Druge pjesme

Ti si moje sunce

Ti si moje sunce
i kraljica si moga neba
ti si sve ono što mi treba
toplinom svojom ti me greješ
kad mi se onako slatko
ljubavi nasmeješ
kako bi želio da me poljubiš i zagrliš
ma onako nežno ali jako
pa tada bi i andjel sa neba zaplako
jer ti si moje plavo more
u kome se ja gubim
dok te nežno ljubim
more moje i dubina plava
u kome moje srce mirno spava
moj andjele
u naručje bih te uzeo
na krilima svojim bi te ponio
i u moje carstvo donio
da samnom deliš sve dane i noći
da me uvek paziš
i danonoćno da me nežno maziš
i samo tebi da pesme pišem
hoću samo uz mene da sretno dišeš
da se kraj mene uvek sretna budiš
i samo mene celog života
da nežno ljubisš
ljubavi moja za mene ti si raj
i samo u tebi vidim sretan kraj
duge na nebu su sa bezbroj boja
hoću da večno budeš samo moja
tvoj svaki nežni dodir
kao povetarac laki
zove me i noćas tebi mami
u ovoj mojoj crnoj tami
iz koje sada jaka svetlost navire
zato andjele moj
sa oblaka mi sidji
i mom toplom srcu priđi
nek ljubav tvoja
bude mom srcu lek
hoću to andjele zauvek
neka se sretnu naši pogledi
i neka se u njima samo ljubav vidi
ljubav koja veže i spaja
naša umorna srca dva
za vremena sva
jer samo tebe
ljubavi moja volim ja

TAMO GDJE SU MOJI KORIJENI

Podiglo se sunce i toplinu prosipa

a jutro mi nosi miris bilja gorskoga

pa se sjetim zlatnih suza, burnog vremena

bio sam k’o divlji vjetar svih tih godina

Kada čujem naše pjesme krv u meni vri

to je ljubav što u duši godinama zri

i dok vrijeme ide tu sve jače pripadam

neću svoje lice kriti samo jedno znam

Bog će uvijek svakom dati

samo treba vjerovati

biti Božijeg lica slika

posijati gdje si nika

Ref.

Tamo gdje su moji korijeni

što ljepota živi u meni

tamo nosim svaku pobjedu

svojoj zemlji, svome narodu

Odvest ću te u dolinu moje radosti

kod izvora sreće, pokraj rijeke mladosti

nek’ nas nebo blagoslovi, snove ostvari

i sinove sokolove da nam podari

Bog će uvijek svakom dati

samo treba vjerovati

biti Božijeg lica slika

posijati gdje si nika

Neznan autor

PISMO MAJCI

Jesi li živa, starice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek’ uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svijetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
Zbog mene veoma zabrinutu
I da ideš svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
Uvijek isto priviđenje muči:
Kako su u krčmi finski nož
U srce mi zabili u tuči.

Nemaj straha! Umiri se , draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
Da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sad sam nježan,
I srce mi živi samo snom,
Da što prije pobjegnem od jada
I vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
Rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
Budiš me ko’ prije osam ljeta.

Nemoj budit od sanjane snove,
Nek’ miruje ono čega ne bi:
Odveć rano zamoren životom,
Samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina si utjeha moja,
Svijetlo što mi sja istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
Viđaju onako zabrinutu,
I ne idi svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.

KAD SE SJETIM ČETRDESET PETE

Kad se sjetim četrdeset pete,

same suze iz očiju lete.

Kad je borba na Odžaku bila,

i mene je tuga zadesila.

Imala sam muža i djevera,

obojica pala od gelera.

Oba mrtva ležaše na travi,

glave su im okrenute Savi.

Moj Ilija zagrlio Luku,

preko njega prebacio ruku.

Djevera sam po ruci poznala,

do koje sam u kolu igrala.

Svojom sam ih rukom pokopala,

nikom ništa nisam kazivala.

Tri godine mučila sam muku,

spominjući Iliju i Luku.

Svake noći moja majka stara,

sa svojom se djecom razgovara:

”Djeco moja, sokolovi sivi,

Dođ’ te majci ako ste mi živi.”

Jedno jutro prije rane zore,

svekrvica mene mladu zove:

”Odi nevo, vidi djece moje,

vidi moga Ilije i Luke,

što miluju materine ruke!”

To izusti i dušu ispusti.