SVETAC DANA TRAVANJ (APRIL)

30. travnja (aprila)

Sveti Pio V., papa (1504-1572)

Tridentski je sabor u povijesti Crkve bio jedan od najvećih sabora. To danas s ozbiljnim i objektivnim povjesničarima možemo mirne duše reći. Naša se tvrdnja temelji na učincima i plodovima koji su iz toga sabora proizašli. Crkva je od njega praktički živjela puna 4 stoljeća. Uspjehu Tridentskog sabora nemalo su pridonijeli pape koji su nakon njega bili na kormilu Crkve i koji su ga energično u djelo provodili. Takav je bio i papa Pio V., čiji blagdan danas slavimo.

Michele Ghislieri bio je sin siromašnih roditelja, a rodio se 17. siječnja 1504. u piemontskom gradiću Bosco, biskupije Tortona, u milanskoj vojvodini. Kad mu je bilo tek 14 godina, stupio je u dominikance da i sam svojim svetim životom i radom nastavi slavnu tradiciju reda, osobito njegovih velikih svetaca. Teološke je nauke završio u Bologni, u blizini groba sv. Dominika, a godine 1528. zaređen je za svećenika. Kako je bio veoma pobožan i revan redovnik, poglavari su mu povjeravali važne službe u redu. Tako je više godina bio lektor teologije, pa onda učitelj novaka u Padovi te prior u Vigevanu i Albi. Napokon je postao i lombardski provincijal. Za vrijeme svoga provincijalata vršio je službu inkvizitora u biskupijama Como i Bergamo, koje su graničile s područjima u kojima su bili protestanti. O. Mihajlo je budno bdio da se ne bi koji novotarski nauk uvukao i u Italiju. Na svojim je putovanjima nerijetko doživio doček s kamenicama u ruci. Poznat po svojoj odlučnosti bio je pozvan u Rim da bude suradnik velikog inkvizitora kardinala Gianpietra Carafe, koji je u odnosu prema krivovjercima bio još radikalniji. Kad je taj godine 1556. postao papa, imenovao je oca Mihajla najprije biskupom u Nepi-Sutri, a malo kasnije i kardinalom. I tako sin malih ljudi iz Bosca uđe u crkvene vrhove. No još nije bila dokončana njegova karijera. On je 7. siječnja 1566. bio izabran za papu, uzevši ime Pio V.

U tome svetom Papi došao je na papinsko prijestolje pravi svetac koji se bitno razlikovao od papa renesanse. On je i kao papa provodio strog i jednostavan život redovnika dominikanca, kojemu je svjetski sjaj i raskoš bio posve tuđ. Sličnu strogost tražio je i od svojih suradnika, pa i od cijele Crkve. Iza njegove vanjske strogosti krilo se ipak srce kojemu je bilo mnogo stalo do spasa i duhovnog dobra svih ljudi. Na početku svoje vladavine izjavio je: “S Božjom pomoći nadam se tako vladati da će kod moje smrti biti veća žalost od ove kod moga izbora za papu.”

Papa je želio biti reformator, a znao je da svaka zdrava reforma mora početi od svoje kuće, pa je zato počeo s reformom papinskoga dvora, rimske kurije i biskupije. Svoj je dvor pojednostavio i sjaj sveo na najmanju mjeru. Za svoje suradnike pozvao je u kardinalski zbor vrijedne ljude. Borio se protiv simonije, koja je sve do njega cvala i na papinskome dvoru. Odmah je osnovao kardinalsku komisiju za obnovu rimskoga klera. Iz Rima je vrlo oštrim mjerama htio ukloniti sve poroke, iako one nisu bile baš najsretnije i najprikladnije sredstvo.

Nadalje, Papa se sav dao na provođenje u djelo tridentskih odluka. Od biskupa je odlučno tražio da stoluju u svojoj biskupiji, da sazivaju i održavaju biskupijske sinode, da obavljaju vizitacije svojih biskupija, da bdiju nad klerom i pukom, da promiču katehizaciju i pouku u vjeri. Mnogo je držao i do sjemeništa, u kojima su se po naredbi Sabora imali temeljito odgajati budući svećenici. Bdio je brižno nad obdržavanjem svećeničkog celibata i zakona klauzure po samostanima.

Da bi župnicima olakšao pouku u vjeri, izdao je godine 1566. Rimski katekizam na latinskom, koji je onda bio prevođen na žive jezike te služio kao priručnik kateheze. Priredio je i izdao novi časoslov i misal, koji je ostao u upotrebi sve do reforme II. vatikanskog sabora. Uniformirao je liturgiju te dokinuo sve obrede koji nisu bili stariji od 200 godina. Brižno je također pazio da se protestantski nauk ne bi infiltrirao u katoličke zemlje, a osobito u Italiju. Tu je bio strog i neumoljiv. Smatrao je u savjesti da mu je to najstroža dužnost i zato je tako energično bdio nad pravovjerjem.

Sve Papino djelovanje bilo je duboko prožeto duhom vjere. Pred Bogom se osjećao i malenim i kao onaj koji će Njemu polagati račun. Stoga mu je politika i sve svjetovno bilo strano. Prema njegovu mišljenju Crkvi nisu potrebne nikakve utvrde, nikakvi topovi, nikakva vojska. Njezino je oružje molitva, post, suze i Biblija. Smatrao je svojom dužnošću i da bdije nad kršćanskim vladarima, stoga se nije susprezao da englesku kraljicu Elizabetu udari prokletstvom. Organizirao je i križarsku vojnu protiv Turaka, u kojoj su uz Papine čete sudjelovale Venecija, Španjolska i neke druge državice. Godine 1571. kršćanska je vojska kod Lepanta pobijedila tursku silu. U zahvalu za tu veliku pobjedu Papa je za 7. listopada uveo blagdan Naše Gospe od pobjede., a u Lauretanske litanije uveo je zaziv “Pomoćnica kršćana”. Grgur XIII., njegov neposredni nasljednik, promijenio je naslov blagdana 7. listopada u blagdan Krunice, koji se kao takav i danas slavi.

Pio V. proglasio je Tomu Akvinca naučiteljem Crkve te odredio da njegova Summa theologica mora biti udžbenik za sva katolička sveučilišta. Papa je umro 1. svibnja 1572., a žalost je za njim bila sveopća, pa se tako ispunilo njegovo proročanstvo. Klement X. proglasio ga je blaženim, a Klement XI. svetim. Od svih papa novoga vijeka on se uz Pija X. jedini slavi kao svetac. Barem zasada. Tijelo mu počiva u jednoj pokrajnoj kapeli u bazilici Svete Marije Velike.

Veliki poznavalac povijesti papa Ludwig von Pastor piše o svetom Piju V. ovo: “Rijetko je kod jednog pape knez pred svećenikom pošao u drugi plan tako kao u ovom sinu sv. Dominika. Njemu je na srcu ležala samo jedna stvar: spasenje duša. U službu te misije stavio je svu svoju djelatnost i prema njezinim zahtjevima računao je vrijednost svake ustanove i akcije.” Eto takav je bio taj neobični Papa. Njega se može shvatiti i mjeriti jedino svetačkim mjerilima. Druga ne dolaze u obzir, jer je Pio V. bio naprosto samo svetac.

Sveti Josip Benedikt Cottolengo (1786-1842)

Josip Benedikt Cottolengo rodio se 3. svibnja 1786. u gradiću Bra u Piemontu kao najstariji sin jednog poreskog činovnika. Kad je već bio svećenik i kanonik, vraćao se jednog rujanskog dana godine 1827. iz zborne crkve Corpus Christi u Torinu prema svome stanu. I tada bude iznenada pozvan k smrtnoj postelji jedne Francuskinje, koja je bila s mužem i troje djece na putu iz Milana u Lyon. Na putu se teško razboljela, ali ni u jednoj bolnici za nju nije bilo mjesta. Cottolengo je u Torinu bio opće poznat kao čovjek i svećenik koji je uvijek spreman svakome priteći u pomoć. Taj susret s bolesnom ženom, za koju nije bilo mjesta u bolnici, postade povodom da je Božji čovjek počeo osnivati karitativnu ustanovu koju nazva Mala kuća Božje providnosti, a time htjede reći da je njezin temelj i jamac dobri nebeski Otac, koji se za svakoga brine.

Početak je velikog Cottolengova djela bio vrlo skroman. On najprije unajmi nekoliko soba za bolesnike. Namještaj, krevete i posteljinu isprosi od dobrih torinskih građana. Jedan liječnik i apotekar staviše mu se također besplatno na raspolaganje. Sam Cottolengo bio je upravitelj, njegovatelj bolesnika i kućni kapelan bolnice u jednoj te istoj osobi. Nestašica novca i sredstava nije ga nikada previše zabrinjavala, a još manje bacala izvan kolotečine. On je sve svoje velike i male brige vjerom i pouzdanjem stavljao u ruke Božje providnosti i odatle njegov mir i sigurnost. Bog će se brinuti za sve stanovnike njegove ustanove i to za sve što im bude trebalo. Pouzdanje u Providnost Cottolenga nije varalo, jer se njegova Mala kuća iz godine u godinu sve više povećavala da naraste u pravi grad, div dobrotvornih ustanova svake vrste.

“Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji” (Ps 127,1). Cottolengo je vjerovao u istinitost Božjih riječi i stoga je svoje djelo na njemu gradio. On je bio samo jedan radostan, nesebičan i požrtvovan Božji pomagač. Svoj veliki organizatorski talenat želio je, Boga radi, iskoristiti u službi onih najpotrebnijih. Kad se neprestano proširivala i nadograđivala Mala kuća Božje providnosti, ako je netko tražio Cottolenga, obično ga je našao na poslu kako miješa vapno ili tovari kamen ili na kojem drugom poslu u kojoj radionici ili u staji ili kako krpa cipele ili kako s duševno nerazvijenima igra “na boće”. On se nije žacao nijednog posla, nijednog tereta, nijedne usluge. Njegovo je djelo živo još i danas, stoljeće i pol nakon njegove smrti, a zbrinjava 10.000 bolesnika i nevoljnika svake vrste. Tu su bogalji, gluhonijemi, slijepci, padavičari, duševno zaostali. Ima ih starih i mladih, takvih za koje se nitko više nije htio brinuti. Za njih se brine 1.000 sestara iz više kongregacija koje za razne posebne poslove osnova sam Cottolengo.

Samo u praonici rublja radi preko 30 sestara, koje svaki dan operu 90 kvintala rublja. No, prema želji osnivača toga velikog djela, dok jedne sestre rade, druge mole pred Presvetim. On je znao da će njegovo djelo uspijevati jedino ako ga bude pratio Božji blagoslov. Klanjatelji i klanjateljice Presv. Sakramenta neprestano mole za taj blagoslov.

Cottolengova je vjera u Božju providnost bila izvanredno velika. Ona je za njega bila veća i sigurnija stvarnost nego Torino, u kome je živio i po kome se kretao. Njegovo je načelo bilo ovo: “Mi ne smijemo moliti na određene nakane niti za potrebe Male kuće, već jedino za Božju dobrohotnost prema nama te da se uvijek i svagdje izvršuje Njegova volja. Naš Gospodin nas je učio da tražimo najprije kraljevstvo Božje, a sve ostalo će nam se nadodati.”

Evo još nekih svečevih načela koja je preporučivao i sam ih se držao: “Što bude dano za siromahe, valja za njih odmah i izdati. Ako nešto sačuvamo, Božja providnost neće nam drugo poslati, jer zna da još nešto imamo. Naše je samo da podijelimo što danas primismo i da ne mislimo na sutrašnji dan. – Ako je u kući nečega vrlo odmjereno, tada moramo dati ono što imamo, jer ako nam Božja providnost šalje stvari, onda sve mora biti ispražnjeno. – Budite sigurni da Božja providnost neće nikada zakazati. Ono što zataji jesu ljudi a ne Providnost. Ona nije nikada doživjela bankrot i njoj nije ništa teže prehranjivati 5.000 ljudi nego samo 500. Ako nam kada što nedostaje, onda to možemo pripisati samo nedostatku svoga pouzdanja. Na obično pouzdanje u svoju Providnost Bog odgovara jedino na običan način, naprotiv za one koji se neobično pouzdavaju u Providnost Bog se i brine na izvanredan način.”

Bog je na svečevo pouzdanje, doista, i odgovarao pravim čudesima. Piemontski kralj Albert, videći svečevu izvanrednu socijalnu djelatnost, htio je njegovo djelo osigurati stalnim dohocima. Svetac je to odbio jer je želio da se za njegovo djelo brine Kralj kraljeva. Zato je i običavao govoriti: “U Maloj se kući ide naprijed tako dugo dok se ništa ne posjeduje, a počinje se nazadovati kad nadođu dotacije.”

Kralj ga je jednom upitao: “A što će biti s vašim djelom nakon vaše smrti?” – Svetac je odgovorio: “Veličanstvo, sumnjate li u Božju providnost? Pogledajte na trg pred palačom! Baš se sada izmjenjuje straža: jedan vojnik šapće drugome nešto u uho, drugi vješa pušku na rame, a treći odlazi. Straža se pred palačom mijenja i ako se tome i ne posvećuje pažnja. Isto će tako biti i s Malom kućom. Ja sam jedno ništavilo, kad Providnost bude rekla samo jednu riječ, drugi će preuzeti moje mjesto i straža će dalje nastaviti sa svojim poslom.”

Kad je Cottolengo osjetio da mu se bliži kraj, jer su mu sile klonule i želio se još malo odmoriti u rodnom kraju kod svoga brata, predao je upravu Male kuće Božje providnosti svome nasljedniku. Penjući se na kola koja su došla po njega čuo je kako jedna sestra u suzama zapomaže: “Oče, što će biti od nas?” – Odgovorio joj je: “Budite mirni, kad budem u nebu, gdje se sve zna, pomagat ću vas još više nego dosada. Čvrsto ću se držati uz plašt Majke Božje, a svoje oči neću od vas odvraćati. Ne zaboravite što sam vam rekao, ja, siromašni čovjek!”

Posljednje dane života svetac je proveo na krevetu kod svoga brata Alojzija u Chieriu. Često je uzdisao: “Ružna zemljo, lijepo nebo!” U subotu 30. travnja 1842., ne navršivši ni 56 godina života, i ponavljajući molitvu: “Majko moja, Marijo! Majko moja, Marijo!” – dodade još riječi 122. hodočasničkog psalma: “Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Gospodnji!” – te sa smiješkom na usnama usnu u Gospodinu.

“Gospodin je zamijenio stražu nad Malom kućom Božje providnosti, ali ga duh koji je Cottolengo ulio u svoje djelo ne prestaje oživljavati. Mala je kuća Božje providnosti nastavila svoj čudesni razvoj prema linijama koje joj je zacrtao njezin otac, čije tijelo bi ukopano pod Gospinim oltarom, kako je sam želio, u glavnoj crkvi njegove ustanove” (José Cottino).

Cottolenga je proglasio blaženim 29. travnja 1917. papa Benedikt XV., a svetim na Josipovo 1934. papa Pio XI. Isti ga je Papa nazvao “genijem dobra”. I s pravom, jer Cottolengo spada među najveće karitativne radnike Crkve. Pobožnost prema tome velikom svecu Božje providnosti i prijatelju bolesnika proširila se po čitavoj Italiji, a posvuda je šire njegove duhovne kćeri koje rade u bolnicama i dobrotvornim ustanovama. Jedan je svečev životopis prije rata preveden i na hrvatski jezik te izdan u Požegi.

Blažena Paulina Mallinckrodt (1817-1881)

Crkva je, doista, veliko i krošnjato stablo, vječno zeleno, s mnogo grana i na kojem neprestano rastu nove mladice. Sve to svjedoči o njezinoj životnoj snazi, koja je neiscrpiva. Pa kako bi drukčije i moglo biti kad Crkva vuče svoje korijenje iz samoga izvora života, iz Kristova otvorena boka. To je njezin nepresušivi izvor. Jedna je od zelenih grana na stablu Crkve i družba Sestara kršćanske ljubavi, koju u prošlom stoljeću osnova divna duša, blažena Paulina Mallinckrodt.

Rodila se 3. lipnja 1817. u Mindenu, a od god. 1839. živjela je u Paderbornu u Westfaliji. Nakon duge karitativno-socijalne djelatnosti, da je nekako ovjekovječi, osnovala je godine 1849., po Božjem nadahnuću, Institut sestara kršćanske ljubavi. Paulina je bila sestra glasovitoga katoličkog političara Hermana von Mallinckrodta koji je u doba Kulturkampfa uz Windhorsta bio u Njemačkoj u katoličkom taboru najpoznatija ličnost. Zvali su ga “westfälische Ehrlichkeit” – tj. vestfalsko poštenje, a bio je simbol svega onoga čestitog u njemačkome narodu. Njegovu sestru smatrali su pak tipičnom katoličkom ženom Njemačke. Ona je bila dostojna svoga slavnoga brata.

Paulina je također bila izvanredna karitativna radnica koja se može mirne duše staviti uz bok velikih apostola kršćanske ljubavi. Njezina se ljubav protezala na bolesnike, slijepce, siromašnu djecu. Tu je ljubav prema potrebnima nosila u srcu već od najranije mladosti. Kasnije joj je pridružila i odgojiteljsku aktivnost. Kao generalna poglavarica nove družbe uspjela joj je dati tako čvrste temelje da je mogla izdržati potres i krizu što Katoličkoj crkvi u Njemačkoj prouzroči Kulturkampf. Taj protukatolički pokret što je Katoličkoj crkvi zadao mnogo udaraca raspustio je i kuću maticu Sestara kršćanske ljubavi i ona bî godine 1876. prenesena u Mont-St-Guibert u Belgiji, gdje ostade sjedište družbe sve do g. 1887. Sestre su se razišle po kneževini Lichtenstein, po Češkoj, Italiji i Americi. I sama je blažena utemeljiteljica dvaput onamo putovala.

Bl. Paulina se kasnije sa sjedištem družbe vratila u svoj Paderborn, gdje je 30. travnja 1881. umrla na glasu svetosti. Već tada je njezina redovnička zajednica brojila 45 kuća u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi te 492 sestre. Danas broji preko dvije tisuće sestara. Poslije završenog biskupijskog postupka otvoren je 29. svibnja 1958. i apostolski proces za Paulinino proglašenje blaženom. Postulator kauze bio je franjevac o. Antun Cairoli, koji vodi i kauzu pape Ivana XXIII. Paulinu Mallinckrodt blaženom je proglasio 12. travnja 1985. papa Ivan Pavao II.

Duhovne kćeri Pauline Mallinckrodt djeluju i na promicanju duhovnih vježbi, pa i na tom području vrše vrlo lijep apostolat. Pomoći bližnjemu da se duhovno uzdigne, također je važna stvar. I time mu se čini veliko djelo ljubavi. Stoga se i djela milosrđa dijele na tjelesna i duhovna. Blago onome tko ih čini jer će primiti obilnu plaću od Gospodina! Preko njih se izvršuje velika Gospodinova zapovijed ljubavi.

Pogibija Petra Zrinskoga i Krste Frankopana († 1671)

Godine 1971. hrvatska je javnost dostojno i svečano proslavila 300. obljetnicu hrvatskih velikaša Petra Zrinskoga i Krste Frankopana, koji 30. travnja 1671. bijahu nepravedno pogubljeni kao urotnici protiv cara. Toga dana otkrivena su i njihova poprsja u zagrebačkoj katedrali, gdje nakon I. svjetskoga rata počivaju njihove kosti. Nećemo opisivati njihov život ni njihovu borbu, već samo pripravu na smrt i samu smrt. Oni su pošli u smrt kao ljudi duboke i proživljene vjere. Neka o tome posvjedoče činjenice što ih je skupio naš priznati povjesničar dr. Ferdo Šišić.

On piše: “Sav dan 29. aprila prođe Zrinskomu i Frankopanu u jednakoj pripravi za vječnost i smrt. Petar je oko deset sati u jutro slušao misu, te se i pričestio, a iza toga dođoše k njemu carski komisari, koji su također misi prisustvovali. Mladi je Frankopan isto tako proveo prije podne u molitvi i u slušanju mise…”

Poslije toga je napisao oproštajno pismo svojoj ženi, koje odaje svu njegovu plemenitost i ljudskost, a još više kršćansku vjeru u prekogrobni život. Usuđujemo se ustvrditi da je to pismo pravi biser duhovne literature, koji bi mogao ući u svaku antologiju. Čujmo što piše čovjek koji se oprašta od ovoga svijeta i sprema za vječnost!

“Predraga i preljubljena Julijo! Moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božje milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvredu i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli.

Ja ti sa svoje strane praštam od svega srca i sa svom dušom i zaboravljam na svaki povod nesporazumijevanja, što si ga meni prouzročila, ma da i jest bio tek posljedica tvoje čiste i prave ljubavi spram mene. Opraštam se od svih rođaka i prijatelja mojih i preporučam ti se za jedne zadušnice za moju dušu. Nadam se da će ona za nekoliko sati uživati Božanski pogled milošću i pomoću Božjom. Moja draga Julijo! Želio bih iz sve duše da ti uzmognem ostaviti posljednji spomen svoje najdublje ljubavi, ali sam go i siromah. No zamolio sam Njegovo Veličanstvo da se napram tebi iskaže veledušnim po svojoj prirođenoj dobroti i milosti, kao dokaz moje zahvalnosti prema tvojoj vjernosti, pa s toga ni ne sumnjam da ćeš osjetiti dokaze slavnoga veledušja. Opraštam se također s Orfejom i molim ga da mi oprosti štogod sam mu na žao učinio, te ga zaklinjem ljubavlju, koju mi je vazda iskazivao, da zamoli oproštenje najponiznijom molbom od Njeg. Veličanstva cara, ako ga je čim god uvrijedio, što bi dalo povoda srdžbi. Vrata milosti neće mu biti zatvorena, a može dapače da bude dionikom koje carske blagodati, za što smjerno zamolih Njeg. Veličanstvo. Neka mi ne zamjeri što mu ne ostavljam nikakve uspomene, jer nemam ništa njega dostojna.

Tijem, draga moja Julijo, s Bogom! Ja sam ti na ovom svijetu bio odan muž, a na drugom bit ću ti najvjerniji posrednik kod Boga. Ostajem za uvijek, moja draga Julijo, tvoj najljubljeniji i najvjerniji muž Franjo Frankopan.

U Wiener Neustadtu 29. aprila 1671.

P. S.

Ako bi sluga Bernardin došao k tebi, preporučam ti ga, moja draga Julijo, za ljubav moju i za vjernost kojom mi je služio.”

Uvečer je Petar Zrinski napisao oproštajno pismo svojoj ženi Katarini. I ono je vrijedno da ga u cijelosti donesemo.

“Moje drago srce! Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, ni burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi! Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u diki vekivečne sastanemo. Već ništa ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil.”

A samu smrt ovih hrvatskih junaka Šišić ovako opisuje: “Napokon svanu kobni dan 30. aprila. Još rano u jutro zatvoriše sva gradska vrata, a oboružani građani skupljahu se pod četiri zastave na trgu gradskom.

Zrinski i Frankopan slušahu rano u jutro oko šest sati misu i ostaše u molitvi do osam sati. Za molitve pade Petar jednom u nesvijest sa silne slabosti, jer nije uzeo već tri dana hrane; no doskora se opet osvijesti. Međutim priređivahu carski povjerenici sve što treba za smaknuće u oružarnici, te onda pođoše do Petra. Ovaj im uruči pismo naslovljenu na ženu Katarinu, moleći ih da joj ga predadu. Potom dođe u sobu vladin izaslanik \uro Domhofer, te proglasi da je Zrinski i njegovo potomstvo brisano iz plemićke listine, jer ga inače ne bi smjeli dovesti na stratište. Petar i ovu gorku mirno posluša, te jedino umoli milost za svoga nedužnoga sina. Isto bi na to javljeno i Franji.

Oko devet sati uputiše se povjerenici na stratište pripravljeno u prvom dvorištu oružane, da budu nazočni kod smaknuća. Za njih je bila pripravljena posebna klupa prekrita dragocjenim turskim sagovima. Kad je sve bilo pripravljeno, onda uvedoše Petra, i to ovim redom: najprije iđahu oba carska povjerenika, onda četiri strijelca, iza njih Zrinski sa svojim ispovjednikom, konačno kapetan von der Ehr na čelu svoje satnije. Kad je Petar stupio na stratište, progovori na kratko gradski sudac Pleyer, onda pročita bilježnik kaznenog suda Maximilian Hange osudu.

Razlozi, koji se navađaju, jesu ovi: Da je Zrinski naumio otcijepiti Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, te se ovim kraljevinama nametnuti kao slobodan i nezavisan vladar i svoj rod učiniti nasljednim. Da to postigne tražio je u inozemstvu pomoći, naročito u Turskoj, te onda nakanio udariti na nasljedne kraljevine i zemlje njegovog carskog veličanstva…

Za čitanja osude Zrinski moljaše Boga držeći raspelo u ruci, a pošto je pročitana, gradski sudac prelomi štap i baci ga iz hodnika na dvor; onda upita Petar nije li stiglo kakvo pomilovanje, na što mu odgovori gradski sudac da će pitati povjerenike. Abele doista pošalje po gradskom bilježniku Mihajlu Steckeru carsko pismo, datirano u Laxenburgu od 29. aprila, kojim car Leopold oprašta siječenje desnice obim osuđenicima. Čuvši to Petar, nakloni se gradskom sucu u znak zahvalnosti.

Sada zatvoriše vrata i od drugog dvorišta, te dovedoše Petra na stratište do uzvišenog mjesta, koje je bilo crnim suknom prekrito; kad je Petar opazio kako ga ljudstvo gleda nekim strahom, reče ispovjedniku ove junačke i značajne riječi: ‘Ovi se siromasi više straše moje smrti nego li ja.’ Stupiv Zrinski na crno podnožje sam si skine gornju haljinu, te je predade svomu komorniku Todoru; isto tako sam sebi razgali donju odjeću i izvadi zlatom vezeni rubac za oči, koji mu sveza komornik. Dignuvši podulju kosu i ne rekavši ni riječi spusti se na koljena i prignu glavu. Kad je ura odbila deveti sat, zamahne krvnik, dok Petar progovori: ‘U tvoje ruke, Gospode, predajem duh svoj!’ Udarac pade na vrat, ali ne odrubi glave nego tek drugi put. Četvorica ljudi odnesoše truplo na stranu i pokriše ga crnim suknom. Nato reče otac gvardijan neka bi se svi pomolili za pokojnikovu dušu, što svikolici učiniše.

Iza toga prijeđoše povjerenici u drugo dvorište; sada uvedoše Franju istim redom, kao što su Petra. Osuda je naglasila da je Franjo sukrivac u uroti… Za čitanja osude Frankopan se glasno moljaše Bogu i češće je poljubio krst; doveden u dvorište opet je do dvadeset minuta glasno na latinskom jeziku molio. Iza toga sam skine odijelo i predade ga sluzi Bernardinu, razgali sam sebi vrat i dade poslugi zavezati oči. Uskliknuvši: ‘Isuse i Marijo!’ primi udarac, ali još nesrećnije od svoga svaka, jer ga krvnik zahvati po desnom ramenu i baci glavom o tle. Frankopan htjede da ustane, no u tom ga zapriječi drugi udarac, koji mu odrubi glavu. Puk ne mogaše već gledati toliko mučenja, pa se uzbuni; odmah iza smaknuća bi krvnik zatvoren.

Tjelesa obaju hrvatskih velmoža smjestiše u lijesove, prekrivene crnim suknom, te onda po osam ljudi nosilo ih u crkvu, da ih sahrane. Na samom stratištu i pogrebu bilo je više hiljada ljudi nazočno.

Oba poginuše u najljepšoj dobi: Petar u pedesetoj godini, potpuni muž i junak, a Krsto u mladenačkoj dobi od trideset godina, pun zanosa i vatre i ushita, više pjesnik nego li vojskovođa, nježan i osjetljiv, dok mu je svak bio hrabar, podnosljiv i mukotrpan. Petar je bio oduševljen Hrvat u misli i u radu. Samostalnost njegove domovine i naroda bijaše mu glavno načelo i težnja…”

Da li je svemu ovome potreban još kakav komentar? – Nije! Sve je tako kristalno jasno. Glavni je grijeh tih junaka bio što su strastveno ljubili svoju nesretnu, bespravnu i potlačenu domovinu. No to se ne može zvati grijehom već vrlinom. I stoga njihova uspomena u hrvatskom narodu do danas nije izblijedjela. Oni nam svijetle kao uzori vjere u prekogrobni život, jer su se na nj dobro pripremili. A njihovo domoljublje, koje su zapečatili i životom, pokazuje nam kako se domovina ljubi.

29. travnja (aprila)

Sveta Katarina Sienska, crkvena naučiteljica (1347-1380)

Katarina Sienska uz Tereziju Avilsku prva žena, proglašena naučiteljicom Crkve, od mnogih je smatrana mističarkom i sveticom, kod koje je izvanredno naglašena ljubav prema Kristu i Crkvi. Dominikanac A. Walz naziva je ličnošću “koja proživljava svoju vjeru u kristocentričnosti i mistici Crkve”. Činila je to u vrlo teškom razdoblju crkvene povijesti, u XIV. stoljeću, kad su pape stolovali u Avignonu te bili pod utjecajem francuskih kraljeva, što je rodilo mnogim neželjenim posljedicama. Doživjela je i zapadni raskol, kad je Crkva imala dvojicu papa.

Katarina se rodila kao blizanka s još jednom sestrom 25. ožujka 1347. u Sieni, a bila je 25. dijete u svojih roditelja. U ovo bi se danas, u doba straha od velikog broja djece, valjalo ozbiljno i duboko zamisliti. Da Katarinini roditelji nisu bili velikodušni u rađanju te da su se u bračnim odnosima služili nedopuštenim sredstvima, Italiju, svoju domovinu, Crkvu, svoju majku pa i čovječanstvo lišili bi jedne velike duše. Bog je baš nju, dvadeset i petu u oca i majke, odabrao za velike i izvanredne stvari. Katarinin otac Giacomo Benincasa bio je skroman i pobožan čovjek, a po zanimanju proizvođač boja. Mati joj Lapa bila je isto tako pobožna, no vrlo temperamentna i ne baš uvijek uravnotežena žena. U obitelji je vladalo posve kršćansko ozračje jer se na misu išlo svaki dan. Katarinu je još kao malo dijete, čim je došla do uporabe razuma i prvih spoznaja, neobično, upravo magično privlačila crkva i sve što se u njoj zbiva. U njezinom rodnom gradu Sieni bili su u crkvenom i pastoralnom životu naročito aktivni dominikanci. Katarinu je Bog već od najranije mladosti vodio izvanrednim putem pa je djevojčica već sa 6 godina života imala na cesti svoj prvi zanos i neko viđenje.

Kad je Katarini bilo 15 godina zadesila ju je vrlo velika bol. Umrla joj je najdraža sestra Bonaventura. To ju je toliko potreslo da je odlučila prekinuti sa svijetom te se pridružiti mantelatama, dominikanskim trećoredicama, kojih je u Sieni bilo stotinjak. Majka se tome vrlo protivila jer joj je već bila našla pristala zaručnika. Katarina je bila vrlo odlučna djevojka pa je svoju odluku o izboru zvanja provela u djelo. Postavši mantelata dan je provodila u crkvi gostinjca nedaleko od katedrale ili u jednoj sobici na mansardi. Jednog je dana uz privolu svog ispovjednika ošišala i bujnu kosu i tako još više pokazala odlučnost u koracanju na izabranom putu. A na taj je način učinila kraj prigovaranju i zanovijetanju svoje majke koja joj je htjela pripremiti drugi životni put.

U 19. godini života Katarina je u mističnom zanosu doživjela svoje zaruke s Kristom postavši tako Njegova zaručnica. Kao uspomenu na te zaruke vidjela je uvijek na svom prstu vrlo lijep prsten, koji je drugima bio nevidljiv. Ona ga je opisala najdivnijim bojama. U jednom joj je viđenju Isus naložio da se posveti apostolatu i tako njezinu, prilično skrovitu, životu dođe kraj. Deset posljednjih godina života provest će, tako rekuć, na putovanjima. Borila se za politiku pomirenja među gradovima, pokrajinama i državama te za obnovu u Crkvi. Poklik: “Pace, pace!” – Mir, mir!, vodio ju je u Firenzu, Pisu, Luccu, Rim, Napulj i u Francusku sve do Avignona.

Godine 1374. harala je po Italiji kuga i Katarina se dade na dvorbu jadnih bolesnika. Mnogima je svojom molitvom vratila natrag željeno zdravlje, a njezin je hrabri primjer potaknuo i druge da pomažu bolesnicima. Ona je svima ulijevala pouzdanje.

U želji da se što više suobliči Kristu patniku čeznula je za Njegovim ranama, da ih nosi kao prije nje sv. Franjo Asiški. Gospodin je uslišao njezinu molbu. Nalazeći se 1. travnja 1375. u crkvi Sv. Katarine u Pisi, a primivši svetu pričest, zadobi pet rana na rukama, nogama i prsima. Bilo je to dok se molila pred raspelom Giunta Pisana. Tada je osjetila kako iz Raspetoga izlaze sjajne zrake, koje joj u tijelo urezaše rane. Nešto slično što sv. Franjo Asiški prije nje doživi na Alvernu. I sada je njezino poistovjećenje s Kristom, za kojim je toliko čeznula, bilo dovršeno.

Vrativši se 20. lipnja malo u svoju rodnu Sienu bila je uz nekog nepravedno osuđena na smrt. Kasnije će u jednom pismu sama pripovijedati Rajmundu od Capue kako je taj siromašni osuđenik, Nikola di Tuldo, svetački završio svoj život. To je pismo jedno od najljepših što ih svetica napisa.

Rekli smo da je Katarina mističarka Crkve, a time smo htjeli reći da je kao malo tko u svome duhovnom životu i molitvi nosila sve muke i probleme Crkve kojih je u njezino doba bilo vrlo mnogo. No ona nije ostala samo kod mistike, već je prešla i na akciju. Zato je 18. lipnja 1376. s dvadesetoricom svojih sljedbenika pošla u Avignon k papi Grguru XI. da ga sklone i upravo moralno prisili na povratak u Rim. Već prije susreta s njime poslala mu je nekoliko vrlo energičnih pisama u kojima vapi za duhovnom obnovom Crkve i za povratkom Pape u sjedište njegove biskupije. Katarina se s Papom sastala tek u rujnu 1376. Papa ju je poslušao i vratio se u Rim i tako se dokončalo 70 godišnje avignonsko prebivalište papâ, koje Talijani nazvaše “babilonskim sužanjstvom”.

G. 1377. Katarina je u svom rodnom gradu osnovala samostan, u kojem je rijetko boravila, jer je gotovo stalno bila na putovanju. I u tome je velik paradoks njezina života: najviša mistika povezana s najvećom vanjskom aktivnošću i stalnim putovanjima. Tako je po drugi put putovala u Firenzu, koju je Papa udario interdiktom, crkvenom kaznom s neugodnim posljedicama. Ondje ju je svjetina dočekala s uzdignutim pesnicama i prijetnjama. No ona je svjetini mirno pošla ususret kao Krist u Getsemaniju pred svoje neprijatelje, i to upravo njegovim riječima: “Da, to sam ja! A moje prijatelje pustite da odu u miru!” I ništa joj se nije dogodilo. Ona se kasnije tužila što joj je na taj način izmakla mučenička palma.

Godine 1377. počela je diktirati i svoje glavno djelo, zvano Dijalog. To je prikaz mističnoga puta koji nije tako jasan i precizan kao onaj što će ga kasnije opisati sv. Terezija Avilska. Osnovna je tema Dijaloga da je Krist Gospodin most, koji postavi Božje milosrđe nad buntovnim svijetom. Samo preko toga mosta vodi put u spasenje. Krist je postao i stepenište, a poziva nas da se preko njega uspinjemo. On se pobrinuo za nas na putovanju dopustivši da kao jaganjac bude zaklan i dan našim dušama za hranu. Njegova je krv ljudima zaslužila i dala milosni život. Njezina se zasluga širi posvuda te konkretno izražava svetost što, polazeći od Krista, prožima svu Crkvu. Od Kristove krvi, koja protječe kroz sakramente, tijelo Crkve prima život. Slika spasonosne i spasiteljske Kristove krvi proniče svu asketiku i mistiku Katarine Sienske. Ona je mističarka Kristove krvi, a Krista najviše doživljava u njoj i u Crkvi. Crkva je prema njoj vrt natopljen krvlju Krista raspetoga. Papa je “slatki Krist na zemlji” i “pivničar” koji drži ključeve od Kristove krvi. On je Kristov namjesnik i naučitelj, čiji je ugled neprijeporan. Svećenici su “djelitelji i službenici Kristove krvi”, i kao takvi sveti, pa makar osobno bili i nedostojni. Poštovanje prema Kristovoj krvi jest uzrok poštovanja i prema svećenicima.

Sveta Katarina je malo pred smrt doživjela još jednu veliku bol: to je zapadni raskol, koji će potrajati 40 godina. To će je slomiti i ona 29. travnja 1380. umire u Rimu. Posljednje su joj riječi bili zazivi Kristovoj krvi: “Sangue, sangue!” – Krv, krv!

Osim Dijaloga od sv. Katarine ostade i 375 pisama. Ona očituju spisateljicu visokog reda. Katarina je u njima neustrašiv borac za Crkvu. Papi Urbanu VI., čovjeku dobre volje, ali nerazboritu, koji je svojim stavom bar donekle skrivio zapadni raskol, svetica piše: “Pravednost bez milosti je prije nepravedna nego pravedna.” Trojici talijanskih raskolničkih kardinala piše ovako: “Vi lude glave, koje ste tisuću put zaslužile smrt!” Rajmundu iz Capue, koji se u nekim časovima pokazao slabićem, piše: “Moramo izgubiti svoje mliječne zube i nadomjestiti ih pravim zubima, koji će biti izoštreni mržnjom i ljubavlju.” Očito mržnjom na zlo i ljubavlju prema dobru. Sama je priznala. “Bog dopušta da pisanjem zaboravljam na svoje boli.”

Papa Pavao VI. proglasio je Katarinu Siensku naučiteljicom Crkve. Bilo je to 27. rujna 1970. Tu je čast od žena do sada, tjedan dana prije nje, doživjela još jedino sv. Terezija Avilska. Italija sv. Katarinu Siensku, uz sv. Franju Asiškoga, štuje kao svoju prvotnu zaštitnicu. Ona među sveticama najviše izriče talijanski značaj.

Smjerno te zazivamo,

Bogu mila zaručnice,

Daj da uvijek ostanemo

Vrli Božji učenici!

(Himan iz Jutarnje)

Sveti Petar iz Verone, mučenik († 1252)

U Strossmayerovoj galeriji starih majstora, osnovanoj u Zagrebu 1884., toj najvrjednijoj i najreprezentativnijoj zbirci slika europskih majstora na slavenskom Jugu, kao najdragocjenija slika nalazi se mučeništvo sv. Petra iz Verone, a tvorac joj je slavni Beato Angelico. Slika prikazuje mučenika koji, napadnut od krvnika i sav u krvi, vlastitom krvlju ispisuje na pijesku svoj “credo” – vjerujem. Zanimljiva je činjenica da je veliki Beato Angelico naslikao više slika hrabroga mučenika iz Verone, koji je pripadao dominikanskom redu.

No mučeništvom toga sveca pozabavili su se i drugi umjetnici i ovjekovječili ga svojim umjetninama već na ovome svijetu. Slikali su ga Tiziano, Cimabue, Paolo Veneziano, Filippo Lippi. Domenico Ghirlandaio napravio je besmrtne freske mučeništva sv. Petra u koru bazilike S. Maria Novella u Firenzi. U vrijeme protureformacije sama je inkvizicija promicala štovanje sv. Petra, mučenika, pa je i to pridonijelo rastu bogate ikonografije o njemu. Upoznajmo se s tim junakom čije slike, kipovi i poprsja rese crkve, muzeje i galerije Europe.

Petar se rodio u Veroni koncem XII. stoljeća i to u obitelji koja je i sama bila zaražena dualističkom herezom o dvama počelima, protiv koje će se on tako vatreno boriti. Kad je Petru bilo 7 godina, jedan ga je rođak pitao što uči u školi? – Mali je odgovorio Vjerovanjem što je ondje napamet naučio. Rođak je počeo govoriti kako je zli bog stvorio materijalni svijet, ali je mali pametno branio nauk da je samo jedan Bog i da je on sve stvorio: i duhovni i materijalni svijet te da je sve stvoreno dobro.

Petar je kasnije nastavio studije na Sveučilištu u Bologni te je ondje g. 1221., još za života sv. Dominika, stupio u dominikanski red. Od 1232. do 1234. nalazimo ga u pastoralnom radu u Milanu i Veneciji. Ljetopisci i njemu pripisuju osnivanje Društva vjere i Marijinih bratovština. Ta su udruženja u ono doba nastajala uz mnoge dominikanske samostane, a odlikovala su se promicanjem vjerskoga života te obranom od tadašnjih krivih katarskih nauka.

Svetac je djelovao kao propovjednik i branitelj prave vjere u Camu, Rimu i Firenzi. U Firenzi je prijateljevao sa sedam svetih osnivača reda Slugu BD Marije, a latio se i duhovnog vodstva redovnica. Njegova revnost tjerala ga je na nove apostolske pothvate, pa je tako raširio svoju djelatnost po čitavoj sjevernoj Italiji, osobito u Mantovi, Paviji, Bergamu i Ceseni. Nakon što je vršio službu priora u dominikanskim samostanima u Astiu i Piacenzi, došao je u Milano, koji će postati glavnim poprištem njegova djelovanja. Tu je svojim jasnim, uvjerljivim propovijedima pridobio srce puka. Priređivao je i javne rasprave s krivovjercima, pobijajući njihove zablude. Gospodin ga je obdario i darom čudesa i proroštava pa je i na taj način srca mnogih zalutalih vratio natrag u luku istine.

Od pape Inocenta IV. dobio je poseban nalog da se bori protiv krivovjernih nauka. On je taj nalog ozbiljno shvatio, a predosjećao je što ga zbog toga čeka. Rekao je: “Sigurno znam da su moju smrt već uglavili heretici i da je novac za nju već pripravljen. No neka čine ono što vjeruju. Ja ću se boriti još više kad budem mrtav nego što mogu sada dok sam živ.” U stvari, zavjera mu je već i bila pripremljena. I kad se na Bijelu nedjelju iz Coma vraćao u Milano, bio je zatečen i mučen. Sve je išlo tako brzo da nije bilo mnogo vremena do konačnog završetka. Svetac je u mukama molio Vjerovanje. Tijelo mu je brzo preneseno u Milano, gdje su ga pobožni vjernici dočekali u trijumfu.

Narod je mučenika odmah počeo zazivati i štovati kao sveca. Po njegovu zagovoru dogodiše se čudesa i uslišanja. Naročito je spomena vrijedno obraćenje krivovjernog biskupa Danijela da Giussana, koji je potajno kovao spletke protiv mučenika, a i jednoga od njegovih ubojica, koji se zvao Carino. Obojica su poslije obraćenja stupila u dominikanski red te činila pokoru za svoje grijehe i zablude.

Papa Inocent IV. dao je odmah povesti postupak za Petrovu kanonizaciju, koji se odvijao munjevitom brzinom. I već je 9. ožujka 1253. – tek 11 mjeseci nakon mučenikove smrti – sam Inocent IV. proglasio ga najsvečanije na trgu pred dominikanskom crkvom u Peruggiji svecem. Bulom Magnis et crebris od 24. ožujka iste godine Papa ga je kao mučenika uvrstio u popis svetaca te odredio da se njegov blagdan svetkuje 29. travnja. Dominikanci su počeli nešto kasnije posvuda skupljati milostinju da podignu dostojan spomenik svome mučeniku. Skupivši novac zadužili su godine 1336. slavnog kipara iz Pise Giovannija Balduccija da izradi svečev nadgrobni spomenik po uzoru onoga na grobu osnivača reda u Bologni. Spomenik je bio gotov godine 1339., a ubraja se među remek-djela skulpture talijanske gotike.

Dominikanci su posvuda širili štovanje svoga mučenika. Neki gradovi izabraše ga za svoga zaštitnika, pa se njegov blagdan u njima slavio kao zapovijedani. Tako je to bilo u Veroni, Vicenzi, Cremoni, Camu, Piacenzi, Ceseni, Spoletu, Recanatiju i Rietiju. Zanimljivo je da su ga u nekim gradovima izvan Italije i obrtnici počeli zazivati kao svoga zaštitnika, tako postolari na Mallorci, tkalci u Manresi te tvorničari piva u Kölnu. Na svečev blagdan u nekim se mjestima običavala blagoslivljati s njegovom relikvijom voda, kao obrana protiv raznih bolesti, te grančice maslina i palmi protiv groma i nevremena.

U jednom pismu koje potječe iz godine mučeništva svetog Petra, a autor mu je Španjolac Roderico de Atencia, spominje se “da mučenik u mukama nije uzdisao, nije se branio, nije pokušavao pobjeći, već je sve podnosio hrabro, opraštajući dobrohotno onome koji ga je ranjavao, moleći za njega ruku uzdignutih prema nebu i ponavljajući jasnim glasom: ‘Gospodine, u ruke tvoje predajem duh svoj’ – Kristu raspetome i uskrslome predade svoju neokaljanu dušu”.

28. travnja (aprila)

Sveti Petar Chanel, prezbiter i mučenik (1803-1841)

Vremenski okvir sv. Petra Chanela možemo kratko ovako označiti: rodio se 12. srpnja 1803. u Cuetu, u Francuskoj, umro mučeničkom smrću 28. travnja 1841. na otoku Futuni, u Oceaniji. Recimo barem nešto iz njegova lijepog života.

Dana 28. rujna 1833. nekolicina mladih francuskih svećenika klečala je do nogu pape Grgura XVI. Izvijestili su ga kako su se od godine 1816. udružili u družbu kojoj je jedna od prvih zadaća promicanje štovanja Majke Božje. Njihov naum pohvalio je i odobrio godine 1822. već papa Pio VII. I sadašnji Papa čuo je mnogo pohvala o njima, potvrdio njihovo pravilo te im izrazio želju da se dadnu na evangelizaciju nebrojenih otoka po Tihom oceanu. Svećenici su od svega srca podržali i prihvatili Papinu želju obvezavši se da će je ostvarivati. Među prisutnima u audijenciji kod Pape bio je i osnivač družbe svećenik Ivan Colin, koji je svoju novu kongregaciju nazvao Marijina družba, te Petar Chanel, koji će postati prvi misionar, mučenik i svetac nove ustanove.

Petra je njegova dobra majka, dok je još bio dijete, posvetila Božjoj Majci. Kad je malo poodrastao, dečko je čuvao ovce svoga oca. Na pašu bi nosio mali Gospin kip, stavljao ga u udubinu stabla te skupa s ostalim pastirićima pred njim molio. Kao đak privatne škole susjednoga župnika 23. ožujka 1817. primio je prvu svetu pričest. Nastavio je sa školom, a u 18. godini života vlastitom je krvlju zapisao: “Ljubiti Mariju i nastojati da Je i drugi ljube.” Zaređen je za svećenika 25. srpnja 1827. te je kratko vrijeme djelovao u pastvi. Još kao student slušao kako se govori o novoj Marijinoj družbi. Sada se i sam htio njoj pridružiti. Svoj naum je ostvario postavši tako marist, kako su nazivali članove nove zajednice. Jedna njegova sestra postala je suosnivateljica ženske grane iste družbe.

Na milosnom oltaru Naše Drage Gospe od Fourviera u Lyonu visi zlatno srce u kojem se nalaze imena četrnaestorice prvih marista misionara koji su na Božić g. 1836. u Le Havru napustili domovinu te otplovili u misije. Gospi su izručili sve svoje misijsko djelovanje. Putovanje je trajalo gotovo godinu dana, triput su bili u smrtnoj opasnosti od oluje, a pratila ih je i teška morska bolest. Jedan je od misionara umro već na putovanju te je svečano sahranjen u duboke morske valove.

Petar Chanel i brat Mario Nazario iskrcali su se na otoku Futuni 8. studenoga 1837. i od tamošnjega kralja Niulikisa dobiše dopuštenje da smiju naviještati Veselu vijest. Ostali misionari, s prvim apostolskim vikarom Oceanije, iskrcali su se na ostalim otocima. Prva Božja služba novih vjerovjesnika upotrijebljena je za to da se na otoku svečano ustoliči kip Majke Božje, koji su sa sobom ponijeli, i da se Gospi posveti sve tamošnje stanovništvo. Bijeloga svećenika brzo zavolješe tamnosmeđa djeca prirode, koja su obožavala najrazličitija božanstva. On je sa sobom imao i različitih lijekova, kojima je liječio bolesnike, pa je tako njegova popularnost još više porasla. Brzo je naučio jezik urođenika te im počeo naviještati vječne istine, koje su oni slušali s najvećim zanimanjem. Za Božić je prvi put javno služio svetu misu, na veliko udivljenje stanovništva. Misionar je već pokrstio nekoliko djece koja su bila na umoru, a okupio je i četicu pripremnika na krštenje, među kojima su se nalazili sin i kćerka kralja Niulikisa. Sve je išlo mirno, budile su se najveće nade, dok se nije pokrenuo i neprijatelj ljudske naravi.

Godine 1839. na otoku je, naime, buknuo rat između dvaju plemena. Misionari su kroz to žalosno vrijeme nesreće molili, blagoslivljali, liječili ranjene i krstili umiruće. Kralj Niulikis pobijedio je protivnike, ali je vraču uspjelo uvjeriti ga da tu pobjedu duguje starim bogovima te da su strani misionari glavni krivci da je do rata uopće i došlo i da su oni pritjecali u pomoć neprijateljima. Kralj je polako počeo vjerovati klevetniku i u proljeće godine 1841. suglasio se da bijeli misionar mora biti ubijen. Iste godine 28. travnja u misionarevu kolibu provalili su naoružani ratnici pod vodstvom vrača. Otac Chanel baš je služio svetu misu. Navalili su na nj, teško ga ranili u ruku, zatim ga toljagama gotovo dotukli. I tada se dadoše na pljačkanje. Na koncu je jedan od nasilnika bodežom u glavu dokrajčio život hrabrome misionaru.

Redovnički brat, koji je stalno živio sa svetim mučenikom, ovako opisuje njegov misionarski život: “U svojim je poslovima plamtio sunčevim žarom, često ga mučila glad, sav se u znoju vraćao kući, strošen od umora, ali uz to u duhu uvijek postojan, živahan i veseo kao da bi se vraćao iz mjesta užitka. To se nije dogodilo jednom već gotovo danomice.

Obično ni u čem nije odbijao stanovnike otoka pa čak ni one koji su ga progonili. Uvijek ih ispričavaše i nikad ih nije odbijao, makar su bili grubi i dosadni. Bio je ispunjen besprimjernom blagošću prema svima, ne isključujući nikoga, i na sve moguće načine.

Nije stoga nikakvo čudo da su ga tamošnji stanovnici nazivali ‘čovjek najboljeg srca’. On sam je jednog dana rekao subratu: ‘Potrebno je da u tako teškoj misiji budemo sveti.’

Krista je i Evanđelje polako naviještao, ali je imao neznatan uspjeh. Uza sve to, nesavladivom je ustrajnošću nastavljao svoj ljudski i vjerski misionarski pothvat duboko uvjeren u Kristov primjer i Njegovu riječ: Jedan sije, a drugi žanje. Usrdno je molio pomoć Bogorodice, koju je nadasve štovao.

Njegovo propovijedanje kršćanske vjere razorilo je štovanje zlih duhova. Na strani su tog kulta bili vođe otoka kako bi svoj narod držali podjarmljenim. Radi toga su ga ubili najokrutnijom smrti nadajući se da će Petrovom smrću biti uništeno ono sjemenje kršćanske vjere što ga je on posijao.

Ali on sam reče prije svoga mučeništva: ‘Nije važno da li ću umrijeti, Kristova je vjera tako srasla s ovim otokom da mojom smrću neće nestati.'”

Mučenik se u svojoj nadi nije prevario. Njegova je mučenička krv kao u prva kršćanska vremena postala sjemenom kršćanstva. Posvuda na oceanskim otocima počelo je cvasti kršćanstvo. Samo maristi imaju ondje 8 apostolskih vikarijata, a danas Oceanija ima čak i svoga kardinala. Petra Chanela proglasio je svetim papa Pio XII. marijanske godine 1954. Na njega možemo primijeniti Isusove riječi: “Zaista, zaista, kažem vam, tko sluša Moju riječ i vjeruje onomu koji Me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život” (Iv 5,24).

Misionari maristi, po primjeru svoga prvog misionara, mučenika i sveca na otočju Tihoga oceana, neumorno šire i pobožnost prema Majci Božjoj, ostvarujući ono što nam svima poručuje papa Pavao VI.: “Mi želimo da se kršćanski puk sa što većim pouzdanjem i žarom obraća Svetoj Djevici te Joj iskazuje štovanje i čast koja Joj pripada.”

Sveti Euzebije i Polion, vinkovački mučenici

Tamo gdje se danas nalaze Vinkovci, važno čvorište putova, nalazio se u staro doba rimski municipij Cibale. Muncipij u rimsko doba bijaše grad s naročitim povlasticama. U Cibale je vrlo rano došlo kršćanstvo pa je ondje osnovana i biskupija. Jedan je od cibalskih biskupa bio i sveti Euzebije, poznat samo po vjerodostojnom zapisu Muka svetog Poliona. Za njega je zapisano “da je u ime Kristovo nadvladao smrt i đavla još prije štioca Poliona”. Budući da je sv. Polion poginuo za Dioklecijana, stručnjaci misle da je sveti Euzebije poginuo pedesetak godina prije, tj. za vrijeme progonstva cara Gala i Valerijana. Drugo što vjerodostojno o njemu ne znamo. Budući da je temelje Crkve u našim krajevima orosio svojom svjedočkom krvlju, zaslužuje da mu mi kršćani čuvamo trajnu uspomenu, da ga častimo te da se na njegovu primjeru ohrabrujemo i potičemo na vjernost kako u malom tako i u velikom.

O svetom Polionu, čitaču cibalske Crkve, na sreću, znamo više. O tome Mučeništvo svetog Poliona izvješćuje ovako: “Tek što je za Dioklecijana i Maksimijana buknulo progonstvo, srijemski upravitelj prefekt Probo požuri izvršivati carske ukaze počinjući od klerika. U Singidumu, današnjem Beogradu, dade pogubiti svećenika Montana, u Sirmiju biskupa Ireneja i đakona Demetrija, a u Cibalama upravo na obljetnicu mučeništva biskupa Euzebija koji pogibe u jednom prijašnjem progonstvu, bude predveden pred njega Polion, prvi čitač one Crkve, vrlo dobro poznat po svom žaru i po svojoj vjeri. Izrekavši hrabro kako se zove, ispovijedivši svoju vjeru te priznavši svoju službu u Crkvi na prefektovu optužbu da je jedan između onih što lakoumnim ženama ulijevaju strah pred brakom i što ih potiču na neku ispraznu čistoću, Polion je ponosno odgovorio ovako:

– Da li smo prevrtljivi i lakoumni, o tome ćeš se danas moći sam uvjeriti.

– Na koji način? – zapita ga prefekt.

– Lakoumni su i prevrtljivi oni što zanemaruju svoga Stvoritelja povodeći se za vašim praznovjerjem; naprotiv, oni se pokazuju pobožni i postojani u vjeri nebeskoga Kralja koji i u mukama obdržavaju njegove zapovijedi.

– Koje zapovijedi? Kojega Kralja?

– Svete i pobožne zapovijedi Krista Kralja – odgovori Polion.

– U čemu se one sastoje?

– U tome da je samo jedan Bog na nebu, da se drvo i kamen ne mogu nazivati bogovima, da se od svojih prijestupaka valja popraviti, da dobri moraju ustrajati u obdržavanju svoje odluke, da djevice moraju postići savršenstvo svoga staleža i da oženjeni moraju čuvati bračnu čistoću, da gospodari moraju upravljati robovima više blagošću nego nasiljem, imajući na umu da je ljudski udes jednak za sve, da sluge moraju vršiti svoju dužnost više iz ljubavi nego iz straha, da se kralju valja pokoravati kad naređuje opravdane stvari i da se s vlastima valja u dobru slagati, da se roditeljima duguje poštovanje, prijateljima uzajamnost, neprijateljima praštanje, građanima ljubav, gostima ljudskost, siromasima milosrđe, ljubav prema svima i da se nikome ne smije činiti zlo. Nadalje, da valja strpljivo podnositi nepravde, a nepravdu apsolutno nikome ne činiti te biti spreman odreći se i svojih dobara, a tuđa ne željeti nikada. I onaj će koji zbog vjere prezre časovitu smrt, što mu je vi možete zadati, živjeti zauvijek. Ako ti se sve to ne sviđa, možeš me suditi.

– No koja je korist ako se smrću izgubi ovo svjetlo i radosti tijela?

– Nebesko svjetlo daleko nadilazi zemaljsko i slađa su trajna od prolaznih dobara. Nije pametno zapostaviti vječna ovim prolaznim dobrima.

Prefekt je s Polionom izgubio strpljivost te prekinuo raspravu i naložio mu da žrtvuje bogovima, inače će biti pogubljen mačem.

– Čini što ti je zapovjeđeno – odgovori mu Polion – a ja ću, slijedeći nauk svojih učitelja, s radošću prihvatiti muke koje ćeš mi nanijeti.

Probo je odredio da Polion bude živ spaljen. Presuda je odmah izvršena jednu milju daleko od grada.”

Da li je tomu lijepom izvještaju još potreban kakav tumač? – Jedva! Učeni bolandisti ga smatraju vjerodostojnim, a mi se samo možemo radovati da je na našem tlu, na teritoriju današnje đakovačke biskupije, bilo takvih kršćanskih junaka. U vinkovačkoj župnoj crkvi nalazi se oltar svetog Poliona, a u zadnje vrijeme opet je oživljeno njegovo štovanje, što nas samo veseli. Polion je bio pravi junak. Svoje kršćanstvo i dužnosti što iz njega proizlaze shvatio je vrlo ozbiljno i vršio ih vjerno. Današnjem mladom naraštaju, svima onima koji u crkvenom životu žele biti aktivni, može poslužiti kao najdivniji uzor.

Sveti Louis-Marie Grignon de Monfort (1673-1716)

Bretanja se ubraja među vjerski najbolje francuske pokrajine. Tako je barem bilo nekoć. Ona je i kolijevka mnogih velikih svetaca. Među njima je i sv. Luj Grignon de Monfort, koji se rodio 31. siječnja 1673. u Monfort-la-Casseu, danas Monfort-sur-Meu. Obitelj je iz koje potjecaše bila brojna.

Ljudevit je imao 2 brata i 6 sestara. Tada se život i porod cijenio više nego danas. Obitelj Grignon de Monfort pripadala je tzv. malom plemstvu i nije baš bila bogata zemaljskim dobrima. Ljudevitov je otac bio zakupnik, a čini se da je bio čovjek teške i opore naravi. Zbog toga dečko baš nije proživio ugodno djetinjstvo i mladost, no bio je strogo odgojen u pravim kršćanskim načelima. Oko godine 1685. primio je sakramenat potvrde te svome krsnom imenu Ljudevit dodao još ime Marija. Nešto kasnije na svoju veliku sreću poslan je u isusovački kolegij Sv. Tome u Rennes, glavni grad pokrajine Bretanje. Isusovci su bili kao odgojitelji na glasu i njihove su škole uživale velik ugled. Ljudevit je u toj školi mnogo dobio i s uspjehom završio svoje klasične nauke. U međuvremenu se i njegova obitelj preselila u Rennes.

Jednoga dana Ljudevit se usrdno molio pred slikom Majke Božje, koju je vrlo štovao. U toj molitvi upozna da ga Bog zove u svećenički stalež. S tim naumom složili su se i njegovi roditelji te je on svršio i studij filozofije.

Što će sada? – Bog se za to pobrinuo. Ljudevit je imao u Parizu rodicu, gospođicu de Montigny, koja mu obeća svoju pomoć i on stoga u jesen godine 1693. otputuje u francusku prijestolnicu. Putovao je “po bogečki” pješice i moleći usput milostinju. Došavši u Pariz primljen je u malu zajednicu klerika koju je osnovao sulpicijanac M. de la Barmondiere. Tu je zbog svoje izvanredno profinjene i duboko pobožne duše brzo upao u oči svima. No njegov nešto ukočen značaj nije se ipak mogao tako lako prilagoditi zajednici. U rujnu 1894. umro je osnivač zajednice M. de la Barmondiere i ona se raspade. Luj-Marija, koji kraj sve obećane pomoći nije ipak imao nikakvih materijalnih sredstava, bude za kraće vrijeme primljen u zajednicu Siromašnih đaka. Ondje se također razbolio i bio prevezen u parišku bolnicu. Morao se, dakle, kroz život i na putu do cilja teško probijati. Sreća da nije duhom klonuo ni posustao.

Kad je ozdravio, uz pomoć nekih dobrih prijatelja bude u proljeće godine 1695. primljen u glasovito pariško Sjemenište svetog Sulpicija. Tu je nastavio studij teologije, ali je išao na predavanja na Sorbonu. Kao pitomac sulpicijanskog sjemeništa bio je uveden u duhovnost takozvane francuske škole. Čitajući djela Boudona otkrio je u njima misao o potpunoj posveti i predanju Majci Božjoj, što je vrlo odgovaralo njegovoj osobnoj pobožnosti. On će to predanje kasnije u svojoj poznatoj i na daleko raširenoj knjizi teološki obraditi.

Duboko pobožan prema Majci Božjoj Ljudevit je snažno uznapredovao u svetosti. Njegovi su odgojitelji željeli da se pridruži njihovoj Družbi svetog Sulpicija, koja se bavila odgojem klera. No Ljudevit je imao druge misli i planove.

Ljudevit je 5. lipnja 1700. zaređen za svećenika. Bio je to najsretniji dan njegova života. Došao je do cilja svojih želja. Majka Božja mu je u tom pomogla. Njegovi ga predpostavljeni poslaše u grad Nantes, u jednu svećeničku zajednicu, koju osnova pobožni svećenik Léveque. No tu se brzo razočarao. Smutila ga je s jedne strane mlakost nekih članova, a s druge opet janzenistički duh kojim su bili drugi zaraženi. Stoga je u svibnju 1701. došao u opatiju Fontevrault, u kojoj su bile i dvije njegove sestre te Madame de Montespasan, nekadašnja ljubavnica Luja XIV. Ta se obratila i činila pokoru za svoje grijehe. Ona je Ljudevita de Monforta poslala k biskupu u Poitiers, koji je odgajao njezine sinove. Nakon susreta s tim biskupom Ljudevit Marija se kroz neko vrijeme bio vratio u Nantes, gdje u Grandchampu s velikim žarom i uspjehom održa pučke misije. Sada je bio u svom elementu. No još se nije pravo smirio.

U rujnu 1701. vratio se u Poitiers te brzo nakon toga bio imenovan dušobrižnikom u bolnici. To nije bila laka služba, no revni ju je svećenik kraj svih poteškoća nastojao dobro vršiti. Tada je upoznao pobožnu djevojku Lujzu Trichet, pa je s njome kanio osnovati jednu žensku družbu. No to se nije ostvarilo. Okružen neprijateljskom okolinom Grignon de Monfort se u proljeće 1703. vratio u Pariz. Tu je djelovao neko vrijeme, opet se vratio u Poitiers, koji je g. 1705. konačno napustio. Gotovo nam je nevjerojatno koliko je putovao i mijenjao poslove.

Vratio se opet svome omiljelom poslu: pučkim misijama, pa će kao veliki propovjednik obići propovijedajući velik dio župa zapadne Francuske. Imao je snažan glas, govorio je uvjerljivo i silno je djelovao na jednostavno seosko pučanstvo. Širio je i uvodio posvuda pobožnost križnoga puta. Sam je sastavljao i skladao pobožne pjesme te učio puk pjevanju. Nisu to baš bili neki umjetnički napjevi, ali puk ih je prihvatio i rado pjevao. Oduševljen i zagrijan za marijansku pobožnost Ljudevit Marija ju je posvuda vatreno širio. Osobito je preporučivao moljenje krunice te potpuno predanje Majci Božjoj. U tome apostolatu izazvao je gnjev uskogrudnih i fanatičnih janzenista, koji mu zadadoše mnogo jada, a jedna ga je hugenotska skupina pokušala čak i otrovati.

Grignon de Monfort je imao mnogo obraćenja, a pripisuje mu se i dar čudesa. Kraj tako silna i naporna posla našao je vremena i za molitvu i za pisanje, pa je napisao dva vrijedna duhovna spisa: Rasprava o pravoj pobožnosti Svetoj Djevici i Ljubav vječne Mudrosti. Godine 1715. počeo je osnivati i otvarati pučke škole u kojima se svatko mogao besplatno školovati. S Lujzom Trichet osnovao je napokon Sestre od Mudrosti.

Ta se družba posvuda vrlo brzo raširila. Iste godine osnovao je i mušku družbu – Marijina družba. On joj je zapravo samo udario temelje, a nije mu bilo dano da je vidi u potpunosti i ostvarenu.

Iscrpljen radom, pokorom, naporima, umro je 28. travnja 1716. dok je u St. Lauret-sur-Sevreu održavao svoje posljednje misije. Već tada su ga svi štovali kao pravog sveca i čudotvorca, no svetim ga je proglasio Pio XII. tek 20. srpnja 1947.

Blaženi Pavao Khoan, mučenik (1771-1840)

I u Indokini se kršćanstvo širilo prolijevanjem krvi mnogih mučenika. Danas se želimo upoznati s mučenikom, blaženim Pavlom Khoanom, kojemu je 28. travnja 1840. s još dvojicom osuđenika odrubljena glava. On se rodio u seocu Duyen-Man, u zapadnom Tonkingu godine 1771. Postao je svećenik i s velikim je žarom i uspjehom djelovao kao dušobrižnik. Izjedala ga je revnost za dom Gospodnji pa se nije ni najmanje štedio.

Godine 1837. u čitavom je kraju buknulo krvavo progonstvo. Započeo ga je car Minh-Manh. U to burno i nesigurno doba Pavao se jednoga dana vraćao sa svojih apostolskih pohoda. Tada bi uhvaćen i zatvoren skupa s dvojicom svojih katehista koji su ga pratili. Bili su to G. Thanh i P. Hieu. Doveden u grad Ninh–Binh bačen je u tamnicu u kojoj je pročamio tri godine podnoseći svakojake muke. Mandarin, koji ga je preslušavao i nastojao nagovoriti na otpad, tražio je od njega da pogazi raspelo i sve će mu biti oprošteno. Moći će se opet vratiti u slobodu.

Pavao je u ime svoje i svojih suutamničenika hrabro odgovorio: “U životu kao i u smrti svoju vjeru nećemo nikada napustiti.” Zbog toga su bili osuđeni na smrt, no smrtna se kazna neprestano odgađala. Progonitelji su se još uvijek nadali da će slomiti mučenike i prisiliti ih na otpad. Sve su te nade bile posve isprazne jer su Kristovi junaci bili spremni za svoju vjeru dati i tisuću života.

Na posljednji pokušaj mjesnog mandarina u Ninh-Binhu blaženi je Pavao ovako odgovorio: “Osjećaji se jednog kršćanina ne mijenjaju. Nad nama je izrečena presuda. Ako se kralju svidi da je izvrši, mi smo spremni.”

Osuda je napokon izvršena i tako slavni mučenici pružiše divno svjedočanstvo svoje neslomive postojanosti. Njihova je tjelesa pokupio katehista Huan i potajno ih prenio u Phuc-Nhac, gdje su s najvećim počastima sahranjena. Papa Leon XIII. proglasio je ovog junaka vjere 27. svibnja 1900. blaženim. Njegovu se zagovoru pripisuje čudesno ozdravljenje sestre Men u samostanu Ke-Vinh.

Blažena Gianna Beretta Molla (1922-1962)

Majka obitelji, službenica Božja, danas već blažena, Gianna Beretta Molla, rodila se 4. listopada 1922. u Magenti kod Milana na dan zaštitnika Italije, sv. Franje Asiškoga. Roditelji joj bijahu: Alberto Beretta i Maria De Micheli. Oboje odlični kršćani, a rodiše 13-ero djece od koje dvojica postadoše svećenici. I na njihovu se primjeru opet pokazalo da brojne obitelji obično daju Crkvi i narodu duhovna zvanja. Naša je junakinja na krštenju dobila ime Giovanna Francesca – Ivana Franjka. God. 1925. obitelj se Beretta preselila u Bergamo. Ondje je Ivana 4. travnja 1928. s pobožnošću u duši te radošću u srcu primila prvu pričest, a svetu potvrdu 9. lipnja 1930. U Bergamu je polazila pučku i srednju školu. Licejske je studije završila u Genovi (Albaro), gdje je g. 1942. izgubila majku. Obitelj se tada vratila u Bergamo, no ondje je 10. rujna iste godine umro i otac.

Ivana se vratila u svoj rodni kraj te se odmah u jesen 1942. upisala na Medicinski fakultet Sveučilišta u Milanu. U isto je vrijeme bila veoma aktivna u Katoličkoj akciji. S uspjehom je završila studij medicine. A u Paviji je postigla doktorat iz medicine i kirurgije te kasnije 7. srpnja 1952. i diplomu iz pedijatrije. Postigla je, dakle, vrhunsku spremu u svojoj struci.

bl. Gianna Beretta  Molla

U međuvremenu je u Meseru otvorila ambulantu koju je vodila sve do smrti. Htjela je doduše kao liječnica misionarka poći u misije. Pošla je u Brazil te ondje srela kapucina, patra Alberta. U međuvremenu je, dok još nije preuzela posao, srela inženjera Pietra Mollu i to je odlučilo o njezinu kasnijem životu. Udala se za njega u Magenti 24. rujna 1955.; s njime je imala tri sina. Zvali su se: Pierluigi (1956), Mariolina (1957), Laura (1959). Svi su bili rođeni u obiteljskoj kući u Ponte Nuovo kod Magente.

Nakon toga je imala “due maternita a vuoto” (vjerojatno se radilo o spontanim pobačajima); Gianna je od Boga izmolila milost da opet začne jedno malo stvorenje – što pokazuje kako je žarko voljela djecu. No u isto se vrijeme na maternici pokazao rak što je tražio veoma delikatan kirurški zahvat. Izveden je 6. rujna 1962. u bolnici u Monzi. Bolesnica je liječnicima dala jasno do znanja ovo: “Spasite moje malo stvorenje!” A liječnici, svi od reda, savjetovahu drugačije jer su mislili da će u porodu sigurno umrijeti. Ona je to odbila te malo kasnije rodila djevojčicu kojoj je dala ime Gianna Emanuela. Tjedan dana kasnije ta je herojska majka, koja je odbacila pobačaj i rodila dijete, sama umrla te bila pokopana u Meseru. Njezin je herojski čin učinio dubok dojam na javnost. Žrtvovala je svoj da spasi život svoga djeteta. U to je doba milanski nadbiskup bio kardinal Giovanni Battista Montini, kasniji papa Pavao VI. On će kao Papa 23. rujna 1973., prije Anđeoskog pozdravljenja, u uobičajenom nedjeljnom nagovoru o toj majci govoriti kao uzoru što spašava život svog djeteta, dok ga tolike druge “nemajke” olako ubijaju.

Montinijev je nasljednik na milanskoj metropolitanskoj stolici, kardinal Giovanni Colombo, god. 1972. otvorio biskupijski postupak za proglašenje Gianne Molla blaženom, a 11. je travnja 1978. cjelokupni lombardski episkopat potpisao molbu da se otvori postupak za njezino proglašenje blaženom kod Kongregacije za kauze svetaca u Vatikanu. Molba je dobila “nihil obstat” (nema zapreke) 15. ožujka 1980.

Dana 24. travnja 1994., kad je herojsku majku Ivan Pavao II. proglasio blaženom, proces je doživio uspjeh. Postigla je časti oltara u doba kad tzv. Međunarodna zajednica s UN-om na čelu te manje-više sve države legaliziraše pobačaj. Tko je u pravu? – Sigurno nova blaženica i sve one žene i majke koje ne dižu svoje ruke na svoju vlastitu još nerođenu djecu, već je rađaju i rukama grle, pokazujući svoje divno majčinstvo. Nedjelja beatifikacije Gianne Beretta Molla bijaše nedjelja Dobrog Pastira koji svoje ovce vodi na pašu, hrani i brani, spreman i poginuti za njih. Vrlo simbolično!

Ivan Pavao II. je kod te beatifikacije izrekao lijep i poticajan govor. Među inim je rekao: “Gianna Beretta Molla je shvatila kako će kao kruna njezina uzorna života, kao studentice, u zajedništvu Crkve angažirane djevojke te sretne majke, koja je i uz cijenu svog života spasila život djeteta što ga je nosila pod srcem, a sada ovdje prisutna biti upravo njezina smrt. Ona je po zanimanju bila liječnica i kirurg pa je bila posve svjesna da ide u susret smrti, ali pred tim nije ustuknula, pokazavši herojski stupanj kreposti. Majčinstvo može biti izvor radosti, ali i patnje te gorkog razočaranja.”

Nova je blaženica osjetila patnju svoje bolesti, a i rastanak od svog muža i djece. No ipak je sve to prihvatila u duhu vjere i Bog ju je za njezinu vjernost i ljubav u nebu nagradio, a na zemlji je proslavio častima oltara.

Riječi zaljubljenice Gianne Berette, iz pisma od 4. rujna 1955. njezinu zaručniku, najbolje otkrivaju njezinu lijepu i veliku dušu. Evo ih: “Kad pomislim na našu veliku međusobnu ljubav, mogu samo Gospodinu zahvaliti. Doista je istina da je ljubav najljepši osjećaj što ga je Bog položio u ljudsko srce. O, kad bismo ga uvijek imali kao sada, Piero… S Božjom ćemo se pomoću i blagoslovom tako ponašati da naša mala obitelj bude mali ‘cenakul’ (dvorana posljednje večere), gdje će Isus biti uvijek iznad naših sklonosti, želja i poslova. Piero moj, još samo nekoliko dana do časa kad ćemo pristupiti k oltaru te primiti sakramenat naše ljubavi. Kad pomislim na to, postajem veoma ganuta. Mi ćemo postati Božji suradnici u stvaranju. O, da mu možemo darivati djecu koja će ga ljubiti i služiti mu! Piero, hoću li moći postati žena i majka, kakvu si uvijek želio? Ja takva, uistinu, želim biti, jer ti si to i zaslužio…”

27. travnja (aprila)

Sveti Antim, biskup i mučenik († 303)

Dok pišemo životopise svetaca i onih nama vremenski dalekih, s neobičnim imenima i nama manje poznatih, često mislim na naše suvremenike. Osobito na redovnice koje nose njihova imena. Uvjereni smo da bi te duše htjele bar nešto saznati o imenima onih koje kao redovnici i redovnice nose. To vrijedi i za svetoga nikomedijskoga mučenika Antima.

I on je bio jedan od brojnih žrtava krvavoga Dioklecijanova progonstva te kao takav svjedoči, kako to reče jedan naš biskup, “da je povijest dala pravo mučenicima, a ne njihovim progoniteljima”.

Prema pripovijedanju Euzebija, koga nazivaju ocem crkvene povijesti, malo nakon proglašenja prvoga Dioklecijanova ukaza o progonu kršćana, buknula je 24. veljače 303. u carskoj palači u Nikomediji strašna vatra. Krivnju zbog toga požara, kao i nekoć zbog onoga za Nerona, u Rimu baciše na kršćane, dakako s istim po njih strašnim posljedicama. I opet jadne kršćane stavljahu na muke, bacahu pred divlje zvijeri i žive pališe. Nikomedijskom biskupu svetome Antimu bi ipak odrubljena glava.

Na njegovu grobu veliki je car Justinijan sagradio kasnije raskošnu baziliku od zlata i mramora. Pismen spomen postavio mu je u svojoj zlatnoj legendi glasoviti Simeon Metafraste. On pripovijeda da je Antim bio rodom iz Nikomedije. Već kao mladić odlikovao se u raznim vrlinama, a postavši biskup sokolio je svete mučenike da ustraju u vjeri. Za vrijeme jedne hajke na kršćane nalazio se na selu, gdje je naviještao Evanđelje. Progonitelji onamo poslaše 20 vojnika da biskupa uhvate. No on ih je obratio i pokrstio. Stoga doveden pred sudište Maksimijana podvrgnut je mukama, koje mu ništa ne naudiše. Onda ga krvnici usmrtiše odrubivši mu glavu.

Eto, to su spomenici koji nam govore o svetome Antimu. Od svega toga najvažnije je njegovo mučeničko svjedočenje, kojim je pokazao svoju vjernost Kristu i u najtežim časovima. Sve nas on poziva na istu vjernost, a nju će slijediti i nagrada, jer Krist zajamči: “Blago vama progonjenima zbog pravednosti, jer je vaše kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja jer vas čeka velika nagrada na nebesima! Ta tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas!” (Mt 5,10-12).

Blaženi Jakov Zadranin († 1485)

“Neka svima bude jasno da preuzimanje evanđeoskih savjeta, premda uključuje odricanje od dobara koja se nesumnjivo mnogo cijene, ipak ne smeta pravom napretku ljudske osobe, nego mu po svojoj naravi mnogo koristi. Jer savjeti dragovoljno prihvaćeni po osobnom zvanju svakoga, ne malo pomažu očišćenju srca i duhovnoj slobodi, neprestano potiču na žar ljubavi i, kako je dokazao primjer tolikih svetih utemeljitelja, imaju snagu da više osposobe kršćanina za djevičanski i siromašni život, što ga je sebi odabrao Krist Gospodin i koji je prigrlila Njegova Majka Djevica. Neka nitko ne misli da redovnici svojim posvećenjem postaju ljudima tuđi ili nekorisni u zemaljskoj državi. Jer, iako katkad neposredno ne pomažu svojim suvremenicima, ipak ih na dublji način imaju prisutne u Kristovu srcu i s njima duhovno surađuju, da se izgradnja zemaljske države uvijek temelji na Gospodinu i k Njemu upravlja, da ne bi možda uzalud radili oni koji je grade” (Svjetlo narodâ, br. 46).

Iako Jakovu od Bitetta ili Ilircu taj tekst Drugog vatikanskog sabora nije bio poznat, on ga je na svoj način ipak već ostvarivao u svome vremenu. On se rodio negdje oko godine 1400. na jadranskim žalima, najvjerojatnije u Zadru, od oca Leonarda i majke Beatrice Varinguer. O njegovu djetinjstvu ne znamo gotovo ništa. No možemo pretpostaviti da je bio dobar i pobožan kad je već kao dvadesetogodišnjak, u želji da ostvari kršćansku savršenost po izvršivanju evanđeoskih savjeta, stupio u Zadru kao brat pomoćnik među franjevce opslužitelje. U redu je njegovo ozbiljno nastojanje oko savršenosti iz dana u dan sve više raslo.

Godine 1438. Jakov je pratio svoga provincijala kao pratilac na putu u Italiju. Došavši u Bari, iz nama nepoznatih razloga, zamolio je da smije provoditi život u tamošnjoj redovničkoj pokrajini. Molbi mu bi udovoljeno i tako je kreposni brat proveo najprije 12 godina u raznim samostanima, dok nije napokon određen za Bitetto, gdje uz samo mali prekid ostade sve do svoje smrti godine 1485.

Kako su tadašnji franjevački samostani živjeli većinom od milostinje, bio je određen koji redovnik koji bi okolo prosjačio. Živjeti od milostinje smatralo se tada živjeti siromašno i ispovijedati siromaštvo. Stvar ne smijemo prosuđivati današnjim mjerilima, jer bismo krivo sudili. Dobri brat Jakov bio je određen za skupljanje milostinje. Zbog toga je mnogo putovao, no to nije bilo samo prosjačenje, već je on na putovanju nastojao i apostolski djelovati te je na taj način učinio mnogo dobra.

Kako je bio čovjekoljubiv, vidjelo se najviše godine 1482. za vrijeme jedne pošasti kuge. Tada je pokazao herojsku ljubav i uslužnost prema kugom zaraženim bolesnicima. Bog je njegovu djetinju vjeru, njegovo nepokolebljivo pouzdanje i nesebičnu ljubav potvrdio mnogim čudesnim znakovima. Tim je očitovao koliko Mu je mio. Brat je umro na glasu svetosti te je već od godine 1505. bio štovan javnim štovanjem. Papa Klement XI. svečano je potvrdio to štovanje 29. XII. 1700. uvrstivši ga na taj način službeno među blaženike. Franjevački martirologij spominje ga na 27. travnja. Budući da je rođen na našem tlu, vjerojatno i od hrvatskih roditelja, to ga možemo štovati kao našega blaženika.

Blažena Hozana Kotorka, djevica (1493-1565)

Godine 1965. kotorska je biskupija svečano slavila 400. obljetnicu od blažene smrti svoje blaženice Hozane Kotorke. Tom je prigodom papa Pavao VI. preko svog državnog tajnika kardinala Cicognanija, upravio pismo kotorskom apostolskom administratoru don Graciji Ivanoviću, u kojem među inim kaže: “Blažena Hozana, koja se odlikovala u redovničkoj savršenosti, i ljudima našega vremena može pružiti primjere solidne kreposti, a osobito u molitvi i promicanju jedinstva istočnih kršćana s Katoličkom crkvom, oko kojega je i ona marno nastojala pokazujući tako put koji vodi k jedinstvu.” Sveti Otac potiče nadalje današnje vjernike da po primjeru i zagovoru blažene Hozane čuvaju vjeru što su je od djedova primili kao dragocjenu baštinu te da u njoj ustraju. U njoj treba da budu “utemeljeni i neodjeljivi od Radosne vijesti”, kako je i apostol naroda poticao svoje Kološane.

Ako nam, dakle, najviši crkveni autoritet preporučuje kao uzor blaženu Hozanu, vrijedno je da se s njome upoznamo. Ona se rodila 25. studenoga 1493. u selu Relezi u Crnoj Gori. Na krstu je dobila ime Katarina, a prezivala se Kosić. Jedan životopisac – dominikanac o. Serafin Razzi – piše ovako: “Roditelji su joj bili kršćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stvarima ne suglašavaju s rimskom Crkvom.” Bili su to čestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bila sva imovina. Njezini suvremenici govore da je Katarina bila djevojčica izvanredne tjelesne ljepote, no u tom se lijepom tijelu krila još ljepša duša, blaga, čedna, prijazna i nevina. Prvi posao koji je obavljala bio je pastirski. U gorskoj je prirodi tada doživljavala ljepotu stvorenja. Njezine se misli od stvorova uzdizale Stvorcu, o kojem želi što više znati pa bezazleno zapitkuje svoju majku: “Gdje Bog stanuje?”

Ona joj jednostavno odgovara:

“Gospod Bog, dijete moje, koji se rodio od Djevice i koji je zbog naših grijeha umro na križu, onaj je koga slave kršćani. Slika mu se nalazi u Kotoru, i to jedna u spodobi djeteta, a druga kao odrasla čovjeka, pribijena na križ. Ja sam obje te slike gledala i njima se klanjala.”

Majčine riječi mladu su pastiricu počele silno zaokupljati te ona neprestano govoraše: “Tko će mi pokazati gdje stanuje Bog? Kad bih Ga mogla naći, kako bih Ga zagrlila i rekla Mu da Ga ljubim. Drage volje bih se verala uz te strme vrleti i silazila niz vratolomne provalije, samo da znam da ću se na Njega namjeriti. Zaklinjem vas goro i dolino, bilje, životinje i ljudi, da mi kažete gdje je Bog srca moga. Ukaži mi se, moj Gospode! Kako mi duša za Tobom vene! Zašto se kriješ od mene, koja želi biti samo Tvoja! Učini me dostojnom da Te upoznam, da Ti sve dane vjerno služim! Kada si umro i za mene, kako mi je majka pripovijedala, onda jamačno i mene ljubiš. Ako me ljubiš, kako može podnositi Tvoje milostivo srce da za Tobom ginem? De, ukaži mi Svoje milo, sveto lice, pa ću sretna umrijeti!”

Bog je djevojčicu Katarinu Kosić odabrao za sveticu. Njezinoj nevinoj duši želio je da se u većoj mjeri objavi i povuče je za Sobom. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa najprije kao dijete, a zatim kao patnika na križu. Viđenje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to već i neodoljivu želju da pođe u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se tome usprotivili jer su se bojali da bi im kćerka ondje i ostala. No ona nema mira. Vuče je tamo dolje u biskupski grad neka nepoznata sila. Kad joj je otac umro, majka je popustila i tako godine 1507. djevojčica Katarina u 14. godini života zauvijek ostavi roditeljsku kuću te se preseli u Kotor.

Jedan Hozanin, kako će se kasnije nazivati, životopisac lijepo kaže da je prvu duhovnu formaciju primila u Božjoj prirodi, a drugu će primiti u gradu Kotoru i tako postati njegova najodličnija građanka i njegov ponos. Ondje bî primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buća. Njegova dobra i pobožna žena postade Katarini kao druga majka. Poučila ju je u katoličkoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala žarom prave kršćanke, a uz izvanrednu pobožnost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im koliko je mogla. O njezinoj velikoj dobrotvornosti svjedoče i legende koje su se oko toga splele.

Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi snažno pale u njezinu dušu te ona odlučuje da će za ljubav Kristu provoditi život takozvanih “zazidanih djevica”, kakvih u Kotoru u ono doba već bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metra visokim, 3 širokim i dugačkim, koje su se obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve.

Hrvatski pisac i pjesnik Petar Grgec u knjizi Sveta Hrvatska ovako je opjevao Isusov zov i Katarinin odaziv:

Odlazi Kata djevojka

Iz kola svojih družica

I opet ide u crkvu

I moli žarku molitvu:

Isuse dragi, reci mi

Što želiš da ja učinim?

Ti si me k Sebi pozvao

Iz mojeg sela malenog

Gdjeno sam ovce čuvala,

Po brdima se penjala

I Tvoju sliku tražila.

U Kotor si me doveo,

Tu sam se s Tobom združila.

Da, ja sam Tebe odabro,

Da budeš vječna djevica

I tri da gojiš kreposti:

Čistoću, posluh, uboštvo.

Nikad nemoj misliti

Da nešto gubiš u tome.

U Meni sve ćeš ljubiti:

I majku svoju rođenu,

I svoje dobre družice,

Domaju svoju ljubljenu,

I čovječanstvo čitavo,

I Crkvu moju presvetu.

Hozana šapće radosno:

Isuse dragi, hvala Ti,

Ti bit ćeš meni jakost sva

I moja ljubav vječita.

Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buća, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao “zazidana djevica”. U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Hozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti.

Hozana je provela 7 godina u ćeliji uz kapelu Sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu Sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Hozane, htjele provoditi pobožan i pokornički život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547. da smiju nositi bijeli škapular, koji je inače bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom životu glas dopro čak i u Rim.

U svome dragovoljnom zatvoru Hozana je provela preko 50 godina moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporučivali. Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565. u 72. godini života. Veličanstveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama te položeno u crkvu Sv. Pavla. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci. Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi Sv. Marije u Kotoru. Pio XI. potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajući “na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s rimskom Crkvom”.

Hrvatski književnik dr. Velimir Deželić, stariji, ispjevao je himnu našoj blaženici. U njoj pjeva:

Svetosti tamjan život ti je bio,

Najbolji ti si odabrala dio,

s Kristom na križu stekla vječnog pira

Palmu mira.

26. travnja (aprila)

Majka dobrog savjeta

U Lauretanskim litanijama zazivamo Gospu kao Majku dobroga savjeta. Naš narod lijepo kaže da dobar savjet zlata vrijedi. Ako je pak Marija u nadnaravnom redu naša duhovna Majka, što je onda prirodnije nego da kod Nje tražimo savjeta? A što je to zapravo savjet? – Na to pitanje poznati teolog moralne teologije, isusovac o. Vermeersch ovako odgovara: “Savjet je pametna primjena općenitih načela na pojedinačan slučaj.” Iz te definicije jasno se vidi kolika je vrijednost dobroga savjeta. Mi u životu znamo dobro ona opća načela, ali su pojedini slučajevi koji put tako složeni da nije uvijek lako ona opća načela ili neko od njih pametno primijeniti na određeni slučaj. I onda pametan savjet od razborita čovjeka zlata vrijedi.

Sveti Oci i kršćanski pisci dovodili su Mariju uvijek u vezu bilo s Božjim bilo s dobrim savjetom. Sveti Augustin je čak naziva “djelom vječnoga savjeta”. Sveti Anzelmo ovako piše: “Krist je u Mariji. Dakle je u Njoj sve blago Božje mudrosti i znanja.” A sv. Albert Veliki, koji je na osobit način osjetio pomoć Marijina savjeta, naučava ovako: “Ni Adam prije grijeha, ni sv. Ivan Evanđelist koji je počivao na Gospodinovim grudima, ni apostol Pavao koji je bio uznesen u treće nebo, ne mogu imati onakvu mudrost savjeta i onako savršenu spoznaju nadnaravnih tajna, kao što je to imala Marija, Isusova majka, koja je upravo kao takva morala savjetovati i voditi samoga Isusa.”

Uočivši taj nauk, koji su najbolji crkveni pisci znali tako lijepo obrazložiti i definirati, razumjet ćemo zašto su se onda gotovo od reda svi veliki sveci, osnivači redova, učitelji duhovnoga života, misionari, vođeni nekim nadnaravnim instinktom, uvijek utjecali Majci Božjoj, i to ne samo za zaštitu, već tražeći kod Nje i od Nje savjeta u svojim velikim životnim pothvatima.

U Italiji, u Genazzanu, nedaleko od Rima, koncem srednjega vijeka nastalo je i veliko svetište Majke Božje dobroga savjeta. Pobožna tradicija pripovijeda da je tamo na čudesan način 25. travnja 1467. prenesena jedna slika Majke Božje, koja se stoljećima prije toga štovala u gradu Scutari u Albaniji. Oko te slike razvila se u Genazzanu velika pobožnost, koja traje još i danas, tako da je Genazzano danas poznat kao veliko marijansko svetište ne samo u Italiji, nego i daleko izvan njezinih granica.

Kako se 25. travnja slavi blagdan Sv. Marka, to se blagdan Majke dobroga savjeta slavi dan kasnije u Genazzanu, a i na mnogim drugim mjestima.

Razni pape su svetište u Genazzanu obasuli mnogim duhovnim povlasticama, a neki su onamo u teškim časovima hodočastili kao hodočasnici. Pio IX. je to učinio i više puta. Njegov nasljednik Leon XIII. dao je da se slika Majke dobroga savjeta stavi i u glasovitu Sikstinsku kapelu u Vatikanu, a u Lauretanske litanije uveo je zaziv: “Majko dobroga savjeta, moli za nas!” Sliku Majke dobroga savjeta imao je i u svojoj radnoj sobi te se Gospi u molitvi često obraćao za savjet. I papa Ivan XXIII. nekoliko mjeseci nakon svoga izbora za papu pođe kao hodočasnik u Genazzano, da ondje, pred Gospom, svoj pontifikat preporuči Njezinu zavjetu.

Nedaleko od Genazzana nalazi se vila San Pastore. To je ljetnikovac njemačkoga zavoda u Rimu Germanikuma. Kao pitomac toga zavoda i blagopokojni je kardinal Alojzije Stepinac u ljetnim mjesecima hodočastio u Genazzano Majci dobroga savjeta i ondje pred Njom izlijevao svoju pobožnu dušu. Mi ne moramo baš hodočastiti u Genazzano. To se od nas ne traži. No na svom životnom putu, poput najboljih sinova Crkve počevši od apostola, treba da hodočastimo Gospi, Majci dobroga savjeta. To hodočašće možemo učiniti pred svakom Njezinom slikom, kipom, u svakoj Njezinoj crkvi ili svetištu. Štoviše, i bez svega toga, jer se na svakom mjestu, u svaki čas, u svakoj životnoj prilici možemo k Njoj obratiti za savjet. Budimo uvjereni da to nikada neće biti uzalud!

Sveti Pashazije Radbertus, opat (790-860)

Najveći teolog IX. stoljeća na Zapadu bio je Paschasius Radbertus. Postao je slavan po svome dogmatskom spisu De corpore et sanguine Domini (Rasprava o tijelu i krvi Gospodinovoj), po kojem je dobio i časni naslov “teolog Euharistije” te koji je ujedno “prva znanstvena monografija o Euharistiji”. U 12 knjiga napisao je i vrlo bogat, ali i originalan komentar Matejevu evanđelju. Tumačeći pak 44. psalam razvio je svoju mariologiju, koja je silno utjecala na razvoj štovanja Presvete Bogorodice u srednjem vijeku. U raspravi o trima bogoslovnim krepostima: vjeri, ufanju i ljubavi, dao je veoma vrijedan prilog asketsko-mističnoj teologiji, koja je bila namijenjena redovničkom podmlatku. Sve u svemu, bio je velik i plodan pisac, vrijedan da se upoznamo i s njegovim životom.

Pashazije se rodio oko godine 790. kod Soissonsa u današnjoj Francuskoj. Već je kod rođenja izgubio majku i tako bio lišen ljubavi zemaljske majke. Možda se baš zbog toga tako nježno i pobožno obraćao nebeskoj Majci i o njoj tako lijepo pisao. Na krštenju je dobio ime Radberto ili njemački Radbert. Ali je po običaju humanista onoga vremena uz to dodao još i latinsko ime Paschasius. Kako je rano ostao siroče bez majke, prihvatila su ga iz samilosti milosrdna srca sestara benediktinki Naše Gospe iz Soissonsa. Kad je malo poodrastao, predan je na odgoj u benediktinsku opatiju Sv. Petra u Soissonsu. Vrlo mlad je primio klerički vijenac ili tonzuru i tako postao klerik, no to ga nije ni najmanje smetalo da se jedno vrijeme preda raskalašenu životu. Zasićen a i razočaran užicima što mu ih je pružao svijet ušao je u se, obratio se te posve ozbiljno prigrlio redovnički život u opatiji Corbie pod mudrim ali i odlučnim vodstvom sv. opata Adalarda.

Godine 822. pratio je svetog Adalarda i njegova brata Wallu u Saksoniju, gdje su na rijeci Weseru osnovali samostan Neu-Corbie. Zbog svojih umnih sposobnosti pozvan je ipak vrlo brzo natrag u svoj stari samostan da ondje vodi samostansku školu. Među njegovim učenicima bio je i sveti Oskar, apostol europskoga Sjevera, o kojem smo pisali u veljači.

Godine 845. Pashazije je izabran za opata svoga samostana pa je kao takav prisustvovao i nekim pokrajinskim crkvenim saborima. Zbog neke neugodne afere u samostanu žrtvovao je samoga sebe pa je godine 851. ovlastio svoje redovnike da izaberu novoga opata, a on se sam povukao u St. Riquier, da se sav posveti svojim dragim naukama i pisanju. Kad se vratio mir u samostan u Corbieu pozvan je i on natrag u taj samostan, no u želji da živi kao jednostavan monah.

Kroz vrijeme i nedaće Pashazije se razvi u pravoga sveca. Resile su ga temeljite kreposti, osobito poniznost, a bio je i velik prijatelj molitve te zajedničkog časoslova u koru. Iz poniznosti se nije dao ni rediti za svećenika. Smatrao se nevrijednim tako uzvišene časti.

Zbog svog nauka o Euharistiji izišao je na glas. U njem se pokazuje na zamjernoj teološkoj visini. Raspravljajući o tom uzvišenom predmetu postavio je pitanje “o odnosu jedne žrtve i mnogih misa”. I na to je pitanje ovako mudro odgovorio: “Na korist Crkve i naših duša jedna velika, sveobuhvatna otkupiteljska žrtva na Kalvariji doživljava u misi svoje prikazanje po kojemu se plodovi otkupljenja dijele pojedincima.” Teologa Euharistije Pashazija Radberta prikazuju stoga na slikama vrlo rado obučena kao opata s knjigom u ruci, dok mu anđeo koji silazi s neba pokazuje pokaznicu.

Već smo spomenuli da se Pashazije Radbertus bavio i mariologijom. Na tom području, kako pokazuju suvremene studije o njemu, bilo ih je i na VI. međunarodnom mariološkom kongresu u Zagrebu godine 1971., napisao je vrijednih stvari. Tako je napisao De partu Virginis (O rađanju Djevice). To je djelo posvetio Teodardi i njezinim redovnicama, a u njemu brani djevičanstvo BD Marije u porodu. Napisao je i djelo O Marijinu rođenju. U spisu o Marijinu uznesenju na nebo naučava da je Marijino tijelo ostalo pošteđeno od raspadljivosti, pa je tako i on davno već malo-pomalo pripremao put proglašenju dogme o Marijinom tjelesnom uznesenju na nebo, koja je kao takva službeno proglašena tek u našem stoljeću.

Pashazije Radbertus umro je 26. travnja 860. te po vlastitoj želji bi pokopan u crkvi Sv. Ivana među siromasima i slugama opatije, što je opet znak njegove iskrene poniznosti, pa je u tome vrlo suvremen, jer je u svemu želio dijeliti sudbinu malih ljudi.

Amienski biskup Gvido “po nalogu vlasti Svete Stolice” prenio je njegovo tijelo 13. srpnja 1058. u opatsku crkvu, gdje su mu iskazane počasti kao svecu. I to je bila neke vrste njegova kanonizacija. Za vrijeme Francuske revolucije, kad su na barbarski način stradale i nestale mnoge svetačke relikvije, njegove ipak nisu jer su ih monasi sakrili i na taj način spasili. Od godine 1820. te relikvije počivaju u župnoj crkvi Svetog Petra u Corbieu.

25. travnja (aprila)

Sveti Marko, evanđelist

O životu svetoga Marka ne znamo mnogo. Ono najznačajnije o njemu govori nam zapravo njegovo evanđelje. Kad kažemo o njemu, ne mislimo na određene biografske podatke, već o njemu kao piscu Evanđelja. Njegovo pisano djelo govori o njemu kao o odličnu pučkome pripovjedaču. On pripovijeda događaje Isusova života jasno, a zaustavlja se i na vrlo dragocjenim pojedinostima kojih kod drugih evanđelista ne susrećemo. U svom je pripovijedanju pod utjecajem svetoga Petra jer je zapravo njegove kateheze stavio na papiros za potrebe vjernika rimske općine.

J. Wellhausen kaže za sv. Marka da je u pisanju “jednostavan i neposredan, sa stanovitom hrapavošću pučke umjetnosti”. On pripovijeda onako kako to čine jednostavni ljudi, kao oni koji ne posjeduju veliku kulturu.

I prilično rašireno štovanje sv. Marka govori nam podosta o njemu. Tako ga latinska Crkva na današnji dan slavi kao mučenika. Prema Martirologiju sv. Bede Marko je bio ubijen i pokopan u Aleksandriji, kamo je morao otići iz Rima. Već godine 829. njegovo tijelo nalazimo u Veneciji, koja ga izabra za svoga zaštitnika i sagradi mu velebnu baziliku. Njegov se blagdan ondje uvijek slavio najsvečanije.

U našim krajevima posvećene su sv. Marku dvije katedrale: u Korčuli i u Makarskoj, a u Zagrebu na Griču starodrevna crkva Sv. Marka postade kao neki simbol Gornjega grada te crkva koja je možda najviše ušla u razna povijesna zbivanja hrvatskoga naroda.

Blagdan sv. Marka Evanđeliste može nam biti krasna prilika da se duhovno što više sprijateljimo i s njegovim evanđeljem i sa Svetim pismom uopće. Tome neka pripomognu i ove misli!

Sveto pismo je povijest u kojoj je glavni junak Bog sam, koji neprestano govori, djeluje i zahvaća. On je od vječnosti zamislio povijest spasenja, a Sveto pismo od prve do posljednje knjige opisuje njezino ostvarenje.

Sveto pismo je knjiga Isusa Krista. To vrijedi ne samo za Novi već i za Stari zavjet, jer je Stari pripremao Novi i u svjetlu Staroga bolje shvaćamo Novi zavjet. Ono je “Radosna vijest o Isusu Kristu, Sinu Božjemu” (Mk 1,1), koju navijestiše već proroci i koja mora biti naviještena sve do konca vremena.

Sveto pismo je knjiga nade jer nam govori o najvećoj nadi koja je ikada u povijesti bila dana. Ono nam govori i o životu poslije smrti, s onu stranu groba, o vječnosti.

Sveto pismo je knjiga molitve, koja može neprestano hraniti našu i usmenu i mislenu molitvu.

Sveto pismo je knjiga Crkve. U njoj Crkva pronalazi svoje božansko podrijetlo, svoju mudrost, svoju vjeru. Sav nauk Crkve temelji se na Svetom pismu koje osvjetljuje učiteljstvo i usmena predaja. Crkva se u svom bogoslužju i u dijeljenju sakramenata neprestano služi Svetim pismom.

Magdalena Delbrel lijepo kaže za Evanđelje: “Ono je knjiga Gospodinova života. Ono je napisano da postane knjiga i našega života. Svaka je od njegovih riječi duh i život.” Slaveći danas svetoga Marka, pisca drugog evanđelja, treba da i nas kao i tolike druge prije nas zahvati čar njegova predragocjenog spisa.

Sveta Terezija Ansurez, redovnica

Ta španjolska svetica, redovnica, opatica samostana S. Pelayo di Oviedo potjecala je iz kraljevske kuće. Njezin je otac Bermud II. bio kralj kraljevine Leon, a majka dona Elvira. Njezin brat Alfonz V. naslijedio je kao kralj na prijestolju svoga oca. Otac joj je kraljevao svršetkom X., a brat početkom XI. stoljeća. Prema tradiciji, iz državnih motiva Terezija je dana za ženu muslimanskom guverneru u Toledu, iako se tome iz vjerskih razloga sama vrlo protivila. Moramo znati da je tada velik dio Španjolske bio pod arapskom vlašću, i vjerojatno je kralj kraljevine Leon dao svoju kćerku muslimanu za ženu da bi imao sigurnije granice prema nadmoćnome susjedu. Politički interesi prevladali su, dakle, nad vjerskima.

Terezija, udana na silu za muslimana, pokušala ga je svim sredstvima pridobiti da je i ne dotakne, a prijetila mu se i Božjom kaznom. Sve je to ipak bilo uzalud. Predaja dalje kaže da je musliman uskoro bio pogođen vrlo teškom bolešću pa je odlučio osramotiti svoju ženu i poslati je natrag ocu u Leon. Takvo nešto bilo je tada već samo po sebi velika sramota.

Za Tereziju je to bio spas. Ona više nije gubila vremena već je u benediktinskom samostanu S. Pelayo de Leon stavila na se redovničku koprenu. Sveti Pelayo je bio mučenik u Cordovi, i baš su tada njegove časne relikvije bile prenesene u samostan benediktinki, koji se po njemu tako i zvao. Terezija nije ostala dugo u tom samostanu, već je godine 996. prešla u samostan Sv. Pelaya u Oviedo. Onamo je prešla radi veće sigurnosti, a sa sobom je ponijela i kosti sv. mučenika Pelaya.

U Oviedu je Terezija postala opaticom samostana, a kao takva primila je od svoga oca, kralja, bogatu darovnicu. Kralj je u dokumentu naziva “Terezija kraljica, Kristova službenica”. Tom je darovnicom otac valjda htio popraviti negdašnju nepravdu što ju je učinio prema kćeri, i to je bilo lijepo. Svaku nepravdu valja okajati i prema mogućnostima popraviti.

Dan smrti opatice Terezije nije nam poznat. Isto tako nam nije poznato da ju je netko proglasio svetom. Ipak joj neki španjolski hagiografi daju naslov svetice. Kao svetica je štovana s blagdanom na današnji dan i u svome samostanu. Enciklopedija svetaca smatra je također sveticom.

Blaženi Benedikt XII., papa († 1342)

Jakov Fournier, tako se zvao po rodu Benedikt XII., rodio se u Saverdunu, biskupiji Pamires, u Francuskoj. Otac mu je bio mlinar, a i majka je potjecala iz vrlo skromne obitelji. Gotovo jedina mogućnost školovanja za dečka iz puka bila je tada stupiti u samostan. Tako je to željan nauka učinio i mladi Jakov te stupio u cistercitsku opatiju Boulbonne. Kako je bio darovit, kasnije bi poslan na studij teologije u Pariz, gdje postigne doktorat iz teologije. Svršivši nauke prijeđe u Opatiju Font-froide, gdje godine 1311. postade opat naslijedivši svoga ujaka Arnalda Novellija, koga je prvi avignonski papa Klement V. imenovao kardinalom. Šest godina kasnije Jakov postade biskupom svoje rodne biskupije Pamiers, a godine 1326. biskupije Mirepoix. U objema je biskupijama razvio izvanrednu djelatnost, a naročito se borio protiv krivih nauka albigenza i valdenza. Svrativši na se pozornost pape Ivana XXII., ovaj ga 18. prosinca 1327. imenovao kardinalom. Po smrti istoga Pape 20. prosinca 1334. bude u Avignonu izabran za njegova nasljednika, i tako se uspe na vrh crkvene hijerarhije.

Papa Benedikt XII. bio je čovjek velike inteligencije, temeljite teološke izobrazbe, sveta života, a u upravi čvrst i sustavan. Odmah je nastojao iz papinskoga dvora ukloniti razne zloupotrebe, a prelate odgovorne za pastvu prisilio je na čuvanje rezidencije, tj. da budu u mjestu za koje su zaduženi. Uklanjao je i zloupotrebu da su pojedini prelati uživali i po više nadarbina. Nastojao je i oko obnove redovnika, posebno franjevaca i dominikanaca.

U povijesti teologije od Benedikta XII. potječe i važna konstitucija Benedictus Deus, od 20. siječnja 1336., koja stavlja točku na žestoke rasprave o blaženome gledanju Boga. Papa autoritativno naučava kao dogmu da duše krštene djece i pravednika koje poslije smrti ne moraju u čistilište, odmah uživaju neposredno gledanje Božje biti. Benedikt XII., za razliku od svojih prethodnika, bio je prilično slobodan i od nepotizma jer svoje rođake nije obasipao raznim povlasticama.

Papa je provodio strog privatni život, služeći se čak i svojim redovničkim odijelom. Unatoč tome morao je trpjeti od raznih kleveta, kojima su se na njega nabacivali. Neki mu povjesničari predbacuju izgradnju palače u Avignonu, što je otežavalo povratak papâ u Rim. Taj prigovor je samo djelomično opravdan jer tada se zbog opće nesigurnosti u Rimu još nije moglo misliti na povratak papâ u Vječni grad. Benedikt XII. je ipak dao popraviti krov bazilike sv. Petra u Rimu, što svjedoči da je i on držao boravak papâ u Avignonu samo privremenim. Ono što bi mu se moglo više prigovoriti bilo bi da je i on stajao pod priličnim utjecajem francuskoga kralja, što je onemogućavalo širi stav prema drugim vladarima, osobito prema njemačkom. Apstrahirajući od tih sjena, Benediktu XII. se ne može poreći da je bio dobar papa, pravi obnovitelj crkvenoga života.

Benedikt XII. umro je u Avignonu 25. travnja 1342. te je pokopan u tamošnjoj katedrali. Iako nije bio općenito štovan kao svetac, cisterciti ga već od XV. stoljeća štuju kao blaženika. Saussay u svome Galikanskom martirologiju piše o njemu kao o čovjeku “svete uspomene”. Nema sumnje da je u povijesti papinstva on i bio vrlo svjetao lik. Bio je pun dobrih nakana i planova, ali nije ostao samo kod toga, već je mnogo i ostvario.

24. travnja (aprila)

USKRS

Uskrsnuće Isusa Krista, u kršćanstvu, temeljna je vjerska istina, da je Bog Isusa treći dan uskrisio od mrtvih odnosno da je Isus umro i uskrsnuo (1 Sol 4,14).

U Novom zavjetu Pavao prvi svjedoči, da Raspeti nije ostao u smrti, nego da se nakon svog usksnuća trećeg dana (1 Kor 15,4) u različitim viđenjima ukazao svjedocima uskrsnuća. Evanđelja izvješćuju o ukazanjima uskrslog Isusa, ali i o praznom grobu (Mk 16,1-8). U užem smislu riječi Isusova ukazanja učenicima imaju povijesno, a izvješća o praznom grobu imaju više apologetsko značenje. Među svjedoke Isusova uskrsnuća Novi zavjet ponajprije ubraja apostole (Dj 1,22), među kojima su također skeptik Jakov, rođak Isusov, i nekadašnji Isusov protivnik Pavao (1 Kor 15,7), tako da se vjera u uskrsnuće Isusovo ne može tumačiti kao zamisao Isusovih učenika.

Iz Isusova uskrsnuća kršćani izvode i svoje vlastito uskrsnuće. Uskrsnuće Isusovo sastavni je dio vjeroispovijesti svih kršćanskih konfesija, te je postalo središnjim dijelom svih drevnih simbola vjere (vidi: Nicejsko vjerovanje, Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Liberalne usmjerbe od Prosvjetiteljstva nadalje tumače uskrsnuće Isusovo na racionalan način, pokušavajući temeljnu kršćansku dogmu učiniti “prihvatljivijom” svjetovno orijentiranomu zapadnom društvu.

Apostol Pavao

Najraniji pisani zapisi Isusove muke, smrti i uskrsnuća, potječu iz poslanica apostola Pavla, koje je napisao oko dva desetljeća, nakon Isusova uskrsnuća ^[1]. U njima se vidi vjerovanje prvih kršćana. U Prvoj poslanici Korinćanima sv. Pavao piše: “Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici” (1 Kor 15, 3-5) ^[2]. Pišući Drugu poslanicu Timoteju, svome vjernom suradnika, apostol Pavao ga potiče, da čuva pravovjerje: “Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju” (2 Tim 2, 8).

Evanđelja

Prema Evanđeljima, Isus je uskrsnuo od mrtvih i slavno izišao iz groba treći dan, nakon pribijanja na križ ^[3]. Evanđelje po Mateju navodi, da se anđeo pojavio kraj Isusova prazna groba i objavio Isusovo uskrsnuće pobožnim ženama Mariji Magdaleni i drugoj Mariji, koje su u osvit došle pogledati grob. Žurno su trčale javiti Isusovim učenicima, a putem su srele Isusa (Mt 28, 1-10). Prema Evanđelju po Luki, dva čovjeka u blistavoj odjeći (anđeli), rekoše pobožnim ženama, koje su došle na grob: “Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! ” (Lk 24, 5-6). U Evanđelju po Marku, mladić zaogrnut bijelom haljinom poručio je pobožnim ženama, da je Isus uskrsnuo i da jave učenicima i Petru. U nastavku, sv. Marko piše, da se uskrsli Isus prvo ukazao Mariji Magdaleni, koja je to javila učenicima (Mk 16, 5-11). Prema Evanđelju po Ivanu, Marija Magdalena našla je prazan grob i javila to Petru i Ivanu (koji za sebe piše: učenik, kojeg je Isus ljubio). Ivan je prvi došao do groba, ali je iz poštovanja prema Petru, sačekao i pustio njega, da prvi uđe u prazan grob, gdje su našli povoje i ubrus, koji je bio na Isusovoj glavi. Povjeravali su i vratili se kući, a Marija Magdalena je vani stajala kraj groba. Ukazao joj se Isus i prenio vijest za učenike (Iv 20, 1-17). U sva četiri Evanđelja, pokušava se na slikovit način izraziti iskustvo, koje su Isusovi učenici imali u susretu sa svojom vjerom. Prisustvo jednoga ili dvojice anđela, kao i pri Isusovu rođenju, podjeća na to, da se u tim prilikama objavljuje Bog na Zemlji ^[4].

U Djelima apostolskim piše, da se Isus pojavljivao na različitim mjestima raličitim ljudima u četrdeset dana nakon uskrsnuća. Istoga dana, kada je Isus uskrsnuo, dvojica njegovih učenika, išla su u Emaus, gradić sjeverno od Jeruzalema. Dok su razgovarali, pridružio im se Isus, a oni ga nisu prepoznali. Makar su bili pobožni, nisu razumijeli otajstva Isusove muke i uskrsnuća. Isus im je objasnio, što se dogodilo. Prepoznali su ga tek u Emausu za vrijeme objeda, dok je Isus lomio kruh (Lk 13, 35). Prema Evanđelju po Ivanu, Isus se ukazao svojim učenicima uvečer nakon uskrsnuća (Iv 20, 19). Pri tome je rekao apostolima, da svim narodima propovijedaju Evanđelje. Prema Djelima apostolskim, Savao (Pavao) iz Tarza, oslijepio je na putu u Damask, kamo je išao progoniti kršćane. Oslijepio je od svjetlosti s neba (munje) i čuo je Isusov glas: “Ja sam Isus, kojeg ti progoniš. Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti.” (Dj 95, 6). Pavao se obratio i gorljivo navješćivao Evanđelje po tada poznatom svijetu.

Crkveni oci

Crkveni oci raspravljali su o muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. To su bili sv. Ignacije Antiohijski (* 35. ili 50. – † oko 98. – 115.), sv. Polikarp (* 69. – † 155.), sv. Justin Mučenik (* 100. ili 110. – † oko 164.) i dr.

Nekršćanski izvori

Josip Flavije (* 37. – † 100.) židovski i rimski građanin i povjesničar, napisao je djelo “Hebrejske starine” u kojem spominje smrt i uskrsnuće Isusa: ” Kada je Poncije Pilat, po optužbi židovskih vjerskih vođa, osudio Isusa na razapinjanje, oni koji su ga voljeli, nisu ga prestali slijediti, ukazao im se treći dan, ponovno živjeći, kako su Božji proroci prorokovali, usporedno s velikim brojem drugih veličanstvenih stvari vezanih uz njega.” Josip Flavije nije bio kršćanin, služio je Rimljanima.

Slijed događaja

Proroštva

Stotine godina prije Isusova rođenja, starozavjetni proroci prorokovali su, da će doći obećani Mesija. Sagriješili su prvi ljudi Adam i Eva. Bog nije ljude prepustio vlasti smrti, nego je na otajstven način objavio pobjedju nad zlom i čovjekovo uzdignuće iz pada (Post 3,15). To je prvi navještaj Mesije Otkupitelja. Prorok Izaija obznanjuje, da će se roditi Mesija: «Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel (S nama Bog) (Iz 7, 14). Kršćani vjeruju, da su se u Isusu ispunila Izaijina proroštva. Za kršćane je Isus – Mesija, Božji pomazanik. Židovi ne vjeruju, da je Isus ispunio proroštva. Isusovo djelovanje, koje uključuje njegovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavljenje, u središtu je kršćanske vjere, jer se spasenjski Božji naum ispunio jednom za svagda otkupiteljskom smrću njegova Sina Isusa Krista ^[5].

Polaganje u grob

Sva četiri Evanđelja navode, da je uvečer nakon razapinjanja na križ, Josip iz Arimateje pitao Poncija Pilata, da dozvoli pokop Isusova tijela. Pilat je dozvolio i Josip iz Arimateje zatim ga skinu, povi u platno i položi u grob isklesan u koji još ne bijaše nitko pokiopan (Lk 23, 53). To je bilo prema zakonu, koji je zapovijedao, da osoba obješena na drvo ne smije tamo ostati preko noći, nego mora biti pokopana prije zalaska Sunca. Po Mateju i Ivanu, Josip iz Arimateje, također je bio Isusov učenik. Marko piše, da je Josip ugledan vijećnik, koji također iščekivaše kraljevstvo Božje. Marko navodi, da se prilikom Josipova traženja Isusova tijela, Poncije Pilat začudio, da je Isus već umro i pozvao je satnika, da ga pita, da li je već odavno umro. U Ivanovu Evanđelju, Josipu iz Arimateje, pomagao je i Nikodem, koji je donio smjesu smirne i aloja. Zajedno su povili Isusovo tijelo u povoje s miomirisima, što je bio židovski običaj kod ukopa.

Sinoptička Evađelja (Matejevo, Markovo i Lukino) pišu, da se ukop dogodio u dan Priprave, što je dan prije subote. Grob je bio nov i u njega još nitko nije bio ukopan, a pripadao je Josipu iz Arimateje. Ivan je napisao, da je grob u vrtu blizu mjesta razapinjanja. Žene su bile prisutne prilikom polaganja u grob, za koje Matej piše da su bile “Marija Magdalena i druga Marija, a Marko da su bile “Marija Magdalena i Marija, majka Isusova”. Luka jednsotavno piše, da su bile žene, koje su došle s njim iz Galileje. Po Evanđelju po Mateju, veliki svećenici i farizeji su od Poncija Pilata tražili, da osigura grob, jer su se bojali, da Isusovi učenici ne ukradu tijelo i ne počnu tvrditi, da je uskrsnuo od mrtvih. Reče im Pilat: “Imate stražu! Idite i osigurajte grob kako znate!” (Mt 27, 65). To su i učinili, zapečatili su grob i postavili stražu.

Isusovo uskrsnuće

Čin uskrsnuća Isusa Krista od mrtvih nije opisan ni u jednom od Evanđelja. Prvi znak uskrsnuća je jednostavno grob, kojeg su pobožne žene našle praznoga – što se naziva najznačajnijom afirmacijom žena u Novom zavjetu ^[6]. Neki skeptici su tvrdili, da je Isusovo tijelo bilo pokopano na drugo mjesto ili ukradeno.

Znakovi uskrsnuća

U sva četiri Evanđelja javljaju se četiri znaka Isusova uskrsnuća: ^[7] otkriće praznoga groba i posjet žena “prvoga dana u tjednu”; uskrsnuli Isus odlučio je prvo se pokazati ženama i rekao im je, da jave Petru i ostalim apostolima; ukazanje Mariji Magdaleni i činjenica, da je kamen odvaljen s groba.

Evanđelisti se razlikuju po podacima: u koje vrijeme su žene posjetile grob, u broju i identitetu žena, svrsi njihova posjeta, o tome da li su im pred grobom, poruku prenijeli anđeli ili mladići, u porukama koje su dobile žene i u reakciji pobožnih žena. Premda ova četiri izvješća nisu ista, istraživanja iz područja psihologije i prava, pokazuju da čak i iskreni i pošteni svjedoci opisuju na različit način neke detalje istoga događaja, kojemu su prisustvovali ^[8]. Prema crkvenim piscima, razlike između četiri izvješća u Evanđeljima, uvelike eliminiraju mogućnost, da su evanđelisti pisali lažne činjenice. Naprotiv, pokazuju, da je svaki evanđelist istraživao događaje nezavisno od drugih ^[9].

Uloga žena

Žene na Kristovom grobu

Sva četiri Evanđelja izvještavaju, da su žene našle prazan Isusov grob. Prema evanđelistima Marku i Luki, Isusovo uskrsnuće prvo je objavljeno ženama, a prema Mateju i Ivanu, Isus se i ukazao prvo ženama (u Ivanovu Evanđelju Mariji Magdaleni). U to vrijeme, smatralo se, da žene nisu ovlaštene naučavati. Stoga je iznenađenje, da se uskrsnuli Isus prvo pokazao ženama i poslao ih, da jave Petru i drugim apostolima. U Evanđeljima, posebno sinoptičkima, žene imaju ključnu ulogu kao svjedokinje Isusove smrti, polaganja u grob i otkrića praznoga groba. Smatra se, da se time povećala vjerodostojnost svjedočanstva, jer bi se u židovskoj i grčko – rimskoj kulturi očekivalo, da svjedoci budu društveno priznati muškarci, a ne “neke ožalošćene žene” ^[10]. Britanski teolog C. H. Dodd tvrdi, da je Ivanovo Evanđelje autentično, jer nitko ne bi izmislio podatak, da se Isus prvo ukazao “slabo poznatoj ženi” Mariji Magdaleni ^[11]. Premda su ponekad, ali jako rijetko Rimljani i Židovi uzimali žene za svjedoke.

Iskustvo apostola

Evanđelist Luka piše u svom Evanđelju, kako je Petar potrčao na grob, u kojem je našao samo povoje. Vratio se kući, čudeći se što se dogodilo (Lk 24, 12). Ivan daje puno detaljniji opis događaja (Ivan 20, 2-10). Marija Magdalena javila je Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio (vjerojatno apostol Ivan), da je netko uzeo Gospodina iz groba. Dva apostola trčala su na grob. Onaj drugi učenik prvi je stigao, ali je iz poštovanja prema Petru pustio ga, da prvi uđe. Petar je pažljivo promatrao, a drugi je učenik odmah je povjerovao. Što je povjerovao, nije navedeno u Evanđelju. Potom su se vratili kući. U Evanđeljima po Marku i Mateju ne spominje se dolazak apostola na grob, već da je anđeo poručio pobožnim ženama, da jave učenicima, što se dogodilo.

Ukazanja uskrsloga Isusa

Učenici posjećuju Isusov grob

Nakon otkrića praznoga groba, Evanđelja navode, da se uskrsli Isus više puta ukazao učenicima. Uvečer istoga dana, kada se Isus ukazao Mariji Magdaleni, ukazao se i učenicima, koji su se u strahu pred Židovima zatvorili u jednu sobu. Silno su se obradovali, kada su vidjeli Isusa. Pokazao im je ruke i bok. Toma apostol nije nazočio tome i nije vjerovao, da se Isus ukazao, dok se sam ne uvjeri i ne stavi svoj prst u mjesto čavala. I nakon osam dana, bili su prisutni svi apostoli, uključujući i Tomu. Isus je ušao kroz zatvorena vrata. Toma je povjerovao, makar evanđelist ne piše, da li je Toma stvarno dodirnuo Isusove rane ^[12]. Učenici, koji su nakon Isusove smrti na križu postali preplašeni, nakon susreta s uskrslim Isusom, gorljivo su naviještali Evanđelje po tada poznatom svijetu. Evanđelisti različito upisuju Isusovo ukazanje učenicima. Očito im nije bilo toliko stalo do preciznog opisa događaja, koliko do simboličnog izražavanja onoga u što vjeruju ^[13].

Dvojica učenika putovala su u Emaus. Putem im se ukazao Isus i s njima razgovarao, ali oni su ga prepoznali tek u Emausu kada je lomio kruh. Oba učenika su prostodušni i unatoč njihovoj gorljivoj pobožnosti, nisu u potpunosti shvatili Isusovu smrt i zašto se to trebalo dogoditi. Bila su im potrebna Isusova objašnjenja, kako bi shvatili bit događaja.

Isus se ukazao učenicima i na Tiberijadskom jezeru, gdje su bili Petar, Toma, Nataniel iz Kane Galilejske, Zebedejevi i još dva njegova učenika. Lovili su ribu, ali nisu ništa ulovili. Kada je već svanulo, pojavio se Isus i nakon šo su ponovno bacili mreže, nisu ih mogli izvući, koliko je puno bilo ribe. Nakon doručka, Isus je Petru dao prvenstveno u služenju i navijestio mu da će umrijeti proslavljajući Boga. (Iv 21, 1–19).

U Djelima apostolskim, koje je napisao apostol Luka piše, da se Isus poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao, da je živ, ukazivao se učenicima 40 dana i govorio im o kraljevstu Božjem (Dj 1,3). Četrdeseti dan nakon uskrsnuća, Krist uzlazi na nebo, naviješta dolazak Duha Svetoga i daje nadu, da će vjernici jednom prispjeti k njemu u nebo.

Nekoliko mjeseci kasnije, na putu u Damask, ortodoksni Židov imenom Savao (rimskim imenom Pavao) iz grada Tarza doživio je susret s uskrslim Isusom. Čuo se Isusov glas: “Savle, zašto me progoniš?”. Nakon toga se obratio na kršćanstvo. Par godina kasnije, postao je najpoznatiji kršćanski misionar, obratio je stotine ljudi, uspostavio desetke kršćanskih crkvi po Grčkoj i Maloj Aziji i napisao je poslanice, koje su postale dio Novoga zavjeta. Na jednom misionarskom putovanju, Pavao je putovao u Atenu i na Areopagu, zakonodavnoj vlasti u Ateni, tvrdio je, da je preko 500 ljudi vidjelo uskrsloga Krista i da su mnogi od njih tada još bili živi (1 Kor 15, 6).

Uskrsli Isus isti je Isus, koga su kroz više godina poznavali i slijedili njegovi učenici prije njegove smrti. To se u Evanđeljima vidi po više pojedinosti: Isus pokazuje svoje probodene ruke i rebra, Isus jede ribu i kruh s učenicima na Tiberijandskom jezeru itd.^[14] Uskrsli Krist ima i nov način postojanja. Ne ovisi o zemaljskim prirodnim zakonima, kreće se posve slobodno, dolazi i odlazi, dolazi učenicima, koji su bili iza zatvorenih vrata. Prije nego je uzašao na nebo, uskrli Isus darovao je Duha i ostat će zauvijek prisutan sa svojim učenicima, premda ga više neće susretati na vidljiv način u ukazanjima.

Sveti Fidelis iz Sigmaringena, mučenik (1573-1622)

Reformacija Martina Luthera u XVI. stoljeću preplavila je Njemačku, a posljedica je bila da je preko dvije trećine njemačkog stanovništva prešlo na protestantizam. Bilo je samo pitanje vremena da li će istim putem poći još i ono što je ostalo vjerno Katoličkoj crkvi. Napetost je u Europi između katolika i protestanata sve više rasla te se izrodila najprije u hugenotske ratove, a zatim u strašni tridesetogodišnji rat. U tom burnom, nemirnom i napetom vremenu proveo je svoj zemaljski život i sveti Fidelis, koji se rodio godine 1573. u Sigmaringenu, a poginuo za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata 24. travnja 1622. u Seewiesu.

Kako su katolici u Njemačkoj bili manjina, a manjini je uvijek teže, njihova je lozinka bila: “Valja izdržati!” Nadali su se da će s vremenom i njima osvanuti bolji dani. Na ustrajnost i izdržljivost bodrio je godine 1612. i kapucinski provincijal svoju subraću govoreći im: “Ne obazirući se na prijetnje i nasilja krivovjeraca vršimo svoju dužnost propovijedajući i poučavajući, a trudimo se i nastojmo da se zalutali vrate natrag u krilo prave Crkve! Neka nas sve potaknu na radosno služenje ona naša subraća u Švicarskoj koji su nedavno, Krista radi, dvoreći okužene našli smrt u Gospodinu.”

Mladi i sposobni pravnik doktor Marko Roy, kako se zvao otac Fidelis prije stupanja u kapucine, promatrajući teške prilike katolika odluči ostaviti svoju karijeru te se isključivo posvetiti dušobrižničkom radu. Krista radi izabrao je teži životni put. Postao je siromašan kapucin. Učinio je taj hrabri korak stojeći pod dubokim dojmom onih kapucina koji su dvoreći okužene i sami poumirali. Njihov ga je primjer osvojio i uputio na put herojskoga služenja. A želio je svojim služenjem utirati putove sjedinjenja među rastavljenim kršćanima.

Godine 1612., kad je bio zaređen za svećenika, otac je Fidelis napisao kratak spis pod naslovom Vježbe serafske pobožnosti. Bile su to zapravo njegove privatne bilješke, iz kojih odsijeva njegova vatrena duša, kojoj je bilo mnogo stalo do pomirenja i sjedinjenja rastavljene i zavađene kršćanske braće. On u tim bilješkama ovako moli i vapi: “Predobri Oče milosrđa, smiluj se ovome svijetu te od vjere otuđene narode privedi natrag k spoznavanju istine! Ne dopusti da toliki ljudi koji su Tvoja slika odu u propast! Ne dopusti da predragocjena krv Tvoga Sina za njih bude uzalud prolivena! Pred Tobom, Gospodine, oplakujem tu svoju braću koja su daleko od Tebe i kad bih mogao, kako bih rado s njihovim duhom u Tebe vjerovao, s njihovom voljom Tebe ljubio i svim Ti silama nepokolebivo služio. No ja ne mogu ništa drugo do željeti i plakati te svoju tako žarku želju pred Tvoje uzvišeno veličanstvo izlijevati. Gospodine, plačem zbog Tvoje braće, koja su od Tebe tako daleko!”

U teškim vremenima napetosti, fanatizma i mržnje jedino još ljubav može biti lijek i melem na rane. To je dobro znao dobri otac Fidelis pa je Gospodina za herojsku ljubav ovako molio: “O preslatki i predobri Isuse, očuvaj me, da bih te ljude, makar me još više mrzili i progonili, prezirao, omalovažavao i nedostojnima držao ili se od njih odvraćao! Ne dopusti mi da ikad upadnem u mržnju, pa čak niti u neku preosjetljivu ogorčenost i ne daj da ikad zdvajam nad njihovim poboljšanjem!”

Kad čitamo tu molitvu, možda se moramo zastidjeti samih sebe jer smo često prema onima koji nam što na žao učiniše, preosjetljivi, nesposobni oprostiti, zaboraviti uvredu. A takav stav nije evanđeoski. Isus nas uči da praštamo, da zaboravljamo na nepravde, da molimo za progonitelje, da činimo dobro i onima koji nam čine zlo. Sveci su shvatili taj nauk. Shvatili su ga jer su bili duhovno veliki. Malo, sićušno, uskogrudno srce ne može to razumjeti. Zbog toga bi u sličnim prilikama naša molitva morala biti da Gospodin raširi naša srca i učini ih sličnima svome srcu.

Fidelis od Sigmaringena imao je veliko ljudsko i kršćansko srce. Zato je tako znao i moliti. Jedan njegov subrat svjedoči o njemu: “U svim je životnim prilikama njegov duh bio uzdignut k Bogu: u žegi i studeni, u gladu i žeđi, u opasnostima i nevoljama, bilo da se nalazio u samostanu bilo izvan njega.”

Papa Grgur XV. apostolskom konstitucijom Inscrutabili Divinae Providentiae osnovao je 22. lipnja 1622. Kongregaciju za širenje vjere, koja se danas zove Kongregacija za evangelizaciju naroda. Ta ista Kongregacija, još dok je bila samo komisija, povjerila je manjoj braći kapucinima švicarsku pokrajinu Reciju, u koju je sve više nadirao protestantizam. Kapucinima je bila zadaća propovijedanjem i pastoralnim radom to spriječiti. Za taj je posao bio određen i otac Fidelis, koji će na taj način postati prvomučenik kako svoga reda tako i spomenute misijske Kongregacije. On je za to bio i spremljen jer je svojim molitvama za sjedinjenje kršćana htio pridodati i žrtvu života. Polje njegova rada bilo je u današnjoj Švicarskoj, tamo oko Seewisa ili Doline livada.

Fidelis je dvjema stvarima naročito navukao na se gnjev inovjeraca: obraćenjem baruna Rudolfa von Salisa i zbog dekreta što ga je izdao guvernator Baldiron, koji je katolicima išao veoma u prilog. Taj je dekret u onome kraju sam i proglasio. Stoga 23. travnja 1622. neki inovjerci iz Seewisa pođoše u Gruesch i, glumeći želju za obraćenjem, na prijevaru domamiše u svoju crkvu oca Fidelisa da im ondje propovijeda. On se hrabro odazvao, iako je u srcu slutio da će to tragično završiti. Izjavio je: “Za pravu vjeru sam spreman i umrijeti. Šalju me da je propovijedam, a ja, iako moram držati da sam nevrijedan mučeničke krune, znam ipak sigurno da mi ju je Gospodin već pripravio.” Uspevši se na propovjedaonicu opazio je ondje napisano: “Propovijedat ćeš još danas i nikad više!” I doista je njegova propovijed bila prekinuta. U crkvi je nastao metež. Jedan je inovjerac pucao u njega, ali ga nije pogodio. Otac Fidelis je sišao s propovjedaonice te izišao iz crkve. Ondje ga je opkolilo 25 naoružanih ljudi te s mačevima i željeznim štapovima nahrupiše na njega i ubiše ga. Otac je Fidelis molio: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!” I tako se ispunila njegova molitva koju je svaki dan upravljao Gospodinu: da ga nikad ne bi uvrijedio teškim grijehom i da bi poginuo kao mučenik. Bilo je to 24. travnja 1622.

Mučenikovo tijelo počiva danas u katedrali u Churu. Godine 1729. Fidelis je proglašen blaženim, a 29. lipnja 1746. Benedikt XIV. uvrstio ga je u broj svetaca.

I tako je slavno završio svoj zemaljski tijek davši najodličniji smisao svome životu dvostruki doktor, građanskoga i crkvenoga prava, koji je uz svoj materinji jezik govorio još i francuski i talijanski. Opskrbljen diplomama i kvalifikacijama, nadaren znanjem, mogao je u svijetu načiniti veliku karijeru i provoditi lagodan život. No on nije prihvatio tu mogućnost, već Kristov uski, strmi i trnoviti put. Zato je izabrao strogi i siromašni život kapucina. No njegova velikodušnost još nije poznavala granica. On se nije zadovoljavao samo s onim u redu propisanim molitvama i pokorama, već je tome i nadodavao. Ustajao bi u ponoći te molio i razmatrao i po tri sata, da ujutro već u 5 bude opet prvi u koru. Otac Ivan, njegov subrat, piše o njemu: “U vrijeme Korizme jedva smo kada večerali. A otac Fidelis posta nikada nije ni prekidao, već ga je produžio godišnje na pet do šest mjeseci, pa i onda kad bi čitav dan u raznim mjestima propovijedao ili kad bi bio iscrpljen od hodanja po snijegu i kiši. Glad, žeđ, neimaštinu i sve druge nepogodnosti podnosio je herojskom strpljivošću slijedeći na taj način svoga propetoga Gospodina.”

On je ozbiljno shvatio Gospodinove riječi: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga” (Lk 9,23-25). Fidelis je tim riječima dao pravac i smisao svome životu. On im je bio do konca vjeran, što i označuje njegovo redovničko ime Fidelis, tj. vjeran.

Isus od Svojih vjernih sljedbenika traži kidanje od svega neurednoga koje ide i sve do heroizma. On kaže: “Ako te na grijeh navodi tvoja ruka ili noga, odsijeci je i baci od sebe, jer ti je bolje hromu i kljastu ući u život nego da budeš s dvjema rukama ili s dvjema nogama bačen u oganj vječni. Ako te i tvoje oko navodi na grijeh, iskopaj ga i baci od sebe, jer ti je bolje s jednim okom ući u život nego da budeš s dva oka bačen u pakao ognjeni” (Mt 18,8-9).

Sveti Fidelis je često razmatrao o tim riječima i samo tako možemo shvatiti onaj njegov radikalizam kako u molitvenom tako i u pokorničkom životu. On se nije šalio, on se nije igrao kršćanstva, već je kršćanski zadatak shvatio najozbiljnije i najvelikodušnije. Isus traži od Svojih vjernih slugu da shvate kako u svom životu moraju uvijek tražiti Boga i kako za Njega moraju biti spremni žrtvovati sve osjećaje i svaku stvar, pa i ono što nam je najdraže i uz što smo najviše vezani. A da bismo došli do takvih vrtoglavih duhovnih visina, potrebna nam je ona prava sloboda. Sveci su je posjedovali, zato nam mogu svijetliti kao vodiči u ovom našem burnom, nestalnom i opasnom životu.

Sveta Marija Eufrazija Pelletier (1796-1868)

Papa Pavao VI. 8. travnja 1970. obratio se ovako jednoj skupini njemačkih hodočasnika: “Ljubljeni sinovi i kćeri! Na grobnom kamenu jednoga vrlo zaslužnoga njemačkog svećenika i dušobrižnika stoje riječi koje su bile izražaj njegove ličnosti i sadržaj njegova bogatog života: ‘Dilexit Ecclesiam’ (Ljubio je Crkvu). Te riječi govorimo i mi vama: Ljubite Crkvu! Stojte u ovim burnim vremenima vjerno uz učiteljstvo Crkve i uz nasljednika svetoga Petra! Tada će i vaš život biti bogat i pun!”

Te Papine riječi s punim pravom možemo primijeniti na svetu Mariju Eufraziju Pelletier, koja se rodila 31. srpnja 1796. u punom jeku Francuske revolucije na otoku Noirmoutier, u pokrajini Vandeji, kamo su se zbog svoje vjernosti katoličkoj vjeri morali skloniti njezini pobožni roditelji. Ona će kasnije postati velika redovnica, ali sva prožeta duhom nepokolebljive vjernosti Crkvi i papi, koju su za vrijeme Francuske revolucije pokazali baš stanovnici pokrajine Vandeje. Tom će ljubavlju zadojiti i Družbu sestara naše drage Gospe od ljubavi Dobroga Pastira, koju će osnovati. Iako je morala mnogo pretrpjeti i od nekih crkvenih prelata, podnosila je to najvećom strpljivošću i njezina se ljubav i vjernost Crkvi zbog toga nije ni najmanje pokolebala. Zato je Gospodin i blagoslovio njezino djelo pa je u času njezine smrti 24. travnja 1868. u Angersu Družba, koju je osnovala, brojila 110 samostana u 16 provincija po svem svijetu.

Ruža Virginija Pelletier primila je vrlo lijep kršćanski odgoj kod sestara uršulinki. Stupila je 20. listopada 1814. kao postulantica u Toursu u Družbu, što ju je za odgoj palih djevojaka osnovao sveti Ivan Eudes. Ruža Virginija se oduševila za takav rad te je 9. rujna 1817. položila i redovničke zavjete zadobivši ime sestra Marija Eufrazija. Već u 29. godini postala je poglavarica osnovavši ustanovu, zvanu “Magdalene”, za one pale djevojke koje su nakon obraćenja htjele služiti Bogu kao redovnice.

Godine 1829. pošla je u Angers i ondje osnovala novu kuću, koja postade kuća matica čitave Družbe, ali pod imenom Sestara Dobroga Pastira. Takvu je preinaku godine 1835. odobrio papa Grgur XVI. U nekim zemljama Družba svete Marije Eufrazije Pelletier vodi brigu i za djevojke po kaznionicama. Danas ta Družba broji 475 kuća na svih 5 kontinenata, a podijeljene su u 46 provincija s 10.000 redovnica, 2.800 “Magdalena”, 800 “pomoćnih sestara” te oko 90.000 gojenica.

Sveta Eufrazija Marija Pelletier kao duhovna kćerka svetog Ivana Eudesa i sama je gorjela od ljubavi prema Srcima Isusa i Marije. U štovanju tih Srdaca valja tražiti i korijen njezine izvanredne ljubavi prema dušama. Od Isusova Srca, samilosna prema grješnicima, naučila je samilost prema palim djevojkama, a od Gospe, utočišta grješnika, smisao za sve one koji zaglibiše u blato grijeha; u želji da ih iz njega izvuče i spasi. Tome služe sve njezine ustanove još i danas. Iz Srca Isusa, Dobrog Pastira, koji traži izgubljene ovce, naučila je i onaj poseban zavjet kojim se uz tri redovita obvezuju njezine sestre da će tražiti zalutale ovce i za njih se brinuti. Iz Srca Isusova svetica je naučila i onu katoličku širinu, koja obuhvaća sve ljude, te koja ne pozna ni granica jezika ni rasa. Zato je i običavala govoriti: “Naša lozinka mora biti revnost, a ta revnost mora zagrliti čitav svijet.”

Upravo zbog te revnosti za duše svetica je poduzimala i mnoga duga i teška putovanja u Italiju, Njemačku i Englesku. Ona kao utemeljiteljica u povijesti Crkve nosi rekord, što je i opet znak njezine izvanredne revnosti. Taj je rekord u tome što je za života kao poglavarica od godine 1829. do godine 1868. sama osnovala 111 kuća. Nijedna je druga utemeljiteljica, barem do sada, u tome broju nije nadmašila. Njezina ljubav prema Srcu Isusovu i Marijinu, njezin apostolski žar prema dušama bio je povezan s najvećom ljudskošću, prijaznošću, bezgraničnom dobrotom, ali i izvanredno razvijenim smislom za stvarnost.

Mariju Eufraziju Pelletier proglasio je blaženom papa Pio XI. 30. travnja 1933., a svetom papa Pio XII. 2. svibnja 1940. Za utjehu teškim bolesnicima spomenimo da je umrla od raka, koji joj je zadao mnogo fizičkih boli. Kako su istinite, dakle, one riječi što ih je svećenik Toma Fusco običavao često ponavljati: “Isus, koji je bio razapet od neprijateljâ, razapinje svoje prijatelje.”

23. travnja (aprila)

Sveti Juraj, mučenik

Život je sv. Jurja ovijen mnogim legendama pa je i stručnjacima teško doći do pouzdanih povijesnih podataka o njemu. On je prema legendama već od svog začeća bio predodređen za velike stvari. Zato je i njegovo rođenje ispunilo velikim veseljem oca mu Geroncija, Perzijanca, i majku Polikroniju, Kapadočanku. Pobožni su ga roditelji odgajali u vjerskom duhu, i to s uspjehom, sve dok nije odrastao i stupio u vojničku službu. Za vrijeme Dioklecijana poginuo je mučeničkom smrću. Njegovo je štovanje u povijesti svetaca pravi fenomen, kojemu jedva ima ravna. Neka o tome posvjedoče sljedeći zajamčeni podaci!

U Siriji nalazimo već u IV. stoljeću crkve posvećene sv. Jurju. U Egiptu ima njemu u čast 40 crkava i 3 samostana, a na otoku Cipru nalazilo se čak 60 Jurjevih svetišta. U Carigradu mu je podigao crkvu nitko manji nego sam car Konstantin Veliki.

U grčkoj Crkvi sveti Juraj se slavi uz sv. Demetrija, Prokopija i Teodora kao veliki mučenik. S Istoka se njegovo štovanje vrlo brzo proširilo i na Zapad, u Rim, u Italiju, na Siciliju, u Francusku, u Mainz, a onda i u Englesku i Škotsku, gdje se naročito poštuje. Kao svoga zaštitnika slavili su ga srednjovjekovni vitezovi i križari. Seljaci su ga počeli zazivati kao zaštitnika najprije svojih konja, a zatim i ostalih domaćih životinja. Još prije II. svjetskog rata hodočastili su s konjima na svečev blagdan slavonsko-podravski seljaci u Sveti \urađ kod Donjeg Miholjca.

Svetog Jurja slave i mnogi svečani govori te romansirani životopisi, počevši od najstarijih vremena. Njega su svojim spisima proslavili sv. Grgur Turonski († 594), Venancije Fortunat († 600), pjesnik himana, sv. Andrija Kretski († 767), sveti Petar Damiani. U srednjem vijeku sv. Juraj je slavljen i mnogim skazanjima. A njegovim slikama ne zna se ni broja. Malo je koji srednjovjekovni i kasniji religiozni umjetnik slikar ili kipar koji ga nije prikazao. Njegov je blagdan u nekim biskupijama spadao u najveće u godini.

Možda bi se čitatelji razočarali kad ne bismo spomenuli zmaja, koga sv. Juraj probada. Neka se ne razočaraju ako im moramo reći da je to legenda koja je nastala tek u srednjem vijeku za vrijeme križarskih vojna. Netko je tada krivo shvatio jednu sliku cara Konstantina u Carigradu koji je, prema povjesničaru Euzebiju, prikazan kako gazi probodena neprijatelja ljudskoga roda. Pučka mašta tu je sliku pripisala sv. Jurju i oko njega razvila legendu kako je spasio djevojku probovši zmaja. U toj se verziji brzo raširila ta legenda te postala opća svojina, o čemu svjedoče nebrojene slike i kipovi, pa i jedan kod nas u Zagrebu u blizini kazališta.

Mi ovaj kratak prikaz sv. Jurja završimo govorom svetoga Petra Damianskog, biskupa i crkvenog naučitelja.

“Današnja svetkovina, predragi, podvostručuje radost uskrsne slave i osvjetljuje ukrasom vlastitoga sjaja, poput dragocjenoga bisera, zlato u koje se utiskuje.

Doista je iz vojne prenesen u vojnu, jer je dužnost zemaljskog tribunata što ju je obavljao zamijenio ispoviješću kršćanske vojne. Poput odvažnoga vojnika sve je svoje prije siromasima dao i odbacio teret zemaljskoga blaga. Tako, slobodan i nezapriječen, opasan oklopom vjere, jurnuo je taj vatreni Kristov ratnik u bojni red žestoke bitke.

Te nas riječi posve jasno podučavaju da takvi, koji se još uvijek boje lišiti zemaljskih dobara, nisu kadri da se snažno i sposobno bore za obranu vjere.

Blaženi je pak Juraj, zapaljen ognjem Duha Svetoga i nesavladivo zaštićen zastavom križa, tako unišao u sukob s bezbožnim kraljem da je i vođu svih bezbožnika nadvladao u pomoćniku i poticao duhove Kristovih vojnika da se hrabro drže.

Prisutan je doduše bio vrhovni i nevidljivi sudac koji je pripustio, prema odredbi Svoje promisli, da bjesni ruka bezbožnika. On je, istina, predao udove Svoga mučenika rukama krvnika, ali je zato neoborivom obranom Svoje zaštite čuvao njegovu dušu, oslonjenu na neosvojivu kulu vjere.

Tom se, predraga braćo, nebeskom ratniku treba ne samo diviti, već ga treba nasljedovati. Neka već sada naš duh bude uprt u onu nagradu nebeske slave; i dok je naše srce čvrsto prionulo uz njeno razmatranje, ne dajmo se uzbuđivati, pa makar nas ismijavao svijet zavodnik ili pak prijeteći bučio protiv nas.

Radi toga očistimo se, prema Pavlovoj zapovijedi, od svake tjelesne i duševne nečistoće da bismo jednom zaslužili unići u onaj hram blaženstva, kamo je sada upravljen vršak našega uma.

Nužno je da svatko tko sebe želi žrtvovati Bogu u Kristovu šatoru, a to je Crkva, nakon što je opran u kupelji svetoga zdenca, obuče raznoliku odjeću kreposti. Novi čovjek, koji se u Kristu ponovno rađa po krštenju, neka više ne oblači znake smrtnosti, već neka obuče novoga čovjeka, odloživši staroga, i nek u njemu živi, nastojeći – obnovljen – oko čistoga življenja!”

Sveti Adalbert, biskup i mučenik (956-997)

Iako nam je sveti Adalbert vremenski dalek gotovo tisuću godina, njegov nam je život ipak prilično i sigurno poznat zahvaljujući mnogim pisanim dokumentima njegovih suvremenika. Govoreći i pišući o njemu ne tapkamo po neizvjesnosti i tami.

U Adalbertovim je žilama tekla slavenska i germanska krv jer je po ocu, češkom knezu Slavniku, bio Slaven, a po majci Adilburgi German. Krsno mu je ime bilo posve slavensko; zvao se Vojtjeh. To je ime kasnije promijenio u Adalbert, po nadbiskupu Adalbertu koji mu je podijelio sakrament potvrde. Rodio se oko godine 956. u Libicama, u istočnoj Češkoj. Nauke je završio u Magdeburgu pod mudrim vodstvom nadbiskupa Adalberta. Ondje ostade sve do godine 981. Godine provedene u Magdeburgu bile su za njega vrlo sretne i plodne jer je mnogo napredovao u kreposti i u znanju. Sve mu je to pomoglo da se izgradio u bogatu i skladnu ličnost.

Po smrti svoga velikog pokrovitelja i odgojitelja nadbiskupa Adalberta vratio se u svoju Češku, u “zlatni Prag”. Ondje ga je prvi praški biskup Dithmar zaredio za svećenika. Već dvije godine nakon svećeničkog ređenja, točno 19. veljače 983., preuzeo je upravu praške biskupije. Mladi je i poletni biskup odmah na početku svoga nastupa htio pokazati u kojem duhu želi raditi. Zato je ušao u grad bosonog te siromasima i potrebnima podijelio bogatu milostinju. Kao biskup provodio je vrlo strog život: postio je, spavao na goloj zemlji, mnogo molio. Svim tim djelima htio je privesti srca svojih vjernika pravim vrednotama. U takvu je mukotrpnom životu proveo 6 godina, a kroz to vrijeme nije vidio mnogo vidljivih znakova uspješnosti u svome nastojanju. To ga je ispunilo malodušnošću pa je pošao u Rim da se izjada papi Ivanu XV. i uvjeri ga kako je za vođenje biskupije nesposoban. Papa je uvažio njegovu tužbu i dopustio mu da se kroz 5 godina može pridružiti redovnicima samostana Sv. Bonifacija i Aleksija na brežuljku Aventinu u Rimu te ondje provoditi život molitve, pokore, djela ljubavi, a sve to za obraćenje stanovnika Praga.

Međutim su u Pragu stvari išle iz zla na gore pa je nadbiskup iz Mainza zamolio Papu da Adalberta što prije vrati na njegovu biskupsku stolicu. Adalbert je pristao na povratak, ali uz uvjet da Pražani promijene život. Oni su to po svojim predstavnicima obećali, ali obećanje nisu izvršili. U to je vrijeme Adalbert osnovao benediktinski samostan u Brevnovu, koji će kasnije za razvoj slavenskoga bogoslužja biti od veoma velikog značenja. Adalbert je opet napustio svoju biskupiju i pošao u Rim u samostan, ali ga je papa Grgur V. zamolio da se vrati u Prag, što je on u poniznosti srca i prihvatio. No taj put će mu povratak biti ispunjen gorčinom i jadom. Građani Praga pokazaše se prema njemu neprijateljski raspoloženi, a isto tako i prema njegovim roditeljima. Biskup je morao čak pobjeći pa se sklonio kod Boleslava Hrabroga, poljskog kneza. On je s Pražanima pokušao voditi pregovore da prime svoga biskupa, no taj se odlučio da kao misionar pođe na sjever.

Došao je u Gdanjsk, gdje je njegov misijski rad urodio dobrim rezultatima. Odatle je pošao u Prusiju, gdje je bio neprijateljski dočekan. Pogani ga 23. travnja 997. ubiše i tako on mučeničkom smrću zapečati svoj i onako mukotrpni život. Već godine 999. papa Silvestar II. proglasio ga je svetim. Relikvije su mu bile položene najprije u Gnieznu, a kasnije su prenesene u Prag. I tako stanovnici onoga grada, koji se prema svome biskupu pokazao nevrijedan, po svojim potomcima popraviše učinjenu nepravdu. Česi počeše štovati svetog Vojtjeha kao svoga sveca, a na slavnom mostu Karla IV. u Pragu među svecima nalazi se i drugi praški biskup.

Blaženi Egidije Asiški († 1262)

Egidije iz Asiza bijaše među prvim drugovima i sumišljenicima sv. Franje Asiškog. Njegovo se obraćenje na novi način života zbilo baš na današnji dan godine 1209. Zaljubio se poput sv. Franje u pokornički život, u proživljavanje najčistijih evanđeoskih ideala. Egidije bijaše čovjek evanđeoski blag i ponizan, i zbog tih vrlina naročito drag ocu i osnivaču franjevačkog reda. On ga je nazivao “pravim vitezom okrugloga stola”. Tada je viteški ideal bio u velikoj cijeni, no Franjo ga je shvaćao evanđeoski: vitez je onaj koji ima plemenitije srce, koji više ljubi Krista, koji više živi po Evanđelju. A Egidije se odlikovao baš takvim viteštvom.

Kao zaljubljenik u Isusa htio Ga je posvuda naviještati i zato se dao na hodočasnička i apostolska putovanja na kojima je bilo prilike svjedočiti za Krista. I tako je hodočastio u svetište Sv. Jakova u Compostellu, u svetište Sv. Mihovila na Monte Gargano, u svetište Sv. Nikole u Bariju, u Svetu zemlju te u Rim. Na tim je svetim mjestima njegova duša doživljavala blizinu Spasitelja i Njegovih svetaca. I to je bilo njegovo najmilije duhovno društvo, u kojem se osjećao kao kod kuće i u kojem je mnogo napredovao. Na hodočašćima je proveo velik dio vremena od godine 1209. do 1214. Od godine 1215. pa sve do 1219. živio je u Favaroneu, nedaleko od Asiza, kao pustinjak. Zatim je pošao kao misionar u Tunis, gdje je proveo godinu dana. Bilo je to i opasno i naporno, no njega je gonila neka nutarnja vatra neprestano dalje u nove pothvate. Od 23. lipnja 1225. pa do 31. siječnja 1226. boravio je u gradu Rieti, kod kardinala Niccoloa. Posljednje godine života proveo je u franjevačkom samostanu Monteripido u Peruggiji.

Čovjek bi mislio da je hodočasteći badava jeo kruh, ali to nije bilo tako. Brat Egidije zasluživao si je kruh radom čineći ljudima razne usluge, noseći im drva, vodu, tresući orahe i slično. On je uočio dobro onu Pavlovu da, tko ne radi ne zaslužuje ni da jede, pa je, dok je mogao, i radio.

Posljednje godine života sve je više doživljavao razne mistične zanose. Bog ga je ispunjavao svojom radošću i milošću. Umro je 22. travnja 1262., a u lipnju iste godine tijelo mu je preneseno u crkvu Sv. Franje al Prato u Peruggiji. 20. rujna 1920. preneseno je natrag u samostan Monteripido. Njegovo je štovanje službeno potvrdio godine 1777. papa Pio VI. Blagdan mu se slavi na današnji dan.

Njegova subraća i učenici sakupiše mu razne izreke iz kojih odsijeva nadnaravna mudrost i oštroumnost. Sve te izreke odnose se na duhovni život. Evo samo dvije njegove izreke:

“Naše je tijelo šuma u koju đavao ide po drva.”

“Tko ne zna moliti ne poznaje Boga.”

Slikari obično slikaju blaženog Egidija s raspelom u jednoj, a ljiljanom u drugoj ruci. Iz ljubavi prema Raspetome on je prihvatio evanđeoske savjete. U tome je bio sav njegov jednostavni, ali vrlo bogat duhovni život.

Terezija Marija od Križa, Božja službenica (1846-1910)

Terezija Adelhaida Manetti rodila se godine 1846. u Campi Bisenzio kod Firenze. Već je od rane mladosti pokazivala dubok smisao za jači kršćanski život. Stoga je već od godine 1864. okupila oko sebe skupinu djevojčica s kojima je počela provoditi zajednički život. Zajednica je lijepo rasla i napredovala pa je Terezija 10 godina kasnije mogla već otvoriti školu u kojoj su se besplatno poučavale siromašne djevojčice. Iz toga se lijepoga socijalno-karitativnog pothvata rodila Ustanova sestara karmelskih trećoredica sv. Martina u Campi Bisenzio. Crkvena je vlast tu Ustanovu i službeno pohvalila i potvrdila godine 1904. Iste je godine utemeljiteljica izabrana za vrhovnu poglavaricu pa je svojoj Ustanovi dala još jači zamah i procvat. Nije doduše imala još mnogo vremena za rad jer je 23. travnja 1910. završila svoju zemaljsku trku te pošla po vijenac nagrade. Otvoren je u Rimu 30. srpnja 1944. za njezino proglašenje blaženom apostolski postupak.

I Terezija Marija od Križa ide u niz onih Božjih službenica koje su čule Božji zov da se posvete odgoju i poučavanju ženske mladeži. Kako je odgoj vrlo važan životni zadatak, svatko tko se njemu posvećuje čini za ljudsko društvo veliko dobro.

Čujmo što o odgoju govori II. vatikanski sabor: “S posebnog razloga dužnost odgoja pripada Crkvi, ne samo zato što joj se kao određenoj zajednici ljudi mora priznati pravo na odgoj, nego prvenstveno zato što ima zadatak da svim ljudima naviješta put spasenja, da vjernicima priopćuje Kristov život i da trajno vodi brigu o tome da dođu do punine toga života. Crkva je kao Majka dužna svojoj djeci dati takav odgoj po kojem će cijeli njihov život biti prožet Kristovim duhom, a svim ljudima pruža pomoć za izgradnju potpune ljudske osobe, za dobrobit ljudskog društva i za izgradnju humanijeg svijeta” (Deklaracija o kršćanskom odgoju, br. 3).

22. travnja (aprila)

Majka Družbe Isusove

Danas isusovci slave blagdan Blažene Djevice Marije kao kraljice i majke svoga reda. Taj je blagdan uveden u povijesti njihova reda. Uveden je na današnji dan, prigodom 400. obljetnice Družbe Isusove, a želi svima isusovcima dozvati u pamet Marijinu prisutnost jer je u taj isti dan sv. Ignacije godine 1541., postavši već general reda, u kapeli Presv. Sakramenta, a pred slikom Majke Božje u bazilici Sv. Pavla izvan zidina u Rimu, položio svečanu profesiju i primio zavjete svoje subraće.

“Majka Božja je moja majka” – izrekao je sv. Stanislav Kostka, a njegovo duhovno iskustvo dijele svi isusovci. O tome je pisao već sv. Petar Kanizije ovo: “Svi su iz Družbe imali i moraju imati posebnu pobožnost prema Mariji, našoj Majci…” Pogledajmo kakvu su pobožnost prema Gospi gajili najodličniji Družbini sinovi!

Marija je posredovala u obraćenju i izgradnji osnivača reda sv. Ignacija. On sam u svojoj autobiografiji svjedoči kako je jedne noći, dok je još bolovao od smrskanog koljena, posve budan, vidio Majku Božju s djetetom Isusom na rukama, i to ga je ispunilo nebeskom radošću i utjehom. Osjetio je potpunu i konačnu promjenu srca. Potpuna odvratnost prema prijašnjem životu uklonila je iz njega sve uspomene i od tada si više nije morao predbaciti niti najmanju pogrješku u nekom pristajanju na nečiste napasti.

Prema patru Codini i drugima, Marija je imala svoj udio u sastavljanju knjižice Duhovnih vježbi. Ona je u njima trajno prisutna kao posrednica duhovnoga napretka. Sv. Ignacije zazivao Je i osjetio Njezinu pomoć i prosvjetljenje i u sastavljanju Konstitucija reda. Pater Jeronim Nadal tumačeći 4. glavu 4. dijela Konstitucija Družbe Isusove, tvrdi: “Novonastala Družba Isusova gleda u Mariji Djevicu Majku, koja je nad Družbom uzela opće pokroviteljstvo.” I stoga nije čudo da je i čitava povijest Družbe, kako pojedinaca tako i zajednica, usko vezana s BD Marijom.

Ponajbolji sinovi Družbe Isusove, kao što su sv. Petar Kanizije, Suarez, Cornelius a Lapide, Hugo Rahner i toliki drugi stavili su svoje pero u službu Bogomajke te o njoj napisali djela vrijedna spomena. Već je sv. Ivan Eudes, koji nije bio isusovac, u svoje vrijeme zapisao ovo: “Preko 300 isusovačkih autora posvetilo je svoje pero pohvalama Majke Božje.”

Slavljenje mjeseca svibnja kao Marijina mjeseca dugujemo jednom talijanskom isusovcu iz XVIII. stoljeća, isto tako molitvu za čistoću “O Gospođo moja, o Majko moja!”. Apostolat molitve, koji je u prošlom stoljeću nastao u jednom kolegiju Družbe Isusove, preporučuje vršenje svakidašnjega jutarnjeg prikazanja Srcu Isusovu po bezgrješnom Marijinom Srcu. Isusovac o. Leunis osnovao je prvu Marijinu kongregaciju.

Ne nabrajamo sve to da se hvalimo, već da na današnji dan dademo poniznu hvalu Bogu što nam je Mariju dao za Majku, i to ne samo isusovcima, već svima redovima i družbama, štoviše svima kršćanima.

Kad je sv. Franjo Ksaverski prilično osamljen umirao, zavapio je: “Majko Božja, sjeti me se!” To isto vapimo i svi mi putnici u ovoj dolini suza. Mi vjerujemo da naš vapaj nije u prazno, već da prodire u srce najdivnije Majke.

Sveti Kajo, papa († 296)

Po predaji papa Kajo bio je rodom iz rimske Dalmacije. Na ulazu u Split uz cestu nalazi se još i danas vrlo stara kapela njemu u čast. U Splitu i okolici on je bio vrlo štovan svetac. O njegovu životu, kao i o životu papâ prvih stoljeća uopće, vrlo se malo zna. Spominju ga opisi mučeništva svetog Sebastijana i svete Suzane. Za vrijeme progonstva obavljao je bogoslužje po privatnim kućama. Prema novijim istraživanjima čini se da nije bio mučenik. Umro je u Rimu 22. travnja 296. naravnom smrću u jednom za Crkvu kratkotrajnom mirnom razdoblju. Pokopan je u Kalistovim katakombama. Tamo je pronađen i natpis na njegovu grobu. U milanskoj katedrali nalazi se velik kip pape Kaja s tijarom na glavi i križem na prsima, što ga je u ovom stoljeću izradio kipar Manfredini.

Prema papinskom godišnjaku od godine 1965. sveti papa Kajo, rodom Dalmatinac, upravljao je Crkvom od godine 283. do 296. Ono što je Krist u Petru kao apostolskom prvaku ustanovio ostaje trajno. Nosioci toga bili su Petrovi nasljednici, rimski biskupi i pape. O tome lijepo kaže sveti Lav Veliki: “I kao što trajno ostaje ono što je Petar u Kristu vjerovao, tako trajno ostaje i ono što je Krist u Petru ustanovio. Ostaje, dakle, uredba istine; i blaženi Petar, ustrajući u primljenoj čvrstoći stijene, ne napušta kormilo Crkve koje je primio.”

Sveti Leonida, mučenik († 204)

Jedan od najvećih učenjaka i genija prve Crkve bio je Origen. On je bio sin svetog Leonide, mučenika, čiji se spomendan danas slavi. Poginuo je za cara Septimija Severa, čiji je ukaz o progonu kršćana, kako piše Klement Aleksandrijski, Egipat ispunio mučenicima. Crkveni povjesničar Euzebije među tim mučenicima spominje Leonidu, kome je godine 204. odrubljena glava. Taj je sveti mučenik ostavio iza sebe 7 sinova sirotana, od kojih je upravo Origen kao najstariji imao tek 17 godina. Očevo mučeništvo mladiću se duboko usjeklo u srce i dušu.

U svetom Leonidi imamo divan uzor kršćanskog oca, u koji se može ugledati i danas svaki onaj koji nosi odgovornost kršćanskog očinstva. On je svoju djecu dobro odgajao. Tome je odgoju posvetio mnogo brige. Odgoj je smatrao svojim važnim životnim zadatkom i poslanjem. I s pravom. Naročitu je pažnju posvetio svome prvijencu Origenu potičući ga na čitanje i proučavanje Svetoga pisma. Tome je nauku davao prednost pred svima ostalima. Kad je kod sina naišao na odziv, zahvaljivao je Bogu što je u njemu našao dijete koje oduševljava i zanosi pisana Božja riječ. Pobožni otac, koji je sav živio od vjere, u noći bi se prikučio ležaju svoga sina i cjelivao mu grudi, vjerujući da je njegovo tijelo hram Duha Svetoga. Kad je Leonida radi vjere dospio u zatvor, Origen mu je upravio pismo bodreći ga na mučeništvo. Nije to bilo potrebno jer je bio postojan u vjeri, no ocu je bilo drago da i njegov sin tako cijeni duhovne vrednote, pa i mučeništvo za vjeru. Sveti je Leonida ostao vjeran do kraja. Život vjere zapečatio je mučeničkom krvlju i time mu udario najljepši pečat.

21. travnja (aprila)

Sveti Anzelmo, biskup i crkveni naučitelj (1033-1109)

Sveti Anzelmo u širokim slojevima Božjega naroda nije tako poznat, popularan i obljubljen svetac kao neki drugi. No tko čita njegova filozofska, teološka i mistična djela, osobito njegove molitve, ostat će zadivljen i pomalo od njega osvojen, zavoljet će ga. Njega su voljeli i njegovi suvremenici, a jedan je njegov učenik zapisao “da je Anzelmo bio najljubazniji čovjek svoga vremena”.

Sveti Anzelmo rodio se godine 1033. u Aosti, u sjevernoj Italiji. Nije to velik grad. Danas broji oko 30.000 stanovnika, ali je zato vrlo star. Bio je poznat kao Augusta Praetoria već u rimsko doba. Iz toga se vremena sačuvao još i danas Augustov trijumfalni luk. Anzelmova je majka Ermenburga bila u srodstvu sa savojskim grofovima. Otac mu Gundulf bio je rodom iz Lombardije. Anzelmo je proveo mladost u rodnom gradu, gdje ostade sve do godine 1056. Već tada je osjećao sklonost prema monaškom životu. Benediktinci su tada bili glavna i gotovo jedina redovnička snaga Europe. Anzelmo je volio svoju majku pa ga je njezina smrt bolno pogodila. Poslije majčine smrti došao je u sukob s ocem i zauvijek ostavio rodnu kuću i grad. Kroz tri je godine provodio po Francuskoj lutalački život, o kojem malo znamo.

U normandijskom gradu Becu živio je tada kao prior benediktinskog samostana glasoviti učenjak Lanfranc, koji kasnije postade nadbiskup u Canterburyju. Glas o njemu privukao je i Anzelma u samostan u Bec. Prior je odmah uočio izvanredne sposobnosti mladoga čovjeka te ga počeo poučavati i to s najvećim uspjehom, jer je Anzelmova duša bila žedna znanja. Nakon zrelog razmišljanja, ali i kolebanja, Anzelmo je i sam prihvatio redovnički život, postao je godine 1060. benediktinac. Već tri godine kasnije postaje prior samostana, a godine 1078. opat. Našao je svoj poziv i u njemu se osjećao sretnim. Bit je toga poziva u tome što je na osobit način pronašao osobnoga Boga, Njime bio tako zahvaćen da Mu se posve predao i posvetio. Njegov život postade potpuna služba Bogu. Monah benediktinac nije nikad sam, on živi u zajednici braće i skupa s njima služi Bogu po benediktinskoj lozinci: “Moli i radi!”

Redovnička sredina bila je za Anzelma vrlo pogodna da se razviju njegovi bogati talenti, a još više da budu iskorišteni pisanjem i naučavanjem. Anzelmo je mnogo napisao. Njegovi najstariji spisi potječu iz godinâ 1070. do 1078. Bile su to godine nakon završene njegove duhovne formacije. On je dozreo i počeo stvarati. Iz toga razdoblja sačuvana su nam njegova prva pisma, molitve i razmatranja. No, osim njih nastadoše i njegova vrhunska ostvarenja o Božjoj opstojnosti i biti. To su: Monologion ili Primjer razmišljanja o vjeri te Proslogion ili Vjera koja traži razumno opravdanje. Tim je djelima Anzelmo pokazao svoju filozofsku zrelost. Proslogion mu nosi najjače značajke jasnoga i originalnoga djela. Navedimo iz toga djela bar jedan odsječak da upoznamo nešto od ljepote, zanosa i dubine Anzelmove misli:

“Jesi li našla, dušo moja, što si tražila? Boga si tražila i uvidjela si da je On nešto najviše od svega, od čega se nešto bolje ne da ni zamisliti. To nešto je sam život, svjetlo, dobrota, vječno blaženstvo i blažena vječnost. To nešto je posvuda i uvijek.

Gospodine Bože moj, Ti koji si me oblikovao i ponovno obnovio, reci duši mojoj koja čezne, što si drugo nego što vidi, kako bi čisto gledala što želi. Ona se trudi da vidi više, a ništa više ne vidi do toga što je vidjela, ako ne tmine. Pa čak ni tmine ne vidi, jer ih u Tebi nema. Ipak vidi da ne može više vidjeti zbog svoje tame.

Doista, Gospodine, ta je svjetlost nedostupna u kojoj Ti stanuješ. Doista nema nečega što bi proniknulo to svjetlo da bi Te spoznalo. Doista, radi toga njega ni ne vidim jer je odveć veliko. A ipak što gad vidim po toj svjetlosti vidim, kao što slabašno oko što vidi svjetlošću sunce vidi, iako ne može motriti samo sunce.

Moj razum ne može do nje. Odveć blješti, ne hvata je niti može oko moje duše u nju dugo gledati. Sjaj ga odbija, nadmašuje veličina, natkriljuje neizmjernost, zbunjuje punina.

O najviša i nepristupačna svjetlosti! O potpuna i blažena istino, kako si daleko od mene koji sam ti tako bliz! Kako si daleko od lica moga, a ipak sam tako prisutan tvojemu liku!

Posvuda si čitava prisutna, a ja te ne vidim. U tebi se gibam i u tebi jesam, a k tebi pristupit ne mogu. U meni si i oko mene, a ja te ne osjećam.

Molim, Bože, da Te upoznam i ljubim da bih se radovao u Tebi. Ako ne mogu u ovom životu do punine, nek dnevno napredujem dok dođe punina! Nek ovdje u meni napreduje spoznaja Tebe, a ondje nek bude potpuna! Nek ljubav prema Tebi raste, a ondje nek je potpuna, kako bi ovdje moja radost u nadi bila velika, a nek je tamo u stvarnosti potpuna!

Gospodine, po svome Sinu naređuješ, čak savjetuješ da tražimo i obećaješ da ćemo primiti da bi naša radost bila potpuna. Molim, Gospodine, što savjetuješ po Svom divnom savjetniku. Primit ću što obećaješ po Svojoj istini, da bi moja radost bila potpuna. Istiniti Bože, molim; primit ću da bi moja radost bila potpuna.

Stoga nek zasad moja pamet razmatra; stoga nek govori moj jezik! Neka to ljubi moje srce i nek o tom zbore moja usta! Neka gladni za tim duša moja i tijelo moje nek žeđa, sva moja bit nek čezne dok ne uđem u veselje Gospodina koji je trojstveni i jedan Bog, blagoslovljen u vjekove! Amen!”

Anzelmo je bio plodan pisac. Napisao je još čitav niz djela, kao što su: O istini, O slobodnoj volji, O padu đavla. U tim djelima ispituje odnos između istine, pravednosti i slobode. Oko godine 1090. Anzelmo je kao učenjak, pisac i teolog došao u sukob s Roscelinom, kanonikom iz Compiegnea. Taj ga je optužio da podupire krivovjerne poglede na nauk o Presvetom Trojstvu. Anzelmo se obranio protiv te optužbe u jednome pismu biskupu u Beauvais, ali je počeo i s pisanjem vrlo opširne rasprave u kojoj izlaže svoje poglede. Djelo je nakon mnogih odugovlačenja dogotovio tek godine 1094. i posvetio ga papi Urbanu II. Ono nosi naslov O utjelovljenju Riječi.

Godinu dana prije naslijedio je Lanfranca na nadbiskupskoj stolici u Canterburyju i tada počeše za njega teške godine borbi i sukoba s engleskim kraljevima, koji su se sve više uplitali u crkvene poslove. Zato ga i Časoslov Božjega naroda ovako veliča: “Anzelmo urešen bi biskupskom službom. Odvažno se borio za slobodu svete Crkve. Neustrašivim je glasom zasvjedočio da Crkva nije sluškinja, već slobodna Kristova zaručnica.” Zbog svoga stava u obrani prava Crkve dva put je morao ići u progonstvo.

Zanimljivo je da je baš u vrijeme borbe s engleskim kraljevima napisao nekoliko teoloških djela od najveće vrijednosti. To su: Zašto je Bog postao čovjekom?, O izlaženju Duha Svetoga, O slaganju Božjega sveznanja, preodređenja i milosti sa slobodnom voljom. Prvo je od ta tri djela najvrjednije kao i Proslogion među filozofskim djelima.

Posljednje tri godine života Anzelmo je proveo u miru i spokoju u Engleskoj. Umro je 21. travnja 1109. u Canterburyju. Tek godine 1720. bio je proglašen naučiteljem Crkve, a da nikada formalno nije bio kanoniziran. No, o njegovu naslovu sveca nitko ne sumnja, jer Crkva samo kanonizirane svece uvrštava u broj svojih naučitelja. On je svoje visoke, ali i suhe teološke spekulacije nastojao ugrijati i dati im život izljevima svojih osjećaja, koji se pretvaraju u najljepše molitve. Tako on moli: “Učini, molim Te, Gospodine, da osjetim i po ljubavi što osjećam po spoznaji! Daj da osjetim i osjećajem što osjećam razumom!” Ljubav prema Bogu, kojom je bio prožet, budila je u njemu bol nad vlastitim grijesima pa moli: “Daj mi, Gospodine, u ovome progonstvu kruha boli i suza, za kojima čeznem više nego za obiljem svih naslada!”

Sveti Konrad von Parzham (1818-1894)

Rodio se 22. prosinca 1818. u Parzhamu, u Bavarskoj. Umro je 21. travnja 1894. u Altöttingu, glasovitom svetištu Majke Božje, također u Bavarskoj, te je tamo i pokopan u kapucinskoj crkvi Svete Ane. Godine 1934. svečano je proglašen svetim.

Njegov je život bio vrlo jednostavan. Do 30. godine živio je pobožno i radišno u svom rodnom selu Parzhamu kod Passaua; bio je franjevački trećoredac i član Marijine kongregacije. U 30. godini ostavlja bogato očevo imanje te stupa u kapucine. Nakon novicijata postavljen je za vratara samostana Sv. Ane u Altöttingu kraj glasovitoga marijanskog svetišta. Na tom vrlo prometnom radnom mjestu ostao je preko 40 godina i tu se posvetio kako u molitvenom životu, tako u ljubavi prema bližnjemu, za koju je bilo prilike od jutra do mraka u susretu s nebrojenim hodočasnicima, posjetnicima, pokornicima, siromasima, putnicima, Ciganima.

Walter Nigg u svojoj knjizi Der verborgene Glanz (Skriveni sjaj) ovako opisuje šutljivost brata Konrada: “On bijaše šutljiv čovjek; nije govorio više nego što je bilo neophodno potrebno; ugodno ćaskanje nije mu ležalo u srcu. Mnogi ljudi nisu razumjeli toga šutljivca, a neki površni držali su ga za čangrizava i nepristupačna čovjeka. Čovjek je obično blagoglagoljivo biće, koje osjeća potrebu da priopći svoje ponajviše zbrkane misli prije nego ih do kraja domisli. Dan-danas javnosti žrtvuju drsko čak i svoje najintimnije doživljaje. Ta beskrajna razgovorljivost mnogima je ljudima postala navikom pa diskutiraju, raspravljaju od jutra do mraka, glavno im je da mogu diskutirati. Strast diskutiranja zahvatila je i Crkvu i sve se želi pretresti od najvećega do najmanjega. A što iz toga proizlazi? – Ništa! Jer istinoljubivost nije istovjetna s brbljavošću. Tim putem, svakako, nije nikad došlo do prave obnove Crkve. Zato su jasan dokaz obnoviteljski sabori u kasnom srednjem vijeku. Uvijek je nesmetano raspravljanje odvodilo od misterija, a nikad nije dovodilo k njemu.

Brat Konrad nije bolovao od beskonačne bolesti raspravljanja. On nije raspravljao, govorio, nego šutio i tako snažno da se ta šutnja osjećala. On je želio i htio obdržavati šutnju koliko je samo moguće. U govoru je želio biti škrt da se tako očuva od mnogih pogrješaka i da može tim bolje s Bogom razgovarati.

Promatran izvana davao je dojam neprijazne nepristupačnosti i njegova je šutljivost često put bila krivo shvaćena, a to je zato što se nije znalo da je šutnja jedno religiozno ponašanje. Brat Konrad ubraja se među velike šutljivce u Crkvi, od kojih izlazi dobrotvorni mir i tišina, nutarnjost i sabranost. Šutljivi ljudi obuzeti su uvijek nekom tajnom i jedino su oni sposobni provoditi život skrovitosti. Brat Konrad je zapisao da valja pravo ljubiti šutnju, jer duša koja mnogo govori neće nikad doći do istinskoga nutarnjeg života. A na samrtnoj postelji je rekao da više neće govoriti, budući da se mora spremiti za vječnost. Ta izjava podsjeća na umirućega sv. Augustina, koji također više nije htio s ljudima voditi nikakve razgovore. Šutnja je obremenjena posvetom, ona je mistički važna, jer samo šutljiv čovjek doživljava sjedinjenje s božanskim. Jednostavni samostanski brat shvatio je to u svoj prostodušnosti deset puta bolje nego svi glasnogovornici skupa. U šutnji Bog cjeliva dušu, i u njoj se zbiva čudesan, bez riječi susret s vječnim…”

Izreke svetog Konrada:

“Križ je moja knjiga. Samo jedan pogled na križ uči me kako da se vladam u svakoj prilici.

Moj način života sastoji se ponajviše u tome: ljubiti i trpjeti, klanjati se i diviti bezimenoj ljubavi prema nama siromašnim stvorenjima… I kod mojih mnogih poslova često sam s Njim intimno sjedinjen. Tada razgovaram posve povjerljivo kao dijete sa svojim ocem.

Za mene bi čitanje novina bilo gubitak vremena. Na porti čujem i bez toga dosta…

U bolesti se nauči mnogo samo ako se pravo hoće…”

Brata Konrada fotografirali su na njegovoj smrtnoj postelji, što je tada bilo protiv svih samostanskih običaja. I na sreću, jer je to njegova jedina fotografija.

Od njega je sačuvano 9 pisama braći i sestrama te 1 pismo nepoznatoj ženi i napokon nešto kratkih bilježaka, što ih je napisao vlastitom rukom. To je sva njegova ostavština, ali vrijedna kao i čitav njegov svetački život. Vrijednost svetačkog života dubokoumni španjolski mislilac Donoso Cortes ovako je formulirao: “Danas su jedino još sveci sposobni donijeti željeno spasenje bolesnim narodima.”

Ipak mnogi današnji teolozi, kako kaže Walter Nigg, prolaze mirno preko svetaca, ni ne zapažajući ih. Možda je to zato što će za svoje spise naći više publike ako se oni budu bavili Rilkeom, Schelerom i Teilhardom de Chardinom. No pitanje je tko bi mogao više dati suvremenu čovjeku: sveci ili učenjaci? – Mislimo, oni prvi, ne želeći nipošto podcjenjivati dostignuća i misli poštenih učenjaka.

Umješnost svetaca sastoji se u tome da sa što manje troška izvanjskih, bilo materijalnih bilo duševnih sredstava, što više aktiviraju svoje duhovne energije i postignu vrlo bogat nutarnji život koji je sav u Bogu. Slijepo trčanje samo za onim što je vanjsko, što zablješćuje, previše upada u oči, što budi senzacije, ima učinak da u duši nastane očajna praznina. Sveci, nutarnji ljudi, nisu nikad poznavali nutarnje praznine, štoviše, osjećali su i imali nutarnje bogatstvo i puninu od koje mogu i nama mnogo dati.

20. travnja (aprila)

Sveta Agneza od Montepulciana († 1317)

Ova se svetica rodila u plemićkoj obitelji u Gracciano Vecchio u Italiji u drugoj polovini XII. stoljeća. Točan datum njezina rođenja nepoznat nam je jer se životopisci o njemu razilaze. Već s 9 godina života Agneza je stupila među dominikanke u samostanu Sacco. Pokazivala je izvanredne, upravo neshvatljive znakove svetosti, pa su je već s 15 godina sestre izabrale za poglavaricu. Glas se o njoj posvuda vrlo brzo raširio. Stoga jednoga dana dođe izaslanstvo iz njezinoga zavičaja, iz grada Montepulciana, moleći je da se vrati u svoj rodni kraj i ondje osnuje samostan. Svetica je u tome prepoznala Božji glas te pošla u Montepulciano. Ondje je započela s gradnjom crkve i samostana Santa Maria Novella. I tu je izabrana za poglavaricu novonastale redovničke zajednice te je u toj službi ostala sve do svoje smrti 20. travnja 1317.

Agneza je bila obasuta mnogim izvanrednim darovima, ali je uza sve to uvijek ostala ponizna i jednostavna, bez uznositosti, što je uvijek znak da je Bog na djelu. Gdje je oholost, ondje Boga nema. Zato su svi sveci toliko nastojali oko poniznosti, a i naučavali su je i primjerom i riječju.

Sv. Ivan Zlatousti izričito uči: “Ako netko skromno postupa i ponizan je, to diže grješnost. To nam svjedoči i carinik koji se nije mogao pohvaliti dobrim djelima, ali se mjesto njih duboko ponizio i teškoga se tereta grijeha oslobodio.”

Sv. Katarina Sijenska, ta velika mističarka, pošla je godine 1377. u Montepulciano da počasti relikvije sv. Agneze. Ona ju je nazivala: “naša majka, slavna Agneza” te sve pozivala da je nasljeduju jer ona je “pružila nauk i primjer prave poniznosti koja je kod nje bila glavna vrlina”.

Agnezu iz Montepulciana proglasio je svetom 10. prosinca 1726. papa Benedikt XIII. U talijanskoj umjetnosti Agnezu često prikazuju s drugim dvjema kasnijim svetim dominikankama: Katarinom Sijenskom i Ružom Limskom.

19. travnja (aprila)

Sveti Leon IX., papa († 1054)

Jedan od vrlo zaslužnih papa za obnovu Crkve u XI. stoljeću bio je sveti Leon IX. On je bio grofovskog podrijetla. Zvao se Bruno, grof Egisheima i Dagsburga. Djetinjstvo je proživio u dvorcu Egisheim u krugu roditelja te braće i sestara. Grofovi Egisheima bili su u krvnim vezama s najodličnijim obiteljima kako u Francuskoj tako u Njemačkoj. Grofovija Egisheim nalazi se u pokrajini Elzasu; danas pripada Francuskoj.

Bruno je išao u školu u Toulu, koji je tada pripadao njemačkom carstvu, iako je po jeziku i kulturi bio strogo francuski grad. Bruno je bio vrlo dobroćudne naravi. Zvali su ga “der gute Brun” – dobri Bruno. Zbog toga je za vrijeme studija stekao mnogo prijatelja. Svečano bogoslužje i crkveno pjevanje oduševljavalo mu je srce. U lorenskom gradu Toulu tada se osjećao vrlo snažno i vjetar obnove, koji je dolazio iz slavnoga benediktinskog samostana u Clunyju. On će svojim dahom zahvatiti mladoga Brunu i uvući ga u strujanje obnove. Bruno je u međuvremenu postao svećenik te došao na dvor njemačkoga cara. Tada je upravo preuzeo carstvo car Konrad II. iz franačke kuće, koji je bio Brunin rođak. On ga je zapravo i pozvao na svoj carski dvor. Tu se mladi svećenik u carevom uredu susreo s velikim svijetom politike i carstva, a pomalo i Crkve u odnosu prema državi. Taj susret djelovao je na Bruninu osjetljivu narav bolno. Imao je srca za Crkvu, a boljelo ga je što je jedan dio klera, pogotovo onoga višega i najvišega bio posve svjetovnoga duha, sav zapleten u svjetske poslove. Korijen toga zla bile su laička investitura i simonija. Car je po svojoj volji postavljao biskupe i opate baš kao i svoje državne činovnike, a pri tom je često igrao važnu ulogu novac. Unosnu službu u Crkvi dobio je onaj koji je mogao više platiti. Mladi je svećenik na dvoru doživio i svoje prve uspjehe. Tako je posredovao da je došlo do pomirenja između cara i feudalne gospode Toula i Lorene. Na taj način je spriječio građanski rat, pljačku i prolijevanje krvi. Postao je mirotvorac, a mirotvorstvo Isus u Svome govoru na gori naziva blaženim.

Gospodin je Svoga vjernoga slugu malo-pomalo spremao za velike zadatke. Tako su jednoga dana, dok se nalazio u carskom taboru u Italiji, a bile su mu tada tek 24 godine, došli k njemu poslanici grada Toula tražeći od njega da im bude biskup. Iako je car imao s njime druge planove, Bruno je ipak prihvatio siromašnu, na rubu carstva smještenu, s mnogim nevoljama obremenjenu biskupiju. Vidio je da ga ondje trebaju i pošao je. Nije se otimao za bolja i unosnija mjesta. I u tome je pokazao pravi evanđeoski duh.

Godine biskupovanja u Toulu bit će za mladoga biskupa najsretnije godine njegova života. On sam je jašući na konju obilazio neumorno svoju biskupiju, osobito samostane. U njima je nastojao uspostaviti stegu i redovnike što više upraviti prema idealima njihova poziva. Obilazio je i župe te održavao sinode. Bio je to izvanredan obnoviteljski rad, koji je i nehotice sve više na sebe svraćao pozornost. Zapalilo se u Crkvi jedno novo svjetlo puno nade i obećanja. Revni biskup se brinuo i za siromahe, potrebne, potlačene. Sam bi svako jutro siromasima prao noge i posluživao ih kod stola. Sve opet u duhu Evanđelja.

Kroz pune 22 godine biskup Bruno je ulagao sve svoje sile ne štedeći se nimalo za dobrobit i obnovu svoje biskupije. U kolovozu godine 1048., samo nakon 23 dana vladavine, umro je papa Damaz II. Pravo imenovanja novoga pape imao je njemački car, koji je ujedno bio i rimski car. Bio je to tada Henrik III. Biskupi njegova carstva, okupljeni na saboru u Wormsu, nisu znali predložiti ni izabrati za tu službu boljega i vrjednijega kandidata od tulskoga biskupa. On se otimao tome izboru, ali su za nj jednodušno bili i car i knezovi i biskupi. Bio je to, doista, glas naroda – glas Božji. No, u isto su vrijeme u Rimu izabrali za papu Halinarda iz Lyona. Bruno je tražio, kao preduvjet da prihvati svoj izbor, da ga izabere i potvrdi za papu i rimski kler i puk. Stoga se usred ljute zime dao na veliko putovanje u Rim. Putovao je putem preko Velikoga svetoga Bernarda. U Rim je došao kao hodočasnik i pokornik. Rimski kler i puk bio je osvojen njegovom dobrotom i pobožnošću pa ga i oni izabraše za papu. Novi je papa imao 47 godina, a uzeo je ime Leon IX. Kao geslo svoga kratkotrajnoga ali vrlo aktivnoga i plodnoga pontifikata uzeo je riječi psalma: “Puna je zemlja dobrote Gospodnje!” I on sam želio je rasipati oko sebe dobrotu, što nipošto nije značilo neku popustljivost već spremnost na borbu i zalaganje u službi interesa Crkve i Božjega naroda.

Papa Leon IX. dobro je poznavao rane Crkve i nije bilo od potrebe da ih istražuje. On se odmah dao na posao da ih liječi. Kao da je predviđao da će njegov pontifikat biti kratak i stoga valja brzo raditi. Već na uskrsnoj sinodi, dakle, još u proljeće, stvara planove za što uspješnije djelovanje. Od svih prisutnika na sinodi tražio je račun kako su došli do časti u Crkvi, da li novcem ili bez novca, simonijom ili zakonitim putem? Svi oni prelati koji su se dočepali položaja u Crkvi na grješan način, bili su odmah svrgnuti. Papa je istim mjerama nastojao posvuda uspostaviti crkvenu disciplinu. Činio je to ne samo preko svojih izaslanika već i osobno. I tako započeše njegova velika putovanja po Europi, koja njegovu vladavinu obilježiše kao “leteći pontifikat”. Rim je za novog Papu bio samo odskočna daska za putovanja i zimsko prebivalište, jer je više bio na putu nego kod kuće.

Nakon Uskrsa godine 1049. putovao je u Paviju, zatim u Besançon. U Kölnu je izvršio službu pomiritelja između cara i tamošnjega kneza. Papa je posvuda sazivao sinode, propovijedao, posvećivao crkve, pohađao samostane. Na tom je putovanju posjetio i svoj biskupski grad Toul. Brinuo se naročito za obnovu klera pa je klericima zabranio nošenje oružja i nećudoredan život u koji, na žalost, mnogi zapadoše. Borio se i protiv krivih nauka s obzirom na Euharistiju. Nastojao je oko saveza između bizantinskog i rimskoga cara, da bi se kršćanstvo lakše moglo suprotstaviti nadiranju polumjeseca.

U južnu Italiju prodriješe tada Normani koji je opustošiše i zaprijetiše i Papinskoj Državi. Papa je organizirao obranu. Pritekli su mu u pomoć samo njegovi zemljaci, ali su doživjeli poraz. Sam Papa je došao na bojno polje da sebe preda neprijatelju kao otkupninu za zarobljene. Normani su ga držali 9 mjeseci, ali su s njim postupali s poštovanjem i, 12. ožujka 1054., Papa se slobodan mogao vratiti u Rim. Bio je već na izmaku svojih sila, premda su mu bile tek 52 godine. Za njegova pontifikata dogodila se jedna od najvećih katastrofa u povijesti Crkve. Bio je to raskol Istočne i Zapadne Crkve, koji traje još i danas. Veliki je Papa umro 19. travnja 1054. Njegovi su legati u Bizantu vodili pregovore s carigradskim patrijarhom, a onda ga izopćili. Papa je bio već davno mrtav, ali raskol ostade. Veličina Leona IX. nije ipak umanjena. On je radio po savjesti. Revnovao je neobičnom revnošću za dom Gospodnji. Da li su njegovi legati u Carigradu najbolje postupili, teško je reći. Nije naše da to ovdje ispitujemo.

Papa Leon IX. već je za života uživao glas sveca. Taj se glas poslije njegove smrti još više proširio. Dogodila su se po njegovu zagovoru i neka čudesna ozdravljenja. Papa Viktor III. godine 1087. izložio je njegovo tijelo na štovanje vjernicima. Danas ono počiva u novoj bazilici Sv. Petra pod oltarom svetih mučenika Marcijala i Valerija. Godine 1762. grad Benevent izabrao ga je za svoga naročitog pokrovitelja. U Francuskoj ga štuju osobito svečano u biskupijama: Nancy, Saint-Dié, Strasbourg, Metz, Verdun, Reims, Langres i Le Puy.

I mi danas živimo u jednom vremenu nastojanja oko obnove crkvenoga života. Valja da se u tu obnovu svi uključimo i s njome surađujemo. Primjer svetog Leona IX. govori nam jasno o duhu crkvenosti, izgaranja za Crkvu, koji bi nas trebao prožeti. Taj je duh izjedao najbolje sinove Crkve, od svetog Pavla, preko svetog Leona IX. i tolikih revnih duhovnih pastira sve do naših dana. Njime su izgarali i toliki i tolike bez svetih redova. On bi morao biti kao neka značajka svakoga svjesnog člana Crkve. II. vatikanski sabor uči nas: “Neka pastiri Crkve, slijedeći Gospodinov primjer, služe jedan drugomu i drugim vjernicima, a ovi neka živo surađuju s pastirima i učiteljima. Tako u raznolikosti svi daju svjedočanstvo o divnom jedinstvu u Kristovu Tijelu: jer sama raznolikost milostî službi i djelovanja skuplja Božje sinove u jedno tijelo” (Dogmatska uredba o Crkvi Svjetlo narodâ, br. 32).

18. travnja (aprila)

Blažena Marija od Utjelovljenja (1566-1618)

U povijesti mistike poznato je ime Marije od Utjelovljenja. Nju čak ubrajaju među velike mističarke. Još prije nego je stupila u karmelićanski samostan u Amiensu, jedan je njezin suvremenik zabilježio “da se ništa značajnije za slavu Božju nije poduzimalo, a da se o tome nije prije s njome razgovaralo i savjetovalo”. Njezina je najveća zasluga da se reformirane karmelićanke sv. Terezije Avilske raširiše po Francuskoj. Zbog toga je dobila i častan naslov “majka i utemeljiteljica Karmela u Francuskoj”.

Rodila se 1. veljače 1566. u Parizu. Otac joj je Nikola Avrillot, gospodar Champlâtreauxa, a majka Marija L’Huilier. Na krštenju je dobila ime Barbara. Obitelj Avrillot ubrajala se među najodličnije u Parizu, a za vrijeme hugenotskih sukoba pristajala je odlučno uz katoličku vjeru i stranku. Bilo je to doba vjerskih ratova između kalvinističkih hugenota i katoličke stranke, koja se od godine 1576. poče nazivati “Liga”. Barbara je odrasla u jeku strašne “bartolomejske noći”, u kojoj je g. 1572. nad hugenotima Francuske izvršen pokolj.

Barbara je kao djevojčica bila u pansionatu klarisa u Longchampu. Klarise su izrazito kontemplativne redovnice koje žive u strogoj klauzuri. Odgoj klarisa bit će za Barbarinu budućnost od velikog značenja. On će joj pomoći da duboko uđe u kršćanske istine i da provodi i proživljava dublje kršćanstvo. Tako je već njezina prva pričest kod klarisa, kad joj je bilo 12 godina, bila vrlo dobro pripremljena pa je zato ostavila u djevojčici i duboke tragove. Bio je to za nju doživljaj koji neće nikada zaboraviti. Njoj je u samostanu bilo vrlo lijepo, osjećala se u svom elementu i najradije bi postala redovnica. No ti blaženi roditelji, bilo je tako i kod nje, imali su s njome druge planove. Ona se morala udati i postati madame Acarie.

Za naše pojmove čudno, ali, na žalost, stvarno. Bilo joj je za udaje tek 16 godina.

Iako se udala preko volje, Barbara je u 30 godina bračnoga života bila i uzorna žena i majka, mila Bogu i ljudima. Kroz te je godine učila kako se svetost može postizavati i izvan samostana. U tom joj je mnogo pomogao sv. Franjo Saleški, koji ju je duhovno vodio.

U jesen 1601. čitala je duhovne spise sv. Terezije Avilske, koji su je tako snažno zahvatili da je odlučila njezinu redovničku obnovu Karmela uvesti u Francusku. Počela je skupljati zvanja za takav način života pa je uz pismeno odobrenje Klementa VIII. od 13. studenoga 1603. sagradila u Parizu prvi samostan bosonogih karmelićanki. Duhovno ih je vodio njezin bratučed, a kasnije kardinal Petar de Berulle. Barbara je surađivala na tome da su se otvorili slični samostani i u Pontoiseu, Dijonu i Amiensu. Među bosonoge karmelićanke stupile su i njezine tri kćeri. Jedna je od njih – Margareta – imala tek 15 godina.

Godine 1613. razbolio se Barbarin muž. Ona ga je brižno dvorila i nije se udaljavala od njegove bolesničke postelje sve dok nije umro smrću pravednika. U žalosti za njim utješila se prosvjetljenjem odozgora da se spasio. Sada je bila slobodna od svih spona ovoga svijeta pa ispuni svoju želju iz mladosti te stupi u Karmel i postade karmelićanka. Za nju su se otimali karmelićanski samostani, ali ona je izabrala najsiromašniji od njih, onaj u Amiensu. Obukla je redovničko odijelo 7. travnja 1614. uzevši ime Marija od Utjelovljenja.

Kao redovnica bila je na pobudu svim sestrama jer je uvijek bila spremna obavljati najniže poslove bilo u kuhinji, bilo drugdje, bilo dvoreći bolesnice. Veoma je ljubila redovničko siromaštvo. Iako je bila od Boga obdarena velikim duhovnim darovima, ostade ponizna, jednostavna, smatrajući da je vršenje običnih svakidašnjih dužnosti najbolji put prema Bogu. Iz zdravstvenih razloga pozvana je 7. prosinca 1616. u samostan u Pontoise, gdje je nakon duge i mukotrpne bolesti sveto preminula 18. travnja 1618. Blaženom ju je proglasio 5. lipnja 1791. papa Pio VI. Iza sebe nije ostavila nikakva spisa, osim nekoliko pisama. No, sama je bila živa knjiga savršene ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Njezin kasniji životopisac dr. Duval jednom ju je nenadano sreo, a o tome je susretu zapisao ovo: “Njezino je lice bilo tako svijetlo i tako sjajno da sam gotovo oslijepio.” Bilo je to svjetlo od vatre ljubavi koja ju je izgarala. To može shvatiti samo onaj koji shvaća što je ljubav. Marija od Utjelovljenja, još dok je bila madame Acarie, ljubila je Boga iznad svega i zato je već tada govorila: “Da budemo dostojni Boga, moramo se osloboditi svih drugih stvari i potpuno se podvrgnuti Njegovoj volji.” U tome je bio i sav njezin život, a zato je i bio tako plodan dobrim djelima i u svijetu i u samostanu.

17. travnja (aprila)

Sveti Mapalik i drugovi, mučenici († 250)

I sjeverna je Afrika vrlo rano postala kršćanska i mučenička. Jedno je od njezinih crkvenih središta bila Kartaga. Slavni kartaški biskup sv. Ciprijan, prvak među sto pedesetak afričkih biskupa, u svojem X. pismu priznavaocima spominje kao mučenike Decijeva progonstva godine 250. svetoga Mapalika i njegove drugove. Iz pisma Lucijana i Celerina doznajemo da je Mapalik izdahnuo za vrijeme mučenja još dok su ga ispitivali.

U jednome pismu rimskome kleru sveti Ciprijan suprotstavlja ispravno Mapalikovo držanje nerazboritu ponašanju Lucijanovu. Dok je naime Lucijan davao takozvane “knjižice mira” palima, Mapalik se nije usudio takvo nešto učiniti ni svojoj vlastitoj majci ni sestri, koje su za vrijeme progonstva otpale, ograđujući se jedino na molitvu da im bude dan njihov mir.

Vjernost vjeri Mapalik je, dakle, smatrao nečim vrlo važnim, a takvo je bilo držanje i mnogih drugih kršćana i mučenika. Ono je načelno posve jasno, dok nije tako jasno kakav stav zauzeti prema onima koji za vrijeme progonstva pokazaše slabost, da li s njima prekinuti svaku vezu? Da, čovjek se ni uz cijenu života ne smije odreći svoje vjere, no ako to uslijed slabosti ipak učini, valja mu uvijek ostaviti otvorena vrata da se uz Božju milost može pokajati i vratiti prvotnoj vjernosti. Sveti je Mapalik činio ono što mu je njegova savjest nalagala činiti i zato je subjektivno postupio dobro. Njegov primjer može nam biti poticaj da u vjeri budemo uvijek vjerni te da za nju budemo spremni sve žrtvovati.

Sveti Ciprijan ovako veliča nepokolebljivu vjeru mučenika: “Kojim hvalama da vas uzveličam, o prehrabra braćo? Kakvom hvalom da opjevam hrabrost vaše duše i postojanost vaše vjere? Sve do postignuća slave podnosili ste najokrutniju muku, niste podlegli mučenju, već su – rekao bih – muke uzmakle pred vama. Svršetak koji muke ne dadoše vašim bolima, dade ga kruna slave. Okrutno mučenje trajalo je tako dugo, ali ne da pokoleba vaše čvrste vjere, već da vas kao Božje ljude što brže pošalje Gospodinu.

Mnoštvo je nazočnih s udivljenjem promatralo nebesku borbu za Boga i duhovni boj za Krista i promatrali su kako Njegovi sluge ispovijedaju svoju vjeru riječima slobodno, pameću nepokolebljivo, ispovijedahu je božanskom snagom, lišeni doduše ovozemnih strijela, ali naoružani oružjem vjere. Bijahu postojani u mukama i snažniji od svojih mučitelja; i mučeni i poniženi udovi pobijedili su pandže koje su greble i mrcvarile.

Nepokolebljivu vjeru nisu mogli pobijediti ni ponovni okrutni udarci i, dok im je utroba bila uništena, bili su mučeni ne udovi nego same rane slugu Božjih. Tekla je krv koja je imala ugasiti požar progonstva, koja je svojom slavnom bujicom uništila plamen i oganj pakla. O kakvog li prizora dostojna Gospodina, kako li uzvišenog, kako velikog, kako li ugodnog Božjim očima zbog vjernosti zakletvi njegovih vojnika, kao što je pisano u psalmima riječima Duha Svetoga koji nas potiče: ‘Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih’. Dragocjena je smrt koja cijenom svoje krvi stiče besmrtnost, koja prima krunu uz cijenu ispunjenih kreposti.

Kako je ondje bio radostan Krist, kako li pun zadovoljstva kad se kao zaštitnik vjere borio i pobijedio u takvim slugama i dao Svojim vjernicima da shvate toliko koliko svatko od njih može shvatiti. Bio je nazočan kod Svoje borbe, bodrio je, jačao i podizao one koji su se borili i branili Njegovo ime. On koji je za nas jednom zauvijek pobijedio smrt, trajno u nama pobjeđuje.

O blažene li Crkve naše koju tako prosvjetljuje sjaj božanske dobrote, koju u naše dane obasjava slavna krv mučenička! I prije je bila bijela u djelima braće; sad je postala crvena u krvi mučenika. Među njezinim cvijećem ne nedostaju niti ljiljani niti ruže. Sada se bore pojedinci da prošire tu dvostruku njezinu čast. Primaju bijele krune jedni zbog svojih djela, a drugi zbog mučeništva.”

Blažena Marija Ana od Isusa (1565-1624)

Madrid, današnja prijestolnica Španjolske, rodno je mjesto blažene Marije Ane od Isusa, koja se ondje rodila od oca Ludovika Navarra di Guevara i majke Ivane Romero. Bilo je to 21. siječnja 1565. Isti je dan bila i krštena. Još kao djevojčica, vođena nekim višim nadahnućem, željela se posve posvetiti Bogu, dok su roditelji mislili drukčije i htjeli je pošto-poto udati. Vrlo je to česta pojava u životu, no iako slična, svaki je pojedini slučaj ipak svoje vrste. Kod Marije Ane bio je ovakav.

Da bi svoju kćerku prisilio na udaju, otac ju je dao u kuhinju pod komandu vrlo stroge i čangrizave služavke. Za djevojku je to bilo poniženje, a kad joj je umrla majka, osvanuše joj još crnji dani. Uz služavku zlostavljala ju je i maćeha, jer se otac ponovno oženio. Bila je u svojoj rodnoj kući prava Pepeljuga. No i tome je jednoga dana došao kraj. Ne mogavši je slomiti, ostaviše je na miru.

Sad Marija Ana poče obilaziti samostane moleći da je prime, ali je posvuda zbog bolesti bila odbijena. Radilo se o nekoj bolesti ruku. Nije se njima mogla normalno služiti. Kad nije mogla ostvariti redovnički ideal u samostanu, ona ga poče ostvarivati sama bez zajednice, iznajmivši najprije sobicu u blizini crkve redovnika bosonogih mercedarijevaca, a zatim se sklonila u sobicu tik do same crkve. Tu je kroz duge godine provodila život u molitvi, pokori, dok joj ne bi dopušteno da može obući habit mercedarijevaca. To joj je redovničko odijelo izručio 4. travnja 1613. sam generalni meštar reda mercedarijevaca, koji joj sljedeće godine primi i redovničke zavjete. I tako je Marija Ana i pravno, ne samo privatno, ostvarila svoj životni san da se kao redovnica posveti Bogu.

Postavši redovnica, posvetila se djelima ljubavi prema bližnjemu. Sama je mnogo pretrpjela od nedostatka ljubavi pa je tim više imala srca za drugoga. Zato je pohađala bolesnike i potrebnike, a njezini su posjeti za njih bili veliko ohrabrenje. Osjetili su da ih ta sveta duša voli i da im dobro želi. Neko je vrijeme s Marijom Anom skupa stanovala Katarina od Krista, koja joj je svojom oporom naravi davala mnogo prilika da se vježba u kreposti strpljivosti. Blaženica ih je dobro iskoristila.

Zahvaćena teškom bolešću pleuritisa, iskušana mnogim kušnjama, Marija Ana od Isusa 17. travnja 1624. izruči svoju dušu Gospodinu. I tako je za nju završilo vrijeme kušnje te započela stvarnost blažene vječnosti. Nadbiskup Malage kardinal Di Trejo, koji je kroz 14 godina izbliza pratio život blaženice, sastavio je vrlo iscrpan izvještaj o njezinim krepostima, potpisan 12. rujna 1627. On svjedoči da je bio prisutan kod prve ekshumacije blaženice te da je vidio njezino tijelo neraspadnuto. Mariju Anu od Isusa proglasio je blaženom papa Pio VI. dekretom od 18. siječnja 1783. Prigodom 300. obljetnice blaženičine smrti otvorili su opet njezin grob te pronašli još uvijek neraspadnuto tijelo.

Ana Marija od Isusa divan je cvijet u cvijetnjaku svetaca. On nam priča priču borbe za ostvarenje redovničkog poziva, priču molitve i pokore i poemu čina ljubavi prema bližnjima. I ona je jedno uspjelo i divno ostvarenje evanđeoskih ideala. Ti ideali svakome kršćaninu, redovnicima pak i redovnicama na osobit način, moraju blistati pred očima kao cilj prema kome valja ustrajno težiti.

Blaženi Rudolf iz Berna († 1294)

Na današnji dan slave imendan mnogi koji nose ime Rudolf. Red je stoga da kažemo barem nešto o onome čije ime svečari nose. Reći ćemo ono što je dosada povijesno utvrđeno, ni manje ni više. Želja za većim i sigurnijim znanjem na temelju povijesnih dokumenata mora ostati neispunjena.

Bern je danas glavni grad švicarske konfederacije, saveza švicarskih kantona ili okruga. Bernska kronika, napisana od Konrada Justingena od godine 1420. do 1430., i kasnija koju napisa Mihael Stettber, a seže sve do god. 1627., bilježi da se u Bernu godine 1294. dogodio gnusan zločin. Pripisivali su ga tamošnjoj židovskoj općini, ili, bolje reći, nekim njezinim članovima. Oni su u neki rov odvukli jednoga kršćanskog dječaka pa, da se izrugaju Kristovoj muci, razapeli su ga i ostavili da na križu izdahne. Iako su to nedjelo njegovi počinioci držali u tajnosti, ono je ipak došlo na vidjelo.

Grad Bern i njegov kler smatrali su dječaka pravim mučenikom pa su ga uz velike počasti pokopali u glavnoj crkvi blizu oltara svetog Križa. Taj oltar vjernici su kasnije prozvali “oltar svetog Rudolfa” jer su neki od njih na zagovor mladog mučenika bili uslišani u svojim molitvama.

Židovska je općina bila kažnjena zbog zločina koji joj se pripisivaše. Neki su njezini članovi pozatvarani, drugi mučeni i poubijani, a neki izagnani. I od tada se nijedan Židov nije smio nastaniti u Bernu.

Spomenuta je crkva s mučenikovim tijelom godine 1485. porušena, a na njezinu je mjestu sagrađena veća i ljepša crkva. Tijelo je mučenikovo stavljeno u lijes te na oltaru svetog Križa vjernicima izloženo na štovanje.

Godine 1528. za vrijeme reformacije kalvini su opustošili uz druge i tu crkvu te porušili oltar. Relikvije mučenika Rudolfa izvađene su iz lijesa, sahranjene u zemlju i tako im je nestao svaki trag. Crkva Rudolfa nije nikad službeno proglasila ni blaženim ni svetim. Jedino se zna da je u biskupiji Basel u njegovu čast bio sastavljen časoslov te u mjesni kalendar uveden i njegov blagdan. On se slavio na današnji dan. Tako je to bilo do godine 1908. kad je izbrisan i iz toga biskupijskog kalendara.

Povjesničari kažu da se ne može dokazati krivnja Židova za smrt dječaka Rudolfa. Oni smatraju da je to bila kleveta koju baciše na njih. Eto, tako kaže stroga i kritična povijest. A što s onima koji nose Rudolfovo ime? – Neka ga samo nose i neka mu kao kršćani budu vjerni. Povijest dječaka Rudolfa, kome Enciklopedija svetaca daje naslov “blaženi”, neka ih podsjeća na to. Pustivši po strani povijest, vjernost je za kršćanina uvijek obveza. Ako ih nečije ime na to sjeća, onda ima smisla i to ime.

Blažena Katarina Tekakwitha (1656-1680)

Kršćanstvo i svetost dopriješe do svih naroda, pa tako i do američkih Indijanaca. Dokaz je tome Indijanka Katarina Tekakwitha. Ona se rodila g. 1656. u Ossernonu, blizu negdašnjega Fort Orangea, a današnjega Albanyja. Otac joj je bio poganin Irokez, a majka kršćanka Algonkinka. Rano je ostala siroče, a preživjela je i pošast boginja koje su joj godine 1660. strašno iznakazile lice. Uzeo ju je k sebi jedan rođak. Djevojčica mu je pomagala u kućnim poslovima.

Njezino indijansko ime Tekakwitha znači “ona koja stvari postavlja u red”, ali ima i drugo značenje, a odnosi se na osobu kratkoga vida koja, koracajući, stavlja uvijek preda se neki predmet, na primjer štap. To stavljanje nekog predmeta naprijed može također značiti ime Tekakwitha.

Djevojčica je odrasla u nevinosti pa su je kasnije s pravom nazvali ljiljanom djevičanstva. Odbila je više puta ponuđene prilike za udaju. Godine 1675. došla je prvi put u dodir s katoličkim misionarima iz Kanade. Oni je 18. travnja 1676., na sam Uskrs, pokrstiše i dadoše joj ime Kateri, što znači Katarina.

Njezin rođak poganin prijetio joj je pa je Katarina, da se spasi, pobjegla u misiju Sv. Franje Ksaverskoga u Sault, kod Montreala. Ondje je primila prvu pričest, a milost ju je tako zahvatila da je pokazivala izvanredne znakove svetosti. Često se povlačila u šumu te pred križem urezanim u jedno stablo provodila sate u razmatranju Isusove muke. No nije bila samo neka pustinjakinja, već je redovito dolazila u crkvu na službu Božju, a pomagala je i na misiji i kod obitelji koja joj je pružila gostoprimstvo.

Gospodin ju je iskušao i raznim kušnjama. Bilo je to potrebno da njezina krepost još jače zasja. Nutarnjim mukama i kušnjama Katarina je pridodavala i oštre vanjske pokore. Na Blagovijest 1679. učinila je zavjet vječne čistoće. Shrvana bolima i patnjama umrla je 17. travnja 1680. Glas o njezinoj svetosti raširio se na sve strane pa je poveden i postupak za proglašenje blaženom. Dekretom Svete kongregacije obreda od 3. siječnja 1943., nakon pomnoga i svestranog ispitivanja, priznat je herojski stupanj njezinih kreposti. To je u kanonskom postupku vrlo važan korak. Službeno je dokazano i priznato da je kršćanske kreposti vršila u herojskom stupnju. Njezinu kauzu vodio je u Rimu generalni postulator Družbe Isusove o. Pavao Molinari. Katarinu Tekakwitha proglasio je blaženom Ivan Pavao II. 22. lipnja 1980.

16. travnja (aprila)

Sveti Benedikt Josip Labre (1748-1783)

Ako kod svetaca ima neobičnosti, onda ih sigurno ima kod svetog Benedikta Josipa Labra, koji postade svetac prosjak. On se rodio u župi svetog Sulpicija u mjestu Amettes, biskupije Boulogne, danas Arras, u Francuskoj. Bilo je to 26. ožujka 1748. Njegovi roditelji imali su petnaestero djece, a Benedikt Josip bijaše prvijenac. Imali su malo imanje i trgovinu, no prihodi su za toliku obitelj bili preskromni. Benedikt Josip polazio je mjesnu školu koju je vodio kapelan. Dječak nije bio baš naročito nadaren, ali ga je zato već od malena resila neka neobična ozbiljnost. Kad mu je bilo 12 godina, pošao je svome ujaku i kumu, koji je bio župnik u Erinu. On ga je počeo poučavati u latinskom jeziku. Bilo je to valjda u nadi da bi postao svećenik.

Sa 16 godina života Benedikt Josip očitova želju za trapističkim samostanom. No u tom mu se naumu oprla sva njegova obitelj. Nakon smrti svoga ujaka župnika, a bilo je to godine 1764., Benedikta Josipa je savjetovao drugi ujak svećenik da stupi u kartuzijance. On je poslušao savjet, ali ga kartuzijanci ne htjedoše primiti. Tada upade u strašnu nesigurnost jer nije znao što mu je činiti. Nesigurnosti se pridruži i neka nutarnja tjeskoba, a njoj opet napasti. Bila je to za njegovu dušu tamna noć, ali potrebna da preko nje dođe do onoga svjetla što dolazi izravno od Boga. Josip je i dalje uporno tražio svoje mjesto pa je tako za vrijeme ciče zime propješačio 280 kilometara dok nije došao u trapističku opatiju Montagne u Normandiji. I tu je bio odbijen. Tada ode u kartuziju Neuville, gdje osta na kušnji 6 tjedana, ali je ne izdrža.

Napokon je ušao u opatiju Sept-Fons, gdje odjene cistercitsko odijelo i u studenome 1769. započe novicijat. No ni tu nije imao sreće. Njegovi pretpostavljeni proglasiše ga za svoj red neprikladnim. Činilo im se da je odviše miran duh, da nije dosta uravnotežen te da je premalo svet. Eto, tako su ljudi sudili o budućem svecu.

Lutalac Benedikt Labre krenu sada na svoje najdulje putovanje. Pođe put Rima u nadi da će ondje pronaći za se prikladan red i samostan. Koncem kolovoza 1770. stiže u Chieri u Piemont, odakle napisa roditeljima svoje posljednje pismo.

Bog je Benedikta Josipa vodio neobičnim putovima, dok napokon u Italiji nije pronašao svoje pravo zvanje. Njemu je potrebna još veća samoća negoli ona u samostanima. To je samoća na cestama, na kojima postade Božji prosjak i lutalac. On se odijelio od svih materijalnih dobara ovoga svijeta i postao Božji samotnik, zamazan, u dronjcima, ranjav. No, u takvu je, na ljudsku, jadnom stanju njegov duh bio neprestano uronjen u najuzvišeniju kontemplaciju – prosjak kontemplativac. U torbi je na ramenu nosio sve svoje bogatstvo: Nasljeduj Krista, Novi zavjet i časoslov što ga je molio svaki dan. O vratu mu je visio križ i krunica. Komadić kruha i koja trava bila mu je svakodnevna hrana. Ako bi dobio što po svome sudu suvišno, davao bi to drugim siromasima. Spavao bi većinom vani pod otvorenim nebom, pod kakvim stablom ili uz kakvu ogradu.

Benedikt Josip je po više puta obišao glasovita proštenišna mjesta kao što su Loreto, Asiz, Napulj, Bari, Fabriano, Compostella, Einsiedeln, Paray-le-Monial. Posljednje godine života proveo je u Rimu, noćivajući obično u Koloseumu. Umro je na današnji dan 1783. u dobi od 35 godina. Tek što je umro, Rimom se kao munja proširila vijest: “Umro je svetac!” Pokopali su ga u crkvi Madonna dei Monti na lijevoj strani glavnoga oltara. U roku od 4 mjeseca pripisali su njegovu zagovoru više od 100 čudesnih ozdravljenja. Blaženim ga je godine 1860. proglasio Pio IX., a svetim 8. prosinca 1881. Leon XIII.

Sveta Bernardica Soubirous (1844-1879)

Koliki su već prije mene bili u Lurdu, doživjeli ga i opisali! Mogu li ja reći i napisati nešto novo, do sada nedoživljeno? – Jedva. Ali mi ipak nešto ne da mira i neka me tajanstvena sila tjera da stavim na papir svoje dojmove i doživljaje s hodočašća u Lurd. Oni će se najvećim dijelom odnositi na onu odabranu dušu kojoj se u više navrata i na neobičan način ukazala blažena Gospa. To je sveta Bernardica Soubirous.

Jedna od postaja moga razgledanja Lurda bila je rodna kuća sv. Bernardice ili “Moulin de Boly” (Mlin de Boly). Ta stara zgrada, sačuvana u izvornom stanju, danas je muzej koji vrlo rado posjećuju svi lurdski hodočasnici. Ona je nekoć bila mlin na potoku Lapaca. Prekrivena je smeđim crijepom. U njoj se 7. siječnja 1844. u 2 sata poslije podne rodila najslavnija lurdska kćerka, kojoj su dali ime Marija Bernardica, a u domaćem narječju Bernardette. Bilo je to na početku drugog francuskog imperija. U toj kući Bernardica je proživjela 10 godina. Još i danas mnogi od sačuvanih predmeta i slika podsjećaju na nju. Život u mlinu de Boly nije bio raskošan, ali je za ondašnje prilike bio dobar. Nije se obilovalo, ali ni oskudijevalo.

Razgledajući Lurd došao sam i do kuće zvane Cachot – zatvor, u kojoj se oskudijevalo. Bernardica je stanovala u njoj za vrijeme ukazanja. Bio je to vrlo siromašan i vlažan stan, koji je Bernardičinu astmu samo još pogoršavao. Od nekadašnjeg malog bogatstva iz mlina de Boly nije ostalo drugo do jednog sanduka koji je sadržavao najpotrebnije stvari: nešto odjeće i rublja, zatim dva siromašna kreveta, dvije stolice i nekoliko zemljanih tanjura.

Povjesničar i teolog Lurda René Laurentin sažeo je lurdsku poruku u četiri točke, od kojih je prva siromaštvo. A baš zato što je Bernardica bila siromašna, izabrala ju je Blažena Gospa za svoja ukazanja. O tome je u Franskuckoj pisala Antoinette Tardhivail već 29. ožujka 1858. ovako: “Njezini su roditelji vrlo siromašni, a ipak ništa ne uzimaju… Oni su siromašni, tako siromašni kao što je bio na zemlji i naš Gospodin. A Marija je svrnula svoje oči na to siromašno dijete, pretpostavivši ga tolikim drugim mladim bogatim osobama koje su u tom času željele udes one koju su bile gledale s prezirom, a poslije se smatrale sretnima da je mogu zagrliti ili joj dotaknuti ruku…”

Kad hodočasnik dođe u Cachot, onda se na svoje oči može uvjeriti o istinitosti Bernardičina siromaštva. A baš zato je lurdski biskup nakon 4 godine pomnoga ispitivanja ukazanja mogao zaključiti: “Kakvo je oruđe kojim će se Svemogući poslužiti da nam priopći planove Svoga milosrđa? To je opet ono što je najslabije na ovom svijetu: dijete od 14 godina, rođeno od siromašnih roditelja…”

Krstareći po Lurdu došao sam i do župne crkve Sv. Petra u kojoj se nalazi krstionica kod koje je Bernardica 9. siječnja 1844. bila preporođena vodom i Duhom Svetim. Ta crkva blista diskretno raskošnim bas-reljefima od pozlaćenog drveta. Poviše granitne krstionice, u kojoj se još i danas krste lurdska djeca, nalazi se natpis da je tu krštena sv. Bernardica. To zapravo i nije ona ista crkva iz vremena sv. Bernardice, već nova, ali je krstionica kao dragocjena relikvija ostala iz stare, kao i ispovjedaonica lurskog župnika Peyramala, koji je pokopan u kripti te crkve. On se rodio 9. siječnja 1811., a umro na Malu Gospu 1877.; godine 1874. bio je odlikovan čašću apostolskog protonotara. Lurd mu se odužio podignuvši mu spomenik koji je blagoslovljen 8. rujna 1928. Toranj sadašnje župne crkve sagrađen je od lurdskog mramora, visok 6 metara, a dogotovljen je godine 1936. Od vrijednih stvari u crkvi valja spomenuti lijepi kip svete Bernardice, isklesan iz bijeloga mramora. U kripti je sačuvana iz stare crkve pričesna klupa, na kojoj je često klečala sveta Bernardica.

Jedno poslijepodne išli smo autobusom u Bartres te ondje posjetili najprije župnu crkvu Sv. Ivana Krstitelja, groblje i kuću u kojoj je Bernardica kao posve malo dijete i kasnije kao pastirica provela jedan dio svoje mladosti, te originalno sačuvanu staju u koju je zatvarala ovce. Bartres je i danas još uvijek samo malo selo, a udaljeno od Lurda oko 4 kilometra. Dakako da do njega vodi lijepa asfaltna cesta.

U Bartresu je Bernardica učinila svoje prve korake. Tu je, naime, bila još kao sićušno dijete kad ju je svojim mlijekom hranila Marija Langues, seljakinja, koja je bila prijateljica njezine majke. U listopadu 1845. Bernardica se vratila u Lurd, u očinski dom, sačuvavši uvijek veliku ljubav prema svojoj hraniteljici.

Kad je bijeda pohodila obitelj Soubirous, eto Bernardice u jesen godine 1857. opet u Bartres, gdje postaje vrla pastirica ovaca. Mnogo je sati provela na obroncima koji su bili pokriveni sočnom travom za izvrsnu ispašu ovaca. Rado se igrala s nestašnim jaganjcima, psom Pigouom, bdjela nad ovcama i padala na koljena kad bi sa župne crkve zvonilo pozdravljenje. Bili su to sretni časovi njezina djetinjstva. Sretni na paši, dok je u kući njezina hraniteljica bila s njome prilično stroga, što je Bernardica koji put i bolno osjećala.

Pred stajom, u koju je zatvarala ovce, zapjevali smo pjesmu Isusu, Dobrom Pastiru, “Spasitelju, dobri Isukrste, ti si dobar pastir stada svog!” – sjetili smo se kako su pastiri bili prvi posjetioci Isusove stajske kolijevke te kako je Isus i Sebe nazvao dobrim pastirom koji poznaje svoje ovce i koji za njih život daje. I tu smo pred tom skromnom stajom, u kojoj se danas nalazi kip sv. Bernardice, načinili snimku našega hodočašća, da nam ostane kao mila uspomena Bernardičina pastirskog života.

A sada da kažemo nekoliko riječi o samome mjestu ukazanja. Izišavši iz autobusa prvi put stupam na teritorij koji pripada lurdskom svetištu. Penjem se odmah prema gornjoj bazilici, obilazim je i spuštam se dolje prema Gavi i prema špilji ukazanja. Tu sam našao nešto hodočasnika kako se mole. Pomno razgledavam špilju uspoređujući je s onim što sam o njoj čitao i gledao na slikama. U otvoru nad špiljom nalazi se poznati kip Lurdske Gospe. Na tom se mjestu Gospa ukazivala Bernardici. Bilo je to prvi put u četvrtak 11. veljače 1858. Nakon toga uslijedilo je još 17 ukazanja. Posljednje je bilo 16. srpnja, na blagdan Karmelske Gospe.

Lurdska ili Masabjelska špilja sastoji se od tri nejednaka otvora, koja su među sobom povezana. Najveći je dubok 8 metara, širok 12 metara, a visok 6 metara. Na lijevoj se strani nalazi čudesno vrelo, što ga je na Gospinu zapovijed prokopala mala vidjelica sv. Bernardica. Ono je provedeno podzemno što u pipe koje se nalaze na lijevo, što u piscine koje se nalaze na desno. Na desnoj strani nalazi se ambon sa zvučnikom, a još desnije uklesana u stijeni mala sakristija. Nad masabjelskom strmom stijenom diže se gornja bazilika.

Nalazeći se pred špiljom doživio sam ono što doživljava umoran čovjek. Umoran od duga putovanja nisam bio u stanju da i osjećajno doživim sreću što se nalazim na mjestu koje je odabrala nebeska Majka za Sebe. No, znajući da religiozni čin nije bitno u osjećaju, već u činu vjere, koji je čin razuma i volje, molio sam se kako sam znao i mogao. Gledao sam u mramorni kip Gospin, što ga je isklesao lyonski majstor Fabish, a koji je razočarao Bernardicu, jer je Gospa u stvarnosti daleko ljepša nego što Je taj ili bilo koji kip prikazuje. Nebesku je ljepotu nemoguće dočarati zemaljskim materijalnim oblicima.

Na mjestu Gospinih ukazanja u Lurdu gore neprestano svijeće. Izgorjelo ih je već na milijune, a često ih je palila drhtava ruka Gospinih štovatelja moleći za koju milost, zahvaljujući na uslišanjima. Često su je palili i oni koji uopće ne znaju moliti pa su mislili da će ta goruća svijeća izreći Gospi sve ono što oni ne znaju. Vjerujemo da Gospa razumije i jezik svijeća što gore. Majka razumije više jezika nego bilo koje drugo biće. Ona ih razumije srcem. Srce Majke Marije pogotovo.

U Lurdu sam pregledao i glasovitu “Dioramu”, koja prikazuje 16 slika iz života svete Bernardice. U minijaturnim likovima prikazan je mlin de Boly, zatim Bernardica u Bartresu, zatvor Cachot u Lurdu, prvo ukazanje, poruka prigodom ukazanja 25. veljače, kad je Gospa rekla Svojoj odabranici: “Pođi na izvor, napij se i operi!” Daljnje diorame pokazuju kako Bernardicu preslušava strogi komesar Jacomet, pa kako polazi lurdskome župniku Peyramalu da ga obavijesti o ukazanjima i porukama, danima iz špilje. Vrlo živo prikazano je ukazanje od 25. ožujka u kojem je Gospa rekla: “Ja sam Bezgrješno Začeće!” Deveta diorama prikazuje Bernardičinu prvu pričest, onda slijedi posljednje ukazanje, Bernardica kod sestara uči čitati i pisati, mons. Laurence, biskup Tarbesa, ispituje Bernardicu, Bernardica kao redovnica u Neversu pravi božićne jaslice, njezina blažena smrt, blagoslov bolesnika u Lurdu za vrijeme procesije s Presvetim Sakramentom i napokon procesija “aux flambeaux” – sa svijećama na esplanadi pred bazilikom.

Prolazeći kroz dioramu čovjek se može na vrlo plastičan način obavijestiti o najvažnijim lurdskim događajima, koji su počeli s ukazanjima Majke Božje. No u Lurdu čovjek može vlastitim očima vidjeti špilju ukazanja, može prisustvovati procesijama, može obići mlin de Boly, Cachot, a može se odvesti i u nedaleki Bartres i sve vidjeti u naravnoj veličini. Sva smo ta mjesta obišli i mi za vrijeme našeg hodočašća 1972. u želji da nam se ona što dublje usade u pamet i da ih nosimo kao dio svoga duhovnog svijeta.

Istina, Gospa se ukazala samo svetoj Bernardici, jednoj osobi, ali Lurd i Njezina poruka dani su svima. Obilazeći lurdske spomenike, koji su u vezi bilo s Gospom bilo sa svetom Bernardicom, hodočasnik nastoji što više ući i u smisao i poruku Lurda da bi onda po toj poruci više i živio. Budući da smo mi ne samo duhovna nego i osjetna bića, i posve duhovne poruke moraju ući u nas preko materijalnih stvarnosti. Tom metodom služila se i Gospa kad je od Bernardice tražila da prstima prokopa izvor, da pije, da se mije, da za pokoru paše travu, da poradi kako bi se na mjestu ukazanja sagradila crkva i kako bi se onamo dolazilo u procesijama.

Lurdska “Diorama” izdana je i kao knjižica, ilustrirana u bojama sa svih 16 postaja. Na koncu te knjižice napisao je otac Delpal: “A sada tko god bio, ti moj brate, vjernik ili nevjernik, a koji si došao u Lurd bilo iz pobožnosti bilo iz znatiželje, zaustavi jedan čas svoj pogled na ovim slikama koje ocrtavaju život svete Bernardice!

Zaustavi se, razmišljaj i onda pođi! Križ koji pritišće tvoja ramena, a koji moramo nositi od kolijevke do groba – bit će ti lakši.”

ad je Gospa Bernardicu odlikovala Svojim ukazanjima, rekla joj je da će je učiniti sretnom, ali ne na ovom već na drugom svijetu. Zemaljski život svete Bernardice bilo u Lurdu bilo kasnije kao redovnice u Neversu bio je posut mnogim križevima. Ona ih je sve hrabro nosila i zato je njezina smrt u Neversu 16. travnja 1879. bila tako sretna. Pošla je ususret svojoj Majci, a Ona je ispunila Svoje obećanje. I Crkva je prema Bernardici učinila svoje. Godine 1925. proglasila ju je blaženom, a na blagdan Bezgrješnog Začeća 1933. svetom.

15. travnja (aprila)

Sluga Božji Petar Barbarić (1874-1897)

Na veliki četvrtak 1897. – a bio je to 15. dan travnja mjeseca – u travničkom je sjemeništu oko dva sata popodne tadašnji generalni prefekt o. Antun Puntigam stajao kraj samrtne postelje svoga najboljega sjemeništarca, Hercegovca Petra Barbarića. Bili su to posljednji časovi Petrova mladoga života. Mladić nije navršio još ni 23. godinu života. Stajao je u proljeću života ne dočekavši na ovome svijetu ni ljeto ni jesen života. Gospodin ga je rano pozvao k Sebi. Njegovi posljednji časovi bili su dirljivi. Otac Puntigam mu je pružio raspelo. Petar, nevina i pobožna duša, prihvati ga posljednjim silama živo i svojim blijedim usnama utisnu mu zadnji cjelov. U nj je sažeo svu vjernost i ljubav svoga života prema Isusu, Njegovu Srcu, koje za života tako žarko i tako djetinje štovaše. Pri potpunoj svijesti molio je pred Raspetim čine kajanja, pouzdanja, ljubavi te razne strjelovite molitve. Petar je u životu od djetinjstva bio revan molitelj. Ta ga revnost ne ostavlja ni u agoniji. On moli kao Isus u Getsemaniju i na Kalvariji. Zadnja je riječ u toj molitvi bio pobožan uzdah: “Isuse!” S njime je izdahnuo. I tako se dovršio jedan mladi život koji je mnogo obećavao.

Petrov život možemo podijeliti u četiri odsjeka: predškolsko doba, osnovna škola u Veljacima, trgovački pomoćnik u Vitini te sjemeništarac u Travniku.

Za predškolsko Petrovo doba možemo reći da se rodio 19. svibnja 1874. u Šiljevištima, župa Klobuk, kao sin Ante Barbarića i Kate, rođene Tolj. Još se i danas čuva Petrova rodna kuća, zapuštena na žalost. Nalazi se u kršnom hercegovačkom kamenjaru, gdje je zemlja vrlo škrta te uspijeva samo duhan, raštika i još pokoja biljka. Život je tamošnjih ljudi bio tvrd i težak, no ipak ne bijahu žalosni. Imali su više volje za život i životnosti negoli danas mnogi bogati i visokorazvijeni krajevi. To pokazuju sve od reda brojne obitelji. Tako su Petrovi roditelji imali devetero djece: pet sinova i četiri kćeri. Bili su to pobožni i bogobojazni ljudi. Vjera, molitva, nedjeljna misa, post, slavljenje blagdana bile su stvarnosti koje se same po sebi razumiju, s kojima se živi.

Petrovi roditelji već u ono doba velike nepismenosti bili su pismeni. Znali su čitati i pisati pa su u tom, kao i u kršćanskom nauku, bili prvi njegovi učitelji. I to uz drugo svjedoči o njihovu duhu. Oni su imali smisla za duhovne vrednote, a to su usadili i svojoj djeci pa najstariji sin postade franjevac, a Petar pođe u travničko sjemenište. Prva knjiga koju je Petar dobio u ruke bio je Mali katekizam, koji je doskora naučio napamet i tako naučio o vjeri i vjerskim dužnostima ono najvažnije. No, Petar to nije samo mehanički naučio i u pamćenju držao, već je to i usvojio. Počeo je po vjeri živjeti, često i pobožno moliti. U proljeću godine 1881. primio je prvu pričest, a u ljetu iste godine sakrament potvrde. To nije za njega bio “svršetak” vjerskoga života, kao za mnoge koji idu na prvu pričest i krizmu više iz običaja nego iz uvjerenja, već početak; jer je u vjeri neprestano rastao. Tome je pripomogla i njegova duhovna glad za znanjem. On je od malena bio prijatelj dobre, poučne i pobožne knjige. Na pašu je uz kruh u torbici nosio i kakvu knjižicu, do koje je tada u onoj zabiti mogao doći.

Petar je bio dobro, ali i živahno dijete pa je svojim nestašlucima koji put zaslužio i šibu. On to u jednostavnosti srca priznaje i kaže da je za njega bilo dobro. Uvidio je vrlo rano da ga roditelji žele dobro odgojiti i pripraviti na život pa je prema njima uvijek gajio iskrene osjećaje poštovanja i ljubavi. Eto, takvo je bilo Petrovo djetinjstvo.

U proljeće godine 1886., kad je Petru bilo već 12 godina, otvorena je u Veljacima osnovna škola, prva u onom kraju. Među njezinim prvim đacima bio je Petar Barbarić. Do škole mu je bilo sat i pol hoda i to preko brda i potoka. Taj teški put morao je danomice dvaput prevaliti. Željan znanja hrlio je u školu kao da ga neka viša sila nosi. Njegov dobri učitelj Vuksan ponosio se njime kao svojim najboljim učenikom, a i Petar je volio i poštivao svoga učitelja te ga čitav život zadržao u zahvalnom sjećanju. Iz toga školskog života vrijedno je spomenuti da je jednoga zimskoga dana, za vrijeme strašne bure i mećave, Petar jedini došao u školu. Ta zgoda pokazuje jasno koliko je kod njega bio razvijen osjećaj dužnosti te kako se u vršenju dužnosti nije dao smesti nikakvim zaprekama. Zahvaljujući svojoj prirodnoj nadarenosti, a još više zalaganju, Petar je uspio u dvije godine svršiti četiri razreda i to s izvrsnim uspjehom. Kad se radilo o učenju, on se nije šalio, nije bio polovičan. Ta će ga vrlina pratiti kroz svih 8 razreda travničkoga sjemeništa.

Svršivši osnovnu školu Petar je imao želju za daljnjim školovanjem, no roditelji, valjda u nemogućnosti da ga sami školuju, dadoše ga u trgovinu, u dobru kršćansku obitelj Babića, u Vitini, koja se s njima vrlo dobro pazila. Petru je bilo teško zamijeniti knjigu s aršinom, ali kad druge nije bilo, prihvatio se svog posla. Brzo je pokazao u poslovanju veliku vještinu pa ga je njegov gazda zavolio kao vlastitog sina. Sve mu je mogao povjeriti i u svemu se na njega osloniti. Iako je Petar bio dobar trgovački pomoćnik, taj mu posao nije ležao na srcu. Prihvatio ga je iz poslušnosti prema roditeljima, ali je njegovo srce bilo izvan njega. Ono je čeznulo za nečim drugim, za školom i knjigom. Providnost će se pobrinuti da svoga odabranika dovede na pravo mjesto. Bilo je to ovako:

Godine 1889. rektor je travničkoga sjemeništa razaslao pismo učiteljima po Bosni i Hercegovini moleći ih da mu preporuče dobre i nadarene mladiće koji bi se željeli posvetiti svećeničkom staležu. Dobri veljački učitelj Vuksan sjetio se odmah Petra. A Petru je to bilo kao glas i dar samoga neba. On je ponudu objeručke prihvatio i sve učinio da se njegova davna želja ostvari. Sam je napisao molbu, prikupio potrebne dokumente, nabavio ono osnovno te koncem kolovoza godine 1889. pošao s ocem na konju u Travnik. I tako se napokon našao na cilju svojih želja. Sjemenište će mu postati drugi dragi dom, u kojem će toliko toga primiti u duhovnom, odgojnom i kulturnom pogledu. On je svoju veliku šansu koju mu je Bog dao iskoristio do maksimuma. Kroz svih osam razreda bio je uvijek prvi u svom razredu, uzoran u svakom pogledu. Provodio je običan život tadašnjega đaka sjemeništarca, ali ta običnost bila je neobična, jer je vrijeme dobro iskorištavao, s milošću Božjom surađivao, odgojiteljima i profesorima bio poslušan, prema njima pun poštovanja i poučljivosti, a prema sudrugovima uvijek društven, nesebičan, spreman pomoći. Postao je pravo svjetlo travničkoga sjemeništa.

Simpatično je kod svega toga da je sve to kod Petra bilo neusiljeno, nenamješteno, bez poze. On je bio zdravo ambiciozan mladić, talentiran, koji je imao pred očima jasan cilj te prema njemu hrabro i dosljedno koracao. Već od I. razreda postao je vrlo aktivan član Marijine kongregacije, zagrijan za pobožnost prema Bogorodici, za Srce Isusovo, za misijske, ekumenske, crkvene i domovinske ideale. Ozbiljno se spremao i izgrađivao za službu Crkvi i narodu. U višim mu je razredima pomalo dozrela odluka da stupi u Družbu Isusovu i postane isusovac. No Bog je s njim imao drugi plan. Petar se kao sedmoškolac za jedne šetnje teško nahladio, navukao sušicu i godinu dana kasnije umro, položivši prije toga isusovačke zavjete. Svoju je preranu smrt primio svjesno kao dar iz Božje ruke, o čemu svjedoče njegova dirljiva pisma ocu i bratu franjevcu fra Marku. U bolesti se pokazala sva duhovna i moralna Petrova veličina. Mislim da ju je najbolje u njegovoj biografiji izrazio pater Puntigam, koji je zapisao: “Ja ne mogu Petra Barbarića proglasiti svetim. Ali toliko mogu reći sasvim iskreno da si ne mogu predstaviti kako mladić može vjernije Bogu služiti i bolje na smrt se pripraviti nego li je to Barbarić učinio. I zato se ne bih čudio ako bi jednom bio proglašen svecem.”

To još nije ostvareno, ali se ipak vodi postupak da se jednom ostvari. Put je do tog cilja dug i mukotrpan. To zna najbolje pisac ovih redaka koji je gotovo 10 godina kao vice-postulator radio oko Petrova proglašenja blaženim. Onaj silni svijet što još i danas svakog četvrtka, a pogotovo na Petrovo, hrpimice hrli na Petrov nekadašnji grob u Travniku, ulijeva nadu da je u slučaju Petra Barbarića prst Božji na djelu. Naše je da i dalje molimo i radimo za Petrovu proslavu, da se s njime preko većega životopisa upoznamo, da u raznim potrebama i nevoljama molimo za njegov zagovor, da molimo čak i za pravo čudo, jer to je onda najsigurniji put do Petrove beatifikacije i kanonizacije. Uspjeh u tome poslu bio bi za našu mjesnu Crkvu, sigurno, veliko obogaćenje. Zato se isplati i dalje neumorno raditi na Petrovoj beatifikaciji. Neka tome posluže i ovi reci.

Blaženi Damjan Deveuster (1840-1889)

Prvi katolički vjerovjesnici u Oceaniji bijahu Francuzi. Bili su to misionari iz Družbe Presvetih Srdaca, koja je u Francuskoj nastojala otkloniti loše posljedice revolucije, a u vanjskom svijetu djelovati na evangelizaciji nekršćanskih naroda. Njima je godine 1825. papa povjerio misionarenje havajskog otočja, a malo kasnije svu Polineziju.

Zov francuskih misionara za novim misijskim zvanjima naišao je na snažan odjek naročito u Belgiji. U dobrim seljačkim obiteljima bilo je djece, a njihovo je kršćanstvo pokazivalo i spremnost na žrtvu, smisao za redovništvo i rad u dalekim misijskim krajevima. Takav je duh bio i u obitelji Deveuster u flamanskom seocu Tremeloo, jer iz nje otiđoše u samostan jedan sin i dvije kćerke, a doskora pođe i drugi sin, Josip, koji će dobiti redovničko ime Damjan. Završivši osnovno školovanje stupio je u Družbu Presvetih Srdaca. Ispočetka je primljen za redovničkoga brata pomoćnika, ali će kasnije biti premješten među one koji se spremaju za svećeništvo.

Josip je još studirao teologiju kad je iz daleke Oceanije stigao glas drugog tamošnjeg apostolskog vikara biskupa Maigreta, koji je vapio za novim misionarima. Za misije bi određen njegov stariji brat Pamfil, ali se još tada razbolio od tifusa. Jasno je da, iscrpljen teškom bolešću, nije mogao putovati u daleki svijet. Bilo bi to prenaporno. Mjesto njega ponudio se za misije Damjan. Iako još nije bio zaređen za svećenika, poglavari prihvatiše njegovu velikodušnu ponudu i on na sam blagdan Sviju svetih 1863. u luci Bremerhafen ukrca se na brod i zaplovi na daleko putovanje. Put je vodio oko Južne Amerike, kod Kap Horna prijeđoše u Tihi ocean te nakon četiri i pol mjeseca vožnje stigoše u Honolulu, na Havaje. Ondje Damjan već nakon 8 dana primi red subđakonata, a dva mjeseca kasnije bi zaređen za đakona i napokon za svećenika. Sada je bila priprava za rad gotova, a Damjan je kao malo tko bio prikladan za misionara. Bio je on čovjek u prvom redu jake tjelesne građe, izdržljiv, neustrašiv, a uz to vesele naravi. Uz to osobito ga je resila duboka pobožnost i velika požrtvovnost. Od zemaljskih dobara posjedovao je toliko da je sve moglo stati u dvije torbe: nešto malo rublja, misnicu, albu, mali misal i kalež. Sve se to dalo lako staviti na konja i onda na misijsku frontu.

Prvu godinu provede obilazeći sela i pomalo učeći domorodački jezik. Kršćana na Havajima nije bilo mnogo, no bili su dobri i njihov je broj neprestano rastao. Otac Damjan se odlično snašao u misionarskom radu, vjernici su ga voljeli pa se osjećao sretnim isto onako kao i u mladosti u svom dragom flandrijskom zavičaju. Taj lijepi i uspješan rad brzo će prekinuti te dragovoljno poći na Molokaj, otok gubavaca, koji je bio pravi pakao Južnoga mora. Početkom svibnja 1873. o. Damjan je isposlovao od biskupa Maigreta da može na Molokaju dijeliti strašnu sudbinu tamošnjih gubavaca. Ti se jadnici, pogođeni strašnom bolešću i bijedom, predavahu najrazličitijim opačinama, kršeći tako i ljudske i Božje zakone. Došavši na Molokaj, bijaše o. Damjan jedini zdrav čovjek među 800 gubavaca. Dragovoljno je pristao da kod njih stalno ostane. Bio je tada u najljepšoj dobi: 33 godine. Svojim je gubavcima želio postati sve, ne samo svećenik i misionar, već i otac, brat, liječnik, savjetnik i učitelj. Sav je pripadao njima. Nije se bojao zaraze. Pristupao im je i među njima živio i radio kao da su najzdraviji ljudi.

Misionarev je ugled na otoku brzo porastao i postao velik. Gubavci su odmah uvidjeli da su u njemu dobili pravog oca i prijatelja te mu pristupali s najvećim povjerenjem. Kad im je jednoga dana tajfun porušio kolibe, o. Damjan je skupa s njima sagradio novo naselje. Podigao je i bolnicu za one koji su izjedeni gubom bili posve nemoćni, otvorio dva sirotišta za djecu bez roditelja, sagradio crkvu i tko bi nabrojio što je sve učinio!

Kad je godine 1875. biskup Maigret posjetio Molokaj, čudom se čudio što je sve vrijedni misionar ondje učinio. Glas je o njegovu heroizmu i djelima došao i u Ameriku i Europu i u njegovu rodnu Belgiju, pa doskora sa svih strana počeše stizati darovi na otok gubavaca. To je ocu Damjanu olakšalo posao i omogućilo da za svoje gubavce učini još i više i bar donekle ublaži njihovo jadno stanje.

Godine 1877. otac Damjan je ugledao na svom tijelu neke mrlje i brzo postao svjestan o čemu se radi. Ogubavio je. Nisu to ipak bili još posve sigurni znakovi gube. Ispočetka je osjetio strah i tjeskobu, ali je obnovio Bogu svoje obećanje, svoju vjernost i straha nestade. On prihvati da ispije kalež do dna, da mu žrtva bude potpuna. U prosincu 1884., vrativši se s jednog putovanja, htio je oprati noge u vrućoj vodi. Iako je voda bila gotovo vrela, on nije ništa osjetio. I sad mu je bilo posve jasno: sada se ne radi samo o mrljama, već o sigurnom znaku gube. Nije morao dugo čekati da se pokažu i drugi znakovi jer su oni pomalo dolazili.

U svojoj je bolesti bratu Pamfilu napisao ovo: “Ti znaš da me je od nekog vremena Spasitelj naročito odabrao. On je dopustio da i ja budem zahvaćen gubom. Uvijek ću Bogu biti zahvalan za tu milost. Bolest će pospješiti moj put u nebesku domovinu. U toj nadi uzimam na se križ. Pomozi mi svojom molitvom da pronađem snage te izdržim i sretno prispijem na vrh brda Kalvarije!”

Križni put bolesti oca Damjana bio je dug. Trajao je godinama. Bile su to godine patnje, ali i tihe sreće da je sada sa svojim gubavcima posve izjednačen. Sada ih je još bolje razumio i dobrotu im pokazivao. Njegovo nekoć fino i lijepo lice postade natečeno, oči upaljene, glas promukao, a rane izbiše po cijelom tijelu. Otpadoše i prsti, samo ne palac i kažiprst, kojima je kod mise držao svetu hostiju. S vremenom su ga ostavile i sile, a počela ga hvatiti groznica. Njegovi gubavci obilaze njegov ležaj i plaču nad čovjekom koji ih je toliko ljubio i za njih se bezgranično žrtvovao.

Primjer oca Damjana je djelovao. Još za njegova života pridružiše mu se na Molokaju kao misionari dva laika i jedan svjetovni svećenik. Godine 1888. dođoše na Molokaj i prve milosrdne sestre. Otac Damjan je klicao od veselja te poput starca Šimuna pjevao: “Sada mogu mirno umrijeti. Moje se djelo nalazi u dobrim rukama.”

Apostol gubavaca umro je u noći 15. travnja 1889. Gubavci ga pokopaše pod onim stablom gdje je proveo prvu noć na Molokaju. Na grobnom je spomeniku pisalo: “Svetoj uspomeni na časnoga oca Damjana Deveustera, koji je umro kao mučenik ljubavi.”

3. svibnja 1936. njegovo je tijelo na školskom brodu “Mercator” uplovilo u luku Antwerpena, gdje ga je dočekao belgijski kralj i kardinal te mnoštvo naroda. Put do Leuvena, do novog groba u crkvi sv. Josipa, bio je pravi trijumf kakav Belgija nije vidjela. Na taj je način htjela počastiti jednoga od svojih velikana, a Damjanovo rodno selo Tremeloo podiglo mu je spomenik.

Nalazeći se u Leuvenu, tom poznatom sveučilišnom gradu, s posebnom sam ljubavlju pohodio grob “svećenika prognanika” – apostola gubavaca. Još u sjemenišnim godinama čitao sam njegov romansirani životopis iz pera W. Hünermanna, koji me zanio i osvojio te postao češćim objektom moga razmišljanja.

U talijanskoj Katoličkoj enciklopediji generalni je postulator Družbe Presvetih Srdaca, o. Paterno Roué, sažeto u bitnim biografskim crtama prikazao izuzetno bogat i herojski život o. Damjana Deveustera. Prigodom 100. obljetnice njegove smrti belgijski su biskupi izdali vrlo lijepo, sadržajno i pobudno pastirsko pismo svojim vjernicima o njihovu velikom sinu. Godine 1994. o. Deveuster je proglašen blaženim i tako počašćen častima oltara.

14. travnja (aprila)

Sveta Lidvina, patnica (1380-1433)

Bolesnici i patnici naći će u svetoj Lidvini krasan uzor kako se podnosi dugogodišnja patnja. Već je njezino rođenje, barem znakovito, bilo povezano s patnjom. Rodila se ona u malom ribarskom gradiću Schiedamu, nedaleko od Rotterdama, u Nizozemskoj, 18. ožujka 1380., baš na Cvjetnicu, kad se u obližnjoj župnoj crkvi pobožno pjevala Muka po Mateju. Njezin će život biti usko povezan s tom Mukom jer će kroz 38 godina, podnoseći strpljivo i Bogu odano tešku bolest, na svome tijelu nadopunjavati ono što još nedostaje Kristovim mukama i tako postati vjerna zaručnica Krista patnika. I njezino ime, na nizozemskom Lijdewijde, znači mnogo trpjeti i trpjeti s velikom strpljivošću. Tako za nju ona latinska poslovica “nomen omen”, već je ime znamenje, vrijedi na osobit način.

Lidvina, jedino žensko između devetero djece, potjecala je iz skromne obitelji. Po naravi je bila vrlo vedre ćudi pa je zbog toga imala mnogo prijateljica. Njezin osunčani smiješak na usnama budio je kod svih simpatije i prijateljske osjećaje. Kad je poodrasla i postala djevojka, bila je takve ljepote da su se oči mnogih mladića zaustavljale na njoj.

Roditelji su već pomalo počeli računati na dobru udaju svoje kćeri. Kad je ona to saznala, izjavila je da ima druge misli te da ne misli na udaju. Štoviše, rekla je da bi u slučaju prisile na udaju zamolila Boga da joj pošalje bolest i iznakazi tijelo. Roditelji, vidjevši njezinu odlučnost, kao pametni ljudi ostaviše je na miru. To je od njih bila lijepa gesta, makar su mogli misliti kako bi njezinom dobrom udajom i sami mogli poboljšati svoje materijalno stanje. Imali su više ljudskosti, idealizma te prave roditeljske ljubavi prema svome porodu negoli sebičnosti i računice koje, na žalost, kod raznih udaja nisu baš tako rijetka pojava.

U zimi god. 1395/1396. neka je teška bolest djevojku jako oslabila. Nije još pravo ni ozdravila kad je jednog dana njezine prijateljice pozvaše na zimski šport, na sklizanje na ledu. Lidvina se ispočetka pozivu opirala, no napokon je ipak pristala te pošla na sklizanje. Nespretnošću jedne od djevojaka Lidvina je pala te slomila rebro. Morali su je sa sklizališta odmah odnijeti kući i položiti u krevet. Bilo je to baš na Svijećnicu, blagdan Gospodinova prikazanja u hramu, dan Simeonova proročanstva o maču boli, a godine Gospodnje 1396. Od toga za nju sudbonosnog dana Lidvina više neće silaziti s kreveta niti će se njezine noge doticati tla. Liječnici su se uzalud trudili da s ozlijeđenoga mjesta otklone otok. Stanje se djevojke iz dana u dan sve više pogoršavalo. Prvi tadašnji liječnik zemlje, doktor Godfried Sonderdanck, osobni liječnik nizozemskih grofova, izjavio je da se tu radi o neobičnu slučaju i da tu ljudsko znanje pred Božjom rukom mora zašutjeti. Lidvina je trpjela teške boli. Njezino je tjelesno tkivo počelo pomalo trunuti. Dakako da je to za sve one koji su joj se približavali bilo nešto strašno i odvratno, no ljudi su počeli s njome sve više i suosjećati te je sažalijevati. Bolest se širila po cijelom tijelu na kojem se pokazaše strašne rane. Bilo joj je zahvaćeno i desno oko pa je na nj oslijepila. I na nju su se mirne duše mogle primijeniti Izaijine riječi: “Ne bijaše na njoj ljepote ni sjaja da bismo se u nju zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidjela” (Iz 53,2). Nekadašnja Lidvinina ljepota i ljupkost iščezoše netragom, “a lice joj je bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličila na čovjeka” (Iz 52,14).

Bolest sama po sebi još ne čini svetim, a Toma Kempenac čak tvrdi da se oni koji mnogo putuju i boluju ne posvećuju. Posvećuju se u bolesti samo oni koji je primaju kao dar iz Božje ruke i koji je strpljivo nose. Lidvina je malo-pomalo morala naučiti tu tešku lekciju. U tom joj je bio učitelj njezin ispovjednik Jan Pot. On ju je učio kako u bolesti svoju volju valja podložiti Božjoj i kako se valja suobličiti s Kristom patnikom, s onim “koji je naše bolesti ponio i naše boli na se uzeo, dok smo mi držali da Ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe. Na Njega pade kazna – radi našeg mira, Njegove nas rane iscijeliše” (Iz 53,4-5). Razmišljanje nad 53. Izaijinim poglavljem Lidvini postade kruh svagdašnji, škola trpljenja, u kojoj se naučila kako kršćanin mora iz solidarnosti s Kristom trpjeti “i ne otvarajući usta svojih” (usp. Iz 53,7). Razmišljanje o Kristovim mukama posta Lidvini na bolesničkoj postelji, prikovanoj na križ, svakidašnje zanimanje, ali i neiscrpivo vrelo snage. Ona se tako poistovjetila s Kristovom mukom da je počela upravo osjećati kako ne trpi sama, već Krist u njoj i preko nje.

Bez Kristova primjera, blizine, povezanosti s Njime, nemoguće je zamisliti da bi jedno krhko i slabašno ljudsko biće izdržalo 38 godina najtežih muka. Životopisci spominju čak da je kasnije u patnjama osjećala veliku utjehu. To je bila nagrada odozgor za predano trpljenje. Gospodin je Svojoj zaručnici patnici utisnuo u tijelo Svoje rane, a tješio ju je i Svojom vidljivom prisutnošću te prisutnošću svoje Majke i svetičina anđela čuvara. Bolesničina postelja, mjesto patnje i muka postade i mjestom utjehe i duhovne radosti koju mogu osjetiti samo one duše što se Gospodinu sasma predaju.

Glas se o bolesnici Lidvini i njezinu trpljenju, strpljivom podnašanju bolesti, pronio na daleko, pa počeše ljudi k njoj hodočastiti kao svetici. Dolazili su iz Flandrije, Njemačke i Engleske. Koncem Svetoga tjedna god. 1433. Lidvina je zamolila Gospodina: “Dopusti mi da trpim toliko koliko osobno zaslužujem, pa da bih bez čistilišta mogla prispjeti do promatranja Tvoga blaženoga lica!” Gospodin joj je odgovorio: “Tvoje su želje uslišane. Za dva dana ćeš sa svojim sestrama djevicama u raju pjevati aleluja.” Isus, vjeran u Svom obećanju, pozvao je Svoju zaručnicu patnicu k Sebi. Bilo je to na uskrsni utorak 14. travnja 1433. Leon XIII. godine 1890. potvrdio je njezino štovanje, a Kongregacija obreda godine 1892. odobrila je službu Božju – misu i časoslov za njezin blagdan. Svetičine relikvije časte se po raznim crkvama i samostanima Austrjie, Belgije i Nizozemske.

Velika izabranica srca bila je sveta Lidvina jednom velikom modernome obraćeniku. Bio je to Francuz Joris-Karl Huysmans (1848-1907). On je napisao i njezin životopis. U njemu piše da je nasljedstvo velike srednjovjekovne mističarke svete Katarine Sijenske, u času određenom od Boga, zahvatilo tri svetice: Lidvinu iz Schiedama, Koletu iz Corbiea te Francisku Rimsku, jednu Nizozemku, jednu Francuskinju i jednu Talijanku. O svetoj Koleti i Franciski pisali smo u našoj zbirci za mjesec ožujak. U životopisu svete Lidvine Huysmans lijepo kaže: “Bog je kroz vjekove uvijek pronalazio svetaca koji su pristajali da svojim bolima plate otkupninu za grijehe i pogrješke.” Ljudi mnogo i teško griješe i vrijeđaju Boga, a On među izabranima bira najizabranije, koji će svojim križevima pružati naknadu za pogrđenu Božju čast. I njihov život nije ništa manje značajan ni njihova svetost ništa manje velika od onih takozvanih velikih u Crkvi, koji su u svom radu doživljavali vidljive vanjske uspjehe. Lidvinino rođenje u znaku Isusove muke na Cvjetnicu rascvalo se preko životnoga križnog puta u uskrsnu radost. To je putokaz za sve kršćane, osobito za bolesnike i patnike.

13. travnja (aprila)

Sveti Martin I., papa i mučenik († 655/6)

Upravljao je Božjom Crkvom od godine 649. do 656., a spomendan mu se po obnovljenom kalendaru slavi danas.

Sveti Martin, papa, rodio se u Todi, u Umbriji. Upisan je među rimske klerike, a godine 649. izabran za papu. Bio je to čovjek energična značaja, a prije izbora za papu bio je jedno vrijeme apokrizijar, to jest poslanik u Carigradu. Čim je postao papa, odmah je u listopadu 649. održao dobro posjećenu Lateransku sinodu. U njezinu radu uz druge živo su sudjelovali palestinski biskup Stjepan od Dora te brojni grčki monasi. Nakon prethodnih savjetovanja na pet zasjedanja osuđen je monoteletski nauk, koji je učio da je u Kristu samo jedna volja. U ispovijesti vjere i u 20 kanona razvijen je nauk o dvije volje i energije u Kristu, koje odgovaraju njegovoj božanskoj i ljudskoj naravi. Papa Martin I. neumornom revnošću nastojao je da budu posvuda prihvaćeni zaključci te važne sinode, koja je na Zapadu brzo zadobila velik ugled. Time je došao u sukob s crkvenom politikom cara Konstansa II., koji je bio unuk cara Heraklija, a vladao je bizantskim carstvom od godine 641. do 668. Još za vrijeme zasjedanja Lateranske sinode bizantski namjesnik Olimpije nastojao se domoći Pape, koga je smatrao nezakonitim, jer nije zatražio potvrdu svoga izbora. Svoj naum nije tada mogao ispuniti jer je, navodno, bio prestrašen čudom. Tada se s Papom izmirio. Papa Martin I. bio je u sporazumu s Olimpijem kad se taj na čelu svojih četa proglasio neovisnim o bizantskom carstvu. Tek nakon njegove smrti, kad je došao na vlast novi namjesnik Kalliopa i s velikom vojskom krenuo na Rim da nakon pobune ponovno uspostavi carsku vlast, mogao se u djelo provesti i carski nalog.

Bolesni Papa uzalud je zatražio utočište u svojoj biskupskoj crkvi, 17. lipnja 653., jer je bio zarobljen te odveden na otok Naxos, a potom u Carigrad. Tu su s njime postupali na najsramotniji način. Budući da je Papa dulje vremena bio u sporazumu s pobunjenikom Olimpijem, poveden je protiv njega postupak kao protiv veleizdajnika. Papin pokušaj da se u sudskom procesu povede razgovor i o vjerskim pitanjima bio je grubo osujećen. Govorili su mu: “Ne iznašaj sada stvari koje se odnose na vjeru, već te sada preslušavamo zbog veleizdaje.” Neposredno poslije toga izrečena mu je smrtna kazna. U sudsku dvoranu uljezli su krvnici, svukli mu pontifikalne haljine, a oko vrata okovali ga željezom. Napola gola vukli su ga ulicama carskoga grada dok ga nisu odveli u Diomedovu tamnicu. Papa se jedva mogao uspinjati strmim stepenicama koje su vodile u tamnicu. Tu ga je zateklo pomilovanje od smrtne kazne koje mu je u cara izmolio umirući patrijarh Pavao. Martin I. tada bi radije dao prednost smrti da se oslobodi teških muka i poniženja. No ipak sve te muke nisu ga mogle slomiti. 17. ožujka 654. odveden je u progonstvo na Kerson na Crnome moru, gdje ga je smrt 16. rujna 655. ili možda 13. travnja 656. oslobodila muka. Crkva ga štuje kao mučenika. Istočna Crkva slavi ga 13. travnja, a sada na isti dan i zapadna.

Malo pred smrt Martin I. iz svoje zapuštenosti na rubu tadašnjega civiliziranoga svijeta na poluotoku Krimu gorko se potužio u jednom pismu: “Čudio sam se i još se čudim nad ravnodušnom nesmiljenošću svih onih koji su mi nekoć pripadali i mojih prijatelja i bližnjih, što su me u mojoj nesreći tako posve zaboravili i što uopće ne žele znati da li još živim ili ne živim.” Papa je naročito trpio zbog toga što ga je i rimski kler ostavio posve na cjedilu. Taj je kler pokleknuo pred državnom vlašću i pod carskim pritiskom te još za njegova života izabrao novog papu Eugena I.

Promatrajući svece i njihovu potpunu okrenutost prema Gospodinu, pa i onda kad je to bilo teško i kad im je izgledalo kao da su ostavljeni i napušteni, dozovimo si u pamet riječi Joela proroka: “Al’ i sada – riječ je Jahvina – vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer je nježnost sama i milosrđe, on se nad zlom ražali” (Jl 2,12-13).

Sveti Martin I. i svi ostali sveci nišu bili u Božjim rukama samo pasivno oruđe, već su sa slobodno prihvaćenom vjerom i poslušnošću surađivali na spasenju čovjeka.

Sveti Karpos, Papylos i Agatonike,mučenici

Kad bismo se zaustavili samo na grčkim imenima ovih svetih pergamskih mučenika, koja nam zvuče tako strano i nepoznato, onda bismo vrlo lako upali u napast da odmahnemo rukom i kažemo da nas oni baš ništa ne zanimaju jer nemaju nikakve veze s našim stvarnim životom, s problemima koji danas naš naraštaj muče i razapinju. Popuštanje toj napasti bilo bi ipak štetno jer nam baš ti vremenski i prostorno daleki mučenici svojim kršćanskim držanjem imaju mnogo toga reći. Kad ih pobliže upoznamo, uvjerit ćemo se da se isplatio trud čitanja i razmišljanja o njima. Pođimo, dakle, hrabro na hodočašće k njima u daleko vrijeme i u daleki kraj!

Gotovo u isto vrijeme kad je u Smirni u Maloj Aziji, današnjoj Turskoj, u dubokoj starosti poginuo na lomači slavni biskup sv. Polikarp, poginuše u Pergamu mučenici koje želimo upoznati. Bilo je to u drugoj polovini drugog stoljeća. Grad Pergam ili Pergamon bio je tada kula poganstva u Maloj Aziji. To znamo iz Knjige otkrivenja sv. Ivana, apostola, koji, obraćajući se biskupu u Pergamu, piše: “Znam gdje prebivaš – ondje gdje se nalazi sotonino prijestolje” (Otk 2,3). Karpos je bio biskup Gurdosa, a Papylos đakon iz Thyatire u Lidiji. Obojica su poginula kao mučenici zbog javnog i odlučnog ispovijedanja kršćanske vjere.

Ovdje će biti dobro da nešto naučimo. Nerijetko sam se susreo s ljudima koji su htjeli saznati što više podataka o životu starih svetaca, osobito mučenika. Kad sam im rekao da o pojedinom svecu znamo jedino da je poginuo kao mučenik, bili su nekako razočarani. Ja sam naše neznanje o njima nastojao opravdati činjenicom da su tijekom vremenâ, osobito krvavih progona, pa kasnije seobe naroda, propali mnogi pisani dokumenti i tako se izgubiše tragovi o njihovu životu. No to je samo djelomično istina. Prvo je kršćanstvo bilo posve drugog mentaliteta nego što je naš. Njega nije toliko kao nas zanimao mučenikov, kršćaninov, svečev zemaljski život, već mučeništvo i smrt. Zato većina starih zapisa gotovo isključivo govore o mučeništvu, dok o drugim biografskim podacima nema ni riječi ili samo vrlo malo. “Na takav način predavati povijest svetaca odgovaralo je duhovnosti mladoga kršćanstva. Držalo se da prolazno ljudsko nije vrijedno prenašanja na buduća pokoljenja. Zajednica je kršćana živjela u jednoj posve novoj, od Božjega Duha zahvaćenoj, stvarnosti pa su zato datumi zemaljskoga života za njih imali značenje jedino u mjeri njihove prozirnosti, propustljivosti prema vječnom i neprolaznom. U takvu gledanju na stvarnost svaki je kršćanski život velik i odlučujući vrhunac pronalazio u smrti, to jest u načinu kako je Kristov učenik svladao posljednji i neizbježni preokret svoga života, kako je u hrabroj vjeri prošao kroz tamna vrata k obećanom Božjem kraljevstvu. Tko je poginuo kao Kristov mučenik, o njemu se dosta znalo da je njegova smrt njegovu životu udarila odlučujući pečat, a sve ostalo kao nevažno prepuštalo se da potone u ništavilo” (O. Hagemeyer).

To su eto razlozi zašto o životu ovih pergamskih i mnogih drugih mučenika tako malo znamo. Često ne znamo pobliže ni o razlozima koji su ih doveli do mučeništva. Mučeništvo svetog Karposa, Papylosa i Agatonike zbilo se za vladavine cara Marka Aurelija, toga filozofa koji je pomoću stoičke filozofije htio obnoviti staru slavu Rimskoga Carstva pa je zato i kršćane koji su ispovijedali drugi pogled na svijet slao u smrt. Žrtva takva nepravednoga stava prema kršćanima bili su i pergamski mučenici. Grad Pergam je na Istoku prednjačio u mržnji i progonstvu na kršćane. U njemu je već na prijelazu prvog u drugo stoljeće poginuo kao mučenik Antipas. O tome piše sveti Ivan u Otkrivenju biskupu Pergama ovako: “Znam da čvrsto držiš moje ime i nisi se odrekao vjere u mene ni u vrijeme kad je moj vjerni svjedok Antipa ubijen kod vas – tamo gdje prebiva sotona” (Otk 2,13).

A sada ukratko iznesimo izvještaj o mučeništvu naših svetih mučenika. Kad je rimski prokonzul pokrajine Azije po svojoj dužnosti boravio u Pergamu, pred njega su zbog kršćanske vjere predvedeni Karpos i Papylos. Prokonzul se po rimskom službenom običaju svečano uspeo na sudačku stolicu i započeo saslušavanje.

– “Kako se zoveš?”

Karpos je odgovorio: “Moje je glavno ime kršćanin. No, ako želiš saznati moje svjetovno ime, onda znaj da se zovem Karpos.”

– Prokonzul: “Znaš li ti za naloge uzvišenog cara po kojima valja štovati bogove koji svime upravljaju. Zato vam savjetujem da stupite naprijed i prinesete bogovima žrtvu.”

Karpos je odbio ponudu ne htijući zanijekati svoje kršćansko ime i uvjerenje te odvratio: “Prestani kipove bogova obasipati počastima! Oni se ne mogu obraniti i bespomoćni su kad ih psi i gavranovi onečiste svojom nečisti.”

Kad je prokonzul uvidio da je sav njegov napor bio ututanj, dao je svetoga mučenika objesiti i željeznim šipkama izmrcvariti. Sveti je mučenik posljednjim silama ponavljao: “Kršćanin sam!” I tako je pružio nepokolebljivo svjedočenje za svoju kršćansku vjeru.

Tada se prokonzul obratio Papylosu. Taj je na pitanje da li ima djece odgovorio ovako: “Da, s Božjom milošću imam ih mnogo. U svakoj pokrajini i u svakome gradu imam djece u Bogu.” Pri tom je mislio na sve one što ih je kao putujući đakon i propovjednik pridobio za Krista i tako ih duhovno rodio.

Nakon čarkanja riječima prokonzul je otresito zaključio: “Hoćeš li žrtvovati bogovima? Ili što namjeravaš?” Papylos je odgovorio: “Od svoje mladosti Bogu služim i nikad nisam žrtvovao likovima bogova. Kršćanin sam i više ti nije potrebno o meni znati. Ja ne znam reći ništa veće i ništa ljepše.” Na to je i on predan na slične muke u kojima se junački ponio.

Prokonzul, vidjevši toliku postojanost svetih mučenika, dao ih je još žive spaliti. Prvi je izgorio Papylos. Tada je došao na red Karpos. On se od radosti smijao. Okupljeni oko njega bili su od čuđenja izvan sebe te ga upitali: “Što to znači? Čemu se smiješ?” A on je odvratio: “Vidio sam Gospodinovu slavu i obradovao sam se, pogotovo što ću vas se riješiti te neću imati nikakva udjela u vašoj zloći.” – O. Hegemeyer lijepo tumači mučenikovo viđenje. On kaže: “Krist je svetom mučeniku usred njegovih muka bio prisutan te mu udijelio blaženo iskustvo da su mu u njegovoj posljednjoj borbi već otvorena nebeska vrata.” Kad su plamenovi lomače zahvatili mučenika Karposa, on je još na glas izustio: “Gospodine Isuse Kriste, Ti znaš da sve to trpim poradi Tvoga imena!” A prema grčkom tekstu izvještaja o njegovu mučeništvu izrekao je i ovo: “Hvaljen bio, Gospodine Isuse Kriste, Božji Sine, da si se meni grješniku udostojao dati udio u mučeništvu!” I tako su posljednje mučenikove riječi, prije nego je predao duh Bogu, bile ne samo molitva, već i predivna ispovijest vjere.

Ta je ispovijest bila zarazna jer se odmah dogodilo nešto neobično. Jedna od prisutnih žena po imenu Agatonike doživjela je na nama neprotumačiv način nešto od one svjetlosti što ju je vidio Karpos. To je za nju bio znak da Bog i nju zove na mučeništvo. Stoga je uskliknula povišenim glasom: “Ta je gozba i za mene pripremljena! I ja moram sudjelovati u takvoj svečanoj gozbi!” O svome kraljevstvu kao o gozbi Isus je više puta govorio. “Zato vam velim da će mnogi doći s istoka i zapada te sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom” (Mt 8,11). “Blago onomu koji bude na objedu u kraljevstvu Božjem!” (Lk 14,15). No Isus je naznačio i put kojim se dolazi na tu svečanu nebesku gozbu. To je križ i mučeništvo. Zato je i postavio Zebedejevim sinovima pitanje: “Možete li piti kalež koji ću ja piti? Ili primiti krštenje koje ću ja primiti?” (Mk 10,38). Sveta je žena Agatonike to odmah shvatila i prihvatila ponuđeni put.

Svjetina se čudila da ta žena tako hrabro polazi u smrt ostavljajući za sobom sina kao siroče. Čak su joj govorili da bi morala imati samilosti s njime. A sveta je žena, vođena posve drugom logikom, odgovorila: “Ima Bog. On je dosta moćan da mu pomogne. On vodi brigu za sve. A ja sam spremna.” Kad su je objesili i pod njom potpalili vatru, Agatonike je molila: “Gospodine, Gospodine, Gospodine! Pomozi mi! U Tebi sam pronašla svoje utočište!”

Prisutni kršćani, zadivljeni junaštvom svetih mučenika, pokupili su njihove posmrtne ostatke, čuvali ih i štovali kao svetinju. Zanimljivo je te stoga napominjem da su izvještaj o mučeništvu ovih svetih pergamskih mučenika proučavali mnogi veliki učenjaci novijeg vremena kao što su: Aubé, Haranck, Delehaöe, Franchi de Cavalieri i Lietzmann.

Sveti Hermenegildo, kralj i mučenik (550-585)

U Tarragoni poginuo je 13. travnja 585. u dobi od samo 35 godina kraljević Hermenegildo. O njegovu životu i mučeništvu s više ili manje kritičnosti pisali su: Ivan, opat Biclara, a kasnije biskup u Geroni, zatim slavni povjesničar sv. Grgur iz Toursa u svojoj Povijesti Franaka, sv. Grgur Veliki u svojim glasovitim Dijalozima, sv. Beda Časni, Pavao \akon i drugi. Problem je mučeništva sv. Hermenegilda u tome da li se kao uzrok njegove smrti radilo o posve političkoj stvari ili o vjeri. Pobijedilo je drugo mišljenje pa je mučenikov blagdan odobrio papa Siksto V. godine 1586. Urban VIII. godine 1636. proširio je svečev blagdan na čitavu Crkvu, dakle i izvan granica Španjolske, te sam sastavio himne njemu u čast. Njegov blagdan slave i Grci i Armenci.

Hermenegildo se rodio oko godine 550. Njegov je otac kao moćni zapadnogotski vladar svladao svoje protivnike i sam postao kraljem Španjolske. Svoga sina prijestolonasljednika oženio je s franačkom princezom Ingundis, koja je bila pravovjerna katolikinja, dok su Vizigoti, tj. zapadni Goti, skupa sa svojim kraljem bili arijanci, nijekatelji Kristova božanstva. Leovigildova druga žena Goeswintha htjela je pošto-poto svoju snahu pridobiti za arijanstvo. Ona se od toga odlučno branila, a na njezinu je stranu i obranu ustao i muž joj Hermenegildo.

Da nekako izbjegne trzavice na kraljevskom dvoru i u kraljevskoj obitelji kralj je Leovigild predao sinu namjesništvo nad jednim dijelom kraljevstva sa sjedištem u Sevilli. To je za kraljicu Ingundis bilo spasonosno jer je u Sevilli u svetom biskupu Leandru našla moćnog zaštitnika, savjetnika i prijatelja. Biskup je izvršio snažan utjecaj i na Hermenegilda pa je i on prihvatio pravovjerno kršćanstvo. I sad je došlo ono što će dovesti do tragedije, ako to smijemo tako zvati. Hermenegildo je u silnoj revnosti htio da čitavu Španjolsku učini katoličkom te iz nje iskorijeni arijanstvo. No već kod prvih pokušaja naišao je na oštar otpor svoga oca Leovigilda. Taj je brzo uvidio da vjerski rascjep u kraljevstvu ne može ostati bez vanjskih političkih posljedica. Zato je odlučno zatražio od sina da se vrati natrag arijanstvu. Mladi je kraljevski namjesnik reagirao tako da se proglasio neovisnim kraljem te, u znak svoje neovisnosti, počeo kovati i vlastiti novac. Za sebe je pridobio dio plemstva koje se osjećalo katoličkim, a i saveznike izvan Španjolske, koji nisu mogli zaboraviti poraze što su prije dvadesetak godina pretrpjeli od Leovigilda. I tako je čitava stvar s vjerske bila prebačena na političku razinu.

Kralj Leovigild je reagirao izravnim napadom na katoličku hijerarhiju u zemlji. Mnogi su biskupi bili prognani, a imanja im zaplijenjena. Katolicima, pak, vjernicima kralj je učinio neke ustupke ne bi li ih tako na miran način i više milom nego silom pridobio za arijanstvo. U tome je, na žalost, imao i uspjeha. A tada je ipak došlo do otvorenog sukoba. Hermenegildo je bio izdan, zatvoren te lišen svih svojih kraljevskih prava. A to je za njega postala najveća šansa njegova života. Ako se vrati arijanizmu, kralj će mu vratiti slobodu. Hermenegildo je ipak odbio takvu ponudu te ostao postojan u svojoj vjeri. Osuđen na smrt te izmučen tamnovanjem Hermenegildo je morao izdržati još jednu kušnju. Otac mu je poslao s pričešću arijanskoga biskupa. Napast je za zatvorenika bila velika, jer je kroz duge mjesece tamnovanja bio lišen pričesti, te najveće utjehe i okrjepe naše vjere. Upoznao je klopku koja mu se podmeće te odbio arijansku pričest. To je pak zapečatilo njegovu sudbinu. Rasrđeni je otac poslao u tamnicu krvnika koji je Hermenegildu 13. travnja 585., baš na samu Veliku subotu, odrubio glavu. On je radije izabrao mač i smrt nego arijansku pričest i u tome je njegova veličina. Umro je za vjeru.

Otac se kasnije pokajao što je tako postupio prema sinu, no ipak nije prihvatio katoličko pravovjerje. Ostao je i dalje arijanac. Na samrti je predao kraljevstvo sinu Rekaredu, preporučivši ga sv. Leandru iz Seville da ga obrati kako je to učinio i s Hermenegildom. Rekared je nepune 4 godine nakon bratove smrti prihvatio s čitavim kraljevstvom katoličko pravovjerje i tako je Hermenegildova žrtva vrlo brzo urodila plodom. Katolička Španjolska svetoga Hermenegilda ubraja među svoje velike zaštitnike. On je svojom mučeničkom smrću utro put katoličkom pravovjerju na Iberskom poluotoku, koji mu je ostao vjeran sve do danas.

12. travnja (aprila)

Sveti Zenon, veronski biskup († 372)

Verona, grad na rijeci Adige u sjevernoj Italiji, može se ponositi bogatom povijesnom, kulturnom i vjerskom tradicijom. O njezinoj slavnoj prošlosti govori još i danas sačuvan rimski amfiteatar, romanička katedrala, gradska vijećnica i drugi brojni arhitektonski spomenici kasnijih razdoblja. Biskupija u Veroni seže čak u III. stoljeće. U nizu njezinih biskupa zauzima odlično mjesto sv. Zenon. On je bio osmi po redu biskup, a od VIII. stoljeća je i glavni zaštitnik grada i biskupije Verone.

Da bismo s nekom sigurnošću utvrdili vrijeme biskupovanja i smrti sv. Zenona, možemo se pozvati na jedno pismo svetog Ambrozija, milanskog biskupa, koje datira iz godine 386. U tom pismu on naziva našeg sveca biskupom “svete uspomene”. Iz sadržaja se pisma dade zaključiti da je sv. Zenon umro negdje oko godine 372. Kao smrtni dan uzima se 12. travnja.

Po svemu izgleda da sv. Zenon nije bio rodom iz Verone ni iz Italije, već iz Afrike. To se dade zaključiti iz jednoga od njegovih govora, izrečenih u čast mučenika Arkadija, koji je poginuo za vrijeme Dioklecijanova progonstva u Cezareji u Mauritaniji. Do istog se zaključka dolazi i iz stila ostalih njegovih govora, njihovih izvora i svečeve kulture. Sve to odiše dahom afričkih pisaca: Apuleja, Tertulijana, Ciprijana i Laktancija.

Govori sv. Zenona odličan su i pouzdan izvor iz kojeg možemo crpsti dragocjene podatke o njegovoj pastoralnoj djelatnosti i o njegovim biskupskim vrlinama. Svečevi govori različite su dužine, a obrađuju i različita pitanja. U njima je često riječ o arijanskim zabludama, o pravom nauku o Presv. Trojstvu, no uz dogmatski nauk obiluju i moralnim pobudama. Velik dio govorâ posvećen je liturgiji, osobito dijeljenju sakramenta krštenja i slavljenja Euharistije, a sadrže i mnoge dragocjene podatke koji obogaćuju kršćansku arheologiju. Tako iz njih saznajemo da je on u Veroni sagradio prvu crkvu, da je njegovim propovijedima pribivao velik broj vjernika obraćenika s poganstva, da je bio vrlo oprezan i razborit u pripuštanju obraćenika sakramentu krštenja i da je pripuštao samo one koji su bili vrlo dobro poučeni, pripremljeni i koji su na ispitu pokazali dostatno znanje. U tome nam može služiti za uzor. Primanje sakramenata traži doličnu pripravu. Ono se ni po koju cijenu ne smije svesti na puki običaj.

Sveti biskup Zenon mnogo je revnovao oko pridizanja klera i puka u vjeri i kršćanskom životu. To je činio ne samo riječima već još više životom i djelima. Davao je odličan primjer u kršćanskim krepostima, a osobito u ljubavi, poniznosti, siromaštvu te darežljivosti prema siromasima i potrebnima.

Zaključimo ovaj kratki prikaz o svetom Zenonu odsječkom iz njegovih Rasprava, koji je ušao i u Časoslov Božjega naroda! Svetac u njemu raspravlja o Jobu kao praliku Krista:

“Draga braćo, koliko možemo shvatiti, Job je pralik Krista. Tu nam istinu potvrđuje samo uspoređenje: Bog naziva Joba pravednikom. Krist je sama pravednost iz čijeg će izvora uživati svi koji su blaženi; a o Njemu je rečeno: Izići će vam sunce pravde. Job je nazvan istinitim. A sama istina Gospodin, u Evanđelju kaže: Ja sam put i istina.

Job je bio bogat. A što je bogatije od Gospodina, jer Njemu pripadaju svi bogati sluge, Njegov je sav krug zemaljski, Njegova je sva priroda, kako to lijepo kaže preblaženi David: Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive. \avao je tri puta kušao Joba. Slično, kako nas evanđelist izvještava, đavao je tri puta pokušao napastovati Gospodina. Job je izgubio sve blago koje je imao. I Gospodin je iz ljubavi prema nama zanemario svoja nebeska dobra i postao siromašnim da nas učini bogatima. Zlokobni je đavao poubijao Jobove sinove. I Gospodnje proročke sinove ludi farizejski narod ubija. Job je bio sav u čirevima. I Gospodin uzevši tijelo čitavog ljudskog roda bio je okaljan ljagom grijeha.

Joba je njegova žena poticala da griješi. I Gospodina je sinagoga silila da ide za pokvarenošću starješina. Prijatelji su Joba prezreli. I Gospodina su napustili Njegovi svećenici, Njegovi štovatelji. Job je sjedio u gnoju punom crvi. I Gospodin se kretao u pravom izmetu, u blatu ovoga svijeta među zločincima i požudnicima koji su pravi crvi. Job je ponovo zadobio zdravlje i vraćene su mu sve povlastice. Gospodin, uskrsnuvši, nije onima koji u Njega vjeruju vratio samo zdravlje već i besmrtnost i postao je gospodarom svekolike vasione, kao što je i sam zasvjedočio: Sve mi je predao moj Otac. Job je kasnije imao i sinove. I sam je Gospodin nakon proroka Sebi sazdao svete apostole. Job je blažen počinuo u miru. I Gospodin ostaje blagoslovljen odvijeka dovijeka i u vijeke.”

Kad sveti Zenon kaže da je Gospodin “bio okaljan ljagom grijeha”, time nipošto ne želi reći da je sagriješio, već da je na se uzeo sve naše ljudske grijehe. A to je bilo zato da za njih Sebe prikaže Ocu kao žrtvu zadovoljštine i tako nas od grijeha i smrti spasi.

Sveti Josip Moscati, liječnik (1880-1927)

Dana 5. svibnja 1974. posjetio sam Napulj i u njemu velebnu isusovačku crkvu, zvanu Gesu Nuovo. U njoj je često propovijedao apostol Napulja sveti Franjo de Geronimo, a u njoj se nalazi i grob svetog liječnika Josipa Moscatija, koji je umro u gradu pod Vezuvom 12. travnja 1927. ostavivši iza sebe uspomenu suvremenog sveca. Njega je 16. studenoga 1975. papa Pavao VI. proglasio blaženim, a 25. listopada 1987. papa Ivan Pavao II. svetim. Prema tome, Moscati je svetac naših dana, “svjetovnjak, slavni napuljski kliničar, kršćanin vjere i uzornog života” – kako to zapisa kardinal Corrado Ursi u predgovoru blaženikova životopisa, što ga prigodom njegove beatifikacije napisa glasoviti životopisac, također svjetovnjak, Giorgio Papasogli.

Tko radije voli novije nego starije svece u Josipu Moscatiju će naći čovjeka suvremene liječničke znanosti, vrlo aktivna, savjesna i zauzeta u svojoj službi, ali koji je u isto vrijeme bio i odlično sredstvo u Gospodinovoj ruci za ostvarenje viših ciljeva kako u vlastitom kršćanskom posvećenju tako i u apostolatu. “Giuseppe Moscati jedna je od onih osoba, naših suvremenika, koje su živeći u svijetu opipljiv znak Božje prisutnosti među ljudima, i to više čitavim svojim bićem nego djelima. Giuseppe Moscati je sposoban i svojoj struci predan liječnik, a to mu pribavlja poštovanje onih koji ga poznaju. On je velik učenjak i istraživač. Zbog toga zaslužuje udivljenje i pohvale svijeta s akademskom naobrazbom. On je i velik gospodin, dobra i samilosna srca, koje se drugima daje na doista nesebičan način, a što mu osigurava zahvalnost i ljubav tolikih koje pomaže i pridiže. To je bez sumnje mnogo. No nije sve. Čak ni ono što ljudi osjećaju. Oni što su u dodiru s njime uočavaju ono nešto dublje, iako im uvijek ne polazi za rukom da to izreknu na jasan i izričit način. Dosta je proučavati Akta kanonskih postupaka, za kojih su bili saslušavani kao svjedoci ljudi iz svih društvenih položaja, pa da se uoči ta činjenica i da se shvati o čemu se tu zapravo radi. Moscati je za sve svjedoke u stvari pravi kršćanski liječnik, sveti liječnik. Ta u svome jedinstvu dva nedjeljiva pojma pružaju ključ za shvaćanje njegove ličnosti” (Paolo Molinari).

Josip Moscati rodio se 25. srpnja 1880. u Beneventu, u vrlo odličnoj visokočinovničkoj obitelji. Kršten je 31. srpnja u župi Sv. Marka te po talijanskom običaju dobio više imena: Josip – Marija – Karlo – Alfonz.

Početkom godine 1881. Josipov se otac s predsjedništva suda u Beneventu preselio u Anconu, grad na jadranskoj obali. Ondje će Josip u krugu dobre obitelji provesti prve godine sretnog i bezbrižnog djetinjstva. Godine 1888. opet je uslijedio očev premještaj pa je obitelj Moscati prešla u Napulj. Ondje je iste godine, na blagdan Bezgrješnog Začeća, u crkvi službenica Srca Isusova Josip primio prvu pričest. Francesco Moscati, Josipov otac, vodio ga je svaki dan s ostalom svojom djecom na šetnju. Pri tom bi se neizostavno zaustavili u crkvi Josipove prve pričesti da posjete Isusa, prisutna u sakramentu Euharistije. Obiteljsko ozračje puno dubokih vjerskih osjećaja pomagalo je razvoju pobožnosti i kod Moscatijeve djece. Peppino, kako su od milja zvali Josipa, bio je već od malena naglašeno pobožan prema Euharistiji.

Svršivši osnovnu i srednju školu s odličnim uspjehom, a nakon očeve smrti, Josip se upisao na Medicinski fakultet u Napulju. Ondje su bili profesori sve od reda glasoviti učenjaci, ali, na žalost, sljedbenici pozitivizma i materijalizma jednoga Vogta, Moleschotta, Büchnera i Feuerbacha. Mladi sveučilištarac Josip Moscati znat će i u takvu ozračju svoju vjeru ne samo sačuvati, već i još više produbiti i ojačati. Vojvoda Mastelloni di Salza, koji je s Moscatijem skupa studirao, svjedoči o njemu: “Poznavao sam Josipa Moscatija oko g. 1900., a poznavao sam ga po njegovim svakidašnjim vježbama pobožnosti u crkvi Santa Maria di Caravaggio, gdje je privlačio moje udivljenje. Njegova sabranost, njegov žar, njegovo držanje pokazivali su jasno da je čas njegove pričesti bio trenutak najveće intimnosti s Bogom.” Moscati je znao moliti, u molitvi s Bogom boraviti i razgovarati. Nalazeći se kao student u mnogim opasnostima po vjeru i moral, on nije pao jer opasnosti preuzetno nije tražio, već ih brižno izbjegavao, a uz to vodio jedan duboko molitveni i sakramentalni život. I to je tajna kako je za vrijeme svojih studentskih dana mogao sačuvati svoju vjeru i poštenje.

Moscati je 4. kolovoza 1903. postao doktor medicine i sjajnim uspjehom završio svoj studij. Već godine 1904. započeo je sa žarom liječničku službu u glasovitoj bolnici Santa Maria del Popolo. Tu je s naročitom brigom organizirao njegu bolesnika zaraženih bjesnoćom. Moscati je bio duboko human liječnik. No, to nije bio samo neki naravni humanizam, već čovjekoljublje iz dubokog kršćanskog uvjerenja. On je radi Krista služio braći ljudima i znao se za njih žrtvovati do krajnosti. Neka to potvrdi samo ova zgoda: 4. travnja 1906. vulkan Vezuv je jače nego obično proradio i počeo rigati užarenu lavu i pepeo. Bilo je ugroženo naselje Torre del Greco, u kojem se nalazila mala bolnica, ovisna o onoj u gradu u kojoj je radio doktor Moscati. Ljudi su s ugroženog područja bježali glavom bez obzira, a jadni bolesnici ostadoše prepušteni samima sebi. Moscati je sam pošao na mjesto nesreće te svojim silama organizirao spasavanje bolesnika radeći i sam sve što je mogao. Kad su bolesnici bili smješteni na sigurnom, krov se bolnice pod teretom užarenog pepela stropoštao. Sličnu je požrtvovnost Moscati pokazao i godine 1911. prigodom epidemije kolere.

Moscati je, ne navršivši ni tridesetu godinu života, izišao na glas kao izvanredan dijagnostičar. Znao je ustanoviti s takvom lakoćom i sigurnošću o kojoj se bolesti radi da su se tome čudili i najbolji liječnici. Moscati je u svom radu uz naravna upotrebljavao i nadnaravna sredstva, a to mu je pružalo onu izvanrednu pronicavost kojom se služio u pristupanju bolesnicima i njihovim bolestima. Za vrijeme dugih sati izvođenja pokusa te ispitivanja uz mikroskop on je mislio i na Boga, koji je svuda prisutan i na djelu. Štoviše, znanstveni rad i istraživanje približavali su ga sve više Stvoritelju svega stvorenja. Njemu je želio služiti čitavim bićem pa je čak položio i zavjet čistoće. Liječnici i bolesnici su ga poštivali zbog njegova znanja i vrlina, a on je sve pripisivao Bogu jer je bio svjestan da je sve naravne i nadnaravne darove primio od Njega. U liječničkoj praksi čuvao se pohlepe za novcem i zaradom pa je mnoge, osobito siromahe badava liječio, a novac je, što ga je pošteno zaslužio, davao u općedruštvene i dobrotvorne svrhe.

On je svoje liječničko službovanje shvaćao kao neku svećeničku misiju. Zato se zanimao i za duševno stanje svojih pacijenata pa ih je s mnogo taktičnosti upućivao i na primanje sakramenata, da se pobrinu i za spasenje svoje duše. Koji put bi i sam znao pozvati svećenika, svoga znanca, da pomogne u duhovnom pogledu njegovim bolesnicima, a druge bi upućivao k svećenicima u koje je imao veliko povjerenje.

Moscati nije dugo živio, ali je u relativno kratkom roku vrlo mnogo učinio. Bolovao je samo nekoliko dana, i to na nogama. Dana 12. travnja 1927. primio je svoju svakidašnju pričest, koja mu je bila posljednja u životu, učinio nekoliko posjeta svojim bolesnicima, a zatim preminuo. Sprovod mu je bio veličanstven. Svi su govorili o “svetom napuljskom liječniku”. Tijelo mu je tri godine kasnije, 16. studenoga 1930., preneseno u crkvu Gesu Nuovo, gdje je njegov grob stalni cilj pobožnih hodočasnika. Svečanim proglašenjem blaženim i svetim Crkva ga je postavila za uzor svjetovnjacima, osobito učenjacima i liječnicima.

11. travnja (aprila)

Sveti Stanislav, biskup i mučenik

Roditelji su ovog sveca naprosto izmolili molitvom i milostinjom. U početku braka nisu imali djece, a željeli su ih imati. Kao kršćani jake vjere i velikog pouzdanja u Boga 30 godina molili su za porod. Ta duga i ustrajna molitva najbolji je dokaz njihove vjere. Ljudi slabije vjere ne bi nikad imali snage tako dugo moliti. “Mnogo može molitva pravednika ako je žarka” (Jak 5,16), piše sveti Jakov. Ta je molitva u ovom slučaju izmolila dijete koje će postati svećenik, biskup i mučenik. Sveti Stanislav se rodio oko godine 1030. u gradu Sczepanowu u Poljskoj.

Kako je Stanislav bio dobre ćudi, sklon pobožnosti i znanju, poslao ga je njegov otac, koji je bio plemić, na studij prava i teologije u Pariz. Vrativši se sa studija, drage roditelje više nije našao na životu. Svoju baštinu podijelio je siromasima te stupio u krakovski stolni kaptol. Biskup Lambert zaredio ga je za svećenika. Iako je bio mlad, brzo se izdigao nad druge članove kaptola i to propovijedanjem, učenošću i pomaganjem svima onima koji su bili u kakvoj nevolji. Godine 1071. naslijedio je biskupa Lamberta na krakovskoj biskupskoj stolici. Kao dobar pastir predvodio je biskupiju, pomagao siromahe i veliku brigu vodio o svom kleru. Budući da je prekoravao kralja Boleslava II. zbog njegova sablažnjivog brakolomstva, ubio ga je sam kralj, i to za vrijeme svete mise. Mučenikovo tijelo počiva u katedrali u Krakovu, a Poljska ga slavi i zaziva kao svoga zaštitnika.

Sveta Gemma Galgani (1878-1903)

O toj je svetici novijeg doba poznati talijanski hagiograf i pisac Piero Bargellini napisao: “Iza izgleda više no normalna, banalna krije se neobična svetica: mističarka u stalnom, osjećajnom razgovoru s Isusom; kontemplativka koja moli jednostavnošću djeteta i prodornošću teologa; osoba koja sa smiješkom nadvladava najstrašnije teškoće, puštajući se jednostavno vodstvu svog anđela čuvara. Nevina duša koja već kao djevojčica bilježi u svoje prve školske bilježnice misli i molitve svakog dana, s odlukama života uvijek sve čistijeg.

Razgovara sa svojim anđelom čuvarom i povjerava mu dvojbene naloge kao npr. da on prenaša njezinu korespondenciju s duhovnim vođom, koji boravi u Rimu. I pisma tajanstveno stižu na određenu adresu, a da ne prolaze preko redovite poštanske službe.

Rano ostaje siroče, gotovo napuštena u najvećoj bijedi. Razbolivši se, dolazi na rub groba da onda bude čudesno ozdravljena. U gradu koji nazivaju opkoljenim zidinama s drvećem – Lucca, zovu je ‘djevojkom milosti’. Brzo se saznaje da njezine crne rukavice i njezina tamna odjeća krije znakove Muke. Njezine rane na rukama i nogama i boku otvaraju se bolne i krvave svakog tjedna.

Prihvaćena kao kćerka u pobožnu i imućnu kuću viteza Mattea Gianninija provodi ondje skrovit život između kuće i crkve. No upadljiva očitovanja njezine svetosti nadvladavaju zidove građanske kuće. Izvršuje obraćenja, predskazuje buduće događaje, upada u ekstaze. U molitvi se znoji krvavim znojem; na njezinu se tijelu osim rana od čavala pokazuju i rane od bičevanja.

A ona sama, Gemma Galgani, ne kaže ništa ili, bolje, govori uvijek: ‘Da!’. Ne traži ništa, ili bolje, traži od Isusa još više boli, uvijek sve više boli.

Bijaše Velika subota, g. 1903. kad je Gemma Galgani umrla u dobi od 25 godina, razarana bolešću, no moleći sve do posljednjeg časa još više boli.”

A sada pod vodstvom o. Giacinta, pasionista, dobrog poznavaoca sv. Gemme Galgani, upoznajmo “curiculum” – tijek njezina neobičnog života u kojem je na pragu XX. stoljeća na tako opipljiv način došlo do izražaja ono duhovno nadnaravno, a što izmiče svakom jeftinom umovanju.

Rodila se 12. ožujka 1878. na završetku pontifikata Pija IX. i početku pontifikata Leona XIII. Praktički će živjeti koliko bude trajao Leonov pontifikat, za koji bismo mogli reći da otvara moderno razdoblje Katoličke crkve. Rodno joj je mjesto Camigliano blizu Lucche u Toskani, jednoj od kulturno najbogatijih regija Italije, zemlji lijepe riječi i elegantne geste. Kćerka duboko pobožne majke bila je već od malena veoma poučljiva njezinim poukama. Majka se zvala Aurelija, rođena Landi. Pod njezinim mudrim odgojnim vodstvom rano je osjetila živu želju za nebom i neki poseban odnos prema raspetom Isusu. Ovo drugo dovest će je do vrhunaca mistike doživljavanja Kristovih muka.

U Lucchi je pohađala školu sestara svete Zite, a učiteljica joj je bila Helena Guerra († 1914), osnivateljica oblatkinja Duha Svetoga ili sestara svete Zite. Bila je to odabrana duša, velikodušna, pobožna Duhu Svetom, pa je mogla vrlo pozitivno utjecati na djevojčicu Gemmu Galgani. Uz put bilježimo da je i njezina učiteljica došla na oltar jer ju je Ivan XXIII. 26. travnja 1959. proglasio blaženom.

Gemma je u dobi od 8 godina ostala siroče bez majke, a oca apotekara izgubila je kad joj je bilo 19 godina. Tada je upala u najveću materijalnu bijedu. Iz samilosti ju je primila pobožna duša, Cecilia Giannini iz Lucche. Ondje će Gemma zajedno s brojnom obitelji Mattea Gianninija, također farmaceuta, proživjeti do svoje smrti.

Gospodin je u svojoj, nama nedokučivoj providnosti, Gemmu Galgani htio obogatiti posebnim darovima. Bila je to nagrada za njezinu izvanrednu vjernost. Gospodin ju je obdario ekstazama u kojima je vidjela Isusa, s njim srdačno razgovarala, Bl. Gospu, svece, a osobito svog anđela čuvara koji joj, kao poštar, bijaše na raspolaganju kad je pisala svom duhovnom vođi o. Germanu od sv. Stanislava.

Vrhunac njezine mistike bit će doživljavanje Kristove muke. Znojila se krvavim znojem, osjećala je boli bičevanja, trnove krune, rana na rukama, nogama i boku. Sve bi to ipak prestajalo po volji njezina ispovjednika, Božjega sluge, Giovannija Volpija, biskupa. Ipak nisu prestajali bolovi već samo vanjska očitovanja. Mnogo je trpjela uz to i od svojih dugih i teških bolesti. Sve je to velikodušno prihvaćala te prikazivala kao žrtvu za ljudske grijehe.

Gemmina glavna krepost bijaše žarka ljubav prema raspetom Isusu, povezana s neugasivom željom da što više trpi. Pri svemu tome bijaše jednostavno bezazlena bilo da je razgovarala s nebesnicima bilo pozemljarima. Iza sebe je ostavila obilnu korespondenciju pa i neke druge spise. Sve je to objavljeno, a pomaže čitatelju da uđe u razne etape njezinih mističnih doživljaja.

Poslije njezine blažene smrti pokrenut je postupak za njezino proglašenje blaženom i svetom. Brzo je napredovao jer je bilo toliko, upravo opipljivih, dokaza da se radi o velikoj Božjoj odabranici Pio XI. proglasio ju je g. 1933. blaženom. Bila je to izvanredna jubilarna godina, 1900. obljetnica našeg otkupljenja. Beatifikacija se odlično uklapala baš u ono što se slavilo: jubilej Kristove muke i smrti na križu, a tu je muku Gemma Galgani proživljavala na najintenzivniji način. Papa Pio XII. proglasio ju je g. 1940. svetom. Tijelo joj se časti u svetištu podignutom u njezinu čast u Lucchi pokraj samostana redovnica pasionistkinja. Smatram i milošću i izvanrednim duhovnim doživljajem da sam se na grobu te svetice mogao pomoliti. Susret sa svecima dio je onog što je naročito lijepo u našem životu.

O svetici postoji i obilna literatura. Njezin je duhovni vođa, Germano di S. Stanislao, napisao djelo: S. Gemma Galgani, vergine lucchese (Sveta Gemma Galgani, djevica iz Lucche). Djelo je doživjelo više od 10 izdanja. Isti je pasionist izdao također: Lettere di S. Gemma Galgani (Pisma sv. Gemme Galgani, 1941), zatim Estasi, diario, autobiografia, scritti vari di s. Gemma Galgani (Zanosi, dnevnik, autobiografija, razni spisi svete Gemme Galgani, 1943). Potom postoji: Suor Gesualda dello Spirito Santo, S. Gemma Galgani: un fiore di Passione della citta del Volto Santo (Sveta Gemma Galgani, cvijet muke u gradu Svetog Lica, 1944). Lucca je poznata u cijelom svijetu po dragocjenom “Svetom Licu” – Licu Isusa Krista raspetoga, pa se zato i zove gradom Svetog Lica, kamo su u srednjem vijeku hodočastili mnogi hodočasnici. I poznati hagiograf Icilio Felici napisao je također svetičin životopis: Santa Gemma Galgani (Sv. Gemma Galgani, Firenze, 1940).

Blažena Helena Guerra (1835-1914)

“Vjetar puše gdje god hoće” – rekao je Isus Nikodemu. I vihor ili dah Duha Svetoga puše gdje god hoće, u osobama koje On slobodno želi zahvatiti. Zašto je zahvatio baš ove a ne druge duše, ljude iz ovoga grada i naroda, a ne iz drugoga, ostaje nam tajna. To je tajna Božjega odabranja. Zato i ne možemo odgovoriti zašto je Helena Guerra iz grada Luke u Italiji, kćerka plemenitaša Antuna i Faustine Franceschi, koja se rodila 23. lipnja 1835., zadobila čast oltara. To je tajna Božjeg odabranja pred kojom je dobro da se poklonimo u strahopočitanju. Bog zna što radi i koga odabire.

Dobro stojeći bračni par Guerra imao je 6 djece. Troje od njih umrije vrlo rano i pođe među anđele. A Helena se rodila prije reda. Uzrok poroda bijaše pad majke, koja je navršila tek 7 mjeseci trudnoće. Dijete rođeno prije vremena ostat će čitav život prilično krhkog zdravlja. Sunce obitelji bijaše dobra mama koja će Heleni i njezinoj braći dati duboko kršćanski odgoj, nešto najbolje što kršćanska majka može dati svojoj djeci. Jedan od braće postat će svećenik.

Helena se razvila u čistu, pobožnu i dobru djevojku. S milosrdnim sestrama sv. Vinka Paulskoga od svoje dvadesete do tridesete godine marno je pohađala siromahe i bolesnike i pomagala im. Ta djelatnost činila je njezinu pobožnost vjerodostojnom. Kršćanstvo se bez djela ljubavi prema bližnjemu ne može zamisliti.

Helena se dala i na učenje latinskog jezika pa je u tome tako mnogo uznapredovala da je mogla čitati djela latinskih ili zapadnih svetih Otaca u izvorniku. Zato i njezini spisi odišu otačkom kulturom, onim duhovnim blagom zvijezda Crkve koje ne zalaze. Upisala se i u razna katolička društva te oko sebe skupljala prijateljice koje su imale smisla za duhovni život i apostolat. S njima skupa djelovala je u duhu Katoličke akcije u Luki i oko nje. Skupina koja se oko nje okupljala počela se nazivati “duhovno prijateljstvo”, a Helena ju je stavila pod zaštitu Gospe. Iz te će se zajednice kasnije razviti Družba oblatkinja Duha Svetoga.

Prva kuća u kojoj je Helena organizirala jednu vrstu redovničkog života otvorena je u njezinom rodnom gradu Luki, i to 9. prosinca 1879. Tako Helena postade utemeljiteljica jedne redovničke družbe. Njoj je dala za život malo ali vrlo mudrih pravila. Svrha je družbe dvostruka: promicanje pobožnosti prema Duhu Svetome i odgoj ženske mladeži. Tako je Helena svojim tihim i neupadljivim radom utirala put duhovskom pokretu koji je na neki način započeo papa Leon XIII. svojim enciklikama o Duhu Svetom te koji svoj puniji cvat doživljava upravo u naše posaborsko doba.

U kolovozu 1873. utemeljiteljica je svoju malu zajednicu stavila pod zaštitu Madone od Cenakula, sv. Josipa i sv. Zite, zaštitnice grada Luke. Nadbiskup grada mons. Ghilardi članovima nove zajednice dao je dopuštenje da mogu nositi točno određenu redovničku odjeću, da mogu polagati zavjete, a potvrdio im je i pravila.

Gojenica te nove zajednice bila je i druga slavna kćerka grada Luke, kasnija svetica Gema Galgani, koja umrije g. 1903. baš na današnji dan. Gema je čak molila da bude primljena u tu zajednicu, ali joj molba bi odbijena.

Blažena Helena je napisala nekoliko školskih i drugih knjiga. U njima se zalaže za proširenje i produbljenje pobožnosti prema Duhu Svetom. Zbog svoga duhovskog nastojanja dobila je častan naziv “misionarka Duha Svetoga”.

Isus svoje sljedbenike zove da Ga slijede, da budu dionici Njegova života, patnja i poniženja. Učeniku mora biti kao i njegovu učitelju, a sluzi kao i njegovu gospodaru. Isus je želio da Helena Guerra pije iz kaleža poniženja. U njezinoj družbi rodiše se razne poteškoće. Zbog toga joj je 20. rujna 1906. oduzeta uprava. Od toga dana kroz 7 gdina bila je samo obična sestra. Ona je to primila u duhu poniznosti i poslušnosti i tu se pokazala istinitost i vjerodostojnost njezine kreposti. Bio je to težak ispit, ali na kojem je blaženica prošla s odličnim uspjehom. Umrla je u 80. godini života 11. travnja 1914. Bila je baš Velika subota. Saborski papa Ivan XXIII. proglasio je na početku svoga kratkog pontifikata, tj. 26. travnja 1959., Helenu blaženom.

Družba blažene Helene Guerra takozvanim “dekretom pohvale” 8. ožujka 1911. potvrđena je i od Svete Stolice. Danas broji oko 150 članova u 12 kuća. Brojčano prilično skromno djelo, no postoje vrijednosti koje se ne mogu izmjeriti brojkama. I mala redovnička družba s dobrim duhom može biti vrjednija od velike, ali koja nema duha. Duh je ono glavno.

10. travnja (aprila)

Sveti Mihael de Sanctis (1591-1625)

Za kršćanina je dan smrti dan rođenja za nebo. Zbog toga Crkva slavi smrtni dan svojih svetaca za koje vjeruje da se sigurno nalaze u diki nebeskoj. Rodio se za nebo 10. travnja 1625. u dobi od samo 33 godine sveti Mihael de Sanctis. On je po rodu Katalonac, a rodio se 29. rujna 1591. u Vichu nedaleko od Barcelone. Ostavši u 11. godini siroče bez oca težio je od rane mladosti prema redovničkom životu. No na njegovu putu prema samostanu popriječiše se mnoge zapreke, osobito protivljenje njegove rodbine. Ti ljudi, na žalost, nisu znali ili nisu htjeli znati da je po prirodnom zakonu svatko slobodan da si sam odabere stalež u kojem će provesti život. Kako je Mihael u svom redovničkome zvanju bio vrlo postojan, napokon je u kolovozu 1603. stupio u samostan trinitaraca u Barceloni. Ondje mu je bio magister novaka časni otac Pavao Aznar. Pod njegovim vodstvom mladi je Mihael mnogo uznapredovao u znanosti svetaca. 30. rujna 1607. već je bio pripušten redovničkoj profesiji, konačnom predanju Bogu po svetim zavjetima. Malo kasnije prešao je u strožu granu trinitaraca i ondje iznova položio redovničke zavjete.

Bog je Mihaela obdario mističnim darovima. Često je u koru, u crkvi, pa i u blagovaonici zahvaćen Gospodinovim Duhom upao u zanos. Danas u doba pentekostalizma to nekako lakše možemo shvatiti. Kad Duh Sveti zahvati dušu, onda se u njoj zbiva što izmiče našoj naravnoj znanosti, a što se ipak očituje tako da se bar neke pojave mističnoga stanja mogu i sjetilima zamijetiti. Za Mihaela je često bila dostatna samo jedna riječ ili jedan pogled na Raspetoga pa da padne u religiozni zanos. Poglavari su ipak za svaku sigurnost htjeli da Mihaela dobro ispitaju i prokušaju pa su ga poslali u Sevillu učenim teolozima i ljudima velikog iskustva u vođenju duša. Sud je ispitivača bio vrlo pozitivan. Kod Mihaela se radilo o Božjem nadnaravnom zahvatu.

Poglavari su sada smatrali svojom dužnošću da mladoga redovnika pošalju u izravni vanjski apostolat, neka njegovi bogati nadnaravni darovi budu na korist i drugima. Mihael je jedno vrijeme vršio službu zamjenika poglavara u Baezi, a zatim je postao poglavar u gradu Valladolidu, gdje se tada nalazio španjolski kraljevski dvor.

U Baezi je Mihael izveo brojna obraćenja. Njegov sveti život i mistični zanosi davali su neobičnu snagu njegovim riječima i ljudi su se obraćali. Govorio je mnogo sveučilištarcima, plemićima, javnim grješnicima, a poslije propovijedi mnogi su pristupali u ispovjedaonicu, ispovijedali se, kajali se i započinjali novi život.

Glas o revnom i svetom svećeniku došao je i na kraljevski dvor u Valladolidu pa ga je kralj Filip III. u mnogim duhovnim pitanjima pitao za savjet. On i cijela njegova obitelj veoma su cijenili Božjega slugu.

Mihael je svršio svoje nauke na slavnim španjolskim sveučilištima u Baezi i Salamanki, i to pod vodstvom odličnih profesora. Obdaren i sam Božjim prosvjetljenjem napisao je raspravu O miru duše te ispjevao duhovni kantik o putu sjedinjenja s Bogom. Ta djela stručnjaci za duhovno bogoslovlje ocjenjuju kao vrlo vrijedna i pozitivna.

Sveti Petar, apostol, opisujući odnos između pastira i vjernika kaže: “I kad se pojavi vrhovni pastir, primit ćete neuveli vijenac – slavu” (1 Petr 5,4). Mi vjerujemo da se to ispunilo i na svetom svećeniku Mihaelu de Sanctis, koga je Pio IX. 8. lipnja 1862. na same Duhove proglasio svetim skupa s japanskim mučenicima. On u carstvu svetih uživa svoj neuveli vijenac slave.

Francuski romanopisac Georges Bernanos podsjeća nas da je baština svetaca dana u naše ruke. Bogata je to baština, a ipak se Walter Nigg, suvremeni protestantski pisac svetačkih životopisa, pita: “A tko se još danas brine za baštinu svetaca? Ta ipak nije sporedno da li su sveci unutar kršćanstva živi ili ne.” Oni će biti živi ako se za njih budemo zanimali, ako ih budemo upoznali. Upoznati dobro jednog sveca znači steći prijatelja i životnog pratioca iz kojega zrači takva toplina i prisnost kakvoj nema para ni u kakvoj ljubavnoj pripovijesti. Upoznati sveca znači i odmah osjetiti želju da budeš u njegovoj duhovnoj, ali stvarnoj blizini. Ta želja se rađa jer u svecu otkrivamo živi znak Božje prisutnosti i Njegove čudesne milosne djelatnosti. I tako nam sveci postaju vodiči k Bogu, što je i njihova najvažnija zadaća. Pascal je zapisao: “Sve ono što nije Bog ne može ispuniti moje očekivanje.” Bog je naš posljednji cilj. Sve što nas k Njemu vodi dobro je došlo. Mislimo da su sveci odlični vodiči k Bogu. Susresti sveca znači susresti dobrog, vjernog, uslužnog suputnika na putu prema Bogu.

9. travnja (aprila)

Sveti Demetrije, đakon i mučenik

U svijetu znanosti sveti Demetrije je još uvijek prilično sporna ličnost jer ga većina pisanih spomenika slavi kao solunskoga mučenika, dok je štovanje iskazivano svetom mučeniku u Srijemu ipak starijega datuma, a to govori u prilog srijemskoj, odnosno mitrovačkoj tradiciji, tj. da je bio mučen u starom Sirmiumu. Jedan dio njegovih relikvija prenesen je iz Sirmija u Solun, ondje položen u baziliku, njemu u čast sagrađenu, gdje se razvio izvanredan mučenikov kult, koji je zasjenio Sirmij, pogotovo kad je taj grad bio razoren. I tako je sveti Demetrije jednostavno i nazvan solunski mučenik, što ipak ne izgleda da odgovara povijesnoj istini. Na temeljima staroga Sirmija nastao je grad Mitrovica, koja se naziva “civitas sancti Demetrii” – grad svetog Demetrija. Sveti Demetrije se u đakovačkoj biskupiji 26. listopada slavi još i danas vrlo svečano kao glavni zaštitnik srijemske biskupije.

Toga dana i grad Solun slavi vrlo svečano svetog Demetrija kao svoga zaštitnika. U XVI. stoljeću za svečev se blagdan Solun spremao čitavom jednom korizmom, tj. pripravom od 40 dana. Svetkovanje samoga blagdana slavilo se tri dana, dok je završna svečanost bila tek 3. studenoga. Uz crkveno svetkovanje bio je u Solunu i veliki sajam na koji su dolazili ljudi sa svih strana Balkana. Štovanje sv. Demetrija silno je razvijeno ne samo u Solunu, već u istočnim grčkim i slavenskim crkvama uopće. Njemu u čast sačuvano je 20 svečanih govora koje su izrekli visoki crkveni dostojanstvenici i veliki govornici. Jedan martirologij spominje sv. Demetrija 8. listopada, a toga dana slavi ga zagrebačka nadbiskupija.

Sveti Demetrije kao đakon naviještao je Evanđelje po Srijemu, a svoje naviještanje zapečatio krvlju. Na današnji dan uz svetog Demetrija neki martirologiji navode i sedam srijemskih djevica i mučenica. One su živjele u molitvi i pokori kao neke vrste redovnice, a poginule su vjerojatno godine 304. za cara Dioklecijana. Sirmij na sjeveru i Salona na jugu naše domovine bili su u stara vremena glavna kršćanska središta u našim krajevima. U njima je cvao kršćanski život, a svjedoci su mu brojni mučenici. Sveti Demetrije je u Srijemu najpoznatiji. Dobro je da čuvamo na njega i druge mučenike iz naših krajeva trajnu uspomenu.

Sveta Marija Kleofina

Očevidac sv. Ivan Evanđelist piše: “Kod Isusova križa stajale njegova majka i sestra njegove majke, Marija Kleofina i Marija iz Magdale” (Iv 19,25). U tom za povijest čovječanstva najpresudnijem času pod žrtvenikom križa, dok se na njemu prinosila Isusova žrtva, stajala je i Marija Kleofina, koju Evanđelje naziva Kleofinom ženom. Već samo zbog toga ona zaslužuje da joj u povijesti svetaca ostane trajan spomen. Prema evanđeoskim izvorima ona je i majka apostola Jakova Mlađega i Josipa. Josip je vjerojatno bio samo Isusov učenik, dok je Jakov pripadao onome užem krugu oko Isusa, tj. apostolskome zboru koji postade stup Kristove Crkve.

Marija Kleofina ostaje na Kalvariji i nakon Isusove smrti, prisustvuje Njegovu pokopu, a na uskrsno jutro s ostalim ženama polazi na grob da pomaže Isusovo tijelo.

Kleofa, Marijin muž, vjerojatno je bio brat sv. Josipa pa je tako preko njega Marija Kleofina bila u duhovnom srodstvu s Blaženom Gospom.

Štovanje svete Marije Kleofine i Salome i Magdalene kao žena “mironosnica”, koje su nosile miru da pomažu Isusa, razvilo se u srednjem vijeku osobito na temelju legende prema kojoj bi nakon Isusova uzašašća skupa s Lazarom došle u Marseilles. Ondje su pobožno živjele i umrle. Bez obzira na utemeljenost te legende svete žene koje su pratile Isusa za Njegova javnog života, a u vrijeme Isusove muke pokazale veću hrabrost negoli muškarci, zaslužuju našu pažnju i poštovanje. One su sve od reda uzorom osjećajne i djelotvorne ljubavi prema Isusu. On je za njih bio Učitelj koga su ljubile, kome su dobro željele, koga su slijedile i kome su služile. Njihova vjerna ljubav na Veliki petak i briga za Isusovo tijelo nešto je najljepše i najljudskije u našoj povijesti. Zato su ih i brojni umjetnici oslikali i pod križem i na putu k Isusovu grobu, a njihov je lik za kršćanina, doista, trajno nadahnuće.

Marija Kleofina tiha, skromna, uslužna žena, skupa s ostalim svetim ženama, Isusovim pratilicama, potiče nas da trajno mislimo na Isusovu prisutnost. Mi danas ne možemo gledati i pratiti Isusa kako su ga one gledale i slijedile, ali Isus je trajno i među nama prisutan, i to u Svojoj riječi, u Euharistiji i u našoj braći. On se poistovjetio s našim bližnjim i rekao da sve što činimo braći ljudima činimo Njemu samome. Svete žene bile su blizu Isusa. One nas pozivaju da i mi u životu uvijek budemo blizu Isusa. To je i nama danas moguće.

8. travnja (aprila)

Sveta Julijana Billiart (1751-1816)

Marie-Rose-Julie rodila se 12. srpnja 1751. u Cuvillyju, u biskupiji Beauvais u Francuskoj. Otac joj se zvao Franjo, a majka Antonija. Bili su mali, skromni seljaci, ljudi rada i dobra srca. Julijana je imala sreću da je, unatoč tome što je bila žensko dijete, mogla završiti osnovnu školu i steći bar neku naobrazbu. Kako je bila vrlo pobožna, dopustili su joj mimo tadašnjega običaja da već u 9. godini primi prvu pričest. Kad joj je bilo 16 godina, njezina je obitelj upala u veliku materijalnu bijedu pa je Julijana, da se nekako prehrani, morala obavljati i najteže poslove. Pri tom je osjetila svu težinu siromaštva i tvrdoću ljudskoga života.

No, glavne su je kušnje čekale i kao u zasjedi vrebale. Kad su joj bile 22 godine, kao posljedica jednog velikog pretrpljenog straha, zahvatila ju je uzetost obiju nogu. Bilo je to na živčanoj bazi, no ona se više nije mogla kretati. “Na muci se poznaju junaci” – kaže naša poslovica. U svojim patnjama i Julijana je pokazala ono pravo junaštvo duha što se očitovalo u izvanrednoj duševnoj jakosti i strpljivosti. Njezina je moralna veličina čudom ispunjavala i same njezine ispovjednike, kao i svu njezinu okolinu, ljude koji su je susretali i s njome razgovarali. Tada svakidašnja pričest nije bila u praksi. Njoj su je ipak dopustili, što je za nju bila ne samo velika utjeha, već i nepresušivo vrelo duhovne snage. Unatoč svojoj uzetosti, Julijana nije bila besposlena. Ne samo da se bavila ručnim radom, već je oko svoje postelje okupljala djecu i poučavala ih u kršćanskom nauku.

Kad je godine 1789. buknula Francuska revolucija, koja se prema vjeri i Crkvi sve više pokazivala neprijateljski, Julijana je smatrala da će biti pametnije ukloniti se iz svog rodnog Cuvillyja jer je u njemu kao kršćanska aktivistkinja bila i odviše dobro poznata. Bilo je to čudo da je jedna uzeta žena bila tako poznata i tako aktivna. Kod svetaca ne vrijede naša obična ljudska mjerila. Julijana se sklonila u grad Amiens, ali je i ondje prema prilikama i mogućnostima apostolski djelovala. Štoviše, ondje je njezina strpljivost i pobožnost još više duhovno zračila. Zahvaljujući svojoj uzetosti činila se po revolucionarni režim manje opasna pa se sve više počela zanimati za svećenike koji nisu položili prisegu na revolucionarni ustav i zbog toga bili proganjani. Julijana im je pribavljala pomoć i sklonište. Njoj se brzo pridružiše i neke prijateljice koje otkriše njezinu duhovnu veličinu te su skupa s njome živjele i djelovale. Najpoznatija je od njih bila udovica Françoise Blin de Bourdon. Ona će postati Julijanina glavna suradnica.

U radu oko katehizacije djece poče se sve više javljati misao o osnutku nove redovničke družbe koja bi se posvetila vjerskoj pouci siromašne i zapuštene djece. Prvi je pokušaj toga plana propao jer su preduvjeti bili premalo povoljni. Valjalo je još čekati, razmišljati, moliti i raditi.

Godine 1801. došao je u Amiens nekadašnji isusovac o. Varin, koji je godine 1773. doživio ukinuće svoga reda, ali je njegovu duhu ostao uvijek vjeran. Julijana se s njim upoznala i stavila se pod njegovo duhovno vodstvo. Otac Varin je brzo upoznao da ima posla s dušom koja je od Gospodina obasuta mnogim milostima. 1. lipnja 1804., baš na blagdan Srca Isusova Julijana je od svoje uzetosti čudesno ozdravila. Postavši pokretljiva postala je i prikladnijom za utemeljiteljicu nove redovničke družbe. Već 15. listopada iste godine Julijana Billiart, madame Blin de Bourdon i još druge dvije žene položiše prve zavjete i tako udariše temelj svojoj družbi. Svrha joj bijaše besplatno poučavanje, odgoj i briga za siromašnu djecu. Pravila im je sastavio otac Varin. Ona se temelje na duhovnosti sv. Ignacija Loyolskog, uz jako naglašeno štovanje Srca Isusova i Marijina. Ipak su vrlo mudro prilagođena potrebama apostolata i izravnoga rada među narodom. Julijana je bila izabrana za prvu vrhovnu glavaricu, a pod njezinim mudrim vodstvom družba procvate i otvori mnoge ustanove.

Ipak ih je čekala još jedna velika kriza. Jedan je svećenik iz Amiensa htio promijeniti pravila družbe, što je majka Billiart najodlučnije odbila. Na svećenikovu stranu stao je i biskup iz Amiensa pa je situacija postala nemoguća. Stoga utemeljiteljica i najveći broj sestara 15. siječnja 1809. ostaviše Amiens i pođoše u Namur. Ondje se Institut sestara Naše Gospe od Namura smirio, udario temelje i nastavio blagotvornim radom. Majka Billiart radila je sve do posljednjeg daha života. Naročita su joj briga bile buduće sestre učiteljice pa je nastojala da ih što više i što bolje odgoji.

Julijana Billiart bila je i velika promicateljica štovanja Srca Isusova, obdarena mnogim milostima, duhovnim zanosima i čudesima. Umrla je u Namuru 8. travnja 1816. Papa Pio X. proglasio ju je g. 1906. blaženom, a Pavao VI. u lipnju, mjesecu Srca Isusova, godine 1969. svetom. Majka Billiart je preminula s riječima Gospina “Magnificata” na usnama. I nju, kao i Gospu, naraštaji njezinih duhovnih kćeri i svih njihovih gojenica nazivaju blaženom, jer je i ona postala velikom dobrotvorkom čovječanstva.

7. travnja (aprila)

Sveti Ivan Krstitelj de la Salle, prezbiter (1651-1719)

U obnovljenom misalu i časoslovu uveden je novi obrazac za spomendane onih svetaca koji su se bavili odgojem. I time Crkva želi odati priznanje onima koji su obavljali jedan od najvažnijih ali ujedno i najtežih poslova. To je odgojiteljski posao koji je prava umjetnost, a i milost, i koji traži razvoj svih duševnih moći. Jedan od svetaca koji je sav život i sve energije posvetio poučavanju i odgoju djece i mladeži jest i sv. Ivan de la Salle, osnivač reda Školske braće. Iako ga mnogi pedagoški priručnici i ne spominju ili samo usput s nekoliko šturih riječi, on je ipak bio velik odgojitelj, a time i velik dobrotvor čovječanstva.

Rodio se 30. travnja 1651. u Reimsu, u Francuskoj, a umro 7. travnja 1719. u St. Yonu kod Rouena. Svoj životni vijek proveo je, dakle, za vrijeme francuskoga kralja Luja XIV., “kralja sunca”. Francuska je tada bila najjača europska velesila, ali davala je i ton životu duha i kulture. Ipak se već tada stvarao u Francuskoj proletarijat građanskoga staleža, koji je jadno životario, dok su plemići plivali u obilju. Djeci toga proletarijata posvetio se plemićki sin Ivan de la Salle, da ih odgoji za bolji i čistiji život, da im pruži osnove znanja i da ih uvede u visine vjere. U tome plemenitom i napornom poslu mnogo je pretrpio, ali je ipak ustrajao u njemu punih 40 godina. Ljudska zloća, nerazumijevanje i nezahvalnost nisu ga mogli slomiti. Hrabro i strpljivo je, ne trepnuvši ni okom, podnosio sva poniženja koja su nemilo padala na njegovu časnu velezaslužnu osobu. Izgradio se u snažnu ličnost koja se znala mirno i superiorno izdignuti iznad ljudskih hvala ili kuđenja. Nije dopustio da to utječe na nj. Sav se i potpuno predao Bogu promatrajući samoga sebe kao jedno ništa, kome među braćom pripada posljednje mjesto.

Promatrajući svece vidimo da su svi od reda bili izgrađene ličnosti. Nisu se takvima rodili, već su takvi postali neprestanom izgradnjom. Uz Božju milost, s kojom su vjerno surađivali, izgradili su sebe i postali sposobni da izgrađuju i druge riječju i primjerom.

Svojim duhovnim sinovima, koji i danas nastavljaju njegovo odgojiteljsko djelo, sv. Ivan je pisao ovo: “Promislite u duhu što kaže apostol Pavao, to jest da je Bog postavio u Crkvi apostole, proroke i učitelje, i uvjerit ćete se da je i vas postavio u vašoj službi. Isti apostol pruža za to svjedočanstvo kad veli da su različite službe i raznolika djelovanja, a da se u pojedinim od tih darova očituje isti Duh Sveti na zajedničku korist, to jest korist Crkve.

Radi toga ne biste smjeli sumnjati da je ta milost koja vam je dana veliki Božji dar koji vas je pozvao u tu svetu službu, a to je poučavanje dječaka navještajući im Evanđelje i oblikujući ih u duhu vjere.

To naime veli sveti Pavao opominjući da se smatraju Kristovim službenicima svi koji navješćuju Evanđelje, koji ispisuju pismo što ga Krist kazuje u pero ne crnilom već Duhom živoga Boga; ne na kamenim pločama već na tjelesnim pločama srca, a to su srca dječaka. Isus Krist je umro za sve da ne žive za se koji žive, već da žive za onoga koji je za njih umro i uskrsnuo. Stoga nek vaši učenici, ganuti vašim marom i pomnjom, dožive kao da Bog preko vas potiče, jer vi u ime Kristovo djelujete…”

Sveti Herman Josip

Tko voli srednji vijek voljet će i njegove svece i mistike. Među najdivnije, iako ne i najpoznatije mistike srednjega vijeka, valja ubrojiti sv. Hermana Josipa. On je bio veliki Isusov i Marijin prijatelj. Premda je davno živio – u drugoj polovini XII. i prvoj XIII. stoljeća, i bio veoma štovan – Crkva mu je tek u naše dane, točno 15. svibnja 1960. službeno dala naziv sveca. Dekret tadašnjeg Svetog zbora obreda određuje da se Herman Josip smije zazivati kao svetac te da se pod istim naslovom njegovo ime smije tiskati u liturgijskim kalendarima biskupije Aachen. Crkva u Steinfeldu, gdje se čuva svečevo tijelo, podignuta je na dostojanstvo manje bazilike. Odredbom od 7. siječnja 1961. dopušteno je da se blagdan svetog Hermana Josipa može slaviti 7. travnja po svim njemačkim biskupijama. I tako je Crkva potvrdila pradavno štovanje Božjega naroda koji već stoljećima slavi Josipa Hermana kao sveca i u hodočašćima se okuplja na njegovu grobu.

Josip Herman se već od djetinjstva zanosio pobožnošću prema Isusu i Mariji. On se kretao u Njihovu društvu kao u krugu svojih najprisnijih prijatelja. Nadgrobni spomenik u Steinfeldu prikazuje ga s djetetom u naručju. Taj kip želi ovjekovječiti pobožnu predaju prema kojoj je Josip Herman bio tako intiman s Isusom da se s Njim već kao dječak igrao. Da je Herman Josip već u 12. godini ušao u samostan premonstratenza u Steinfeldu, bila je samo logična i naravna posljedica njegove izrazite pobožnosti. Kao đak nekoliko je godina proboravio i u samostanu Mariëngaarde u Nizozemskoj. Vrativši se u Steinfeld jedno je vrijeme vršio službu blagovaoničara, a zatim sakristana. U toj drugoj službi njegova je intimnost s Isusom, prisutnim u Euharistiji, još više porasla.

Postavši svećenik Herman Josip je vršio svećeničku službu po raznim ženskim samostanima cistercitskoga i premonstratenskog reda. U tim je samostanima cvala i pobožnost Srcu Isusovu. Ona je zahvatila i svetog Hermana Josipa pa se njemu pripisuje i jedan himan Srcu Isusovu, tj. “Summi regis Cor aveto!” – Zdravo, Srce, velikoga Kralja! U tom se himnu kliče proslavljenom Kristu, ali pod proročkom slikom čovjeka boli. Srce Isusovo kopljem probodeno, ranjeno iz ljubavi prema nama trpi mnogo, a od nas očekuje ljubav i utjehu. I to je prema nekima najstariji himan Srcu Isusovu, iz kojega odsijeva sva ljepota duše zaljubljene u Kristovu ljubav. Navedimo te vatrene stihove pune duboke mistike!

Zdravo, Srce Kralja Boga!

Primi poklik srca moga!

Tebe grlim srcem cijelim,

Razgovarat s Tobom želim,

Ti nadahni govor moj!

Kakva ljubav gonila Te,

Kakva muka mučila Te,

Kadno Sebe posve strati,

Da se možeš nama dati,

Otet smrti narod svoj!

O koliko gorka, bona,

Nemilosna smrt bi ona,

Što sred samog hrama sveta,

U kom živ je Život svijeta,

Krenu na Te zubom zlim!

Smrti ove užas cio,

Koji za me Tebe mlio,

Nek mi srce k Tebi vuče,

Da za Tebe ono tuče,

Više od sveg o tom snim…

Poput ruže razvij krunu

Mirisnoga daha punu,

S mojim srcem Sebe združi,

Utješi ga i rastuži:

Što je patnja uz tvoj žar?

Nad kim ljubav ima vladu,

Ne zna truda taj u radu,

Ne može se on uspregnut,

Ljubav svoju mjerom stegnut,

Svaka smrt za nj ima čar.

Slatko Srce, molim glasno,

Ti si meni milje krasno,

K srcu mojem Ti dohrli,

Da Te ljubi, da Te grli,

Vjerno Ti se predajuć.

Daj da Tvojim žarom bije,

Da u tromom snu ne gnjije,

Daj da k Tebi plačuć viče,

Tebe časti, Tebi kliče

Vazda Te uživajuć.

Ružo Srca, razvij krunu

Mirisnoga čara punu,

Širi ti se, blago budi

Srce moje, da iz grudi

S čežnjom k Tebi pogleda.

Vij mi srce k svom, o Kriste,

Tisni u nj mi rane iste:

Bit će ono slika Tvoga,

Kad probodu potpuno ga

Strijele ljutih uvreda.

U prsi ga Svoje metni,

Da Ti bude susjed sretni;

U radosnoj da žalosti,

U prelijepoj skrušenosti

Živi na se ne misleć.

Isuse, o Bože živi,

Molbi toj se ne protivi,

Tebe slijedit srce žudi,

Stan i odmor Ti mu budi,

Iz Srca mu ne daj već!

Sveti Herman Josip nije samo lijepo pjevao o Kristu, već je nastojao da Mu se u svemu što više suobliči. Zato je u njegovu životu izgledalo kao da su svi zemaljski interesi i vrijednosti posve u pozadini, dok u prvom planu stoji nadnaravni svijet. Herman Josip je nastojao što više biti sličan Kristu pa je postio, na tvrdom spavao, strpljivo podnosio sve neugodnosti i bolesti. Iz ljubavi i solidarnosti s Kristom želio je da ga ljudi omalovažavaju i preziru. Sve su to bili načini i sredstva da svome ljubljenom Kristu iskaže što veću ljubav.

Herman je bio i veliki štovatelj Majke Božje. U stihovima je slavio Marijinih pet radosti. Gospu je najradije zazivao imenom “Ruža”. U jednom bečkom muzeju čuva se glasovita slika Antona Van Dycka koja prikazuje sv. Hermana Josipa kako sklapa duhovne mistične zaruke s Blaženom Gospom.

Narod je toga duboko pobožnoga svećenika veoma volio. Ta se ljubav nastavila i poslije njegove blažene smrti. Poradi njegova pouzdanog druženja s Djetetom Isusom i njegovom Majkom Marijom časte ga i kao zaštitnika majki i djece. Doista, divan zaštitnik!

6. travnja (aprila)

Sveti Celestin I., papa († 432)

Papa Bonifacije I. umro je 4. rujna 422. Šest dana kasnije naslijedio ga je vrlo energični Celestin I. i vladao jedno desetljeće. Ta je vladavina bila vrlo aktivna. Papa je očitovao aktivnost prvo u borbi protiv raznih krivovjernih nauka, a zatim u graditeljstvu. Obnovio je takozvanu Julijevu baziliku, koja se danas zove S. Maria in Trastevere, a bogata je prekrasnim mozaicima. Iako je Rim prebogat umjetninama, ta bazilika po svojoj ljepoti odskače i u Vječnom gradu. Oštetila ju je Alarikova pljačka Rima godine 410., a papa Celestin ju je obnovio i poljepšao.

I časna starodrevna bazilika Svete Sabine na brežuljku Aventinu, u kojoj svake godine na Pepelnicu u Rimu svečano započinje korizma, često uz papinu prisutnost, sagrađena je za pontifikata Celestina I. Novac je za gradnju osigurao neki bogat svećenik Petar iz Ilirika, dakle iz naših krajeva.

Za vrijeme pontifikata Celestina I. održan je III. opći sabor u Efezu, koji je osudio Nestorijev nauk, a Mariju svečano proglasio Bogorodicom. Saborska odluka u Efezu o Marijinu bogomajčinstvu smatrana je u Rimu kao pobjeda za koju je rimski prvosvećenik bio vrlo zauzet. O tome svjedoči još i danas trijumfalni luk u crkvi Santa Maria Maggiore, na kojem je u prekrasnim mozaicima oslikana Marija kao Majka Božja.

Papa Celestin je stekao zasluge i time što je godine 431. poslao u Irsku opata Paladija da ondje propovijeda Evanđelje.

Iako je Celestin I. preminuo 27. srpnja 432., Rimski martirologij spominje njegov blagdan šestoga travnja. Godine 817. papa Paskal I. prenio je Celestinovo tijelo u baziliku Svete Praksede. Dio njegovih relikvija štuje se također u katedrali u Mantovi te u crkvi Sv. Stjepana u Bologni.

Sveti Celestin je već po svome položaju kao papa u Crkvi morao biti vrlo aktivan. No, Crkva na aktivnost poziva sve svoje sinove. Ona može biti vrlo različita. Svakako da su svi kršćani pozvani da se u prvom redu u svojim župnim zajednicama što više uključe u crkveni život, ali da svoje misli, želje i apostolske molitve prošire na čitav svijet. II. vatikanski sabor u tome smislu uči: “Svim je kršćanima časno breme da porade kako bi božansku poruku spasa spoznali i primili svi ljudi posvuda na zemlji.” Bilo bi nedostojno kršćanskog imena i poziva otimati se tome časnom bremenu. Sveci mu se nikad nisu otimali, već su poda nj podmetnuli svoja leđa i nosili ga iz ljubavi prema Kristu Spasitelju i braći ljudima.

Otkriven grob prvog mitrovačkog biskupa

Na današnji dan godine 304. poginuo je kao mučenik prvi sirmijski biskup sv. Irenej. Stručnjaci Arheološkog instituta iz Beograda te Francuske arheološke škole iz Rima otkrili su godine 1976. nadgrobnu ploču s natpisom koji jasno i nedvojbeno svjedoči da je to grob mitrovačkog biskupa sv. Ireneja. Na polumetarskoj kamenoj ploči stoji latinski natpis koji u hrvatskom prijevodu glasi ovako: “U Bazilici gospodina našega Ireneja postavio je spomen Macedonije skupa s M… i Evenatom.” Ispod natpisa je znak križa s grčkim slovima alfa i omega i palmovom grančicom.

Otkriće je u Srijemskoj Mitrovici znakovito za vjernike onoga kraja jer su slavni sirmijski mučenici sv. Demetrije i sveta Anastazija u vjeri i mučeništvu bili predvođeni od svog mladog biskupa Ireneja. Biskupi su glavni predvodnici vjernika, ako su uz to još i mučenici i sveci, onda njihovo vodstvo poprima naročitu vrijednost i vjerodostojnost. Za sv. Ireneja znamo, dakle, da je prvi povijesno zajamčeni srijemski biskup. On i danas potiče vjernike onoga kraja na vjernost i ustrajnost u onoj vjeri koju on i toliki srijemski mučenici posvjedočiše krvlju. Mi smo o sv. Ireneju pisali 25. ožujka, kad ga spominje Rimski martirologij. Pronalazak njegova groba, što je velik povijesni, arheološki i vjerski događaj naših dana, dao nam je povoda da obnovimo njegovu uspomenu i na današnji dan.

5. travnja(aprila)

Sveti Vinko Ferrer, prezbiter (1350-1419)

O njegovu djetinjstvu zna se vrlo malo. Rodio se god. 1350. kao sin gradskoga bilježnika u Valenciji. U 17. godini života u rodnome gradu stupio je u dominikanski red, tu je započeo i nauke da ih nastavi u Leridi i Barceloni. Kao profesor počeo je predavati filozofiju, a kasnije i teologiju, što svjedoči o njegovim intelektualnim sposobnostima. Velika sreća njegova života bijaše mu učitelj novaka u novaštvu koji ga je uveo u pravi duh redovništva. Taj duh je učinio od njega jednoga od najvažnijih propovjednika onoga vremena. On je, propovijedajući pokoru, obišao ne samo svoju domovinu Španjolsku, već i gornju Italiju, Savoju, Švicarsku i Francusku. Imao je velikih uspjeha, a ponajviše zato što je njegov život odgovarao pokori koju je naviještao. Svjetski užici i časti za njega nisu ništa značili. Na njegov stol meso nikada dolazilo nije, a kroz 40 godina, osim nedjeljom jeo bi samo jedanput na dan. Ležaj mu se sastojao od slame i loze. Pred pukom je stajao kao drugi Ivan Krstitelj. Pokornički i isposnički život davao mu je izvanrednu moralnu snagu koja je djelovala na mnoštvo. Njome je branio pravu vjeru protiv krivovjerja i promicao ćudoređe protiv lijenosti i loših običaja. Kroz 20 godina bavio se misionarskim radom koji je dovršio u Bretanji među jednostavnim pukom.

Johan Huizinga, profesor Lajdenskog sveučilišta, napisao je knjigu Jesen srednjega vijeka, koja je jedno od najvećih djela povijesti kulture. U toj knjizi piše o sv. Vinku Ferreru: “… Kad bi dolazio dominikanac Vincencije Ferrer da održi propovijed, pošli bi mu, pjevajući hvalospjeve, iz svih gradova u susret narod, magistrat i svećenstvo sve do biskupâ i prelatâ. Putovao je s brojnom pratnjom sljedbenika koji su svake večeri po zalasku sunca obilazili gradom u procesijama, trapeći se i pjevajući. Za sve je svoje pratioce brižljivo pripremao hranu i konak, a za konačare je unajmio besprijekorne ljude. S njim je putovalo mnogo svećenika iz raznih redova da mu neprestano asistiraju pri ispovijedanju i pri služenju mise. Pratilo ga je i nekoliko notara da vode zapisnik na mirovnim sudovima što ih je sveti propovjednik posvuda održavao. Magistrat španjolskog grada Orihuele izjavljuje u svom pismu biskupu u Murciji da je u njegovu gradu proveo 123 pomirbe, a od toga 67 u slučajevima umorstva. Gdje je god propovijedao, svugdje je njega i njegovu pratnju morala drvena ograda zaštićivati od navale mnoštva, koje mu je htjelo poljubiti ruku ili skute. Dok je propovijedao, sva je privreda mirovala. Rijetki su bili slučajevi da svoje slušatelje nije nagnao u plač, a kad je govorio o posljednjem sudu, o kaznama u paklu ili o Isusovim mukama, gorko bi se rasplakao zajedno sa svojim slušateljima, pa je morao propovijed prekidati dok se plač ne stiša. Pokajnici su pred svima prisutnima padali ničice i u suzama priznavali svoje teške grijehe… U opisivanju Ferrerova djelovanja ne treba tražiti smjerno preuveličavanje njegovih biografa…” Sveti Vinko je umro 5. travnja 1419. u Vannesu.

Sveta Julijana iz Liégea (1191-1258)

Blagdan Tijelova dugujemo privatnim objavama svete Julijane. Isus ju je izabrao za tu misiju. Ona se rodila u Retinneu, u blizini Liégea (Liježa) u Belgiji, negdje oko g. 1191. Još vrlo mlada izgubila je roditelje te je predana na odgoj redovnicama samostana Cornillon. Oko god. 1207. i sama je stavila na se redovničku koprenu. U molitvi je često imala viđenje mjeseca, koji je krnj. Došla je do uvjerenja da mjesec označuje crkvenu godinu kojoj nedostaje jedna svetkovina Presvetog Sakramenta. Zato se svim silama dala na to da je uvede u Crkvu.

Oko godine 1230. jedna se komisija od 3 člana pozabavila njezinim viđenjima. Sačinjavali su je: Ivan iz Lozana, Hugo od svetog Kara i lieški arhiđakon Jakov de Troyes, koji je kasnije postao papa uzevši ime Urban IV. On je godine 1264. blagdan Tijelova uveo u čitavu Crkvu. Već prije uveo ga je Robert de Thourotte u biskupiju Liége, a Hugo od svetoga Kara u Zapadnu Njemačku.

God. 1230. Julijana je postala priorica samostana Mont-Cornillon. Bila je velika revniteljica redovničke stege, ali je u tome naišla na jak otpor kako redovnica tako i vanjskih osoba. Zbog toga je 2. svibnja 1248. dala ostavku na službu poglavarice i započela život takozvane “rekluze” ili zatvorene redovnice. U takvom vrlo strogom i prostorno skučenom životu ustrajala je sve do svoje blažene smrti 5. travnja 1258. Sahranjena je u cistercitskoj opatiji Villers.

U ikonografiji svetu Julijanu najčešće prikazuju na koljenima pred oltarom, na kojem se nalazi kalež. U ruci drži knjižicu redovničkih pravila,

Mi stariji, koji se s nekom sjetom sjećamo divnih tijelovskih procesija, lakše ćemo osjetiti zahvalnost ovoj svetici koja je zaslužna da je taj lijepi blagdan uveden u Crkvu. Jedan od najvećih kršćanskih umova sv. Toma Akvinski sastavio je misu i časoslov za Tijelovo, a njegovi su tijelovski himni nenadmašivi i kao poezija i kao dogmatski sadržaj euharistijske tajne. Blagdan Tijelova svojom ljepotom zanio je mnoge pobožne i umjetničke duše koje su svojim djelima uzveličale euharistijsku tajnu. Sjetimo se samo Rafaelove slike Rasprave o Euharistiji. Bog se u svojim nedokučivim putovima poslužio skromnom redovnicom da crkveni život obogati jednim velikim blagdanom.

Blažena Krescencija Marija Höss (1682-1744)

Jedan naš suvremenik, anglikanski biskup John A. T. Robinson zapisao je ovo: “Građu za našu molitvu pruža nam svijet.” A to u praksi znači da nam sve može biti povod za molitvu. Kad susretnemo čovjeka koji je prekinuo s Bogom i s Crkvom, možemo moliti: “Bože, vrati u svoju očinsku kuću toga izgubljenog sina!” Kad prolazimo kraj groblja ili susretnemo mrtvačka kola, možemo moliti: “O Bože, daj nam ljubav prema Tebi da bismo mogli nadvladati strah pred smrću!” Kad ugledamo kakav izazovan i sablažnjiv plakat ili prizor, zavapimo: “Bože, ne dopusti da ljudi tome nasjedaju!” Kad kraj nas projuri kakav hiperluksuzni “mercedes”, recimo: “Bože, daj da budem zadovoljan s malim i s onim što imam!” Kad čitamo u novinama o ratu, o djelima nasilja, zamolimo: “Bože, daj da naš nemirni svijet upozna da si Ti jedini uzročnik pravoga i trajnoga mira!”

Primjer za takvu i sličnu molitvu daje nam jedna njemačka franjevačka trećoredica, koja se rodila 20. listopada 1682. u Kaufbeurenu te umrla u svome gradiću 5. travnja 1744., baš na sam Uskrs. Ona je u svom samostanu kroz 16 godina bila najprije vratarica, u neprestanom dodiru s vanjskim svijetom, zatim učiteljica novakinja i napokon poglavarica. Iako redovnica, posvećena molitvi, njezina je molitva bila izrazito apostolska. Na tri nakane naročito je molila i žrtvovala: za sjedinjenje svih kršćana u vjeri, za proširenje Kristova kraljevstva na zemlji i napokon za duše u čistilištu.

Kao njezin duhovni otac sv. Franjo Asiški i Krescencija je imala oko za Božje tragove u stvorenju te za veliku znakovitost stvorova. Nebeska tijela, biljke i životinje podsjećale su je i opominjale na Božje tajne i Njegovo spasiteljsko djelo. Ona je pjevala i skladala pjesme koje bi pjevala sa sestrama. U svojoj pjesmi “O blaga Božja ruko!” pravi usporedbu između Božjeg i ljudskog djelovanja. Ta tako konkretna, sa životom i stvorenjem povezana molitva, očuvala ju je od pobožnosti koja je tuđa životu i čovjeku.

Njezina pobožnost i molitva vodile su je na duboku solidarnost s ljudima. Ona je u svome duhovnom životu primila izvanredne darove i milosti; tako su je posjećivali mnogi uglednici: svećenici, biskupi, kardinali, knezovi, tražeći kod nje savjeta i svjetla. Kraj svega toga ostala je skromna jer je vjerovala da je sve od Boga, Božji dar. O sebi je ovako govorila: “Ne mogu se dosta načuditi da na mene može misliti ma i jedan jedini čovjek jer ja sam ipak samo jedna jadna grješnica i jedno ništavilo.”

Pred Bogom se nije uvrštavala među pobožne i svete, već među grješnike. To joj je pomoglo da je jače spoznala i doživljavala neizmjernu Božju svetost, pred kojom valja pasti na koljena u najdubljem strahopočitanju. Ali ne samo to. Ona je na taj način osjetila i svu grješnost ljudskoga roda pa je osjetila potrebu da skupa s Kristom, Njegovim križem, bude i sama žrtva zadovoljštine za ljudske grijehe. Uvidjela je da je i sama kriva zbog smrti Božjega Sina, a to ju je poticalo da se s Njime u ljubavi sjedini i u duhu zadovoljštine na se uzme grijehe svijeta. A sam ju je Isus uvlačio u tajnu svoje muke, osobito u petke. Ona je tome pridodavala stroge pokore i dragovoljno podnošenje bolesti i križeva. Sve što je trpjela, uspoređujući s onim što je Isus pretrpio, učinilo joj se kao ništa. Zato je i govorila: “O, kad bih sa svojim Spasiteljem mogla biti prikovana na križ, tada bi bile ispunjene sve moje želje!”

Krescencija je upoznala svu veličinu i moć požrtvovne ljubavi. I zato njezine riječi zvone kao kakva himna ljubavi: “Ljubav mi daje krila da mogu uzletjeti sve do prijestolja presvetoga Trojstva i ondje iznijeti sve potrebe Katoličke crkve, kršćanstva, nevjernika, grješnika i duša u čistilištu. Ljubav mi daje krila da poput golubice poletim u bliže i dalje zemlje i ondje Božjom snagom pripomognem naviještanju pravog nauka i Evanđelja nevjernicima. Ljubav mi daje krila da poput pčelice poletim na svako stvorenje te iz njega sišem med. Ljubavlju, Bože, mogu Te s neba privući dolje u svoje srce, a s Tobom mogu prijeći preko svakog zida. Ljubavlju mogu smekšati kamena srca grješnika, njome mogu skršiti okove grijeha. Ljubavlju mogu zatvorene u čistilištu osloboditi. Ljubavlju mogu svladati sva svoja zla nagnuća. Ljubavlju mogu nadvladati sve paklene napasti. Ljubavlju mogu podnijeti sve suprotivštine i muke. Ljubavlju mogu Boga još više ljubiti.”

Eto, to je duša koja bi svakom svjesnom i zauzetom kršćaninu svojim duhom imala mnogo toga reći!

4. travnja (aprila)

Sveti Izidor Seviljski, biskup i crkveni naučitelj (556-636)

I sveti je Izidor svoj životni vijek morao provesti u jednom burnom razdoblju, u kojem još nije bila dovršena seoba naroda sa svim svojim potresima i teškim posljedicama, a na unutarnje-crkvenom planu borba između arijanaca i pravovjernih kršćana. Svojom snažnom ličnošću udario je pečat tome vremenu u svojoj domovini Španjolskoj, no njegov je lik i djelo od univerzalnog značenja kako za Crkvu tako i za zapadnu kulturu uopće.

Izidor se rodio oko godine 556. u gradu Sevilli kao sin uglednog časnika i visokog činovnika, koji je službovao kod gotskog kralja Athanagilda. Prilično rano je izgubio oba roditelja pa je brigu za njega preuzeo stariji brat Leander, koji je bio opat jednoga samostana. To je bilo od presudnog značenja za svu njegovu budućnost, jer se Izidor zadojio monaškom pobožnošću, a još više ljubavlju prema knjizi i znanstvenom radu. Odgoj koji je primio od brata bio je strog, ali nije primio samo to već i svestranu izobrazbu. Pridružio se redovničkoj zajednici te postao redovnikom. U 30. godini naslijedio je brata u opatskoj službi. Tada je zapisao ovo: “U svome životu opat mora biti svojim redovnicima savršen uzor poslušnosti, uvjeren da ništa ne može zapovijedati što sam prije ne izvršava. On mora sokoliti svakoga pojedinoga prema njegovu temperamentu i potrebama.”

Kao opat Izidor je želio biti jednako pravedan i objektivan prema svima, no znao je dobro da se pravednosti mora pridružiti i očinska ljubav, jer je redovnička zajednica jedna obitelj kojoj je on otac i počelo jedinstva. Stoga se svim marom trudio oko sloge i jedinstva srdaca među redovnicima.

Napisao je i djelo Regula monachorum – monaško pravilo, u kojem se pokazuje pravi majstor i zakonodavac. U tom i u svim svojim drugim djelima pokazao se kao čovjek logike, reda i sustava. Prema njemu redovnički se život mora sastojati od potpunog odricanja samoga sebe, strogog siromaštva, postojanosti i ustrajnosti u dobru, liturgijske molitve i rada. Njemu se pripisuje glasovita izreka, koja je ušla u sve redovničke zajednice: “Sve što redovnik dobije ili privrijedi nije za njega već za samostan.” Izidor je bio i veliki revnitelj redovničke stege, ali je dobro znao da ona ne smije biti sama sebi svrhom već mora služiti višim ciljevima. Zato je imao i razumijevanja za ljudske slabosti svoje subraće. Pristupao je k njima ne kao strog i neumoljiv poglavar, već kao samilostan otac, koji suosjeća sa svojom subraćom. Kako je bio čovjek široke kulture, dobro je poznavao i istočnjačku pustinjačku i monašku tradiciju i literaturu te, oslanjajući se i na nju, konkretnim je primjerima protumačio oko kojih vrlina redovnik naročito mora nastojati.

Izidor je bio rođeni učenjak. Zato mu je knjižnica bila kao neko svetište u kojem se jako dobro osjećao i snalazio kao kod kuće. Čitao je djela velikih učitelja, naročito Origena, jednoga od najvećih učenjaka starokršćanske aleksandrijske škole. Poznavao je dobro stare pjesnike, filozofe, povjesničare, prirodoslovce i tako je postao jednim od najboljih poznavalaca stare grčkorimske kulture. U njoj je bio enciklopedijski verziran. Uočio je sve vrijednosti starovjekovne kulture i smatrao svojim životnim zadatkom da je prenese kasnijim vremenima. Taj je zadatak odlično ispunio i u tome je njegovo povijesno značenje.

Sveti Izidor, kao i toliki sveti ljubitelji knjiga, davao je prednost knjizi nad knjigama – Bibliji. U izlaganju Biblije mnogo se oslanjao na sv. Jeronima, “najvećeg naučitelja u tumačenju Pisama”. Kao vatreni štovalac aleksandrijske biblijske škole i on je prihvaćao alegorijsko tumačenje Svetog pisma. Glavno mu je biblijsko djelo Quaestiones in Vetus Testamentum (Pitanja koja se odnose na Stari zavjet). Izidor bi po svojoj naravi i sklonostima najradije ostao tihi kabinetski radnik, koji sjedi nad knjigama, ali Bog ga je čekao i na drugom mjestu. Godine 601. morao je naslijediti na biskupskoj stolici u Sevilli svoga brata Leandra. Biskupovao je 30 godina, a resila ga je svestrana učenost i veliki govornički dar: vrline tako potrebne odgovornom pastiru duša.

Kako je Izidor sam bio vrlo izobražen čovjek i mnogo držao do izobrazbe, tako se kao biskup izvanredno brinuo da i njegov kler po svom odgoju i učenosti bude što više na visini svoga poslanja. Stoga je njegova teološka škola u Sevilli postala najuglednija znanstvena crkvena ustanova u čitavoj Španjolskoj onoga vremena. Biskup se brinuo da njegov kler bude uzoran u svakome pogledu, a sam mu je u tome bio najbolji primjer.

Sveti Izidor je također divan uzor žarke domovinske ljubavi. Pod vodstvom Gotâ očekivao je jedinstvo čitave Španjolske i to pod zastavom križa. Da bi se to ostvarilo, napisao je veliki zbornik prava zvan Hispana, koji je u čitavoj Španjolskoj bio na snazi sve do svršetka XII. stoljeća.

Svoju domovinu, a i svu Europu, zadužio je svojim glavnim djelom Etymologiae. To je prva poznata enciklopedija. To je djelo u srednjem vijeku poslije Svetoga pisma bilo najviše čitano i ponovno izdavano.

Na sveopćoj španjolskoj sinodi biskupa godine 633. u Toledu između 62 biskupa Izidor je bio po redu prvi. Svi su ga cijenili i kao učenjaka i sveta čovjeka. Taj, možda najslavniji čovjek stare Španjolske, umro je 4. travnja 636. u svome rodnom gradu Sevilli. Pokopan je uz svoga svetoga brata Leandra i sestru Florentinu.

Ovaj prikaz o velikom naučitelju Crkve završimo s nekim njegovim mislima!

“Neka nas moljenja očiste, a čitanje poduči! Jedno je i drugo dobro, ako se može; ako se pak ne može, bolje je moliti nego čitati.

Tko želi biti stalno s Bogom, mora često i moliti i čitati. Kad naime molimo, mi s Bogom razgovaramo, a kad čitamo, Bog s nama govori.

Svaki je napredak plod čitanja i razmišljanja. Što ne znamo čitanjem učimo, a što smo naučili kroz razmatranje očuvamo.

Jednu i drugu blagodat pruža čitanje svetih Pisama. Ono poučava razum pameti, ali isto privodi čovjeka, otrgnuta od ispraznosti svijeta, k ljubavi Božjoj.

Pravi će čitač biti daleko spremniji da radije prenese u djelo što je pročitao nego da samo zadrži spoznaju. Manja je naime kazna, ako ne znaš za čim čezneš, nego ako ne ispunjaš što si upoznao. Čitajući čeznemo za znanjem, ali isto tako imamo dužnost ispuniti što naučismo kao ispravno.

Nitko ne može dokučiti smisao Svetog pisma, ako se čitanjem s njime ne sprijatelji. Stoji napisano: Ljubi ga i podići će te, proslavit će te, kad ga budeš zagrlio…”

Blažena Aleta

Mnogi su sveci imali divne majke, žene duboke vjere i pobožnosti te izvanredno požrtvovne ljubavi, koje su nesebično živjele samo za drugoga. Takva je bila i majka svetoga Bernarda, blažena Aleta. Potjecala je iz ugledne obitelji burgundskih vojvoda. Otac joj se zvao Montbard, a majka Umbelina di Ricey. Rodila se u drugoj polovini XI. stoljeća, negdje oko god. 1070. Udala se vrlo rano, kad joj je bilo tek 15 godina, za Tescelina Sauroa, gospodara dvorca Fontaine-les-Dijon, koji bijaše čovjek velike kreposti. On je u njoj dobio životnu družicu vrijednu sebe.

Brak je bio sretan i plodan. Aleta je rodila, kako kažu životopisci, 7 sinova ne samo svome mužu, već i Bogu. Najslavniji je među njima sveti Bernard. Njegov primjer povući će svu braću u samostan.

Aleta je bila uzorna žena i majka koja je i svoju djecu dobro odgajala te im svojim umješnim odgojem pripomogla da su postali potpuni ljudi, zreli kršćani, a sve ih je resila neka kršćanska viteška otmjenost i finoća. Bili su plemeniti više po duhu i srcu nego po krvi.

Aleta je bila ne samo savršena odgojiteljica svoje djece, već i majka siromaha, nemoćnika i bolesnika. Bila je velika u djelima kršćanske ljubavi. Sama bi išla od kuće do kuće i tražila najbjednije, bolesne, zapuštene te se za njih majčinski pobrinula. Nije se ustručavala nikakva posla u službi bližnjega, pružajući sve moguće usluge. Na blagdan Svetog Ambrozijana, zaštitnika njihova mjesta, Aleta bi pozvala u svoj dvorac sve svećenike koji su došli na crkvenu svečanost te ih sama posluživala kod stola.

Aleta nije dugo živjela, ali je svoj život dobro ispunila rodivši i odgojivši sinove, čineći dobro svakome. I na nju možemo mirne duše primijeniti pohvalu Svetog pisma vrsnoj ženi. Za nju vrijede Mudračeve riječi: “Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima… Svoja usta mudro otvara, i pobožan joj je nauk na jeziku. Na vladanje pazi ukućana i ne jede kruha besposlice. Sinovi njezini podižu se i sretnom je nazivaju, i muž njezin hvali je. Mnoge su žene bile vrsne, ali ti ih sve nadmašuješ. Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu” (Izr 31,20.26-30).

Geranno, opat St. Benigna u Dijonu, sahranio je tijelo blažene Alete u kripti crkve svoga samostana. Na sarkofagu je dao uklesati likove njezinih sedam sinova redovnika, koji su bili najljepši ures te neusporedive majke. Puk je u Burgundiji štuje kao najljepši ures svoga kraja.

3. travnja(aprila)

Sveti Rikard, biskup (1197/8-1253)

Svetog Rikarda, biskupa Chichestera u Engleskoj, prikazuju obično s kaležom podno nogu, na uspomenu onog događaja kad je svecu za vrijeme svete mise pao kalež s oltara, a svete prilike se ipak nisu prolile. Zanimljivo je da ga kao svoga zaštitnika zazivaju kočijaši. To je, možda, zato što je svetac jedno razdoblje života radio na poljskom dobru svog oca te se služio kolima i konjima.

Sveti Rikard se rodio nama nepoznatog dana godine 1197. ili 1198. u mjestu Wich, današnji Droitwich, u grofoviji Worcestershire, kao sin maloga posjednika. Rano je ostao bez roditelja, a brigu za njega, njegova starijeg brata i sestru preuzeli su skrbnici. No ti su vrlo slabo brinuli brigu za svoje štićenike tako da je, kad je najstariji od njih postao punoljetan, samo još vrlo malo ostalo od obiteljskog imanja. Rikard je vrlo rano osjetio u sebi želju za naukama i za svećeništvom. Nadao se da će tako pomoći pridignuću materijalnog stanja obitelji. Kao student u slobodno je vrijeme išao za plugom i obavljao druge seljačke poslove da bi si namakao potrebnih sredstava za daljnje nauke. Videći njegov stariji brat njegovu silnu radinost tako se time zanio da je sav još preostali posjed prenio pravno na njega, zbog čega se kasnije pokajao. Rikardu su se pružile prilike za dobru ženidbu, no on je posjed vratio bratu, ženidbu odbio te pošao u Oxford na daljnji studij.

Na Sveučilištu u Oxfordu je studirao pod vodstvom budućih biskupa Roberta Grossetesta i Edmunda Richa. Iz Oxforda je prešao na studij najprije u Pariz, a zatim u Bolognu. Na starome Bolonjskom sveučilištu studirao je kroz 7 godina kanonsko pravo. Tu mu se opet pružila prilika za primamljivu ženidbu, no on ju je i taj put odbio.

Godine 1235. Rikard se vratio u Oxford te je doskora bio imenovan rektorom Sveučilišta. Njegov nekadašnji profesor i pokrovitelj Edmund postao je u međuvremenu kenterberijski nadbiskup i engleski primas. U toj se službi sjetio svoga vrijednog đaka te ga postavio za kancelara svoje nadbiskupije. U njemu je dobio vrlo vrijednog suradnika i pomoćnika koji je nastojao oko obnove klera, a i borio se protiv kraljeva presizanja u crkvene poslove. Rikard još nije bio svećenik. Kad je umirao njegov nadbiskup, odlučio je postati svećenikom. Zato je još kroz 2 godine studirao teologiju kod dominikanaca u Orléansu.

Nakon svećeničkog ređenja godine 1242. vratio se u domovinu kao jednostavan svećenik te je djelovao kao župnik u župama Charing i Deal u Kentu. No brzo ga je uzeo za kancelara novi nadbiskup-primas Bonifacije iz Savoje.

God. 1244. Rikard je izabran za biskupa u Chichesteru, ali je protiv toga izbora odlučno bio kralj Henrik III. Rikard je bio pristalica crkvenih reformi, a to kralju nije odgovaralo. Međutim je njegov izbor potvrdio papa Inocent IV. te ga sam posvetio za biskupa godine 1245. Bilo je to u Lyonu, u katedrali Sv. Ivana, gdje je Papa predsjedao općem saboru.

Kralj je tvrdokorno odbijao novog biskupa, svojim podanicima branio da ga slušaju i tako je Rikard neko vrijeme proveo kad Šimuna Tarringa, svećenika svoje nove biskupije. Iako je bio bez ikakvih sredstava, dao se na vizitaciju svoje biskupije. Kroz to je vrijeme održao i sinode za svećenike te sastavio Constitutiones, tj. crkvene zakone prema naputcima dekreta Lateranskoga sabora.

Kad se Papa zaprijetio Kralju izopćenjem, on je napokon popustio i Rikard je ušao u posjed svoje biskupije. Rikard je bio čovjek velike ljubavi prema bližnjemu. Uvijek je prema svakom bio prijazan, uslužan, gostoljubiv, prema grješnicama pun milosrđa i samilosti. Dijelio je obilno milostinju. Zbog toga mu je netko prigovorio da su njegovi izdaci uvijek veći od primitaka. Sveti je biskup na to mirno odgovorio: “Uzmite uz milostinju još i moga konja! On se nalazi u dobrom stanju pa se može lijepo unovčiti. Prodajte sve to, a meni donesite novac za moje siromahe!”

Sveti je Rikard revnovao za svećenički stalež da bi dostojno vršio svoju uzvišenu službu. Od svećenika je tražio da sa strahopočitanjem i dostojno služe svetu misu, da obdržavaju celibat, da žive u svojoj rezidenciji i da nose svećeničko odijelo. Od vjernika je zahtijevao da nedjeljom i blagdanom pribivaju svetoj misi, da nauče napamet osnovne molitve: Očenaš, Zdravo Mariju i Vjerovanje. Biskupova su osobita briga bili stari nemoćni svećenici kao i bolesnici uopće.

Kad je godine 1253. propala križarska vojna sv. Ljudevita IX., Rikard je propovijedao novu križarsku vojnu, no ne kao neki politički pohod, već kao zov na novi život i otvorenje Svete zemlje za sve pobožne hodočasnike. U tom je radu imao priličan uspjeh u Sussexu i Kentu, osobito među nezaposlenim mornarima. Dok je nastojao oko izgradnje nove crkve u Doveru u čast svome starom prijatelju sv. Edmundu, biskupu, Rikard se teško razbolio te 3. travnja 1253. ovaj život zamijenio boljim.

Papa Urban IV. proglasio je Rikarda 22. siječnja 1262. svetim. 16. lipnja 1276. njegovo je tijelo u prisutnosti kralja Eduarda I., brojnih biskupa i dostojanstvenika preneseno iz groba i položeno ispod glavnoga oltara katedrale u Chichesteru. Tom je zgodom kraljevom darežljivošću načinjen i vrlo bogat svečev relikvijar. 20. studenoga 1538. uništio ga je kralj Henrik VIII. tako da se od onda više ne zna za svečeve relikvije.

Kroz srednji vijek narod je vrlo mnogo hodočastio na njegov grob. Blagdan mu slave 3. travnja jednako katolici kao i anglikanci.

Sveti je Rikard bio, doista, uzoran i vrlo aktivan biskup. Bio je veliki prijatelj redovnika, osobito benediktinaca, franjevaca i dominikanaca. Brinuo se mnogo za trajnu izobrazbu i odgoj svojih svećenika. Svoju je imovinu svu ostavio u dobrotvorne svrhe, za pomoć sirotama i udovicama, a i sasvim socijalne, kao što su izgradnja cesta i mostova. Po njegovim idejama i brigama za čovjeka mogli bismo ga mirne duše staviti u naše doba. On je, doista, vrlo suvremen svetac i biskup.

2. travnja (aprila)

Sveti Franjo Paolski, pustinjak (1416-1507)

Ovaj u našim krajevima malo poznat i zato malo štovan svetac rodio se godine 1416. u Paoli, u Kalabriji, u Italiji, a umro 2. travnja 1507. u Plessis-les-Toursu, u Francuskoj. Dobro je ipak bar malo upoznati svakoga koji je savršeno živio evanđeoski ideal, pogotovo one koji se nalaze u obnovljenom kalendaru cijele Crkve. Svi nam oni imaju reći neku poruku. Poruka sv. Franje Paolskoga sastojala bi se u onome što je zapisano na jednom njegovu vrlo starom portretu, a to je Caritas et Humilitas – ljubav i poniznost. To su baš evanđeoske kreposti koje Krist uči riječju i primjerom.

Da bi što bolje ostvarivao evanđeoski ideal poniznosti, sveti je Franjo Paolski redovničkoj zajednici koju je osnovao dao naziv “Minimi”, a to znači najmanji.

Smatrao je da će ljubav najbolje ostvarivati potpunim odricanjem i neprestanom žrtvom. Zato je svojoj redovničkoj zajednici propisao vrlo strog život s neprestanim postom, odricanjem uživanja mesa i vina. Njegov pak osobni život bio je sav ispunjen radom, šutnjom, postom i noćnim bdjenjem. Za naše prilično razmaženo doba, sve manje sposobno za bilo kakvo odricanje, neće biti zgorega da si dozove u pamet primjer ovoga tipično srednjovjekovnoga sveca. Njegova strogost s obzirom na uživanje zemaljskih dobara neka nas potakne da ne budemo neumjereni i razuzdani! Krist od svojih sljedbenika traži ipak da se vladaju po zakonu odricanja.

Evo kako je svetac obrazložio svoje redovničko pravilo o neprestanom postu: “Ako tijelo posti, duh će biti očišćen, osjećaj uzdignut, put podložna duhu, srce ponizno i skrušeno; tada požuda ne nalazi više nikakva pogodna tla, plamen se strasti gasi, a namjesto njega pali se svjetlo čistoće.”

Vrijednost posta ističe Crkva i u korizmenom predslovlju: “Bože, ti tjelesnim postom suzbijaš opačine, uzdižeš dušu, daješ krepost i nagrade…” A u korizmenom himnu “Čuj, Stvoritelju, milostiv” Crkva moli:

Daj moć da žudnje tjelesne

Uzdržljivošću morimo,

Da srca, grijeh odbacivši,

Ne dadu paše strastima!

Nama, djeci posve drugog vremena, takva strogost sv. Franje Paolskoga može izgledati jako tmurna, no za njega i njegove duhovne sinove ona je bila “blag i svet zakon”. A taj ih je zakon posvetio, i to je ono važno i vrijedno, i zato se je dobro i danas u to zamisliti. Zar smo mi danas sljedbenici jednoga drugoga ili drugačijega Krista nego što su to bili srednjovjekovni sveci? Mi danas volimo naglašavati više uskrsloga i proslavljenoga Krista koji donosi radost, ali ne smijemo zaboraviti da je i Krist do uskrsnuća došao križnim putem, mukom i smrću na križu. I to je jedini put do uskrsnuća. Drugoga puta, doista, nema!

Unatoč strogom i isposničkom životu sv. Franjo je doživio lijepu starost. I suvremena medicina kaže da umjeren i trijezan život čovjekov vijek prije produljuje nego skraćuje. Stari egipatski pustinjaci Pavao, Antun i drugi umirali su kao stogodišnjaci. Preveliko obilje više škodi nego koristi. Danas ono može biti i grješno kad toliko ljudi gladuje jer nema što jesti.

Život sv. Franje Paolskoga kao i svakoga sveca može biti lijepa opomena nama kršćanima da nikada ne smetnemo s uma svoje vječno predodređenje. Žalosno je ako ta opomena ostaje glas onoga koji vapi u pustinji, ako ne nailazi na odjek. Njegovo herojsko odricanje od svih udobnosti života nije, na žalost, moglo spriječiti provalu reformacije, koja je zadala strašan udarac crkvenom jedinstvu, jer tadašnji duhovni vođe Božjega naroda nisu nimalo slijedili njegov evanđeoski primjer, a i sam je puk bio gluh i lijen da shvati uzvišenu misao žrtve pustinjaka iz Kalabrije. Oh, ti jadni sveci, zašto uvijek ostaju tako neshvaćeni? – Zato što i Krista, njihova učitelja, mnogi nisu shvatili, a i danas ne shvaćaju. A shvatiti Krista i njegove svece znači dati jedino ispravan pravac svome životnom putovanju i ispuniti svoj život jedino vrijednim i neprolaznim sadržajem.

Crkva je ipak odala priznanje Franji Paolskome proglasivši ga svecem već 12 godina poslije njegove smrti. Bilo je to godine 1519. kad je poplava reformacije s teškim posljedicama počela plaviti Njemačku i velik dio ostale Europe. Dobro je da je renesansni papa Leon X., vođen, sigurno, Duhom Svetim, kanonizirao sv. Franju i time upravio pogled kršćanskoga puka prema jednom kršćaninu koji je istinski živio prema Evanđelju.

Sveta Marija Egipatska, pokornica

Među najljepše pjesničke tvorevine što nam ih je ostavila kršćanska starina ide život svete Marije Egipatske, najprije velike grješnice, a zatim obraćenice i pokornice. Tako to tvrdi učeni H. Delehaye. Međutim, ta više pjesnička nego stvarna slika jedne svetice nije ipak čista izmišljotina, već se temelji na jednoj palestinskoj predaji koja je nastala oko groba pokornice i pustinjakinje koja je stvarno postojala. Čujmo je!

Marija je rodom iz Egipta. Kad joj je bilo 12 godina, pobjegla je iz očinske kuće u lučki grad Aleksandriju da bi ondje provodila život po miloj volji, u slobodi koja je zapravo raspuštenost. Bila je obična kurtizana koja je, podajući se nećudorednom blatu, proživjela 17 godina. Jednog dana, videći skupinu hodočasnika kako se ukrcavaju u lađu da bi pošli u Jeruzalem, vođena više znatiželjom i avanturizmom, i sama se ukrcala u brod. Nadala se da će njezin ženski čar biti dostatan da plati troškove putovanja. Njezinom pokvarenom i raskalašenom životu bit će kraj tek u Jeruzalemu.

Na blagdan Svetog Križa htjela je s ostalim hodočasnicima ući u staru časnu baziliku. No, kakogod je pokušavala prekoračiti prag crkve, neka ju je tajanstvena sila neprestano zaustavljala. Opazivši u to jednu milosnu sliku Bogorodice Marije, pala je na koljena i zamolila je da je oslobodi. Bio je to za nju trenutak milosti i obraćenja. Mogla je s ostalima ući u crkvu te ondje počastiti relikviju svetoga Križa. Udovoljivši svojoj pobožnosti, zamolila je Presvetu Bogorodicu da joj pokaže put pokore.

U taj je čas osjetila unutarnji poziv da se uputi prema rijeci Jordanu. Izlazeći iz grada neki joj je nepoznati čovjek pružio tri srebrnika da si još posljednji put kupi nešto zemaljske hrane. Došavši na Jordan ušla je u jedno svetište Sv. Ivana Krstitelja da se preporuči Isusovu preteči, a zatim je ušla u rijeku da se očisti. Vrativši se u crkvu primila je svetu pričest, otišla u pustinju i započela pustinjski život.

Jednoga dana neki jeromonah po imenu Zozim iz jedne palestinske laure pošao je da po pustinjačkom običaju dio svete korizme provede u pravoj pustinji. Ondje susretne neobičnu pokornicu koja mu ispripovjedi svoj život. Završivši zamoli ga da je na označenom mjestu pronađe sljedeće godine na Veliki četvrtak i da joj donese svetu pričest. Monah je to obećao i sljedeće godine vjerno ispunio svoje obećanje. Opet su se dogovorili da će se sastati za godinu dana. Kad je Zozim opet došao, našao ju je mrtvu. Prije smrti napisala je na tlu ovo: “Oče Zozime, sahrani tijelo ponizne Marije! Vrati zemlji što je od nje, pridruži prah prahu i u Božje ime moli za me! Umrla sam u mjesecu farmouti prema egipatskom brojenju, a što odgovara travnju prema rimskome, u noći muke našega Spasitelja, okrijepljena duhovnom hranom.”

Zozim je odmah shvatio da je Marija umrla još prošle godine u isti dan u koji joj je podijelio svetu pričest. On ju je sahranio, vratio se u samostan te svome igumanu Ivanu i svojoj subraći ispripovjedio njezin čudesni život.

Kasnije su se brojni pisci dali na pisanje životopisa Marije Egipatske, među njima sv. Sofronije, jeruzalemski biskup, a njegovo je djelo preveo na latinski Pavao đakon, i tako se i Zapad upoznao s tom sveticom. Nju je uvrstio u svoju Zlatnu legendu i glasoviti pisac Giacomo da Voragine. Učeni crkveni povjesničar Baronius uvrstio je svetu Mariju Egipatsku u svoj martirologij i to 2. travnja. On jednostavno navodi ovo: “U Palestini pokop blažene Marije Egipatske, koja se naziva grješnica.” Ta je svetica u stara vremena bila silno štovana kako na Istoku tako i na Zapadu. Štovanje joj je bilo prošireno naročito u Rimu, Napulju, po svoj Kalabriji, u Tournaiu i Anversu. Njezin je lik nadahnjivao i velike slikare pa je ovjekovječiše remek-djelima: Puccio Capanna, Pietro Novelli, José Ribera, Hans Memling, Pietro Berrettini i drugi.

Isusova prispodoba o izgubljenom sinu i legenda o Mariji Egipatskoj imaju jednu tako duboko ljudsku i kršćansku poruku. Čovjek je slab, strasti jake, može duboko pasti, ali uz milost Božju postoji i mogućnost obraćenja. Likovi velikih grješnika i obraćenika himan su Božjem milosrđu. Milosrdni Bog preko proroka Ezekijela poručuje ovo:

“Sine čovječji, reci Domu Izraelovu: Vi govorite: Prijestupi i grijesi naši pritišću nas i zbog njih propadamo! I da još živimo? Odgovori im: Života mi moga – riječ je Jahve Gospoda – nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov!” (Ez 33,10-11).

Razmišljajući o svetoj Mariji Egipatskoj dobro je da se toga sjetimo.

Blaženi Dominik Tuoc, mučenik (1789-1839)

Indokina je od početka svoje kršćanske povijesti pa sve do danas dala mnogo mučenika. I ona se nije mogla ukloniti velikom zakonu da je samo krv mučenika sjeme novih kršćana. Na sreću je ta mukama i progonstvima ispaćena zemlja uvijek imala sinova i kćeri koji su na oltaru Crkve uvijek bili spremni sve žrtvovati, pa i život. I blaženi mučenik Dominik Tuoc svjedoči za to.

On se rodio godine 1789. kad je Europom odjekivala himna Francuske revolucije. Rodio se tamo daleko na istoku u Trung-Lao, u Indokini. Stupio je 17. travnja 1811. u red sv. Dominika te primio bijeli redovnički habit iz ruku blaženog Ignacija Delgada. Kad je kralj Minh-Manh godine 1839. započeo okrutno progoniti kršćane i njihove misionare, Dominik se našao sakriven u mjestu Xuong-Dieu, u istočnoj Indokini, u kući jednog dobrog i vjernog kršćanina, koji se zvao Nhieu-Thinh. Tu ga je 2. travna iste godine uhvatio nepomirljivi neprijatelj kršćana, a veliki kraljev ulizica, sudac Dat Phang. On se takvim prepadima želio ulagivati svome vladaru te na tuđi račun utvrditi svoj vlastiti položaj, kako to već rade nitkovi i podlaci, ljudi bez značaja i poštenja, kruhoborci i slugani režima.

Dominik je tada bio već svećenik. Narod ga je htio osloboditi iz ruku krvnika, no jedan je od njih pun mržnje nahrupio na nevinog dominikanca i umlatio ga nekim željeznim štapom. I tako je blaženi Dominik poginuo kao žrtva za svoju svećeničku vjernost i dostojanstvo. Uvrstio se u broj onih koji su svoju rodnu zemlju zalili svojom krvlju da bi u njoj rasli plodovi kršćanskoga života. Papa Leon XIII. proglasio ga je 27. svibnja 1900. blaženim i postavio na svijećnjak da kao primjer svećeničke, redovničke i misionarske revnosti svijetli svima. Njegova se časna uspomena svake godine na osobit način slavi na današnji dan.

1.    travnja (aprila)

Sveti Hugo, biskup († 1132)

Sveti Hugo, slavni biskup Grenobla u Francuskoj, jedan je od onih biskupa koji su dugo biskupovali. No godine njegova biskupovanja nisu uvijek bile mirne. Bilo ih je i burnih i nemirnih. Uzrok bura bile su razne krize u Crkvi koncem XI. i početkom XII. stoljeća. Crkva je u borbi s njemačkim carem Henrikom IV. nastojala osloboditi se od cezaropapizma, uplitanja države u posve crkvene poslove, kao što su imenovanje biskupa, opata te njihovo uvođenje u službu. Biskupi su se morali boriti protiv sebičnosti velikaša koji su nastojali od crkvenih posjeda i nadarbina ušićariti što više koristi, ali i protiv svećenika koji se nisu podlagali crkvenoj disciplini, osobito obdržavanju celibata. Eto, u takvim je povijesnim prilikama živio i djelovao kao biskup sveti Hugo.

On je vrlo mlad godine 1080. postao biskup Grenobla namjesto jednoga biskupa koga je Rimska sinoda zbog simonije, tj. kupnje crkvene časti, morala skinuti s biskupske stolice. Stupivši na čelo biskupije nastojao je u duhu takozvane grgurovske reforme obnoviti povjerenu mu Crkvu. U tome su mu mnogo pomogli redovnici, osobito kartuzijanci, koji su u njegovoj biskupiji otvorili svoju prvu naseobinu, i benediktinci. Sv. Hugo je osnovao i dvije opatije regularnih kanonika: St. Martin de Miséré i St. Jeoire.

Kartuzijanac Guigo, koji je sa sv. Hugom kroz četvrt stoljeća održavao redovite veze, postao je i njegov prvi životopisac. On naglašava kod njega osobito dvije crte: izvanrednu aktivnost, ali i duh molitve i kontemplacije. Premda je Hugo gotovo polovinu svoga života bio prisiljen na obranu svoje Crkve i njezine čistoće, dakle morao voditi žilavu borbu i neprestano raditi, ipak je osjećao veliku sklonost k povučenom životu i sabranosti.

Stoga je, unatoč silnoj zaposlenosti, davao oduška i molitvenom životu, iz kojeg je crpio snagu za što bolje izvršavanje svoga poslanja. On je po naravi bio rođeni monah, ali kome ipak nije bilo dano uživati u tihom i mirnom samostanskom životu. Crkva ga je bacila na frontu, u borbu, on ju je slušao i vjerno izvršavao svoj zadatak.

Hugo je imao izvanredne upravljačke sposobnosti. Vođen njima mnogo je učinio i za svoj biskupski grad Grenoble. Sagradio je jedan kameni most, središnju tržnicu, tri bolnice: jednu za muškarce, drugu za žene, treću za gubavce. Obnovio je katedralu i crkvu Sv. Vinka, a zahvaljujući jedino njegovoj djelatnosti još se i danas čuva kao vrijedan povijesni spomenik kripta sv. Lovre. Bio je i vrlo ugledan sudac u sukobima između dijecezanskoga i redovničkoga klera te između klerika i svjetovnjaka. Vršio je silan utjecaj na javni život svojim propovijedima, koje su bile vrlo rječite. Bio je veliki prijatelj sv. Brune, osnivača kartuzijanaca. Prvih 48 godina kartuzijanskoga reda usko je povezano uz sv. Hugu iz Grenobla. On je kartuzijance sve do svoje smrti podupirao savjetima i raznim dobrima.

Sveti Hugo je umro 1. travnja godine 1132. okružen svojim dragim kartuzijancima, kojima je bio veliki prijatelj i zaštitnik. Već dvije godine nakon smrti proglasio je papa Inocent II. 22. travnja 1134. Hugu svecem.