PRIČA O DJEVOJCI I NJEZINU NASLJEĐU

Na kraju sela u staroj trošnoj kući živjela lijepa i neobična djevojka.Od bake je naslijedila karte.Osim jedne koze,starog kreveta i peći,karte su joj bile jedino bogatstvo.Gledajući prekrasne slike na kartama,vidjela je puno neobičnih prizora koji će se dogoditi u budućnosti.Vidjela je da će biti pozvana pred učenu osobu i da će njezina tajna biti otkrivena.Ali baka koja je došla tko zna od kuda,nitko u selu to nije znao,zamolila je prije smrti unuku da ne govori nikome o kartamai onome što vidi.Zamolila je djevojku da to ostane tajnom.Budući da je bila pismena,a naučila je i unuku pisati,neka unuka ono što vidi zapisuje na papir koji je ona sa sobom donijela još davno kad je u selo došla.

Sve je bilo dobro dok jedna radoznala susjeda nije,vireći kroz prozor,vidjela što djevojka radi.Brzo je otrčala u crkvu k svećeniku i optužila djevojku da nešto čara,crta i zapisuje,zbog čega će se sigurno dogoditi veliko zlo u selu.

Pozove svećenik u crkvu djevojku kako bi ispitao istinitost optužbe radoznale žene.Još joj poruči da donese karte. Snebivala se jadna djevojka,otkud svećenik zna za njezino naslijeđe.Ali kako je bila jako pobožna,uze svoje blago i zaputi se u crkvu.Dočeka je ozbiljan svećenik,jer i optužba je bila ozbiljna,i upita:˝Čuo sam da čaraš,a ljudi vjeruju da će se zbog toga dogoditi neko zlo u selu.Ne mogu ih razuvjeriti dok sam ne čujem istinu pa te lijepo molim da mi je objasniš što radiš s tim kartama,što vidiš u njima što zapisuješ i crtaš,da bih mogao pravedno prosuditi.Želim samo biti pravedan i obaviti svoju dzžnost pred bogom i ljudima.˝

Djevojka smjerno odgovori:˝Istina je najveći dar pred Bogom i ja ću vam potanko objasniti što radim i što vidim.Iako mi je baka rekla da je to tajna,da o njoj ne smijem pred neukim ljudima govoriti,vama ću reći,vi ste učeni pa prosudite.Meni karte pokazuju svu Božju veličinu o kojoj vi na drugi način govorite meni i narodu.

A sada me poslušajte.˝ Najprije iz svoje škrinjice koju je nosila,izvadi karte zamotane u bijelo laneno platno i raširi ih po stolu.Izvuče kartu as i reče: ˝Kad vidim ovu kartu,iz nje čitam poruku o postojanju jednog jedinoga,jedinstvenog Boga,vidim prvi dan kada Bog stvori Zemlju.Jedno je otac svih stvari,ono je nedjeljivo,ali iz njega je sve nastalo.On je stvorio čovjeka i u njega udahnuo dio svoga duha i božanskog duha.˝

Tada pokaza na dvojku i reče:˝Dva me podsjeća na drugi dan stvaranja,kad Bog reče:´Neka bude svjetlost!´Dva predstavlja i Stari i Novi zavjet,predstavlja i sveti sakrament vjenčanja.Podsjeća me na Božje obraćanje Noi kad ga je uputio da izgradi arku i ukrca u nju od svake vrste po dvoje,muško i žensko,što Noa i učini.

Kad gledam u trojku,govori mi o Svetom Trojstvu-Ocu,Sinu i Duhu Svetom.O trećem danu kada Bog razdvoji zemlju od voda.Tri ima i značenje tajne vremena-prošlosti,sadašnjosti i budućnosti,tajne prostora koji čini tri odrednice-dužina,širina i visina.Podsjeća me i na tri dijela čovjeka:glavu-gnijezdo ideja i inteligencije,srce-dvoranu nebeskih sjećanja i tijelo-hram duše izgrađenod zemaljskih elemenata.

Četiri mi govori o četiri evanđelista:Marku,Luki,Mateju i Ivanu.O četvrtom danu kada Bog stvori Sunce,Mjesec i zvijezde što upravljaju danima,mjesecima,godinama.Četiri govori i o čvrstini,temeljitosti i postojanosti,četiri su elementa,četiri strane svijeta,četiri godišnja doba,a i u kartama su četiri boje.

Petica mi govori o pet velikih proroka koje je Bog odabrao da posvete narod Izraela i na pet mudrih djevica koje upališe njihove svjetiljke;petog dana Bog stvori ribe i ptice.Postoji pet mističnih značenja;pentagram je sastavljen od pet svetih slova i pet je broj čovjeka,simbol njegova jedinstva s kozmosom.

Kad vidim broj šest,govori mi o tome da je Bog stvarao svijet šest dana i da je šestog dana stvorio zemaljske životinje i čovjeka na svoju sliku i priliku.Šest je savršen broj,jedini koji je jednak zbroju svojih polovica,svojih trećina i svojih šestina.Šest predstavlja i Božju zapovijed čovjeku:´Radit ćeš šest dana,a sedmog nećeš poduzimati nikakva posla već ćeš se odmarati.´

Sedam mi govori o sedmom danu kada se Bog odmarao diveći se vlastitim djelima.Sedam govori o sedam svjetskih čuda.Taj broj predstavlja i život jer predstavlja tijelo izgrađeno od četiri elementa:zraka,vatre,vode i zemlje te dušu čija sz tri elementa strast,želja i razum.Sedam je otvora u čovjekuu,sedam životnih centara koji povezuju četiri razine čovjeka.Sedam je smrtnih grijeha,sedam glazbenih nota,sedam dana u tjednu,sedam duginih boja.

Osam je broj koji govori o osam pravednika spašenih od potopa:Noi i njegovoj ženi,njegovom starijem sinu Samu i njegovoj ženi,srednjem sinu Hamu i njegovoj ženi i najmlađem Jaafetu i njegovoj ženi.Osam označava vječnost i puninu.Podijeljen jedan put,njegove su polovice jednake,podijeljen dvaput ostaje paran.˝

Djevojka zastade za trenutak,osmjehnu se i nastavi:˝Devet je broj temelja života,govori i o devet muza koje upravljaju umjetnošću i znanošću.Devet je broj gubavaca koje je izliječio Isus Krist Spasitelj.

Deset mi govori o deset Božjih zapovjedi koje je Bog dao Mojsiji na brdu Sinaju ispisanih na kamenim pločama.Deset predstavlja savršenstvo jer je jedini broj koji u sebi sadrži zbroj prva četiri broja.

Kad ugledam kartu jedanaest,paža,u svakom čovjeku prepoznajem Božje dijete i Božju zapovijed:´Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.´Vidim u toj zapovijedi kozmičku pravdu.

Iz kompleta izdvoji karte konjanika i nastavi dalje govoriti. Kraljica mi govori o svetim ženama,Prvoj ženi Evi,majci ljudskog roda,drugoj majci djevici koja na svijet donese Isusa Krista,našeg Gospodina.

Trinaest je i broj preobrazbe,broj promjena.Broj sudionika posljednje večere,kada je Isus znao istinu,tko će ga izdati,a tko zanijekati.

Kad vidim kralja,on mi govori o velikome kralju Bogu Stvoritelju Svemogućem,o mudrom kralju Salamonu,sinu Davidovu,i o prvom čovjeku,ocu ljudi Adamu.

Sada su ispred vas pedeset dvije karte koje označavaju pedeset dva tjedna u godini.

Četrdeset karata označenih brojevima govore mi očetrdeset dana i noći koje je Mojsije proveo na gori Sinaj,prije nego što je od Boga primio Zakon i svete zapovijedi za narod Izraela.˝

Tada djevojka u ruke uze karte konjanika,one numerirane brojem dvanaest.˝Ovo su posebne karte koje čovjeka podsjećaju na četiri anđela kerubina,anđele znanja koji govore o kozmičkom znanju u svim religijama čovječanstva.Te mi karte govore o dvanaest zviježđa,dvanaest zodijačkih znakova,dvanaest apostola,dvanaest mjeseci u godini,o dvanaest plemena Izraela,dvanaest vrata Jeruzalema.˝

Djevojka zašuti držeći još jednu kartu.Svećenik je pogleda i zapita:˝Sve si mi lijepo objasnila i zadivila me mudrost skrivena iza svih tih brojeva i slika,kojoj te je naučila baka.Ti si zaista u naslijeđe dobila blago.

Sada mi još reci što znači ta karta u tvojoj ruci.˝ ˝Ovo je karta Luda i za mene ona označava naivna čovjeka dobra srca.Čovjeka koji sa povjerenjem gleda na sve ljude.Tako je ja vidim,ali onaj koji me potkazao u njoj sigurno vidi budalu jer nju sam u ruci držala kad mi se učinilo da me kroz prozor netko gleda.˝

Svećenik s razumijevanjem pogleda djevojku,blagoslovi je i uputi kući.Posavjetova je da to znanje više ne taji već da pomaže ljudima.Reče joj još da se ljudi najviše boje onoga što ne znaju i ne razumiju.

Pozove onu radoznalu ženu i upozori je da je njezina radoznalost mogla završiti kobno.Ukori je zbog neznanja i posla kući.

Nakon tog događaja puno je ljudi posjećivalo djevojčinu kuću,dobar glas se daleko čuje.Kada bi odlazili od nje ozarena lica i s osmjehom,znala je djevojka da svoj posao radi dobro;za dobro i utjehu svoje je karte upotrebljavala.Znala je da bi i njezina baka bila sretna što njezino naslijeđeno blago pomaže mnogima.

Bog zna sve vaše snove! Ali izrecite ih jer se Bog ne miješa u poslove čovjeka bez njegove molbe!

POUČNE PRIČE

Starac na raskrižju

Jedan je starac zasjeo na raskrižju seoskih putova. Sjedio on tako i pušio lulu. Naiđe jedan putnik pozdravi starca i upitao ga za zdravlje. Uz to upita starca o selu koje stoji na tom putu, kakvo je, jer je on krenuo u svijet da nađe mjesto gdje bi volio živjeti. Upita njega starac kakvo je bilo selo iz kojeg je došao. Putnik mu reče kako su tamo ljudi bili zli i loši, kako je selo bilo na lošoj poziciji i još puno ružnih stvari o svom bivšem selu. Starac promisli pa mu reče na to kako je i ovo selo na lošoj poziciji i da su ljudi zli i da nije ni ovo mjesto dobro za njega.

I putnik ode dalje. Sjedi tako starac kad naiđe novi putnik sa gotovo istim

pitanjem; kakvo je selo koje stoji na putu jer on namjerava da nađe novo selo za živjeti.      Zapita starac i ovoga putnika kakvo je bilo selo iz kojeg je on došao, a putnik odgovori da je selo bilo lijepo, i da su ljudi bili dobri, ali da je on dobio želju upoznati još sela i još ljudi i da je zato krenuo u svijet.

Starac bez razmišljanja reče putniku da je ovo selo lijepo i da su ljudi dobri i da će mu u i ovom selu biti lijepo živjeti.

Bog i čovjek

Stvori Bog magarca i reče mu: bit ćeš magarac, radit ćeš od zore do mraka, teglit ćeš na svojim leđima sve što ti stave i živjet ćeš 30 godina.

Magarac odgovori: neka bude volja Tvoja, ali zar nije 30 godina previše ? Zar ne bi bilo bolje 10 ? I Bog usliši želju i učini ga takvim.

Zatim Bog stvori psa i reče mu: bit ćeš pas, čuvat ćeš čovjekovu kuću, jest ćeš što ti ostave i živjet ćeš 25 godina. Pas odgovori: neka bude volja Tvoja, ali zar nije 25 godina previše? Dovoljno bi bilo 10. I Bog usliši želju i učini ga takvim. Onda Bog stvori majmuna i reče mu: bit ćeš majmun, skakat ćeš sa stabla na stablo, i činiti majmunarije i zabavljati ljude i živjet ćeš 15 godina. Majmun odgovori: neka bude volja Tvoja ali zar nije 15 god previše, 10 bi bilo dovoljno.

I bog mu usliši želju i učini ga takvim.

Konačno stvori Bog čovjeka i reče mu: bit ćeš čovjek, najinteligentniji stvor na zemlji. Gospodarit ćeš svijetom, i sa svime na njemu osim sa ženom, to ti nikada neće uspjeti a živjet ćeš 30 godina. Čovjek odgovori: hvala Ti Bože neka bude volja Tvoja, ali zar 30 godina nije premalo?  Zar mi ne bi mogao dati 20 god koje neće magarac, 15 što je odbio pas i 10 godina koje nije htio majmun?

I usliši Bog molbu te čovjeka učini takvim. Sada čovjek živi 30 godina kao čovjek, zatim se oženi i živi 20 godina kao magarac radeći od zore do mraka, tegleći na leđima teret čitave svoje obitelji. A kada ode u mirovinu živi 15 godina kao pas čuvajući kuću i jede ono što mu daju. I na kraju, još živi 10 godina kao majmun, skačući od stana do stana svoje djece.  Glumi majmuna zabavljajući svoje unuke a to mu je na kraju i jedina radost.

Tegla kiselih krastavaca i šalica kave

Kada vam se učini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada 24h na dan nije dovoljno, sjetite se tegle kiselih krastavaca… i kave.
Profesor je stajao pred grupom studenata na satu filozofije i držao neke predmete iza sebe.   Kada je sat počeo, bez riječi je podigao veliku, praznu teglu kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Složili su se da jest.
Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu. Blago ju je protresao. Kamenčići su se otkotrljali u prazan prostor između loptica.
Tada je ponovo upitao studente je li tegla puna.
Opet su odgovorili da jest.
Sljedeća kutija koju je profesor uzeo bila je puna pijeska. Kada ga je sipao pijesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u tegli. Pitao je još jednom je li tegla puna. Studenti su skrušeno odgovorili da jest.
Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šalice pune kave i sipao ih u teglu. Kava je natopila pijesak. Studenti su se smijali.
“Sada”, rekao je profesor dok je smijeh zamirao, “želim da shvatite da ova tegla predstavlja vaš život. Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša obitelj, vaša djeca, vaše zdravlje, vaša vjera i stvari kojima se strašno predajete.
To su one stvari uz koje bi vaš život i dalje bio ispunjen i kada bi sve drugo nestalo. Kamenčići su ostale stvari koje su važne: vaš posao, vaša kuća i vaš auto. Pijesak predstavlja preostale stvari. Male stvari.
Ako napunite teglu pijeskom nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice. Isto važi u životu.   Ako potrošite sve svoje vrijeme i energiju na male stvari, nikada nećete imati mjesta za one važne stvari.
Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću.
Igrajte se s djecom.
Nađite vremena za odlazak liječniku.
Izvedite partnera na večeru.
Ponašajte se ponovo kao da vam je 18 godina.
Uvijek će biti vremena da se očisti kuća i urade popravci.
Prvo se pobrinite za „teniske loptice“ – stvari koje su vam zaista važne. Utvrdite svoje prioritete.
Sve ostalo je pijesak.”
Jedna studentica je podigla ruku i upitala što je predstavljala kava.
Profesor se nasmijao.
“Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bih vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život pun, uvijek ima prostora za šalicu kave s prijateljem.”

Lovac i vrabac

Jednom je neki lovac namjestio zamke da bi lovio životinje. Već sljedećeg dana je u jednoj od zamki pronašao malog vrapca. Kad ga je htio ubiti, vrabac nekim čudom progovori:
“Oj, lovče (skeptiče)! Do sada si jeo samo ovce i još uvijek nisi sit. Ja težim samo nekoliko dekagrama. Ako me pustiš udijelit ću ti tri savjeta.
Prvi još dok sam u tvojoj ruci,
drugi kad budem na krovu one kuće tamo
a treći savjet ćeš dobiti sa onog stabla pored.
“Slažem se”, reče lovac i vrabac mu dade prvi savjet:
“Ako je nešto nemoguće, ne vjeruj nikom tko tvrdi suprotno.”
Lovac pusti vrapca, ovaj odleti na krov kuće i izrekne drugi savjet:
“Ne živciraj se zbog stvari koje su prošle. Živi za ovaj trenutak.”
Onda vrabac nastavi: “Progutao sam biser težak deset dekagrama. Da si ga pronašao čak bi i tvoja unučad bila bogata.”
Lovac se rastuži i bude mu žao što je pustio vrapca. Onda vrabac nastavi:
“Zar ti nisam rekao da se ne živciraš zbog prošlih stvari, pogotovo zbog nečeg što je nemoguće. Stvarno si glup. Kako ću ja progutati tako težak biser kad sam težim tri dekagrama ?”
Lovac pomalo opet dođe k sebi i upita vrapca za treći savjet.
Vrabac će na to:  “Prva dva nisi koristio, što će ti onda treći ?”
…te odleti kud ga krila nose

Pouka:

Davati savjete glupom i nerazumnom sanjaru znači sijati sjeme u škrtu zemlju. Nema zakrpe koja će zakrpiti rupu gluposti i neznanja. Ti koji daješ savjete, ne sij zlo.

Malen čovjek je i na brdu malen,gorostas je velik i u jami.” – Lamorsov

Za vrijeme građanskog rata u feudalnom Japanu vojska bi često iznenada upala u neko mjesto i preuzela kontrolu. Jednom su svi stanovnici izbjegli iz nekog sela neposredno prije upada vojske – svi osim starog mudraca Zen majstora. Radoznao o tom starcu general osvajačke vojske ode do hrama da ga vidi. Kako nije bio primljen s poniznošću i uvažavanjem na koje je navikao, general planu gnjevom
– Ti budalo! – vikao je, potežući mač. – Zar ne shvaćaš da stojiš pred čovjekom koji te može probosti, a da na trepne!?

Usprkos prijetnji majstor ostade miran.
– A ti stojiš pred čovjekom koji može biti proboden, a da ne trepne – mirno odgovori majstor.

Ne hvali dan dok ne padne večer
Ni ženu dok je ne sahraniš
Ni mač dok ga ne isprobaš
Ni devu dok je ne osvojiš
Ni led dok preko njega ne pređeš
Ni pivo dok se ne opiješ.
(Havamala)

Neka bolesna žena nalazila se na samrti. Iznenada dobije osjećaj da je uzeta u nebo i da se nalazi pred sudačkom stolicom.
“Ko si ti?” upita Glas.
“Ja sam gradonačelnikova žena.”, odgovori.
“Nisam te pitao čija si žena, nego ko si ti?”
“Ja sam majka četvero djece.”
“Nisam te pitao čija si majka, nego ko si ti?”
“Ja sam kršćanka.”
“Nisam te pitao koje si vjere, nego ko si ti?”
“Ja sam ona koja je svaki dan išla u crkvu i uvijek pomagala siromahu i potrebitom.”
“Nisam te pitao što si činila, nego ko si ti?”
I tako…budući da Glas nije bio zadovoljan njenim odgovorima žena je bila vraćena na zemlju. Kad se oporavila od svoje bolesti, odluči pronaći ko je doista ona.

Koliko dugo

Živio je jednom čovjek koji je želio nadići (prevladati) patnju pa je otišao u budistički hram da nađe učitelja koji će mu pomoći.
Upitao ga je: “Budem li meditirao četiri sata dnevno koliko će mi godina trebati da prevladam patnju?”
Učitelj odgovori: “Ako meditiraš četiri sata dnevno možda ćeš za deset godina uspjeti.”
Misleći da bi on to mogao i bolje opet ga upita: “A ako meditram osam sati dnevno, koliko će mi onda trebati?”
Učitelj ga pogleda I reče: “Kada bi meditirao 8 sati dnevno za 20 godina možda bi prevladao patnju.”
“Ali zašto bi mi trebalo više vremena ako bi dulje meditirao svaki dan?”
Učitelj: “Ti nisi ovdje da bi žrtvovao svoju radost ili svoj život. Ovdje si da bi živio, da bi bio sretan i da bi volio. Ako tijekom dva sata možeš dati sve do sebe, a ti umjesto toga meditiraš osam sati, samo ćeš se umoriti, nećeš shvatiti smisao i nećeš uživati u svom životu.
Daj sve od sebe, i možda ćeš naučiti da, bez obzira koliko dugo meditiraš možeš živjeti , voljeti i radovati se.”

Sjenka vremena

Koračajući ispod usnulih cvjetnih krošanja, u noćnom zagrljaju neba i zemlje,
učini mi se da je rijeka vremena na tren stala.
Tada spazih sjenu koja je koračala pored mene.
“Tko si ti? Zašto me pratiš?”-upitah je.
“Vrijeme sam!”- odgovori mi sjena.
“I već odavno pratim tvoje tragove utisnute u trajanje.
Od tvog silaska na zemlju ovdje sam pored tebe i mjerim tvoj boravak među smrtnima. Ne zaboravi na pješčani sat svog života, koji se polagano prazni.
Sjeti se da je tvoje trajanje u vremenu, u meni, omeđeno rođenjem i smrću tvoga tijela.
Vrijeme sam i ne možeš me zaustaviti sve dok se tvoje vječna duša ne izbavi vremenitog tijela. Ja sam vrijeme.”
Reče to i stopi se s mojom sjenom, krijući se u prividu bezvremenoga.

Koliko dugo

Živio je jednom čovjek koji je želio nadići (prevladati) patnju pa je otišao u budistički hram da nađe učitelja koji će mu pomoći.
Upitao ga je: “Budem li meditirao četiri sata dnevno koliko će mi godina trebati da prevladam patnju?”
Učitelj odgovori: “Ako meditiraš četiri sata dnevno možda ćeš za deset godina uspjeti.”
Misleći da bi on to mogao i bolje opet ga upita: “A ako meditram osam sati dnevno, koliko će mi onda trebati?”
Učitelj ga pogleda I reče: “Kada bi meditirao 8 sati dnevno za 20 godina možda bi prevladao patnju.”
“Ali zašto bi mi trebalo više vremena ako bi dulje meditirao svaki dan?”
Učitelj: “Ti nisi ovdje da bi žrtvovao svoju radost ili svoj život. Ovdje si da bi živio, da bi bio sretan i da bi volio. Ako tijekom dva sata možeš dati sve do sebe, a ti umjesto toga meditiraš osam sati, samo ćeš se umoriti, nećeš shvatiti smisao i nećeš uživati u svom životu.
Daj sve od sebe, i možda ćeš naučiti da, bez obzira koliko dugo meditiraš možeš živjeti , voljeti i radovati se.”

Ona je bila posebna..

Bila je posebna..Dok su gledali njene slike oci su im suzile..Bila je pametna,lijepa..sve…Voljela ga je, a i on nju..Samo nisu znali kako je bolno kad se ne vide dugo,dugo vremena..Znala je i koliko puta voli”Ja znam da se samo jednom voli, i mozda sam mlada..ali njegova se dusa ogleda u njegovim ocima”-u ocima mu se ogldalo more-u kojem se vec godinama skupljala tuga….Voljeli su se vise od svog zivota:(..I to im je i napravilo granice…”Zauvijek ces mi  biti u sjecanjima,pisat cu ti pisma i voljet cu te, a onda i zaprositi!”..Da,Da-Nakon par godina kada se ona preselila , vratili su se nazad u grad..Trazila ga je svuda…Nije ga bilo.Odnekud je zaustavi njegova mama i iz sisnute sake otkriva joj pismo , staro nekoliko godina..”Dobila si ga prije nego sto se ubio, nismo ga jos procitali-ipak to je ostavio tebi”..Pisanim rukopisom na papiru je pisalo:”Sjecaj me se..Nisam mogao izdrzati..Volim te!..Nadji nekog drugog i udaj se, ali ovo pismo sacuvaj!!”..Suze su joj tekle niz lice…Otisla je negdje..-Nakon par sati mama je na stolu nasla pismo na kom je pisalo”Ukopajte me sa jednim papiru,na mom je radnom stolu,da se ne izgubi…Nemojte plakati, sve je u redu na gradskom sam groblju ,pored njegovog spomenika..Ima mjesta vidjela sam , ako mozete pokopajte me kraj njega”..Kada su je nasli u krvi je lezala na njegovom spmeniku..”Bila je premlada, ali je znala sta je LJUBAV!!”.

Jedino Bog može da daje

U doba vladavine cara Akbara, u šumi je živio pustinjak kojeg je posjećivalo zaista mnogo ljudi. Jednog dana pustinjak je pomislio kako bi bilo lijepo malo zabaviti sve te posjetioce. A, kako da to izvede bez novca? Tako je odlučio da ode kod cara po pomoć, pošto je znao da su kapije Akbarove palače uvijek otvorene za sve svete ljude. Kada je ušao u palaču, zatekao je cara kako izvodi ritual svog dnevnog obožavanja; ne želeći da mu smeta, sjeo je neprimjetno u jedan ugao. Čuo je kako car završava svoje dnevno obožavanje molitvom: o Bože, daj mi novac; daj mi bogatstvo i sve tome slično. Čim je začuo takve molitve, ustao je i krenuo ka izlazu, car mu da znak da ga sačeka. Kada je završio molitvu, car mu se obratio: došao si da me vidiš sa nekim razlogom; kako to da sada odlaziš bez ijedne riječi? Vaše visočanstvo ne treba o tome da se brine, odgovorio je pustinjak. Vrijeme je da krenem. Međutim, pošto je car navaljivao da čuje razlog tako naglog odlaska, pustinjak mu je konačno rekao: mnogi ljudi posjećuju moju kolibu, pa sam zato došao ovde da od vas zatražim nešto novca. Ako je tako, rekao mu je Akbar, zašto onda odlaziš, a da ga od mene nisi zatražio? Pustinjak mu odgovori: vidio sam da ste i vi također prosjak; molili ste se Bogu za novac i bogatstvo. Zato sam sebi rekao: kako mogu prositi od prosjaka? Ako već moram da prosim, prosit ću od samog Boga.

Nesreća

“Nesreće mogu donijeti rast i prosvjetljenje”, reče učitelj.
To je obrazložio ovako:
Svaki bi dan ptica nalazila sklonište u suhim granama drveta koje je stajalo usred velike nenapučene ravnice. Jednog je dana orkanski vjetar iščupao drvo i prisilio sirotu pticu da leti stotine kilometara u potrazi za skloništem – dok napokon nije doletjela do šume bogate plodnim drvećem.

Pouka:

Da je osušeno drvo ostalo, ništa ne bi navelo pticu da ostavi svoju sigurnost i da leti dalje.

Djevojka i keksi

Jedna je djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma.

Pošto je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brže
prošlo.
Uz knjigu kupila je i jednu kutijicu keksa.
Sjela je u čekaonicu kako je nitko ne bi uznemiravao.
Kraj nje je bila stolica na kojoj su bili keksi, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine.
Kad je ona počela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala,ali ništa nije rekla i nastavila je čitati knjigu.
U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila…
Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ni na šta, uzimao je isto tako jedan.
Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: baš me zanima sta će sad napraviti!!!
Čovjek uze posljednji keks i podijeli ga na dvoje!
Ovo je zaista previše, poče da uspuhuje šokirana, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice.
Kada se osjećala malo bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sjela je na
mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neprijatne događaje.
Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda
kutiju keksa još uvijek netaknutu.
Postidi se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio
od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze
ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno
suprotno od nje, kojoj su bili povrijeđeni ponos i osjećaji.

Pouka:

Koliko puta u našem životu ćemo pojesti ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali?
Prije nego sto se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne
misliti loše, GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva
kako izgleda nama na prvi pogled!!!!

LJUBAV

Čovek umire i odlazi na Nebo.
Andjeli mu kažu:”Odvešćemo te u raj, ali prvo da ti pokažemo Pakao.”
Odvode ga na mesto sa velikom središnjom posudom punom kašaste hrane. Oko posude su jadne i gladne osobe. Svaka od njih ima kašiku dugačku po tri metra. Hranu mogu dobaviti, ali je, zbog dužine, ne mogu prineti ustima. I tako, ove patetične osobe gladuju pored izobilja hrane.

Zatim ga Andjeli odvode u Raj.
Na njegovo iznenadjenje, ugleda istu scenu. Ponovo gigantska posuda sa hranom, ponovo ljudi sa kašikama od tri metra. Samo ovi su zadovoljni, srećni, nasmejani i zdravi.
“Zašto? U čemu je razlika da su ovi ljudi srećni i siti?”, upitao je Andjele.
“Pa zar ne vidiš?”, upitali su ga.
Kada je pazljivo pogledao primetio je da svaka osoba hrani zrakom susednu.

“Ovde ljudi hrane jedni druge. Oni su naučili put Ljubavi.”

Dobro se u kamenu piše

Jednom su dva prijatelja hodala pustinjom. Tokom putovanja nešto se posvađaše te jedan prijatelj i ošamari drugoga. Ovoga to zaboli, no ne reče ništa, uze štap i napisa u pijesku: “Danas me je moj prijatelj udario!”
Nastaviše kretati se te dospješe do neke oaze u kojoj se odlučiše okupati. Onaj prijatelj koji dobi šamar, zape u blatu i poče polako tonuti u vodu i gušiti se.

Ali, spasi ga njegov prijatelj. Nakon što dođe sebi, zapisa na kamen: “Danas me je moj prijatelj spasio!”
Ovaj drugi, koji ga prethodno udari a sada spasi, iznenađeno upita: “Nakon što te udarih, pisao si po pijesku, a sada, nakon što te spasih, pišeš po kamenu. Što to znači?”
Prijatelj mu odgovori: “Kada nas neko povrijedi, sjećanje na to trebamo zapisati na pijesku da bi vjetar oprosta mogao to za tren izbrisati. Međutim, kada nam neko učini kakvo dobro, sjećanje na to moramo ugravirati u kamen, stijenu, kako taj događaj nikada ne bi bio zaboravljen.”

Pouka:
Valja nam naučiti bol zapisivati u pijesku a lijepe stvari otiskivati na kamen!
Prostori ljudskog srca su maleni da bi uz milosrđe nosili i nabujalu mržnju koja kao otrov razara ljudsko biće. Treba nastojati da milosrđe u nama odnosi pobjedu, da ono bude naš trajni pratilac. To je lijek koji liječi ljudske duše i vodi ih na putove prema Božjoj milosti. Život je vrlo kratak, pa zašto ga provesti u gnjevu i otrovnoj mržnji?

Problem zla u svijetu

Neki dječak je hodao uz obalu rijeke i ugledao je krokodila zapletenog u mreži. Krokodil mu reče:

Smiluj mi se i oslobodi me. Možda izgledam strašno, ali znaš, to nije moja krivnja. Takav sam stvoren. Ali, kakav god bio moj izgled, ipak imam majčinsko srce. Došao sam jutros ovamo u potrazi za hranom za svoje mlade i ulovio sam se u ovoj zamci.

Dječak reče: Ah, kad bi ti došao pomoći ti bi me zgrabio i ubio.

Krokodil odvrati: Zar misliš da bi to učinio svojem dobročinitelju i osloboditelju?

I tako je krokodil uvjerio dječaka da ga oslobodi iz mreže, i dok ga je dječak oslobađao krokodil ga zgrabi.

Ulovljen u krokodilove ralje dječak reče: Tako mi dakle vraćaš za moje dobročinstvo?

Krokodil reče: Nije to ništa osobno, sinko. Takav je svijet, takav je zakon života.
Dječak se nije složio pa mu krokodil reče: Želiš li možda nekoga pitati da provjeriš?

Dječak ugleda pticu koja je sjedila na obližnjem drvetu pa je upita: Ptico, govori li krokodil istinu?

Ptica reče: Krokodil je u pravu. Pogledaj mene. Jednog sam se dana vraćala kući s hranom za svoje mlade ptiće. Zamisli moj užas kad sam ugledala zmiju kako puzi uz stablo ravno prema mojem gnijezdu. Bila sam potpuno bespomoćna. Zmija je proždirala moje mlade jednog po jednog. Vrištala sam i vikala ali ništa nije koristilo. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet.

Vidiš? , reče krokodil. Ali dječak reče: Daj da pitam još nekog.

Krokodil reče: U redu. Hajde, pitaj. Jedan stari magarac prolazio je uz obalu rijeke.

Magarče! , reče dječak, Evo što krokodil kaže. Je li u pravu?

Magarac reče: Krokodil je potpuno u pravu. Pogledaj mene. Radio sam i robovao svojem gospodaru cijeli svoj život, a jedva da mi je davao dovoljno da preživim. Sada kada sam star i beskoristan, pustio me je s uzde, i sada lutam po šumi čekajući da me zaskoči kakova divlja zvijer i privede mi život kraju. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet.
Vidiš? , reče krokodil, Idemo!

Dječak reče: Daj mi još jednu priliku, zadnju priliku. Dopusti mi da pitam još jedan stvor. Sjeti se kako sam dobar bio prema tebi.

I krokodil reče: Dobro. Tvoja zadnja prilika.

Dječak ugleda kunića koji je onuda prolazio pa ga upita: Kuniću, jel’ krokodil u pravu?

Kunić sjedne i reče krokodilu: Zar si to zaista rekao?

Krokodil reče: Jesam. Čekaj malo., reče kunić, Morat ćemo to raspraviti.

Dobro., reče krokodil.

Ali kunić reče: Kako ćemo raspravljati kad imaš dječaka u ustima? Pusti ga. I on bi također trebao sudjelovati u raspravi. Krokodil reče: Stvarno si pametan. Pobjeći će mi čim ga pustim. Kunić odvrati: Mislio sam da si razumniji. Ako pokuša pobjeći, možeš ga ubiti jednim udarcem svojega repa.

U redu., reče krokodil i pusti dječaka. Čim ga je krokodil pustio, kunić poviče: Bježi! I dječak pobježe i spasi se. Kunić tada reče dječaku: Sigurno voliš krokodilovo meso, a i ljudi iz tvog sela sigurno bi voljeli dobar obrok. Nisi oslobodio krokodila do kraja. Veći dio njegovog tijela još je uvijek zamotan u mreži. Idi u svoje selo i dovedi sav narod, pa pripremite gozbu. I dječak učini točno tako. Ode u svoje selo i pozove sav narod. Došli su sa sjekirama, kolcima i kopljima, i ubiše krokodila. Došao je i dječakov pas, i kad je vidio kunića, stao ga je ganjati, i zadavi ga.

Dječak je stigao prekasno, i kad je vidio kako kunić ugiba, reče: Krokodil je bio u pravu. Takav je svijet, takav je zakon života.

Lovac i vrabac

Jednom je neki lovac namjestio zamke da bi lovio životinje. Već sljedećeg dana je u jednoj od zamki pronašao malog vrapca. Kad ga je htio ubiti, vrabac nekim čudom progovori:
“Oj, lovče (skeptiče)! Do sada si jeo samo ovce i još uvijek nisi sit. Ja težim samo nekoliko dekagrama. Ako me pustiš udijelit ću ti tri savjeta.
Prvi još dok sam u tvojoj ruci,
drugi kad budem na krovu one kuće tamo
a treći savjet ćeš dobiti sa onog stabla pored.
“Slažem se”, reče lovac i vrabac mu dade prvi savjet:
“Ako je nešto nemoguće, ne vjeruj nikom tko tvrdi suprotno.”
Lovac pusti vrapca, ovaj odleti na krov kuće i izrekne drugi savjet:
“Ne živciraj se zbog stvari koje su prošle. Živi za ovaj trenutak.”
Onda vrabac nastavi: “Progutao sam biser težak deset dekagrama. Da si ga pronašao čak bi i tvoja unučad bila bogata.”
Lovac se rastuži i bude mu žao što je pustio vrapca. Onda vrabac nastavi:
“Zar ti nisam rekao da se ne živciraš zbog prošlih stvari, pogotovo zbog nečeg što je nemoguće. Stvarno si glup. Kako ću ja progutati tako težak biser kad sam težim tri dekagrama ?”
Lovac pomalo opet dođe k sebi i upita vrapca za treći savjet.
Vrabac će na to:  “Prva dva nisi koristio, što će ti onda treći ?”
…te odleti kud ga krila nose

Pouka:

Davati savjete glupom i nerazumnom sanjaru znači sijati sjeme u škrtu zemlju. Nema zakrpe koja će zakrpiti rupu gluposti i neznanja. Ti koji daješ savjete, ne sij zlo.

Problem zla u svijetu

Neki dječak je hodao uz obalu rijeke i ugledao je krokodila zapletenog u mreži. Krokodil mu reče:

Smiluj mi se i oslobodi me. Možda izgledam strašno, ali znaš, to nije moja krivnja. Takav sam stvoren. Ali, kakav god bio moj izgled, ipak imam majčinsko srce. Došao sam jutros ovamo u potrazi za hranom za svoje mlade i ulovio sam se u ovoj zamci.

Dječak reče: Ah, kad bi ti došao pomoći ti bi me zgrabio i ubio.

Krokodil odvrati: Zar misliš da bi to učinio svojem dobročinitelju i osloboditelju?

I tako je krokodil uvjerio dječaka da ga oslobodi iz mreže, i dok ga je dječak oslobađao krokodil ga zgrabi.

Ulovljen u krokodilove ralje dječak reče: Tako mi dakle vraćaš za moje dobročinstvo?

Krokodil reče: Nije to ništa osobno, sinko. Takav je svijet, takav je zakon života.
Dječak se nije složio pa mu krokodil reče: Želiš li možda nekoga pitati da provjeriš?

Dječak ugleda pticu koja je sjedila na obližnjem drvetu pa je upita: Ptico, govori li krokodil istinu?

Ptica reče: Krokodil je u pravu. Pogledaj mene. Jednog sam se dana vraćala kući s hranom za svoje mlade ptiće. Zamisli moj užas kad sam ugledala zmiju kako puzi uz stablo ravno prema mojem gnijezdu. Bila sam potpuno bespomoćna. Zmija je proždirala moje mlade jednog po jednog. Vrištala sam i vikala ali ništa nije koristilo. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet.

Vidiš? , reče krokodil. Ali dječak reče: Daj da pitam još nekog.

Krokodil reče: U redu. Hajde, pitaj. Jedan stari magarac prolazio je uz obalu rijeke.

Magarče! , reče dječak, Evo što krokodil kaže. Je li u pravu?

Magarac reče: Krokodil je potpuno u pravu. Pogledaj mene. Radio sam i robovao svojem gospodaru cijeli svoj život, a jedva da mi je davao dovoljno da preživim. Sada kada sam star i beskoristan, pustio me je s uzde, i sada lutam po šumi čekajući da me zaskoči kakova divlja zvijer i privede mi život kraju. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet.
Vidiš? , reče krokodil, Idemo!

Dječak reče: Daj mi još jednu priliku, zadnju priliku. Dopusti mi da pitam još jedan stvor. Sjeti se kako sam dobar bio prema tebi.

I krokodil reče: Dobro. Tvoja zadnja prilika.

Dječak ugleda kunića koji je onuda prolazio pa ga upita: Kuniću, jel’ krokodil u pravu?

Kunić sjedne i reče krokodilu: Zar si to zaista rekao?

Krokodil reče: Jesam. Čekaj malo., reče kunić, Morat ćemo to raspraviti.

Dobro., reče krokodil.

Ali kunić reče: Kako ćemo raspravljati kad imaš dječaka u ustima? Pusti ga. I on bi također trebao sudjelovati u raspravi. Krokodil reče: Stvarno si pametan. Pobjeći će mi čim ga pustim. Kunić odvrati: Mislio sam da si razumniji. Ako pokuša pobjeći, možeš ga ubiti jednim udarcem svojega repa.

U redu., reče krokodil i pusti dječaka. Čim ga je krokodil pustio, kunić poviče: Bježi! I dječak pobježe i spasi se. Kunić tada reče dječaku: Sigurno voliš krokodilovo meso, a i ljudi iz tvog sela sigurno bi voljeli dobar obrok. Nisi oslobodio krokodila do kraja. Veći dio njegovog tijela još je uvijek zamotan u mreži. Idi u svoje selo i dovedi sav narod, pa pripremite gozbu. I dječak učini točno tako. Ode u svoje selo i pozove sav narod. Došli su sa sjekirama, kolcima i kopljima, i ubiše krokodila. Došao je i dječakov pas, i kad je vidio kunića, stao ga je ganjati, i zadavi ga.

Dječak je stigao prekasno, i kad je vidio kako kunić ugiba, reče: Krokodil je bio u pravu. Takav je svijet, takav je zakon života.

Starac na raskrižju

Jedan je starac zasjeo na raskrižju seoskih putova. Sjedio on tako i pušio lulu. Naiđe jedan putnik pozdravi starca i upitao ga za zdravlje. Uz to upita starca o selu koje stoji na tom putu, kakvo je, jer je on krenuo u svijet da nađe mjesto gdje bi volio živjeti. Upita njega starac kakvo je bilo selo iz kojeg je došao. Putnik mu reče kako su tamo ljudi bili zli i loši, kako je selo bilo na lošoj poziciji i još puno ružnih stvari o svom bivšem selu. Starac promisli pa mu reče na to kako je i ovo selo na lošoj poziciji i da su ljudi zli i da nije ni ovo mjesto dobro za njega.

I putnik ode dalje. Sjedi tako starac kad naiđe novi putnik sa gotovo istim

pitanjem; kakvo je selo koje stoji na putu jer on namjerava da nađe novo selo za živjeti.      Zapita starac i ovoga putnika kakvo je bilo selo iz kojeg je on došao, a putnik odgovori da je selo bilo lijepo, i da su ljudi bili dobri, ali da je on dobio želju upoznati još sela i još ljudi i da je zato krenuo u svijet.

Starac bez razmišljanja reče putniku da je ovo selo lijepo i da su ljudi dobri i da će mu u i ovom selu biti lijepo živjeti.

Božje pouke

Okrenuh se Bogu i upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?”
Osmjehujući se, Bog odgovori:
– Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti.
– Da nauče da nije najvrjednije ono što posjeduju, nego tko su u svom

životu.
– Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima…
– Da nauče da nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem

najmanje treba.
– Da nauče kako je dovoljno samo par sekundi da se duboko povrijedi

voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi.
– Da nauče opraštati tako da sami opraštaju.
– Da spoznaju kako postoje oni koji ih nježno vole, ali to ne znaju izreći

niti pokazati.
– Da nauče da se novcem može kupiti sve – osim sreće.
– Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjet je

različito.
– Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli.
– Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami

sebi opraštati.”

Pouka:
Ljudi će zaboraviti što si rekao.  Ljudi ce zaboraviti što si učinio.
Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.

Da sutra moram umrijeti

Radostan sam što sa sobom ne vučem neriješene sukobe s drugima. Ali nemam nikakva jamstva da neću upasti u bezizlaznu napetost s nekim čovjekom. Tada bi mi bilo važno u posljednji dan svoga života učiniti ono što mogu da izmiren s tim čovjekom pođem u smrt. Svakako osjećam da ne mogu objasniti sve nesporazume niti riješiti sve probleme s drugim ljudima. Vjerujem da će sam Bog uzeti te probleme u svoje ruke, da će mojom smrću objasniti nešto od onoga što je ostalo nejasno i da će poneki sukob jednostavno nestati. Ja mogu samo u svome srcu stvarati mir i sve sukobe predati Bogu u ruke. Tamo gdje mogu nešto poduzeti, to ću i učiniti. Ali neću živjeti pod prisilom da moram riješiti sve sukobe. Umiranje me oslobađa i od prisile da se moram pred svima opravdati. Ne moram svima još jednom reći da sam mislio dobro. Moja će smrt također pokazati što je na meni bilo kruto i nepomirljivo. No, ona će svu uskoću i krutost razbiti i preobraziti. Tako ću pred Boga moći staviti svoje sukobe i ljudima do kojih mi je stalo signalizirati svoju pripravnost na pomirenje i oproštenje. Ali neću sama sebe zanijekati i izgubiti samopoštovanje moleći i zaklinjući sve da prihvate moje oproštenje.

Želim umrijeti u slobodi, rasterećen i od pritisaka da sebe svima učinim razumljivim, da se pred svima moram opravdavati, svima tumačiti što sam svojim postupcima i govorenjem mislio. Ne moraju me svi shvatiti. Ne moram ostaviti neporočnu sliku. Dobro je ako ponešto ostane još hrapavo i nesavršeno. Smrt je veliki preobrazitelj. Ona će dovršiti sve što ovdje ostavljam kao neku krpariju. Složit će što je u meni bilo lomljivo, povezat će slomljeno i iz toga oblikovati sliku koja o meni postoji od vječnosti.

Tako svoga posljednjeg dana neću biti ovisan o sudu ljudi, nego ću sebe u svojoj krhkosti predati Bogu i njemu prepustiti što će učiniti od moga života. Moj poziv više mi nije važan. Bitno mi je jedino da utonem u Božju ljubav koja prašta i da ponesem sa sobom sve što me još opterećuje. Pouzdajem se u to da moje pomireno srce može u smrti probiti i ispuniti mirom i ono nepomireno u ljudima oko mene.

(Anselm Grün)

KUTIJA POLJUBACA

Početak priče ide daleko u prošlost kada je otac kaznio svoju petogodišnju kćerkicu
jer je
izgubila neku vrlo dragocjenu stvar. Novca je u tom vremenu bilo vrlo malo. Bilo je
božićno
vrijeme. Slijedećeg jutra je djevojčica donijela mali poklon i rekla: “Tata, to
je za tebe.”
Tati je bilo vrlo neugodno, ali kada je otvorio kutiju i vidio, da unutra nema
ničega, jako se
naljutio. Kćerkicu je prekorio: “Zar ne znaš ako nešto pokloniš, očekuje se da se
u kutiji
nešto i nađe?” Djevojčica ga je žalosno pogledala i suznim očima rekla:
“Tata, ali nije
prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe.” Tata je bio ganut.
Kleknuo je pred
kćerkicu, jako je zagrlio i zamolio za oprost. Do kraja života čuvao je tu kutiju
pored
kreveta i uvijek, kada se osjećao izgubljeno i očajno, otvorio ju je i iz nje uzeo
jedan
nevidjivi poljubac i sjetio se ljubavi koju je kćerka spremila unutra. Svatko od nas
ima kutiju
punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju prijatelji, djeca, Bog… Ne postoje
važnije stvari
koje bi mogli dobiti.

Banka sjećanja

Gospodin Ivan starac od 92 godine, malen rastom, dobro držeći i ponosan, svakog je jutra u osam sati bio kompletno obučen. Sa urednom frizurom i savršeno obrijanim licem, iako skoro sasvim slijep, danas se doselio živjeti u starački dom.
Njegova žena nedavno je umrla i time selidbu u dom učinila neophodnom.
Poslije mnogo sati strpljivog čekanja u holu doma, ugodno se nasmiješio kada su mu rekli da mu je soba spremna.
Dok je upravljao svojom hodalicom ka liftu, domaćica mu je opisivala njegovu malu sobu, sav namještaj uključujući i rolete koje su bile na prozoru.
“Sviđa mi se” rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novog psića.
“Gospodine Ivane, još uvijek niste vidjeli sobu, pričekajte još malo.”
“To nema nikakve veze s ovim” odgovorio je. “Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed.     Da li će mi se sviđati soba ne zavisi od toga kako je raspoređen namještaj već kako ja rasporedim svoje misli… Već samo odlučio da mi se sviđa. To je odluka koju donosim svakoga jutra kad se probudim.
Ja imam izbor: mogu provesti dan u krevetu brojeći teškoće koje imam sa dijelovima tijela koji više ne rade, ili mogu ustati iz kreveta sretan zbog onih koji još uvijek rade.
Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene, mislit ću na novi dan i na sve sretne uspomene koje sam doživio.
Baš za ovo doba svog života. Starost je kao bankovni račun. Sa njega podižete ono što ste uložili. Moj savjet vam je da uložite mnogo sreće u banku sjećanja!
Hvala vam za vaš dio u banci sjećanja. Ja još uvijek ulažem!!”

Zapamtite pet jednostavnih pravila za sreću:

1. Oslobodite svoje srce od mržnje.
2. Oslobodite svoj um od briga.
3. Živite jednostavno.
4. Pružajte više.
5. Očekujte manje.

1.   Zašto dolaze ljudi u naš život?

ČAS JE ZA …
Čas je za ljubezen,
in za novo pesem,
čas je za mir v duši,
in iskrenost med ljudmi.
Čas je za igriv nasmeh,
in prešernost v očeh,
čas je za vroče noči,
in dneve polne strasti.
Čas je za pravo srečo,
in obilja polno vrečo,
čas je za 2010 zaobljub,
in neskončen novoletni poljub.

Ljudi ulaze u tvoj život s razlogom – na kratko ili za cijeli život. Kad spoznaš o kojoj se opciji radi, znat ćeš što učiniti za tu osobu. Kad netko uđe u tvoj život s RAZLOGOM, obično je to stoga da ti pomogne ispuniti želju. Došli su ti pomoći kroz teškoće, pružiti ti ruku i biti ti podrška.

Pomoći ti fizički, emocionalno ili duhovno. Mogu ti se činiti kao da su poslani od Boga i jesu.  Tu su s razlogom jer ih ti tu trebaš. I, bez da si nešto pogriješio ili u totalno krivo vrijeme, mogu reći ili učiniti nešto da zaključe vaš odnos. Ponekad umru. Ponekad odu. Ponekad te prisile da zauzmeš stav.

Ono što moramo shvatiti je da su naše potrebe spoznate, naše želje zadovoljene, njihov posao učinjen. Molitva koju si poslao je uslišana, a sad je vrijeme da kreneš dalje.

Neki ljudi ulaze u tvoj život na kratko jer je na tebe došlo vrijeme da dijeliš, rasteš ili učiš. Donose ti iskustvo mira ili da te samo nasmiju. Mogu te naučiti nešto što još nikad nisi učinio. Obično ti pruže nevjerojatnu količinu radosti. Vjeruj, stvarno je. Ali samo na kratko.

Odnosi za CIJELI ŽIVOT uče te životnim lekcijama, stvarima koje moraš izgraditi da bi imao čvrstu emocionalnu osnovu. Tvoj je zadatak da prihvatiš lekciju, voliš osobu i primijeniš sve što si naučio u svim drugim odnosima i područjima svog života.

Rečeno je da je ljubav slijepa, ali prijateljstvo je pronicljivo. Hvala ti što si dio mog života, bez obzira jesi li tu za cijeli život ili nakratko.

Test tri sita

U staroj Grčkoj je Sokrat bio poznat po tome, da je veoma visoko cijenio znanje. Jednog dana je veliki filozof sreo poznanika, koji mu je rekao:
– Znaš li što sam upravo čuo o tvom prijatelju?
– Samo trenutak – zaustavio ga je Sokrat.- Prije no što mi bilo što kažeš, želio bih da napraviš kratak test. Ime mu je test Tri sita
– Test Tri sita?
– Tako je – nastavi Sokrat. – Prije nego što mi govoriš o mom prijatelju, možda bi bilo dobro da razmisliš o tome što mi želiš reći i propustiš svoje riječi kroz posebna sita. Zato se i zove Test tri sita.
– Prvo sito je sito istine. Jesi li posve siguran, da je to što mi želiš ispričati, istina?
– Ne – odgovori čovjek, – U stvari, upravo sam čuo i …
– U redu – reče Sokrat, – Dakle, ne znaš sigurno je li to istina ili nije. Probajmo s drugim sitom. Sitom dobrote. Želiš li mi ispričati nešto dobro o mom prijatelju?
– Ne, upravo suprotno…
– Znači tako – nastavi Sokrat, – želiš mi ispričati nešto loše o njemu, ali ne znaš je li to istina.   No, još uvijek možeš napraviti test, na raspolaganju ti je još jedno sito. Sito upotrebljivosti.      Da li će mi koristiti to što bi mi želio ispričati o mom prijatelju?
– U stvari, ne…
– Dakle – zaključio je Sokrat, – Ukoliko mi želiš ispričati nešto, za što ne znaš da li je istinito, nije dobro niti korisno, zašto bi mi uopće morao išta ispričati ?

Sve je dobro

Dovoljno je samo naći mir. Sada. Tu gdje jeste.

Samo naći mir u najmanjem djeliću vremena. Ne sutra, ne nakom što operete suđe. Prepoznajte ga. Pozdravite ga. Osmjehnite mu se. Gledajte kako taj mir raste svakim vašim udahom. Raste, postaje dio vas. Zatim dio cjeline oko vas. Gledajte kako taj mir nadilazi Zemlju i širi se daalekooo u Svemir. Mir u Svemiru.

I onda vidite da je mir zapravo ljubav, jer ljubavi nema u strahu, ne-miru.

Da, to ste vi. Stvoritelji Mira na Zemlji.

Ne brinite, sve je dobro. I uvijek će biti dobro. Slušajte svoj mir u svakom trenutku vašeg vremena- on će reći vama razumljivim jezikom kako vi možete pridonjeti cjelini oko vas.

Je li ovo za mir ? Ili nije ? Vodstvo je uvijek dostupno i tako lako prepoznatljivo. Nije uvijek u učenim knjigama, nego u vašoj neposrednoj okolini. Okrenite se i slušajte braćo draga, hajdemo graditi novi svijet.

Hoćete plastičnu vrećicu ? Ne hvala gospođo, osmjehujem se dragoj sestrici koja prodaje voće, imam svoju, lijepu, platnenu, sa navezenim ljiljanima, plavima. Lijepa je, kaže mi sestrica a ja se udaljavam i šaljem joj blagoslove za dobar dan.

Sve što nam treba nam je dato u savršenom vremenskom slijedu. Nema žurbe, nema straha.

Sve je dobro braćo i sestrice, ovo je vrijeme dolaska lijepih trenutaka.

Stvorite svoj mir, a Bog će se pobrinuti za ostalo. I ne zaboravite, mir je već tu, ne treba ništa ali baš ništa da ga nađete.

U miru, mi smo NJegova djeca i njegov alat.

LJUBAV

Čovek umire i odlazi na Nebo.
Andjeli mu kažu:”Odvešćemo te u raj, ali prvo da ti pokažemo Pakao.”
Odvode ga na mesto sa velikom središnjom posudom punom kašaste hrane. Oko posude su jadne i gladne osobe. Svaka od njih ima kašiku dugačku po tri metra. Hranu mogu dobaviti, ali je, zbog dužine, ne mogu prineti ustima. I tako, ove patetične osobe gladuju pored izobilja hrane.

Zatim ga Andjeli odvode u Raj.
Na njegovo iznenadjenje, ugleda istu scenu. Ponovo gigantska posuda sa hranom, ponovo ljudi sa kašikama od tri metra. Samo ovi su zadovoljni, srećni, nasmejani i zdravi.
“Zašto? U čemu je razlika da su ovi ljudi srećni i siti?”, upitao je Andjele.
“Pa zar ne vidiš?”, upitali su ga.
Kada je pazljivo pogledao primetio je da svaka osoba hrani zrakom susednu.

“Ovde ljudi hrane jedni druge. Oni su naučili put Ljubavi.”

Vodonošina priča

Vodonoša je imao dva velika keramička vrča. Jedan vrč je imao pukotinu dok je drugi bio ispravan, i uvijek je uspijevao da prenese jednu te istu količinu vode.
Put od izvora do kuće je bio dug i uvijek je u napuklom vrču donosio polovinu sadržaja vode do kuće. Trajalo je to tako pune dvije godine, iz dana u dan.
Naravno, zdravi vrč je bio ponosan na sebe kako je do kraja uspješno ispunio obavezu, dok se siroti napuknuti vrč stidio, osjećao se poniženo i potišteno, što je uvijek ispunjavao samo polovinu obaveze.
Jednog dana nakon dvije godine obratio se vodonoši na izvoru:
– Sramota me je, jer voda kaplje iz mene na cijelom putu do kuće.
Vodonoša mu je odgovorio:
– Jesi li primijetio da cvijeće buja i napreduje samo na onoj strani na kojoj tebe nosim, a ne na strani drugog vrča? To je tako zato jer sam ja uvijek znao za tvoj nedostatak i uvijek sam te podržavao i nosio s te iste strane. Svaki dan si te biljke zalijevao, kad smo se vraćali.            Dvije godine uživam u ovom prekrasnom cvijeću, i njime ukrašavam svoj stol. Da nisi takav poseban, kakav jesi, onda ni ova ljepota ne bi ukrašavala moj dom.

Pouka:
Svatko od nas ima poneku manu. Svi smo mi pomalo napuknuti vrč. Ali, ovi lomovi i mane koje su u svakome od nas, čine nam život zanimljivijim, interesantnijim i vrjednijim. Samo trebamo uvažavati svakoga onakvim kakvim jeste i gledati samo dobru stranu u ljudima.
Ne možemo biti sretni dok ne naučimo iskreno voljeti i ne nađemo svoje mjesto na svijetu. Nećemo pronaći sreću u okolini dok ne pronađemo sami sebe.

Životna škola

Jedan mali hiperaktivni dječak pravio je okolini velike probleme. A uz sve to imao je i lošu narav. Nakon višegodišnjeg mučenja otac ga nagovori da se pokuša promijeniti. Dao mu je kutiju punu čavala i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zabije jedan čavao u ogradu.
Prvoga je dana dječak ukucao 37 čavala. Tijekom slijedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj zabijenih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zabijati čavle u ogradu.
Napokon je osvanuo dan u kojem dječak nije niti jedan čavao zabio u ogradu.
Otišao je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio.
Otac mu je tada rekao:
Svakoga dana kada uspiješ kontrolirati svoje ponašanje iz ograde iščupaj po jedan čavao.
Dani su prolazili i jednoga je dana dječak bio u stanju kazati svom ocu da je izvadio sve čavle. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
Tada mu je rekao:

Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista.
Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi.
Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.

Pouka:

Prijatelji su zaista vrlo rijedak dragulj, oni čine da se smiješiš, ohrabruju te da uspiješ u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podijele tvoju bol, imaju lijepe riječi za tebe i uvijek im je srce otvoreno za tebe. Poštuj to.

Dotakni život


Želiš li upoznati život u svemu što on jest, dotakni tek rođeno dijete, osjeti njegovu nezaštićenu mekoću. Dotakni bolesne. Dotakni stare. Dotakni mrtve. Nemoj se dijeliti ni od koga.
Prihvati dječju ruku, povjerljivu, željnu da je vodiš. Prihvati ruku mladog čovjeka, samosvjesnog i brižnog. Prihvati majčinsku ruku koja je vazda pripravna i brižna, vazda marna. Prihvati ruku čovjeka u punoj životnoj snazi. Osjeti njegovu snagu i skrbnost. Prihvati onemoćalu ruku bolesnika, i onoga vedrog, i onoga očajnog. I onoga posve otupjelog. Prihvati ruku starca, klonulu i osamljenu. Ruku u kojoj je još toliko životnosti, životnosti kojoj ne dostaje snage. Uzdrhtalu od životnih napora. I od strepnje i od čežnje. Osjeti ruku umrloga, zauvijek zaustavljenu. Zaustavljenu i nakon mnogo dobrote, i nakon mnogo dana nemara i samodostatnosti.
Osjeti nevini i bezazleni djetinji miris. Osjeti trpki miris znoja čovjeka predana naporu za dobro svojih. Osjeti miris bolesnoga, sputanog svojom mukom. Osjeti miris života i smrti.
Poslušaj glas malenog djeteta koje tepajući ulazi u svijet. Glas zaigranog djeteta koje svoj život ispunja bez ostatka. Poslušaj zbunjene koji svoju nesigurnost nastoje zakriti podjednako i žustrinom i odmjerenošću svoga govora. Poslušaj govor gnjevnih i nezadovoljnih koji se osjećaju zatočenicima života. Govor ravnodušnih kojima ni do čega nije stalo. Poslušaj govor vedrih i zahvalnih koji svojom tankoćutnošću uvijek pronalaze dobro. Poslušaj govor onih koji su zamakli u poznu životnu dob, koji su naučili životu uvijek davati ono što je od njih, ne pitajući pretjerano za uzvrat. Poslušaj govor onih čiji glas trne i sažima se u svega nekoliko riječi, riječi koje se ne umiju doreći.
Dotakni život. Dotakni ga i duhom i tijelom. Čitavim svojim bićem. Kroz dodir ćeš osjetiti život. Postati živ. Dotakni život. Ti si njegov dio. On se prelijeva kroz tebe. Nemoj zaustaviti, nemoj nepotrebno uznemiriti njegov tok.
Budi živ.


RUKE KOJE POMAŽU SVETIJE SU OD USANA KOJE MOLE.

(Šri Sathya Sai Baba)

Svemir nam pruža mogućnost da surađujemo s energijom i zato nije potrebno ponovno proživljavati neka (neugodna) iskustva. Ako smo spremni prihvatiti iskustvo i shvatiti poruku koju nam nosi, ono nas može poučiti pa ćemo odlučiti dovršiti lekciju. Tako ćemo kroz iskušenja i iskustva proći bezbolno i bez patnje. Kad za kormilom broda stoji srce, kroz život nas vodi ugodna energija, jasna i odlučna – ljubav, a ne strah, osvetoljubivost, laganje i negiranje.

Sve manje i manje se osvrćemo na razne teorije i filozofiranja. Što smo više u srcu, to nam važniji postaje uzor. Sve dok živimo oslanjajući se na um i djelujemo iz uma, bit će nam važne upute i propisi. Srcu je, međutim, važan samo uzor. ˝Dijete ne voli slušati propovijedi, nego svoje srce otvara iskustvu˝, kaže znani indijski mudrac Sai Baba. (A svi smo mi Božja djeca, reče Isus.)

Došlo je vrijeme u kojem više nije važno što imamo, nego što jesmo. Sai Baba je davno izjavio: ˝Moj život je moja poruka˝. Htjeli mi to ili ne, došlo je vrijeme u kojem ta izjava vrijedi za svakoga.

I to ne samo onda kad sami odlučimo u kojem svjetlu ćemo se nekom pokazati. Važno je, naime, ono što naša djela govore o nama. U svakom trenutku u sebi stvaramo određeno energijsko stanje ili vibraciju koji se poput radiovalova šire na druge i u život privlače određene ljude, situacije i događaje. Tako ˝spašavamo karmu˝ i oblikujemo sudbinu.

˝Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.˝ (Isus, Ivan 8, 32)

Ljubav je kao vožnja automobilom !
Startuješ naglo ,
voziš prebrzo .
A kočiš kad je prekasno !!


PRIČA O TRI MUŠKARCA

“Jedna drevna legenda priča o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu. Upitali prvog čovjeka što ima u vrećama. Odgovorio je: “Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti – u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima.”

Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.

I drugog su čovjeka upitali isto. Rekao je: “U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške.”

Treći je čovjek odgovorio: “Na prednjoj vreći napisao sam riječ “dobrota”. Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis “loša sjećanja” i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.”

TRI SU JEDRA O KOJIMA OVAJ ČOVJEK GOVORI: POZITIVNO O SEBI, POZITIVNO O DRUGOM, POZITIVNO O SITUACIJI. JEDRA POZITIVNOG MIŠLJENJA! SVI SMO MI ROĐENI DA SAMI BIRAMO MISLI KOJE ĆE NAM USMJERITI ŽIVOT. IZABERIMO ONDA JEDRA S KOJIMA SE NAJDALJE STIŽE.

PRVA OPOMENA

Jedan seljak riješio je da se oženi, pa je osedlao mazgu i krenuo u varoš da nađe ženu. Poslije nekog vremena, našao je jednu za koju je procijenio da mu odgovara i vjenčao se. Nakon ceremonije, oboje su sjeli na mazgu i uputili se ka seoskom imanju. U jednom trenutku, životinja je stala, ne pokazujući namjeru da ide dalje. Seljak je sišao i tukao je velikim štapom sve dok nije krenula.“Ovo ti je prva opomena” rekao je.

Poslije dva-tri kilometra mazga je opet stala, a seljak ponovo sišao i mlatio je dok nije krenula.

“Ovo ti je druga opomena” rekao je.

Međutim, mazga se i treći put zaustavila. Seljak je sišao, pomogao ženi da siđe, izvadio pištolj i pucao mazgi u glavu, koja je na mjestu ostala mrtva.

“Glupi i okrutni čovječe!” uzviknula je žena. “To je bila lijepa i snažna životinja koja je mogla mnogo toga da uradi na imanju, a ti si je, u nastupu bijesa olako ubio. Da sam znala kakav si čovjek, nikad se ne bih udala za tebe…” i tako nastavila punih pet minuta.

Seljak je samo slušao dok nije prekinula da bi povratila dah.

Onda je rekao: “Ovo ti je prva opomena”.Priča kaže da su poslije toga dugo i srećno živjeli.
Nemoguće je biti u srećnom braku s nekim ako se prethodno ne razvedemo od samih sebe.

KRALJ I DVORSKA LUDA

U jednom kraljevstvu je vladao glupi i razmaženi mladi kralj. Posebno su ga ljutile neravnine na cestama njegovog kraljevstva. Spotaknuo bi se svaki put i padao kad bi krenuo u šetnju.

Stoga je izdao naredbu da se cijelo njegovo kraljevstvo prekrije mekanim životinjskim krznom.

Kad je to čula dvorska luda, obuzeo ju je gromki smijeh. Bez imalo bojazni posavjetova kralja:

“Ha, ha, pa to je nemoguće! Zašto ubijati životinje? Ha, ha, bolje uzmite dva komada krzna pa ih pričvrstite za svoja stopala!”

Kralju se svidio prijedlog dvorske lude.

Dio svijeta koji trebaš promjeniti tvoje je srce.

PRIČA O DVA MUŠKARCA

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi. Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima. Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.

Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštala svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada. Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore. Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu.

Tako su prolazili dani i tjedni. Jednoga jutra je jutarnja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van. Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog. Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama.

Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid. Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«

ČOVJEKOVE GODINE

Stvori Bog magarca i reče mu: Biti ćeš magarac, raditi ćeš od zore do mraka, teglit ćeš na svojim leđima sve što ti stave i živjet ćeš 30 godina. Magarac odgovori: Neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali….. 30 godina je previše, zar ne bi bilo bolje 10? Usliši Gospodin magarca i načini ga takvim.

Zatim stvori Bog psa i reče mu: Biti ćeš pas, čuvat ćeš kuću čovjekovu, jest ćeš što ti stave i živjet ćeš 25 godina. Pas odgovori: Neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali… 25 godina je malo previše, zar ne bi bilo bolje 10? I usliši Gospodin psa i učini ga takvim.

Onda stvori Bog majmuna i reče mu: Bit ćeš majmun, skakat ćeš sa stabla na stablo i činiti majmunarije za zabavu okoline svoje i živjet ćeš 15 godina. Majmun odgovori: Neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali… 15 godina je malo previše, zar ne bi bilo bolje 5? I usliši Gospodin majmuna i načini ga takvim.

Konačno stvori Bog čovjeka i reče mu: Bit ćeš čovjek, najinteligentnije stvorenje na zemlji, gospodarit ćeš svijetom i svime u njemu (osim ženom – to ti nikada neće uspjeti) i živjet ćeš 30 godina. Čovjek odgovori: Hvala ti i neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali… 30 godina je premalo, zar mi ne bi mogao dati 20 godina što neće magarac, 15 što ih odbije pas i 10 što ne htjede majmun?

I usliši Gospodin čovjeka i načini ga takvim.

I tako čovjek živi 30 godina kao čovjek, zatim se oženi i živi 20 godina kao magarac, radeći od zore do sumraka i tegleći na svojim leđima teret obitelji. Potom ode u mirovinu i živi 15 godina poput psa, čuvajući kuću i jedući što mu daju. I na kraju, živi još 10 godina kao majmun, skačući od stana do stana svoje djece i kreveljeći se da zabavi unuke.

“DANAS JE PROLJEĆE, A JA GA NE MOGU VIDJETI”

Jednog je dana jedan slijepi čovjek sjedio na stepenicima jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome je pisalo: “Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć.”

Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tudaprolazio, zaustavio se zapažajući da je u šeširu bilo prisutno samo nekoliko metalnih novčića. Savio se da bi mu pružio novac, zatim je, i bez pitanja za dozvolu, uzeo karton, okrenuo ga ispisavši novi natpis.

Tijekom popodneva slučajni se prolaznik vratio do slijepog čovjeka i vidio kako je sada njegov šešir pun novčića i novčanica. Slijepi mu je prosjak, prepoznavajući ga po koraku, uputio pitanje nije lio on bio taj koji je nešto napisao na kartonu i što je to mogao napisati.

Na to prolaznik odgovori: “Nisam napisao neistinu…, samo napisah tvoju poruku na drugačiji način”, nasmiješi se i izgubi u gužvi. I tako slijepi čovjek nije saznao da je natpis jednostavno glasio: “Danas je proljeće…, a ja ga ne mogu vidjeti.”

.

˝Ruke koje pomažu svetije su od usana koje mole.˝ (Šri Sathya Sai Baba)

Svemir nam pruža mogućnost da surađujemo s energijom i zato nije potrebno ponovno proživljavati neka (neugodna) iskustva. Ako smo spremni prihvatiti iskustvo i shvatiti poruku koju nam nosi, ono nas može poučiti pa ćemo odlučiti dovršiti lekciju. Tako ćemo kroz iskušenja i iskustva proći bezbolno i bez patnje. Kad za kormilom broda stoji srce, kroz život nas vodi ugodna energija, jasna i odlučna – ljubav, a ne strah, osvetoljubivost, laganje i negiranje.

Sve manje i manje se osvrćemo na razne teorije i filozofiranja. Što smo više u srcu, to nam važniji postaje uzor. Sve dok živimo oslanjajući se na um i djelujemo iz uma, bit će nam važne upute i propisi. Srcu je, međutim, važan samo uzor. ˝Dijete ne voli slušati propovijedi, nego svoje srce otvara iskustvu˝, kaže znani indijski mudrac Sai Baba. (A svi smo mi Božja djeca, reče Isus.)

Došlo je vrijeme u kojem više nije važno što imamo, nego što jesmo. Sai Baba je davno izjavio: ˝Moj život je moja poruka˝. Htjeli mi to ili ne, došlo je vrijeme u kojem ta izjava vrijedi za svakoga.

I to ne samo onda kad sami odlučimo u kojem svjetlu ćemo se nekom pokazati. Važno je, naime, ono što naša djela govore o nama. U svakom trenutku u sebi stvaramo određeno energijsko stanje ili vibraciju koji se poput radiovalova šire na druge i u život privlače određene ljude, situacije i događaje. Tako ˝spašavamo karmu˝ i oblikujemo sudbinu.

˝Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.˝ (Isus, Ivan 8, 32)

DVA  ANĐELA

Dva putujuća anđela zaustavila su se kod bogate obitelji, da prenoće. Obitelj nije bila ljubazna i nije udovoljila njihovoj želji da prespavaju u sobi za goste. Umjesto u sobu za goste, smjestili su ih u malu sobu u hladnom podrumu.

Kada su pripremili krevete za spavanje, stariji je anđeo primijetio rupu u zidu i popravio je. Tada ga je mlađi anđeo upitao zašto je popravio rupu. Stariji anđeo je odgovorio: “Stvari nisu uvijek takve kakvima se čine”.

Sljedeće noći anđeli su došli u vrlo siromašnu kuću. Ljubazan domaćin i njegova žena su s njima podijelili svoju večeru i dozvolili im da prespavaju u njihovom krevetu, da bi se dobro naspavali i odmorili.

Kada se sunce probudilo sljedećeg jutra, anđeli su zatekli domaćina i njegovu ženu u suzama. Njihova jedina krava, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je mrtva na njivi.

Mlađi je anđeo bio istinski bijesan i pitao starijeg anđela kako je mogao to dozvoliti: “Prvi domaćin je imao sve, a ti si mu ipak pomogao. Drugi domaćin ima vrlo malo i usprkos tome nas je ljubazno primio, nahranio i čak dozvolio da prespavamo u njegovom krevetu, a ti si dozvolio da njegova jedina krava ugine”.

Drugi anđeo je opet odgovorio: “Stvari nisu uvijek takve kakvima se čine. Kada smo bili u hladnom podrumu, primijetio sam da je u onoj rupi u zidu bilo zlato. Pošto je domaćin bio vrlo pohlepan i nije bio voljan dijeliti svoje bogastvo, popravio sam rupu zato da više ne može naći to zlato.

Prošle noći, kada smo spavali u domaćinovom krevetu, anđeo smrti je došao po njegovu ženu. Dao sam mu kravu umjesto nje.

Stvari nisu uvijek takve kakvima se čine.

KOLIKO JE VAŽNA LJUBAV

Bio jednom jedan otok na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti: Dobra Volja, Tuga, Znanje…, i, među ostalima, i Ljubav…. Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti, te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili. Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka.

Kada je otok bio tren do potonuća, Ljubav je odlučila tražiti pomoć. Bogastvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala: “Bogastvo, možeš li me povesti sa sobom?” – “Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nemam mjesta.

“Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu.” Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti sa sobom?” -”Ne mogu ti pomoći Ljubavi”, odgovori Ponos, “Ovdje je sve savršeno, mogla bi mi uništiti brod!

“Tada je Ljubav zamolila Tugu, koja je prolazila kraj otoka: “Tugo, molim te, povedi me sa sobom!” “Oh, Ljubavi”, odgovori Tuga, “Tako sam tužna da ne mogu.

Kada je Dobra Volja prolazila kraj otoka, toliko je bila zadovoljna da nije niti čula Ljubav kako je doziva.

Tada Ljubav začuje neki glas: “Dođi, Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom.” Bio je to starac u malenom čamcu. Kada su stigli do kopna, Ljubav se iskrca, a starac ode. Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime. Ljubav shvati koliko mu duguje, te upita Znanje: “Znanje, ti sigurno znaš tko me spasio?” – “To je bilo Vrijeme”, odgovori Znanje. – “Vrijeme”, upitala je Ljubav, “pa zašto bi me Vrijeme spasilo?” Znanje odgovori: “Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu.

I TO ĆE PROĆI…

Stara je kraljica na samrti poklonila svome sinu medaljon, uz ove riječi: “Dragi sine, kad ti bude najteže, kada misliš da se sve ruši oko tebe, kada ti se učini da su ti sve lađe potonule, otvori ovaj medaljon… On će ti pomoći lakše prebroditi tu teskobu…”

Kraljica je umrla, godine su prolazile, a mladi je kraljević živio sretno i spokojno… Vrijeme mu je prolazilo u radosti i veselju i nikako nije nailazio taj posebno težak tenutak da bi mogao otvoriti medaljon…

Sve ga je više i više mučilo što piše u njemu, pa ga je zato jednom, u vrijeme svoje najveće sreće, odlučio ipak otvoriti i vidjeti što piše…

Našao je ove riječi: I ovo će proći…

Poslije mnogo godina došle su na red i nedaće, ratovi, teška vremena… Ponovno je otvorio medaljon, i ponovno pročitao: I ovo će proći…

LJUBAV, USPJEH I BOGATSTVO

Jednom je jedna žena zalijevala vrt, kada je ugledala tri starca pored vrtne ograde. Nije ih poznavala pa im je rekla: “Mislim da vas ne poznajem, ali mi se čini da ste gladni. Molim vas uđite unutra i pojedite nešto.” Starci su je upitali: “Je li Vaš muž doma?” – “Ne”, odgovorila je, “nije.” – “Onda moramo otići”, rekli su.

Navečer kada joj se muž vratio, žena mu je ispričala o susretu sa starcima. “Sada im možeš reći da sam se vratio i pozvati ih unutra”, rekao je muž, i žena je otišla pozvati starce na večeru. “Na žalost, ne možemo svi prihvatiti Vaš ljubazni poziv”, rekli su joj starci. “Zašto ne?”, upitala je iznenađena žena. Jedan od staraca pokaza na drugog i reče: “Njegovo ime je Bogastvo.” Potom pokaza na trećega i reče: “Njemu je ime Uspjeh. A meni je ime Ljubav. Pođi k mužu i skupa odlučite kojega biste od nas trojice pozvali unutra.”

Žena se vratila u kuću i ispripovijedala mužu. Muž presretan reče: “Super! Pozovi Bogatstvo da sa svim i svačim napuni našu kuću!” Ona pak nije bila zadovoljna njegovim prijedlogom: “Zašto radije ne bih pozvala Uspjeh?” Razgovor je slušala njihova kćer i sva oduševljena rekla: “Zar ne bi bilo bolje pozvati Ljubav? Naš dom bi potom bio napunjen Ljubavlju!” Poslušavši savjet njihove kćeri, muž je rekao ženi: “Pođi van i zamoli Ljubav neka bude naš gost. “Žena je pošla van i upitala: “Tko je od vas Ljubav? Molim neka dođe i bude naš dragi gost. “Ljubav je sjedila u invalidskim kolicima i skupa s njima odvezla se u kuću. Druga dva starca su krenula za njom. Zaprepaštena žena je upitala zašto idu i Bogatstvo i Uspjeh, kada je ona pozvala samo Ljubav? Starci su u jedan glas odgovorili: “Da si pozvala Bogatstvo ili Uspjeh, druga dva bi bili otišli. No, ti si pozvala Ljubav i kamo god Ona ide, nas dva je slijedimo!”

ČETIRI ŽENE – Priča o kojoj vrijedi razmisliti

U slijedećoj priči o četiri žene možemo mnogo naučiti o ljudima, koje upoznajemo i imamo ih oko sebe, a isto tako možemo prepoznati i tko je pravi prijatelj, partner… i što najviše u životu vrijedi. Neka vas ova priča tako inspirira, kao što je mene.

Nekada davno živio je kralj, koji je imao četiri žene. Četvrtu ženu je najviše volio, kitio draguljima i gostio najboljim slasticima. Davao joj je samo najbolje.

Volio je i treću ženu i uvijek ju je pokazivao u susjednim kraljevstvima. Ipak – bojao se, da će ga jednoga dana napustiti i otići s drugim.

Volio je i drugu ženu. Bila je njegova povjerenica, uvijek ljubazna, pozorna i strpljiva. Uvijek, kada se susreo sa poteškoćama, mogao joj je vjerovati i ona mu je pomogla prebroditi teška vremena.

Prva žena bila je vjerna pratilja i ogromno je doprinjela blagostanju njegove kraljevine. Ali prvu ženu nije volio. Iako ga je ona istinski voljela, on se na nju nije ozirao.

Jednoga dana kralj se razbolio i znao je, da se bliži njegov kraj.

Razmišljao je o svom raskošnom životu i zaprepašteno zaključio: “Imam četiri žene, ali kad budem umirao, bit ću potpuno sam.”

Pitao je četvrtu ženu: “Najviše sam te volio, poklanjao ti najbolje haljine i pokazivao ti svu pozornost. Sada, kada umirem, hoćeš li ići sa mnom i praviti mi društvo?”

“Nikako!” odgovorila je četvrta žena i otišla bez riječi. Njen odgovor je kao mač zarezao u njegovo srce.

Tužni kralja pita treću ženu: “Cijeli život sam te volio. Sada, kada umirem, hoćeš li ići sa mnom i praviti mi društvo?”

“Ne”, odgovorila je treća žena. “Život je prelijep. Kad umreš, ponovo ću se udati.”

Onda je pitao drugu ženu: “Uvijek sam se obraćao tebi i uvijek si mi pomagala. Kada umirem, hoćeš li ići sa mnom i praviti mi društvo?”

“Žao mi je, ali ovoga puta ne mogu ti pomoći,” rekla je druga žena. “Spremna sam te sahraniti.” Njen odgovor pogodio je kralja kao strijela.

Nakon toga čuo je glas:”Ići ću s tobom i pratit ću te, gdjegod budeš pošao.”

Kralja se okrene i pred sobom ugledao svoju prvu ženu. Bila je mršava i pothranjena te zapuštena. “Kada sam imao priliku, trebao sam se bolje brinuti za tebe”, s mnogo očaja reče kralj.

Istina, u životu svi imamo četiri žene.

Naša četvrta žena je naše tijelo. Bez obzira na to, koliko napora ulažemo u njegu i skrb za tijelo, ono će nas napustiti, kada umremo.

Naša treća žena su posjed, položaj i bogatstvo. Kad umremo, naslijede ih drugi.

Naša druga žena su obitelj i prijatelji. Bez obzira nato, koliko su nas voljeli, ostat će s nama samo do groba.

I naša prva žena je naša duša. Mnogo puta je zapostavljena zbog težnje po stjecanju bogatstva, moći i užitaka. Ipak je duša jedina, koja će nas pratiti, gdjegod budemo otišli.

Njeguj dušu, ojačaj i čuvaj ju sada, jer je jedina, koja će te pratiti do božjeg prijestolja i ostati s tobom u vječnosti.

Kada te svijet gurne na koljena … to je odličan položaj za molitvu.


ZAGRLJAJ I OSMIJEH

ZAGRLJAJ i OSMIJEH pomažu našem imunitetnom sustavu, čuvaju zdravlje, liječe depresiju, umanjuju stres, pomažu kod nesanice. Još je važnije to, da nas jačaju i pomlađuju, nemaju neprijatnih sporednih učinaka i nisu ništa drugo nego čarobni lijek.

Ali dobrim značajkama još nije kraj … ZAGRLJAJ i OSMIJEH su potpuno prirodni – prirodno slatki i organski, bez pesticida, bez konzervansa, bez umjetnih dodataka i 100 % zdravlju korisni.

Stvarno su potpuni – nemaju pokretljivih dijelova, nisu im potrebne baterije, nije ih potrebno provjeravati, troše malo energije i puno je daju, ne goje, otporni su na inflaciju, nije im potrebno plaćati mjesečni najam, bez poreza su na dodanu vrijednost, ne zagađuju okolinu i naravno – možemo ih vratiti.

Zato se zabavljajmo, smijmo se i grlimo svaki dan. Da bi preživjeli, treba na četiri zagrljaja dnevno, osam da bi živjeli normalno i dvanaest, ako želimo rasti. Zato grlimo se bilogdje i bilo kada – čuda će stići sama od sebe.

VRIJEME U KOJEM JE POTREBNO RAZLIKOVATI  ISTINU OD ILUZIJE

Sad je došlo vrijeme da počnemo razlikovati istinu od iluzije. Pitagora je to iskustvo najavio riječima: ˝Uzmi džepno ogledalo i eksperimentiraj. Saznaj što u njemu možeš vidjeti. To što vidiš u ogledalu je iluzija, a uzrok koji se krije iza nje je istina i ono što uistinu postoji˝.

Riječ je o našem istinskom svijetu energija koje doživljavamo. Sve ostalo što vidimo kao rezultat u materijalnom svijetu plod je i posljedica primanja, doživljavanja i tijeka tih energija.

Istinu možemo spoznati tek kad se barem donekle preselimo u srce. Sve dok smo u energijama uma, previše smo okupirani energijama nadmetanja, potvrđivanja i dokazivanja i ne možemo uočiti razliku između istine i iluzije. Drugim riječima, to nam uopće nije važno, jer je naš identitet najmoćnija energija. To je energija koja usmjerava naše razumijevanje, razmišljanje, emocije, djelovanje, a upravo je ona opterećena strahovima.

Tek kad se naša svijest, odnosno životna energija preseli u srce, više nam se ne čini najvažnijim ono što se događa izvan nas, nego ono u nama. Zatim nas zanima što od tog tjelesnog života služi našem unutarnjem razvoju, a što ne. Tako smo počeli razlikovati istinu od iluzije. Istina se skriva u srcu i ne možemo je spoznati pomoću standardnih pet čula, nego je moramo doslovce osjetiti srcem.

Primijetit ćemo da se više predajemo tom djelovanju iz srca, sve dok to ne postane naša najveća strast, radost i poslanje: raditi ono što (još više) otvara srce. Sve ostalo – novac, prijatelji, ugled… – dolazi samo po sebi.

Sad je došlo to vrijeme.

Stvarno su potpuni – nemaju pokretljivih dijelova, nisu im potrebne baterije, nije ih potrebno provjeravati, troše malo energije i puno je daju, ne goje, otporni su na inflaciju, nije im potrebno plaćati mjesečni najam, bez poreza su na dodanu vrijednost, ne zagađuju okolinu i naravno – možemo ih vratiti.

Zato se zabavljajmo, smijmo se i grlimo svaki dan. Da bi preživjeli, treba na četiri zagrljaja dnevno, osam da bi živjeli normalno i dvanaest, ako želimo rasti. Zato grlimo se bilogdje i bilo kada – čuda će stići sama od sebe.

KOŠULJA SRETNOG ČOVJEKA

Razbolio se silan neki kralj od čamotinje i nuja, i nije više znao što bi na tom svijetu zavolio, što poželio. Stao venuti silni kralj, i doglavnici i dvorski savjetnici dadoše se u brigu, i počeše se domišljati kako da ga ozdrave od ove boljke, koja spopada site i bogate. Nakon duga vjećanja liječnika i zvezdočitača, bude propisan lijek: kralj će ozdraviti onoga časa kad odjene na se košulju sretna čovjeka.

Krenuše svijetom mnoge poslaničke družbe, u potragu za sretnim čovjekom. Propješačili poslanici sela i gradove, obišli imanja i kolibe, i svuda gdje bi zatekli čovjeka, koji nije izgledao uplašen, namrgođen, ili sjetan, pitali su ga je li on sretan čovjek. No vazda bi dobivali niječan odgovor – svakoga je na ovom svijetu snašlo ponešto, zbog čega se osjećao nesretnim – bilo to što nije imao poroda, ili to, što mu je porod pokosila bolest, bilo to što je bio siromašan, ili to, što je strepio nad svojim bogatstvom, ili to, što je bio osamljen, ili to što je živovao s ljudima koje nije volio, ili to, što je volio ljude, koji nisu šivjeli s njim.

Kad su već sve pretražili poslanici, i kad su se umorni i zdvojni vraćali u prijestolnicu, dopre im do uha nečije veselo pjevanje. Vidješe pred nekom pozemljušom čovjeka, gdje sedi na suncu i pjeva. Upitaše ga za razlog njegova veselja. “Nemam nikakva razloga,” odgovori čovjek, “ja pjevam naprosto zato, što sam sretan.”

Kad su to čuli kraljevi poslanici, kliknuše u slavodobiću, i jurnuše put čovjeka da mu brže-bolje skinu košulju.

Ali, da! Na sretnomu čovjeku nije bilo košulje.

SNAGA POZITIVNOG MIŠLJENJA KAO JEDRO…

“Jedna drevna legenda priča o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu. Upitali prvog čovjeka što ima u vrećama. Odgovorio je: “Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti – u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima.”

Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.

I drugog su čovjeka upitali isto. Rekao je: “U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške.”

Treći je čovjek odgovorio: “Na prednjoj vreći napisao sam riječ “dobrota”. Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis “loša sjećanja” i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.”

TRI SU JEDRA O KOJIMA OVAJ ČOVJEK GOVORI: POZITIVNO O SEBI, POZITIVNO O DRUGOM, POZITIVNO O SITUACIJI. JEDRA POZITIVNOG MIŠLJENJA! SVI SMO MI ROĐENI DA SAMI BIRAMO MISLI KOJE ĆE NAM USMJERITI ŽIVOT. IZABERIMO ONDA JEDRA S KOJIMA SE NAJDALJE STIŽE.