Tu je veliku ženu resila i izvanredna razboritost.
Sveta Helena bijaše sva prožeta izvanrednom ljubavlju prema Spasitelju pa je g. 326. s mnogo pobožnosti poduzela hodočašće u Svetu zemlju, želeći obići ona sveta mjesta što ih svojim životom posveti naš Spasitelj. Tada se zauzela za gradnju bazilike rođenja u Betlehemu te uzašašća na Maslinskoj gori. Obje bazilike njezin sin Konstantin bogato nadari i dade ih raskošno uresiti.
Jedna predaja, što seže sve do pod konac IV. stoljeća, a koju spominje i sv. Ambrozije, kaže da je Helena dala kopati po Kalvariji te da je ondje pronašla Kristov križ i druge instrumente Kristove muke. Spominje i to da je nagovorila sina Konstantina da ondje podigne baziliku. To je bazilika Svetog Groba. Ona potječe od Konstantina, no nije sigurno da ima kakve veze sa samom Helenom. O iskapanju na Kalvariji šute i Euzebije Cezarejski i sv. Ćiril Jeruzalemski i stoga spomenuta tradicija nije povijesno zajamčena.
Helena je, bogata zaslugama i dobrim djelima, umrla u dubokoj starosti u nama nepoznatom mjestu tamo negdje između g. 328. i 330. Tijelo joj je preneseno u Rim i ondje sahranjeno u porfirnom sarkofagu unutar okruglog mauzoleja s lijepom kupolom. Odmah poslije smrti počeli su je štovati kao sveticu. Euzebije kaže o njoj »da je zbog svoga kršćanskog života vrijedna vječne uspomene«. Sv. Ambrozije ju naziva »velikom ženom svete uspomene«. Sv. Paulin Nolanski veliča je zbog njezine velike vjere. Hodočasnici koji su dolazili u Rim na grobove mučenika s istom su pobožnošću obilazili i njezin grob. Štovanje joj je veoma prošireno kako na Istoku tako i na Zapadu. Grci je slave 21. svibnja skupa s njezinim sinom Konstantinom. Zapad kao sveticu slavi jedino nju i to na današnji dan. Sarkofag se svete Helene nalazi u vatikanskim muzejima. Svetičin lik ovjekovječiše i mnogi umjetnici.
Blaženi Alberto Hurtado (1901–1952)
Papa Ivan Pavao II. u povijesti papinstva vjerojatno će nositi rekord u proglašavanju blaženih i svetih. Neki su mu možda zbog toga i prigovarali, no on je rekao: ako ikoje doba treba svetaca, onda je to naše doba. I zato je vrlo prikladno tolike kršćanske junake kreposti i svetosti stavljati na oltar da svojim primjerom pokazuju kako se i danas može ostvarivati svetost, na koju nas je II. vatikanski sabor sve pozvao u jednom svom i to najvažnijem dokumentu. Jedan je od tih novih blaženika, što ih je kao takve proglasio Ivan Pavao II. i isusovac Alberto Hurtado, gotovo naš suvremenik, jer se rodio i umro u našem stoljeću. Rodio se, naime, u Viña del Mar u Čileu 22. siječnja 1901., a umro 18. kolovoza 1952. S njim se želimo upoznati pod vodstvom patra Paola Molinarija, generalnog postulatora Družbe Isusove, koji je vodio njegovu kauzu sve do beatifikacije.
Mali je Albert Hurtado postao siroče već u četvrtoj godini života kada je izgubio oca. To je za njega doduše bio veliki gubitak, ali i dobitak, jer će kasnije i sam imati smisla i ljubavi za one najsiromašnije u društvu. Izgubivši muža, Albertova je majka bila prisiljena pod vrlo nepovoljnim uvjetima prodati skromnu imovinu kako bi platila dugove svoje obitelji. Posljedica toga bijaše da su Albert i njegov brat morali poći k svojim rođacima te se seljakati s jednog stana na drugi. Tako je Albert od malena okušao život siromaha beskućnika što su stalno živjeli u besparici. No Bog se brzo pobrinuo za svog, kasnije apostola beskućnika, jer mu je jedna burza za studente omogućila da se školuje u jednom isusovačkom kolegiju u Santiagu, glavnom gradu Čilea. Ondje bijaše član Marijine kongregacije, koja ima svrhu raditi oko svog posvećenja, ali i biti apostol na bilo kojem području. Albert je odmah pokazao veliko zanimanje i skrb za siromahe, a tih u Latinskoj Americi, a osobito u velikim gradovima kao Santiago, uvijek ima. Albert je već kao gimnazijalac nedjeljom poslije podne obilazio četvrti siromaha i beskućnika. Kad je Albert završio srednju školu g. 1917., htio je odmah stupiti u Družbu Isusovu. Međutim su mu savjetovali da to ne učini već da se brine za svoju majku i mlađega brata. Radeći poslije podne i uvečer mogao je uz studij prava na Katoličkom sveučilištu uzdržavati i svoju majku i svojega brata. Tu je pokazao svoju velikodušnost i zrelost. Stavio je u pogon sve svoje talente te iskoristio sve svoje ne male mogućnosti. Štoviše, i dalje je nedjeljom poslije podne pohađao siromahe. Radi odsluženja vojnog roka morao je na neko vrijeme prekinuti studij. Nakon završenog vojnog roka završio je studij i to s doktoratom. Bilo je to u kolovozu godine 1923. Sada su se ostvarile mogućnosti za ono za čim je čeznuo, a to je ostvarenje redovničkog života u Družbi Isusovoj. Albert je 14. kolovoza, uoči svetkovine Velike Gospe, ušao u novicijat Družbe Isusove u Córdobi, u Argentini. Po završenom novicijatu poglavari su ga poslali na novi studij u Španjolsku. Godine 1931. odande je, zbog progona isusovaca, na studij teologije morao poći u Belgiju. Ondje je studirao na glasovitom sveučilištu u Louvainu. Na ondašnjem je tradicionalnom datumu, 24. kolovoza 1933., bio zaređen za svećenika. Po završenom studiju još je morao završiti tzv. treću probaciju (svojevrsni novicijat). To je obavio u Drongenu, u Belgiji. A onda se vratio u svoju domovinu. Ondje je u Santiagu predavao vjeronauk u kolegiju Sv. Ignacija te pedagogiju na Katoličkom sveučilištu. Ondje je vodio Marijinu kongregaciju studenata. Svoje je studente kongreganiste zadužio u poučavanju vjeronauka među siromasima. Pater Hurtado bijaše revan i odličan voditelj duhovnih vježbi, osobito mladima, od kojih neki prihvatiše i ostvariše duhovno zvanje.
Godine 1941. postao je asistent Katoličke akcije, najprije na razini nadbiskupije, a onda na nacionalnoj razini. Tu je službu vršio do godine 1944. Koncem listopada 1944. davao je jedne značajne duhovne vježbe na kojima je slušatelje pozvao da posvete svoju pažnju tolikim siromasima. Odgovor bijaše velikodušan, što je samom vođi duhovnih vježbi dalo priliku da ostvari jedan oblik karitativne akcije s jednim središtem gdje se živjelo za beskućnike. To je djelo dobilo ime Hogar de Christi. S obilnom pomoću dobročinitelja te aktivne pomoći mnogih laika, o. Hurtado je otvorio prvi dom, prihvatlilište za mlade, a onda su slijedile slične ustanove za žene, za djecu. I tako su napokon brojni siromasi našli svoje domaće ognjište u Kristovoj velikoj kući. Ustanove su se množile te poprimale nove dimenzije, kao što su centri za rehabilitaciju te za mlade naučnike. Sve se to ostvarivalo u duhu kršćanskih vrednota, prožeto njima. Dobri je i revni o. Hurtado godine 1945. posjetio SAD da ondje prostudira glasoviti »Boys Town« (grad dječaka, djelo katoličkog svećenika Fr. Flanagana). O tome je svojedobno ostvaren jedan odličan i poučan te nadasve zanimljiv film. (Bilo bi poželjno otkupiti ga i za mlade u Hrvatskoj jer film djeluje vrlo odgojno.) Otac Hurtado posljednjih je šest godina posvetio osnivanju i razvijanju takvih »gradova dječaka«. Uza sve te vrlo zahtjevne poslove o. Hurtado je uspio još napisati tri veoma značajne knjige. Na njima je radio tri godine, od 1947. do 1950. Knjige su o sindikatima, socijalnom humanizmu i kršćanskom društvenom poretku. Godine 1951. pokrenuo je reviju Mensaje (Poruka), posvećen tumačenju nauka Crkve. Otac Hurtado je završio nenadano svoj ljudski, redovnički, svećenički, apostolski život u nekoliko mjeseci, kad je rak na pankreasu dokončao njegov zemaljski život. U strašnim bolovima ponavaljao bi: »Gospodine, ja sam zadovoljan!« Gospodin ga je uzeo k sebi tri dana poslije Velike Gospe godine 1952. Na početku njegova redovničkog života bijaše vigilija Marijina uznesenja, a oktava tog blagdana na koncu života. Sam je bio kongreganist, Marijin zbornik, a i voditelj toliko kongregacija mladih. Papa Ivan Pavao II., apostol mladih, Marijina je zbornika o. Hurtada proglasio blaženim. O njemu i njegovom djelu postoji bogata literatura. Bilo bi poželjno da nešto od toga imamo i u hrvatskom prijevodu. Radi se o čovjeku čiji je život bogat raznim dogodovštinama koje su ne samo zanimljive nego i odgojne. Blaženi Albert Hurtado pokazuje što može ostvariti čovjek koji se posve predao Kristu i Gospi, koji bijaše potpun čovjek, a takvi su nam danas najpotrebniji jer
17. kolovoz 2009.
Sveti Hijacint († 1257)
Sveti Hijacint je po narodnosti Poljak, a njegovi su ga sunarodnjaci nazivali Jacek. To je umanjena imenica od Jakov, hrvatski bismo rekli Jakica. Međutim, svečev životopisac, fra Stanislav, u knjizi De vita et miraculis S. Jachonis, uspoređujući ga s dragim kamenom hijacintom, promijeni mu ime u Jacinthus i on pod tim imenom uđe u povijest svetaca.
Jacek se rodio koncem XII. stoljeća u Kamienu, u blizini Opole, u Šleskoj. Obitelj mu je pripadala malome plemstvu. Prije ulaska u dominikanski red bio je kanonik u Krakovu. Dominikance je upoznao na putu u Italiju i ondje im se kao prvi Poljak i pridružio. Kratki je novicijat svršio u Bologni. Odande ga je nakon drugog generalnog kapitula reda, sv. Dominik u svibnju 1221. u pratnji fra Henrika iz Moravske poslao u domovinu. Utemeljitelj dominikanskog reda, osim svoga očinskog blagoslova, dao je Hijacintu jasno određen program apostolskog rada. Želio je da njegov red i ondje uhvati dubok korijen, a onda da naviješta Evanđelje poganima u Pruskoj. Ta je misija sv. Dominiku veoma bila na srcu.
Na putu u Poljsku dva su se brata propovjednika morala zaustaviti u dominikanskoj naseobini u Friesachu u Koruškoj, gdje su se zbog nesposobnosti tamošnjeg priora rodile neke poteškoće. Ondje su se malo duže zadržali pa su stigli u Krakov tek uoči blagdana Sviju svetih 1222. S velikom ih je radošću i počastima primio mjesni biskup Ivo. On im je dodijelio kao polje rada crkvicu u čast Presv. Trojstva, sagrađenu od drveta. Dok se ta crkvica obnavljala, a gradio se i pripadajući samostan, biskup je dvojici dominikanaca pružio gostoprimstvo u svojoj palači. Sve to govori kako ih je rado imao i koliko mu je bilo stalo da ostanu i rade u njegovoj biskupiji.
Obnovljenu je dominikansku crkvu 12. ožujka 1223. blagoslovio apostolski legat, kardinal Gregorio Crescenzi. Mladi su se Poljaci u velikom broju pridružili braći propovjednicima tako da se ubrzo moglo osnovati još pet samostana u Poljskoj i Češkoj. Red je sv. Dominika uhvatio duboko korijenje i među zapadnim Slavenima pa je skupa s njima započeo zajednički povijesni hod. Hijacintu je osobno na provincijalnom kapitulu g. 1225. zapala dužnost da dadne život novoj redovničkoj zajednici u Gdansku, na granici Pruske. Ona je imala biti odskočna daska za evangeliziranje Prusije. Svi su samostani u Poljskoj i Češkoj imali veliko povjerenje u Hijacinta. Dokaz je tomu što je bio izabran kao njihov zastupnik za generalni kapitul dominikanskog reda u Parizu godine 1228.
Vrativši se Hijacint s kapitula u Parizu natrag u Krakov, njegov ga je prijatelj biskup Ivo uzeo za svjedoka u jednom dokumentu što ga je izdao pod nadnevkom 29. rujna 1228. Iz Krakova je Hijacint otputovao u Gdansk, ali se ni ondje nije više dugo zadržao. Neki misle da mu je kapitul u Parizu povjerio misiju da u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine, osnuje jednu veću katoličku ustanovu, jasno u smislu razvijanja pastoralnoga rada u onim prostranim krajevima.
U tadašnjoj su se Ukrajini i Rusiji nalazili na radu mnogi katolici latinskoga obreda pa se valjalo i za njih brinuti. Doduše, pružala im se neka duhovna pomoć, no to je prema potrebama i željama bilo premalo. Ljudi, a i Rim, željeli su više. Tadašnji se papa Grgur IX. nadao čak i sjedinjenju kojega pravoslavnoga kneza s Katoličkom crkvom. Svim tim željama i problemima trebali su izići ususret dominikanci na čelu sa svojim poletnim Hijacintom.
On se odmah dao na posao, na izvršenje toga zamašnoga plana. Uzevši sa sobom kao suputnike i suradnike fra Florijana, fra Godinu i fra Benedikta, otputovao je u Kijev i ondje se nastanio i to uz crkvu Svete Marije. U toj su crkvi već od XI. stoljeća pastoralno djelovali irski benediktinci iz glasovite bečke opatije »Schottenkirche«. Na žalost, tada ih u Kijevu više nije bilo. Dominikanci su u Kijevu počeli revno djelovati i to tako uspješno da se za njihov rad počela još više zanimati Rimska kurija. U Rimu su se čak bavili mišlju da se za Rusiju i Ukrajinu imenuje jedan katolički biskup. To bi se možda i ostvarilo da kijevski knez Vladimir Ruriković nije takvo nešto smatrao štetnim po interese Pravoslavne crkve. Zato je dominikance jednostavno iz Kijeva potjerao.
Kad se to dogodilo, sveti se Hijacint nije nalazio u Kijevu. On se vratio u Poljsku jer ga je ta čekala za prusku misiju. Poljska je tada protiv poganske Pruske podigla križarsku vojnu, a Grgur IX. je povjerio dominikancima pastoralnu brigu za vojnike križare. Očekivalo se da će oni kasnije onda nesmetano po Pruskoj moći misionirati. Svetoga Hijacinta, prema pisanim dokumentima, g. 1236. nalazimo u Marienwerderu, a g. 1238. u Gnieznu. I to su posljednje vijesti što ih o njemu imamo.
Tada je već bio star, iscrpljen radom, pa se vratio u svoj samostan u Krakov. Ondje je još neko vrijeme djelovao, dok nije u Gospodinu usnuo baš na Veliku Gospu 1257. Vladimir Koudelka, član dominikanskog Povijesnog instituta u Rimu, kaže da je sveti Hijacint klasičan tip dominikanca prve generacije. Kao takav u srcu je trajno nosio vatrenu želju za spasenjem duša, birajući za tu svrhu uvijek najteže zadatke: evangeliziranje poganskih Prusa, koji su tada bili još prilično divlji i ratoborni. Na tom je teškom polju neumorno radio u prvim redovima, spreman uvijek na najteže žrtve, a vođen u svemu nadnaravnim motivima. Zbog svega toga ljudi su ga već za života štovali kao sveca i čudotvorca.
Iz toga je razdoblja ostalo u trajnoj uspomeni devet svečevih čudesa od kojih je najveće ono kad je preko nabujale Visle s trojicom pratilaca svoga puta prešao rasprostrvši nad vodom svoj plašt. Nakon svečeve smrti njegov je grob u dominikanskoj crkvi u Krakovu postao odmah stjecište hodočasnika, bolesnika, potrebnika svake vrste. Pokrenut je brzo i postupak za njegovu kanonizaciju. No do nje je došlo tek 17. travnja 1594. kad je apostola Poljske i Pruske Hijacinta papa Klement VIII. svečano uvrstio u broj svetih. Njega zazivaju u pomoć žene trudnice.
Sveti Hijacint je umro s molitvom Povečerja na usnama: »U tvoje ruke, Gospodine, predajem duh svoj!« Čitav mu je život bio put k Bogu pa je na blagdan Velike Gospe napokon i uplovio u beskrajni ocean Božjega bića da u njegovoj slavi kroz svu vječnost uživa.
Sveta Klara iz Montefalca (1268–1308)
Za tu sveticu iz XIII. stoljeća možemo reći da je bila bogato obasuta karizmatičkim darovima. Budući da nas Crkva na II. vatikanskom saboru uči »da karizme, bilo najsjajnije, bilo jednostavnije, i više raširene, treba primiti sa zahvalom i utjehom«, upoznajmo onu koju je Gospodin odabrao i postavio je za svjetlo njezinu, a i kasnijim vremenima.
Klara se kao druga kćerka Damjana i Jake g. 1268. rodila u Montefalcu, u pokrajini Perugi. Zahvaćena izvanrednom ljubavlju prema Bogu, već je u nježnoj dobi od 4 godine pokazala tako veliku sklonost prema molitvi da se povlačila u samotne kutke očinske kuće te ondje sate i sate provodila u molitvi. Tako se od malena naviknula na neprestani dijalog s Ocem po Isusu Kristu u Duhu Svetom. Čekajući u molitvi na Gospodina, na njegov glas, u njoj se sve više budila želja za njim. Sam je Gospodin tu želju podržavao i tako je osposobljavao da bude prikladna za primanje njegovih izvanrednih darova.
Zarana je počela u sebi osjećati i duboku pobožnost prema Gospodinovoj muci pa je samo jedan jedini pogled na raspelo bio dostatan da je potakne na trajno mrtvenje i svladavanje, kome se sva predavala čineći oštre pokore, noseći na svom nježnom tijelu oštre opasače. Bilo je pravo čudo da je djevojčica od 6 godina bila sposobna tako nešto ne samo pomisliti već i podnositi. Čudo je to koje graniči s nevjerojatnošću, no kod Boga i uz njegovu pomoć i najnevjerojatnije može postati stvarnost.
Klara se sva predala i posvetila Bogu pa je, u želji da se povede za primjerom svoje starije sestre Ivane, zamolila da smije ući u strogu klauzuru, zvanu »di Damiano«, po njezinu ocu, koji je dao sagraditi taj svojevrsni strogi samostan. Sagradio ga je baš zato da udovolji želji svoje starije kćerke za samoćom. Klara je ušla u tu zajednicu g. 1275. Kako zlo zna biti zarazno, tako isto i dobro. Primjer je tih dviju sestara djelovao na mnoge koji se za njima povedoše. I tako nastade potreba za još većom zgradom. Gradnja je te zgrade započela g. 1282., a produžila se kroz 8 godina uz mnoge protivnosti i poteškoće svake vrste. Zbog nedostatka financijskih sredstava Klara je za vrijeme gradnje bila prisiljena da pođe u prosjačenje. Za Božju je stvar rado postala prosjakinja.
Kad je nova zgrada bila gotova, biskup je Gerardo Artesino 10. lipnja 1290. izdao dekret, kojim potvrđuje redovničku zajednicu sestre Ivane, davši joj pravila svetog Augustina. Zajednica je zadobila i pravo primanja novakinja. Samostan je na prijedlog Ivane nazvan »od Križa«, a ona je bila izabrana za prvu opaticu.
Međutim je Ivana umrla već 22. studenoga 1291. pa je na njezino mjesto izabrana odmah za poglavaricu sestra joj Klara. Ona se izboru oprla – uz druge razloge bila je i veoma mlada – ali sestre nisu poništile svoj izbor i tako se Klara morala latiti teške službe. Nije lako biti dobar poglavar. Klara je toga bila svjesna pa je tražila svjetla i pomoći odozgora. Svoju je zajednicu vodila prosvijetljenom čvrstoćom i odlučnošću. Kad kažemo prosvijetljenom, onda želimo reći da je dobivala nadahnuća odozgora, ali da je i ono što je od sestara tražila znala uvijek pametno i razborito obrazložiti. Poteškoće u poslušnosti često imaju svoj korijen u tomu što se ne zna zašto se nešto traži i zapovijeda. Klara je svojom riječju, a još više primjerom, u svojoj zajednici znala podržavati želju za ostvarivanjem redovničke savršenosti.
Bog je svoju izabranicu vodio putem visoke mistike. Obdario ju je viđenjima i zanosima, darom ulivenog znanja, po kojem je mogla davati veoma mudre odgovore na sva pitanja što su joj postavljali filozofi, teolozi i učeni ljudi. Njezinom je zaslugom bila otkrivena i jedna krivovjerna sekta, zvana Duh slobode, koja je po Umbriji širila kvietističke zablude.
Klara je umrla u svojem samostanu Sv. Križa u Montefalcu 17. kolovoza 1308. Narod ju je odmah poslije smrti počeo naveliko štovati. Pokrenut je i proces za njezinu kanonizaciju, ali se zbog raznih nedaća jako dugo otegnuo. Dovršio ga je tek Leon XIII., proglasivši Klaru iz Montefalca službeno i na svečan način g. 1881. svetom. Akti procesa potječu iz prve polovine XIV. stoljeća. Tada je bilo preslušano ništa manje nego 470 svjedoka. Svetici je posvećena u Montefalcu jedna crkva, u kojoj se nalaze značajne freske, a koje prikazuju razne prizore iz njezina života, naslikane g. 1333. i pripadaju tzv. umbrijskosienskoj školi. Spomena je vrijedna i Rubensova slika koja prikazuje Gospu okruženu svecima augustinskoga reda. Ta se slika nalazi na glavnom oltaru u augustinskoj crkvi u Antwerpenu, a na njoj se među svetima nalazi i sveta Klara iz Montefalca. Slikari je često prikazuju sa simbolima Kristove muke u koju je svetica sva bila zadubljena i koju je veoma duboko proživljavala.
16. kolovoz 2009.
Sveti Rok (1295-1327)
Rok je rođen g. 1295. u Montpellieru, čudesno lijepom i starodrevnom gradu u južnoj Francuskoj, koji posjeduje jedno od najstarijih europskih sveučilišta, staru katedralu, muzej, galerije slika i biblioteke. Otac mu je bio grof, a njegovi su se pređi borili za oslobođenje Svete zemlje. Prema najstarijem Rokovu životopisu, koji je vrijedan povjerenja, roditelji su ga od Boga izmolili učinivši zavjet. Dulje su vremena bili bez poroda, a tako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac.
On je još prije nego je navršio 20 godina ostao bez roditelja. Što je tada učinio? Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Učinio je, dakle, ništa manje nego što Isus traži od svakoga tko želi biti savršen.
Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, ušao je u njegovo srce, zahvatio ga i on se nije zadovoljavao površnošću, polovičnošću, već je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve. Na svome hodočašću u Rim Rok se zaustavio u Acquapendente gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Rok tu Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu shvaća i prakticira posve ozbiljno. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život. Koje onda čudo da je Bog njegov evanđeoski radikalizam potvrđivao i čudesima? Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, a onda Rim. Ondje se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena djelima ljubavi prema bolesnicima i tako se svečevo hodočašće za Krista pretvorilo u hodočašće ljubavi.
Rokova svetost bit će potvrđena još jednim dokazom: križem, patnjom. I bez toga ne može biti prave svetosti. Svetac je učenik i sljedbenik raspetoga Krista, zato mora biti dionik njegova kaleža, mora s njim piti čašu gorčine. U Piacenzi se Rok sam razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Prizor su ovjekovječili toliki slikari.
Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik učinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga kao tobože sumnjiva tipa i špijuna te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima. No Gospodin će svoga vjernog slugu proslaviti još i više jer će ga vjernici štovati kao malo kojeg sveca.
Opširnije
Sveti Rok (1295–1327)
Iako je sv. Rok od konca XV. do početka XIX. stoljeća bio jedan od najviše štovanih svetaca Katoličke crkve – kad nas je u nekim župama to još i danas – ipak hagiografi o njemu ne znaju mnogo. Popularnost je svetog Roka bila tolika da su se oko njegova lika stvorile razne legende koje su ga, s jedne strane osvijetlile, a s druge na njega bacile sjenu, pa je u njegovim životopisima teško razlikovati ono što je povijesno zajamčeno, a što je opet kasnije nadodano.
Nastojmo stoga – koliko je to moguće – upoznati život sv. Roka, a onda iz njega povući zaključke i primjene koje se same od sebe nameću. Svečev život djeluje kao kakav roman koji bi bio zahvalna građa i za jedan prilično dinamičan i zanimljiv film. Ne čudimo se tome jer se u njemu – kao uostalom i u nama – očituje čudesna snaga Božje milosti, darežljivosti i milosrđa, koja stvara herojska djela.
Rok se rodio g. 1295. u Montpellieru, čudesno lijepom i starodrevnom gradu u južnoj Francuskoj, koji posjeduje jedno od najstarijih europskih sveučilišta, staru katedralu, muzej, galerije slika i biblioteke. Otac mu je bio grof, a njegovi su se pređi borili za oslobođenje Svete zemlje. Prema najstarijem Rokovu životopisu, koji je vrijedan povjerenja, roditelji su ga od Boga izmolili učinivši zavjet. Dulje su vremena bili bez poroda, a tako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac.
Dobra i brižna Rokova majka pružila mu je odličan odgoj. U svojoj nježnoj dobi dječak je iz majčina srca upijao spasonosne pouke. One će dati ispravan smjer svemu njegovom kasnijem životu. Koliko put su u dugoj povijesti kršćanstva baš dobre majke pružale djeci ono najpotrebnije, ono što im drugi nisu mogli niti htjeli dati, a što ih je u čitavom životu pratilo kao neugasivo svjetlo.
Vratimo se našem junaku i svecu svetom Roku da vidimo kakve je konkretne posljedice u njegovu kasnijem životu imao odgoj vrijedne majke. On je još prije nego je navršio 20 godina ostao bez roditelja. Što je tada učinio? Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Učinio je, dakle, ništa manje nego što Isus traži od svakoga tko želi biti savršen. Postupio je drukčije nego ono bogati mladić iz Matejeva evanđelja (19,16–22). Njemu je Isus rekao: »Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me! Kad mladić ču te riječi, udalji se žalostan, jer je posjedovao veliko imanje« (Mt 19,21–22).
Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, ušao je u njegovo srce, zahvatio ga i on se nije zadovoljavao površnošću, polovičnošću, već je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve. Njegova se ljubav nije zaustavila na stupnju erosa, na stupnju onoga što će on steći i zadobiti, već je prešla u agape, gdje se, ljubeći, Bogu sve daje, sve bez pridržaja. On je prigrlio ideal tolikih svetih ljudi: »Peregrinari pro Christo.« Iz ljubavi prema Kristu postati hodočasnik, čovjek koji prolazi svijetom kao zaljubljenik i hodočasnik Isusa Krista. A nije li to bolje, uzvišenije, plemenitije nego trčati za užicima, zabavama, bogatstvom, negoli se predati potrošačkom mentalitetu, kojem su se danas toliki, a osobito mladi predali?
Na svome hodočašću u Rim Rok se zaustavio u Acquapendente gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. I opet se u Roku susrećemo s evanđeoskom dubinom. Isus je veoma naglasio ljubav prema bližnjemu, štoviše, nju je postavio kao mjerilo vjerodostojne ljubavi prema Bogu. Njegov apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici piše kršćanima: »Tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega – od Isusa – tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!« (1 Iv 4,20–21).
Rok tu Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu shvaća i prakticira posve ozbiljno. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život. Koje onda čudo da je Bog njegov evanđeoski radikalizam potvrđivao i čudesima? Gdje ima jake i proživljene vjere, gdje je vjera život, a još više gdje ima istinske ljubavi, ondje će biti i čudesa. To potvrđuje ne samo život sv. Roka već i tolikih drugih svetaca. Postoji jedna Božja logika koju shvaća samo duhovan čovjek. Oni koji to nisu sve skupa će jeftino i na laku ruku otpisati kao mit i legendu, koja nema veze sa stvarnim životom.
Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, a onda Rim. Ondje se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena djelima ljubavi prema bolesnicima i tako se svečevo hodočašće za Krista pretvorilo u hodočašće ljubavi.
Rokova svetost bit će potvrđena još jednim dokazom: križem, patnjom. I bez toga ne može biti prave svetosti. Svetac je učenik i sljedbenik raspetoga Krista, zato mora biti dionik njegova kaleža, mora s njim piti čašu gorčine. U Piacenzi se Rok sam razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Prizor su ovjekovječili toliki slikari.
Današnji kritički duhovi smatraju da je pas koji sv. Roku donosi kruh legenda. Dopustimo da je prizor sa psom u životu sv. Roka čista legenda. No ta legenda ima ipak jednu veliku poruku, a ta je svečeva vjera u Božju providnost, pouzdanje u nju i, s druge strane, Božja briga za čovjeka, pogotovo onoga koji se u njega uzda. To je važno, to je ono glavno, a to svakako nije nikakvo praznovjerje. Ne može li se Bog i na čudesan način brinuti za svoje pravednike koji sve svoje pouzdanje stavljaju u njega?
Ne čitamo li u Starom zavjetu da je Gospodin proroku Iliji uputio ovu riječ: »Idi odavde i kreni na istok, i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu. Pit ćeš iz toga potoka, a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane.« I nastavlja Sveto pismo: »Ode on i učini po riječi Jahvinoj, i nastani se na potoku Keritu, nasuprot Jordanu. Gavrani su mu jutrom donosili kruha, a večeram mesa; iz potoka je pio« (1 Kr 17,2–6).
Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik učinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga kao tobože sumnjiva tipa i špijuna te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima. No Gospodin će svoga vjernog slugu proslaviti još i više jer će ga vjernici štovati kao malo kojeg sveca.
Štovanje se najviše uvriježilo u okolici Montpelliera. Prvi pismeno sačuvani podaci o tom kultu potječu iz g. 1420. Iz južne Francuske štovanje se brzo proširilo u sjevernu Italiju, osobito u Bresciju i Piacenzu. Kad je g. 1477. opet izbila kuga, u Veneciji je u čast sv. Roka osnovana njegova bratovština. Odande je kult prešao i k nama u Dalmaciju. U Korčuli postoji još i danas jedna veoma stara bratovština Rokovaca, pod zaštitom svetoga Roka.
U Rimu postoji još od godine 1499. Bratovština svetog Roka, koja je svom zaštitniku na Ripeti sagradila crkvu, a ona se ondje, u blizini hrvatske crkve Sv. Jeronima nalazi još i danas. Za vrijeme velike pošasti kuge g. 1522., 1527. i 1530. bolnica je, uz crkvu Sv. Roka – mislim po pripadnosti – u gradu Rimu odigrala važnu ulogu jer su u njoj našli utočište brojni bolesnici.
Sveti Rok je općenito bio biran kao zaštitnik protiv kuge, što je također veoma pridonijelo njegovu štovanju i slavi. Samo u Italiji podignuto mu je u čast oko 3.000 crkava, kapela i oratorija. Štovanje se sveca proširilo praktično po cijeloj Europi, uključivši i cjelokupno hrvatsko jezično područje. Na selima su ga seljaci zazivali u pomoć protiv bolesti domaćih životinja i u raznim prirodnim katastrofama. U vinorodnim krajevima zazivaju ga u pomoć protiv filoksere. Svečevo su štovanje širili naročito franjevci i kapucini. Papa Grgur XIII. unio je ime sv. Roka u Rimski martirologij, što je kasnije potvrdio i Urban VIII.
I kod nas su svetom Roku podignute brojne crkve, kapele i oltari. Pobožni ga narod još i danas štuje, a njegov je blagdan dan okupljanja na bogoslužje mnogih vjernika. Možemo to samo podržati naglašavajući one poruke što ih svetac svakomu daje.
15. kolovoz 2009.
♥ ♥ ♥ Velika Gospa ♥ ♥ ♥
Među najomiljelije marijanske pučke blagdane spada današnji: Marijino uznesenje na nebo. Još do nedavna naši su se vjernici u Bosni za taj dan spremali devetodnevnim postom. A tko god može, za Veliku Gospu nastoji hodočastiti u koje marijansko svetište. Zato su naša marijanska svetišta toga dana puna proštenjara, sva raspjevana u dragoj hodočasničkoj pjesmi, ožarena ne samo ljetnim suncem nego još više žarom, molitvom, pobožnošću naših romara. Božji je narod onim svojim vjerničkim osjetilom osjetio da je to dan Marijine slave i zato u molitvi, pjesmi, djelima pobožnosti daje oduška svojoj radosti.
Teologija nas uči da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1. studenoga 1950. papa Pio XII. Iako je ta dogma proglašena tek u novije vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i sama Crkva.
Sveti Epifanije u četvrtom stoljeću prvi je istočni otac koji govori izričito o Marijinu uznesenju na nebo. On piše: “Kako je moguće da Marija svojim tijelom ne posjeduje nebesko kraljevstvo, ona koja nije učinila u tijelu nikakvo ružno djelo, već je ostala bezgrješna?” Prema njemu razlozi bi Marijinom uznesenju na nebo i u tijelu bili u njezinoj potpunoj bezgrješnosti. Na njoj se prvoj i u punini ispunilo šesto blaženstvo: “Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!” (Mt 5,8).
Sveti Grgur Turonski († 593) prvi je zapadni crkveni pisac koji izričito govori o Marijinu uznesenju na nebo.
Sveti Modest, jeruzalemski patrijarh († 634), uči izričito ovo: “U nebesku ložnicu ulazi ona koja postade preslavna zaručnica hipostatske unije dviju naravi u Kristu… Zbog toga je Marija, budući preslavna majka Krista Spasitelja, našega Boga koji je davalac života i besmrtnosti, oživljena od njega samoga, sudionica s njime kroz sve vjekove u neraspadljivosti, a on ju je probudio iz groba i uzeo k sebi onako kako on jedini zna.”
Sveti German, carigradski patrijarh († 733), u prilog Marijina uznesenja navodi ove razloge: “Kako bi smrt mogla progutati onu, uistinu preblaženu, koja je slušala Božju riječ, bez požude i sudjelovanja muža začela osobu Božje Riječi, rodivši je bez boli te koja se posve sjedinila s Bogom? Kako bi raspadljivost mogla zahvatiti ono tijelo od kojeg je došao život? Te se stvari protive i potpuno su tuđe duši i tijelu koje nosijaše Boga…”
Sveti Ivan Damaščanin († 749) ostavio nam je tri govora o usnuću BD Marije, a koja su pod dogmatskim vidom izuzetno važna. U drugome od njih kaže: “I tako je presveto tijelo položeno u veoma lijep i bogat grob, a odande nakon tri dana odneseno u nebeske šatore.”
Sveti Bernard († 1153) u svom govoru o uznesenju kaže: “Djevica, uzlazeći danas slavna na nebo, bez sumnje umnožava obilno užitke građana.
Možemo misliti kakva je bila njihova slava kad su zaslužili čuti njezin glas, vidjeti lice te uživati blaženu prisutnost?”
Sveti Toma Akvinski († 1274) naučava: “Zbog grijeha su čovjeku bila dana tri prokletstva… Od trećeg je bila netaknuta Blažena Djevica, jer je s tijelom bila uznesena na nebo.”
Veliki srednjovjekovni propovjednik sv. Antun Padovanski († 1231) u jednoj propovijedi na Veliku Gospu kaže: “Gospodin je uskrsnuo kad je uzašao s desne Oca. Uskrsnula je i škrinja njegova posvećenja, kad je na ovaj dan Djevica Majka bila uznesena u vječnu ložnicu…”
Od XIII. stoljeća pa dalje čitava je kršćanska tradicija jednodušna u vjerovanju u Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom.
Učeni papa Benedikt XIV. u XVIII. stoljeću, raspravljajući o blagdanima Majke Božje, piše: “Tkogod se potrudi da prouči stare dokumente, u kojima se ovaj blagdan naziva usnuće, naći će ovaj odgovor: usnuće je i uznesenje jedna te ista stvar.”
Spomenut ću i velikog pobožnika i teologa kardinala Newmana. Njemu je svetkovina Marijina uznesenja bila naročito draga. On bi svaki put kad bi u Lauretanskim litanijama ponavljao zaziv “Ružo otajstvena”, i sam krilima duha zalepršao u nebo slijedeći onamo Mariju uznesenu.
O tome piše ovako: “Marija je otajstvena ruža, a to znači tajanstvena i sakrivena, jer to označuje pojam ‘rosa mystica’. Zašto na zemlji ne čujemo da bi Marijan grob bio ovdje ili ondje, meta hodočašća, niti se označavaju i izlažu – kao u slučaju svetaca – Marijine relikvije?
Ako pak postoji koje tijelo – prije svakog drugog dostojno da mu bude posvećena naročita pažnja – onda bi to bilo upravo tijelo naše Gospe.
Zašto je Marija uvijek bila tako sakrivena ruža? Zar je lako prihvatljivo da bi oni koji su bili tako puni poštovanja i brige za tjelesa svetaca i mučenika, zanemarili nju, Kraljicu mučenika i Kraljicu svetaca, samu Majku našega Gospodina?
To je nemoguće.
Zašto je ona, dakle, ruža tako sakrivena? Razlog je u sebi jasan: njezino je sveto tijelo na nebu: ono je dignuto sa zemlje.”
Istini za volju, u Newmanovo tumačenje valja unijeti neke neznatne ispravke koji njegov nauk u biti ne mijenjaju. Na brdu Sionu u Jeruzalemu nalazi se crkva Marijina usnuća iz novijeg doba, gdje je Marija, prema predaji, usnula u Gospodinu. Nedaleko pak od Getsemanija nalazi se njezin grob, danas crkva u rukama pravoslavaca. Dakako da je i prema pravoslavnoj i katoličkoj predaji taj grob prazan jer je Marija, ne samo dušom, već i tijelom uznesena na nebo.
II. vatikanski sabor u osmom poglavlju Uredbe o Crkvi doslovno navodi riječi dogmatske bule o Marijinu uznesenju Pija XII.: “Napokon je Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu.” A zatim izriče kristološku svrhovitost te Marijine povlastice ovim riječima: “Ona je od Gospodina bila uzvišena sa svojim Sinom, Gospodarom gospodarâ i pobjednikom nad grijehom i smrću.”
Veliki pobornik za proglašenje dogme o Marijinu uznesenju, naš zemljak o. Karlo Balić, koji je po nalogu Pija XII. skupljao dokumentaciju Svjedočanstva o uznesenju BD Marije iz svih stoljeća, Rim 1948-1950., tumačeći navedeni saborski tekst, naglašava kristološki vid dogme o Marijinu uznesenju. On doslovno kaže: “Krist, pobjednik grijeha i smrti, zadobiva u Mariji najveću od svojih pobjeda izuzimajući je od grijeha i dajući joj unaprijed – tj. prije općeg uskrsnuća tjelesa – proslavu u duši i tijelu. Time je Marija, uzeta na nebo, jamstvo budućeg uskrsnuća i proslave svih onih koji vjeruju u Krista, a zbog toga isti motiv nade i utjehe za Božji narod u očekivanju parusije.”
O tome nam govori i II. vatikanski sabor. “Međutim, Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji, svijetli putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe” (Svjetlo narodâ, br. 68).
O. Karlo Balić misli da nauk i dogma o Marijinu uznesenju baca svjetlo i na teologiju o posljednjim stvarima, ukoliko će u Kristu i po Kristu doći do konačne i savršene proslave čitavog čovjeka i svega stvorenja, kad dođu nova zemlja i nova nebesa.
Slaveći ovu veliku Marijinu svetkovinu, kao uostalom i druge njezine blagdane i spomendane, možemo se s pravom pitati: a kakve veze Marija ima s današnjim svijetom, što mu ona može dati? Tim se pitanjem pozabavio na međunarodnom Marijanskom kongresu u Zagrebu u svojoj konferenciji, što ju je održao 12. kolovoza 1971., i nadbiskup Malines-Bruxellesa, belgijski primas kardinal Suenens. Uočivši ponajprije čovjekov silni napredak na području znanosti i tehnike, koji sa sobom nosi ne samo prednosti već i vrlo moguće strahote, nastavio je ovako: “Današnjem je svijetu potreban susret s licem njegova Spasitelja i licem njegove Majke. Svijet je sit ideologija i filozofija koje, kakav god bio njihov prilog, ne odgovaraju ipak na njegovu životnu potrebu, na njegova bitna pitanja: koji je konačno posljednji smisao čovjekove avanture i moga života ovdje na zemlji? [to se nalazi s onu stranu smrti, makar se ona po volji umjetno odgađa? Eto, u tome se nalazi čovjekov istinski nemir i o čemu se čovječanstvo pita. Na ta nam je pitanja po svaku cijenu potreban odgovor. Nije dosta samo umnožavati sredstva za život i unapređivati tehniku; čovjek ima još dublju potrebu da zna razlog zašto živi, kako to veoma dobro reče kardinal Marty.
Nedavno sam upitao njemačkog teologa Karla Rahnera kako tumači opadanje marijanske pobožnosti u Crkvi? Njegov odgovor zaslužuje pažnju: ‘Odviše kršćana, kakva god bila njihova religiozna pripadnost, ima težnju da od kršćanstva učini ideologiju, apstrakciju. A apstrakcijama nije potrebna majka.’
Ono što Marija nudi svijetu danas jest živa i konkretna stvarnost Spasitelja svijeta u njegovu utjelovljenju. Ona nas tjera na vjeru u Krista, ali ne onakvoga kakvim ga katkad i nesvjesno zamišljamo, kao biće koje je djelomično Bog i djelomično čovjek, već kao biće koje je potpuno božansko i potpuno ljudsko. Marija je čuvarica stvarnosti utjelovljenja.”
Uvrstimo se, dakle, i mi u dugu povorku Marijinih hodočasnika i onih danas i onih iz prošlosti; i onih učenih, koji su o njezinu uznesenju tako učeno i tako lijepo raspravljali, i onih neukih s krunicom u ruci i s pjesmom na usnama, koji srcem slave najljepši Marijin dan.
Sveti Tarzicije, mučenik († 257)
Danas želimo oslikati i lik svetog rimskog mučenika Tarzicija, zaštitnika naših ministranata. Činim to tim radije što sam u djetinjstvu i sam bio ministrant te što se kao svećenik uvijek ljepše osjećam u onim crkvama gdje ima lijep broj ministranata. Oni su uvijek znak života jedne crkvene zajednice. Gdje ih nema, osjeća se da nešto krupno nedostaje. Isus je sam zaželio: »Pustite dječicu k meni; nemojte im priječiti, jer takvima pripada kraljevstvo Božje!« (Mk 10,14). Kad govorimo o sv. Tarziciju, koji postade simbol mučenika Euharistije, onda – Bogu hvala – ne lutamo po tami i neizvjesnosti. Ni o njemu nemamo doduše obilje pisanih podataka, ali imamo ipak jedan izuzetno vrijedan. To je natpis što ga za njegov grob sastavi veliki poštovalac mučenika sveti papa Damaz. Pisan je latinski, a u slobodnom hrvatskom prijevodu glasi ovako: »Kad je sveti Tarzicije nosio Kristove tajne, a zla ih ruka htjela obeščastiti, on je izbijen radije predao dušu nego da nebeske udove dade bijesnim psima.« Za vrijeme velikih progonstava protiv kršćana na jednom se rimskome trgu nalazio čopor derana. Kraj njih je prošao njima dobro poznati dječak Tarzicije s rukama stisnutim na grudima, u kojima je nosio pričest mučenicima u zatvor. U hipu je dječurlija opkolila Tarzicija, htijući mu iz ruke oteti svete tajne. No, on ih je čvrsto držao govoreći: »Ah, to vam neću dati nikad, nikada! Ja nosim svetinju.« Derani nisu ustuknuli, pogotovo oni jači s razvijenim mišicama i pesnicama. Oni su dječaka Terzicija umlatili, ali on čvrsto držaše sebi povjereno blago. Iz njihovih ruku izbavio ga je mrtva neki vojnik – vjerojatno kršćanin – predavši ga braći po vjeri u Krista. Kršćani ga pokopaše 15. kolovoza 257. u Kalistovim katakombama, na Apijevoj cesti. Papa Pavao I. († 767) dao je Tarzicijeve relikvije prenijeti u baziliku Sv. Silvestra in Capite, gdje se pod glavnim oltarom časte još i danas. Štovanje se sv. Tarzicija veoma raširilo u prošlom stoljeću zahvaljujući poznatom Wisemanovom romanu Fabiola, koji je g. 1855. izišao u Londonu, a preveden je na mnoge jezike pa tako i na hrvatski. Wiseman je hrabrog dječaka iz prvih kršćanskih vremena tako lijepo opisao da je postao privlačan lik za svakoga tko pročita te, vjerom i poštovanjem prema mučeniku, nadahnute stranice. U Rimu je glasoviti arhitekt Rossi g. 1939. podigao veoma lijepu crkvu u čast sv. Tarziciju, kao spomenik našega stoljeća tome mučeniku Euharistije. U prošlom je stoljeću sv. Tarzicije izabran za zaštitnika ministranata, paževa Presv. Sakramenta, a u našem stoljeću za zaštitnika mladih članova Katoličke akcije u Italiji. Ovjekovječio ga je u prošlom stoljeću i glasoviti francuski kipar, autor realističnih spomenika Aleksandar Falguière (1831–1900). Njegov se kip kao vrijedno umjetničko blago danas čuva u pariškom muzeju Louvre. On prikazuje Tarzicija prostrta na zemlji kako u rukama stišće Euharistiju. Pred tim divnim mladenačkim likom valja da se zamisle svi oni revni kršćani koji nakon pobožne pričesti izlaze iz crkve, u svijet pun različitih napasti, zamki i izazova. Taj bi im svijet htio istrgnuti iz srca Isusa. Njemu valja s Tarzicijem hrabro i odlučno odgovoriti: »Nosim svetinje i nikada ih neću izdati!« To naročito vrijedi za naše ministrante. Neka slijede primjer svoga uzora i zaštitnika i neka se ne predaju. Znamo da su neki kasniji borbeni bezbošci u djetinjstvu bili ministranti. Kako se u njima mogla dogoditi tako korjenita promjena? – Kukavičlukom pred svijetom, pred napasnikom, pred zavodnikom. Tarzicije nije bio kukavica, već junak, koji je radije žrtvovao sebe nego da izda Isusa. Tko ga u tome bude slijedio, ostat će Isusu cijeli život vjeran.
Blažena Marija Katarina Kasper (1820–1898)
Kad govorimo o kojem Božjem sluzi, onda to najradije činimo na njegov smrtni dan. No, može i koji drugi važan datum iz njegova života biti povodom da o njemu govorimo baš toga dana. O blaženici Katarini Kasper, koju je Pavao VI. proglasio blaženom 16. travnja 1978. (BSS, VII, str. 1039), progovorit ćemo baš danas, na Veliku Gospu, jer je na taj dan 1851. obukla redovničko odijelo i započela jedan novi život. Obred je oblačenja bio tako važan da ga je obavio sam biskup iz Limburga. Katarina ga je duboko u srce usjekla te Blaženu Djevicu uzela kao uzor redovničkoga života. Kasnije će već kao utemeljiteljica siromašnih službenica Isusa Krista svojim sestrama zapisati i predati u baštinu ovo: »Ako želimo nasljedovati svetu Majku Božju, moramo kao i ona biti siromašne, jednostavne, povučene, ponizne. Ostanimo u svetoj nazaretskoj kućici. Ondje je naše rodno mjesto, koje nikad ne možemo zaboraviti.« Katarina Kasper se rodila 26. svibnja 1820. kao kćerka siromašnih roditelja u seocu Dernbach, u Njemačkoj. Nije bila obdarena ni čvrstim zdravljem ni brojnim talentima. Kao mnoga tadašnja djeca nije imala prilike za neko dulje školovanje. Školu je pohađala u rodnom selu nešto malo više od dvije godine. Dakako da u kratkom vremenu nije imala prilike steći neku naročitu naobrazbu. No, njoj je veoma brzo postao učiteljem sam Gospodin, koji joj je progovarao srcu, a ona je taj glas vjerno slijedila. Bila je duša veoma poslušna Duhu. On ju je zvao na službu siromasima i potrebnima svake vrste. Zvao ju je i na vjerske obrede i na tihu molitvu i adoraciju u obližnjim crkvama. Katarina je provodila svoje dane radeći na očinskim poljima ili kao nadničarka, no uz to je našla uvijek vremena ne samo za molitvu već i za dvorbu bolesnika te poučavanje djece u katekizmu. A sve to kraj ne baš odviše čvrste tjelesne građe. No u njenu se slabašnom tijelu krio velik duh i jaka volja pa je bila veoma aktivna. Njezina je velika pobožnost i ljubav prema bližnjemu brzo privukla k njoj i druge djevojke koje su isto osjećale i bile spremne na velikodušnu suradnju. Duša je obdarena karizmom kao magnet koji oko sebe privlači i okuplja. Takva je duša bila i Katarina pa nije čudo da je već g. 1845. u svom rodnom selu osnovala jednu pobožnu bratovštinu. Iz nje će se kasnije s dopuštenjem biskupa iz Limburga, monsinjora Petra Bluma, oblikovati nova redovnička družba, dakako ne bez poteškoća koje obično prate takve pothvate. Na Veliku Gospu 1851. biskup je iz Limburga primio zavjete Katarine i prvih pet sestara zaodjenuvši ih u redovničko odijelo siromašnih službenica Isusa Krista. Katarina je tada dobila novo redovničko ime Marija. Prva je redovnička kuća nove družbe izgrađena u Katarininu rodnom selu. Ondje su živjele sestre te prihvaćale siročad i druge nevoljnike čineći im dobro. I tako u malenome selu nasta kolijevka jedne velike dobrotvorne ustanove koja će se proširiti i izvan granica Njemačke. Biskup je Katarininim redovnicama preporučivao da se nazovu elizabetinke, no ona na to nije mogla pristati. Neki joj je nutarnji glas govorio da se moraju ugledati u BD Mariju kao službenicu Gospodnju pa se po njezinu primjeru služenja staviti na raspolaganje svima potrebnima, da bi u njima služile samome Isusu Kristu. I tako se nazvaše Siromašne službenice Isusa Krista. Gorušičino zrno zasijano u zabitnom Dernbachu veoma se brzo razvilo u veliko stablo. Već g. 1856. nova je družba imala u biskupiji Limburg i nadbiskupiji Köln 8 kuća. Tri godine kasnije bilo je već 200 sestara. Promatrajući požrtvovan rad tih sestara Crkva im je g. 1869. dala pohvalan dekret, a 10 godina kasnije dobile su konačnu potvrdu svojih ustanova. Siromašne službenice Isusa Krista rasprostraniše se osim u Njemačkoj i u SADu, u Engleskoj, Nizozemskoj i Češkoj. Za vrijeme Kulturkampfa proživješe i one teške dane, ali to im se preokrenulo u blagoslov pa su se mogle još više proširiti. Kroz sve te godine razvitka nove redovničke družbe majka Marija Katarina Kasper, kao generalna poglavarica, stajala je na čelu nove družbe. Ona je više puta na generalnim kapitulima tražila da skinu s nje breme odgovornosti za cijelu družbu, no nije bila uslišana, već pet put za redom izabirana za generalnu poglavaricu. Revna je i ponizna majka Marija Katarina preminula dogorjevši kao svijeća baš na Svijećnicu 1898., na dan kad se spominjemo i Isusova prikazanja u hramu, gdje se skupa s njim prikazala Ocu nebeskome i njegova majka Marija, spremna na svaku žrtvu što će je on od nje tražiti. Katarinin je život bio jedno veliko prikazanje u službi Boga i bližnjega. Ona je u potpunosti ispunila što je Bog od nje očekivao, a i ljudi koji su bili potrebni njezine pomoći. Bog je njezino velikodušno darivanje obilno blagoslovio. Kad je umirala, njezina je družba brojala 1725 sestara, da se g. 1938. taj broj popne na 4000 sestara. Danas te sestre vrše razne pastoralne i karitativne djelatnosti. Dvore bolesnike, odgajaju siromašnu i zapuštenu djecu, brinu se za starce, u Indiji za gubavce te za sve one što stoje na rubu današnjega društva zanemareni i ostavljeni. Marija Katarina se odmah od početka trudila za brigu oko cijeloga čovjeka, brinući se za njegovo tijelo i dušu. Željela je ljudima biti bliza, isto tako njihovim neposrednim potrebama, pružajući tako divno svjedočanstvo vjere i ljubavi. U svome privatnome životu majka Katarina bijaše sama jednostavnost. Veoma je gajila i prakticirala krepost savršenog siromaštva. Sestre je vodila dobrotom, jasnoćom i odlučnošću. Vođena svjetlom vjere znala se u životu suočiti s novim i neočekivanim situacijima ne bojeći se hrabro pokročiti i na nepoznate putove. Zbog svih tih vrlina sestre su je voljele i cijenile ne samo kao razboritu poglavaricu, već kudikamo više kao dobru i brižnu majku. Ono što je naučavala, ona je i od drugih tražila i sama životom potvrđivala i zbog toga su njezine riječi slušane i prihvaćane s poštovanjem. Njezine smjernice još i danas vode prema posve određenim ciljevima. Poštivajući skromnost svoje utemeljiteljice, sestre se dugo vremena nisu usuđivale započeti s postupkom za njezino proglašenje blaženom. No kad je Bog po njezinu zagovoru izveo nekoliko čudesnih ozdravljenja, bio je to mig da je želi proslaviti. Limburški biskup Augustin Kilian otvorio je g. 1928. informativni postupak za njezino proglašenje blaženom. Postupak je za vrijeme rata zastao, no poslije je nastavljen. Pavao VI. je g. 1974. izdao dekret o herojskom stupnju kreposti majke Katarine. Blaženom ju je proglasio 16. travnja 1978. Na njoj su se samoj ispunile riječi što ih je govorila svojim sestrama: »O kako je lijepo biti siromašna službenica Isusa Krista i Božjoj službi posvetiti svaku misao, svaku riječ, svako djelo.« Nisu to bile jedine riječi što ih je ta sveta žena ponavljala. U njezinim spisima spomena su vrijedne još i ove: »Moja se jedina radost sastoji u ovome: da Bog bude ljubljen i služen u svijetu i u društvu. Ime službenice Isusa Krista znači, a koliko znam to i Bog hoće, da budemo u službi djece, bolesnika; u obiteljima i u bolnicama; mislimo na to da nam se nijedna od naših dužnosti ne učini odviše malenom. Za bolesnike valja sve učiniti s ljubavlju, za njih valja imati srca i ljubavi, prema njima ne smijemo biti ravnodušni. Valja misliti da je to sam Gospodin za koga se brinemo. Ništa i nitko – nijedno mjesto i nijedna osoba – ne mogu pomutiti sreću naše duše u Bogu, osim ako to ne učinimo mi sami. Budimo jaki u vjeri, radosni u nadi, raspaljeni ljubavlju i neprestano molimo! Tako ćemo u svaki čas biti u Božjoj prisutnosti. Treba da budemo uvjereni kako je Bog sve predodredio za naše spasenje. Sva stvorenja, svi vanjski događaji određeni su od Boga da nam pomognu u postignuću našega cilja.« Beatifikacija Katarine Kasper razveselila je naročito njezinu zavičajnu biskupiju Limburg. Oduška toj radosti dao je limburški biskup Wilhelm Kempf, koji u L’osservatore romano od 16. travnja 1978. napisa ovo: »Izgleda da bi naše društvo htjelo dokazati kako može djelovati i bez svetaca, a svoju bolest i nevoljkost duguje baš tome što nema svetaca. Izgleda da naš svijet ne zna što bi s Bogom, a njegova je bolest i besputnost učinak činjenice da mu nedostaje Bog. Svako je razdoblje potrebno Boga, jer bez Boga čovječanstvo luta u mraku. Naše je doba više od drugih potrebno Boga, jer se više od drugih udaljilo od njega. I kao što je potrebno Boga, tako je potrebno i svetaca, koji su kvalificirani Božji svjedoci. Ako je svaki čovjek Božja slika, onda su sveci Božji sjaj. Odatle uzrok našoj radosti što možemo našoj biskupiji i cijeloj Crkvi predstaviti našu novu blaženicu Mariju Katarinu Kasper, dragulj naše biskupije, slavu našega Dernbacha i veselje našega naroda. Čitav je njezin život bio svjedočanstvo Božje opstojnosti i ljubavi. Bog je u njezinim djelima bio vidljiv… Htio bih da nam se naša Katarina – ili Katica, kako smo je svi nježno nazivali – u svojoj ljudskoj stvarnosti opet malo vrati, jer sam siguran da bi Evanđelje, kako ga je ona bez kompromitiranja, bez rezervi i bez izuzetaka znala izreći, bilo i danas shvaćeno i prigrljeno. Naše doba odbacuje siromaštvo, no kad bi vidjelo kako ga je Katarina ljubila i kakvo je bogatstvo to siromaštvo ulijevalo u njezinu dušu, i naše bi ga vrijeme moralo zavoljeti. Naš svijet odbacuje poniznost, no kad bi mogao vidjeti kako je Katarina nastojala iščeznuti pred očima ljudi i kakvu je plemenitost baš ta poniznost davala njezinoj duši, siguran sam da bi razumio i cijenio poniznost. Katarina nije propovijedala, no ipak je čitav njezin život bio postojano naviještanje poruke ljubavi. Ako je ušla u kuću kojeg bolesnika, u kuću je ušlo i sunce; ako je ušla u koju kuću svoje ustanove, u nju je ušla i bujica radosti. Katarina je ljubila Boga i ljude koji su njegova slika i prilika. I u toj se njezinoj ljubavi događalo neprestano čudo da je stvorovima donosila Boga, otkrivajući ga njihovim očima, a tako je donašala mir i radost. Takvih je duša potreban naš svijet! Želio bih da beatifikacija naše Katarine bude za našu biskupiju i za Crkvu početak procvata vjere i ljubavi, a na radost svih Božjih sinova.« I mi se kao članovi Crkve i prijatelji svetaca možemo veseliti novoj zvijezdi što je u naše doba zasjala na nebu Crkve. Blažena Katarina Kasper svojim životom i primjerom upućuje nas na ono »jedino potrebno« i pokazuje kako dobar kršćanin može Bogu vjerno i velikodušno služiti u svim prilikama. I ona je, kao i toliki drugi sveci, dokazala istinitost onih Pavlovih riječi »da u Kristu Isusu nema vrijednosti ni obrezanje ni neobrezanje, nego vjera koja očituje svoju snagu ljubavlju« (Gal 5,6).
14. kolovoz 2009.
Sveti Maksimilijan Kolbe (1894-1941)
“Tražim da budete sveti. Svetost nije luksuz već najjednostavnija dužnost. I nije teška” – govorio je svojoj subraći konventualcima “svetac Drugoga svjetskog rata”, “svetac koncentracijskih logora”, “svetac tiska”, “zvijezda prvoga reda”. Sve te i još niz sličnih naziva svojim je životom zavrijedio sveti Poljak, Maksimilijan Kolbe, potvrdivši i u najnemogućijim i najneljudskijim okolnostima paradoksalnost svoje istine o svetosti kao “najjednostavnijoj dužnosti”. Radi se “jednostavno” samo o tome da čovjek u svim životnim izborima uvijek bira dobrotu, poštenje i ljubav. Rođen 1894. u pobožnoj obitelji Julija i Marije Kolbe u poljskom gradiću Zdunska Wola, mali Rajmund (kako mu je bilo krsno ime) još zarana osjetio je silnu privrženost Majci Božjoj. U desetoj godini doživio je prvo mistično iskustvo, u 13. već je izabrao manju braću konventualce. Za svećenika je, nakon studija u Rimu, zaređen 1918. godine. Izazvan javnom demonstracijom masona, mladi Kolbe osniva “Vojsku Bezgrešne”, vojsku za obraćenje grešnika, nevjernika, krivovjernika. Gorljivo počinje osnivati “gradove Bezgrešne”: 40 km od Varšave niče Niepokalanow, središte u kojem redovnici-konventualci, opremljeni najsuvremenijom tiskarom, izdaju brojne publikacije, napose časopis “Vitez”, koji doseže fantastičnu nakladu od 750.000 primjeraka! Novi sličan grad niče i u Nagasakiju u Japanu, prave se planovi za Indiju, Bejrut, za sav svijet! Ali taj svijet sve je bliže ponoru zvanom II. svjetski rat. Maksimilijan Kolbe odmah po početku rata našao se u logoru, a 1941. odveden je u zloglasni Auschwitz, gdje će na najveličanstveniji način, svojim potpunim ugledanjem u Krista, nadmašiti sve svoje dotadašnje djelo. Hrabro je podnio sva logoraška mučenja i ponižavanja, pomažući i tješeći druge. Jednoga dana deset je logoraša, zbog bijega jednoga, trebalo biti kažnjeno strašnom smrću u bunkeru gladi. Među “odabranima” bio je i Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Kad je zavapio u nemoći, iz kažnjeničkog stroja istupio je logoraš s brojem 16.670 ponudivši svoj život za njegov. Bio je to Maksimilijan Kolbe. Bunker smrti i zapomaganja tako se pretvorio u mjesto pjesme i molitve, a svi kažnjenici umirali su spokojni, okrijepljeni i “nahranjeni” Kolbeovom riječju. Posljednji, s molitvom Zdravomarije na usnama, upravo večer uoči blagdana Velike Gospe, od smrtonosne injekcije kojom su ubrzavali smrt osuđenih, preminuo je i Maksimilijan Kolbe.
Opširnije
Sveti Maksimilijan Kolbe (1894–1941)
Nakon II. vatikanskog sabora u Crkvi se mnogo govori i piše o svjedočenju, na koje su pozvani svi članovi Božjega naroda. Svjedočiti valja primjerom života, riječju i djelima. Takvo svjedočenje ima za svrhu ne samo pobudu drugima, već kudikamo više uspješno uklapanje u suvremeni svijet, da bi ga poput kvasca proželi evanđeoskim idealima. »Tko čita životopis oca Maksimilijana Kolbea, zadivit će se nad očitom aktualnošću kojom se njegov lik čovjeka, redovnika, apostola nameće potičući na razmišljanje baš zbog njegova mnogovrijednog svjedočenja. On je znao pružati svjedočanstvo kršćanima i nevjernicima. Primjer njegova zemaljskoga života, koji se sav istrošio za druge, čuva još uvijek svoju snagu što je budila energije za rad među subraćom a i među laicima privlačeći na suradnju u svojim pothvatima« (Domenico Mondrone, DI). Sveti Maksimilijan Kolbe je znao čitati znakove svoga vremena te pokrenuti sve energije da bi na njih što bolje odgovorio. Kad sam u studentskim danima čitao njegov životopis Luđak naše Gospe, što ga napisa i u Parizu g. 1950. izda Marija Winowska, odmah sam osjetio da od toga čovjeka mogu mnogo naučiti. Njegov primjer odmah osvaja, njegova velikodušnost zagrijava. Ubrojio sam ga već tada u uži krug svojih ideala, onih koji mogu služiti kao trajno nadahnuće. Sada ga na njegov smrtni dan želim osvijetliti i sebi i drugima jer nam je potreban kao učitelj vjerodostojnog kršćanskog svjedočenja. sv. Maksimilijan Kolbe Maksimilijan Kolbe se rodio 7. siječnja 1894. u ZdunskaWola u Poljskoj kao sin pobožnih roditelja Julija Kolbea i Marije Dabrowska. ZdunskaWola je mjestance u blizini industrijskoga grada Lodza, u središnjoj Poljskoj. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Majka ga je opisala kao »živa dječaka, okretna i pomalo nestašna«, ali među njezinom djecom »kao najposlušnijeg i najponiznijeg«. Jednog mu je dana zbog neke laži majka rekla ove riječi: »Dječače moj, ako se ne promijeniš, ne znam što će jednog dana biti od tebe!« Te su ga majčine riječi tako potresle da je smjesta odjurio u obližnju crkvu te se pred Gospinim likom isplakao. Tada je doživio jedno mistično iskustvo u kojem mu je nebeska Majka pružila dvije krune: bijelu i crvenu, pozvavši ga da jednu odabere. Mali je desetgodišnjak odabrao obadvije. One su nekom proročkom znakovitošću označivale njegovu budućnost: svetost i mučeništvo. Kad mu je bilo 13 godina, pristupio je manjoj braći konventualcima. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Klasične je nauke dovršio u njihovu samostanu u Lavovu. Godinu dana nakon polaganja zavjeta poslan je u Rim na Međunarodni serafski kolegij. Filozofiju je slušao na Gregorijani te g. 1915. ondje i doktorirao, dok je teologiju slušao na Papinskom fakultetu sv. Bonaventure, postigavši također doktorat iz nje. Bio je zaređen za svećenika 28. travnja 1918., a već sljedeći dan služio je svoju mladu misu u crkvi S. Andrea delle Frate, na oltaru Djevice od čuda. Boravak u Rimu bijaše u životu sv. Maksimilijana Kolbea veoma važno i presudno razdoblje. Tada je pred njim jasno zasjao njegov životni ideal. On je već od djetinjstva nosio u sebi izrazitu i nježnu pobožnost prema Majci Božjoj Bezgrješnoj. U Rimu će se ta pobožnost samo još pojačati i produbiti te zadobiti posve konkretne oblike. Slobodni su zidari u Rimu g. 1917. na jednome trgu načinili javnu demonstraciju u kojoj su se izrugivali vjeri. Govoreći o tom neukusnom događaju, mladi je Kolbe svojoj subraći rekao ovo: »Je li moguće da se naši neprijatelji mogu toliko zalagati te nas nadjačaju, dok mi ostajemo nepokretni, zadovoljavajući se najviše time da molimo ne poduzimajući nikakve akcije? Nemamo li, možda, snažnije oružje, zaštitu neba i Bezgrješne Djevice, pobjednice nad svim krivovjerjima?« Mladi se Kolbe tada odmah dao na konkretnu akciju. Osnovao je 16. listopada 1917. uvečer Vojsku Marije Bezgrješne, u koju se kao prvi članovi učlaniše šestorica njegove subraće studenata, sa znanjem i odobrenjem njihova poglavara o. Stjepana Ignudija. Svrha je Vojske »raditi na obraćenju grješnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika itd., a osobito slobodnih zidara, zatim vlastito posvećenje članova i svih drugih pod zaštitom BDM Bezgrješne i Posrednice milosti«. Vojska je Bezgrješne dobila konačno crkveno odobrenje u siječnju 1922., kad se Maksimilijan već nalazio u svojoj domovini Poljskoj. Vrativši se g. 1919. po završenim naukama u Poljsku, Maksimilijan se svim silama dao na širenje Vojske Bezgrješne, želeći je proširiti po cijelome svijetu. Njegov je pothvat – kako to lijepo reče kardinal Piazza – »imao čar romana i razmjere čuda«. Svetac je po cijelome svijetu želio osnivati »gradove Bezgrješne«, u kojima će se nalaziti redovnicikonventualci, dobro organizirani, proviđeni tiskarom, koja će knjigama i časopisima pomoći ostvarivanje velikoga apostolskoga programa. Zalaganju oca Kolbea duguje se Niepokalanow – koji je osnovao u studenome g. 1927. Taj se Gospin grad nalazi 40 km udaljen od Varšave, povezan s njome željezničkom prugom. Konventualac o. Antonio Ricciardi ovako opisuje Niepokalanow: »Grad Bezgrješne imađaše svoju veliku izdavačku kuću, opremljenu svim modernim tipografskim, cinkografskim i fotografskim uređajima; imao je i svoje zgrade za stanovanje, svoje radionice za kovače, mehaničare, stolare, postolare, krojače, zidare; garaže za automobile, vagone, spremište za vatrogasce: tisuću radnika, sve samih redovnika. Zatim veliku kuhinju, pekaru, blagovaonicu, vlastitu električnu centralu. U njegovu razvoju ništa nije bilo bez reda. Postojao je odjel uprave i vođenja poslova, tipografski, tehnički, ekonomski, kućni i izdavački odjel. Dvije godine nakon osnutka Niepokalanow je imao dva probandata i dva novicijata za redovnike i svećenike pripravnike. Vitez (časopis) je imao stalnu nakladu od 750.000 primjeraka, a u izvanrednim izdanjima i milijun primjeraka. Uz to je bilo i 7 drugih periodičnih publikacija, svaka na desetke tisuća primjeraka, zatim manjih djela, pa onda Mali dnevnik u četvrt milijuna primjeraka, za koji je bio potreban rotacioni stroj vrijedan na milijune zloti. Sa svim tim otac je Kolbe mislio još i na radiopostaju, jedan zrakoplov, kako bi se distribucija dnevnika i drugoga tiska mogla što bolje izvršavati.« Kraj sve te silne djelatnosti Kolbe je bio duboko uvjeren da se napredak Niepokalanowa ne može mjeriti po njegovim djelima, već po vjerno proživljavanoj duhovnosti pred očima Imakulate. Zato je svojoj subraći i suradnicima govorio: »Tražim da budete sveti. Svetost nije luksuz, već najjednostavnija dužnost. I nije teška… Što više budemo sveti, to će uspješniji biti i naš apostolat. On mora biti iz obilja naše punine.« Grad Bezgrješne o. Kolbe je osnovao i u Nagasakiju, u Japanu. Onamo je došao u travnju 1930. Grad se Bezgrješne na japanskom zove Mugenzai No Sono. Kad se Kolbe s četiri subrata iskrcao u Nagasakiju, krenuli se prema mjesnoj katedrali. Došavši u dvorište nasuprot katedrale, nađoše ondje kip Bezgrješne. Izgledalo im je kao da ih ona očekuje. Otac Kolbe je uskliknuo: »Ako smo našli nju, sve će biti dobro.« Tada je na čelu Crkve stajao Pio XI., koji je silno razbudio misijsku svijest, dobivši častan naslov »papa misijâ« ili »misijski papa«. U taj pijevski misijski pokret htio se sada u Japanu uključiti i otac Kolbe. Svojim je suradnicima rekao: »Mi vojnici Bezgrješne moramo imati svoje misije. U njima će biti mnogo poteškoća, no mi se uzdamo u Nju. Ona će nam za tu svrhu poslati mnogo zvanja.« Tek što su došli u Japan, o. Kolbe i njegovi suradnici osjetiše blagoslov Bezgrješne. Neki im je bogati Japanac poklonio kompletnu modernu tiskaru i novac za smještaj. Stvar upravo nevjerojatna. Nakon nekoliko tjedana o. Kolbe šalje u Niepokalanow ovaj brzojav: »Danas raspačavamo Viteza na japanskom jeziku. Imamo tiskaru. Živjela Bezgrješna! Maksimilijan«. List je za početak tiskan u 10.000 primjeraka. Slijedili su dani grozničavog rada za što bolji smještaj i uvjete poslovanja. Sagradili su kapelu, kuću, paviljon za strojeve, za električnu centralu, dvoranu za susret s Japancima nekršćanima, za vjersku pouku, za kino. O. Kolbe se s dalekovidnošću proroka zalagao i za svijet filma, kao izvanrednog sredstva ljudskoga priopćavanja. Želio ga je upotrijebiti u službi apostolata. Seibo No Kishi (Vitez Bezgrješne, na japanskom) brzo se podigao na nakladu od 50.000 primjeraka. Danas MugenzaiNoSono ima domaće japanske svećenike, koji su svi odgojeni u kolegijima konventualskoga reda, a djeluju u više japanskih marijanskih središta. Kolbe je neumorno sanjao, maštao i planirao dalje. G. 1930. govorio je ovo: »Kad naše djelo bude utemeljeno, onda idem u Indiju, a zatim u Bejrut među Arape. Računam s uređivanjem lista Vitez Bezgrješne na turskom, perzijskom, arapskom i hebrejskom jeziku. Tako će Vojska Bezgrješne imati milijardu čitalaca, polovinu zemljina pučanstva.« U planiranju nije bio još zadovoljan pa je dodao: »Treba da svaka zemlja ima grad Bezgrješne, valja u svim kutovima zemlje pokrenuti izdavanje Viteza Bezgrješne u milijunima primjeraka.« Sveti Maksimilijan se g. 1936. definitivno vratio iz Japana u Niepokalanow u Poljsku te radio na što boljoj nutarnoj i vanjskoj organizaciji prvoga grada Bezgrješne. Bilo je to njegovo zlatno doba. Porastao je i broj zvanja, a razni pothvati doživješe pravi procvat. No revni je apostol Bezgrješne naslućivao blizinu katastrofe. Već 1. svibnja 1936. govorio je svojima: »Može doći vrijeme u kojem više neću biti s vama… Mogu doći progonstva i ratovi. Rat je bliže nego što se može i predvidjeti. Bezgrješna će to pripustiti sigurno zbog našeg dobra. Kad bukne rat, zajednica će se raspršiti. Ne smijemo se žalostiti, već se moramo čvrsto složiti s voljom Bezgrješne. Ako tako i bude, rastjerivanje nam neće biti na štetu, već će povećati našu svetost.« Na istu se temu o. Kolbe navratio i u govoru subraći 10. siječnja 1937. Tada im je rekao: »Doći će veoma teška vremena, vremena kušnje, napasti i malodušnosti. Pa ipak će spomen na primljene milosti biti za vas zalog i snaga pobjede u poteškoćama života.« Otac Kolbe nije trebao dugo čekati da se sve to ispuni. Nijemci su 1. rujna 1939. umarširali u Poljsku s jedne, a Sovjeti s druge strane. Zemlju stigoše teški dani i godine. Već 19. rujna 1939. Kolbe se našao u preventivnom logoru u Amlitzu, na poljskonjemačkoj granici. Pušten na slobodu mogao se baš na blagdan Bezgrješne iste godine vratiti u svoj Niepokalanow. No već je 17. veljače 1941. opet bio uhićen i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavi. Ostavio je nedovršenu teološkoasketsku raspravu o Bezgrješnom začeću. Iz Pawiaka je 28. svibnja iste godine odveden u koncentracijski logor Auschwitz. Dok se još nalazio u Pawiaku, obučen u svoj redovnički franjevački habit, opasan krunicom, pristupio mu je jedan od zapovjednika zatvora, uhvatio za raspelo na krunici, postavivši mu pitanje: »Vjeruješ li u to?« – O. Kolbe je hrabro odgovorio: »Da, vjerujem!« – a divljak ga je ćušnuo. Taj se prizor triput ponovio, a Kristov je mučenik svaki put hrabro posvjedočio svoju vjeru u raspetoga Krista. Došavši u Auschwitz, bio je lišen svoga redovničkoga, a obučen u logoraško odijelo, postavši jednostavno broj 16.670, s ostalim svećenicima opredijeljen za 17. blok prisilnih radnika. Bio je izložen strašnim šikanacijama koje podnese herojski strpljivo sa smiješkom na usnama. Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Kolbe mu je rekao: »Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam.« Jednom je drugom zgodom izjavio: »Za Isusa Krista spreman sam trpjeti još i više. Sa mnom je Bezgrješna, ona mi pomaže.« Jednom je Poljaku logorašu u bloku u kojem se nalazio i sveti Maksimilijan uspjelo pobjeći. Za osvetu osuđeno je 10 drugih logoraša na strašnu smrt u bunkeru gladi. Jedan je od njih bio poljski podčasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Taj je zavapio: »Jadna moja ženo, jadna moja djeco!« Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao o. Kolbe i ponudio se u zamjenu mjesto nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: »Tko si ti?« – Odgovor je glasio: »Katolički svećenik!« – Zamjena je prihvaćena i o. Kolbe, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osuđenima u bunker gladi. To mjesto strahote i zapomaganja pretvorilo se u kapelu, u kojoj se molilo i pjevalo. O. Kolbe je bio duša i pastir toga zbora. Osuđeni su okrijepljeni njegovim riječima i prisutnošću umirali spokojno. Zadnji je umro baš u predvečerje Velike Gospe o. Kolbe. Smiješeći se i moleći Zdravomariju pružio je svoju suhu i izmršavjelu ruku za smrtonosnu injekciju, kojom su krvnici nastojali ubrzati smrt osuđenih, da na njihovo mjesto dovedu druge. Poljski tumač u Auschwitzu Borgowiec svjedoči kako je nakon smrtonosne injekcije izgledao o. Maksimilijan. »Pokazivao se kao da bi bio živ. Lice mu je bilo sjajno na neobičan način. Oči otvorene, široko usredotočene na jednu točku: čitav mu je lik bio kao u zanosu…« Bio je to njegov susret s Bezgrješnom 14. kolovoza 1941. u predvečerje Velike Gospe. Sutradan mu je tijelo u krematoriju spaljeno. Opisujući smrt svetog Maksimilijana u bunkeru gladi spisateljica Marija Winowska zanosno kaže: »Ima prizora koji i anđele mogu natjerati u plač.« Bili su to sigurno oni što su prethodili Kolbeovoj smrti. »U tami se onog bunkera ugasio njegov život u plamenu heroizma, da se brzo čitavome Božjem narodu nametne kao značajan uzor svećenika, redovnika, misionara, organizatora, novinara… Danas postoje gradovi Bezgrješne u Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, SAD, Brazilu, svi kao središta organiziranih pothvata s elastičnim i modernim programom. Jedna je od značajki toga velikoga sina sv. Franje bila upravo modernost, koju je grozničavo tražio, ali zbog problemâ današnjice. Svojim je spisima ostavio baštinu bogatu asketskopastoralnim poukama, koje su od vrijednosti za redovnike i laike svih vremena« – piše o sv. Maksimilijanu Kolbeu isusovac Domenico Mondrone. Svi sačuvani spisi oca Maksimilijana, koji sadrže njegove dnevnike, članke, pisma, bilješke, konferencije, izdani su g. 1957–1964. u tri sveska u Niepokalanowu, a obuhvaćaju preko 2.000 stranica. Glas se o ocu Maksimilijanu veoma brzo proširio po svem svijetu pobuđujući posvuda poštovanje i udivljenje. Evo nekih časnih naslova kojima ga nazivaju: svetac Drugog svjetskog rata, sveti zatvorenik, svetac koncentracijskih logora, svetac tiska, radija, zrakoplovstva, napretka, zvijezda prvoga reda. I postupak je za njegovo proglašenje blaženim tekao veoma brzo. Završen je u roku od 30 godina nakon njegove smrti. Svečanu je beatifikaciju ovog velikog sina Poljske obavio u bazilici Svetog Petra 17. listopada 1971. papa Pavao VI. Prisutan je bio i Franjo Gajowniczek, koga je Papa kod prikazanja srdačno zagrlio. Sveti je Maksimilijan Kolbe »u Vojsci Bezgrješne pronašao svoju savršenu i herojsku formulu svetosti. Njegova asketika i mistika bijahu zanosno štovanje Djevice« (kardinal Piazza). Sve to podsjeća veoma na marijanski stav »ropstvo ljubavi« svetoga Grigniona de Monforta, ali sadrži i mnoge originalne i osobne Kolbeove naglaske i elemente, osobito njegovo shvaćanje posvete Blaženoj Djevici Mariji. Po njemu čovjek po toj posveti postaje Marijino vlasništvo, svojina. »Rob – kaže sv. Maksimilijan – još ima neko ljudsko pravo, dok se isto ne može reći za ono što je ’stvar’ i ’svojina’.« U marijanskoj je duhovnosti otac Kolbe veoma naglasio apostolski vidik. Vojska Bezgrješne danas broji u svijetu 3 milijuna upisanih članova, a bori se svim onim sredstvima kao i njezin osnivač za izgradnju Božjega kraljevstva. Da bi teološki opravdao svoj izrazito naglašeni marijanski ton duhovnosti, rekao je članovima svoga pokreta: »Ne bojte se da ćete previše ljubiti Bezgrješnu, jer nikada naša ljubav prema njoj neće dostići onu kojom ju je Isus ljubio, a nasljedovanje je Isusa naše posvećenje. Što više budemo pripadali Mariji, Bezgrješnoj, to ćemo bolje shvatiti i ljubiti Srce Isusovo, Boga Oca i Presveto Trojstvo.« Kroz marijansku duhovnost svetoga Maksimilijana Kolbea razumjet ćemo bolje i poljsku narodnu dušu, koja je tako odana Bogorodici, »Mariji Kraljici Poljske«. Maksimilijana Kolbea proglasio je svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II. 13. kolovoz 2009. Sveti Poncijan i Hipolit, mučenici Vremenski ovi mučenici idu u III. stoljeće, kad su u Rimskom Carstvu protiv kršćana bjesnili strašni progoni. I oni su bili žrtve tih progona. Poncijan je došao kao rimski biskup na čelo Crkve nakon Urbana I., a bilo je to g. 230. Vladao je samo 5 godina. Nakon kratke vladavine morao je ustuknuti pred rimskom državnom silom. Kad je, naime, g. 235. na carsko prijestolje stupio car Maksim Tračanin, prvi barbarin na rimskom prijestolju, prekinuo je s miroljubivom politikom svoga prethodnika prema kršćanima i počeo kršćane progoniti, uvrstivši se tako u red velikih progonitelja. Maksim Tračanin u dobro smišljenim mjerama okomio se u prvom redu na voditelje kršćanskih zajednica: biskupe, svećenike i đakone. Kršćanstvo je htio lupiti po glavi i tako ga obezglaviti. Tako je pao pod njegov udar i rimski biskup Poncijan. On nije bio odmah ubijen, već uhvaćen i odveden u progonstvo na otok Sardiniju, koju su tada nazivali “insula nociva” – ne samo škodljiv, već i smrtonosan otok. Prognani se Papa 28. rujna 235. odrekao biskupske službe da bi rimskoj zajednici omogućio izbor novoga pastira i tako osujetio plan progonitelja. Taj dan je u povijesti papinstva prvi sigurno zajamčeni datum po godini, mjesecu i danu. Rimski biskup i papa Poncijan, izložen bijedi, oskudici, nevoljama, preminu u progonstvu. “Insula nociva” kazuje barem nešto od svega onoga što je na tom otoku morao pretrpjeti. Njegov nasljednik papa Fabijan (236-250) iz poštovanja prema njemu dao mu je tijelo prenijeti u Rim i sahraniti u Kalistovim katakombama. Već sam taj pothvat – u tadašnjim prilikama sa Sardinije prenositi mučenikovo tijelo – kazuje koliko su ga cijenili i kao rimskog biskupa, pročelnika opće Crkve i svjedoka za vjeru. Sveti Poncijan – kao uostalom i svi sveci – založio se u životu posvema. Georges Bernanos nama koji nismo sveci lijepo kaže: “Znate da se većina od nas u životu zalaže samo djelomično, malim dijelom, smiješno malim dijelom svoga bića kao škrti bogataši…” Zbog toga je dobro da se ugledamo u svece kao što su se oni ugledali u Krista i za Božje kraljevstvo založili cijelo svoje biće. Crkva danas sa svetim Poncijanom slavi i svetog Hipolita, mučenika. On je kao svećenik bio skupa s njime prognan na Sardiniju te ondje umro. Bio je poznati rimski teolog, protivnik pape Kalista. Od teološkog i pastoralnog protivnika postao je i protubiskup; u takvom je stavu ustrajao sve do pape Poncijana, a kad je skupa s njim prognan na Sardiniju, trpeći iste muke kao i on, pružio mu je ruku pomirnicu i tako ih mučenička smrt ujedini. Hipolitovo je tijelo sahranjeno u katakombama na Tiburtinskoj cesti. Oba se ova svjedoka vjere u rimskoj Crkvi već od IV. stoljeća štuju kao mučenici. Njihov je spomendan i nakon zadnje reforme zadržan u Kalendaru cijele Crkve i to na današnji dan.
Marko iz Aviana, časni Božji sluga (1631–1699)
Jedan od velikih likova crkvenoga života u XVII. stoljeću uz bl. Inocenta XI. bio je i kapucin otac Marko iz Aviana. On se rodio 17. studenoga 1631. u Avianu kod Udina od uglednih roditelja Marka Cristoforija i Ruže Zanoni. Na krštenju je dobio dva imena: Karlo i Dominik. Prvu izobrazbu dao mu je mjesni učitelj, a onda ga roditelji poslaše u isusovački kolegij u Goricu. Dječak je bio nešto plašljiva značaja, no ipak bujne i razvijene mašte pa je mnogo maštao o svojoj budućnosti. Jednog je dana, vraćajući se sa šetnje, pobjegao iz kolegija u želji da bi pošao k Turcima i obraćao ih na kršćanstvo. Bila je to smiona pustolovina koja je, na sreću, dobro završila. Nakon dva dana hoda Karlo Dominik je stigao u Kopar te mrtav od umora pokucao na vrata kapucinskoga samostana. Odmorivši se i došavši k sebi, zamolio je da bude primljen u red. Kapucini su ga primili i mladi je redovnički pripravnik 21. studenoga 1648. u novicijatu u Coneglianu obukao kapucinski habit promijenivši krsno u redovničko ime Marko. Stupivši u kapucine, morao je biti spreman da bude samo brat pomoćnik, dakle, ne svećenik. Poglavari su ispočetka mislili da ga ne pripuste studiju. Međutim je svojom dalekovidnošću budući kapucinski general reda otac Fortunat iz Cadora uočio u Marku neke osobine koje bi se lijepo mogle razviti i tako mu otvorio ne samo svijet kulture i naobrazbe, već i njegovu buduću pastoralnu karijeru. Studij Marku nije bio baš lagan, no ipak ga je sretno završio i tako se osposobio za svećeničko ređenje koje primi 18. rujna 1655. Mladi je svećenik ne bez straha počeo propovijedati Božju riječ. Poglavari su i subraća otkrili u njemu i sposobnosti za upravu pa ga g. 1670. postaviše za gvardijana samostana u Bellunu, a dvije godine kasnije u Oderzu. Marko je čeznuo za molitvom i samoćom pa mu je poglavarska služba bila veoma teška. Molio je stoga da ga oslobode odgovornosti za subraću. Molba mu je uslišana i bi premješten u Padovu. Ondje iz poslušnosti morade održati jedan panegirik – svečanu propovijed, po kojoj iziđe na glas i od tog je časa njegov život zadobio posve novi ritam koji će ga bacati po putovima Europe, u crkveni i politički život kontinenta. Otac Marko postade velik propovjednik pokore, a glas se o njemu i kao čudotvorcu sve više širio. Stupio je u dodir s mnogim odličnim i utjecajnim ličnostima svoga vremena. Bio je veoma revan, no neki njegovu revnost smatrahu fanatizmom. Dopustivši da je koji put i dao povoda za takve sudove, valja ipak priznati da je kao svećenik i redovnik provodio život oštre pokore i duboke pobožnosti. U svemu se nastojao voditi nadnaravnim motivima. Vrlo mnogo se zalagao za siromahe i bolesnike, očitujući tako pravu kršćansku čovjekoljubivost. Markova se djelatnost brzo proširila izvan granica Italije. Tako je već g. 1680. poduzeo svoje prvo veliko apostolsko putovanje obišavši Tirol, Bavarsku, Salzburg i neke druge austrijske gradove. U Linzu se sastao s austrijskim carem. S njime se zadržao 15 dana i tako započe svojevrsno prijateljstvo između cara Leopolda I. i oca Marka. Skromni je kapucin imao priličan utjecaj na carevu politiku. Car Leopold I. vladao je 46 godina i bio veoma složen značaj. U ocu je Marku našao pouzdanika i savjetnika i s njim bio u stalnoj pismenoj vezi. Ta je pisma o. Klopp g. 1888. objavio u Grazu. Ona osvjetljuju mnoge tadašnje događaje. Vrativši se u Veneciju, naredne je godine otac Marko poduzeo novo veliko putovanje u Flandriju, a preko Francuske. Luj XIV. nije mu dopustio da prođe kroz Pariz. Bili su tu opet po srijedi sitni politički motivi. Obavivši svoje poslanje u Flandriji, otac Marko se preko Njemačke i Švicarske vratio u Italiju, no opet samo za kratko vrijeme. Papa ga je na molbu španjolskoga kralja poslao u Španjolsku. Događaji vremena Marka su doveli u Beč, gdje ga je čekao drugi veliki zadatak: priprema na borbu protiv Turaka, koji su sve više nadirali u srce Europe. Otac Marko je svojom revnošću i rječitošću, a na preporuku Inocenta XI., uklonio razne nesuglasice te potaknuo poljskoga kralja Jana Sobieskoga da pritekne u pomoć Beču, koji su opsjedali Turci. Sjajna pobjeda kod Beča g. 1683. bila je i njegovo djelo. Na dan bitke 12. rujna rano ujutro otac je Marko služio misu na Kahlenbergu, kojoj je prisustvovao pobožni kralj Jan Sobieski i kod nje se pričestio. A onda je sa svojom vojskom krenuo na Turke te spasio Beč i Europu. Kapela Sobieskoga na Kahlenbergu trajan je spomenik na taj znameniti događaj: freskoslika prikazuje oca Marka i kralja kod mise uoči velike bitke. Pišući Inocentu XI. o ishodu bitke kod Beča, otac Marko je zahvalno priznao da se oslobođenje grada zbilo »po čudu«. Otac je Marko nastojao da se od turskoga jarma oslobode i drugi gradovi: Budim, Mohač, Beograd. G. 1689. u Srijemskim je Karlovcima između Turske i Austrije potpisan mir. Da su kršćani među sobom bili složniji i nesebičniji, moglo se i daleko više postići, ali interesi pojedinih zemalja išli su na korist protivniku. Nakon turskih ratova otac se Marko mogao više posvetiti pastoralnom radu: propovijedanju, ispovijedanju, mirenju zavađenih. Pred konac XVII. stoljeća pošao je u Beč na svoje posljednje zemaljsko putovanje. Jedva je već išao rekavši: »Ne mogu više, no Papa mi zapovijeda da idem.« Bio je bolestan od tumora koji ga je sve više ništio. Na blagdan Sv. Jakova legao je u krevet da se više ne digne. Umro je u carevoj prisutnosti 13. kolovoza 1699. Beč mu je – sjećajući se njegovih velikih zasluga u obrani od Turaka – priredio svečan pogreb. Pokopan je u kripti kapucina, gdje se nalaze i grobovi austrijskih careva. Pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim, ali još nije okrunjen uspjehom. Od pismene ostavštine oca Marka valja spomenuti nekoliko asketskomističnih raspravica, koje pod naslovom Čini kajanja i ljubavi, skupa s kratkim životopisom časnoga Božjega sluge g. 1896. izdade M. Héyret. Iako otac Marko iz Aviana ne bijaše neki naročito originalan mislilac i pisac, za njegove se spise može reći slično što reče kardinal Garrone za spise svete Katarine Sienske: »Ona nije stvorila sve one slike, ali im je ulila život, ona ih nije pronašla, ali im je dala dušu. U njezinim ustima one nisu više blijedi otpaci riječi, a kakve su gotovo uvijek za nas, jedva manje apstraktne od riječi što su izgubile svaku vezu s osjetnom stvarnošću. Što su mogle biti te slike, prije nego im je svojim genijem ovladala Katarina? One su sada njezine.« Otac je Marko znao uliti dušu starim istinama, formulacijama mislilaca, klišejiziranim molitvenim obrascima. Zato je i bio tako rado slušan, radije od tolikih učenijih misnika svoga vremena. I on je, poput sv. Katarine Sienske, postao svjedok čija se riječ slušala, čije se uvjerenje poštivalo. On je svojim nastupima znao ljude ganuti i pridobiti za stvar koju je zastupao. Postao je velik i snažan duhom, propovjednik pokore u ratu i miru.
12. kolovoz 2009.
Blaženi papa Inocent XI. (1611-1689)
Trudio se oko ispravnog života svećenika,redovnika i vjernika i vjerodostojnog teološkog nauka.
Danas je blagdan bl. Inocenta XI. koji je jedan od najvažnijih papa 17. st. Rođen je u Comu 1611. godine, a roditelji su svom petom sinu dali ime Benedikt. Nakon osnovne naobrazbe dalje je školovanje nastavio u isusovačkom kolegiju u Comu gdje je stupio i u Marijinu kongregaciju. Nakon studija prava u Napulju gdje je stekao doktorat, opredijelio se za svećeništvo. Kao klerik veoma je brzo napredovao pa je s 34 godine već bio kardinal. Resile su ga skromnost, jednostavnost, čestitost, poštenje i dobrotvornost. Posljednjih godina tridesetogodišnjega rata bio je legat u Ferrari. U makinacijama francuskoga kralja Luja XIV. Benedikt se držao papinih interesa, što mu kralj nikad nije oprostio. Kad je bio u konklavama s najviše glasova, Luj je zapriječio njegov izbor za papu. Šest godina poslije opet su bile konklave, a Benedikt je kao mogući papa opet prednjačio brojem glasova. Ovaj put to Luj nije mogao zapriječiti pa je Benedikt izabran za papu i uzeo je ime Inocent XI. Odmah se susreo s presizanjima Luja XIV. u crkvena prava koja je on sebi svojatao. Oštar ton kojim se papa obratio kralju iznenadio je i samoga kralja. Papa se trudio oko ispravnog života svećenika, redovnika i vjernika. Uključivao je to i ispravan teološki nauk, pa se nije ustezao suprotstaviti se i teolozima kad su dospjeli u zabludu. Iskazao se i kao veliki organizator obrane protiv Turaka, a kršćansku je vojsku i materijalno pomagao pa su izvojevane dvije velike pobjede pod Bečom i Budimom. Sve je to pripisivano izravnoj pomoći Božjoj, a svemu što bi se protivilo Božjem kraljevstvu, smjelo se je suprotstavljao. Papa Inocent XI. svoju je veličinu očitovao i u dvomjesečnoj bolesti prije smrti kad je mnogo trpio, ali se nije ustručavao od Boga prositi i veća trpljenja, samo da mu u njima umnoži i strpljenje. Umro je na današnji dan 1689. godine, a narod ga je odmah štovao kao sveca. Opširnije Blaženi Inocent XI. (1611–1689) U red najznačajnijih papa XVII. stoljeća ide, bez svake sumnje, blaženi Inocent XI. On se rodio u Comu 19. svibnja 1611. kao peti sin bogatog i plemenitog Livija Odescalchija i Paule Castelli. Na krštenju je dobio ime Benedikt. Nakon prvog odgoja, što ga je primio u obitelji, te osnovne izobrazbe, koju mu je dao svećenik Casanova, Benedikt je pohađao školu u isusovačkom kolegiju u Comu, gdje je stupio i u Marijinu kongregaciju. Benedikt je u Comu kod isusovaca završio ono što bismo današnjim jezikom mogli nazvati srednjom školom. Nakon toga se počeo zanimati za vojnički stalež, u želji da postane visoki časnik. No to je bilo samo zanimanje jer se ipak opredijelio za studij prava. Studirao je u Napulju te ondje postigao i doktorat ili pravni doktorski šešir. Tada je došlo do njegova konačnoga izbora zvanja, opredijelio se za svećeništvo. Kao klerik načinio je veoma brzo vrhunsku karijeru. Bile su mu tek 34 godine, a već je postao kardinal. Na sreću nije bio karijerist, a ni prelat lagodna i udobna života, već čovjek koga je resio uzoran život, čestitost i poštenje, jednostavnost i dobrotvornost. Posljednjih godina 30godišnjeg rata Odescalchi je obavljao službu legata u Ferrari. Kad su trupe mnogih naroda prolazile kroz venecijansku dolinu te ispaćeni i izgladnjeli narod još više pritisnule, legat je Odescalchi gladnima i nevoljnima obilno pritjecao u pomoć pa je zadobio častan naslov oca siromahâ. U makinacijama francuskoga kralja Luja XIV. protiv Pape Odescalchi je čvrsto držao uz Papu. To mu častohlepni i apsolutistički francuski monarh nije mogao tako lako zaboraviti. »Kralj sunce« bijaše strašno osjetljiv na svoje dostojanstvo i stavove pa je one koji se s njime u svemu nisu slagali držao na oku. G. 1670. održavao se konklave za izbor novoga pape. Najviše je šanse za tu službu imao kardinal Odescalchi, ali je njegov izbor za papu Luj XIV. svojim diplomatskim intervencijama zapriječio. Šest godina kasnije opet je bio konklave i Odescalchi je kao »papabile« opet ušao u prvi plan. Taj put su kardinali bili čvršći. Izbor je trajao 2 mjeseca, Lujev je otpor bio slomljen i Inocent je izabran za papu jednoglasno. Europski su se vladari tada, pa sve do početka našega stoljeća, mnogo uplitali u izbor papâ, eliminirajući raznim »vetima« sebi nepoćudne kandidate. Toj je zloporabi učinio kraj sv. Pio X. Odescalchi je kao papa uzeo ime Inocent XI. Pred novim su Papom stajali mnogi i teški zadaci, no on im je svojom intelektualnom spremom, a još više produhovljenošću i čvrstoćom značaja bio dorastao. On je nad raspuštenošću što je vladala u kraljevskom dvoru u Versaillesu bio glas savjesti, koji je ozbiljno opominjao. On je bio borac za Božja prava, koji se od zacrtanoga puta nije dao ničim odvratiti. On je bio branič Crkve protiv tiranije kralja i svemoći apsolutističke monarhije, visoko iznad čiste diplomacije, klanjajući se jedino Božjem veličanstvu i jedino njega ozbiljno uzimajući. Papa se energično suprotstavio i laksističkim ćudorednim shvaćanjima nekih teologa i profesora morala osudivši odlučno 56 neispravnih tvrdnja. Od kršćanskih je vjernika ozbiljno tražio obdržavanje Božjega zakona i zalaganje za vječno spasenje. Papa se usprotivio isto tako shvaćanju da svaka ćudoredna djelatnost dolazi od Zloga jer Bog, tobože, u nama bez nas želi djelovati; usprotivio se mišljenju da se sav nutarnji život sastoji jedino u potpunom predanju Bogu, dok je sve drugo sporedno, kao na primjer usmena molitva ili vanjska pokornička djela te štovanje svetaca. Papa nije poštedio zastupnike takvih krivih shvaćanja kao što su bili slavni rimski duhovni vođa Španjolac Molinos i kardinal Petrucci. Prvoga je dao zatvoriti, a drugi je morao opozvati svoje poglede. Inocent XI. morao se upustiti u borbu s francuskim kraljem Lujom XIV. zbog takozvanih regalija, nekih povlastica koje su si na račun Crkve prisvajali francuski kraljevi. Zato je izdao tri brevea u kojima je nastupio protiv kraljevih presizanja u prava Crkve. Glasoviti povjesničar Ludwig von Pastor piše o tom: »Protiv najmoćnijeg europskog vladara, kome su laskali sa svih strana, nitko se još nije usudio upotrijebiti sličan rječnik. Začudio mu se i sam Luj XIV.« Papa je slično nastupio i protiv skupštine francuskoga klera. Ranke kaže u svojoj Povijesti papinstva: »Sa svim tim Inocent XI. nije učinio nijedan ustupak.« Kad se radilo o pravima Crkve, bio je do krajnosti principijelan. Taj veliki Papa ima još jednu veliku povijesnu zaslugu. Pridonio je otporu protiv Turaka, koji su sve više nadirali u srce Europe. Uspio je sklopiti ligu protiv Turaka između austrijskoga cara i poljskoga kralja Jana Sobieskoga. Zahvaljujući toj ligi Turci su 12. rujna 1683. bili potučeni kod Beča. Pišući papi Inocentu o toj pobjedi, pobožni poljski kralj Jan Sobieski pripisivao ju je Bogu, a onda i Papinu zalaganju. Na uspomenu te pobjede Papa je u Crkvu uveo blagdan Imena Marijina. Nekoliko godina kasnije, zahvaljujući ligi između austrijskog cara, Venecije i Rusije 2. rujna 1686. Turci su bili otjerani i iz Budima. U ratu protiv Turaka Papa je kršćanskoj vojsci za njezino uzdržavanje dao velike svote novca. Jakov II., engleski kralj, videći Papino zalaganje za obranu Europe od Turaka, rekao je: »Sveti Otac kako je oslobodio Beč, tako je zauzeo i Budim. Stoljećima na Petrovoj stolici nije sjedio papa koji bi mu bio sličan.« Protestantski povjesničar Ranke ovako je sažeo zasluge pape Inocenta XI. »Taj strogi, ponizni, krotki, pobožni Papa, koji je u privatnom životu prema sebi bio tako strog, poticao je i druge da vrše svoje dužnosti s dobrim nakanama.« Njegova se veličina pokazala i kroz 2 mjeseca teške bolesti u kojoj je neprestano ponavljao: »Gospodine, umnoži mi bol, ali mi umnoži i strpljivost!« Umro je svetački na današnji dan g. 1689. Narod ga je slavio kao sveca i počeo mu se odmah utjecati u zagovor. Pokopan je u bazilici Sv. Petra, a nećak mu je don Livio dao podignuti nadgrobni spomenik, djelo glasovitog umjetnika Monnota. Odmah je pokrenut i postupak za proglašenje Pape blaženim. No u Francuskoj se protiv njega podigla nedostojna hajka, koja ga je klevetala i ocrnjivala. Proces je bio zaustavljen i tek je u našem stoljeću obnovljen od pape Pija XI., a Pija XII. zapala je čast da je Inocenta XI. 7. listopada 1956. proglasio blaženim. Totalitaristički se režimi boje nekih blaženika i svetaca pa nastoje omesti beatifikacije i kanonizacije. No, koga Bog želi proslaviti, on će to u svoje vrijeme i izvesti. Primjer Inocenta XI. to potvrđuje.
11. kolovoz 2009.
Sveta Klara (1193-1253)
Uz izvanredan lik sv. Franje Asiškoga stoji i sveta Klara, koju je on osvojio i pridobio za ideal evanđeoskog siromaštva. Klara se rodila g. 1193. kao plemićka kći Favoronea di Offreduccia i Ortolane. Bila je lijepa i darovita pa je njezina rodbina stvarala planove kako će je dobro udati i tako povećati moć, ugled i bogatstvo obitelji. Bila je to jeftina računica kojom su se služile mnoge tadašnje obitelji ne samo u Asizu, već i drugdje po svijetu. Međutim, Klara se hrabro i odlučno znala boriti za svoju budućnost i svoje zvanje. Zato je u noći nedjelje Cvjetnice g. 1211. pobjegla u Porciunkulu, gdje ju je čekao sv. Franjo i njegova prva subraća, među kojom su se nalazili i Klarini rođaci Rufin i Silvestar. Ondje ju je obukao u smeđu tuniku sam Franjo, otprativši je u Bastiju, u samostan benediktinki, gdje ostade 15 dana. Zatim je prešla u drugi samostan, gdje joj se pridružila i njezina rođena sestra Janja, koja je također iz ljubavi prema Kristu, u želji da postane njegova zaručnica, pobjegla iz očinske kuće. Kasnije sv. Franjo smjesti Klaru i one koje joj se pridružiše uz crkvu San Damiano u Asizu, gdje kao u svojoj matici klarise, ženska grana franjevačkoga reda, ostadoše do dana današnjega. Klara je g. 1215. bila imenovana opaticom Siromašnih zatvorenih dama od San Damiana – kako su se prve klarise tada nazivale. Franjo im je tada izdiktirao prvo pravilo života, koje će kasnije biti nadomješteno pravilom Klare, ali sačuvavši brižno glavne Franjine misli. Glavna od tih misli je potpuno i brižno obdržavano siromaštvo, i to ne samo od pojedinih redovnica nego i od cijele zajednice. Klara je novi red vodila s velikom ljubaznošću i razumijevanjem, no brinući se u isto vrijeme za redovničku stegu, osobito pak za što savršenije obdržavanje siromaštva. Prema sebi je bila veoma stroga i neumoljiva te činila oštre vanjske pokore, noseći na tijelu kostrijet, spavajući na golom tlu ili na hrpi granja, sve dok joj Franjo nije zapovjedio da se mora poslužiti slamnjačom. I u hrani je bila veoma škrta prema sebi neprestano posteći sve dok je i na tom području Franjo kao njezin duhovni vođa nije priveo k mjeri. Klara je po Božjoj milosti prema zacrtanom pravilu vodila svoju zajednicu pune 42 godine. Njezin je život bio neprestana propovijed sestrama, sjajno ogledalo za nasljedovanje. Kad su jednom Saraceni opsjedali Asiz te htjeli osvojiti samostan sv. Klare, ona, premda bolesna, dade se odnijeti na vrata noseći u ruci posudu, u kojoj se nalazilo Svetootajstvo. Saraceni se tada odmah razbježaše. Klara je umrla u Asizu 11. kolovoza 1253. Njezino je sveto tijelo kroz 600 godina počivalo duboko pod crkvom klarisa u Asizu. Papa Pio IX. naredio je da se svetičin grob otvori te iz njega pokupe relikvije. Kosti, a osobito glava sa svim zubima, bijahu savršeno sačuvani. Slikari prikazuju svetu Klaru u redovničkom odijelu s pokaznicom u rukama. Očito aluzija na čudo sa Saracenima.
Opširnije
Sveta Klara (1193–1253)
Uz izvanredan lik sv. Franje Asiškoga stoji i sveta Klara, koju je on osvojio i pridobio za ideal evanđeoskog siromaštva. Klara se rodila g. 1193. kao plemićka kći Favoronea di Offreduccia i Ortolane. Bila je lijepa i darovita pa je njezina rodbina stvarala planove kako će je dobro udati i tako povećati moć, ugled i bogatstvo obitelji. Bila je to jeftina računica kojom su se služile mnoge tadašnje obitelji ne samo u Asizu, već i drugdje po svijetu. Međutim, Klara se hrabro i odlučno znala boriti za svoju budućnost i svoje zvanje. Zato je u noći nedjelje Cvjetnice g. 1211. pobjegla u Porciunkulu, gdje ju je čekao sv. Franjo i njegova prva subraća, među kojom su se nalazili i Klarini rođaci Rufin i Silvestar. Ondje ju je obukao u smeđu tuniku sam Franjo, otprativši je u Bastiju, u samostan benediktinki, gdje ostade 15 dana. Zatim je prešla u drugi samostan, gdje joj se pridružila i njezina rođena sestra Janja, koja je također iz ljubavi prema Kristu, u želji da postane njegova zaručnica, pobjegla iz očinske kuće. Kasnije sv. Franjo smjesti Klaru i one koje joj se pridružiše uz crkvu San Damiano u Asizu, gdje kao u svojoj matici klarise, ženska grana franjevačkoga reda, ostadoše do dana današnjega. Klara je g. 1215. bila imenovana opaticom Siromašnih zatvorenih dama od San Damiana – kako su se prve klarise tada nazivale. Franjo im je tada izdiktirao prvo pravilo života, koje će kasnije biti nadomješteno pravilom Klare, ali sačuvavši brižno glavne Franjine misli. Glavna od tih misli je potpuno i brižno obdržavano siromaštvo, i to ne samo od pojedinih redovnica nego i od cijele zajednice. U tome je bila novost u ženskom redovništvu jer su i benediktinke davno prije klarisa pojedinačno obdržavale siromaštvo, no kao zajednica su mogle posjedovati nekretnine. Klara je s Franjom u siromaštvu išla do krajnjih mogućnosti. Klara je novi red vodila s velikom ljubaznošću i razumijevanjem, no brinući se u isto vrijeme za redovničku stegu, osobito pak za što savršenije obdržavanje siromaštva. Prema sebi je bila veoma stroga i neumoljiva te činila oštre vanjske pokore, noseći na tijelu kostrijet, spavajući na golom tlu ili na hrpi granja, sve dok joj Franjo nije zapovjedio da se mora poslužiti slamnjačom. I u hrani je bila veoma škrta prema sebi neprestano posteći sve dok je i na tom području Franjo kao njezin duhovni vođa nije priveo k mjeri. Franjo je veoma volio Klaru i smatrao je prvorođenom kćerkom svoga duha. Fioretti su taj stav ovjekovječili. Polazeći od najskromnijih svagdašnjih stvarnosti, oplela se oko sv. Franje prava legenda »malih cvjetova« – to Fioretti u talijanskom i znače – koji asiškog Siromaška stavljaju u njegovu okolinu sa svom svježinom njegova šarolikoga života. Daleko od toga da bi izdali pravi lik sv. Franje, polulegendarni Fioretti prikazuju ga u svoj jednostavnosti, u draži što očarava, pa su zato kao posebna književna vrsta ušli u povijest svjetske literature. Fioretti nam otkrivaju sv. Franju kao čovjeka koji se znao šaliti, biti duhovit, a koji je u isto vrijeme bio čovjek duboke i proživljene vjere, najuzvišenije – serafske – ljubavi, odricanja i mističnoga žara. Kad u vezi sa sv. Franjom spomenemo legendu, neki se odmah uplaše. Mislim da je taj strah neopravdan jer ga ona prikazuje u još istinskijem svjetlu. Svetog se Franju bez Fioretta uopće ne bi moglo razumjeti. A sada u želji da se približimo i Franji i Klari i što bolje ih upoznamo, navedimo iz Fioretta dražesno opisan jedan njihov zajednički obrok. »Kad je sveti Franjo boravio u Asizu, često je posjećivao svetu Klaru i davao joj svete pouke. A ona je imala živu želju da bi jednom mogla s njime jesti, pa ga za to često molila, no on joj nikad nije htio priuštiti tu utjehu. Stoga njegovi drugovi, vidjevši želju sv. Klare, rekoše sv. Franji: ’Oče, čini nam se da ta strogost nije prema božanskoj ljubavi, što nećeš uslišati sestru Klaru, tako svetu i od Boga ljubljenu djevicu, u tako maloj stvari kao što je da jede s tobom, a pogotovo ako promisliš da je na tvoju zapovijed ostavila bogatstvo i sjaj svijeta. Uistinu, kad bi te zamolila kudikamo veću milost nego što je ta, morao bi je dati tvojoj maloj duhovnoj biljci.’ Na to je sv. Franjo odgovorio: ’Zar vam se čini da je moram uslišati?’ A njegovi drugovi: ’Da, oče, opravdana je stvar da joj pružiš tu utjehu.’ Tada reče sv. Franjo: ’Budući da se vama čini tako, meni se isto čini. No da je još više utješimo, želim da se taj obrok priredi kod Svete Marije od Anđela: jer ona je već dugo vremena zatvorena u San Damianu, pa će joj biti radost da opet malo vidi samostan Svete Marije, gdje je ošišala kosu i postala zaručnica Isusa Krista; ondje ćemo u ime Božje zajedno jesti.’ Budući da je došao izabrani dan, Klara je s jednom družicom izišla iz samostana te u pratnji drugova sv. Franje došla u Svetu Mariju od Anđela. Nakon što je ispred njezina oltara pobožno pozdravila Djevicu Mariju, gdje je ošišala kosu i primila redovničku koprenu, odveli su je da vidi samostan sve do sata u koji će biti obrok. Kroz to je vrijeme sv. Franjo dao pripremiti stol na samoj zemlji, kako je to i inače običavao. I kad je došao čas obroka, posjedaše skupa, sveti Franjo i sveta Klara te jedan od drugova sv. Franje s pratilicom sv. Klare; zatim su svi drugi drugovi ponizno zauzeli mjesto kod stola. Već kod prvog jela Franjo je počeo govoriti o Bogu s toliko slatkoće, uzvišenosti, tako divno, da je božanska milost silazila na sve u obilju te svi bijahu zaneseni Bogom. I dok su oni bili tako zaneseni, očima i rukama uzdignutim prema nebu, ljudi su iz Asiza i Bettone te oni iz okolnih krajeva promatrali kako Sveta Marija od Anđela i cijeli samostan i šuma, što bijaše tada oko samostana, bijahu u plamenu, te im je izgledalo kao da je sve samo jedno veliko garište. Zbog toga su ljudi iz Asiza potrčali onamo u velikoj žurbi da bi ugasili vatru, vjerujući čvrsto da sve bijaše u plamenu. No došavši do samostana te videći da ništa nije izgorjelo, prodriješe unutra te nađoše sv. Franju sa sv. Klarom i sve njihove drugove kako se zaneseni Bogom nalaze u kontemplaciji, sjedeći oko poniznoga stola. Tada su sa sigurnošću shvatili da je to bio božanski a ne materijalni oganj, koji se čudesno pokazao, kako bi ukazao na oganj božanske ljubavi kojim su plamtjele duše tih svetaca i svetih redovnica; i tako se svi raziđoše srcem ispunjenim velikom utjehom i sveto potaknuti na dobro.« Klara je po Božjoj milosti prema zacrtanom pravilu vodila svoju zajednicu pune 42 godine. Njezin je život bio neprestana propovijed sestrama, sjajno ogledalo za nasljedovanje. Kad su jednom Saraceni opsjedali Asiz te htjeli osvojiti samostan sv. Klare, ona, premda bolesna, dade se odnijeti na vrata noseći u ruci posudu, u kojoj se nalazilo Svetootajstvo. Saraceni se tada odmah razbježaše. Kakav je duh prožimao tu veliku i svetu ženu svjedoči i njezino pismo blaženoj Janji Praškoj, u kojem je potiče na siromaštvo, poniznost i ljubav prema Kristu. Pročitajmo pozorno što joj je pisala! »Blažen onaj kome je dano biti dionikom svete gozbe i svim srcem prionuti uz Onoga čijoj se ljepoti sveudilj dive blažene nebeske čete: njega ljubiti usrećuje, njega motriti odmara, njegova dobrostivost ispunja, njegova slatkost hrani, njegov spomen blago rasvjetljuje, na njegov miomiris mrtvi uskrisuju, a od njegova gledanja blaženi su svi građani višnjeg Jeruzalema. On je sjaj vječne slave, odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto. Stoga, svednevice motri to zrcalo, ti kraljice, zaručnice Kristova, i u njem se sveudilj ogledaj, pa ćeš se sva iznutra i izvana uresiti haljinama zlatom izvezenima, od veza šarena, cvijećem i odjećom svakovrsnih vrlina, kako dolikuje prečistoj kćeri i zaručnici višnjega Krista. U tom zrcalu sjaji blaženo siromaštvo, sveta poniznost i neizreciva ljubav, kao što ćeš Božjom milošću moći u tom zrcalu zapaziti. Gledaj, velim, pri dnu toga ogledala siromaštvo Djetešca koje je položeno u jasle i povijeno u pelene. O čudesne poniznosti, siromaštva što zapanjuje! Kralj anđelâ, Gospodar neba i zemlje sklonio se u staju. Pored ogledala promatraj poniznost što se očitovala u blaženom siromaštvu, silnim naporima i patnjama što ih je On podnio za otkupljenje ljudskoga roda. Na vrhu toga ogledala promatraj neizrecivu ljubav koja ga je nagnala trpjeti na stupu križa i na njemu umrijeti najsramotnijom smrću. Stoga je to ogledalo, postavljeno na drvo križa, opominjalo prolaznike ovako: Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol moja? A mi mu na njegov vapaj i jauk odgovorimo jednim glasom: Bez prestanka na to mislim, i sahne duša u meni. Kraljice nebeskoga Kralja, gorjela sveudilj sve više tom vatrom! Dok zatim promatraš njegove neizrecive radosti, vječna bogatstva i časti te od silne želje i ljubavi u srcu uzdišeš za njima, zavapi: Povuci me za sobom, trčat ćemo za miomirisima tvojim, nebeski Zaručniče! Trčat ću bez predaha, dok me ne uvedeš u vinogradarevu klijet, dok ne doživim sreću te mi bude tvoja lijeva ruka pod glavom, a desnica me tvoja zagrli, i dok mi na usne ne utisneš svoj sretni cjelov. U tom motrenju ne zaboravi mene, svoje sirote majke, i znaj da sam i ja sretan spomen na te neizbrisivo upisala na ploče svoga srca i da si mi milija od svih.« Klara je umrla u Asizu 11. kolovoza 1253. Njezino je sveto tijelo kroz 600 godina počivalo duboko pod crkvom klarisa u Asizu. Papa Pio IX. naredio je da se svetičin grob otvori te iz njega pokupe relikvije. Kosti, a osobito glava sa svim zubima, bijahu savršeno sačuvani. Slikari prikazuju svetu Klaru u redovničkom odijelu s pokaznicom u rukama. Očito aluzija na čudo sa Saracenima. I sveta Klara je uz svetoga Franju bila vatrena ljubiteljica Isusa Krista, zato je kao i on iz čiste ljubavi prihvatila potpuno siromaštvo. Htjela se što više suobličiti sa siromašnim Kristom.
10. kolovoz 2009.
Sveti Lovro, đakon i mučenik († 258)
Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je zbog njegovih mladenačkih vrlina, a osobito nevinosti, ljubio kao što otac ljubi najboljega sina te ga, unatoč mladoj dobi, uvrstio u broj sedmorice uglednih rimskih đakona. Štoviše, stavio ga je kao protođakona svima na čelo. Iskazavši mu tako veliko povjerenje, Papa mu je prorekao da ga čeka teška borba za vjeru u Krista. A to je nešto što mlado idealno srce samo poželjeti može. Papa mu je doslovno rekao: “Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu.” Nakon tih utješnih i ohrabrujućih riječi Papa je rekao đakonu Lovri neka povjereno mu crkveno blago podijeli siromasima. On je to poslušao te pošao u Hipolitovu kuću, u kojoj je bila ubožnica za siromahe što ih je već prije pomagao. Sve im je podijelio. Stoga je mogao za vrijeme Valerijanova progonstva, kad ga je sudac istražitelj upitao za blago Crkve, uprti prst u siromahe te reći: “Evo blaga Crkve!” Na to je bio mučen, izbičevan te na roštilju spaljen. Nalazeći se na tom užarenom strašnom mučilu, dobacio je okrutnom tiraninu: “Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!” Mučeništvo se sv. Lovre prema pouzdanim pisanim izvorima zbilo 10. kolovoza 258. Opširnije Sveti Lovro, đakon i mučenik († 258) Mnoge naše župne i filijalne crkve posvećene su svetom Lovri, mučeniku, te na njegov blagdan slave svoj crkveni god. U Rimu, gdje je bio i mučen, posvećena mu je krasna bazilika San Lorenzo fuori le mura, a osim nje je šest drugih crkava. No iako je sv. Lovro u Rimu naročito štovan mučenik, njegovo štovanje nije isključivo rimska stvar. Već tamo od V. stoljeća pa dalje, a nadasve u srednjem vijeku, nije bilo biskupije ni grada koji ne bi imali bar jednu crkvu njemu na čast posvećenu. Samo u Milanskoj nadbiskupiji bile su mu posvećene 43 crkve. U Italiji 47 mjesta nosi njegovo ime. U Rimu je blagdan Sv. Lovre po važnosti dolazio odmah poslije blagdana apostolskih prvaka Petra i Pavla. Uz njih je smatran kao glavni uzročnik pobjede Rima nad idolima, često puta uspoređivan s đakonom prvomučenikom Stjepanom. Gdje leži tajna tako izvanrednog štovanja? – Nećemo se prevariti ako ustvrdimo da leži u Lovrinoj mladosti i heroizmu. Jedno je i drugo već samo od sebe svakome simpatično. To je tako simpatično da papa Leon Veliki kaže: »Od početka pa do propadanja, kad je riječ o sjaju zvijezde među levitima, Rim je isto tako proslavljen svojim Lovrom kao nekoć Jeruzalem svojim Stjepanom.« Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je zbog njegovih mladenačkih vrlina, a osobito nevinosti, ljubio kao što otac ljubi najboljega sina te ga, unatoč mladoj dobi, uvrstio u broj sedmorice uglednih rimskih đakona. Štoviše, stavio ga je kao protođakona svima na čelo. Iskazavši mu tako veliko povjerenje, Papa mu je prorekao da ga čeka teška borba za vjeru u Krista. A to je nešto što mlado idealno srce samo poželjeti može. Papa mu je doslovno rekao: »Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu.« Nakon tih utješnih i ohrabrujućih riječi Papa je rekao đakonu Lovri neka povjereno mu crkveno blago podijeli siromasima. On je to poslušao te pošao u Hipolitovu kuću, u kojoj je bila ubožnica za siromahe što ih je već prije pomagao. Sve im je podijelio. Stoga je mogao za vrijeme Valerijanova progonstva, kad ga je sudac istražitelj upitao za blago Crkve, uprti prst u siromahe te reći: »Evo blaga Crkve!« Na to je bio mučen, izbičevan te na roštilju spaljen. Nalazeći se na tom užarenom strašnom mučilu, dobacio je okrutnom tiraninu: »Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!« Mučeništvo se sv. Lovre prema pouzdanim pisanim izvorima zbilo 10. kolovoza 258. Jedan od najljepših govora izrečenih u čast sv. Lovre potječe od pape Leona Velikog. U tome govoru taj veliki crkveni govornik i pastir duša nesvakidašnjom rječitošću ovako veliča mučenika Lovru: »Bijes je poganskih vlasti bjesnio protiv elite Kristovih udova obarajući se naročito na kler. Bezbožni je progonitelj iskalio svoj gnjev na đakonu Lovri, koji je imao prvo mjesto ne samo u službi sakramenata, nego još više u upravljanju crkvenim dobrima. Zatvaranje samo jednog čovjeka obećavaše mu dvostruki plijen; jer ako bi se domogao crkvenog blaga, domogao bi se i onoga što je najviše želio: da se Lovro odrekne prave vjere. Čovjek pohlepan za bogatstvom i neprijatelj istine oruža se, dakle, dvostrukom bakljom: lakomošću i da se dočepa zlata, bezbožnošću, da ulovi Krista. Od nedužnog čuvara svetoga blaga traži da mu preda novčana sredstva Crkve, predmet svojih pohotnih želja. Čestiti đakon, htijući mu pokazati gdje se to blago nalazi pohranjeno, pokazuje mu mnoštvo siromašnih kršćana, što ga je novcem iz riznice hranio i odijevao. Sada je taj novac bio izvan svake opasnosti da bude zaplijenjen jer je bio utrošen u najplemenitiju i najsvetiju svrhu. Razbojnik tako izigran usplamti mržnjom na vjeru koja zapovijeda takvu upotrebu dobara. On će sada napasti daleko dragocjenije blago što posjeduje čovjek, kod kojega nije našao nikakva novca. On mu želi ugrabiti sveti polog, koji je njegovo najveće blago. On poziva Lovru da se odreče Krista i nastoji strašnim mukama pobijediti neslomivu jakost đakonova duha. Kad prva mučenja ne postigoše ništa, uslijedila su im druga još okrutnija. Zapovijeda da se peku na vatri njegovi izranjeni i izbrazdani udovi, tragovi brojnih udaraca, te da se stavljaju na užareni roštilj, što je neprestano bio podgrijavan kako bi muke bile žešće i dulje trajale. O divlja okrutnosti, tako nećeš ništa postići! Raspadljivo će tijelo brzo umaći tvojoj svireposti, a kad Lovro uziđe na nebo, ti ćeš ostati na cjedilu. Tvoji plamenovi nisu mogli nadvladati žar Kristove ljubavi. Vatra što gori vani slabija je od one što zahvaća nutrinu. Progonitelju, bjesneći protiv mučenika, iskazao si mu uslugu: Što sve nisi izmislio da pridoneseš slavi pobjednika, kad mučila za njega postadoše oruđem trijumfa? Radujmo se stoga, draga braćo, posve duhovnom radošću i neka nas smrt toga velikog mučenika potakne da kličemo u Gospodinu koji je divan u svojim svecima!«
9. kolovoz 2009.
Blažena Edith Stein (1891-1942)
‘Zdravo Križu, nado jedina!’ riječi su svetice prije odlaska u logor smrti.
Danas se sjećamo svete karmelićanke Terezije Benedikte od Križa, mučenice koncentracijskih logora u Drugome svjetskome radu. Edith Stein, kako se zvala pravim imenom, rođena je u židovskoj obitelji u Breslauu 12. listopada 1891. godine, kao posljednja od jedanaestero djece. U ranoj je mladosti izgubila vjeru. Studirala je pedagogiju i filozofiju kod profesora Edmunda Husserla, utemeljitelja fenomenologije, koji ju je, uočivši njezine sposobnosti, uzeo za asistenticu. U Prvom je svjetskom ratu bila dobrovoljka u Crvenom križu i radila u bolnici. Sve više ju je mučila praznina koju je osjećala zbog gubitka vjere. U ratu ju je potreslo junačko držanje žene poginulog vojnika, što joj je otvorilo oči za Kristov križ. To se iskustvo okrunilo nakon što joj je 1921. u ruke dospjela autobiografija sv. Terezije Avilske. Krštenje je primila 1922. godine. U liceju sestara dominikanki u Speyeru predavala je od 1923. do 1931. godine Dvije godine poslije pokušala je ući u karmel, ali su je odbili. Budući da je u Njemačkoj rastao val antisemitizma, svoje posljednje predavanje na Sveučilištu održala je 25. veljače 1933. To joj je pomoglo da ostvari svoj san o karmelu. U travnju sljedeće godine svečano je obukla karmelsko odijelo i postala s. Terezija Benedikta od Križa. Svečane je zavjete položila na Veliki petak četiri godine poslije. Zbog sigurnosnih razloga sestre su je iz njemačkoga karmela poslale u Nizozemsku. Sestra Terezija Benedikta od Križa pisala je razna djela; Iz života jedne židovske obitelj; Znanost križa, Studija o Ivanu od Križa. Bila je svjesna opasnosti, stoga su sva njezina djela o Križu proživljena. Spremno je rekla: Ave Crux, spes unica – Zdravo Križu, nado jedina! Kad je Gestapo došao po nju 2. kolovoza 1942. godine, zagrlila je svoju sestru Rozu, karmelsku trećoredicu i rekla joj: ‘Hajdemo na žrtvu za naš narod!’ Svoj je život završila u plinskoj komori između 8. i 11. kolovoza 1942. godine.
Opširnije
Blažena Edith Stein (1891–1942)
Edith Stein u svijetu, a u redu sestra Terezija Benedikta od Križa, bosonoga karmelićanka, rodila se u jednoj židovskoj obitelji 12. listopada 1891. u Breslauu. Bila je posljednje od 11 djece svojih roditelja. Nakon djetinjstva i prve mladosti, proživljene u ozračju istine i molitve, utemeljene na Sv. pismu Starog zavjeta, u dobi od 15 godina, izgubila je vjeru što se, na žalost, naročito u gradovima događa mnogim ljudima. Duh ovoga svijeta, zemaljština, ubija vjeru u sve što je nadnaravno. Edith je bila vrlo nadarena djevojka pa je g. 1911. u svom rodnom gradu Breslauu započela sveučilišne nauke. Kroz 4 godine studirala je pedagogiju. U to ju je doba privuklo ime Edmunda Husserla (1859–1938), filozofa te utemeljitelja tzv. fenomenologije, filozofske metode kojoj je glavna maksima »Zu den Sachen selbst!« – Ići do same stvari. Editu je, kako rekosmo, privuklo to ime pa je pošla na sveučilište u Göttingen, grad u Pruskoj koji uz sveučilište ima i akademiju znanosti te mnogo lijepih ulica i zgrada. Husserl je vrlo brzo uočio lucidnost svoje nove studentice. Kod njega je doktorirala o problemu poistovjećenja ili spajanja u jedno. Bilo je to g. 1916. Još iste je godine postala Husserlova asistentica, što samo od sebe govori koliko ju je cijenio. Samo godinu dana kasnije Edita je počela osjećati nutarnje muke što očitovaše sve više dubine njezine duše. Kako je tada bjesnio I. svjetski rat, dobrovoljno se javila Crvenom križu i to u jednoj vojnoj bolnici u Moravskoj. Tada ju je potreslo kršćansko držanje i vjera žene Adolfa Reinacha kad je on poginuo u ratu. Ona ju je upoznala kod Husserla. Edith o svom dojmu piše: »Bio je to čas kad se srušila moja nevjera, kad je izblijedio moj hebraizam, a mom se pogledu ukazao proslavljeni Krist: Krist u tajni križa.« Od tada se Edith Stein upravila prema istini, u jednom vedrom ali i marnom traženju koje bi zaključeno u proljeće g. 1921. u Bergzabernu, u kući KonradMartiusovih, kad joj je u biblioteci došla pod ruku Autobiografija sv. Terezije Avilske. Počela ju je čitati i toliko bijaše njome očarana da je nije puštala iz ruku dok je nije pročitala. Tada je, kako reče, morala povjeriti samoj sebi: »Ovo je istina!« I tako je došao čas milosti koji ju prisili da odmah uzme u ruke Katekizam i Mali misal. Željela je što prije primiti krštenje i primila ga je na Novu godinu 1922., a krizmu 2. veljače 1923. Pod duhovnim vodstvom kanonika Swinda, pa onda benediktinskog opata Walzera iz Beurena, u Speyeru, gdje je od g. 1923. do 1931. predavala u liceju sestara dominikanki – živeći kao jedna od njih, brzo je postigla izvanrednu kršćansku duhovnu zrelost kojoj je pripomogla ne malo i filozofskoteološka misao svetog Tome Akvinca. U to je doba na njemački jezik prevela i objavila Akvinčevo djelo Questiones disputatae de veritate (Raspravljana pitanja o istini, Tübingen, 1931–1932). Prije tog djela već je g. 1931. objavila pisma umnog engleskog obraćenika Johna Henrija Newmana koji je živio 1801–1890. Dok se predavala vrlo intenzivnom bavljenju znanošću, održavala je i brojne vrlo cijenjene konferencije te se tako duboko uklapala u život kulture i vjere. Na glas je došla naročito konferencijama O pozivu žene u svijetu i Crkvi. Tema koja već tada bijaše vrlo aktualna. G. 1932. uzaludno se nadala da će postati slobodna docentica na Sveučilištu u Freiburgu in Br. No umjesto toga dobila je mjesto na Višem institutu znanstvene pedagogike u Münsteru gdje je uredila sve što je potrebno da uđe u Karmel. Pokušala je ući u Karmel HimmelspfortenWürzburg u svibnju 1933., ali nije bila primljena. No ona se nije ustručavala pokucati i na druga vrata, u Karmel Lindenthal u Köln. Ondje ju je učiteljica novakinja zapitala: nije li šteta ženu njezina kova i kapaciteta odvojiti od svijeta. Edith je odgovorila: »Neće nas spasiti ljudska aktivnost nego jedino muka Isusa Krista; moja je želja sudjelovati u njoj.« Divna spoznaja, divan odgovor, divan izbor žene koja bi u svijetu mogla postati slavna i bogata. No ona je izabrala karijeru koju je sv. Pavao ovako okarakterizirao: »Ja ne držah zgodnim među vama išta drugo znati osim Isusa Krista, i to raspetoga« (1 Kor 2,2). U tom se već dade naslutiti kakav će biti njen svršetak. U Njemačkoj se međutim iz dana u dan sve više širio val antisemitizma pa je i Edith Stein, jer je Židovka, morala napustiti profesorsku službu. Dana 25. veljače 1933. održala je na Sveučilištu svoje zadnje predavanje. To joj je olakšalo ostvariti životni san: ući u Karmel. U travnju 1934. bi svečano odjevena u karmelsku odjeću, uzevši redovničko ime Terezija Benedikta od Križa. Prve je redovničke zavjete položila 21. travnja 1935., a svečane na Veliki petak 1938. Opet vrlo znakovito. Tada politička situacija bijaše veoma mračna, pogotovo za Izraelove sinove i kćeri. Sestra Terezija Benedikta dovrši tada svoje djelo Endliches und ewiges Sein (Konačni i vječni bitak). Djelo će biti objavljeno u Louvainu g. 1950. Iz razloga sigurnosti sestra Terezija Benedikta bijaše poslana u Karmel u Echtu, u susjednoj Nizozemskoj. Ondje ju sestre primiše s mnogo sestrinske ljubavi. U to je vrijeme sve veće međunarodne političke krize, napada na Crkvu i Židove, sestra Terezija od Križa pisala svoje djelo i g. 1939. dovršila, naslovivši ga Aus dem Leben einer jüdischen Familie (Iz života jedne židovske obitelji). Došla je na žalost samo do g. 1916. Djelo će biti izdano u LouvainuFribourgu 1965. Na nalog poglavara napisala je tada i djelo o misli sv. Ivana od Križa, no na žalost nije mu mogla dati konačnu verziju. Djelo se zove Kreuzeswissenschaft. Studie über Joannes a Cruce (Znanost križa. Studija o sv. Ivanu od Križa). Bit će izdano u LouvainFribourgu. Ono o čemu je pisala duboko je i proživljavala. Neka to potvrde ove njezine riječi: »Propovijedanje križa bilo bi uzaludno ako u stvarnosti ne bi bilo stvaran izražaj jednog života u sjedinjenju s Raspetim.« Predosjećala je da je Isus sprema za žrtvu koja prijeti čitavom njezinom narodu; zato je zamolila svoju poglavaricu da se smije prikazati kao žrtva. I kad je 2. kolovoza 1942. došao Gestapo u govornicu Karmela, zagrlila je svoju sestru Rozu, karmelsku trećoredicu i rekla joj: »Rozo, hajdemo na žrtvu za naš narod!« I tako je počeo njezin križni put počevši od Amersforta, Westerborka do Auschwitza. Velika i ponizna karmelićanka uspela se na križ ne samo kao Židovka, nego i kao Židovka katolikinja po kojoj je nacionalsocijalizam htio kazniti i Katoličku crkvu, koja je protestirala protiv njega i osudila ga enciklikom Pija XI. Mit brennender Sorge od 14. ožujka 1937. Edith, posve predana onome Bogu kome se prikazala kao žrtva, pisala je svojoj priorici u Echt iz Westerborka 6. kolovoza 1942. ovako: »Znanost križa se može zadobiti samo ako se osjeća njegova težina u svoj svojoj mučnosti. O tome sam se uvjerila od prvog trenutka te sam rekla: Ave Crux, spes unica! – Zdravo Križu, nado jedina!« U Auschwitzu je živjela od te znanosti predavši se posve u ljubavi, strpljivosti, blagosti, darivanju same sebe, potpunom predanju Bogu i najmanjoj svojoj braći. Svoju je žrtvu završila u jednoj plinskoj komori između 8. i 11. kolovoza 1942. Svi su je štovali kao mučenicu, a mnogi joj se i preporučivali svojim molitvama. Nije trebalo dugo čekati da se za nju pokrene i postupak za proglašenje blaženom. On je okrunjen uspjehom kad je Ivan Pavao II. prigodom svog drugog pastirskog pohoda Saveznoj Republici Njemačkoj 4. svibnja 1987., Božju službenicu u Kölnu proglasio blaženom. Nova je blaženica jedan od najvećih likova Katoličke crkve novog vremena. Valentino G. Macca, generalni arhivar bosonogih karmelićana te relator Zbora za kauze svetaca u Rimu, u Bibliotheca sanctorum (Prima apendice) u svom vrlo iscrpnom prikazu o bl. Edith Stein, doslovno piše: »Žena dubokog duhovnog života, od časa obraćenja, sva se predala svom Gospodinu u duhu posvemašnjeg predanja… nadasve u Karmelu, u kojem se gaji duh intezivne i postojane molitve, idući stopama proroka Ilije i starih proroka iz Izraela. U tom duhu koračaše uvijek u prisutnosti Boga živoga. Ponizna, nasmiješena, uvijek spremna drugima ugoditi, vedro je prihvaćala svoju malu sposobnost za obične samostanske poslove, želeći ipak i u njima što više uspjeti (tj. obavljati ih što je moguće bolje). Veoma je voljela svoju redovničku zajednicu kako u Kölnu, tako i u Echtu.« Stoga možemo reći da je bila kompletno zaokružena ličnost, a što je najvažnije, osoba koja se u redovničkom staležu predala Bogu prihvativši i samu mučeničku smrt. Zbog svega toga vrijedna je svakog udivljenja. Biskupi Njemačke najavili su kanonizaciju bl. Edith Stein pa očekujemo da će je Crkva u listopadu 1998. proglasiti svetom.
Sveti Emigdije, mučenik († 303)
Pišem o ovome svecu kojega grad Dubrovnik i biskupija dubrovačka slave kao svoga drugotnoga zaštitnika, a slave ga jer je on zaštitnik protiv potresa. Grad Dubrovnik i slavna Dubrovačka Republika bili su »bičem trešnje« pohođeni 6. travnja 1667., koji je cvatući grad pretvorio u hrpu ruševina. Republika se sv. Vlaha poslije toga velikoga i strašnoga potresa nije nikad više potpuno oporavila. Bojeći se novog potresa, Dubrovčani se počeše utjecati svecu koga su u Italiji, a osobito u Ascoli Picenu štovali kao moćnog pokrovitelja protiv te strašne elementarne nepogode. Doduše, o sv. Emigdiju se malo zna, i to samo iz jednog izvještaja o mučeništvu koji povjesničari smatraju nepouzdanim. Prema njemu bi potjecao iz Triera. Iz rodnog je grada, postavši kršćanin, morao bježati na jug te je došao u Milano, gdje ga je biskup sv. Materno zaredio za svećenika. Odatle je pošao u Rim, gdje ga je papa posvetio za biskupa i poslao u grad Ascoli. Ondje je, obrativši mnoge pogane, godine 303. poginuo kao mučenik. Papa Pio II. u jednom breveu pod nadnevkom 4. lipnja 1462. spominje kako se u Ascoliju zbog duboke pobožnosti prema svetom Emigdiju te brojnih čudesa što se događaju na njegovu grobu, okuplja ondje za njegov blagdan veliko mnoštvo naroda sudjelujući u velikim svečanostima njemu u čast. Ta je pobožnost prema svecu još više porasla kad je nakon strašnog potresa u Italiji godine 1703. grad Ascoli ostao posve neoštećen. Tada se čak radilo na tome da se njegov blagdan uvede u kalendar opće Crkve. To se doduše nije ostvarilo, ali zato mnogi gradovi srednje Italije uvedoše njegov blagdan u svoje biskupije a njega izabraše i za suzaštitnika. U to se doba raširila mnogo i svečeva ikonografija, koja ga prikazuje kako rukom podržava zid što se ruši pod silom potresa. Svečevo tijelo i danas počiva u kripti katedrale u Ascoliju unutar jedne rimske urne nad kojom su uklesane ove latinske riječi: »Cum sociis aliis Emindius hic requiescit.« – Riječi označuju njegovo počivalište, a s njime i onih što su s njime skupa poginuli. Blagdan mu se u Ascoliju veoma svečano slavi 5. kolovoza, a u drugim biskupijama, pa tako i u dubrovačkoj, nekoliko dana kasnije. Posljednje provjeravanje svečevih relikvija obavljeno je pod pokroviteljstvom mjesnoga biskupa u Ascoliju monsinjora Morgantea 2. srpnja 1959. Dok danas s dubrovačkom biskupijom slavimo njezina drugotnog zaštitnika sv. Emigdija – prvotni je kako je poznato sv. Vlaho – sjetimo se onoga što reče isusovac, kasniji kardinal Tolomei, Talijan, a koji je kao mladi magister jedno vrijeme poučavao u Dubrovačkom kolegiju: »Vjera je starome Dubrovniku pomogla te je dotakao rimsko veličanstvo.« Sjetimo se i onoga što reče papa Urban VIII.: »Dubrovačku republiku, tu jaku tvrđu vjere, učvršćenu legijama anđela i krepostima građana, stavio je Gospod vojskâ u dobar čas na prag dušmanima vjere.« Sjaju i slavi starog Dubrovnika pridonijelo je i štovanje njegovih zaštitnika. Štovanje je svetog Vlaha ondje još živo, a blagdan mu se i danas veličanstveno i kod nas jedinstveno slavi, no dubrovačka Crkva ne zaboravlja ni svojih drugotnih zaštitnika, pa tako ni svetog Emigdija, koga i danas u svome posebnome kalendaru slavi.
8. kolovoz 2009.
Sveti Dominik (oko 1175-1221)
Osnivač velikoga i u povijesti Crkve značajnoga reda, koji se službeno zove Red propovjednika, sv. Dominik, svetac je što ga danas slavimo. Rođen je oko g. 1175. u kastilijskom selu Caleruega, biskupije Osma, u pokrajini Burgos. Prvu je izobrazbu primio od svog rođaka arhiprezbitera, a zatim je pohađao u ono vrijeme glasovitu školu u Palenciji. Svršivši redoviti tečaj filozofije, studirao je kroz četiri godine teologiju. Već tada se odlikovao u vrlinama koje će za njega biti značajne za cijeli život: ljubav prema siromaštvu i samilost prema siromasima. Za njih je u vrijeme gladi osnovao neke vrste svratište, pa kad mu je nedostajalo novca za uzdržavanje prodao je i svoje dragocjene kodekse. Taj je čin ovako opravdao: “Zar ću ja nad mrtvim kožama studirati, dok vani na ulici moja subraća ljudi pogibaju od gladi?” Dominik je u međuvremenu postao kanonik katedralnoga kaptola u Osmi. Nalazeći se na putovanju kroz južnu Francusku, jedna druga, još veća nevolja zgrabila ga je za srce. I odluči se iz tišine svoga gotovo kontemplativnog života stupiti na bojno polje, na kojem se vodila duhovna borba između raznih naučavanja. Njihovi su nosioci bili katari, koji su u materijalnim stvorovima gledali izrod zloga boga ili zloduha, dok su Crkvu zbog lošeg života mnogih njezinih službenika mrzili kao skrovište sotone. Pa budući da su ti katari raznih boja – kao albigenzi i valdenzi – provodili izvanredan, upravo fanatičan religiozan život, jasno je da je to djelovalo na srca jednostavnih ljudi koji nisu bili dosta sposobni uočiti krivi teološki nauk što se iza svega toga krila. Nova krivovjerna naučavanja stadoše se silno širiti pa zaprijetiše jedinstvu i postojanju Katoličke crkve, i to ne samo u južnoj Francuskoj, već i u sjevernoj Italiji, Porajnju i Podunavlju: posvuda gdje je građanski život postojao sve više svjestan svoje ekonomske i kulturne moći. I dok je Zapad na tu krizu i napetost nastojao odgovoriti krvavim križarskim ratovima protiv albigenza i valdenza – da zlo suzbije silom – Dominik je sa skupinom istomišljenika stupio također u borbu, ali posve drukčije i sretnije naravi, borbu propovijedanja, naviještanja, dokazivanja. Snažni, dobro obrazloženi i utemeljeni dokazi iznašani u propovijedima i javnim raspravama tjerali su krivovjerce u škripac, mnogi se od njih vratiše pravoj vjeri. Dominik je osnovao zajednicu duhovnih boraca – red propovjednika – koji će studijem i propovijedima izlagati istine katoličke vjere i braniti je protiv svih napadaja i prigovora tadašnjih heretika. Dominik je dobro znao da za obranu istine nije dostatno samo dobro i sigurno poznavanje teologije, već da je potreban i primjeran apostolski život i zato je odlučio novim redom, što ga je osnovao, ostvariti apostolsko življenje svojih redovnika, braće propovjednika. Poslije generalne skupštine reda g. 1221. Dominik je posjetio Veneciju, Treviso i Veronu. Već prilično oslabljena zdravlja stigao je u Bolognu. Smrt mu se sve više približavala. Gledajući joj u oči, rekao je svojoj braći dominikancima da će im nakon smrti biti više od koristi nego za života. Primivši pobožno svete sakramente, preminuo je 6. kolovoza 1221. Sljedeće subote bio je pokopan u koru crkve Sv. Nikole. Sprovodu je prisustvovao i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX., koji će ga proglasiti svetim. Bilo je to 3. srpnja 1234. u Rietiju.
Opširnije
Sveti Dominik (oko 1175–1221)
Poznati suvremeni teolog Ladislav Boros u svojoj knjizi Otvorenost duha, kad piše o susretima s raznim velikim ličnostima ljudske i kršćanske povijesti, govoreći o različitosti redova u Crkvi, o dominikancima kaže ovo: »Dominikanci su u jednom povijesnom trenutku kršćansku zajednicu spasili od opasnosti neobuzdanosti duha. U XII. i XIII. stoljeću posredstvom Arapa prodro je na Zapad aristotelizam. Jedna je skupina mislilaca Arape gotovo slijepo slijedila sve do upadanja u zablude. U tu su se borbu zaplitala pitanja od najvećega religioznoga i ćudorednoga značenja: tvrdnje o Božjoj naravi, o njezinu odnosu prema svijetu, o Providnosti. Iznosile su se tvrdnje o čovjeku i duhovnoj duši, koje su se protivile crkvenome nauku. U isto se vrijeme rušila augustinskoplatonska slika o svijetu kakvu je imala starina i srednji vijek. Na Zapad se sručila duhovna kriza nečuvenih razmjera. I tada su dominikanci izvršili veliki čin duhovne slobode. Oni su ozloglašeni aristotelizam preoblikovali, iznutra premislili i udomaćili ga u Crkvi. To se zbilo time što su, moleći se, uputili se u opasnost novoga načina mišljenja, njegove učinke odmah prihvatili i samo ono što je jasno, bistro i kršćanska oblikovano drugima predavali. Time su stvorili novi duh Zapada, koji još i danas živi. I što je još više: stvorili su stav duhovne otvorenosti. Oni su bili značajan, silno velik odgovor Duha Svetoga povijesti…« Osnivač je toga velikoga i u povijesti Crkve značajnoga reda, koji se službeno zove Red propovjednika, sv. Dominik, svetac što ga danas slavimo. Rodio se oko g. 1175. u kastilijskom selu Caleruega, biskupije Osma, u pokrajini Burgos. Prvu je izobrazbu primio od svog rođaka arhiprezbitera, a zatim je pohađao u ono vrijeme glasovitu školu u Palenciji. Svršivši redoviti tečaj filozofije, studirao je kroz četiri godine teologiju. Već tada se odlikovao u vrlinama koje će za njega biti značajne za cijeli život: ljubav prema siromaštvu i samilost prema siromasima. Za njih je u vrijeme gladi osnovao neke vrste svratište, pa kad mu je nedostajalo novca za uzdržavanje prodao je i svoje dragocjene kodekse. Taj je čin ovako opravdao: »Zar ću ja nad mrtvim kožama studirati, dok vani na ulici moja subraća ljudi pogibaju od gladi?« Tu je vrlinu samilosti prema siromasima Dominik naučio od svoje majke Ivane, koja se zdušno brinula za siromahe svoga sela. Dominik je u međuvremenu postao kanonik katedralnoga kaptola u Osmi. Nalazeći se na putovanju kroz južnu Francusku, jedna druga, još veća nevolja zgrabila ga je za srce. I odluči se iz tišine svoga gotovo kontemplativnog života stupiti na bojno polje, na kojem se vodila duhovna borba između raznih naučavanja. Njihovi su nosioci bili katari, koji su u materijalnim stvorovima gledali izrod zloga boga ili zloduha, dok su Crkvu zbog lošeg života mnogih njezinih službenika mrzili kao skrovište sotone. Pa budući da su ti katari raznih boja – kao albigenzi i valdenzi – provodili izvanredan, upravo fanatičan religiozan život, jasno je da je to djelovalo na srca jednostavnih ljudi koji nisu bili dosta sposobni uočiti krivi teološki nauk što se iza svega toga krila. Nova krivovjerna naučavanja stadoše se silno širiti pa zaprijetiše jedinstvu i postojanju Katoličke crkve, i to ne samo u južnoj Francuskoj, već i u sjevernoj Italiji, Porajnju i Podunavlju: posvuda gdje je građanski život postojao sve više svjestan svoje ekonomske i kulturne moći. I dok je Zapad na tu krizu i napetost nastojao odgovoriti krvavim križarskim ratovima protiv albigenza i valdenza – da zlo suzbije silom – Dominik je sa skupinom istomišljenika stupio također u borbu, ali posve drukčije i sretnije naravi, borbu propovijedanja, naviještanja, dokazivanja. Snažni, dobro obrazloženi i utemeljeni dokazi iznašani u propovijedima i javnim raspravama tjerali su krivovjerce u škripac, mnogi se od njih vratiše pravoj vjeri. Dominik je osnovao zajednicu duhovnih boraca – red propovjednika – koji će studijem i propovijedima izlagati istine katoličke vjere i braniti je protiv svih napadaja i prigovora tadašnjih heretika. Dominik je dobro znao da za obranu istine nije dostatno samo dobro i sigurno poznavanje teologije, već da je potreban i primjeran apostolski život i zato je odlučio novim redom, što ga je osnovao, ostvariti apostolsko življenje svojih redovnika, braće propovjednika. Svetac je znao da više od učenosti i od propovijedanja riječima i dokazima djeluje svjedočenje i propovijedanje primjerom života. I zato nije želio osnovati samo neko udruženje učenih profesora i teologa, još manje klub za diskusiju, već redovničku zajednicu u kojoj će se živjeti prema idealima evanđeoskih savjeta, koja će se »potpuno posvetiti molitvi i službi propovijedanja« (Dj 6,4). Zajednica će novoga reda biti duboko ukorijenjena u evanđeoskom siromaštvu, u odricanju od zemaljskih dobara i užitaka, u iskrenoj bratskoj ljubavi, povezanosti i uzajamnosti. »Apostolska revnost za duše mora neposredno proizlaziti iz poniranja u Božju tajnu i tako se očuvati od svakog izopačenja. Prije nego brat propovjednik posegne za riječju, čitav njegov život mora postati utjelovljena riječ istine. Samo tako će njegovo svjedočanstvo odzvanjati vjerodostojno« (Hilarius Barth, OP). I dok čovjek čita o tako jasno izraženim idealima i načelima dominikanskoga života, odmah mu pred očima počinje defilirati ona velika povorka slavnih dominikanaca koji su te ideale ostvarili ili bar nastojali ostvariti, sjeća se odmah velikih svetaca Alberta Velikoga, Tome Akvinskoga, Vinka Fererskoga, Antonina, Pija V., sjeća se jednog Lacordairea, GarigouLagrangea ili našeg Hijacinta Boškovića, sjeća se svih onih velikih teologa, koji su znali i vjerovali da se njihova teologija i teološko poučavanje mora pretvoriti u čistu kontemplaciju. U odredbama, što ih je Dominik sastavio sa svojom braćom, stoji da se propovjednici moraju pokazivati kao dostojni redovnici, kao ljudi Evanđelja, koji slijede stope svoga Otkupitelja, koji među sobom i s bližnjima razgovaraju s Bogom ili o Bogu. Ta riječ »s Bogom ili o Bogu« bila je jedna od najomiljenijih svetome Dominiku. Ona najbolje izriče onaj dominikanski ideal: »Contemplata aliis tradere« – ono što je propovjednik sam u promatranju spoznao predavat će i drugima. Bez toga bi njegovo propovijedanje moglo postati prazno i hladno govorenje. Tko želi drugima naviještati, mora sam prije Božju poruku osluškivati. Budući da, možda, o nijednom drugom svecu iz XIII. stoljeća ne posjedujemo tako bogato pisane povijesne izvore, koji su i vjerodostojni, kao o sv. Dominiku, jasno je da je njegov život moguće svestrano osvijetliti. Učinili su to mnogi životopisci, počevši od Dominikova suvremenika Jordana Saksonca (1185–1237) pa do Lacordairea i kasnijih. Jordan Saksonac ovako opisuje svetog Dominika: »Posjedovao je savršenu uravnoteženost duše, osim ako bi ga potresla samilost i milosrđe. Njegova je nutarnja radost odsijevala na licu, koje dobrohotnošću i smiješkom odavaše mir srca, a koje se nikad nije dalo zanijeti srdžbom… Tom je radošću s lakoćom privlačio ljubav čitavoga svijeta; on je od prvog pogleda prodro bez muke u volju svima… Dominik se posvuda riječima i djelima pokazivaše kao čovjek Evanđelja. Preko dana nitko se više od njega nije uključivao u društvo braće ili sudrugova puta, nitko od njega nije bio veseliji. No u noćnim satima nitko od njega nije bio revniji u bdjenju, u molitvi, u prošnjama svake vrste. Njegov se plač otegao do kasno u noć, a radost do ujutro. Dan je posvećivao bližnjemu, noć Bogu, znajući da Bog danju naklonost dijeli, a noću pjesmom ga slave. Suze su mu bile kruh danju i noću. Danju, nadasve za slavljenja svagdašnje mise, noću, kad je u bdjenju prezirom umora nadmašio svu braću. Dominik je noću običavao ići u crkvu tako često da bi se moglo reći kao da uopće nije imao kreveta za spavanje. Molio je, dakle, noću i ustrajao u bdjenju koliko je samo mogla podnijeti slabost njegova tijela. A kad bi tijelo bilo slomljeno od umora i duh otežao, onda je svladan morao popustiti snu. A bilo bi to samo za časak da je otpočinuo bilo pred oltarom, bilo gdje drugdje, na kamenu, poput patrijarka Jakova; i opet bi se budio u duhu na žarku molitvu. U veličini je svoje ljubavi primao sve ljude, a kako ih je sve ljubio, bijaše od sviju i ljubljen. On si je učinio osobnim zakonom da se raduje s radosnima, a plače s onima koji plaču, prelijevajući se od dobrote i dajući se posvema, brinući se za bližnjega i suosjećajući s ljudima u nevolji. Jedna druga crta činila ga je draga svima: jednostavnost ponašanja; u njegovim je riječima i djelima nije pojavljivala ni sjenka pretvaranja ili dvoličnosti. Bio je istinski ljubitelj siromaštva: odijelo mu je bilo posve obično, hrana i piće odmjereni; izbjegavao je sve što je odisalo poslasticom i zadovoljavao se veoma jednostavnim obrocima ne trošeći do vina pomiješana s vodom, držeći u vlasti savršeno svoje tijelo, da zadovoljenje tjelesnim potrebama ne bi naškodilo prodornosti njegova duha… Braćo moja, zahvalimo našem Otkupitelju što nam je dao takav uzor i takva vođu na putu kojim idemo ovdje na zemlji!« Poslije generalne skupštine reda g. 1221. Dominik je posjetio Veneciju, Treviso i Veronu. Već prilično oslabljena zdravlja stigao je u Bolognu. Smrt mu se sve više približavala. Gledajući joj u oči, rekao je svojoj braći dominikancima da će im nakon smrti biti više od koristi nego za života. Primivši pobožno svete sakramente, preminuo je 6. kolovoza 1221. Sljedeće subote bio je pokopan u koru crkve Sv. Nikole. Sprovodu je prisustvovao i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX., koji će ga proglasiti svetim. Bilo je to 3. srpnja 1234. u Rietiju. »Dominikovo djelo, Red propovjednika, naviješta slavu čovjeka koji je u strpljivosti i žrtvi htio ostati povučen iza svoga djela. Njemu je bilo dano da osnuje jedan red na svećeničkoapostolskoj zamisli. Njegova je trajna zasluga ta nova vrsta redovništva koja je za Crkvu bila tako plodonosna, jasno zamišljena i ostvarena. Time je u nekom smislu postao otac svih apostolskih redova i djeluje u svima i dalje. U svoje nastojanje za osobnom savršenoću uvukao je djelovanje za spasenje ljudi. Red što ga je stvorio nije bio vremenski uvjetovan, već rođen iz ljubavi svećeničkog apostolata, pa se okrenuo svim vremenima i prostorima« (Walz). Pius Parsch uz spomendan sv. Dominika vjernike želi potaknuti da u sebi i drugima bude žar za slušanje propovijedi, ukoliko su propovijedi naviještanje Božje riječi. To je uz proslavu osnivača Reda propovjednika i posve na mjestu. No od njega valja da učimo živjeti po Evanđelju, svjedočiti i propovijedati životom. To je danas više nego ikada ne samo suvremeno već i potrebno. Danas se više vjeruje svjedocima nego propovjednicima. Evanđeosko je svjedočenje najsnažnija, najuvjerljivija i najneodoljivija propovijed. Takvi su propovjednici bili svi sveci, zato su i svojim životom i primjerom uvijek suvremeni, uvijek nam na pouku i pobudu.
7. kolovoz 2009.
Sveti Siksto, Papa, i drugovi, mučenici († 258)
Car Valerijan (253-260) je g. 257. na veoma prepreden, ali u isto vrijeme i grub način počeo progoniti kršćanstvo. Bilo je to od rimskih careva takozvano osmo progonstvo. U drskom i smišljenom proračunu progonstvo se naročitom žestinom okomilo na kler, na pastire, prema onoj: “Udarit ću pastira, pa će se ovce razbježati.” Žrtva je toga progonstva 6. kolovoza 258. bio i rimski biskup, papa Siksto II. On je bio tek godinu dana ranije izabran za rimskoga biskupa. Pontius, životopisac svetoga biskupa i mučenika Ciprijana, Sikstova suvremenika, piše da je Siksto bio dobar, miroljubiv i ugledan biskup. O njemu piše sam sveti Ciprijan ovako: “Znajte da je Siksto s četiri đakona 6. kolovoza uhvaćen na groblju.” Bilo je to u Kalistovim katakombama, gdje je odmah bio i pogubljen. Tu mu je jedno vrijeme tijelo bilo pokopano dok je kasnije preneseno u njegovu baziliku na Latinskoj cesti. Koliko je bio poštovan u Rimu, dokazom je i to što je ušao uz apostole i neke druge slavne mučenike u rimski misni kanon. On je dapače između papâ mučenika jedan od najviše poštivanih. Svojim ga je grobnim natpisima proslavio i papa Damaz.
Sveti Kajetan (1480–1547)
Renesansa je za procvat kulture: slikarstva, kiparstva, graditeljstva, lijepe proze i pjesništva bila veoma značajno razdoblje. No, pobožnost i ćudoređe padoše na tanke grane, što na nju baca tešku sjenu. U tome za crkveni život ne baš sretnom razdoblju, jedna je od najprivlačivijih osoba vjerskoga života Gaetano da Thiene, osnivač teatinaca i svetac što ga danas po kalendaru opće Crkve slavimo. Živio je na prijelazu iz XV. u XVI. stoljeće, dakle, na vrhuncu renesanse. Svojim je neumornim radom nastojao obnoviti vjerski život u duhu vječnih evanđeoskih načela. Rodio se g. 1480 u Vicenzi od plemenitih roditelja, Gašpara i Marije. Na krstu je na spomen jednog svoga rođaka kanonika i sveučilišnog profesora u Padovi dobio ime Gaetano. Poodrastavši, dao se i on na knjigu, pa je u Padovi 1504. doktorirao iz državnoga i kanonskoga prava. Iste je godine primio tonzuru te svoj život uputio prema duhovničkom staležu. Njegova je grofovska obitelj imala posjed u Rampazzu. Nalazeći se jedno vrijeme ondje na ljetovanju, Kajetan je sa svojim bratom Batistom dao sagraditi crkvu u čast sv. Magdalene, koja i danas postoji te služi kao mjesna župna crkva. Dvije godine kasnije Kajetan odlazi u Rim te preuzima službu pisara papinskih pisama, povezanu s čašću apostolskoga protonotara. U to vrijeme postaje jednim od najaktivnijih članova Oratorija Božanske ljubavi sudjelujući u molitvama i dvorenju bolesnika. Na njegov je duhovni život i razvoj tada veoma utjecala mističarka iz Brescie, sestra Laura Mignani, s kojom se dopisivao. Za svećenika je zaređen 30. rujna 1516., a prvu je misu i on služio na sam Božić iste godine u bazilici Santa Maria Maggiore. Na Božić sljedeće godine u kapeli jaslica iste bazilike imao je viđenje u kojem mu je Presveta Djevica pružila dijete Isusa. Spomenploča čuva i danas uspomenu na taj događaj. Kajetan se god. 1518. vratio u svoju rodnu Vicenzu, u kojoj je pod mudrim i prosvijetljenim duhovnim vodstvom dominikanca Giambattiste da Crema mnogo učinio za procvat kršćanske pobožnosti u raznim bratovštinama. Svoju je djelatnost proširio i u Veronu te Veneciju. Članovima bratovštine Božanske ljubavi govoraše: »U svome bližnjemu gledajte uvijek samo Isusa na njegovu patničkom putu!« Toga se u svome radu i susretu s ljudima i sam držao. Došavši poslije smrti svoje majke iz Vicenze u Veneciju, dao je g. 1523. ovim riječima bilancu svoga rada: »Venecija je stvarno divan grad. Pa ipak, kako bi nad njim trebalo plakati! Tu nema nikoga koji bi tražio raspetoga Isusa. Nisam susreo ni jednog jedinog plemića koji bi ljubav prema Kristu pretpostavio svojoj slavi. Ne kažem da ljudi nemaju dobre volje, no oni se ipak stide da budu zapaženi kako idu na ispovijed i pričest. Neću stoga popustiti u nastojanju sve dok ne budem vidio da kršćani kao izgladnjeli hite k svećeniku da bi se mogli nahraniti Euharistijom te da im to služi na veću čast, a ne na sramotu.« Promatrajući sve više i dublje situaciju, počeo se baviti mišlju o osnutku elitne skupine svećenika koja bi bila spremna provoditi primjeran život te uz gajenje molitve baviti se i apostolatom. Da ostvari tu namisao, vratio se g. 1523. u Rim, gdje mu se pridružiše kao prvi suradnici Giampietro Carafa, biskup u Chietiju, te budući papa Pavao IV., Bonifacije Colli i Pavao Consiglieri. Novi red breveom od 23. lipnja 1524. odobrio je papa Klement VII. Njegovi su se prvi članovi odrekli najprije svojih nadarbina, a zatim 14. rujna iste godine na blagdan Uzvišenja svetog Križa u bazilici Sv. Petra položili svečane zavjete na ruke mons. Bonciana, biskupa iz Caserte, te papina delegata do daljnjega. I tako se rodio novi tip redovnika, regularni klerici, a prozvaše se teatinci. Prvi im je poglavar bio ne Kajetan, već Giampietro Carafa, biskup Chietija, koji se latinski kaže Theates, pa otuda i ime novih redovnika teatinci. Taj je pojam onda značio biti pobožan, ispravan i strog redovnik, vjeran dužnostima, savjestan, revan i točan u svemu. Sveti Kajetan je duhovni život definirao kao radost, »pravu i neprocjenjivu radost, po kojoj se čovjek kršćanin u svemu dušom i tijelom suobličuje Isusu Kristu.« To suobličenje je jedina želja njegova života. Za Kajetana nasljedovati Krista znači nasljedovati ga raspetoga. I onda se kao i danas mnogo raspravljalo o obnovi Crkve, stvarale su se za tu obnovu mnoge teorije tako da su ljudi bili već umorni od svega toga. Teatinci sa svojim duhovnim programom nasljedovanja Krista raspetoga zahvaćali su u ono bitno, bez čega nema i ne može biti obnove. Kajetan je ponavljao: »Duše se ne čiste u osjećajnoj već u djelotvornoj ljubavi.« Tim je htio naglasiti da jedino samozataja i nošenje križa, povezani žarom ljubavi, donose pravi život i obnovu. Kajetan je djelovao u Veneciji, Veroni, a onda dulje vremena u Napulju. U tom je gradu sa svojim redovnicima nastojao odgajati kršćanski puk čestim primanjem sakramenata i tako je u XVI. stoljeću postao jedan od prvih promicatelja česte svete pričesti. Uz to je radio mnogo na socijalnom zbrinjavanju bolesnika. Kajetan je umro u Napulju na današnji dan godine 1547. Tijelo mu se časti u crkvi San Paolo Maggiore, u kapeli zvanoj Soccorpo. Blaženim ga je proglasio 8. listopada 1629. Urban VIII., a svetim 12. travnja 1671. Klement X. Njegov suvremenik i subrat u redovničkom životu Erasmo Danese da Gaeta ovako je ocrtao njegov portret: »Bio je osrednjega stasa, više visok nego nizak, lice mu je bilo okruglo s lijepim očima i usnama punim blagosti.« Papa Pio XII. označio je sv. Kajetana kao »vatrenog apostola božanske ljubavi te značajnog pobornika kršćanskoga milosrđa«. Glasoviti duhovni pisac P. Pourrat u svojoj klasičnoj knjizi Kršćanska duhovnost kaže za svetog Kajetana da je »imao živ osjećaj za siromaštvo, da je bio veoma umrtven nastojeći na taj način doći do pravog duševnog mira, da je imao žarku i nesebičnu ljubav prema Bogu i bližnjemu«. Toga velikoga sveca i obnovitelja Crkve kršćanski je puk jednostavno nazivao »svecem Providnosti« jer ga je resila izvanredna vjera i pouzdanje u Božju providnost. Njemu su u čast podignute mnoge crkve. Među najljepše ide, svakako, ona u Münchenu, koja je u tome gradu zapravo najljepša crkva, opće poznata kao »Theatinerkirche«. Svečev su lik na platnu i u mramoru prikazali mnogi odlični umjetnici, kao Palma Mlađi, Tiepolo, Bernini. Kip se od toga posljednjega nalazi u bazilici Santa Maria Maggiore, a prikazuje sveca s djetetom Isusom na rukama. U jednom pismu Elizabeti Porto sv. Kajetan daje ove duhovne upute, koje i nama danas mogu biti od koristi: »Isus nam sebe dade za hranu. Nesretan je tko ne zna za toliki dar. Dano nam je da posjedujemo Krista, Sina Djevice Marije, a mi to nećemo: jao onome tko ne vodi brigu da ga prima! Kćeri, dobro koje sebi želim, i za te žarko molim. Ali da se ono postigne, nema drugog puta osim često moliti Djevicu Mariju da te pohodi sa svojim preslavnim Sinom. Štoviše, usudi se iskati da ti dade svoga Sina, koji je prava hrana duši u svetom oltarskom otajstvu. Ona će ti rado udovoljiti, a on će još radije doći da te ojača za sigurno hodanje ovom mračnom šumom u kojoj na nas vrebaju mnogi neprijatelji koji ipak ostaju po strani ako vide da se pouzdavamo u takvu pomoć.«
6. kolovoz 2009.
Preobraženje Gospodinovo
Danas slavimo veoma uzvišen događaj iz Kristova javnoga života, o kojem nas izvješćuju sva tri sinoptika Matej, Marko i Luka te sv. Petar u svojoj drugoj poslanici. On je s Ivanom i Jakovom bio povlašteni očevidac toga događaja, koji cijeloga života nije zaboravio, pa o njemu u spomenutoj poslanici piše: “Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova (božanskog) veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzvišene Slave došao glas: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.’ I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori. Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima” (2 Pt 1,16-19). U drugoj polovini svoga apostolskoga života Isus se jedne večeri s trojicom odabranih apostola popeo na Tabor, što se jedinstveno poput kakvog divovskog stošca iz plodne Ezdrelonske doline diže nebu pod oblake. Bila je noć, Gospodin je po običaju molio, a učenici su od umora pozadrijemali. I dok je Isus molio, “lice mu zasja kao sunce” (Mt 17,2), a “njegove haljine postadoše tako sjajnobijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji” (Mk 9,3). Ostatak događaja prepustimo majstoru pera svetom Luki, neka nam ga što više dočara. “I gle, dva čovjeka, Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu. Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, vidješe ga u sjaju, i obojicu što su stajali s njim. Dok su se ovi rastajali od njega, Petar mu, ne znajući što govori, reče: ‘Učitelju, dobro je da ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.’ Dok je on to još govorio, naiđe oblak te ih prekrije. Kad zamakoše u oblak, učenici se prestrašiše, a iz oblaka doprije glas: ‘Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!’ U isti čas kad glas zaori, Isus se nađe sam. Oni su šutjeli i nikom ništa nisu kazivali u to vrijeme što su vidjeli” (Lk 9, 30-36). Pius Parsch se pita što nam blagdan Preobraženja želi reći te nabraja četiri poruke. Prva je da sa strahopočitanjem punim vjere i klanjanja gledamo na Krista, vječnoga i neizmjernoga Kralja. I današnji je blagdan dan koji nas podsjeća na Krista Kralja. To se očito vidi u Časoslovu Božjega naroda kad nas Crkva u antifoni pred Jutarnju poziva: “Dođite, poklonimo se Višnjem kralju Slave!” Druga je da u Isusovu preobraženju gledamo sliku i našega preobraženja, “kad on, Krist, iz zemlje uskrisi mrtve i ovo naše smrtno tijelo suobliči slavnome tijelu svome”. Treća je poruka moralne prirode, a sastoji se u tom da u svjetlu Isusova preobraženja živimo, radimo i žrtvujemo se cijeli život. To konkretno znači da se neprestano nastojimo produhovljivati – voditi duhom – da gajimo nutarnji duhovni život te da se ne damo zarobiti materijalnim, sjetilnim i zemaljskim. Četvrta je napokon poruka da mi imamo i sakramenat preobraženja. To je Euharistija. U misnoj nam se žrtvi očituje i nalazi u našoj sredini preobraženi, proslavljeni Gospodin, a u pričesti primamo “sjeme preobraženja”.
Opširnije
Preobraženje Gospodinovo
Danas slavimo veoma uzvišen događaj iz Kristova javnoga života, o kojem nas izvješćuju sva tri sinoptika Matej, Marko i Luka te sv. Petar u svojoj drugoj poslanici. On je s Ivanom i Jakovom bio povlašteni očevidac toga događaja, koji cijeloga života nije zaboravio, pa o njemu u spomenutoj poslanici piše: »Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova (božanskog) veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzvišene Slave došao glas: ’Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.’ I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori. Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima« (2 Pt 1,16–19). U drugoj polovini svoga apostolskoga života Isus se jedne večeri s trojicom odabranih apostola popeo na Tabor, što se jedinstveno poput kakvog divovskog stošca iz plodne Ezdrelonske doline diže nebu pod oblake. Bila je noć, Gospodin je po običaju molio, a učenici su od umora pozadrijemali. I dok je Isus molio, »lice mu zasja kao sunce« (Mt 17,2), a »njegove haljine postadoše tako sjajnobijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji« (Mk 9,3). Ostatak događaja prepustimo majstoru pera svetom Luki, neka nam ga što više dočara. »I gle, dva čovjeka, Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu. Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, vidješe ga u sjaju, i obojicu što su stajali s njim. Dok su se ovi rastajali od njega, Petar mu, ne znajući što govori, reče: ’Učitelju, dobro je da ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.’ Dok je on to još govorio, naiđe oblak te ih prekrije. Kad zamakoše u oblak, učenici se prestrašiše, a iz oblaka doprije glas: ’Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!’ U isti čas kad glas zaori, Isus se nađe sam. Oni su šutjeli i nikom ništa nisu kazivali u to vrijeme što su vidjeli« (Lk 9, 30–36). U svojim Duhovnim vježbama sv. Ignacija u svjetlu svetoga Luke poznati bibličar, isusovac kardnial Carlo M. Martini na držanje Petrovo na Taboru stavlja ove primjedbe: »Petar Učitelju želi priskrbiti tri sjenice – ne znajući što govori. On želi misliti na Isusa i goste – Mojsija i Iliju – on na svoja ramena uzima Božje kraljevstvo. Ima pouzdanja u samoga sebe, velikodušan je – sjenice želi za druge ne za sebe. Osjeća se sposobnim da nešto učini. Takvo držanje prožima i nas kad se poistovjećujemo sa svojim radom te ga činimo više svojim nego Gospodinovim.« Ta je zadnja primjedba naročito na mjestu. Pius Parsch se pita što nam blagdan Preobraženja želi reći te nabraja četiri poruke. Prva je da sa strahopočitanjem punim vjere i klanjanja gledamo na Krista, vječnoga i neizmjernoga Kralja. I današnji je blagdan dan koji nas podsjeća na Krista Kralja. To se očito vidi u Časoslovu Božjega naroda kad nas Crkva u antifoni pred Jutarnju poziva: »Dođite, poklonimo se Višnjem kralju Slave!« Druga je da u Isusovu preobraženju gledamo sliku i našega preobraženja, »kad on, Krist, iz zemlje uskrisi mrtve i ovo naše smrtno tijelo suobliči slavnome tijelu svome«. Treća je poruka moralne prirode, a sastoji se u tom da u svjetlu Isusova preobraženja živimo, radimo i žrtvujemo se cijeli život. To konkretno znači da se neprestano nastojimo produhovljivati – voditi duhom – da gajimo nutarnji duhovni život te da se ne damo zarobiti materijalnim, sjetilnim i zemaljskim. Četvrta je napokon poruka da mi imamo i sakramenat preobraženja. To je Euharistija. U misnoj nam se žrtvi očituje i nalazi u našoj sredini preobraženi, proslavljeni Gospodin, a u pričesti primamo »sjeme preobraženja«. Tko je imao milost i sreću pohoditi sveta mjesta u Palestini, danas će se s naročitom radošću i oduševljenjem sjetiti uspona na Tabor. Odvajajući se od glavne ceste što prolazi Galilejom, uputit će se u duhu kroz seoce Dabbouryeh prema vrhuncu Tabora. Vijugava cesta ukosnica omogućuje uspon autobusom, ali ne i do vrha. Donde, zbog prevelike strmine, mogu samo manji automobili. Popevši se na visoravan na vrhu kroz velika srednjovjekovna vrata, ulazi se k veličanstvenoj novoj bazilici Preobraženja, koja je dovršena i posvećena g. 1924. Bazilika je građena u stilu starokršćanske rimskosirske arhitekture IV. i V. stoljeća. Njezina ljepota, kombinacija istočnih i zapadnih stilskih elemenata, odmah osvaja. Stupovi je dijele na tri lađe. Srednja je viša od ostalih dviju, a kulminira u apsidi, na kojoj se nalazi veličanstveni mozaik Gospodinova preobraženja. Spomenimo i to da joj je strop posvođen slavonskom hrastovinom. Uz baziliku se nalazi franjevački samostan te svratište za hodočasnike. Tu, u toj veličanstvenoj tišini odakle pucaju bajoslovni vidici na sve strane, franjevci i drugi redovnici Svete zemlje običavaju obavljati godišnje duhovne vježbe. Mjesto je za molitvu i razmišljanje veoma lijepo, da se ljepše poželjeti ne može. U Starom zavjetu Tabor se uz Karmel i Hermon spominje u pjesničkom i prenesenom smislu kao simbol ljepote i veličajnosti. Događaj koji se u Novom zavjetu na njemu zbio, a kojeg se danas spominjemo, to u potpunosti opravdava. Stoga i mi s Anastazijem Sinajskim, razmišljajući o Gospodinovu preobraženju na Taboru, uskliknimo: »Bez sumnje, Petre, ustinu je dobro nama biti tu s Isusom i u vijeke tu ostati. Gdje je veća sreća, što je uzvišenije, što odličnije od boravljenja s Bogom, od suobličenja s njim, od toga da se nađemo u svjetlu? Doista, svatko od nas, kad u sebi ima Boga i kad je preobražen u njegovu božansku sliku, s veseljem uzvikuje: Dobro nam je ovdje biti. Tu je sve svjetlo, tu je radost, blaženstvo, ugodnost, u srcu je sve mirno, vedro i blago. Tu gledamo Krista Boga. Tu se nastanjuje s Ocem, te dolazeći govori: Danas je došlo spasenje ovoj kući. Tu je s Kristom nagomilano blago vječnih dobara. Tu se ocrtavaju kao u ogledalu prvine i slike budućih vjekova.«
5. kolovoz 2009.
Sniježna Gospa
Službeno se današnji Gospin spomendan naziva Obljetnica posvete svete Marije Velike. To je slavna rimska bazilika, jedna od četiri velike, u Rimu zvana Santa Maria Maggiore. Nju je na rimskom brežuljku Eskvilinu, jednom od sedam brežuljaka, dao sagraditi papa Liberije (352-366), pa se po njemu naziva i liberijanska bazilika. Tu je crkvu, na uspomenu što je Efeški sabor g. 431. proglasio dogmu o Marijinu bogomaterinstvu, svečano posvetio presvetoj Bogorodici papa Siksto III. Ona je sve do dana današnjega najznačajnija, a i najčasnija Gospina crkva na kršćanskome Zapadu. Građena je u stilu starokršćanskih bazilika s monumentalnim stupovljem te velebnim mozaicima. U njoj su duhovni velikani našega stoljeća: papa Pio XII. i kardinal Stepinac služili svoju prvu misu, a davno prije njih sv. Ignacije Loyolski. U crkvi je grob sv. Jeronima, sv. Pija V. te milosna Gospina slika zvana “Spasenje rimskoga puka”. Raniji pučki naziv “Sancta Maria ad nives” – Sniježna Gospa veže se uz legendu po kojoj je usred ljeta na Eskvilinu pao snijeg i taj događaj bio je povod papi Liberiju da uz materijalna sredstva jednog bogatog rimskog patricija započne gradnjom te bazilike. Crkva se zove i “Sancta Maria ad praesepe” – Gospa od jaslica, jer je u njoj već koncem IV. stoljeća načinjena špilja, nalik na onu u Betlehemu gdje se rodio Isus. U toj je kapelici sv. Ignacije Loyolski na sam Božić velikom pobožnošću i u suzama služio svoju prvu misu. Za nju se pripremao velikim duhovnim žarom godinu i pol dana jer je bio ređen već 24. lipnja 1537., a prvu misu služio na Božić 1538. Kako je današnji spomendan vezan uz Efeški sabor, dobro je prisjetiti se da je baš taj sabor dao silan zamah kako teološkom naučavanju o Blaženoj Djevici Mariji, tako i pobožnosti prema njoj. Nakon toga sabora počeše se dizati crkve Gospi u čast, na Istoku izrađivati brojne ikone, a sveti Oci svojim perom slaviti Bogorodicu. U zaključnoj je propovijedi na završetku Efeškog sabora zagrijani branič Marijina bogomajčinstva protiv Nestorija, aleksandrijski patrijarh sv. Ćiril, Bogorodicu označio kao “neugasivu svjetiljku”, iz koje nam je zasvijetlio Krist, kao “nerazorivi hram”, kao “posudu neobuhvatljivoga” i kao “žezlo pravovjernosti”.
Opširnije
Sniježna Gospa
Službeno se današnji Gospin spomendan naziva Obljetnica posvete svete Marije Velike. To je slavna rimska bazilika, jedna od četiri velike, u Rimu zvana Santa Maria Maggiore. Nju je na rimskom brežuljku Eskvilinu, jednom od sedam brežuljaka, dao sagraditi papa Liberije (352–366), pa se po njemu naziva i liberijanska bazilika. Tu je crkvu, na uspomenu što je Efeški sabor g. 431. proglasio dogmu o Marijinu bogomaterinstvu, svečano posvetio presvetoj Bogorodici papa Siksto III. Ona je sve do dana današnjega najznačajnija, a i najčasnija Gospina crkva na kršćanskome Zapadu. Građena je u stilu starokršćanskih bazilika s monumentalnim stupovljem te velebnim mozaicima. U njoj su duhovni velikani našega stoljeća: papa Pio XII. i kardinal Stepinac služili svoju prvu misu, a davno prije njih sv. Ignacije Loyolski. U crkvi je grob sv. Jeronima, sv. Pija V. te milosna Gospina slika zvana »Spasenje rimskoga puka«. Raniji pučki naziv »Sancta Maria ad nives« – Sniježna Gospa veže se uz legendu po kojoj je usred ljeta na Eskvilinu pao snijeg i taj događaj bio je povod papi Liberiju da uz materijalna sredstva jednog bogatog rimskog patricija započne gradnjom te bazilike. Crkva se zove i »Sancta Maria ad praesepe« – Gospa od jaslica, jer je u njoj već koncem IV. stoljeća načinjena špilja, nalik na onu u Betlehemu gdje se rodio Isus. U toj je kapelici sv. Ignacije Loyolski na sam Božić velikom pobožnošću i u suzama služio svoju prvu misu. Za nju se pripremao velikim duhovnim žarom godinu i pol dana jer je bio ređen već 24. lipnja 1537., a prvu misu služio na Božić 1538. Kako je današnji spomendan vezan uz Efeški sabor, dobro je prisjetiti se da je baš taj sabor dao silan zamah kako teološkom naučavanju o Blaženoj Djevici Mariji, tako i pobožnosti prema njoj. Nakon toga sabora počeše se dizati crkve Gospi u čast, na Istoku izrađivati brojne ikone, a sveti Oci svojim perom slaviti Bogorodicu. U zaključnoj je propovijedi na završetku Efeškog sabora zagrijani branič Marijina bogomajčinstva protiv Nestorija, aleksandrijski patrijarh sv. Ćiril, Bogorodicu označio kao »neugasivu svjetiljku«, iz koje nam je zasvijetlio Krist, kao »nerazorivi hram«, kao »posudu neobuhvatljivoga« i kao »žezlo pravovjernosti«. Sve to nije samo lijep govor o Mariji, još manje govornički ukrasi, već slike i usporedbe koje označuju jedan veoma dubok i bogat sadržaj. One, kako misli suvremeni mariolog Leo Scheffczyk, dovode Mariju u uski odnos s Crkvom koju je Krist osnovao i sebi je kao glavi podložio. Zato je i sv. Ćiril Aleksandrijski u istoj propovijedi mogao reći: »Po Mariji nastaju sve crkve na svijetu, po njoj se narodi privode k pokori.« Tim se riječima ističe Marijino mjesto u povijesti spasenja. Marija vrši pomoćničku spasiteljsku ulogu. Tu je ulogu II. vatikanski sabor ovako označio: »Marijino materinstvo u ekonomiji milosti neprekidno traje, od časa pristanka, koji je vjerno dala kod navještenja i koji je nepokolebljivo održala pod križem, sve do trajnog proslavljenja svih odabranih. Jer, nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnoga spasenja. Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogibeljima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu. Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva imenima Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica. Ipak se to tako shvaća da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinoga Posrednika« (Dogmatska uredba o Crkvi Svjetlo narodâ, br. 62). Danas, na taj lijepi Gospin spomendan, puni zanosa zajedno sa svetim Ćirilom Aleksandrijskim izrecimo ovu pohvalu Mariji Bogorodici: »Zdravo, Ti koja si u svom svetom djevičanskom krilu obuhvatila onoga koji je neizmjeran i koji se ne može obuhvatiti. Po Tebi se slavi sveto Trojstvo i iskazujemo mu poklon; po Tebi je slavljen predragocjeni križ i klanjaju mu se po svemu svijetu; po Tebi se raduje nebo; po Tebi se vesele anđeli i arkanđeli; po Tebi bježe zli dusi; po Tebi je s neba odstupio zavodnik đavao; po Tebi je stvorenje što je palo uzeto u nebo; po Tebi je svekoliko stvorenje, sapeto prije otrovima idola, dospjelo do spoznaje istine; po Tebi se vjernicima ostvaruje sveto krštenje; po Tebi ulje radosti; po Tebi su po svemu svijetu zasnovane Crkve; po Tebi se narodi vode pokori. Što da dalje nabrajam? Po Tebi je jedinorođeni Božji Sin zasjao kao svjetlo onima koji su sjedili u tminama i u sjeni smrti; po Tebi prorokovahu proroci; po Tebi su apostoli naviještali spasenje narodima; po Tebi uskrsavaju mrtvi; po Tebi vladaju kraljevi, po svetom Trojstvu. Kojem bi od ljudi pošlo za rukom da po dostojanstvu proslavi preslavnu Mariju? Ona je i majka i djevica. Divne li stvari! To me čudo zapanjuje. Tko je ikada čuo da bi sam graditelj zabranio boraviti u hramu što ga on sagradi? Tko bi trpio sramotu poradi toga što je vlastitu služavku uzeo za majku? Eto, dakle, sve se veseli. Štujmo i klanjajmo se jedinstvu, bojmo se i častimo nedjeljivo Trojstvo! Slavimo uz hvale Mariju koja je vazda Djevica, sveti Božji hram, i njezinog Sina, i bezgrješnog zaručnika!«
Sveta Nona († 374)
Sveta Nona ne bijaše samo sveta žena i majka, već i majka svetaca. Ona je majka velikog istočnog svetog oca Grgura Nazijanskoga, svete Gorgonije i svetoga Cezarija. Rodila se u Kapadociji, a otac joj se zvao Filantios. Iako je bila kršćanka, udala se ipak za Grgura koji je bio pripadnik židovskopoganske sekte. Sljedbenici te sekte zvali su se ipsistari, tj. klanjatelji Svevišnjega. Noni je uz Božju milost pošlo za rukom muža pridobiti za kršćanstvo. On je postao tako dobar i revan kršćanin da je bio čak izabran za biskupa u Nazianzu i tu je časnu službu obavljao 40 godina umrijevši na glasu svetosti kao stogodišnjak oko g. 373. I on se poštuje kao svetac tako da je to jedinstven slučaj jedne obitelji u kojoj su svi članovi postali sveci. Nona je silno željela roditi sina. Nalazeći se u blagoslovljenom stanju, u snu joj bi objavljeno da će roditi sina i da će se zvati Grgur. Bit će to slavni sveti Grgur Nazijanski, veliki biskup, sluga Božji i teolog prvoga reda, koji će svojim djelima prosvijetliti Crkvu. Upravo njemu, koji je gajio izvanrednu ljubav i poštovanje prema svojoj svetoj majci, dugujemo ono malo što se o njoj znade. On je spominje u svojim pogrebnim govorima prigodom smrti svoga oca, svoga brata Cezarija i svoje sestre. Nije ju mogao mimoići ni u svojoj autobiografiji Poema de vita sua – pjesmi o svome vlastitome životu. Prema profilu koji je zacrtao njezin sin Grgur, Nona je bila uzor žene i majke koja nastoji živjeti prema kršćanskim načelima vježbajući se u svim krepostima. Bila je veoma pobožna, u crkvi se uvijek savršeno ponašala, obdarena čednošću i skromnošću. Kozmetička je sredstva, toliko draga drugim ženama i u ono doba, prepuštala glumcima i komedijašima, a svoje je srce ušteđenim novcem otvarala siromasima i potrebnima. Čvrsto je prianjala uz svoju vjeru i to je dala do znanja onima koji kršćanstvo nisu prihvaćali. Neka nam o njoj bar kratko izravno progovori sam Grgur. On piše: »Takve je vrline rese: jedna u kućnim poslovima, druga u dobrim djelima ili u njezinoj čistoći, treća opet u njezinim činima pobožnosti, u pokorama što ih nalagaše svome tijelu, u suzama, u molitvama, u brizi kojom se njezine ruke otvarahu prema siromasima; no Nonu valja slaviti zbog svih tih kreposti zajedno…« Eto, divnog profila jedne prave kršćanske majke koja se odgojila u nauku Evanđelja nastojeći živjeti prema njemu. Umrla je godine 374. dok se nalazila u crkvi na euharistijskom slavlju, a pokopana je uz grobove svetih mučenika. Prigodom njezine smrti Grgur nije sastavio ni održao govor, kao što je to učinio za druge pokojne članove svoje obitelji. Možemo ga razumjeti. Možda od ganuća ne bi mogao govoriti kraj mrtve takve majke. On je kasnije ipak opjevao smrt svoje majke u dva epigrama. Njezino je štovanje proširio na Zapad učeni Baronije stavivši je 5. kolovoza u Rimski martirologij. Vrijedno je da uspomena te svete majke bude trajno živa na pobudu svima, a osobito našim dragim kršćanskim majkama, koje su ures i ponos naše svete vjere.
4. kolovoz 2009.
Sveti Ivan Marija Vianney, župnik (1786-1859)
Jedva je kojem poniznu, čak i ponizivanu čovjeku pala u dio tolika slava kao Ivanu Vianneyju, koji je rođen 8. svibnja 1786., baš uoči same Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona. Seljačka obitelj iz koje potjecaše bijaše duboko kršćanska, otvorena siromasima i prosjacima. Ivan je proveo djetinjstvo i prvu mladost u doba strahovlade francuske revolucije, obrađujući očinska polja. U selu tada nije bilo nikakva učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se u kući pod starim velikim satom ispovjedio kod jednog svećenika koji je odbio položiti prisegu na revolucionarni ustav. Vianneyjeva je obitelj rado primala takve svećenike jer oni su i u najtežim časovima, uz opasnost od nasilne smrti, ostali vjerni Crkvi. U noćnim je satima Ivan prisustvovao vjeronauku što su ga po selu držale redovnice obučene u građansko odijelo. Na taj se način pripremao na prvu pričest, koju je primio u jednom štaglju, dok je vani stražila dobrovoljna straža. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Kad su se prilike po Francuskoj revoluciji kako tako smirile, došao je u susjedni Ecully, danas predgrađe Lyona, a onda još selo, za župnika pobožni i učeni svećenik Balley. Došao je čak iz Pariza, iz opatije Sv. Genoveve. On je brzo uočio pobožnog mladića Vianneyja iz Dardilliyja te ga uzeo k sebi u župni dvor da ga pripremi za svećeništvo. Taj je plan bio osujećivan raznim zaprekama. Najveća je bila Ivanova nesposobnost za učenje. Želio je biti svećenik, ali kako će kad je nesposoban za učenje i školu? Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodočašće u La Louvesc na grob svetog Franje Regisa. Bilo je to g. 1808. Pošao je onamo pješice, ne kupujući ništa, već proseći hranu. Sv. Franjo Regis mu je pritekao u pomoć: “Od tada je toliko napredovao u naukama da više nije upadao u malodušnost. Za vrijeme napoleonskih ratova Ivan je bio pozvan u vojsku, a onda silom prilika postao vojni bjegunac. Kad je prošla ta avantura i on se vratio kući da nastavi s učenjem, zapreka bijahu sjemenišni profesori koji su Ivana rušili gotovo na svakom ispitu. Zahvaljujući posredovanju i velikoj smionosti generalnog vikara iz Lyona, Balleyjeva osobnog prijatelja, Crkva je u osobi Ivana Vianneyja dobila jednog od svojih najboljih svećenika. Generalni je vikar ovako obrazložio svoju preporuku: “Vianney je pobožan, zna moliti krunicu i štuje Majku Božju. Milost i njegovo srce učinit će ostalo.” Nije se prevario u svome sudu, ni morao pokajati zbog svoje preporuke. Vianney je više nego opravdao dano mu povjerenje. On je napokon teškom mukom dovršio svoje nauke. Posljednji ispit što ga je uspio položiti čak je dokazao i stvarni napredak u naukama. Svećeničko ređenje, koje mu je 13. kolovoza 1815. podijelio mons. Simon, biskup Grenoblea, učinilo ga je Isusovim svećenikom zauvijek, jednim od najdostojnijih nosilaca svetoga reda. Svoju prvu misu služio je u sjemenišnoj kapelici odmah sljedeći dan. Toj radosti pridošla je i druga. Tek što se vratio u Ecully, saznao je da ga je lyonski nadbiskup imenovao kapelanom kod njegova dragoga gospodina Balleyja. Taj ga je časni svećenik još više uveo u molitveni, asketski i pastoralni život. Njih dvojica su se upravo natjecala u svetosti. Vianney je brzo nakon toga, već g. 1818., bio imenovan župnikom u Arsu. Generalni vikar Courbon ovako mu je obrazložio to imenovanje: “U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu; vi ćete je u nju unijeti.” Vianney je ostao na toj župi sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859. te unio u nju mnogo života i ljubavi prema Bogu. Otputovao je onamo pješice, a za njim su išla siromašna seoska kola vozeći njegovu skromnu prtljagu. Kad je bio već pred Arsom, uslijed guste magle nije se snalazio. Tada je susreo mladog pastira te ga upitao za put u Ars. Taj ga je odmah uputio jer je i sam bio iz tog sela. Župnik mu se zahvalio rekavši: “Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja ću ti pokazati put u nebo.” Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, veoma ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio da sve bude što ljepše. Arški je župnik brzo počeo sudjelovati i na pučkim misijama što su ih revni svećenici činili po okolnim župama. I dok se, kako je sam rekao, među svećenicima “isticao kao seoski blesan”, ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, već i voditi putem savršenosti prema Bogu. Mnogi su ga počeli pratiti i u Ars i tako je polako počeo onaj arški proštenjarski život, s mnoštvom hodočasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed. “Ars više nije Ars…”, mogao je ustvrditi i sam sveti župnik sa zahvalnošću Gospodinu. Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više. Taj je silni rad uznemirio i samoga kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vremena svetoga župnika po noći uznemirivao. Jedna je od rak-rana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje. Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neke vrste sirotište za siromašne i izložene djevojčice. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku. Za njih je učinio i svoje prvo čudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošću, ljudskošću, pa i humorom ponizni je arški župnik privlačio u Ars mnoštva, pa se to selo pretvorilo u pravo proštenište. Ljudi su naročito u velikom broju dolazili arškom župniku na ispovijed. Josip Toccanier, kasniji arški župnik, kao svjedok procesa beatifikacije, u dobi od 51 godine, izjavio je: “Jednog sam dana bio prisutan kad je u župno dvorište u Arsu došao neki mladić, koga nikad nisam vidio, jer je bio iz Hyeresa u Provenci, a nisam mu znao ni ime. Vianney mu je rekao: ‘Prijatelju moj, vi dakle želite postati kapucin?’ Mladić se silno začudio i pocrvenio. On je stvarno imao tu želju, a o njoj još ni s kim nije govorio, pa čak ni sa svojim ispovjednikom koji je kraj njega stajao.” Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika.
Opširnije
Sveti Ivan Marija Vianney, župnik (1786–1859)
Jedva je kojem poniznu, čak i ponizivanu čovjeku pala u dio tolika slava kao Ivanu Vianneyju, koji se rodio 8. svibnja 1786., baš uoči same Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona. Seljačka obitelj iz koje potjecaše bijaše duboko kršćanska, otvorena siromasima i prosjacima. Ivan je proveo djetinjstvo i prvu mladost u doba strahovlade francuske revolucije, obrađujući očinska polja. U selu tada nije bilo nikakva učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se u kući pod starim velikim satom ispovjedio kod jednog svećenika koji je odbio položiti prisegu na revolucionarni ustav. Vianneyjeva je obitelj rado primala takve svećenike jer oni su i u najtežim časovima, uz opasnost od nasilne smrti, ostali vjerni Crkvi. U noćnim je satima Ivan prisustvovao vjeronauku što su ga po selu držale redovnice obučene u građansko odijelo. Na taj se način pripremao na prvu pričest, koju je primio u jednom štaglju, dok je vani stražila dobrovoljna straža. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Kad su se prilike po Francuskoj revoluciji kako tako smirile, došao je u susjedni Ecully, danas predgrađe Lyona, a onda još selo, za župnika pobožni i učeni svećenik Balley. Došao je čak iz Pariza, iz opatije Sv. Genoveve. On je brzo uočio pobožnog mladića Vianneyja iz Dardilliyja te ga uzeo k sebi u župni dvor da ga pripremi za svećeništvo. Taj je plan bio osujećivan raznim zaprekama. Najveća je bila Ivanova nesposobnost za učenje. Želio je biti svećenik, ali kako će kad je nesposoban za učenje i školu? Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodočašće u La Louvesc na grob svetog Franje Regisa. Bilo je to g. 1808. Pošao je onamo pješice, ne kupujući ništa, već proseći hranu. Sv. Franjo Regis mu je pritekao u pomoć: »Od tada je toliko napredovao u naukama da više nije upadao u malodušnost.« Za vrijeme napoleonskih ratova Ivan je bio pozvan u vojsku, a onda silom prilika postao vojni bjegunac. Kad je prošla ta avantura i on se vratio kući da nastavi s učenjem, zapreka bijahu sjemenišni profesori koji su Ivana rušili gotovo na svakom ispitu. Zahvaljujući posredovanju i velikoj smionosti generalnog vikara iz Lyona, Balleyjeva osobnog prijatelja, Crkva je u osobi Ivana Vianneyja dobila jednog od svojih najboljih svećenika. Generalni je vikar ovako obrazložio svoju preporuku: »Vianney je pobožan, zna moliti krunicu i štuje Majku Božju. Milost i njegovo srce učinit će ostalo.« Nije se prevario u svome sudu, ni morao pokajati zbog svoje preporuke. Vianney je više nego opravdao dano mu povjerenje. On je napokon teškom mukom dovršio svoje nauke. Posljednji ispit što ga je uspio položiti čak je dokazao i stvarni napredak u naukama. Svećeničko ređenje, koje mu je 13. kolovoza 1815. podijelio mons. Simon, biskup Grenoblea, učinilo ga je Isusovim svećenikom zauvijek, jednim od najdostojnijih nosilaca svetoga reda. Svoju prvu misu služio je u sjemenišnoj kapelici odmah sljedeći dan. Toj radosti pridošla je i druga. Tek što se vratio u Ecully, saznao je da ga je lyonski nadbiskup imenovao kapelanom kod njegova dragoga gospodina Balleyja. Taj ga je časni svećenik još više uveo u molitveni, asketski i pastoralni život. Njih dvojica su se upravo natjecala u svetosti. R. Gilbert o njima piše: »Župnik iz Ecullyja i njegov kapelan divni su svećenici. I jedan i drugi prakticiraju pokoru i odricanje. Kad ne zaborave jesti, posluže se veoma jednostavnim obrokom: kuhanom govedinom i krumpirima. Na tijelu nose oštru kostrijet. A zašto? U duhu pokore za svoje i tuđe grijehe, da iz bližega slijede Isusa na križu. No, dobri je župnik Balley doskora umro. Ivan ga oplakuje kao što je oplakivao svoju majku. Oplakao ga je g. 1817. kao svoga najvjernijeg prijatelja i najboljeg učitelja na svijetu.« Vianney je brzo nakon toga, već g. 1818., bio imenovan župnikom u Arsu. Generalni vikar Courbon ovako mu je obrazložio to imenovanje: »U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu; vi ćete je u nju unijeti.« Vianney je ostao na toj župi sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859. te unio u nju mnogo života i ljubavi prema Bogu. Otputovao je onamo pješice, a za njim su išla siromašna seoska kola vozeći njegovu skromnu prtljagu. Kad je bio već pred Arsom, uslijed guste magle nije se snalazio. Tada je susreo mladog pastira te ga upitao za put u Ars. Taj ga je odmah uputio jer je i sam bio iz tog sela. Župnik mu se zahvalio rekavši: »Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja ću ti pokazati put u nebo.« Hodočasnik u Ars s ganućem promatra spomenik pred Arsom na mjestu toga susreta. Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Netko je o njegovim stanovnicima rekao da ih osim krsta ništa ne razlikuje od životinja. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, veoma ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio da sve bude što ljepše. Arški je župnik brzo počeo sudjelovati i na pučkim misijama što su ih revni svećenici činili po okolnim župama. I dok se, kako je sam rekao, među svećenicima »isticao kao seoski blesan«, ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, već i voditi putem savršenosti prema Bogu. Mnogi su ga počeli pratiti i u Ars i tako je polako počeo onaj arški proštenjarski život, s mnoštvom hodočasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed. »Ars više nije Ars…«, mogao je ustvrditi i sam sveti župnik sa zahvalnošću Gospodinu. Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više. Taj je silni rad uznemirio i samoga kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vremena svetoga župnika po noći uznemirivao. Jedna je od rakrana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje. Arški je župnik o tome svojim župljanima ovako govorio: »Nedjelja je dan dragoga Boga. On je stvorio sve dane u tjednu, on ih je mogao sve sebi pridržati, pa ipak on vam je dao 6 dana, a sebi je sačuvao sedmi. Kojim pravom dirate u ono što vam ne pripada? Znadete dobro da ukradeno nikada ne donosi korist. Dan koji budete ukrali Gospodinu, više vam neće biti od koristi. Poznajem dva sigurna sredstva koja dovode do prosjačkoga štapa: to su krađa i rad u nedjelju.« Ljudi su ga ipak poslušali i to se zlo u selu iskorijenilo. Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neke vrste sirotište za siromašne i izložene djevojčice. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku. Za njih je učinio i svoje prvo čudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošću, ljudskošću, pa i humorom ponizni je arški župnik privlačio u Ars mnoštva, pa se to selo pretvorilo u pravo proštenište. Ljudi su naročito u velikom broju dolazili arškom župniku na ispovijed. »Njemu, tj. Isusu, nije trebalo da mu tko dadne svjedočanstvo o čovjeku, jer je sam poznavao čovjekovu nutrinu« (Iv 2,25). Nešto od toga imao je i sveti arški župnik. Svjedoci koji su svjedočili o njemu u postupku za proglašenje blaženim tvrde da je bila tolika navala oko njegove ispovjedaonice jer je čitao u ljudskim srcima. Jedan od njih kaže: »Držim da mu bez naročite pomoći Duha Svetoga ne bi bilo moguće odgovoriti na tolika pitanja koja su mu svaki čas postavljali. Mislim da ga je Bog u svim njegovim poslovima neprestano prosvjetljivao. To je moje uvjerenje.« Čitanje savjesti bilo je, dakle, dar koji je Bog dao svome vjernome sluzi da mogne što bolje obavljati službu ispovjednika i duhovnog vođe. Josip Toccanier, kasniji arški župnik, kao svjedok procesa beatifikacije, u dobi od 51 godine, izjavio je: »Jednog sam dana bio prisutan kad je u župno dvorište u Arsu došao neki mladić, koga nikad nisam vidio, jer je bio iz Hyèresa u Provenci, a nisam mu znao ni ime. Vianney mu je rekao: ’Prijatelju moj, vi dakle želite postati kapucin?’ Mladić se silno začudio i pocrvenio. On je stvarno imao tu želju, a o njoj još ni s kim nije govorio, pa čak ni sa svojim ispovjednikom koji je kraj njega stajao.« Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika. Bio sam u Arsu na njegovu grobu. Ono što je tamo najljepše i najpotresnije jest župni stan, danas muzej, koji je ostavljen u stanju kakav je bio za Vianneyjeva života. Ta kuća odaje krajnje siromaštvo svećenika koji je za sebe malo trebao, a sve dao dragome Bogu. Ars je i danas poznato proštenište u koje svake godine na grob svetog župnika dolazi velik broj hodočasnika, možda i do 300.000. Za veće je skupove sagrađena velika podzemna crkva u koju može stati velik broj vjernika. Zahvaljujući sv. Ivanu Vianneyju, mali je i neugledni Ars postao u Crkvi glasovito i poznato mjesto, i danas stjecište pobožnih hodočasnika.
3. kolovoz 2009.
Blaženi Augustin Kažotić (1260/65-1323)
Pišući o njemu u I. svesku Biblioteke svetaca, Carlo Sisto kaže da je rođen u Trogiru, u Dalmaciji oko g. 1260., da je po narodnosti Hrvat te da mu se majka zvala Radoslava. Augustin je djetinjstvo i prvu mladost proveo u svome lijepom rodnom gradu, a onda, čuvši Božji glas, stupio u red svetoga Dominika. Blaženi papa Benedikt XI., također dominikanac, koji je upoznao našega Augustina najvjerojatnije za vrijeme jednog boravka u Rimu, imenovao ga je g. 1303. zagrebačkim biskupom. Augustin je bio 20 godina biskup prostrane zagrebačke biskupije, uvrstivši se u broj njezinih najznačajnijih biskupa. Kao biskup bio je veoma aktivan i poduzetan. Često je obilazio svoju biskupiju propovijedajući i dijeleći potvrdu. Zdušno se brinuo ne samo za duhovno dobro i ćudoređe svoga puka, već mu je nastojao pomoći i u materijalnom uzdizanju. U želji za obnovom zagrebačke Crkve Augustin je održao tri biskupijske sinode. Mnogo je brige posvećivao uređenju bogoslužja, svećeničkim pripravnicima, da se duhovno i teološki izgrade, a onda i svećenicima po župama. Sve to svjedoči da je nastojao biti brižan pastir koji se ozbiljno i odgovorno brine za povjereno stado. Kao član biskupskoga zbora sudjelovao je na Općem saboru u Viennu. Bilo je to g. 1311-1312. Augustin je bio zagrebačkim biskupom u doba kad su Hrvatska i Ugarska proživljavale teški građanski rat zbog kraljevskoga prijestolja. Kao biskup osobito se brinuo o svećeničkom podmlatku. Bogatiji su za svoje školovanje u sjemeništu plaćali, a siromašniji su se školovali besplatno. Augustin je u zagrebačkoj stolnici uredio bogoslužje: preuredio je dotadašnji posebni zagrebački obred: nešto prema papinskim odredbama, a nešto prema dominikanskom obredu. Mnogi su ga plemići zbog njegova značaja i kreposti uzimali kao suca u svojim međusobnim sporovima. Kad je i sam kao zagrebački biskup doživljavao nepravdu od plemića, na silu nije odgovarao silom. Zna se da je zbog toga živio u velikoj oskudici i siromaštvu. Augustin Kažotić, zagrebački biskup, zbog svoje svetosti života, velike kulture, snažne rječitosti među svim ugarskohrvatskim biskupima uživaše velik ugled. Zato mu državni staleži god. 1318. povjeriše jednu diplomatsku misiju kod pape Ivana XXII. u Avignonu, gdje su pape tada stanovali. On je morao pred Papom iznijeti tužbe na zloupotrebe što su ih činili i plemići i dvorjanici mladoga kralja Karla Roberta Anžuvinca, kao i sam kralj. Papa je Augustina dulje vremena zadržao na svome dvoru jer se neprijateljski raspoloženi kralj protivio njegovu povratku u Zagreb. I tako je kralj tuđinac jednom od najodličnijih hrvatskih sinova priječio povratak u domovinu. Papa je zbog toga bio prisiljen Augustinu dodijeliti drugu biskupiju. To je učinio g. 1322. premjestivši ga u Luceru, u Napuljskom Kraljevstvu, odakle su Anžuvinci i došli u Hrvatsku. Ondje se biskup Kažotić veoma posvetio obraćenju Saracena. Augustin je u Luceri biskupovao samo godinu dana jer je umro 3. kolovoza 1323. No i kroz to kratko vrijeme ostavio je ondje glas svetog i revnog pastira koga odmah nakon smrti počeše štovati kao sveca. Augustinovo je tijelo bilo sahranjeno najprije u crkvi Svetog Dominika, a poslije bi preneseno u katedralu, gdje se i danas poštuje. Carlo Sisto piše da su “Hrvati uzalud pokušavali kradom oteti blaženikovo tijelo” – pa nastavlja: “Narod ga je poradi brojnih čudesa što ih izvedoše njegove relikvije, među ostalim ozdravljenje nijemih i opsjednutih, brzo počeo štovati. To je štovanje g. 1702. službeno potvrdio papa Klement XI. U novije vrijeme opet je sve ispitano pa ima nade i za njegovu kanonizaciju.” D’Amato zaključuje: “Bio je primjer apostolske revnosti i svake kreposti pa je odmah poslije smrti bio štovan kao svetac. Njegovo štovanje odobrio je Inocent XII. (17. srpnja 1700), a Klement XI. ga bijaše proširio na Hrvatsku, Dalmaciju i biskupiju Luceru (1702).” Blaženikovo se tijelo nalazi danas u srebrnoj urni, koja je izrađena g. 1937. Dio relikvija dan je i zagrebačkoj katedrali, a čuva se u kapeli blaženog Augustina i drugih hrvatskih blaženika. Blagopokojni kardinal Alojzije Stepinac kao mladi zagrebački nadbiskup poveo je prvo hrvatsko narodno hodočašće u Luceru, koje ondje bi veoma svečano i srdačno primljeno.
Opširnije
Blaženi Augustin Kažotić (1260/65–1323)
»Sveti biskupe Augustine, diko Trogira, svjetlosti Zagreba, slavo hrvatskog naroda, brani svoje štovatelje pomoćima nebeske milosti!« Tako Crkva danas pjeva u antifoni večernjega hvalospjeva, označujući dva grada usko povezana sa životom našega blaženika, veličajući ga kao slavnoga sina hrvatskoga katoličkoga naroda. Da, bez ikakva pretjerivanja Augustin Kažotić je jedan od duhovnih velikana naše trinaeststoljetne kršćanske domaje. Pišući o njemu u I. svesku Biblioteke svetaca, Carlo Sisto kaže da se rodio u Trogiru, u Dalmaciji oko g. 1260., da je po narodnosti Hrvat te da mu se majka zvala Radoslava. Augustin je djetinjstvo i prvu mladost proveo u svome lijepom rodnom gradu, a onda, čuvši Božji glas, stupio u red svetoga Dominika. Petar Grgec napisao je vrlo vrijedan Kažotićev životopis u kojem je osvijetlio mnoge pojedinosti toga našega velikoga sina, po rodu plemića, no koji je duhovno plemstvo smatrao vrjednijim od krvnoga i zato prihvatio redovnički život u dominikanskome redu. Taj mu je, poslavši ga u Pariz, gdje je bila još vrlo živa uspomena na sv. Tomu Akvinca, omogućio vrhunsku filozofsku i teološku naobrazbu onoga vremena, spremivši ga tako za propovjednika i natpastira Zagreba, a kasnije Lucere. U sažetom, ali znanstveno vrlo vrijednom prikazu našeg blaženika iz pera dominikanca Franje Šanjeka u njegovu odličnom djelu Crkva i kršćanstvo u Hrvata (sv. 1, str. 1772–1777), odmah na početku čitamo: »Malo je naših ljudi u srednjem vijeku doseglo popularnost i ugled trogirskog dominikanca i zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića. Papa Benedikt XI. i Ivan XXII., napuljski kralj Robert I. Anžuvinac i kalabrijski vojvoda Karlo, slikar Tomaso da Modena, historičari Opicinus de Canistris, Galvano Fiamma, Bernard Gui i Miho Madijev, Augustinovi suvremenici, predstavljaju ga kao vrsna propovjednika i učenjaka s naglašenom erudicijom, dobrotom, izvanrednim smislom za suosjećanje sa siromasima i obespravljenima i drugim ljudskim vrlinama.« Blaženi papa Benedikt XI., također dominikanac, koji je upoznao našega Augustina najvjerojatnije za vrijeme jednog boravka u Rimu, imenovao ga je g. 1303. zagrebačkim biskupom. Augustin je bio 20 godina biskup prostrane zagrebačke biskupije, uvrstivši se u broj njezinih najznačajnijih biskupa. Kao biskup bio je veoma aktivan i poduzetan. Često je obilazio svoju biskupiju propovijedajući i dijeleći potvrdu. Zdušno se brinuo ne samo za duhovno dobro i ćudoređe svoga puka, već mu je nastojao pomoći i u materijalnom uzdizanju. Alfonso D’Amato, s Dominikanskog povijesnog instituta u Bologni, piše u Enciclopedia cattolica: »Kao zagrebački biskup 1303–1322. posvetio se obnovi klera, obrani prava Crkve, smirivanju duhova razjedinjenih u suprotnim strankama.« U želji za obnovom zagrebačke Crkve Augustin je održao tri biskupijske sinode. Mnogo je brige posvećivao uređenju bogoslužja, svećeničkim pripravnicima, da se duhovno i teološki izgrade, a onda i svećenicima po župama. Sve to svjedoči da je nastojao biti brižan pastir koji se ozbiljno i odgovorno brine za povjereno stado. Kao član biskupskoga zbora sudjelovao je na Općem saboru u Viennu. Bilo je to g. 1311–1312. Glasoviti povjesničar općih sabora J. D. Mansi († 1769) uvrstio je u svoju zbirku o dokumentima općih sabora i jednu Raspravu o siromaštvu Krista i apostola blaženoga Augustina, zagrebačkog biskupa. Evo jednog odlomka iz te rasprave: »Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući? To sve traže pogani. Tim riječima Gospodin nije htio reći da ništa ne treba priskrbljivati za budućnost, nego prije da ne zanemare povjerenu im službu propovijedanja zbog straha da će im nedostajati potrebno, i da propovijedanjem ne bi išli za postizavanjem zemaljske koristi. Mogao bi netko pitati: ako su dobra kojima su se apostoli služili bila njihovo vlasništvo, zašto im je onda bilo zabranjeno da ih brane na sudu, kako stoji u Mt 5,40: Tko bi te htio na sudu tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač. Na isti način nisu smjeli tražiti da im se vrati oduzeto, prema Lk 6,30: Od onoga koji uzima što je tvoje ne traži nazad. Na to treba primijetiti: takve zapovijedi nisu dane, čini se, za to da se (redovito) provode u djelo, već ako ih i treba doslovce opsluživati, onda je ipak očito da oduzeta stvar pripada onomu od koga je oduzeta, jer Gospodin kaže: ’tvoje košulje’, ’tvoje’. Zabranjuje mu, doduše, da vodi parnicu zbog zaštite ili vraćanja svojih stvari, no ne zbog toga što bi one po pravu pripadale onima koji su ih oduzeli, nego zato da bi se izbjegla tjeskobna zabrinutost u parničenju, a strpljivost savršenih muževa bila trajnija. Isto tako, ono što Evanđelje kaže: ako te netko udari po jednom obrazu, ti mu pruži i drugi – ne znači da obraz nije tvoj, nego da je strpljivost slugu Božjih to vrjednija što mirnije podnose nepravdu u prilikama svakodnevnog života. Upravo na to poziva Apostol sve vjernike, a ne samo one savršene, kad u 1 Kor 6,7 piše: Bez sumnje vam je već to nedostatak što uopće imate parnice među sobom; zašto radije ne pretrpite nepravdu? Apostoli, dakle – da ne bi bili ometani u duhovnoj službi ili da ne bi izgledali pohlepni za zemaljskim dobrima – s pravom su se odrekli tjeskobne brige parničenja i sporenja zbog zemaljskih stvari, ili čak i toga da s velikom žestinom iznose svoje zahtjeve.« Augustin je bio zagrebačkim biskupom u doba kad su Hrvatska i Ugarska proživljavale teški građanski rat zbog kraljevskoga prijestolja. Kao biskup osobito se brinuo o svećeničkom podmlatku. Bogatiji su za svoje školovanje u sjemeništu plaćali, a siromašniji su se školovali besplatno. Augustin je u zagrebačkoj stolnici uredio bogoslužje: preuredio je dotadašnji posebni zagrebački obred: nešto prema papinskim odredbama, a nešto prema dominikanskom obredu. Mnogi su ga plemići zbog njegova značaja i kreposti uzimali kao suca u svojim međusobnim sporovima. Kad je i sam kao zagrebački biskup doživljavao nepravdu od plemića, na silu nije odgovarao silom. Zna se da je zbog toga živio u velikoj oskudici i siromaštvu. Augustin Kažotić, zagrebački biskup, zbog svoje svetosti života, velike kulture, snažne rječitosti među svim ugarskohrvatskim biskupima uživaše velik ugled. Zato mu državni staleži god. 1318. povjeriše jednu diplomatsku misiju kod pape Ivana XXII. u Avignonu, gdje su pape tada stanovali. On je morao pred Papom iznijeti tužbe na zloupotrebe što su ih činili i plemići i dvorjanici mladoga kralja Karla Roberta Anžuvinca, kao i sam kralj. Papa je Augustina dulje vremena zadržao na svome dvoru jer se neprijateljski raspoloženi kralj protivio njegovu povratku u Zagreb. I tako je kralj tuđinac jednom od najodličnijih hrvatskih sinova priječio povratak u domovinu. Papa je zbog toga bio prisiljen Augustinu dodijeliti drugu biskupiju. To je učinio g. 1322. premjestivši ga u Luceru, u Napuljskom Kraljevstvu, odakle su Anžuvinci i došli u Hrvatsku. Ondje se biskup Kažotić veoma posvetio obraćenju Saracena. Augustin je u Luceri biskupovao samo godinu dana jer je umro 3. kolovoza 1323. No i kroz to kratko vrijeme ostavio je ondje glas svetog i revnog pastira koga odmah nakon smrti počeše štovati kao sveca. Augustinovo je tijelo bilo sahranjeno najprije u crkvi Svetog Dominika, a poslije bi preneseno u katedralu, gdje se i danas poštuje. Carlo Sisto piše da su »Hrvati uzalud pokušavali kradom oteti blaženikovo tijelo« – pa nastavlja: »Narod ga je poradi brojnih čudesa što ih izvedoše njegove relikvije, među ostalim ozdravljenje nijemih i opsjednutih, brzo počeo štovati. To je štovanje g. 1702. službeno potvrdio papa Klement XI. U novije vrijeme opet je sve ispitano pa ima nade i za njegovu kanonizaciju.« D’Amato zaključuje: »Bio je primjer apostolske revnosti i svake kreposti pa je odmah poslije smrti bio štovan kao svetac. Njegovo štovanje odobrio je Inocent XII. (17. srpnja 1700), a Klement XI. ga bijaše proširio na Hrvatsku, Dalmaciju i biskupiju Luceru (1702).« Blaženikovo se tijelo nalazi danas u srebrnoj urni, koja je izrađena g. 1937. Dio relikvija dan je i zagrebačkoj katedrali, a čuva se u kapeli blaženog Augustina i drugih hrvatskih blaženika. Blagopokojni kardinal Alojzije Stepinac kao mladi zagrebački nadbiskup poveo je prvo hrvatsko narodno hodočašće u Luceru, koje ondje bi veoma svečano i srdačno primljeno. U povodu 650. obljetnice smrti blaženoga Augustina opet je bilo pod vodstvom zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića organizirano hodočašće u Luceru. Na koncelebriranoj svečanoj misi u Luceri, u nedjelju 19. kolovoza 1973., vjernicima je pročitano zajedničko pismo zagrebačkog nadbiskupa mons. Franje Kuharića i lučerskog biskupa mons. Angela Criscita Svetom Ocu, da bi se ubrzao postupak za proglašenje Augustina Kažotića svetim. Molba je sastavljena na latinskom jeziku, a vjernicima pročitana u talijanskom i hrvatskom prijevodu, kako bi se i oni, po uzoru na davna kršćanska vremena, mogli pridružiti pljeskom i aklamacijom. U molbi stoji: »Preblaženi Oče, potpisani pastiri crkava Lučerske i Zagrebačke ponizno dolaze pred Vrhovnog pastira u ime svoje i u ime svojih vjernika s toplom molbom da se udostoji unijeti u popis svetih zagrebačkoga, a zatim lučerskoga biskupa blaženog Augustina Kažotića, jedinoga hrvatskoga biskupa kojeg je štovanje Sveta Stolica potvrdila. U tako ozbiljnom trenutku, kakav je sadašnji, takav čin očinske dobrote Kristova namjesnika prema hrvatskom narodu, koji je tijekom stoljeća bio vjeran i odan Apostolskoj stolici, bio bi namijenjen oživljavanju vjere i kršćanskog života u vjernicima Hrvatske, a biskupe hrvatskog naroda podupro bi u njihovoj tako teškoj i tegobnoj službi… Mi, potpisani pastiri, povjeravamo Vašoj Svetosti tako znamenita pastira jedinstva i slobode Crkve da bude proslavljen pred licem cijele Crkve. Najveća bi pak radost nas i naših vjernika bila kad bi se odgovarajuća kanonizacija blaženog Augustina Kažotića izvršila u tijeku ove 650. godine po njegovoj smrti.« To hrvatsko hodočašće u Luceru dobilo je najvišu pohvalu od samoga Pavla VI., a Papi je dalo povoda da javno uzveliča našega blaženika, istakne njegovu suvremenost, ohrabri hrvatskog primasa, hodočasnike, a preko njih i sve hrvatske vjernike. U srijedu 22. kolovoza hrvatski su hodočasnici s ostalima iz drugih zemalja bili u generalnoj audijenciji kod Pavla VI. Za vrijeme te audijencije Papa se našim hodočasnicima posebno obratio, pošto je na početku audijencije svima predstavio zagrebačkog nadbiskupa. Predstavio ga je ovim riječima: »Monsinjor Kuharić je nasljednik na zagrebačkoj stolici kardinala Šepera, koga smo im ukrali, postavivši ga za prefekta Kongregacije za nauk vjere. Monsinjor Kuharić je osobito nasljednik kardinala Stepinca.« Za vrijeme same audijencije Papa je hrvatskim hodočasnicima rekao ovo: »Veoma nam je drag vaš posjet. Svima vam dovikujemo našu srdačnu dobrodošlicu. Stotinu i dvadeset je tih hodočasnika, koji su došli u Italiju na čelu sa svojim veoma revnim pastirom, mons. Franjom Kuharićem, a prigodom 650. obljetnice smrti bl. Augustina Kažotića. Da bi razumjeli i drugi hodočasnici i njihovi voditelji ovdje iz raznih narodnosti, ističemo da je bl. Augustin Kažotić bio biskup u Zagrebu, a poslije u Luceri, gdje i počivaju smrtni ostaci toga blaženika, koji je bio ujedno i slava dominikanskoga reda… Predragi svećenici i laici, privrženost koju pokazujete prema svome blaženiku, vaša vjernost koju pokazujete njegovim poukama u primjeru, pobožnost koja vas je potakla da slijedite njegove staze u Italiju, uistinu je nešto uzorno. Ta svima su nam potrebni dobri primjeri, čini koji govore srcima drugih. A vi o tome govorite. Potičemo vas ovdje pred svima da vam uvijek bude na pameti i pred očima davni lik uzornoga, katoličkoga života blaženoga Augustina Kažotića. Njegov primjer propovjednika i biskupa i danas je itekako suvremen zbog žive revnosti i zbog onoga što je pretrpio u službi Crkve te na obranu slobode te Crkve. Sve su to stvari i danas vrlo suvremene. Lik je biskupa Kažotića i danas suvremen također zbog njegove posebne ljubavi prema papi, Petrovoj stolici, zbog njegove pobožnosti prema Mariji. Želio je da ta pobožnost resi biskupiju u Luceri pa da se i sam taj grad nazove Marijinim gradom. Mi vam zahvaljujemo da ste nas svojom prisutnošću podsjetili na jednoga blaženika koji zaslužuje da bude više poznat i čašćen. On neka vam svojim zagovorom pomogne, neka vas ohrabri u kršćanskoj vjernosti i nadi. I mi ćemo se njemu moliti za vas. Štoviše, moramo vam reći: od nas vi niste zaboravljeni. Vi biste možda mogli i pomisliti: ta, zar Rim, koji znade toliko toga, zar na nas i pomišlja? Da, preuzvišeni, mi mislimo na vaš grad. Spominjemo se vaše domovine, mislimo na vaš narod, jer znamo što znači biti vjeran, što znači biti vjeran u vremenu i na mjestu što ga je Gospodin izabrao za vaš boravak u ovom razdoblju povijesti. Uz vas smo, preuzvišeni. Pratimo vas s velikim razumijevanjem za vaše teškoće, kako ste se i sami mogli uvjeriti. Osobito vas pratimo s udivljenjem zbog vaših kreposti. Nastojte proširiti među svoje sinove i svoj narod kršćansku tradiciju koja poštuje vaše ljude i vašu domovinu. Svakako znajte da vas Papa u poniznoj osobi koja vam ovdje govori slijedi, podržava i blagoslivlje.« Veliku Kažotićevu popularnost potvrđuju i brojni hrvatski povjesničari i duhovni pisci. Navedimo neke od njh: Baltazar Adam Krčelić (1715–1778), koji o našem blaženiku piše u Povijesti zagrebačke stolne crkve te Živlenje bl. Gazoti Auguština (Zagreb, 1747). Ivan Tomko Mrnavić (1759–1639) napisao je latinski blaženikov životopis. Pavlin Hilarion Gasparotti (1714–1762), Czvet szveteh, Beč, 1760. Josip Buturac, Bl. Augustin Kažotić, Jeronimsko svietlo, Zagreb, 1942. Petar Grgec, Bl. Augustin Kažotić. Stručno pisani životopis, izdan poslije II. svjetskog rata. Isti je autor u svom djelu Sveta Hrvatska u narodnom stilu opjevao hrvatskog blaženika Kažotića. Od stranih pisaca spomenimo dominikanskog povjesničara Sigismunda Ferrariusa koji je u Beču 1637. izdao blaženikov životopis. Alfredo Ciampi, Il beato Agostino Kažotić (1956). Ovo je djelo prevedeno i na hrvatski te izdano, na žalost, u ciklostilskoj tehnici. Tada kod nas za Crkvu nije bilo drugih mogućnosti. Svoj prikaz blaženog Augustina završimo Grgecovim himnom tom našem Božjem ugodniku, a taj se himan u završnici pretvara u ovu molbu: Mi ti se, dakle, molimo, Svijetla zvijezdo hrvatska. Ti naše molbe usliši, Zemljake svoje utješi! Daj da nas minu nevolje, Nesloga nek nas ne kolje, Zdravlje isprosi živima, A vječni pokoj mrtvima. Uz rosu Božje milosti Daj da nas rese kreposti, Kada sa svijeta pođemo, Izmoli da k Bogu dođemo. Presveto Trojstvo slavimo, Oca sa Sinom hvalimo, Svetoga Duha častimo, Skupno im slava kličemo. Amen.
2. kolovoz
Sveti Stjepan I., papa († 257)
Najstarija i najpouzdanija vijest o štovanju Stjepana I. sadržana je u spisu Depositio Episcoporum, u kojem se spominje da je 2. kolovoza bio pokopan na Kalistovu groblju. Neki martirologiji kažu da je umro kao mučenik, međutim su kasnija istraživanja utvrdila da je umro prirodnom smrću te da je pokopan na Kalistovu groblju na Apijevoj cesti. Pontifikat mu je bio kratak. Trajao je samo tri godine… (254-257). On je raznim zahvatima uz pristanak drugih biskupa neosporno utvrdio primat rimskoga biskupa. Za njegove je vladavine došlo do vrlo žestoke rasprave o ponovnom podjeljivanju krsta i to između njega i slavnoga kartaškoga biskupa sv. Ciprijana. Taj je – kao uostalom i dio biskupa Male Azije – zastupao mišljenje da krivovjerce kao takve, koji su bili rođeni i kršteni u kakvom krivovjerju, kad prelaze u Katoličku crkvu, valja nanovo krstiti jer je heretički krst nevaljan. Međutim je papa Stjepan I., a s njim i cijeli Zapad, kao i najveći dio Istoka, držao da je krštenje valjano pa makar bilo podijeljeno i od heretika. Zbog toga je Papa, pozivajući se na sv. Petra, tražio od Ciprijana da one koji su već kršteni ponovno ne krsti. Sukob je u tome pitanju prijetio raskolom do kojega nije došlo zbog smrti kartaškoga biskupa i pape Stjepana, koji umriješe u razmaku od godine dana. Papa Stjepan se u obrani primata rimskoga biskupa pozivao na Matejevo evanđelje, u kojem je riječ o Petrovu primatu. Budući da je rimska stolica Petrova stolica, to je i njezin primat prešao na njegove nasljednike. Zbog obrane primata rimskoga biskupa neki povjesničari stavljaju papu Stjepana I. na istu liniju s jednim Grgurom VII. i Inocentom III. u srednjem vijeku. Zaustavili smo se na liku sv. pape Stjepana I. i zbog toga što je on zaštitnik hvarske biskupije. Tome svecu podignuta je stara crkvica u Sustjepanu kod Dubrovnika, koja u svome pokladu čuva jednu veoma lijepu sliku.
Blaženi Petar Faber (1506–1546)
Pišući o Petru Fabreu, prvom svećeniku Družbe Isusove, njegov subrat o. Morel kaže da je riječ o čovjeku kratka života, a dugih putova. Faber, taj prvi i veoma dragi prijatelj Ignacija Loyole, prijateljskim vezama povezan također s Franjom Ksaverskim, živio je samo 40 godina, od 1506–1546. godine. Rodio se 13. travnja 1506. u Villaretu, ubavom savojskom seocu na padinama Grand Bonnarda. U rodnom je kraju proveo gotovo polovinu svoga vijeka u krilu dobre kršćanske seljačke obitelji, zatim u obližnjoj skromnoj školi, gdje je imao vrlo pametnog i duboko vjernog učitelja koji mu je u srce usadio ljubav prema knjizi i učenju. Napredovao je poput Isusa u Nazaretu u dobi, u pobožnosti i u mudrosti. Već u dobi od 12 godina položio je zavjet čistoće. Druga postaja Faberova života bio je Pariz. Onamo ga je g. 1525. odvukla želja za znanjem, i u Parizu će ostati desetak godina. Uronuo je u studentski život u sredini u kojoj su se skupljali studenti iz gotovo svih europskih zemalja, gdje je bilo stjecište najrazličitijih ideja i pogleda, a sve to u jednom razdoblju punom napetosti i promjena, koje bar po nekim vidovima bijaše slično vremenu što ga mi danas proživljavamo. U Parizu je u kolegiju Sv. Barbare započeo studij filozofije. Ondje mu bijaše drug studija, a s kojim je dijelio i sobu, njegov vršnjak vatreni Franjo Ksaverski. Kasnije im se pridružio i Ignacije Loyola, koji bijaše stariji. On je Faberu brzo postao učitelj duhovnoga života i izveo ga iz teških duševnih tjeskoba. Faber je postigao najprije bakalaureat, a onda licencijat iz filozofije. Nakon toga je g. 1533. kratko vrijeme proboravio u rodnom kraju, da se opet vrati u Pariz te početkom g. 1534., pod vodstvom sv. Ignacija, obavi velike mjesečne duhovne vježbe. Tada se odlučio da će slijediti svog duhovnog učitelja. Od veljače do svibnja 1534. Faber je primio niže i više redove i tako postao svećenik. Iste godine 22. srpnja, na blagdan Sv. Magdalene, s velikom je pobožnošću služio svoju prvu misu, o čemu daje oduška i u svome duhovnom dnevniku, zvanom Mémorial, koji je počeo pisati nalazeći se u Njemačkoj u lipnju 1542. Pisao ga je djelomično španjolskim, djelomično latinskim jezikom. Taj je dnevnik i njegova pisma najpouzdaniji izvor za upoznavanje njegove duhovne fizionomije. Iako je Faber pisao svoj Memorial posljednje 4 godine života, u njemu je obuhvaćeno sve važnije u njegovu životu. Kroz cijeli se taj spis kao crvena nit provlači njegova velika otvorenost i pažljivost prema pokretima Duha. Njime je prožet već kao dvanaestgodišnjak, dok je još čuvao svoje stado. O tome piše ovako: »O Duše Sveti, ti si me zvao, ti si me predusreo tolikim blagoslovima!… Ti si me zahvatio te obilježio neizbrisivim pečatom tvoga straha…« Faber je s Ignacijem i još s 5 sudrugova 15. kolovoza 1534., na svetkovinu Velike Gospe, na Montmartreu u Parizu položio zavjete siromaštva, čistoće te da će hodočastiti u Jeruzalem. Bilo je to u kapeli Naše Gospe od sedam žalosti. Faber, jedini svećenik među sudrugovima, služio je toga dana misu Naše Gospe te se u času pričesti s hostijom u ruci okrenuo prema sudrugovima. Tada su položili svoje zavjete. Ako u roku od godine dana ne budu mogli hodočastiti u Jeruzalem, stavit će se na raspolaganje papi. S tom su namjerom 15. studenoga 1536. ostavili Pariz te pošli u Veneciju. Prvoj sedmorici pridružiše se još nova tri sudruga. Kako je put u Svetu zemlju zbog rata između Venecije i Turske bio nemoguć, pođoše u Rim i staviše se na raspolaganje papi Pavlu III. Faber je u Rimu najprije kroz dvije godine na učilištu Sapienza predavao pozitivnu teologiju. U proljeće 1539. Ignacije i njegovi sudrugovi počeše sa savjetovanjima o osnutku Družbe Isusove. Red je 27. rujna 1540. potvrdio svojim vrhovnim ugledom sam papa Pavao III. Faber je g. 1539. bio skupa s Laynezom poslan u Parmu, gdje je djelovao sve do konca listopada sljedeće godine, a nakon toga počinje njegov život stalnoga putnika. Ipak možemo reći da su bila dva glavna polja njegova rada: Njemačka te Iberski poluotok. U jednom zbog reformacije veoma burnom svijetu Faber se sve više i više angažirao, a putujući glavnim putovima Europe vršio je silan utjecaj na velik broj ljudi svakoga položaja. Bilo je među njima i onih koji su bili veoma utjecajni. U Njemačkoj je sudjelovao u vjerskim razgovorima u društvu Petra Ortiza, savjetnika Karla V., zatim je davao duhovne vježbe, propovijedao, pohađao samostane, pisao razne upute, tako Opomene o vjeri i ćudoređu, O bratskoj ljubavi, Pouku za putovanje, Opomene o ispovijedima, Za nečiju privatnu obnovu. U Njemačkoj je pridobio za Družbu Petra Kanizija, koji ga je veoma cijenio i volio. Bio je to za novi red izvanredan dobitak. U Španjolskoj je mnogo učinio da se ondje Družba učvrsti te poraste i brojem i kakvoćom. Bio je pozvan da sudjeluje u radu Tridentskog sabora te se iz Španjolske dao na put. Kažu da je tada rekao: »Isusovac ne mora živjeti, ali mora slušati.« Te nam riječi danas mogu izgledati staromodne, no one to nisu jer iza njih stoji čovjek koji je bio uvijek otvoren onome što je spoznao kao volju Božju. Stigavši 17. srpnja 1546. u Rim Faber je nakon kratke bolesti umro u Vječnome gradu već 1. kolovoza. Savojski biskup sv. Franjo Saleški naredio je da se g. 1626. pokrene postupak za Petrovo proglašenje blaženim. Papa Pio IX. svečano je 5. rujna 1872. odobrio da se Petar Faber može štovati kao blaženik. Kao takvoga štovali su ga već prije mnogi sveci. Isusovac o. Guitton izdao je g. 1934. u Parizu knjigu pod naslovom Duša blaženoga Petra Fabera. Drugo prerađeno izdanje te knjige objelodanjeno je u Lyonu g. 1960. Tko je čita oduševit će se za bl. Petra Fabera. Bio je to čovjek blage ćudi, profinjene osjećajnosti, pravi anđeo u ljudskoj spodobi. Zato su ga toliko voljeli i poštivali svi koji su mu se približili. On je imao jako mnogo prijatelja i jedva mu je tko i mogao biti neprijatelj. Bio je čovjek molitve koji je, prema nauku svetog Ignacija, nalazio Boga u svim stvarima. Njegova su duga putovanja bili satovi najtoplije i najproživljenije molitve, o kojoj govore najljepše stranice njegova Memoriala. Gajio je veliku pobožnost prema Euharistiji, misa mu je bila središte i izvor duhovnoga života. Bio je i velik poštivalac anđela i svetaca. Na putu bi im se uvijek preporučivao i zazivao ih, osobito zaštitnike pojedinih zemalja, krajeva i gradova. Oružje njegova veoma plodnog apostolata bijahu duhovni razgovori i duhovne vježbe. Sam je sv. Ignacije tvrdio da u davanju duhovnih vježbi Faber nadmašuje sve druge. Jedan svjedok svjedoči za Fabera da je bio »čudesno privlačiv, u vladanju ponizan, veoma ozbiljan, rječit i učen«. Simon Rodriguez svjedoči o njemu ovako: »Posjedovao je neku vedru blagost i srdačnost kakve nikad kod nikoga nisam susreo. Ne znam kako je ulazio u prijateljstvo s drugima, on je malopomalo djelovao na njihovo srce tako da ih je svojim načinom djelovanja i svojom dražesti uvodio u ljubav prema Bogu.« Svim tim, uistinu, bogatim darovima srca valja još nadodati i solidno znanje koje posjedovaše, osobito odlično poznavanje Svetoga pisma u kojem se odlikovao tako da je pred najrazličitijim slušateljstvom s lakoćom mogao tumačiti pojedine svetopisamske tekstove.
Sveti Euzebije, verčelski biskup († 371)
Euzebije se rodio koncem III. ili početkom IV. stoljeća na otoku Sardiniji. Kao mladić došao je u Rim, pohađao školu te postao čitač rimske Crkve. Bio je suučenik i prijatelj Liberija, budućega pape. Vjerojatno je kao jedan od članova papinskoga poslanstva pošao u sjevernu Italiju. Došavši u Vercelli, ondje je jednoglasno izabran za mjesnoga biskupa. Papa Julije odobrio je taj izbor te ga sâm u Rimu 15. prosinca posvetio za biskupa. Prije obnove kalendara slavio mu se blagdan 16. prosinca, dan najbliži njegovu biskupskom posvećenju. O njemu smo u prvom svesku niza duhovnih velikana već pisali. No, neka mu je barem kratak spomen i danas, kad ga slavi cijela Crkva. U arijanskoj borbi Euzebije bijaše jedan od velikih branitelja božanstva Isusa Krista. Zbog vjere u tu istinu i njezine obrane morao je pretrpjeti neizrecive muke i progone. Bio je prognan čak u Palestinu u Skitopolis. Tamošnji je biskup Patrofil bio zagriženi arijanac pa je svim sredstvima nastojao slomiti nepokolebljivog biskupa. No taj je ostao čvrst kao stijena ne davši se ničim slomiti ni ikakvim ucjenama ublažiti. Bio je već na rubu smrti, ali pred nasiljem pokleknuo nije ni svoga uvjerenja pogazio nije. Kasnije mu bi ipak dopušteno da se vrati u svoje biskupsko sjedište. Usput je poduzeo veliko putovanje po Istoku. Pohodio je Cezareju u Kapadociji, važno kršćansko središte, prešao u Makedoniju, bio u Sardici (današnja Sofija) te dospio i u naš Sirmij. Posvuda je djelovao kao pravi apostol, poučavao, mirio, zablude iskorjenjivao. U proljeće 363. stigao je u Rim, gdje je o svemu izvijestio papu Liberija, a onda se nakon osmogodišnje žalosne odsutnosti vratio napokon u svoj Vercelli. Tu je odmah razvio veliku pastoralnu i drugu aktivnost. Sazvao je i jednu sinodu italskih biskupa na kojoj se raspravljalo o crkvama u Iliriku. Euzebije bijaše na čelu jedne mjesne crkve, no kao član biskupskoga zbora osjećao se odgovornim za cijelu Crkvu. Ta je odgovornost u doba arijanskih i drugih zabluda bila tim veća. Svi napori što ih je za Crkvu podnio, sva progonstva i patnje što ih je pretrpio, dokončaše njegove sile i on u dobi od 70 godina 1. kolovoza 371. preminu. Od spisa sv. Euzebija sačuvano je vrlo malo. U njih valja ubrojiti tri pisma: jedno upravljeno caru Konstansu, drugo vjernicima njegove biskupije i treće Grguru iz Elvire. Njegova je i jedna rasprava O Trojstvu. U njoj pobija vjerske zablude svoga vremena i to u vrlo zanimljivu obliku dijaloga između katolika i krivovjerca. Sv. Euzebije ide u niz velikih crkvenih likova burnoga IV. stoljeća. Bio je velik asketa, veoma revan duhovni pastir, prvi organizator kršćanstva u subalpskim predjelima sjeverne Italije, borac za pravovjerje, osobito za nicejsku vjeroispovijest, neustrašiv u borbi za ono što je spoznao kao istinito. Zbog pretrpljenih muka Crkva ga slavi kao pravog mučenika.
1. kolovoz 2009.
Sveti Alfonz Marija de Liguori (1696-1787)
Alfonz je rođen 27. rujna 1696. u Napulju kao sin velikoga admirala Napuljskoga Kraljevstva. Bio je veoma nadaren, volio je glazbu, pjesništvo i slikarstvo, ali se po očevu nalogu morao posvetiti studiju prava. Već sa 17 godina života postao je doktor pravne znanosti. Dvije godine kasnije postao je samostalan odvjetnik. Izgubio je veliki proces između vojvode od Gravine i velikoga toskanskoga vojvode. Tada mu se zgadilo nepoštenje u takvim procesima pa je zauvijek napustio odvjetničku karijeru. Htio je najprije stupiti u družbu oratorijanaca sv. Filipa Nerija, ali se tome usprotivio njegov otac. Tako je postao biskupijski svećenik i počeo djelovati u svome rodnom Napulju, ali s izvanrednom pastoralnom svježinom i novošću. Posvetio se vjerskoj pouci malih i velikih, brizi za bolesnike. Silna aktivnost naškodila mu je zdravlju pa je teško obolio te bio poslan na podulje bolovanje. Kako je tada imao vremena, mnogo je razmišljao i u njemu je dozrio njegov životni plan. Više neće davati prednost pastvi u gradu, već na zapuštenim selima. Da bi to postigao, osnova i novi red nazvavši ga redom Presvetog Otkupitelja. Njegovi se redovnici zbog toga zovu redemptoristi. Kao što je Isus slao svoje učenike dvojicu po dvojicu, osobito po selima, da propovijedaju blagu vijest Evanđelja, tako će raditi i duhovni sinovi sv. Alfonza. Zato je sastavio mnogo pastoralnih priručnika i katekizama. U njima se često puta očituje svečeva neobična domišljatost. Veliko područje djelovanja sv. Alfonza bila je moralna teologija, u kojoj njegov rad otvara novu epohu, koja se u mnogo čemu kao vrijedna zadržala još i danas. U dobi od 66 godina Alfonz je morao preuzeti biskupsku stolicu postavši biskupom biskupije Santa Agata dei Goti. Bila je to mala, ali veoma raštrkana biskupija. Zbog sve veće kostobolje i uloga svetac je mnogo trpio te molio da bude oslobođen biskupske službe, koju je obavljao vrlo vjerno i savjesno. No Papa mu je na molbu ovako odgovorio: “Meni je draže da vi i dalje upravljate biskupijom, pa bilo to i iz kreveta.” U 79. godini mogao se ipak povući u svoj samostan u Noceri dei Pagani, gdje je proživio daljnjih 12 godina. Ispunio ih je radom oko pisanja nabožnih knjiga kao što su: Veliko sredstvo molitve, Pohodi Presvetom sakramentu, Vječne istine, U Božjoj službi i još mnoge druge. On je tolikim dušama donio mnogo svjetla i utjehe, ali je sam morao u posljednjim godinama života mnogo pretrpjeti od skrupula i drugih tjeskoba. Umro je kao 91-godišnji starac. Bio je velik štovatelj Majke Božje i njoj u čast napisao je glasovitu knjigu Marijine slave, prevedenu na mnoge jezike, i koja je tolike uvela u pravu pobožnost prema Majci Božjoj. Papa Grgur XVI. proglasio je g. 1839. Alfonza svecem. Kasnije ga je papa Pio IX. proglasio naučiteljem Crkve, a Pio XII. nebeskim zaštitnikom svih ispovjednika i moralista.
Sveti Petar Julijan Eymard, svećenik (1811–1868)
Kršćanin bi po svojoj naravi morao biti euharistijski čovjek. Biskup Mahnić je, parafrazirajući poznatu Tertulijanovu misao, zastupao mišljenje da bi svećenička duša po naravi morala biti euharistijska. Mislim da je to u svome životu kao malo tko ostvario svetac Euharistije Julijan Eymard. On se rodio 4. veljače 1811. u La Mure, departmanu Isère, kod Grenoblea u Francuskoj, kao sin siromašnog obrtnika što je izrađivao noževe, a dva put se ženio. Bio je to veoma radišan čovjek, dobar kršćanin, oprezan s novcem, jer ga je malo posjedovao. Julijanova majka MarieMadeleine Pelorse bijaše neobično pobožna žena koja je svoga sinčića, dok je još bio u povojima, već sa sobom nosila u crkvu na bogoslužje. Kad je mališan poodrastao i ušao u mladenačke godine, pokazivao je izvanrednu ljubav i pobožnost prema Isusu prisutnom u presvetoj Euharistiji. Njemu nije bilo teško pred njim u svetohraništu proklečati i duže vremena. Euharistijski ga je Isus poput magneta snažno k sebi privlačio. Na dan svoje prve pričesti, koju je veoma snažno doživio, Petar Julijan Eymard je odlučio postati svećenik. Tako će se još više moći približiti Euharistiji jer svećenik je u najodličnijem smislu riječi službenik Euharistije. Petrov otac se opirao da mu sin stupi u sjemenište, no nakon njegove smrti on je ušao u sjemenište u Grenobleu. Ondje je zbog svoje duboke euharistijske pobožnosti brzo stekao velik ugled i sveopće poštovanje. Student teologije Eymard kao rijetko tko spremao se svim žarom na svećeničko ređenje koje mu je 20. srpnja 1834. podijeljeno. Kao svećenik djelovao je najprije u svojstvu kapelana na župi Chatte, a zatim kao župnik u Monteyardu. Na obje je župe sate i sate provodio u crkvi klanjajući se Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Postao je svećenik adorator euharistijske tajne. Njegova je duboka pobožnost silno djelovala na vjernike pa je na obje župe imao velikih pastoralnih uspjeha. Svojom izvanrednom dobrotom, ljubavlju i razboritošću uspio je već u drugoj godini pastoralnoga djelovanja da su svi vjernici prigodom uskrsne svetkovine pristupili sakramentu pomirenja i Euharistije. Julijan je kao svećenik na župi počeo jako osjećati osamljenost. To ga je navelo na pomisao da stupi u koju družbu. Mnogo je o tome razmišljao i molio, a onda zamolio svoga biskupa da smije stupiti u kongregaciju marista, što ju je nedavno osnovao časni Božji sluga Colin. Biskup ga je pustio teška srca jer mu se bilo teško dijeliti od tako pobožna i revna svećenika. Njegov su odlazak teško osjetili i njegovi vjernici. Odlazeći, susreo je na putu svoju sestru koja se vraćala iz Grenoblea. Ona ga je zamolila da ostane kod nje jedan dan. Brat joj je odgovorio: »Bog me zove baš danas, sutra bi bilo odviše kasno!« Sestra se zbog toga toliko zbunila da je pala u nesvijest. Pritekli su joj u pomoć prisutni suputnici, a Julijan je nastavio put prema novicijatu. Sveci koji put znaju biti čudni i nama neshvatljivi, no to je zato da nam snažno naglase koju istinu. Julijan je naglasio istinu o tome kako Božji glas valja spremno i bez odlaganja slijediti. Ta nije li i sam Isus rekao: »Ako tko dođe k meni, a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre pa čak i svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik« (Lk 14,26). Otac Julijan Eymard se kao član družbe marista ponadao da će biti poslan za misionara u daleku Oceaniju, no Providnost je s njim imala druge planove. Kao marist Julijan je proveo 17 godina obavljajući službu duhovnika, poglavara, provincijala i generalnog asistenta. Kao duhovnik došao je u malo sjemenište u Belley. Nije bio baš oduševljen za tu službu, no iz poslušnosti ju je ipak prihvatio. U sjemeništu je bila prilično teška situacija, stega gotovo nikakva, pa je prije Eymardova dolaska valjalo poduzeti akciju čišćenja: odstraniti neprikladne iz tog zavoda. Unatoč nepovoljnim okolnostima novi se mladi duhovnik odmah pokazao kao izvrstan odgojitelj. Njegova izrazito veoma naglašena euharistijska pobožnost pomogla mu je da je brzo podigao duhovnu razinu sjemeništa. Za vrijeme burne godine 1848. jednog se dana Petar Julijan nalazio u Lyonu. Vođen svojom svećeničkom revnošću umiješao se u skupinu buntovnika želeći ih primiriti. No oni počeše vikati: »Sa svećenikom u Rhônu!« Vodeći ga prema rijeci, prepoznaše ga po prezimenu i situacija se u tili čas izmijeni. »Ovoga nećemo baciti u rijeku jer našem gradu čini odviše dobra.« U trijumfu i uz poklike: »Živio otac Eymard!« odvedoše ga u njegov samostan. S odobrenjem pariškoga nadbiskupa otac je Eymard 13. svibnja 1856. mogao napokon ostvariti svoju davnu želju, naime, da istupi iz družbe marista te osnuje novu kongregaciju svećenika klanjatelja Euharistije. Kasnije osnova sličnu granu i za žene, kojoj je prva generalna poglavarica bila Margareta Guillot. Osnovao je i društvo klanjalaca Euharistije, u koje se mogao svatko učlaniti. Sve je to činio da proširi posvuda poštovanje, pobožnost i ljubav prema presvetoj Euharistiji. Bio je također veliki revnitelj i promicatelj česte svete pričesti. Njegova je lozinka bila: »Isus je u Euharistiji, dakle, svi k njemu!« Njegova je jedina ambicija bila: »O, kad bih, Isuse, mogao postati podnožje tvoga euharistijskoga prijestolja«! O Euharistiji je često i mnogo propovijedao. Sav je duhovni život temeljio na toj tajni. Njegove su propovijedi skupljene, tiskane, prevedene na mnoge jezike, pa su i one pridonijele nemalo širenju euharistijske pobožnosti. I svečeva pobožnost prema Gospi, koju je štovao kao našu Gospu od Presvetog Sakramenta, išla je k promicanju euharistijske pobožnosti. I slavni francuski kipar Auguste Rodin (1840–1917) bio je jedno vrijeme Eymardov učenik, pa čak i kandidat za njegovu kongregaciju. Izradio je njegovo poprsje kao trajan znak svoje povezanosti s njime. Otac Petar Julijan Eymard umro je na današnji dan godine 1868. u La Mure d’Isère. Pio XI. proglasio ga je blaženim, a Ivan XXIII. svetim 9. prosinca 1962. _________________ “Ne traži mir izvan sebe, jer ako tako činiš to je najsigurniji način da ga ne nađeš. Pronađi mir i ljubav u sebi.” “Ljudi ulaze u tvoj život s razlogom – na kratko ili za cijeli život. I, bez da si nešto pogriješio, mogu reći ili učiniti nešto da zaključe vaš odnos.”
