SVETAC DANA – RUJAN

30. rujan 2009.

Sveti Jeronim, svećenik i crkveni naučitelj († 419/420)

Crkveni otac i naučitelj, rodom iz Stridona koji se nalazio na granici Dalmacije i Panonije, autor je Vulgate – prijevoda Biblije na latinski jezik.

Sveti Jeronim ubraja se među najznačajnije osobe cjelokupne crkvene povijesti. Crkveni je naučitelj i jedan od četiri crkvena oca Zapadne crkve. Rođen je oko 345. godine u Stridonu, mjestu koje se nalazilo na granici Dalmacije i Panonije.

Gdje je to bilo, do danas još nije točno utvrđeno, a neki su mišljenja da je to u okolici današnjeg TomislavgradaStudirao je u Rimu gdje je postao svećenik. Zbog svoje teške naravi i ‘dugog i oštrog jezika’ iz Rima je otišao u Halkidsku pustinju u Siriji.

Pokorničkim životom Jeronim je htio ukrotiti svoju narav. U pustinji je puno čitao, proučavao Sveto pismo i marljivo učio hebrejski jezik. Kao najboljeg i najsposobnijeg za prijevod Svetog pisma na latinski, tada pučki jezik, papa Damaz pozvao je upravo Jeronima. Na prijevodu je radio više od 20 godina i time u službu Crkve stavio svoje znanje, izvanrednu kritičnost i radne sposobnosti.

Uz prijevod, napravio je i vrlo vrijedne komentare. Tako je nastao najslavniji prijevod poznat pod nazivom Vulgata koji je kroz mnoga stoljeća bio službeno Sveto pismo. Jeronim je prigodom jednog putovanja u Carigrad upoznao carigradskog nadbiskupa Grgura Nazijanskog koji je na njega jako utjecao i oduševio ga Origenovim djelima.

Razočaran nasljednikom pape Damaza, Jeronim iz Rima odlazi u Jeruzalem i osniva škole i samostane. Prema predaji, posljednje dane života Jeronim je proveo u jednoj pećini u Betlehemu blizu mjesta Isusova rođenja. Umro je 420. godine.

Jeronima uvijek slikaju pokraj lava. Neki razlog za to vide u sljedećoj priči – jednom je u betlehemski samostan zalutao šepavi lav. Redovnici su se u strahu razbježali, a Jeronim je prišao šepavom lavu i iz bolne šape izvadio veliki trn. Izliječeni lav ostao je uz Jeronima i postao njegov prijatelj.

A na kraju rubrike ‘Svetac dana’ podsjećamo tko danas slavi imendan. Uz one koji nose ime Jeronim, današnji slavljenici su Grguri i Felicije. Donosimo i nekoliko zanimljivosti o ovim imenima. Ime Jeronim sastavljeno je od grčkih riječi ‘hieros’ – svet, božanski i ‘onoma’ – ime, pa znači – onaj koji ima sveto, božansko ime. Neke izvedenice imena su: Jerko, Jero, Jerica, Jeronima, Jeca, Jera, Jeka.

Korijen drevnom imenu Grgur je u grčkom pridjevu ‘gregoros’ i znači budan, oprezan, pozoran. Od niza izvedenica ovoga imena navodimo samo neke: Grga, Grgo, Gršo, Gregor, Grgica, Gregorija, Grega, Griša.
Felicija i Felicita samo su neke izvedenice imena Feliks. Korijen imenu je latinski pridjev ‘felix’ i znači sretan, blažen, rodan. U hrvatskom području prisutni su brojni oblici prijevoda kao što su Srećko i Sretna.

Opširnije

Sveti Jeronim, svećenik i crkveni naučitelj († 419/420)

Sveti Jeronim, crkveni otac i naučitelj, kao i Origen prije njega, idući donekle njegovim tragom, bio je čovjek Biblije. Kao prevoditelj i brižan tumač hebrejske istine shvatio je bolje od Origena važnost literarnoga smisla Svetoga pisma, a koji nikad nije dijelio od njegova naravnog i nužnog produžetka, od duhovnoga smisla. Papa sveti Damaz, čiji bijaše tajnik, povjerio je Jeronimu reviziju staroga latinskoga prijevoda Biblije i tako je nastao njegov prijevod Vulgata, po kojoj postade slavan u cijeloj Crkvi. Nakon brojnih putovanja i raznovrsnih aktivnosti, žestoki se Jeronim – poznat po svojim oštrim polemikama – smirio napokon u Svetoj zemlji, gdje je proveo 34 posljednje godine života kraj Gospodinovih jaslica u Betlehemu, moleći, studirajući i upravljajući jednim samostanom. No ni tamo nije posve mirovao od vođenja polemika. Nastojmo pobliže upoznati život toga originalnoga čovjeka.

Jeronim se rodio između god. 340. i 345. u gradu Stridonu, koji se nalazio na granici Dalmacije i Panonije. Gdje je to točno bilo, sve do danas u znanosti nije jasno; neki misle da je Stridon bio tamo negdje oko današnjega Duvna. Bio je sin kršćanskih roditelja, no krštenje je primio kasnije, u Rimu, gdje je proveo neko vrijeme, možda od 358. do 364. god., nadopunjavajući svoj studij retorike. Polazio je školu glasovitoga gramatičara Donata, koji ga je uveo u dosta duboko poznavanje latinskih klasika, osobito Vergilija. Iako nije bio učitelj slavnoga Marija Viktorina, stajao je ipak pod njegovim kulturnim utjecajem. Kad se taj obratio na kršćanstvo, bila je to u Rimu senzacija prvoga reda.

Jeronim je bio veoma nadaren dečko, ali teške naravi, nediscipliniran, obijestan. Posjedovao je živahnu inteligenciju, dobro pamćenje te izvanredno osjetljiv, strastven, nepovjerljiv i ljubomoran karakter.

Na studij je, kako smo vidjeli, pošao u Rim. I tada se u njegovu životu očituju dvije težnje. S jedne strane rado zalazi u katakombe i u crkve svetih mučenika – što je dobro – a s druge strane zalazi u lakoumno i grješno društvo – što je zlo. Na djelu su dva duha: dobri i zli. Tko će pobijediti?

Koliko je utjecaj zla u tim godinama na Jeronima bio jak svjedoči kasnije jedno njegovo pismo iz Halkidske pustinje na Istoku, upravljeno Eustohiji. U njemu piše: »Dakle, ja koji sam se iz straha od pakla osudio na ovakav zatvor, u kojem su mi jedino društvo škorpioni i divlje zvijeri, često sam u mašti ipak pribivao plesovima rimskih djevojaka. Tijelo mi je bilo mršavo od posta, a duh je ipak gorio od strasti u ledenom tijelu.«

Kod Jeronima je pobijedio dobri duh i on se uz milost izgradio u sveca.

Jeronim je napustio Rim i poduzeo putovanje u Galiju. Jedno se vrijeme zadržao u Trieru, zatim se vratio na jug u Akvileju, gdje provede nekoliko godina. Tada je bio već posve oduševljen za asketski ideal. Pisao je: »Došlo je vrijeme da se bavim Božjim stvarima.« Da to ostvari, s nekoliko se prijatelja povjerio vodstvu Kromacija iz Akvileje. U to vrijeme već marno proučava Sveto pismo. No kako je bio teška karaktera, došlo je do sukoba i mala se zajednica raspala. Jeronim je nadvladao tu kušnju te pošao na Istok, tamo gdje je cvao pustinjački i monaški život.

Jeronimu je boravak na Istoku omogućio da u Antiohiji još više produbi svoje biblijske nauke i usavrši se u hebrejskom jeziku. Nakon toga pošao je u Halkidsku pustinju u kojoj su mnogi monasi živjeli kao pustinjaci. Tu je živio u samoći, noćnim bdjenjima, pokori i grozničavu radu. Nije mu bilo lako jer njegova prirodna nagnuća, njegov temperament stajahu u oprečnosti s takvim načinom života. I tako se u njemu razbuktala oštra borba između njegova klasično izobražena duha i kršćanski odgojene duše, između zanimanja za spise svjetovnih i svetih pisaca. »Dok sam čitao Proroke, morao sam samome sebi kazati: Kako su nedotjerani ti govori i kako nemarni u navođenju. I tada sam se nakon jedne noći provedene u bdjenju i molitvi vratio natrag k Vergiliju, Ciceronu i Platonu.«

Jedan je san, koji je upravo dramatski opisao, Jeronima dobrano potresao. On sam pripovijeda: »Za vrijeme jednoga napada groznice bio sam u duhu predveden pred sudačku stolicu Svevišnjega. Osjetio sam tako snažno svjetlo da se nisam usudio podići oči. Bio sam upitan o svojoj vjeri, a odgovorio sam da sam kršćanin. Glas je pak onoga što je sjedio na stolici odvratio da lažem, jer sam ciceronijanac, a ne kršćanin. Gdje je tvoje blago ondje ti je i srce.«

Osim tih nevolja, zatim napasti u tijelu, na Jeronima je došla još jedna nova nevolja. Arijanska prepirka i zbrka zbog antiohijskog raskola uzbudila je i monahe u pustinji te ih podijelila u dva tabora. Jeronim ironično primjećuje: »Oblačili smo se u vreće i valjali u pepelu, ali izopćivali smo biskupe.« Opasno je to kad se redovnici odviše zapale protiv biskupa, onda postaju slijepi fanatici, nepristupačni bilo kakvim razlozima. Jeronimu se to zgadilo pa više nije htio ništa znati o zamazanim, primitivnim i svadljivim monasima. Ostavio ih je i vratio se u Antiohiju. Mjesni biskup Paulin htio ga je zarediti za svećenika. Jeronim se nevoljko s time složio, ali uz uvjet da bi i dalje mogao ostati vjeran svome zvanju monaha te da bi se mogao kretati kud želi. I tada se nakon ređenja dao opet na putovanja. Od g. 380. do 381. boravio je u Carigradu radeći u bogatim gradskim bibliotekama. U tom je gradu izvršio na njega silan utjecaj sv. Grgur Nazianski, koji ga je oduševio za Origena, »tog duha od mjedi«. Jeronim je u oduševljenju za Origena preveo njegovih 28 homilija. No to će oduševljenje kasnije ne samo proći, već će ga Jeronim silovito i odbaciti. Dakako, ne posve opravdano.

U međuvremenu je papa Damaz u dogovoru s carem sazvao novi sabor. Jeronim je na tom saboru bio kao pratilac svoga biskupa Paulina. A onda se sa svojim dragocjenim knjigama i rukopisima vratio opet u Rim. Papa Damaz, koji je i sam bio visoko izobražen čovjek te nadasve pjesnik, veoma je cijenio Jeronima, u mnogim ga stvarima pitao za savjet, pa ga je uzeo i za svoga tajnika. Tada mu je povjerio reviziju latinskoga prijevoda Evanđelja, takozvane Itale. No Jeronim je stvorio novi latinski prijevod cijele Biblije, slavnu Vulgatu. Radio je preko 20 godina, stavivši tako u službu Crkve svoje veliko znanje i svoju izvanrednu kritičnost i radnu sposobnost. Tako je silno došao na glas, dobio na ugledu, da su neki u njemu već gledali budućega papu. No to se predviđanje nije ispunilo.

Dok se Jeronim u Rimu bavio čitanjem, proučavanjem i prevođenjem Biblije, nije odbio da duhovno vodi odlične rimske dame Paulu, Marcelu i Eustohiju. U luksuznim vilama na Aventinu im je marno tumačio tekstove Svetoga pisma. »Njegova strogost – kako to piše patrolog Hamann – imala je za pobožne žene privlačnu moć, pa čak im i davala neku sigurnost.« No taj je Jeronimov apostolat, unatoč njegovoj neporočnosti, pobudio mnoge kritike te razna govorkanja i naklapanja. Svaki grad i svako selo mora imati svoje »tračeve«, materijala za ogovaranje. Jeronim je na sve to jetko odgovarao: »Manje bih govorio ženama kad bi mi muškarci o Svetome pismu postavljali više pitanja.«

Kad je umro papa Damaz, a njegov nasljednik nije pokazivao prema Jeronimu istu pažnju i poštovanje, on otputuje opet na Istok. S njime pođoše i neke od odličnih rimskih dama. Došli su u Betlehem, gdje je Jeronim osnovao jedan muški samostan, koji je sam vodio. I sada mu još ostalo preko 30 godina plodnoga književnoga rada. Dao se na prevođenje svetih knjiga s hebrejskog izvornika, a onda na pisanje komentara pojedinim knjigama. Ti su komentari veoma vrijedni zbog mnoštva povijesnih i arheoloških podataka. Njegovi pak povijesni spisi, osobito De viris illustribus (O slavnim muževima), puni su veoma dragocjenih podataka. Od Jeronima imamo 157 pisama. Pisana su jer su se sa svih strana svijeta mnogi k njemu obraćali za savjet.

Jeronim se i u svojoj betlehemskoj samoći i kabinetskom radu nije mogao svladati da se žestinom svoje vruće naravi ne uključi opet u razne polemike, svađe i prepirke. Povod je takvoj prepirci dao biskup Salamine na Cipru sv. Epifanije jednim svojim djelom koje bijaše sakupljena zbirka krivovjerja. U popisu od njega nabrojenih hereza pod brojem 64. nalazio se kao heretik i slavni kršćanski učenjak, tada već davno u grobu, Origen. Cijelom Palestinom razbuktala se polemika zbog Origena, sijući razdor. Sada se umiješao i Jeronim. Nastupio je protiv origenista, a zbog toga došao u oštar sukob s jeruzalemskim biskupom, kao i sa svojim negdašnjim prijateljem Rufinom.

I sada je nastala nesmiljena borba koju je prekinulo samo posve kratko zatišje. Bila je to smutnja za cijelu Crkvu, a pogotovo za svetog Augustina. No Jeronim je u svojim stavovima ostao nepopustljiv. Štoviše, čak i smrt njegova negdašnjeg prijatelja, a sada idejnog protivnika Rufina god. 410., za Jeronima ne bijaše povod da pusti oružje iz ruku. On je i dalje polemizirao.

Zadnje su Jeronimove godine bile u sjeni mnogih patnja. Zdravlje mu se pogoršalo, a počeo ga sve više ostavljati i vid. Izgubio je i svoje najvjernije prijateljice. Silno ga je pogodila i vijest, kao uostalom cijeli zapadni svijet, da su god. 410. barbari provalili u Rim i opljačkali ga. Rimski su građani to osjećali isto onako kao Židovi nekoć pad Jeruzalema. Jeronim je o tome pisao: »Rim je opsjednut, dok diktiram, suze mi žele prigušiti riječi. Osvojen je grad koji je vladao cijelim svijetom.«

Pljačkaške horde Saracena zaprijetiše jednoga dana i Jeronimovu samostanu i on tako bi prisiljen na bijeg. A onda je došla borba protiv pelagijanstva, koja ga je također veoma razjadila. Smirila ga je nekako tek pobjeda nad tom herezom. U svom je posljednjem pismu čestitao Augustinu nad tom pobjedom.

Iscrpljen, slijep i osamljen, Jeronim je nakon tolikih borba što ih je vodio cijeli život, 30. rujna 419. ili 420. napokon našao svoj mir u Gospodinu. Sam je o sebi u djelu De viris illustribus zapisao: »Bio je ujedno filozof, retor, gramatik i dijalektik te kao poznavalac hebrejskog, grčkog i latinskog trojezičan.« Hamann kaže da je Jeronim posjedovao tipične prednosti i slabosti literarno izobraženih ljudi. Sve do konca života vezao je uz najstrožu askezu gotovo bolesnu razdražljivost i pretjeranu osjetljivost. Naročito je bio oštar i pretjeran u svojim polemikama. Pa ipak je taj opori čovjek imao veoma osjetljivu, pa čak i nježnu dušu. To neka potvrdi i ovaj dijalog sv. Jeronima s Isusom.

Pokraj špilje Isusova rođenja u Betlehemu u jednoj pećini učeni je časni starac Jeronim izabrao svoje posljednje obitavalište na zemlji. Onaj koga Crkva štuje kao naučitelja u svojim je staračkim danima često doteturao do jaslica te u svetom razgovoru s Isusom govorio:

»Dijete moje, kako dršćeš! Radi našeg spasenja na kako ti to tvrdom ležaju ležiš? Što ti mogu učiniti?«

A Isus će na to Jeronimu: »Jeronime, ništa ne želim od tebe! Samo pjevaj: Slava Bogu na visini! Na Maslinskoj gori i na Kalvariji bit ću još mnogo više bijedan.«

Tada opet progovori Jeronim: »Dijete, darovat ću ti nešto, dat ću ti sav svoj novac!«

Sa smiješkom na usnama odvraća mu dijete Isus: »Nebo i zemlja su ipak ponajprije moji. Neću tvoj novac! Daj ga siromasima! Tako ću ga primiti kao da je meni darovan.«

No Jeronim govori dalje: »Ali ja bih ipak za tebe samoga htio nešto učiniti i darovati, inače ću od muke umrijeti.«

Tada odgovori Božansko Dijete: »Dobro, kad bi mi nešto tako rado darovao, onda ću ti reći što mi možeš dati. Daj mi sve svoje grijehe, daj mi sve nemire svoga srca!«

»A što ćeš s tim učiniti«, uzvrati mu Jeronim sav smeten.

Dijete Isus odgovori: »Tvoje grijehe, nemire tvoga srca želim staviti na svoja ramena i odnijeti ih.«

Na to Jeronim proplaka: »Dobri Isuse, uzmi onda moje grijehe, uzmi što je moje, i daj mi što je tvoje!«

Jeronim je iz najdubljeg uvjerenja svoga srca rekao: »Tko se predaje Kristu, može umrijeti; no pobijeđen, ne može biti.«

Jeronimova ljubav prema Svetom pismu, ljubav prema Crkvi i nepokolebljivo nastojanje oko pravovjernosti zaslužuju poštovanje. A svoje slabosti iskupio je pokorničkim životom i mnogim patnjama.

Profesor Angelo Penna daje ovakav sud o sv. Jeronimu: »On se ne može uvrstiti među velike genije, ali je sigurno bio velik učenjak i odličan prevoditelj. Kao bibličar učinio je Crkvi neprocjenjivu uslugu svojim prijevodom i mnogo je pridonio tumačenju Svetoga pisma. Nije bio teolog, no ipak je po svojim spisima odličan izvor za poznavanje pravovjerja predaje. Veoma je mnogo držao do čistoće vjere. Veoma je sretno branio Marijino djevičanstvo.

Nije lako pronaći pisca koji bi s tolikom upornošću kao on naglašavao obdržavanje djevičanstva ili čistoće, provođenje posta i pokore, proučavanje Biblije kao božanskoga štiva. Veoma je simpatična i njegova marijanska pobožnost, njegovo oduševljenje za male stvari: jaslice, djecu, malena bića koja govore o beskonačnoj Božjoj mudrosti. Jednako je tako bio uspješan duhovni vođa. U njega su imale povjerenja odlične dame na Aventinu u Rimu, mnogi monasi i djevice, koji su s njim skupa živjeli u Betlehemu.

Ne smije se zaboraviti da je čitava starina upirala prst u njega kao u velikoga pokornika. Veliki kamen, kojim se udarao u prsa bilo u Halkidskoj pustinji bilo u Betlehemu, nije puki simbol.«

Crkva s pravom ubraja Jeronima među četvoricu velikih zapadnih svetih Otaca. Svakako je među njima on ipak najosebujnija ličnost. U svojoj Raspravi o Psalmima Jeronim nam ovo poručuje: »Ne vjeruj, dakle, da nešto nedostaje tvojoj vjeri ako nisi vidio Jeruzalem i ne drži me boljim zato što prebivam na tom mjestu. Nego, ovdje ili drugdje, primit ćeš jednaku nagradu prema svojim djelima pred Bogom.« Kao i ovdje, tako i u mnogim drugim savjetima i uputama Jeronim je jednostavan, jasan i odrješit. Pa i to može biti simpatično.

29. rujan 2009.

Sveti Mihael, Gabriel i Rafael, arkanđeli

Iz tajne Božje svetosti proizlazi štovanje triju arkanđela, koje danas slavimo, kao i svetih anđela čuvara, koje slavimo 2. listopada. Anđeli kao duhovna bića, unatoč njihovoj službi u povijesti spasenja, već po svojoj biti izmiču svakom povijesnom razmatranju. Zato i ne možemo opisivati njihov život kao što činimo sa životom svetaca. Unatoč tome, na temelju Božje objave možemo ipak o njima nešto reći, isto tako možemo opisivati njihovo štovanje. Činimo to rado, što s cijelom Crkvom danas slavimo njihov blagdan, a i što mnogi vjernici nose njihova imena slaveći danas svoj imendan.
Ime Mihael, u hebrejskom ‘Mi ka el’, što znači: “Tko je kao Bog?” spominje se u Svetom pismu pet puta.
Najznačajniji je pak svetopisamski tekst o sv. Mihaelu iz Otkrivenja. “Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše izbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao – sotona, zavodnik cijeloga svijeta – bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli” (Dn 12,7-9).
Imajući u vidu te svetopisamske tekstove, ikonografija prikazuje sv. Mihaela kao ratnika u oklopu i s mačem u ruci. Crkva pak od najstarijih vremena gaji prema svetom Mihaelu naročito štovanje i duboku pobožnost. Ona ga u borbi što se vodi protiv sila zla, a i vodit će se do konca vremena, promatra kao svoga moćnog zaštitnika, koji joj je svojom zaštitom trajno prisutan. Velikog arkanđela jednako živo štuje istočna i zapadna Crkva. Razni staleži štuju sv. Mihovila kao svoga zaštitnika, u Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, a Pio XII. proglasio ga je zaštitnikom radiologa. Njemačka ga također od davnine slavi kao svoga zaštitnika. I kod nas je u Hrvatskoj veoma razvijen kult sv. Mihovila. Podignute su mu u čast mnoge župne i podružne crkve, a i neka mjesta nose njegovo ime. Tako imamo Miholjac, Miholec, Mihovljan itd.
Bogoslužje veoma zorno ističe trostruku djelatnost sv. Mihaela u službi Crkve. On je borac, molitelj i pratilac. Kao borac neka nam pomaže u borbi koju svatko od nas mora stalno protiv zla u sebi i oko sebe voditi! Kao molitelj nek nas zagovara i naše molitve poput miomirisnog kada prinosi Gospodinu, a kao pratilac neka nas prati na našim životnim putovima!
Sveto pismo poimence na nekoliko mjesta spominje i sv. Gabriela, arkanđela. I štovanje je sv. Gabriela staro, a naročito je vezano uz blagdan Blagovijesti. Njemu je, kao i sv. Mihaelu, pučka pobožnost pridavala ulogu čuvara crkvenih vrata; ta dva arkanđela priječe demonu ulaz u crkvu. Kao svoga zaštitnika štovali su sv. Gabriela glasonoše, teklići i pismonoše. Papa Pio XII. apostolskim breveom od 1. travnja 1951. proglasio ga je nebeskim zaštitnikom telekomunikacija: telegrafa, telefona, radija i televizije:
Ime Rafael znači “Bog liječi”, a ime je trećega arkanđela, koga danas slavimo. Njega, kao i dvojicu drugih arkanđela, opširno spominju apokrifne knjige, a od kanonskih knjiga Rafael je veoma prisutan u Tobijinoj knjizi.
Naročito se Rafaelu preporučuju putnici, a pomalo i pečalbari te iseljenici. Kao duhovnome liječniku počeše mu se utjecati i bolesnici u duševnim i tjelesnim bolestima. A kao svoga posebnog zaštitnika časte ga apotekari.

Opširnije

Sveti Mihael, Gabriel i Rafael, arkanđeli

Iz tajne Božje svetosti proizlazi štovanje triju arkanđela, koje danas slavimo, kao i svetih anđela čuvara, koje slavimo 2. listopada. Anđeli kao duhovna bića, unatoč njihovoj službi u povijesti spasenja, već po svojoj biti izmiču svakom povijesnom razmatranju. Zato i ne možemo opisivati njihov život kao što činimo sa životom svetaca. Unatoč tome, na temelju Božje objave možemo ipak o njima nešto reći, isto tako možemo opisivati njihovo štovanje. Činimo to rado, što s cijelom Crkvom danas slavimo njihov blagdan, a i što mnogi vjernici nose njihova imena slaveći danas svoj imendan.

Ime Mihael, u hebrejskom ’Mi ka el’, što znači: »Tko je kao Bog?« spominje se u Svetom pismu pet puta.

»Knez kraljevstva perzijskoga protivio mi se dvadeset i jedan dan, ali Mihael, jedan od prvih Knezova, dođe mi u pomoć« (Dn 10,13). Iz toga teksta slijedi da je Mihael jedan od vrhovnih poglavica, a koji pritječe u pomoć proroku Danielu. U istoj glavi čitamo: »Nema nikoga tko bi se sa mnom protiv njih borio (kneza Perzije i kneza Grčke) osim Mihaela, Kneza vašega, moje potpore i moga okrilja« (Dn 10,21).

»U ono će vrijeme ustati Mihael, veliki knez koji štiti sinove tvog naroda« (Dn 12,1). Iz tog teksta proizlazi da Mihael kao vrhovna glava nebeske vojske brani pobožne Židove, koje progoni kralj Antioh IV. Epifan (175–164).

Najznačajniji je pak svetopisamski tekst o sv. Mihaelu iz Otkrivenja. »Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše izbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao – sotona, zavodnik cijeloga svijeta – bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli« (Dn 12,7–9).

I napokon peto mjesto, na kojem se izričito spominje Mihael, jest poslanica sv. Jude Tadeja. Ondje čitamo: »Naprotiv, Mihael arkanđeo, kad se u borbi za Mojsijevo tijelo prepirao s đavlom, nije se usudio izreći protiv njega uvredljivu osudu, nego je rekao: ’Neka bi ti Gospodin zapovjedio da ušutiš!’« (9. redak).

Imajući u vidu te svetopisamske tekstove, ikonografija prikazuje sv. Mihaela kao ratnika u oklopu i s mačem u ruci. Crkva pak od najstarijih vremena gaji prema svetom Mihaelu naročito štovanje i duboku pobožnost. Ona ga u borbi što se vodi protiv sila zla, a i vodit će se do konca vremena, promatra kao svoga moćnog zaštitnika, koji joj je svojom zaštitom trajno prisutan. Velikog arkanđela jednako živo štuje istočna i zapadna Crkva. Razni staleži štuju sv. Mihovila kao svoga zaštitnika, u Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, a Pio XII. proglasio ga je zaštitnikom radiologa. Njemačka ga također od davnine slavi kao svoga zaštitnika. Njegova se slika nalazila na bojnim zastavama već god. 955. u glasovitoj bitki protiv Madžara na Leškom polju kod Augsburga, kad je njemački car Oton I. Veliki pobijedio Madžare.

I kod nas je u Hrvatskoj veoma razvijen kult sv. Mihovila. Podignute su mu u čast mnoge župne i podružne crkve, a i neka mjesta nose njegovo ime. Tako imamo Miholjac, Miholec, Mihovljan itd.

Bogoslužje veoma zorno ističe trostruku djelatnost sv. Mihaela u službi Crkve. On je borac, molitelj i pratilac. Kao borac neka nam pomaže u borbi koju svatko od nas mora stalno protiv zla u sebi i oko sebe voditi! Kao molitelj nek nas zagovara i naše molitve poput miomirisnog kada prinosi Gospodinu, a kao pratilac neka nas prati na našim životnim putovima!

Sveto pismo poimence na nekoliko mjesta spominje i sv. Gabriela, arkanđela. Tako se u Danielovoj knjizi ukazuje u ljudskom obliku te proroku tumači viđenje o ovnu (usp. Dn 8,16–26). Još je značajnija u istoj knjizi u glavi 9. objava o sedamdeset sedmica. Tu je Gabriel vjesnik utjelovljenja Riječi. Isti će arkanđeo Zahariji navijestiti rođenje Ivana Krstitelja, Spasiteljeva preteče, a Mariji rođenje samoga Spasitelja. To nam je opisao sv. Luka. Neki crkveni naučitelji misle da je i onaj anđeo što se u božićnoj noći javio pastirima bio Gabriel, isto tako onaj što je Isusa u Getsemaniju tješio.

I štovanje je sv. Gabriela staro, a naročito je vezano uz blagdan Blagovijesti. Njemu je, kao i sv. Mihaelu, pučka pobožnost pridavala ulogu čuvara crkvenih vrata; ta dva arkanđela priječe demonu ulaz u crkvu. Kao svoga zaštitnika štovali su sv. Gabriela glasonoše, teklići i pismonoše. Papa Pio XII. apostolskim breveom od 1. travnja 1951. proglasio ga je nebeskim zaštitnikom telekomunikacija: telegrafa, telefona, radija i televizije:

Najljepša poruka, što ju je Gabriel donio s neba, sadržana je u molitvi Zdravomarije, koja je uz Očenaš postala najrasprostranjenija molitva. Pobožni kršćani tri puta dnevno na glas zvona s Gabrielom pozdravljaju Gospu i mole za njezin zagovor: »Moli za nas grješnike, sada i na času smrti naše!«. Nekoć se po našim crkvama nakon pučke mise orila pjesma »Anđeo je Gospodnji navijestio Mariji« i pučki vapaj: »Kad zadnja ura bije, dođi Majko Ti po nas!« Božji ju je narod oduševljeno pjevao dajući oduška s blagovjesnikom Gabrielom svojoj pobožnosti.

Ime Rafael znači »Bog liječi«, a ime je trećega arkanđela, koga danas slavimo. Njega, kao i dvojicu drugih arkanđela, opširno spominju apokrifne knjige, a od kanonskih knjiga Rafael je veoma prisutan u Tobijinoj knjizi. Njega sam Gospodin šalje da bi ozdravio Tobiju i Saru, za vodiča i pratioca mladom Tobiji. On ga na putu brani, uvodi u Sarinu kuću, koju oslobađa od zla, Saru kao ženu mladoga Tobije skupa s njim dovodi u kuću staroga Tobije. Mladi Tobija, pun zahvalnosti prema svome pratiocu, priča ocu koja mu je sve dobročinstva iskazao. I tada se Rafael, koji se prikazao u čovječjoj slici Azarije, sina Velikog Ananije, ovako očituje:

»Blagoslivljajte Boga, hvalite ga i veličajte pred svim živima zbog onoga što je za vas učinio. Lijepo je hvaliti Boga i uznositi ime njegovo, bogobojazno razglašavati djela njegova. Lijepo je čuvati tajnu kraljevu, ali je slavno otkrivati djela Božja. Činite dobro, i neće vas zlo snaći.

Dobra je molitva s postom, s milostinjom i pravednošću. Bolje je malo s pravednošću nego mnogo s nepravdom. Bolje je dijeliti milostinju nego sabirati u hrpe zlato. Milostinja oslobađa od smrti, ona čisti od svakoga grijeha. Koji dijele milostinju i čine pravednost, napunit će se života, a koji griješe, bit će dušmani životu svome.

Neću vam sakriti ništa: kazah već da je lijepo čuvati tajnu kraljevu, ali je slavno otkrivanje Božjih djela. I kad ste molili ti i tvoja snaha Sara, ja sam nosio vaše molitve Svetome; kad si ti pokapao mrtve, i ja sam bio uza te; kad se nisi skanjivao da ustaneš i prekineš svoj ručak da bi pokopao onog mrtvaca, nije mi bilo skriveno da vršiš dobro djelo; i bio sam s tobom. Sada, Bog me poslao da izliječim tebe i tvoju snahu Saru. Ja sam Rafael, jedan od sedmorice svetih anđela koji na nebesima donose molitve svetih i stupaju pred Slavom Svetoga!…

Ne plašite se! Mir s vama! Blagoslivljajte Boga u vijeke! Ta ja ne dođoh jer se meni svidjelo, nego po zapovijedi Boga našega: zato ga blagoslivljajte u vijeke. Sve sam dane dopuštao da me vide vaše oči, ali nisam ni jeo ni pio: vi ste motrili samo privid. Sada hvalite Boga, a ja se vraćam onome koji me i poslao. Zapišite u knjizi sve što se zbilo« (Tob 12,6–20).

Nije čudo da su kršćani, čitajući Tobijinu knjigu, tu tako lijepu povijest jedne obitelji, teško kušane, ali kojoj Gospodin pritječe u pomoć šaljući im svoga anđela, počeli štovati svetoga Rafaela i utjecati mu se. Naročito su mu se preporučivali putnici, a pomalo i pečalbari te iseljenici. Kao duhovnome liječniku počeše mu se utjecati i bolesnici u duševnim i tjelesnim bolestima. A kao svoga posebnog zaštitnika časte ga apotekari.

U jednoj svojoj homiliji o evanđeljima sv. Grgur Veliki lijepo kaže: »Rafael znači Božji lijek. On je, dotaknuvši kao po službi Tobijine oči, uklonio tmine njegove sljepoće. Dolikovalo je da bude nazvan Božjim lijekom, kad je bio poslan da liječi.«

28. rujan 2009.

Sveti Vjenceslav, mučenik (907-929)

Česi svog prvog sveca nazivaju Vaclav. Mi ga prema njemačkom Wenzel zovemo Vjenceslav, a prema staroslavenskom Vjačeslav ili Većeslav. On je bio sin češkoga vojvode Vratislava I. i njegove žene Dragomire, koja potjecaše od zapadno-slavenskoga plemena Stadorane, te unuk vojvode Borivoja i žene mu svete Ljudmile.
Rođen je oko g. 907., a poginuo je g. 929. Prema pisanim izvorima i predaji, Vjenceslav je bio uzorna kršćanskoga života, a u sebi skladno ujedinjavaše dvije misionarske predaje: onu slavensku iz Velike Moravske, gdje su nekoć djelovali sveti Ćiril i Metodije, i onu njemačku iz Regensburga. Mladi je knez imao za ono doba izvanrednu pripravu za svoju buduću vladarsku službu. Prvi kršćanski odgoj nije primio od majke, koja je bila krštena tek u odrasloj dobi, već od bake Ljudmile. Bila mu je to baka po ocu. Od nje je i njezine okoline naučio staroslavenski liturgijski jezik i bio upućen u staroslavensko bogoslužje sv. Ćirila i Metodija. Na želju oca mu Vratislava daljnji je odgoj i izobrazbu primio na dvorcu Budeču, u središnjoj češkoj, od slavenskoga svećenika Učenja. Taj ga je uputio u latinski jezik i knjige. Tu se odlikovao marljivošću i revnošću u svemu onome što je od njega zahtijevao duhovni život.
Vjenceslavov je otac Vratislav u dobi od samo 33 godine umro 13. veljače 921. Narodno je vijeće za njegova nasljednika izabralo Vjenceslava, koji zbog maloljetnosti nije mogao još vladati. Umjesto njega kao regentkinja vladala je majka mu Dragomira.
Vjenceslav je imao u planu što dosljednije uvođenje kršćanstva i kršćanskih običaja u zemlji, a na taj način postati i što neovisniji o utjecaju Njemačkoga Carstva. Svjedoci o načinu Vjenceslavova vladanja jednodušno hvale ne samo njegovu pravednost prema podanicima, već prije svega svetost njegova života. On je bez svake sumnje ozbiljno nastojao oko što veće duhovne savršenosti. Čak je kanio vladavinu predati mlađem bratu, poći u Rim i ondje zamoliti papu da može postati redovnik. Zbog toga je posve nerazumljiva zavjera njegovih poganskih velikaša koji za sebe pridobiše i brata mu Boleslava.
Vjenceslavova je smrt pomno opisana u svim legendama, bilo staroslavenskim, bilo latinskim. Najvjerojatniji je ipak motiv njegove mučeničke smrti bila revnost oko uvođenja kršćanstva.
Praška katedrala Sv. Vida, baš kao i naša zagrebačka, čuvarica je dragocjenih relikvija junaka koji proslaviše češku naciju: tamo je grob sv. Vjenceslava, prvotnog zaštitnika Češke, tamo je grob i drugog njihova popularnog sveca i mučenika, sv. Ivana Nepomuka. A na najljepšem praškom Trgu sv. Vjenceslava – “Vŕclŕvske nŕměsti” – nalazi se najglasovitiji spomenik svečev koji ga prikazuje kako jaše na konju okružen kipovima čeških svetaca.

Opširnije

Sveti Vjenceslav, mučenik (907-929)

Česi svog prvog sveca nazivaju Vaclav. Mi ga prema njemačkom Wenzel zovemo Vjenceslav, a prema staroslavenskom Vjačeslav ili Većeslav. On je bio sin češkoga vojvode Vratislava I. i njegove žene Dragomire, koja potjecaše od zapadnoslavenskoga plemena Stadorane, te unuk vojvode Borivoja i žene mu svete Ljudmile.

Rođen je oko g. 907., a poginuo je mlad g. 929. Prema pisanim izvorima i predaji, Vjenceslav je bio uzorna kršćanskoga života, a u sebi skladno ujedinjavaše dvije misionarske predaje: onu slavensku iz Velike Moravske, gdje su nekoć djelovali sveti Ćiril i Metodije, i onu njemačku iz Regensburga. Mladi je knez imao za ono doba izvanrednu pripravu za svoju buduću vladarsku službu. Prvi kršćanski odgoj nije primio od majke, koja je bila krštena tek u odrasloj dobi, već od bake Ljudmile. Bila mu je to baka po ocu. Od nje je i njezine okoline naučio staroslavenski liturgijski jezik i bio upućen u staroslavensko bogoslužje sv. Ćirila i Metodija. Na želju oca mu Vratislava daljnji je odgoj i izobrazbu primio na dvorcu Budeču, u središnjoj Češkoj, od slavenskoga svećenika Učenja, a to je ime značilo zapravo učen čovjek. Taj ga je uputio u latinski jezik i knjige. Tu se odlikovao marljivošću i revnošću u svemu onome što je od njega zahtijevao duhovni život.

Vjenceslavov je otac Vratislav u dobi od samo 33 godine umro 13. veljače 921. Narodno je vijeće za njegova nasljednika izabralo Vjenceslava, koji zbog maloljetnosti nije mogao još vladati. Umjesto njega kao regentkinja vladala je majka mu Dragomira. Ta žena, doduše pokrštena, ali površna kršćanka, brzo je došla u sukob zbog pobožnoga odgojnog utjecaja Ljudmile na Vjenceslava i običaja koji su tada vladali na kneževskom dvoru. Dobra duša sv. Ljudmila se povukla u dvorac Tetin, no ondje je u noći 16. rujna 921. umoriše dva Dragomirina dvorjanika: Tunna i Gommon. Imena su im nordijskoga podrijetla.

Prijenos tijela sv. Ljudmile te internacija, svojevrstan zatvor Dragomire u Budeču god. 924., jasni su znakovi da je u to vrijeme Vjenceslav već vladao kao pravi vladar. On je imao vlast nad zapadnom Češkom, zapadnim dijelom središnje Češke, a prema svjedočanstvu jednog suvremenika, arapskoga podrijetla, i južnu Češku. Znademo da je za njegove vladavine brat mu Boleslav nastojao stvoriti jedno novo feudalno dobro sa središtem u zamku Stara Boleslav, a sa željom da taj posjed još više proširi prema istoku.

Vjenceslav je imao u planu što dosljednije uvođenje kršćanstva i kršćanskih običaja u zemlji, a na taj način postati i što neovisniji o utjecaju Njemačkoga Carstva. Dragomira je to pokušavala spriječiti. Postoji prilično povijesno utemeljeno mišljenje da je Dragomira, dok je njemački car Henrik I. vodio rat s Ljuticima, slala pomoć njegovim neprijateljima. To je za cara bio dostatan razlog da napadne Češku i tako pokaže svoju premoć. I tako je došlo god. 929. do ugovora u Pragu po kojem je bilo osigurano daljnje širenje kršćanstva, ali u isto vrijeme došlo je i do – neželjene – veće ovisnosti o Njemačkome Carstvu.

Svjedoci o načinu Vjenceslavova vladanja jednodušno hvale ne samo njegovu pravednost prema podanicima, već prije svega svetost njegova života. On je bez svake sumnje ozbiljno nastojao oko što veće duhovne savršenosti. Čak je kanio vladavinu predati mlađem bratu, poći u Rim i ondje zamoliti papu da može postati redovnik. Zbog toga je posve nerazumljiva zavjera njegovih poganskih velikaša koji za sebe pridobiše i brata mu Boleslava.

Vjenceslavova je smrt pomno opisana u svim legendama, bilo staroslavenskim, bilo latinskim. Najvjerojatniji je ipak motiv njegove mučeničke smrti bila revnost oko uvođenja kršćanstva. On je bio tako revan kršćanin da je čak sam gajio vinograd iz kojeg je pripremao vino za misu. Dr. Rudolf Turek, namještenik Nacionalnog muzeja u Pragu, a koji je veoma dobro na temelju sigurnih pisanih izvora proučio Vjenceslavov život, kaže o njemu ovo: »Ostaje činjenica da je zbog svojih visokih moralnih kvaliteta i svoje svetosti taj mladi knez postao najpopularniji svetac Češke i kao kamen temeljac češke državnosti.«

Prva staroslavenska legenda, koja je unesena i u Časoslov Božjega naroda, ovako opisuje mučeništvo svetog Vjenceslava:

»Kad je umro otac mu Vratislav, Česi postave za kneza Vjenceslava. Po milosti Božjoj bijaše usavršen u vjeri. Svim je, naime, siromasima činio dobro, gole je odijevao, gladne hranio, primao putnike po evanđeoskoj riječi. Nije dopuštao da udovicama nanose nepravdu, sve je ljude ljubio, siromahe i bogate; posluživao je one koji služe Bogu, mnoge je crkve uresivao.

Česi se pak uzobijestiše te uvjere Boleslava, njegova mlađeg brata, govoreći: ’Tvoj te brat kani ubiti, tajno kujući naume s majkom i svojim ljudima.’

Većeslav posjećivaše sve gradove, jer u svim gradovima bijahu svečanosti posvete crkava. Tako je u nedjelju, na blagdan Kuzme i Damjana, došao u grad Boleslavljev. Odslušavši misu, htjede se vratiti u Prag. Boleslav ga pak zadrži opakom namjerom govoreći: ’Brate, zašto odlaziš?’ Kad je svanulo, pozvoniše na jutarnju službu. Čuvši zvuk zvona, Većeslav reče: ’Hvala ti, Gospodine, što si mi dao da živim do ovoga jutra.’ I ustane te pođe na jutarnju.

Boleslav ga odmah sustigne na vratima. A Većeslav ga pogleda i reče: ’Brate, jučer si nam bio dobar sluga.’ No Boleslavu se đavao prigne ušima i preokrenu mu srce, te on izvuče mač iz korica i odgovori mu riječima: ’Sada ti želim biti bolji.’ Rekavši to rani ga mačem u glavu.

Većeslav se okrenu k njemu i reče: ’Brate, što smišljaš u duši?’ I pograbi ga i obori na tlo. No uto netko od Boleslavljevih savjetnika pristupi i rani Većeslava u ruku. A on, ozlijeđene ruke, ostavi brata i pobjegne u crkvu. Ali ga ta dvojica zločinaca oboriše na crkvenim vratima. Dotrčavši još jedan, mačem mu probode bok. Većeslav tu odmah izdahne s riječima: ’Gospodine, u tvoje ruke predajem svoj duh’.«

Svečevo je tijelo kasnije bilo preneseno u katedralu Sv. Vida u Pragu te sahranjeno u južnu apsidu kod oltara svetih apostola, točno na mjestu gdje se nalazi i današnji grob u istoimenoj kapeli predivne gotske katedrale. Antropološko je ispitivanje Vjenceslavovih kostiju pokazalo da je bio još mlad, no odrastao, nordijske rase, kako proizlazi iz ostalih relikvija što se čuvaju odijeljeno. Najzanimljivija je od svega suglasnost proporcije svečeve lubanje s kipom što ga je za njegovu kapelu god. 1373. izradio Petar Parler.

Praška katedrala Sv. Vida, baš kao i naša zagrebačka, čuvarica je dragocjenih relikvija junaka koji proslaviše češku naciju: tamo je grob sv. Vjenceslava, prvotnog zaštitnika Češke, tamo je grob i drugog njihova popularnog sveca i mučenika, sv. Ivana Nepomuka. A na najljepšem praškom Trgu sv. Vjenceslava – »Vàclàvske nàměsti« – nalazi se najglasovitiji spomenik svečev koji ga prikazuje kako jaše na konju okružen kipovima čeških svetaca. Iako Crkva u njegovoj domovini proživljava danas teške dane, ona je ipak živa. Ona se moli svom glavnom zaštitniku i svojim svecima, moli i prikazuje svoje patnje da bi joj svanuli vedriji dani. Toj se molitvi iz solidarnosti pridružimo i mi, a kome se pruži prilika poći u Prag, neka ne propusti posjetiti i prašku katedralu. U kapeli Sv. Vjenceslava doživjet će na osobit način ljepotu i svetost jednoga mjesta na kojem je, nadahnut starim legendama, po zidovima prikazan život i mučeništvo sv. Vjenceslava. Taj je život opisan doduše brojnim legendama, no njihova je jezgra povijesno točna. Dakle, nije riječ o svecu, čija bi i sama opstojnost bila sporna, već o povijesnoj ličnosti tako velikog dometa da je dala maha i legendama.

27. rujan 2009.

Sveti Vinko Paulski (1581-1660)

Sv. Vinko Paulski (1581.-1660.) rodio se 1581. godine kao seljačko dijete u francuskoj pokrajini Laudes; kao dječak zarađuje čuvajući stoku. Nadaren intelektualno odlazi u Dax, a potom u Toulouse na školovanje. Godine 1600. zaređen je za svećenika.

Živi nemirno i nesređeno, te hodočasti u Rim. Upada u ropstvo u Tunisu, ali 1608. dolazi u Pariz gdje susreće svećenika P. de Berullea, jednu jaku duhovnu osobu, te i sam počinje živjeti ozbiljnijim duhovnim životom. Sve je aktivniji u pastoralu, pokreće i druge u skrbi za siromahe.

Godine 1625. osniva Družbu svećenika (lazarista), a sa sv. Lujzom de Marillac Družbu kćeri kršćanske ljubavi. Izuzetno je aktivan, prisutan je u crkvenom, građanskom i ratnom području. Umire 1660. godine.

Zaštitnik je karitativnog djelovanja Crkve.

Opširnije

Sveti Vinko Paulski (1581–1660)

Prije nego se upoznamo sa svetim Vinkom, nastojmo se upoznati s tadašnjim prilikama u Francuskoj. Ta će nam spoznaja pomoći da još bolje uočimo veličinu Vinka Paulskoga.

U obiteljima je tadašnje Francuske prosječno bio veoma velik broj djece, a pučanstvo ipak gotovo nije raslo, već se kroz desetljeća kretalo između 17 i 20 milijuna. Uslijed slabih društvenoekonomskih uvjeta umirala bi brzo polovica rođene djece. Zemlju su osim toga pustošili ratovi, epidemije i glad. Seljaci su zbog bijedne ishrane živjeli 20 do 25 godina građani, koji su bolje stajali, dočekali bi 40–45 godina. Tri četvrtine muških, a devet desetina ženskih bijaše nepismeno.

Svećenicima su pripadale dvije trećine narodnoga zemljišta. Francuska je tada imala 200 biskupija i 15 nadbiskupija, 152.000 crkava i 40.000 samostana. U godini smrti svetoga Vinka bilo je 266.000 svećenika i 180.000 redovnika i redovnica.

U Francuskoj je počela naglo nadirati i reformacija. U roku od 50 godina pridobila je za se milijun ljudi i zaposjela 700 crkava.

Među svećenicima je bilo prilično i dobrih duhovnih pastira, no ipak je visok postotak bio neuk i prosječan.

Liberalci, preteče enciklopedista i modernih ateista, predstavljali su novu opasnost po vjeru.

U toj su situaciji veoma značajnu ulogu odigrali isusovci koji su samo u jednom jedinom pariškom kolegiju imali preko 2.000 đaka, a imali su kolegija po cijeloj Francuskoj, od kojih su neki bili veoma glasoviti. Kapucini su bez prestanka propovijedali i misionirali. Širile su se brzo sa svojim ustanovama za odgoj ženske mladeži i uršulinke.

Razmahao se i vjerski tisak. Filotea sv. Franje Saleškoga nailazila je na brojne čitatelje, dok je Nasljeduj Krista godišnje izdavan dva do tri puta.

Unatoč tome, mali je čovjek bio zapušten. Sv. Vinko je u svojim zrelim godinama ustanovio: »Ljudi umiru od gladi i pogubljuju se.« Za njih je Bog spremao baš njega.

Vinko se rodio najvjerojatnije 24. travnja 1581. godine kao sin Jeana de Paula i Bertrande de Moras. Njegovi roditelji bijahu priprosti seljaci, a stanovali su u Ranquinu, malom selu kod Pouya. To je seoce godine 1828. u počast svoga najvećega sina prozvano St. Vincent de Paul. Neimaština i bijeda bijahu Vinkove pratilje od malena. Prvi kruh si je zasluživao čuvajući ovce i svinje. Da bi se izvukao iz bijede i materijalno više podigao, roditelji ga odrediše za svećenički stalež. Bilo mu je 15 godina kad je došao u Dax u školu. Marljivo je učio latinski i druge predmete, a za uzdržavanje si je zasluživao kao kućni učitelj djece odvjetnika De Cometa. Tomu se dosjetljivi seljački momak svidio pa je Vinkova oca samo još utvrdio u uvjerenju da je njegov sin sposoban za studij teologije. I stari je prodao par svojih volova da bi njegov sin s tim novcem mogao na Sveučilište u Toulouse i ondje studirao teologiju. Svojom je seljačkom pameću razmišljao da će se ta investicija jednoga dana, kad njegov sin dobije bogatu nadarbinu, posve isplatiti. On će moći pomagati i svojim roditeljima. Vinko je 12. listopada 1604. postigao naslov bakalaureata svetog bogoslovlja. No još prije toga podijelio mu je 23. rujna 1600. biskup François de Bourdeille svećenički red. Ređeniku nije bilo još ni 20 godina.

Tada nije bilo lako dobiti župu pa je tako nije mogao dobiti ni Vinko, makar je radi toga poduzeo putovanje čak u Rim. Čekajući na župu, neko je vrijeme proveo u Toulouseu, brinući se ondje za jedan dom. Njegovo je financijsko stanje tada bilo veoma loše, a upao je i u dugove. Nakon kratka boravka u Bordeauxu, Vinko je početkom g. 1605. naprosto iščeznuo da bi nekako umakao onima kojima je bio dužnik. Kako saznajemo iz njegovih dvaju pisama što ih je pisao De Cometu, zbog pitanja baštine bio je prisiljen otputovati u Marseilles. Na povratku preko mora uhvatili su ga turski gusari te kao roba prodali u Tunis. Tamo je radio najprije kod jednoga ribara, zatim kod jednog alkemičara i napokon kod jednog muhamedanca koji je nekoć bio franjevac, a onda prešao na islam. Toga je uspio obratiti i s njime jednim brodićem pobjeći. I tako je god. 1607. došao u Avignon. Ondje se upoznao s vicelegatom Montorijom, postao mu prijatelj. Prijateljstvo je zadobio otkrivši mu alkemijske tajne, što ih je naučio u Tunisu. Toga je gospodina pratio u Rim u nadi da će mu on pomoći da se domogne kakve dobre župe.

Vinko se vratio iz Rima i god. 1608. dospio u Pariz. Sva mu nada bijaše u jednom: zadobiti dobru crkvenu nadarbinu i onda provoditi bezbrižan život. Nakon što je čekao na zgodnu priliku preko godine dana, u proljeće 1610. postao je kućni duhovnik kod Margarete de Valois, prve žene kralja Henryja IV. Malo kasnije dobio je kao nadarbinu cistercitsku opatiju SaintLéonarddeChaumes, u biskupiji Saintes, no njezini su dohoci bili osrednji.

Nakon godina svećeničkoga rada sveti je Vinko jednom rekao: »Da sam tada kad sam se drznuo primiti na se svećeništvo znao što je to svećeništvo, kao što to znam danas, radije bih obrađivao zemlju nego da se učlanim u tako strašan stalež.« – Unatoč toj izjavi sveca, kolika bi neprocjenjiva šteta bila za Crkvu da Vinko nije počinio tu »drskost«!

Sv. Vinko nije odmah od početka bio i svet svećenik. To će postati tek kasnije. U doba kad je kao svećenik bio strašno zadužen i kad se u tome gotovo utopio, naišao je na osobu Pierrea de Bérullea, kasnijeg kardinala. U svojoj gorljivosti taj je duhovni pastir s nekolicinom svećenika htio ustanoviti družbu, u kojoj bi se, na temelju dubokoga teološkoga znanja, gajila svećenička duhovnost i svetost. Ti bi svećenici uzornim svećeničkim životom i djelovanjem i drugim svećenicima pokazivali pravi put, bili im putokazom. Bérulle je takvu družbu i osnovao te je nazvao Oratorij, nešto slično kao što je u Rimu učinio sv. Filip Neri.

Uz Bérullea je sv. Vinko nastojao upoznati svoj vlastiti put. Bérulle ga promatra, pokušava proniknuti tajnu njegove duše, no nije došao do jasnoće. I sam Vinko se savjetuje, moli i ispituje. Ipak se nije mogao odlučiti za Oratorij, no na Bérulleovu preporuku prihvati ipak u blizini Pariza župu Clichy. Već je 12 godina bio svećenik i tek tada prvi put usred pastoralnoga posla.

Kasnije, isto tako na preporuku Bérullea, preuze malu župu u mjestu ChâtillonLesDombes kod Lyona, gdje su se šestorica svećenika nemoćno borila protiv reformacije koja im je grabila vjernike. Nalazeći se na toj župi, Vinko sam pripovijeda ovo: »Jedne nedjelje mjeseca kolovoza, kad sam se oblačio za svetu misu, došli su mi reći da su u jednoj osamljenoj kući svi članovi obitelji bolesni, svi u neopisivoj stisci, nije ostao pošteđen ni jedan jedini koji bi mogao pomagati drugima. To me je uhvatilo za srce.« Duboko ganut propovijedao je o tom svojim vjernicima i oni pritekoše u pomoć. »Bila je to velika, ali neorganizirana ljubav«, kaže sam svetac i odmah se dade na posao koji će dovesti do osnivanja sestara milosrdnica i družbe misionara ili lazarista.

No najprije osnova prvu Bratovštinu ljubavi, društvo koje će pomagati siromašnim bolesnicima. Kako je na molbu Bérullea već u jesen 1613. postao odgojitelj kod grofa FilipaEmanuela de Gondija, generala galija, u toj je obitelji zadobio veliko povjerenje i poštovanje. Njoj se opet vratio te počeo organizirati pučke misije, a po selima što su pripadala De Gondijima, osnivao je nove bratovštine ljubavi. Nakon toga je pošao galijašima da im olakša njihov teški udes. U veljači 1619. postao je i njihov dušobrižnik. U savezu sa slavnom Družbom Presvetog Sakramenta mogao im je pružati veliku materijalnu i duhovnu pomoć.

I tako se iz dana u dan sve više širila Vinkova socijalna i karitativna djelatnost po mnogim francuskim gradovima. Budući da nije mogao doskočiti svim potrebama, u njemu je sve više dozrijevala misao za pomoćnicima koji bi mu pomagali u njegovu apostolatu. Da bi ostvario takvo što, obitelj De Gondi stavila mu je na raspolaganje priličnu svotu novaca. Bilo je to u travnju god. 1625. Brzo nakon toga umrla je gospođa De Gondi, a njezin je muž postao svećenik oratorijanac.

Vinku je pošlo za rukom pridobiti prve članove za svoju zamišljenu Misijsku kongregaciju. Oni su stanovali najprije u Collège de BonsEnfants, a kasnije u prioratu SaintLazar, po kojem ih prozvaše lazaristima. Mlada se kongregacija veoma dobro razvijala. Djelovala je najprije po raznim francuskim gradovima, a god. 1643. lazaristi pođoše i u inozemstvo. Sveti Vinko je uspio osnovati redovite i stalne misijske postaje u Alžiru, Tunisu, pa čak i na dalekom Madagaskaru.

Usporedo s lazaristima osnovao je i Družbu milosrdnih sestara – Filles de la Charité. Tu je Družbu osnovao skupa s pobožnom udovicom Lujzom de Marillac (1591–1660), kojoj je od god. 1624. bio duhovni vođa. Svrha je Družbe posve karitativna: pomagati sve koji su u nevolji. Po njoj je sv. Vinko još i danas prisutan u tolikim bolnicama, klinikama, na ulicama, gdje rade njegove duhovne kćeri. Kad kažemo na ulicama, mislimo na rad po kućama, kamo sestre polaze na dvorbu pojedinih bolesnika.

Sv. Vinko je god. 1640. utemeljio i ustanovu za skrb oko siročadi. To odgovaraše tadašnjoj velikoj društvenoj potrebi. Poznato je da je samo u Parizu godišnje znalo biti ostavljeno i do 400 napuštene djece. Tu je djecu skupljao sv. Vinko preko svojih ustanova i suradnika.

No nije bilo problema s kojim se taj neobični čovjek i karitativni genij nije uhvatio u koštac. On se dao i na rješavanje duhovnih problema, a osobito je mnogo učinio za izobrazbu i odgoj klera. U Parizu u SvetomLazaru održavale su se nebrojene duhovne vježbe za ređenike. Takve je duhovne vježbe obavio i veliki Bossuet i toliki drugi manje poznati i slavni. A na takozvane »Konferencije utorka«, što ih je također god. 1633. uveo sv. Vinko, okupljala se elita pariškoga klera.

Svim je tim djelima Vinko izišao na glas pa su ga u njima pomagale i veoma ugledne i visoke ličnosti, kao kraljica Ana Austrijska i vojvotkinja De Aiguillon, nećakinja kardinala Richelieua. Kraljica ga je god. 1643. pozvala u tzv. Conseil de Conscience, u vijeće koje imaše preko sebe crkvena imenovanja.

Unatoč tome što je imao snažnu seljačku tjelesnu građu, toliki ga napori ipak skrhaše, a u zadnje vrijeme naročito malarija od koje bolovaše. Početkom god. 1660. bio je gotovo uzet. No pamet mu je ostala bistra sve do konca. Nakon kratke smrtne borbe umro je ujutro 27. rujna 1660. godine. Sprovod mu je sličio pravom trijumfu. Taj div kršćanske ljubavi, obnovitelj klera, zaslužio je da bude proglašen blaženim u kolovozu 1729., a svetim u lipnju 1737. g.

Prvi zagrebački nadbiskup i kardinal Juraj Haulik doveo je milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga god. 1844. i u Zagreb, podigavši im samostan, a svecu crkvu. Tako je sv. Vinko po svojoj crkvi i po sestrama milosrdnicama naročito prisutan i na našem tlu.

U svojoj velikoj Crkvenoj povijesti Daniel Rops (1901–1965) ovako piše: »Misije, sjemeništa, obraćenje mnoštva, reforma klera; koliko lijepih poslova za Monsieur Vincenta! Pa ipak, za neumornog čovjeka kakav on bijaše, sve to bijaše još malo. Ljubav je prema Bogu i bližnjemu strast koja guta i koja onome koji joj se predaje ne daje nikakva odmora. Zabrinut za bijedu što dolazi sa svih strana, Vinko odgovara na sve njezine izazove; on i predusreće nevolje prije nego što su sposobne da se izraze.

Iz njegovih ruku jedno za drugim proizlaze djela, ustanove, skupine, kojima bijaše jedini cilj život na zemlji onima malenima učiniti manje tvrdim, manje nepravednim i okrutnim. Pred njim se ruše društvene barijere: novac prestaje biti zatvorenikom sebičnosti. U doba divljih tmina on zrači veliko svjetlo dobrote. Onome što mi danas nazivamo socijalnim naukom on je dobrohotno i jednostavno postavio temelje, ne brinući se za teorije. Riječ zapovijedi, koju je dao svojim duhovnim kćerima, bila je maksima i njegova života, a to je riječ sv. Pavla: Ljubav nas Kristova goni.

Eto, dakle, portreta Božjega čovjeka što ga treba čuvati zahvalno potomstvo. Vinko Paulski, apostol ljubavi: to je zapisano čak i u leksikonima. Vinko što u skute svoje široke pelerine zaklanja napuštenu djecu, a što ju je sakupio po kutovima ulica; Vinko, koji se daje okovati namjesto galijaša što se ruši pod udarcima stražara; Vinko, koji svojim rukama služi bolesnicima, bez obzira na mogućnost zaraze; Vinko, organizator Caritasa, kojim će se nadahnuti naš Caritas, on koji je od gladi spasio čitave pokrajine… Svečeve slike koje bi narod Francuske morao sačuvati prisutnima u duhu i u srcu: u njih se ne može gledati, a da ne budeš potresen. Vinko, najhumaniji od svih svetaca…«

Toliko je toga lijepa izrečena i napisana o svetom Vinku. I s pravom, jer on je to kao malo tko i zaslužio. Taj je čovjek spavao samo četiri do pet sati dnevno, a ostalih je gotovo 20 sati radio i sve mu je to bilo još premalo. Jedva je pronalazio vremena da se pošteno i u miru najede. Iz Svetog Lazara vodio je svoje veliko djelo silnim dopisivanjem. Kroz 50 godina napisao je 50.000 pisama. Sačuvano ih je, na žalost, samo 3.000. Sačuvano je nešto i od njegovih govora njegovim misionarima. Svi njegovi spisi odišu duhom, vjerom, ljubavlju i pobožnošću. Za njega naročito vrijede riječi: »I mrtav još govori!« Mrtav zemaljskim životom, ali živ i trajno prisutan među nama svojim djelima i ustanovama. Živ u nebu, da zagovara sve siromahe, bolesnike te socijalne i karitativne radnike. O sveti Vinko, ne prestani nas zagovarati!

26. rujan 2009.

Sveti Kuzma i Damjan, mučenici

Iako se oko života i mučeništva ove dvojice mučenika splelo mnogo legenda, prema kojima oni bijahu braća ili čak blizanci, liječnici koji su uvijek besplatno liječili, to je izvan svake sumnje njihovo jedinstveno štovanje u Crkvi sve tamo od IV. stoljeća.

Jedno od središta njihova štovanja bio je grad Kyros u sjevernoj Siriji, gdje im je, prema svjedočanstvu mjesnoga biskupa Teodoreta, već u V. stoljeću bila posvećena crkva. U istom je narodu, a nad grobom svetih mučenika, stoljeće kasnije, slavni bizantski car Justinijan podigao veličanstvenu baziliku.

Još starije središte štovanja sv. Kuzme i Damjana nalazilo se u mjestu Aigai (Egeji), u Ciliciji, gdje su prema najvećem dijelu grčkih, latinskih i sirskih izvora sveta braća pretrpjela mučeništvo. No, u isto vrijeme štovanje je tih svetaca veoma živo u Jeruzalemu, u Amidi u Mezopotamiji, u Edesi i u Egiptu. U Carigradu bijahu podignute sv. Kuzmi i Damjanu četiri crkve, a u Rimu papa Simah (498–514) posvetio im je oratorij u bazilici Santa Maria Maggiore, dok im je papa Feliks III. (526–530) podigao baziliku. Na Zapadu valja spomenuti još da se ovi sveci nalaze na mozaicima u Raveni, da im je podignuta bazilika na Sardiniji, a o njihovu štovanju na galskome području piše sveti Grgur Turonski († 594).

Prema većem broju povijesnih izvora Kuzma i Damjan bijahu liječnici u Aigai (Egeji). Njihovom djelatnošću mnogo je ljudi prihvatilo kršćanstvo. Oni su liječili i apostolski djelovali sve dok ih za Dioklecijanova progonstva prefekt Lysias nije podvrgnuo okrutnim mukama, a onda im je odrubljena glava. Sve su to podnijeli zbog svoje kršćanske vjere, dakle, mučenici su u pravom smislu riječi.

Poznati njemački hagiograf Peter Manns misli da se o svetom Kuzmi i Damjanu može ustanoviti ovo: »Kao sveti liječnici oni su svoju patničku braću ne samo nesebično i besplatno liječili – zbog čega se kod Grka navode u listu takozvanih Anargyroi, onih što liječe bez novca – već su i beznadnim bolesnicima pokazivali na nebo. Zato njihovo svjedočanstvo i njihov patronat upravo za naše doba imaju trajno značenje.«

Svetog Kuzmu i Damjana časte kao svoje zaštitnike liječnici i apotekari, a njihova se imena nalaze u rimskome kanonu mise. Pius Parsch misli da su ta dva sveta mučenika i liječnika vjerna slika Spasitelja koji je ozdravljao ljudska tjelesa da bi tako pridobio duše i spasio ih. Po Spasiteljevu se primjeru i Crkva u svojim brojnim karitativnim ustanovama sagiba nad tjelesnu ljudsku bijedu, da bi onda pomogla svemu čovjeku, posredujući mu milost preko svetih sakramenata.

Sveta Terezija Couderc (1805–1885)

Svete uspomene papa Pavao VI., koji se rodio baš na današnji dan god. 1897., za vrijeme svoga petnaestogodišnjega pontifikata proglasio je velik broj blaženika i svetaca. Učinio je to iz želje za istinskom obnovom Crkve jer je bio svjestan da bez ozbiljne težnje za svetošću, na koju nas je sve pozvao Drugi vatikanski sabor, ne može biti ni obnove Crkve. A baš su blaženici i sveci oni koji nam svojim konkretnim životom zorno pokazuju kako se ide prema svetosti i kako se čovjek kršćanin posvećuje. Među svecima Pavla VI. nalazi se i sv. Terezija Couderc, koju je on 10. svibnja 1970. svečanom kanonizacijom uvrstio u broj svetaca Katoličke crkve.

MarieVictoireThérèse rodila se 1. veljače 1805. u Le Mas de Sablières, u Francuskoj, kao četvrto od dvanaestero djece jedne skromne seljačke obitelji. Roditelji joj nisu bili siromašni, posjedovali su i relativnu izobrazbu, pa su svoju brojnu djecu mogli odgojiti i postaviti na noge. Marija Viktorija primila je u ranom djetinjstvu samo temeljne pouke iz vjeronauka. Još ni s 10 godina nije znala čitati ni pisati. No zato je posjedovala veoma duboku pobožnost i već od malena živu težnju za redovničkim životom. Neobična dubina duše bila je glavna značajka njezina bića uopće.

Kad je Mariji Viktoriji bilo 17 godina, poslaše je njezini roditelji u Zavod sestara sv. Josipa u Vans, koji se nalazio u blizini njihova sela. U tom je zavodu Marija Viktorija dobila lijep odgoj i primjerenu školsku izobrazbu. Prigodom jednih pučkih misija u Sablièresu Marija se upoznala s dijecezanskim misionarom, velečasnim Termeom. I taj ju je revni svećenik utvrdio u želji za redovničkim zvanjem te joj kod oca isposlovao dopuštenje za ulazak u samostan. Marija je tako u siječnju 1826. ostavila rodnu kuću, pošla u Aps, gdje je stupila u malu družbu koju je osnovao sam Terme.

Velečasni Terme je u lipnju 1827. Tereziju, tako se zvala kao redovnica, s još dvije sestre pozvao u La Louvesc, da bi ondje organizirale svratište za hodočasnice što su dolazile na grob velikog isusovačkog sveca, pučkog misionara i čudotvorca, svetog Franje Regisa. Sestra Terezija se nije složila samo s time da to bude jednostavno svratište, već je željela stvoriti »coenaculum« – neke vrste dom duhovnih vježbi. Dala mu je ime »Coenaculum«, kako se obično naziva dvorana u kojoj je Isus s učenicima blagovao Posljednju večeru.

U toj je skromnoj ustanovi u srpnju 1828. sestra Terezija postala poglavarica. Već u rujnu 1829. postigla je da je njezina kuća bila rezervirana za obavljanje duhovnih vježbi. Budući da je velečasni Terme, koji nije bio isusovac, dobro poznavao Duhovne vježbe sv. Ignacija, uveo je u njih sestru Tereziju i još nekoliko drugih sestara dajući im tridesetdnevni tečaj, dakle, velike duhovne vježbe točno po metodi sv. Ignacija. I tako je kuća u La Louvescu postala mjesto gdje su se davale ignacijanske duhovne vježbe.

Nakon smrti velečasnog Terme, koji je umro 12. prosinca 1834., da bi uzdržala započeto djelo, majka se Terezija povjerila isusovačkom provincijalu, ocu Renaultu. Biskup Viviersa, mons. Bonnel, potvrdio je 11. svibnja 1836. pravila Sestara od cenakula. Po nalogu oca Renaulta one su se odijelile od sestara sv. Franje Regisa, s kojima su ispočetka sačinjavale jednu zajednicu. Sestre sv. Franje Regisa bavile su se katehizacijom i poučavanjem po selima, a Sestre od cenakula posvetiše se isključivo organiziranju duhovnih vježbi.

Majka Couderc je ostala poglavarica Sestara od cenakula u La Louvescu. Na sam blagdan Bogojavljanja 1837. položila je vječne zavjete. Zavjetima će na blagdan Velike Gospe dodati još i posvemašnju posvetu i predanje Našoj Gospi od Aya, imenovavši nju poglavaricom svoje kuće, dok će ona biti samo njezina zamjenica kojoj neka Gospa izmoli »da uvijek bude prožeta duhom Isusa Krista, kako bi mogla uvijek slušati glas milosti, a nikada naravi«. Ta posveta i to svojevrsno odreknuće od poglavarske službe stajat će na početku svega onoga što će dalje uslijediti.

Kako su se pružile nove mogućnosti za rad, majka Terezija se dala na pothvat da za one koji će obavljati duhovne vježbe sagradi velik trakt zgrada s kapelicom. Uz pomoć isusovaca dala se odlučno na posao da ostvari taj plan. Dakako da nije išlo bez poteškoća i da se pri tom morala zadužiti. K tome je došlo i do razlike u mišljenjima između nje i jedne mlade postulantice koja joj je bila dana kao ekonoma. Bila je to mademoiselle Marcende koja je, krivotvoreći račune, uvjerila oca Renaulta da je majka Terezija upala u dug od 36.000 franaka, dok je dug u stvari iznosio 10.000 franaka. Dakako da su majku poglavaricu odmah okrivili zbog loše uprave i stavili je pod starateljstvo jednog vijeća. No dakako da se stvari nisu poboljšale, već zbog financijske krize, koja je u godinama 1837. i 1838. rasla, postadoše još gore.

Tada je o. Renault učinio težak zahvat. Zatražio je da se majka Terezija mora odreći službe poglavarice da bi na njezino mjesto mogla biti izabrana mlada, dobrostojeća i utjecajna udovica: madame de Lavilleurnoy. Ponizna je poglavarica ne protusloveći spremno prihvatila tako nametnuto rješenje. Nakon jednomjesečnog novicijata izabrana je nova poglavarica u osobi spomenute udovice. Kako ta nije imala nikakva iskustva o redovničkom životu, brzo je zajednicu dovela do prave katastrofe, a kako je imala priličnu sklonost prema trošenju, materijalno je stanje još više pogoršala. Majka je Terezija zbog toga svega mnogo pretrpjela, bila je ponizivana, ali je sve podnosila hrabro i šutke.

U međuvremenu je otac Renault, saznavši za takav ishod situacije, pozvao k sebi u Avignon majku Tereziju da i od nje čuje kakvo je stanje u zajednici. No sveta se duša čuvala da ne bi išta rekla protiv svoje poglavarice. Prilike su pak bile tako loše da je madame de Lavilleurnoy neminovno morala dati ostavku na službu poglavarice. A nakon toga je u siječnju 1840. napustila družbu. Iako se mislilo da bi majka Couderc opet mogla preuzeti svoju bivšu službu, to se ipak nije dogodilo jer se de Lavilleurnoy prije pobrinula da za njezinu nasljednicu bude izabrana majka Contenet, koju je ona smatrala sposobnijom i od same sebe.

I nova se poglavarica prema majci Tereziji pokazala veoma tvrda. Dala joj je do znanja da do nje mnogo ne drži. To je išlo čak tako daleko da je novakinjama dopuštala neukusne šale na račun njezina tobožnjeg nedostatka sposobnosti i seljačkog ponašanja. Koliko su samo mogle, one na vodstvu držale su je po strani. Vjerojatno bi je izbacile i iz družbe da ustanove u La Louvescu nisu bile pravno prepisane na nju kao vlasnicu. Majku Couderc u ožujku 1842. poslaše u Lyon, gdje se imala otvoriti nova kuća družbe. Strpljiva je redovnica ostatak života provela u potpunoj samozataji i povučenosti. Čekale su je kod izmjena poglavarica i premještaja još mnoge gorke ure. Bila je premještena u Pariz, gdje su je dobre sestre promatrale kao »primjer živog pravila«. Zatim je bila kraće vrijeme u Tournonu, La Louvescu i Montpellieru. Napokon je opet došla kao jednostavna sestra u Lyon. Nastojala je da se posve zaboravi odlučna uloga što ju je ona odigrala na počecima družbe i ništa se nije miješala u njezinu upravu i vodstvo.

Umrla je 26. rujna 1885. Tek nakon njezine smrti malopomalo se počelo uviđati što je ona značila za Družbu od cenakula, ili kako se francuski nazivala Soeurs de la Retraite. Posve je bila rehabilitirana kad je za nju bio poveden postupak za proglašenje blaženom i svetom, koji je po Božjoj providnosti bio okrunjen i uspjehom. Bog je proslavio svoju vjernu i poniznu službenicu.

Da još bolje uđemo u taj svetački život spomenimo i ovo: isusovac o. Marechal držao je 20. listopada 1859. sestrama od cenakula – a bila je prisutna i majka Terezija – konferenciju o duhu žrtve i prikazanja. Ta ju je konferencija živo potakla da se kao žrtva prikaže Bogu. Neki nutarnji glas jasno joj je govorio: »Ti ćeš biti žrtva paljenica.« Ona je u potpunosti prihvatila da to, uistinu, i bude.

Kad se pak 26. lipnja 1864., nalazeći se u Montpellieru, spremala na svetu misu, živo je shvatila »da je veliko sredstvo za ulazak na put savršenstva i svetosti potpuno predanje dragome Bogu«. Zato nije željela da bude obasuta duhovnom utjehom, već da stalno bude dionicom Isusove agonije u Getsemaniju. To je bilo njezino mistično suobličenje s Kristom. Zato je i njezin život bio onakav kakvim smo ga na temelju pouzdanih izvora upoznali. Ona je prihvaćala sve što joj je Gospodin poslao i savršeno se u svemu Njemu podlagala. Bilo joj je teško i bila je u stalnoj agoniji, no nikad nije molila Boga da je oslobodi muka, već »samo snagu da bi mogla trpjeti te ljubav prema križu pod kojim trpimo«.

Tolike žrtve nisu bile uzaludne. Cenakul od nje osnovan raširio se po cijelom svijetu, a papa Pavao VI. prigodom njezine kanonizacije u svojoj je homiliji naglasio vrijednost njezine ustanove baš za naše dane kad smo toliko izloženi napasti stalne rastresenosti i razlivenosti na vanjske stvari. Ta ustanova promiče obavljanje duhovnih vježbi, da čovjek uđe u se, zamisli se u svrhu svoga života i prema njoj upravi sve svoje nastojanje.

Dva poznata isusovca: otac Georges Longhaye i otac Albert Bessière, i sami apostoli duhovnih vježbi, napisaše vrijedne studije o Majci Tereziji Couderc te o počecima i ustanovljenju Sestara od cenakula. Monsinjor André Combes, docent na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, napisao je također vrijednu knjigu Deux flammes d’amour: Thérèse de Lisieux, Thérèse Couderc, u kojoj te dvije svetice opisuje kao »dva plamena ljubavi«. One su to i bile, u tome je njihova vrijednost i vječna suvremenost.

25. rujan 2009.

Sv. Sergije iz Radoneža, zaštitnik Rusije (1314-1392)

Prije podnevnog Angelusa 4. listopada 1992. papa Ivan Pavao II. progovorio je s prozora svoje radne sobe okupljenim vjernicima na Trgu sv. Petra u Vatikanu o ruskom svecu Sergiju Radoneškom. Evo što je rekao: »Danas Ruskopravoslavna crkva slavi 600. obljetnicu smrti sv. Sergija iz Radoneža, poznata kao velikog učitelja monaškog života i zaštitnika Rusije. On je radio ne samo na širenju monaštva i svetosti monaškog života, nego je isto tako postao glasnik kršćanskih vrednota u zemlji, tada ugroženoj raznim unutrašnjim razdorima i vanjskim napetostima.

Dijelimo radost te veoma ljubljene Crkve što se sjeća jednog velikog sveca koji je u njezinoj povijesti imao veliku važnost. Rođen oko g. 1314., sveti je Sergij u dobi od 20 godina, slijedeći primjer svetih Otaca u pustinji, osjetio želju da provodi samotan život te se zaklonio u šumama blizu Radoneža, svog rodnog sela. Duge ure posvećene molitvi, izvojevane pobjede u duhovnim borbama, ali jednako tako i strogost života, pribaviše mu duboku duhovnu zrelost koju je zapažalo pučanstvo koje u velikom broju i s raznih mjesta pohrli k njemu da bi s njim živjelo monaškim životom, posve se odričući materijalnih dobara, slijedeći primjer Gospodina koji bogat postade siromah, da nas obogati svojim siromaštvom (usp. 2 Kor 8).

Kao i sv. Franjo Asiški, s kojim su ga uspoređivali mnogi životopisci, a čiji blagdan danas slavimo, i sveti je Sergij razvio svoje sile, ne samo u službi Crkve, nego i društva, opirući se sebičnosti i privatnim interesima te šireći mir i Kristovu ljubav.

Njegovi se posmrtni ostaci časte u crkvi Presv. Trojstva, mjestu gdje je on započeo svoje putovanje vjere. Stoljećima to mjesto bijaše, a još je i danas, važno središte ruske duhovnosti. Njegova je važnost zadnjih desetljeća još više porasla, zahvaljujući jednom sjemeništu i teološkom fakultetu Ruske pravoslavne crkve.

Molimo da svi kršćani u Rusiji, naša braća u Kristu, po zagovoru sv. Sergija mogu jednako pridonositi i duhovnom napretku društva u kojem su pozvani na svjedočenje spasenja po Evanđelju.«

Iznesimo još nekoliko podataka iz života tog velikog ruskog sveca. Bernhard Stasiewski, sveučilišni profesor u Bonnu, u Lexikonu für Theologie und Kirche, piše da se Sergij Radoneški, monah i osnivač samostana, rodio 3. svibnja 1314. kod Rostowa, a umro 25. rujna 1392. u TroiceSergijewoSamostanu, 60 km udaljenom od Moskve. Od g. 1336. živio je kao pustinjak u prašumi kod Radoneža. Od godine 1344. živi kao monah svećenik i opat samostana Presv. Trojstva, što ga je sam podigao. G. 1354. uvodi ondje cenobitski, tj. zajedničarski način života. Kako je iz povijesti ruskog monaštva poznato, taj je samostan postao polazna točka brojnih novoosnovanih manastira. G. 1378. sv. Sergij je odbio naslijediti moskovskog metropolita Aleksija. Još za života Sergij je postao štovani i rado slušani osnivač asketske škole koja bijaše oplodila monaški život u Rusiji.

P. Tomáš Špidlík, DI, odličan poznavalac istočnokršćanske monaške i otačke duhovnosti, u svom djelu I grandi mistici Russi (Veliki ruski mistici), u koje ubraja i Sergija iz Radoneža, na temelju proučavanja njegova života zaključuje da je iz njegova djelovanja nastala crkvica Presv. Trojstva, manastir Sergije, koji će kasnije postati glasovita Lavra Presv. Trojstva, danas Pravoslavna akademija u Zagorsku, još uvijek cilj brojnih hodočašća.

Sergijev životopisac Epifanije Mudri i drugi pišu da sveti Sergij nije rado vršio službu igumana, redovničkog poglavara. On je doduše mogao raditi za dvojicu, mogao praviti igračke za djecu iz okolice, ali nije mogao nikoga kazniti pa ni suditi. Ali je kao dopunu za to mogao činiti čudesa. Molitvom je postigao da je provreo jedan izvor, da je na daljinu mogao pozdraviti svoje prijatelje, a dok je služio liturgiju, vidljivo su mu asistirali anđeli, dok je blagoslivljao, opažao se oganj – nešto plameno iz njegove ruke.

Posve je razumljivo da je čovjek takva formata odmah poslije smrti bio štovan kao svetac. Njegovo je ime bilo uneseno u jednu liturgijsku knjigu na slavenskom jezku, objavljenu u Rimu, pa je na taj način priznat i od Rimske crkve. Nakon komunističke revolucije u Rusiji njegove su relikvije prenesene u jedan muzej u Moskvi, a kad je došao blaži režim, vraćene su opet u njegov samostan te izložene na čašćenje svim posjetiteljima.

Sveti Nikola von Flüe (1417–1487)

Veliki švicarski hodočasnički vlak, pun hodočasnika, među kojima se nalazio i predsjednik Švicarske, jurio je prema Rimu za svetkovinu Spasova 1947., koja je padala na dan 15. svibnja. Toga je dana papa Pio XII. velikom svečanošću proglasio svetim blaženoga brata Klausa, kako ga nazivaju njegovi Švicarci, te im ga službeno postavio za zaštitnika domovine im Švicarske. »Nikola je vaš svetac«, napisao je sam papa Pio XII. Švicarcima u predgovoru velike knjige o njihovu svecu.

Nikola se rodio god. 1417. na planini Flüe kod Sachselna, u kantonu Obwalden. Otac mu Heinrich von Flüe bijaše veoma cijenjen zemljoradnik, pa čak i član kantonske uprave. Publicist Karl Färber duhovito piše o našem svecu Bruderu Klausu: »Intelektualci bi se mogli prestrašiti kad bi čuli da je Klaus odrastao, a da nije naučio ni čitati ni pisati, da je dakle bio pravi analfabet – nepismen čovjek.«

Nikola je već u mladosti bio obdaren mističnim darovima. Upoznao se s pustinjakom Matijom iz Bolsheima, koji je tada bio prior benediktinskoga samostana Engelberga. Taj mu je pripovijedao o »Božjim prijateljima«, duhovnome pokretu koji je bio raširen po Elzasu.

Nikola je oženio Doroteju Wyss, »ženu čista lica«, što znači isto što i lijepa, kako o njoj piše jedan stari rukopis. S njome je imao desetero djece, petero muških i petero ženskih. Klaus je najmanje dvanaest puta bio pozvan pod oružje. Färber duhovito piše da »Švicarci tada još nisu bili miroljubivoneutralni ljudi kao danas«. Klaus je bio tako inteligentan i hrabar da je obavljao čak dužnost četovođe. Hrabrost je baštinio od svoga plemena, od kojega će kasnije ratoborni Julije II. sastaviti svoju švicarsku gardu. A znamo da Švicarci i danas obavljaju svoju vojnu službu u Vatikanu. Kao vojnik Klaus se uvijek trudio oko mira. Prema pobijeđenom neprijatelju želio je da se postupa humano, a svojim je ugledom poštedio crkve i samostane da ne postanu žrtve ratnoga divljanja. U ratu se zauzimao za žene i djecu. Čim mu je to bilo moguće, nastojao se riješiti vojnih obveza.

Nikola je još veoma mlad bio imenovan načelnikom u Sachselnu, kantonalnim savjetnikom i sucem te poslanikom kantona Obwalden u švicarskoj Saveznoj skupštini. Bio je, dakle, u tadašnjem društvu rado viđen i ugledan čovjek. Imao je dobru ženu, brojnu djecu, pa ipak nije bio potpuno sretan. Želio se svega toga osloboditi, poći u samoću i ondje se baviti isključivo duhovnim stvarima.

U svojim se duhovnim tjeskobama i borbama savjetovao sa svojim duhovnim vođom, Aimom Amgrundom, župnikom u Kriensu, kod Luzerna. Napokon je uz pristanak svoje žene Doroteje – a njoj nije bilo lako dati taj pristanak – 17. listopada 1467. pošao u Elzas, u želji da se ondje pridruži »Božjim prijateljima«. No tamo nije ni dospio. Potaknut nutarnjim prosvjetljenjem vratio se s puta u domovinu, ali ne u svoju kuću. Najprije se bio nastanio na KlisterliAlpama u Melchtalu, a zatim je kao boravište izabrao Ranft. Dakako da nije stanovao u mjestu, već u jednoj nedalekoj provaliji pod brdom Flüe.

Svečevi sunarodnjaci sagradili su mu god. 1468. na tom mjestu, a nedaleko od njegove pustinjačke ćelije, kapelicu. On iz mjesta svoga samotovanja nije više izlazio, osim što bi išao u crkvu u Sachseln. Triput je izišao da bi posredovao za mir svoje domovine. Svaki put mu je pošlo za rukom spasiti mir te otkloniti rat pa je zbog toga kasnije dobio častan naslov »otac domovine«. Znamo od starih vremena da je takav naslov davan samo najodličnijim sinovima jednoga naroda.

U životu našega junaka nailazimo na tri neobičnosti. Dvije smo već spomenuli, a spomenut ćemo i treću. Neobičnost je da je on, otac desetero djece, nakon dvadesetdvogodišnjeg života u braku, ostavio ženu i djecu da bi samo nekoliko kilometara daleko od svoje kuće i dvorišta živio kao pravi pustinjak. Neobično je da je upravo on tako uspješno posredovao u razmiricama između borbenih švicarskih kantona.

A najveća je neobičnost u njegovu životu da je kroz 19 i pol godina – a to je sve vrijeme provedeno u osami Ranfta – živio bez ikakve hrane, osim što se krijepio svetom pričešću. I ta je činjenica povijesno sigurno dokazana i zajamčena. Ne radi se, dakle, o kakvoj legendi, koju bi oko sveca splela pučka mašta. Taj čudesni svečev post pomno je ispitan i utvrđen kako od crkvene tako i od građanske vlasti.

Te se neobičnosti mogu jedino shvatiti u duhu vjere. Riječ je o posve duhovnome čovjeku koga je snažno zahvatila Božja milost i vodila ga neuobičajenim životnim stazama. Njegovo je temeljno držanje bilo izrečeno u molitvi koju predaja naziva kao molitvu brata Klausa, a koja glasi ovako:

»Moj Gospodine i moj Bože, uzmi sve od mene,

što mi je zapreka prema Tebi!

Moj Gospodine i moj Bože, daj mi sve ono što mi pomaže da dođem k Tebi!

Moj Gospodine i moj Bože, uzmi me od mene i daj da budem posve Tvoj!«

Ta je molitva za brata Klausa bila molitva srca, ona što izlazi iz punine srca i od srca. Bog ju je primio i čudesno uslišao. Za to su dokaz neobične činjenice iz njegova života. I onda nije čudo, kad je taj Božji čovjek 21. ožujka 1487. umro u svojoj pustinji, da je za njim proplakala cijela mu domovina. Narod koji mu je dolazio u pustinju po savjete sad ga je počeo častiti kao sveca, a njegovu su svetost odmah nakon sahrane očitovala čudesa koja su zapisana u kronici župne crkve u Sachselnu, i to god. 1488., dakle, samo godinu dana nakon svečeve smrti. Iste je godine jedan kanonik iz Beromünstera sastavio Nikolin Život i Časoslov. Svi su, naime, bili uvjereni da će doći do skore kanonizacije.

Heinrich Wölflin iz Berna, po nalogu kantonske vlade u Obwaldenu, sastavio je svečev životopis u kojem, kako nam piše, iznosi samo »činjenice što ih prisegom potvrdiše svjedoci koji su sveca vidjeli i čuli«.

Do svečeve kanonizacije zbog raznih političkih a i crkvenih problema nije ipak tako brzo došlo. Njegovo je štovanje doduše od raznih papa za kanton Obwalden, zatim za cijelu Švicarsku i biskupiju Konstance, u kojoj se nalazi Sachseln i svečev grob, bilo odobreno. Kanonizacija je uslijedila tek u naše dane, nakon II. svjetskog rata, kako na početku rekosmo.

Taj svečani događaj dao je konačan pečat i novi zamah štovanju svetog brata Klausa, koje bijaše živo i neprekinuto kroz sva stoljeća. Oprostimo se od njega sada kao što se pobožni hodočasnici obično opraštaju od njegove šumske kapele: »Bog vam dao dobro, blaženo jutro, vama, dragi prijatelji, i tebi, dragi narode!«

24. rujan 2009.

Gospa, Otkupiteljica robova

Jedan je od najvećih naravnih darova, što ih je Bog dao čovjeku, sloboda. O tome je čovječanstvo uvijek bilo duboko uvjereno. Sve socijalne revolucije imale su uvijek kao cilj slobodu, samo što su je i same nemilosrdno gazile, počinivši pri tom u nebo vapijuće zločine. Zato je i papa Ivan Pavao II. na svome putovanju u Meksiko glasnogovornike nasilne revolucije upozorio na umjerenost.

Najveći je neprijatelj slobode čovjek sam jer: tko je začetnik ropstva, diktatura svih boja i ideologija, ako ne čovjek? Pa kako onda protumačiti tu proturječnost: da čovjek, boreći se s jedne strane za slobodu, s druge je strane sam ruši i gazi? – Tumačimo je čovjekovom sebičnošću, a pogotovo ako se ona pretvori u sustav. Sebičnost je najveći čovjekov neprijatelj jer je najveći neprijatelj njegove slobode.

Otkupitelj čovjeka – kako to lijepo izlaže i Ivan Pavao II. u svojoj prvoj enciklici – došavši na zemlju da otkupi ljudski rod, kao prvu stvar vratio mu je slobodu. Neka to potvrde ovi evanđeoski tekstovi, dakako, ako ih ispravno i u punini shvatimo:

»Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski« (Mt 5,48)! Božja je savršenost i u njegovoj apsolutnoj neovisnosti i slobodi. Približavati se Božjoj savršenosti znači približavati se i pravoj slobodi.

»Ne dopustite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo jednog Učitelja, a svi ste braća« (Mt 23,8)! Ako se istinski držimo toga od Krista postavljenoga načela, onda nikad neće biti ugrožena ničija sloboda. Ako čovjeka smatram bratom, poštivat ću njegovu slobodu.

Apostoli, prvi izravni baštinici Kristova nauka, bijahu i prvi učitelji i promicatelji slobode i sveopćeg bratstva među ljudima.

Tako je sv. Pavao u Rimu, tadašnjem središtu tiranije, propovijedao: »Tako, braćo, nismo djeca ropkinje, nego slobodne« (Gal 4,31).

A sv. Petar, raskrinkavajući one kojima su usta uvijek bila puna riječi o slobodi, da bi tako pokrili svoju premoć, dovikivaše: »Pokoravajte se kao slobodni, ali ne služeći se slobodom kao izgovorom za svoju zloću, nego kao sluge Božje« (1 Pt 2,15)!

Pape, biskupi, sveti Oci, nasljednici apostolâ, bijahu uvijek u svijetu najveći branitelji evanđeoske slobode. U još ne tako dalekoj prošlosti bili smo svjedoci takvih duhovnih pastira koji su u doba najcrnje tiranije hrabro dizali svoj glas u obranu ljudske slobode.

Težnja za obranom ljudske slobode uzrokovala je i današnji blagdan Majke Božje, Otkupiteljice robova. Svetkovanje toga blagdana uveli su redovnici mercedarijevci god. 1615., koji su se sami borili za otkup i oslobođenje onih duša što su ih Saraceni učinili robovima. Taj je Gospin blagdan papa Inocent XI. proširio na cijelu Španjolsku, a Inocent XII. god. 1696. proširio ga je na cijelu Crkvu. Danas, nakon reforme kalendara, blagdan se opet slavi samo u pojedinim mjestima, no njegovo je svetkovanje općeg značenja. Danas, kad još ima toliko nedužno osuđenih na lišenje slobode, dobro je svetkovati blagdan Gospe, Otkupiteljice robova, kao dan čovjekova prava na slobodu.

Prema tradiciji, koja se sačuvala u redu mercedarijevaca, Blažena Djevica Marija, Majka svega čovječanstva, ganuta samilošću prema porobljenima, ukazala se 2. kolovoza 1218. svetom Petru Nolascu te mu naložila da osnuje novi red koji će se sav posvetiti plemenitom djelu otkupljivanja robova. Svetac je poslušao Gospin glas. Zapaljen svetim žarom, dao se na posao s jednim jedinim idealom u srcu: dati i svoj život za spas braće koja upadoše u okrutno ropstvo.

U ostvarenju toga plemenitoga ideala pomagao mu je Jakov I., aragonski kralj, a savjetovao ga je i potpomagao dominikanac sv. Rajmund de Peñafort. I tako je sv. Petar Nolasco osnovao novi red Majke Božje de Mercede za otkup robova. Redovnici se toga Gospina reda obvezuju posebnim zavjetom da će dati i život za zarobljenu braću. Red je odobrio papa Grgur IX. godine 1235. Naša je Bl. Gospa, Otkupiteljica robova, svojim zagovorom i zaštitom pratila redovnike mercedarijevce koji pod njezinim okriljem i uz najveće žrtve spasiše iz ropstva više od 70.000 duša.

Taj red postoji i danas te broji oko 1.500 redovnika što rade u 12 provincija. Danas osobito blagotvorno djeluju u misijama.

Jedan svećenik koji je i sam, nepravedno lišen slobode, nekoliko godina proveo u logoru i na prisilnom radu, pripovijedao mi je kako su uvijek pobožno slavili današnji Gospin blagdan kao svoj dan, »dan zatvorenika i logoraša«. Nepravedno lišenih slobode i pozatvaranih ima i danas i to ne tako malen broj. Za sve njih danas molimo zagovor Majke Božje, koju štujemo kao »otkupiteljicu robova«.

23. rujan 2009.

Sveti Lino, Papa († 79)

Lino je bio prvi nasljednik sv. Petra na rimskoj biskupskoj stolici. Za to nam svjedoči najstarija predaja koja seže sve tamo do sv. Ireneja. Prema Liberijanskom katalogu vladao je 11 godina, a prema Euzebiju, crkvenom povjesničaru, 12 godina, i to od 69. do 81. godine.
Sv. Irenej Lina poistovjećuje s osobom koju spominje sveti Pavao u Drugoj poslanici Timoteju: “Pozdravljaju te Eubul, Pudent, Lino, Klaudija i sva ostala braća” (4,21). Liber pontificalis kaže da je Lino bio podrijetlom iz Toskane, sin nekog Herkulana. Kasnija predaja govori da se rodio u Volterri. Otac ga je poslao na nauke u Rim, a ondje ga je obratio sv. Petar, koji ga je uzeo za suradnika te odredio i za nasljednika. Lino je poginuo na današnji dan god. 79. za Domicijanova progonstva, a pokopan je na groblju u Vatikanu. Ime mu je ušlo u rimski kanon mise.
Štovanje je sv. Lina bilo živo u raznim gradovima, a osobito u Volterri, gdje mu je god. 1513. posvećena jedna crkva. On je i zaštitnik toga grada.
Stari je brevijar isticao svetost i jaku vjeru sv. Lina koja je bila tako velika da je ne samo izgonio zle duhove, već i uskrisivao mrtve. On je navodno propisao da žene prisustvuju bogoslužju s koprenom na glavi. Taj se običaj u Italiji i nekim drugim mediteranskim zemljama sačuvao do danas. Zanimljivo je da je taj prastari običaj da žene budu kod bogoslužja pokrivene glave, ušao i u Zbornik crkvenoga prava. Crkvena predaja svjedoči, a najnovija arheološka iskapanja potvrđuju, da je sv. Lino bio pokopan uz sv. Petra, dakle, ispod mjesta gdje se danas nalazi oltar konfesije u bazilici Sv. Petra.
Za pontifikata sv. Lina zbila su se i dva veoma značajna događaja: uništen je bio Jupiterov hram u Rimu i razoren židovski hram u Jeruzalemu. U tim su događajima već prvi kršćani gledali znak da će poganstvo i židovstvo ustuknuti pred novom vjerom, pred kršćanstvom.
Na slikama obično sv. Lina prikazuju u misnici ili odijelu što se upotrebljava u bogoslužju, s tijarom, knjigom, mačem i palmom. Ti znakovi žele reći da je bio papa, kao takav učitelj Crkve, a mač i palma da je bio mučenik.

22. rujan 2009.

Sveti Toma od Villanove (1486-1555)

Kad bismo htjeli kratko sažeti život ovoga sveca, onda bismo rekli da je bio izvanredan u milosrdnoj ljubavi prema bližnjemu i u skromnosti i poniznosti. Te dvije vrline naročito sjaje na njegovu liku.

Toma se rodio god. 1486. u Fuenllani u Španjolskoj, no brzo se preselio u Villanueva de los Infantes, pa je po tom gradu ušao i u povijest.

Tomin otac Tomaso Garcia bio je mlinar. Brašno što bijaše samljeveno petkom, redovito je dijelio siromasima. Tako je mali Toma imao u kući lijep primjer ljubavi prema siromasima. I majka mu je bila poznata po svojoj dobrotvornosti. Slijedeći primjer takvih roditelja, mališan je često poklonio svoj doručak siromasima, a dijelio bi im i komade odjeće.

Toma je bio natprosječno nadaren dječak pa je već u osnovnoj školi stekao prilično znanje. Kad mu je bilo 15 godina, pošao je na daljnji studij na sveučilište Alcalá de Henares, baš u vrijeme kad je slavni kardinal Cisneros stvarao sveučilište u Alcali, koje će postati veoma glasovito. Dvije godine kasnije Tomi je umro otac ostavivši mu kuću i nešto novca. Toma se vratio kući, novac podijelio siromasima, a kuću uz majčin pristanak pretvorio u bolnicu. Tada je opet pošao na sveučilište i upisao se na teologiju. U dobi od 26 godina bio je već profesor filozofije i teologije, a slovio je kao odličan predavač.

No njega je srce vuklo u samostan; zato je ostavio sveučilište, pošao u Salamancu te ondje ušao u red augustinaca. Novicijat je počeo 21. studenoga 1516., a već 25. studenoga naredne godine položi redovničke zavjete. Za svećenika je zaređen god. 1518. i odmah određen da predaje teologiju u kući formacije svoga reda. Godinu dana kasnije bude imenovan i propovjednikom. Uz to mu je, protiv njegove volje, povjerena poglavarska služba koju je morao obavljati gotovo cijeli život. Bio je poglavar u Salamanci, Burgosu, Valladolidu. Obavljao je i druge visoke i odgovorne službe u redu koje mu je povjerio otac general. Dva puta je bio i provincijal.

Kako je njegova krepost i sposobnost bila opće poznata, imenovan je god. 1544. nadbiskupom u Valenciji. Kao natpastir nadahnjivao se slikom Dobroga Pastira, naučavanjem sv. Pavla, primjerima velikih biskupa kršćanske starine, osobito sv. Ambrozija, Augustina, Grgura Velikoga. Njihovim se duhovnim, teološkim i pastoralnim spisima neprestano hranio. I kao nadbiskup bio je veliki prijatelj sirotinje i svih onih koji su trebali njegovu bilo duhovnu bilo materijalnu pomoć.

Novi nadbiskup Valencije, na zaprepaštenje svojih kanonika, nosio je i dalje skroman, iznošen redovnički habit. Oni stoga skupiše 4.000 kruna, poklone mu da si nabavi odjeću i uredi stan koji će odgovarati dostojanstvu njegova staleža. A što je on učinio s tim novcem? Zahvalivši se toplo za nj svojim dobrotvorima, posla ga u bolnicu. Pri tom je izjavio: »Bog će se više proslaviti ako novac bude dobro došao bolesnicima koji ga tako silno trebaju, negoli ako ga ja potrošim. Čemu je potreban jednom siromašnom redovniku gospodski namještaj?« Kanonicima to baš nije išlo u glavu pa su ga neki, iz tobožnjeg stida, pomalo i izbjegavali. Jedan ga je od njih zatekao kako krpa svoj habit i rekao: »Ekscelencijo, pa to će vam za nekoliko novčića učiniti svaki krojač.« A preuzvišeni je nadbiskup odvratio: »No za tih si nekoliko novčića jedan siromah može kupiti ručak.«

Na sve primjedbe na svoj račun nadbiskup bi odgovarao: »Što hoćete? Ja sam vam veoma zahvalan za vašu brigu oko moje osobe, no vi znate, ipak, da moj položaj i moje dužnosti ne ovise o mojoj odjeći. Ja se jedino moram brinuti za duše koje su mi povjerene.« Dakako da je savjesno obilazio sve župe svoje nadbiskupije. Posvuda je propovijedao. Kao propovjednik uvrštavao se među najbolje propovjednike Španjolske onoga vremena. Za propovijedi se spremao naročito molitvom. I on je uopće po naravi više bio čovjek molitve i nutarnjega života nego akcije.

Sveti je biskup umro na Malu Gospu god. 1555. Blaženim ga je proglasio god. 1618. Pavao V., a svetim na samu svetkovinu Sviju svetih 1658. Aleksandar VII., posvetivši mu župu u Castelgandolfu.

Pismena ostavština sv. Tome od Villanove najvećim se dijelom sastoji od propovijedi. Po njima je on u prvom redu teolog pastorala. Njegov je nauk o Majci Božjoj i o božanskoj ljubavi imao na kršćanski život silan utjecaj tako da ga čak nazivaju »španjolskim sv. Bernardom«. Njegovo je djelo Kratko pravilo kršćanskoga života tiskano u Lisabonu god. 1556. skupa sa slavnim djelom fra Luisa iz Granade Guía de pecadores (Vodič grješnika). Svečeve propovijedi prevedene na latinski tiskane su prvi put u Alcali god. 1572. pod naslovom Conciones sacrae (Sveti govori). Djelo je doživjelo više izdanja. Posljednje se nalazi u zbirci od šest svezaka Opera omnia (Sabrana djela – Manilla, 1881–1897).

U ikonografiji najčešće sveca prikazuju kako dijeli milostinju siromasima ili čini koje drugo djelo milosrđa. Najpoznatija je svečeva slika, što je naslika veliki majstor Bartolomé Esteban Murillo, koja je ujedno i njegovo remekdjelo, a nalazi se u muzeju u Sevilli. Taj je veliki majstor naslikao više slika sv. Tome od Villanove: tako onu što se nalazi na glavnom oltaru crkve Sv. Augustina u Sevilli, zatim onu što se čuva u zbirci vojvode od Northbrooka u Londonu, pa onu u Altepinacothek u Münchenu, na kojoj je svetac prikazan kako ozdravlja jednog hromog bolesnika. Od istog majstora s istim prizorom čuva se jedna lijepa slika u Museo del Prado u Madridu. Sve to jasno govori o svecu koji je svojom ličnošću bio kadar nadahnuti i velike majstore.

21. rujan 2008.

Sveti Matej, apostol i evanđelist

»Kad Isus pođe odatle dalje, opazi čovjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu reče: ’Hajde za mnom!’ On ustade i pođe za njim.

Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kući, dođoše mnogi carinici i grješnici te sjedoše za stol s njim i s njegovim učenicima. Kad to opaziše farizeji, upitaše njegove učenike: ’Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?’ Kada to Isus ču, odgovori: ’Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: Više volim milosrđe nego žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike’« (Mt 9,9–13).

O sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evanđelju ne znamo mnogo. Od onoga malo što znamo važan je izvještaj crkvenog povjesničara Euzebija koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evanđelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u Palestini govorili. Euzebije se u svome izvještaju oslanja na stariju vijest u spisima svećenika Papije, koji je kao istraživač veoma pouzdan. On poistovjećuje apostola Mateja s piscem Matejeva evanđelja. Izvornik Matejeva evanđelja nije sačuvan, već samo grčki prijevod. Najstarija svjedočanstva i predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku. Istovjetnost je potvrdila i Papinska biblijska komisija 19. lipnja 1911.

Matej je pisao svoje evanđelje za Židove u Palestini koji su bili dobro upućeni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus Bogom obećani Mesija te da se u njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja. Ta je značajka očita za Matejevo evanđelje od početka do kraja. Rodoslovljem na početku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevičansko Isusovo začeće obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u Betlehemu Mihejino. I tako redom.

Iako se o Evanđelju sv. Mateja može mnogo pisati, a i pisano je, ipak o njegovu životnome putu poslije razlaza apostola ne znamo gotovo ništa. Ne zna se točno kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954. njegove relikvije nalaze u Salernu. Kako su onamo dospjele, nije poznato. Jedno su se vrijeme te relikvije, zbog teških prilika, čuvale sakrivene pa su pomalo pale i u zaborav. Ponovno su pronađene oko god. 1080. i položene u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio papa sv. Grgur VII. On je 18. rujna 1080. napisao pismo nadbiskupu u Salernu, sv. Alfanu, u kojem mu čestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja. To pismo smatraju povijesno zajamčenim dokumentom. Pobožni puk iz Kampanije u salernitanskoj katedrali još i danas časti relikvije prvog evanđelista.

Sveti Oci uporno ističu tri značajke svetosti sv. Mateja:

1. spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv;

2. njegovu velikodušnost: ostavio je sve priredivši svečanu oproštajnu gozbu za rođake i prijatelje;

3. njegovu poniznost, kojom se naziva »carinikom« i »grješnikom«, opisujući gnjev farizeja zbog toga što se Isus svratio k njemu »grješniku«.

Veoma zanimljive i originalne refleksije o Evanđelju svetog Mateja iznosi isusovac kardinal Karlo Martini, profesor Svetoga pisma. On Evanđelje sv. Mateja naziva Evanđeljem katehista jer pruža obilnu i sređenu građu za pouku onih koji su već prošli kroz katekumenat, krstili se, te koji žele živjeti u Crkvi prema stvarnosti svoga krštenja. Za takve kršćane Matej daje sređen niz Isusovih riječi i djela koja će konkretno osvjetljavati put kršćanina u zajednici.

Zbog toga je Matejevo evanđelje bogatije; tj. ono sadrži više građe od drugih, a tu je građu prva Crkva upotrebljavala baš zato što po nekom redu služi za pouku kršćanina. Ono je neka vrsta katekizma o Kraljevstvu. To je pogotovo po svojoj strukturi – rasporedu – od pet velikih govora: Govor na gori (gl. 5–7), govor o misiji (gl. 10), govor o usporedbama (gl. 13), crkveni govor (gl. 18) i eshatološki govor (gl. 24–25).

Matejevo je evanđelje građeno na tih 5 velikih govora i prema tome daje nam pouke kako se ulazi u Božje kraljevstvo, kako se ide u ostvarivanje misije, kako se ponaša u Crkvi, da nas napokon suoči s posljednjim ciljem i svršetkom vremenâ. U tom je smislu to Evanđelje sustavno, sređeno te služi solidnoj katehetskoj pouci.

No u Matejevu evanđelju nisu grupirani samo Isusovi govori već i djela. Tako su od 8. do 10. gl. skupljena na jedno mjesto Isusova čudesa, koja se opet sama u sebi dijele na tri nutarnje grupe, kao čudesa milosrđa i moći.

Evanđelje se sv. Mateja naziva i »crkvenim« evanđeljem. A to je zato što, opisujući pet velikih govora, opisuje i pet velikih koraka u oblikovanju Božjega kraljevstva, pokazujući na taj način naročit interes za unutarnji život Crkve. Dok, na primjer, sv. Luka svojim Evanđeljem želi povezati evanđeosko iskustvo s poviješću svijeta, dotle je sv. Matej zainteresiran nadasve da izgrađuje kršćanina unutar zajednice. U tom smislu glavna mu je briga razvijanje dimenzije crkvenosti. To se očituje u nekim zgodama što ih on jedini navodi, nadasve onima u 14. glavi i dalje.

Kao primjer za potvrdu netom rečenoga možemo navesti zgodu kako Petar hoda po vodi, koju spominje jedino Matej. A ona mu služi da čitatelja malopomalo dovede do obećanja primata baš tome Petru (gl. 16–18). Jedini Matej od evanđelista govori o »sagradit ću Crkvu svoju« i o vlasti vezanja i odrješivanja. Matej je, dakle, nadasve zainteresiran ovom temom: onim što Crkva čini i onim što će se događati u crkvenoj zajednici. U tom je smislu i po prisutnosti onih elemenata koje drugi evanđelisti nemaju Matejevo evanđelje nazvano »crkvenim«.

Želimo li još više ući u mentalitet Mateja, pisca prvog Evanđelja, onda je dobro promotriti njegovu posljednju stranicu u kojoj je opisano kako Isus šalje apostole u svijet. Ta je stranica ključ čitavoga Matejeva evanđelja jer prikazuje pashalno otajstvo, moć Krista koji je umro i uskrsnuo, njegovu moć u Crkvi. »Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta« (Mt 28,18–20). Tu je, doista, vrhunski trenutak Isusova života. On stoji između Isusove povijesti do tog trenutka, od njegova rodoslovlja, rođenja, propovijedanja, muke, smrti i uskrsnuća te života Crkve koja će propovijedati, naučavati i krštavati sve do konca vremenâ. U tom je životu Crkve najutješnija istina: »Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.«

Jedanput sam slušao i obavljao ignacijanske duhovne vježbe pod vodstvom oca Luisa Gonzaleza. Naročita je vrijednost tih duhovnih vježba bila što nas je voditelj, uz posve ignacijanske teme, koje u predavanjima obrađivaše, upućivao na sustavno čitanje Evanđelja sv. Mateja i to baš prema gore navedenim elementima. Pojedina su se poglavlja tako divno uklapala u ono što smo u predavanjima slušali i na sve bacala neobično svjetlo. Tada sam bolje shvatio da ne postoji samo suha znanstvena egzegeza Evanđelja, već i teologija pojedinih evanđelja i, još nešto više, da, ono najviše, a to je njihova duhovnost. Mislim da bismo za rast u duhovnome životu morali baš tražiti tu duhovnost i u nju ponirati. To je onaj duhovni, tzv. viši smisao koji Božja riječ posjeduje u sebi, a koji su sveti Oci i sveci znali tako izvanredno otkrivati i drugima ga naviještati. I to je ona prava evangelizacija za kojom žude tolike duše i danas. Žalosno je ako im umjesto nje nudimo razne racionalističke hipoteze koje neće hraniti vjeru, već rađati sumnjama, gušiti je i pokapati. Kao što je našim plućima potreban zrak, tako je i našoj duši potrebno udisati duh što struji iz Božje riječi. Blagdan jednog evanđelista neka nas na sve to podsjeti i pomogne nam da slobodno udišemo onaj čisti duhovni zrak koji će naš duhovni život ispunjavati životnošću i poletom.

20. rujan 2009.

Sveti Eustahije, Tteopista, Teipisto i Agapije

Kult je sv. Eustahija dosta rano bio živ u Rimu. Najstariji je, barem do sada poznati, njegov spomenik dijakonija ili bazilika Sv. Eustahija koju spominju početkom VIII. stoljeća dokumeti pape Grgura II. O njoj govori i Liber pontificalis u životopisima pape Leona III. i Grgura IV. Ta je bazilika obnovljena za pontifikata Celestina III., koji ju je posvetio 12. svibnja 1196. u uvjerenju da je u glavni oltar položio kosti sv. Eustahija i članova njegove obitelji. Sv. Eustahije daje čak i ime 13. kotaru grada Rima.
Legenda je o sv. Eustahiju u srednjem vijeku imala neobičan uspjeh. Sačuvana je u mnogim verzijama, redakcijama i prijevodima: grčkoj, latinskoj, armenskoj, sirskoj, gruzijskoj, koptskoj, slavenskima. Imamo je i na živim modernim jezicima: talijanskom, francuskom, španjolskom, engleskom, njemačkom, irskom, hrvatskom itd. Sve su te verzije različite u pojedinostima, no složne u onome što je bitno, a to je: pripovijest o čudesnom obraćenju svetog Eustahija, avanture s njegovom obitelji i mučeništvo.
Prema spomenutoj legendi, Eustahije bijaše visoki časnik u vojsci cara Trajana. Kad je jednom u lovu progonio jelena neobične veličine, nenadano je među njegovim rogovljem ugledao svijetlu sliku Krista raspetoga te iz neba čuo glas koji ga je pozivao na spasenje besmrtne duše. Zahvaćen tim glasom, dao se skupa sa svojom ženom Teopistom te svoja dva sina Teopistom i Agapijem krstiti. Gospodin mu je tada objavio kakve će sve muke pretrpjeti i na koncu Krista proslaviti. Muke su se na njega, kao na starozavjetnoga Joba, sručile, a on ih je podnio čudesnom strpljivošću. Na koncu su i on i cijela mu obitelj poginuli mučeničkom smrću.
Blagdan mu se slavio najprije 1. studenoga, zatim 2. studenoga, dok se od sredine VIII. stoljeća slavi 20. rujna. Slavi ga jednako i istočna Crkva.
Popularnost legende o sv. Eustahiju pridonijela je stvaranju drugih legendi, kao i one što poistovjećuje svetište Majke Božje Santa Maria in Vulturella u brdima Mentorella, nad Tivolijem, s mjestom na kojem se dogodilo ono čudo s jelenom.

Opširnije

Sveti Eustahije, Teopista, Teopisto i Agapije

Zaključujući svoju opširnu studiju o legendi koja se splela oko lika sv. Eustahija, njegove žene i sinova, učeni i svojim hagiografskim radovima temeljiti učenjakbolandist H. Delehaye tvrdi da nam još i danas ni jedan svetački tekst nije poznatiji od legende o sv. Eustahiju, no isto tako moramo ipak reći da je tekst lišen povijesne vrijednosti. To je zaključak solidne povijesne znanosti. Pa ipak se glavni junak te legende, koju nazivaju hagiografskim romanom, zahvaljujući spretnosti njezina pisca, neobičnom snagom nametnuo vjeri priprostog puka da je uvršten u broj svetih pomoćnika te da se štuje kao zaštitnik lovaca.

Kult je sv. Eustahija dosta rano bio živ u Rimu. Najstariji je, barem do sada poznati, njegov spomenik dijakonija ili bazilika Sv. Eustahija koju spominju početkom VIII. stoljeća dokumeti pape Grgura II. O njoj govori i Liber pontificalis u životopisima pape Leona III. i Grgura IV. Ta je bazilika obnovljena za pontifikata Celestina III., koji ju je posvetio 12. svibnja 1196. u uvjerenju da je u glavni oltar položio kosti sv. Eustahija i članova njegove obitelji. Sv. Eustahije daje čak i ime 13. kotaru grada Rima.

Legenda je o sv. Eustahiju u srednjem vijeku imala neobičan uspjeh. Sačuvana je u mnogim verzijama, redakcijama i prijevodima: grčkoj, latinskoj, armenskoj, sirskoj, gruzijskoj, koptskoj, slavenskima. Imamo je i na živim modernim jezicima: talijanskom, francuskom, španjolskom, engleskom, njemačkom, irskom, hrvatskom itd. Sve su te verzije različite u pojedinostima, no složne u onome što je bitno, a to je: pripovijest o čudesnom obraćenju svetog Eustahija, avanture s njegovom obitelji i mučeništvo.

Prema spomenutoj popularnoj legendi, Eustahije bijaše visoki časnik u vojsci cara Trajana. Kad je jednom u lovu progonio jelena neobične veličine, nenadano je među njegovim rogovljem ugledao svijetlu sliku Krista raspetoga te iz neba čuo glas koji ga je pozivao na spasenje besmrtne duše. Zahvaćen tim glasom, dao se skupa sa svojom ženom Teopistom te svoja dva sina Teopistom i Agapijem krstiti. Gospodin mu je tada objavio kakve će sve muke pretrpjeti i na koncu Krista proslaviti. Muke su se na njega, kao na starozavjetnoga Joba, sručile, a on ih je podnio čudesnom strpljivošću. Na koncu su i on i cijela mu obitelj poginuli mučeničkom smrću.

Blagdan mu se slavio najprije 1. studenoga, zatim 2. studenoga, dok se od sredine VIII. stoljeća slavi 20. rujna. Slavi ga jednako i istočna Crkva.

Popularnost legende o sv. Eustahiju pridonijela je stvaranju drugih legendi, kao i one što poistovjećuje svetište Majke Božje Santa Maria in Vulturella u brdima Mentorella, nad Tivolijem, s mjestom na kojem se dogodilo ono čudo s jelenom. Usput spominjemo da je to svetište Majke Božje na početku svoga pontifikata posjetio papa Ivan Pavao II. oduševljeno dočekan od desetak tisuća hodočasnika. On ga je posjećivao i prije nego je postao papa, kad bi dolazio u Rim, a povezan je s tim svetištem preko poljskih redovnika koji se za nj brinu.

19. rujan 2009.

Sveti Januarije, biskup i mučenik († 305)

Najstariji izvor, iz kojega saznajemo nešto pouzdano o velikom napuljskom zaštitniku sv. Januariju, jest izvadak iz pisma što ga je g. 432. napisao svećenik Uranius. Tamo stoji: »Januarius episcopus simul et martyr, Neapolitanae urbis illustrat ecclesiam.«

Iz tog pisanog dokumenta, koji je čak ušao u latinsku patrologiju, doznajemo da je sv. Januarije bio biskup i mučenik te da je proslavio crkvu u Napulju. Prema najstarijim liturgijskim dokumentima mučeništvo se sv. Januarija i njegovih drugova zbilo 19. rujna 305. za vrijeme Dioklecijanova progonstva.

Godine 432. napuljski je biskup Ivan I. otkrio kosti svetog Januarija te ih pohranio u katakombama Capodimonte. O svetom se biskupu i mučeniku iz V. stoljeća sačuvala i jedna freskoslika, na kojoj je prikazan s dvjema svijećama, a na slici stoji natpis: »sancto martyri Januario« – svetome mučeniku Januariju. Relikvije su sv. Januarija god. 831. odnesene u Benevent. Odande su pak god. 1154. dospjele u samostan Montevergine. I tek su god. 1497. opet vraćene u Napulj, gdje se i danas nalaze i štuju.

Ime je sv. Januarija usko vezano uz povijest grada Napulja, kome je već stoljećima glavni zaštitnik. Radosni i tužni događaji u tisućljetnoj povijesti toga grada isprepliću se s imenom, štovanjem i čudom krvi sv. Januarija. To se čudo spominje tamo od god. 1389. A ono se događa na blagdan prijenosa svečevih relikvija, tj. u subotu uoči prve nedjelje u svibnju, zatim 19. rujna i 16. prosinca ili u devetnici i osmini tih dana. Svečeva tvrdo zgrušana krv, koja se čuva u relikvijaru, najedanput provrije i poprimi tekuće stanje.

Dvaput sam bio svjedokom onoga što se oko sv. Januarija zbiva u Napulju. Prvi put je to bilo 5. svibnja 1974. Bila je nedjelja. Kako sam se toga dana nalazio u Napulju razgledajući grad u poslijepodnevne sate, posjetio sam i katedralu ništa ne sluteći. Znao sam za štovanje sv. Januarija i čudo s njegovom krvlju, no nisam znao da ću u katedrali naići baš na skupinu vjernika i svećenika, koji su molili za čudo. Ušavši u katedralu, čuo sam odmah s desne strane iz jedne kapele glasno moljenje: »San Gennaro, prega per noi! – Sveti Januarije, moli za nas!« Taj se zaziv ponavljao mnogo puta, a zatim razne litanije i drugi zazivi. Sve dakako vrlo glasno i temperamentno, onako na živahan »napolitanski način«. Okrenut prema vjernicima, uz asistenciju dvojice klerika, svećenik je držao ampulu s krvlju sv. Januarija moleći za čudo. Nisam imao sreću da bi se čudo dogodilo baš ono poslijepodne, ali sam vidio kako Napolitanci za nj živo i usrdno mole.

Drugi put, a bilo je to u rujnu 1977., imao sam sreću da sam vidio krv sv. Januarija u tekućem stanju te poljubio posudu u kojoj se nalazi.

O toj se pojavi mnogo pisalo i raspravljalo. U svakom slučaju ona je veoma zanimljiva. Izreći konačan sud o njoj ne spada na nas. Jedno je u svemu tome ipak sigurno, a to je da Bog može čudesnim znacima proslaviti svoje svece. Ti nam znaci onda mogu pomoći da porastemo u vjeri u Božju svemogućnost i dobrotu.

I sam je Gospodin, šaljući u svijet svoje učenike, obećao: »Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati!« (Mk 16,17–18). Biskup Januarije radosno je život svoj položio za Krista i na taj način pružio divan primjer svojoj crkvenoj zajednici. Gospodin ga je za uzvrat htio proslaviti, a njegova slava u Napulju i danas traje.

Sveta Emilija Marija Vilka de Rodat(1787–1852)

Obitelj je de Rodat pripadala provincijskome plemstvu, a kršćanskoj je Francuskoj XIX. stoljeća dala nekoliko divnih likova. U te likove, svakako, valja ubrojiti i sveticu koja umrije na današnji dan, a danas se i slavi. To je Emilija de Rodat, koja se rodila 6. rujna 1787. na obiteljskom dobru Druelle, u župi Saint Martin de Limouze, biskupije Rodez. U djetinjstvu, koje padaše u burne i krvave godine Francuske revolucije, odgajala ju je vrijedna baka na svome dvorcu Ginals. Od nje preuze odgoj djevojčice stara joj tetka Agata de Pomairols, koja bijaše redovnica od Pohođenja, ali od revolucije protjerana iz samostana. Djevojčica je po naravi bila vedra, što joj nimalo nije smetalo da snažno raste u dubokoj i iskrenoj pobožnosti. Kad joj je bilo 11 godina, podijelio joj je prvu pričest jedan dominikanac koji bijaše iz broja onih svećenika što ne položiše prisegu na protukršćanski revolucionarni ustav.

Emilija se u cvijetu mladosti revno posveti molitvi, a za uzvrat postade dionicom mističnih iskustava. Uz to je već tada pokazivala veliku ljubav prema siromasima. No tada je u njezinu životu nastupila jedna moralna kriza jer se dala zarobiti zemaljskim rastresenostima i ugodnostima. Nije se tu radilo o teškim stvarima, ali da je tako nastavila, do njih je lako moglo doći. Posve nenadan je preokret nastao u njezinoj duši kad je g. 1804. slušala propovijed prigodom jednih pučkih misija.

U međuvremenu se Emilijina baka povukla u jednu, nakon revolucije, obnovljenu redovničku zajednicu u VillefranchedeRouergue. Emilija je pošla za njom te provodila vrijeme u pobožnim vježbama i posjećujući siromahe. Tada se upoznala s kreposnim svećenikom abbé Martyjem, koji joj postade duhovni vođa. Pod njegovim se vodstvom veoma razvio duhovni život. Revno je čitala djela raznih duhovnih pisaca, osobito sv. Terezije Avilske i sv. Franje Saleškoga. U slobodno je vrijeme siromašnim djevojčicama držala vjeronauk. Triput je pokušala stupiti u neku žensku družbu, ali nije uspjela. Napokon je u svibnju 1815., slušajući tužbu neke siromašne žene, otkrila svoj životni poziv. Tužba se odnosila na nemogućnost da dođu do školovanja i izobrazbe osobe koje su siromašne i bez sredstava za pohađanje škole. Emilija se tada odlučila posvetiti odgoju siromašne djece.

Brzo su joj se pridružile tri djevojke koje je otprije poznavala. Zajedno s njima odlučila je osnovati Institut sv. Josipa koji će nešto kasnije, točno g. 1822., dobiti ime Instituta Svete obitelji. Radilo se o novoj redovničkoj družbi s klauzurom, a koja će se posvetiti poučavanju siromašne djece, pružajući joj besplatno osnovnu izobrazbu. Plan je bio veoma stvaran i odgovarao bitnim potrebama onih nižih slojeva tadašnjega društva. Kao i svaka dobra ustanova, tako je i ova morala proći kroz svoju kušnju: kroz kritičke napadaje i nerazumijevanje najbliže okoline.

No pod sretnim vodstvom poletnoga abbé Martyja nova je družba preživjela prvotne poteškoće i razvila se u brojem članova znatnu ustanovu. A zatim je opet došla kriza i već je izgledalo da će družba, ako se ne pridruži jednoj jačoj redovničkoj zajednici, propasti. Najvjernije sestre nisu htjele znati za ikakvu drugu poglavaricu osim za majku de Rodat. A ona je za svoju ustanovu morala platiti težak danak: tjelesnih patnji, prouzrokovanih bolestima, a onda i duševnih, u kojima ju je zahvatio težak i mučan osjećaj duboke zapuštenosti i silne napasti protiv vjere. Osim posve kratkih predaha svetica je takvo stanje morala podnositi sve do smrti. Sve to nije ju ipak slomilo pa ni spriječilo da se pokaže jakom i djelotvornom poglavaricom.

Družba je g. 1832. dobila svoje Konstitucije, što ih je sastavio abbé Marty, koji je umro 15. studenoga 1835. Majka de Rodat, zbog elastičnosti u radu, osnovala je i novu granu svoje ustanove, bez klauzure, koja se brzo raširila, ali dakako stvarala i mnoge poteškoće. Majka je utemeljiteljica u svemu svome mukotrpnome životu i radu pokazivala herojsku nesebičnost i neograničeno pouzdanje u Boga. Njezina se grana bez klauzure bavila ne samo školom, već i kućnom njegom bolesnika, posjećivanjem zatvora, pružanjem utočišta palim djevojkama i ženama, koje su bile spremne na pokoru.

Majka je Emilija u ožujku 1852. opet teško oboljela. Pojavila joj se na lijevom oku zlokobna rana. Tada su, doduše, prestale njezine duševne muke, ali je shvatila da joj se bliži kraj. Zato je zamolila da je oslobode svih njezinih funkcija. Kako se zdravstveno stanje sve više pogoršavalo, koncem kolovoza njezinoj je molbi bilo udovoljeno. U poslušnosti prema svome ispovjedniku od sedmog je do desetog rujna izdiktirala povijest svoga života, koju smatraju religioznim dokumentom najveće vrijednosti, premda se o mističnoj strani svoje duše izrazila veoma oprezno i suzdržano. Umrla je 19. rujna 1952. u Villefrancheu, a uspomena joj je u cijelom onom kraju veoma živa. Papa Pio XII. proglasio ju je 9. lipnja 1940. blaženom, a 23. travnja 1950. svetom.

18. rujan 2009.

Sveti Josip iz Copertina (1603-1663)

Obdaren mističnim darovima. Tisuće ljudi dolazili su ga moliti za savjet i zagovor

Crkva se danas spominje sv. Josipa Kupertinskog, zagovornika studenata i učenika koji se pripremaju za ispite. Poput Isusa, rođen je u štali 17. lipnja 1603. u Copertinu u talijanskoj pokrajini Pugli i dobio je ime Giuseppe Maria. Živio je u velikom siromaštvu, a započeto je školovanje morao prekinuti zbog bolesti.

Kada je ozdravio, želio je poći u red konventualaca ali ga nisu htjeli primiti zbog njegove nepismenosti. Pokucao je zatim na vrata kapucinskoga samostana. Njihov je habit obukao na Veliku Gospu 1620. godine, ali su ga prije isteka novicijata otpustili zbog neprikladnosti.

Posredovanjem ujaka, Josipa su kao slugu primili konventualci. Poslije su ga ipak primili u red i zaredili za svećenika. Tada su se počeli očitovati i njegovi mistični darovi. Zbog ekstaza i lebdenja za vrijeme molitve pobudio je sumnju inkvizicije.

U Napulju je bio podvrgnut strogom ispitivanju pred sudom. Dok je za vrijeme ispitivanja molio, dogodilo se čudo levitacije i pred sucima pa je slučaj predan Rimu. Kongregacija Svetog oficija oslobodila je Josipa optužbi, ali mu je naređeno da se preseli u drugi samostan u kojem će biti daleko od javnosti.

Njegovi premještaji u Asiz pa u Pietrarubbiju nisu mogli zaustaviti tisuće ljudi koji su sa svih strana dolazili moliti Josipa za savjet i zagovor. Papa Aleksandar VII. dopustio je Josipu da se vrati svojoj prvoj subraći u samostan pokraj Ancone 1656. godine.

Kada bi ga uhvatio zanos, morao je pjevati, a kada je počeo pobolijevati, u ćeliju su mu stavljene orgulje. Netko bi mu svirao a on bi pjevao. Tako je i umro na današnji dan 1663. godine. Blaženim je proglašen 1753. a svetim 1767. godine.

Na kraju rubrike ‘Svetac dana’ čestitamo imendan onima koji nose ime Josip. Smatra se da je ovo ime među najpopularnijim imenima u kršćanskim narodima. Europom se počelo širiti tek od 18. stoljeća. Oblik imena došao je k nama preko grčkog i latinskog jezika. Korijen mu je u hebrejskom Johosef.

Složen je od hebrejskih riječi ‘Jo’ što je kratica od Jahve i glagolskog oblika ‘jasaf’ – dodao je, umnožio je. Kao što je to kod biblijskih imena slučaj, tako je i ime Josip zapravo rečenica – Bog neka doda! Kod nas se ime razvilo u brojne oblike. Navodimo samo neke: Joško, Jozo, Joža, Joja, Pepa, Zefo, Josipa, Sipa, Jozefa, Jozefina, Pepica, Jocka.

Opširnije

Sveti Josip iz Copertina (1603–1663)

Kad je na današnji dan god. 1663. umro u Osimu franjevac konventualac otac Josip iz Copertina, njegovo ime bijaše već poznato po cijeloj Europi. On, doduše, nije osnivač nikakvog novog reda ni pisac kakve knjige niti je u dušobrižništvo unio kakve nove, originalne metode. On ne samo da nije bio nadaren političkom i diplomatskom mudrošću, a još manje osposobljen znanstvenom spremom da bi se mogao uključiti u sukob Crkve s počecima prosvjetiteljstva i državnog apsolutizma, već mu je nedostajala i osrednja sposobnost da u samostanu preuzme bilo kakvu odgovorniju službu. Po čemu je onda bio tako poznat? – Po svetosti i izvanrednim nadnaravnim mističnim pojavama koje su je pratile.

Sv. Matej, opisujući Isusovo preobraženje, piše: »Tad se preobrazi pred njima – Petrom, Jakovom i Ivanom – i lice mu zasja kao sunce« (Mt 17,2). Wilhelm Schamoni, poznati hagiograf, na temelju pisanih dokumenata navodi čitav niz Božjih ugodnika koji su također već za zemaljskoga života bili dionici zanosa, a u njima i nekoga nadnaravnoga sjaja koji ih je pred očima ljudi preobražavao. On, dapače, misli da nam te pojave pomažu u boljem shvaćanju samoga Kristova preobraženja.

Schamoni navodi mišljenje jednog svjedoka koji je bio prisutan kad su sv. Josipu iz Copertina u njegovoj zadnjoj bolesti donijeli svetu pričest. »Tada se na svečevu licu na začuđenje sviju prisutnih pojavio neobičan sjaj svjetla. Prečasni g. generalni vikar iz Osima, kad je vidio to prekomjerno svjetlo i preobraženo lice, pozva me, jer sam stajao na mjestu s kojeg se to nije moglo vidjeti, te i ja promatrah isto djelovanje.«

»Imamo različite darove već prema danoj nam milosti« (Rim 12,6). Takvi darovi mogu biti samo popratne pojave onih nutarnjih milosti. Jedna je od tih pojava kad ljudsko tijelo u ekstazi lebdi u zraku. Na temelju dokumenata znamo za takvu pojavu u životu preko dvije stotine svetaca i osoba koje su se odlikovale svetošću. Možda je najznačajniji primjer takve milosti baš. sv. Josip iz Copertina, koji je često lebdio u zraku, dok je služio svetu misu. Upoznajmo se stoga s tim neobičnim Božjim ugodnikom.

Giuseppe Maria Desa – naš svetac – rodio se 17. lipnja 1603. u Copertinu, u talijanskoj pokrajini Pugli, i to u pravoj pravcatoj staji kao i Spasitelj. Bio je posljednji sin Feliksa i Franceschine, rođene Panaca. Djetinjstvo je proveo u velikoj neimaštini. Pošao je i u školu, ali ju je zbog bolesti, koja ga je gotovo preko pet godina držala nepokretnim, morao prekinuti.

Kad je ozdravio i već poodrastao, u njemu je dozrijevala misao da stupi u red konventualaca. No oni ga zbog njegove »odviše male izobrazbe« ne htjedoše primiti. Tada pokuca na vrata kapucina i ovi ga primiše. Obukao je njihov habit na sam blagdan Velike Gospe 1620. god. No i ne dovršivši propisanu godinu novicijata, zbog neprikladnosti, bi iz reda otpušten. Posredovanjem svoga ujaka konventualca primljen je kao sluga i trećoredac u njihov samostan u Grottelli. No kasnije bude obučen u njihov habit, a 18. ožujka 1628. po Božjoj providnosti zaređen i za svećenika.

I sada se počeše i na vani pokazivati njegovi mistični darovi koji mu brzo stekoše glasovitost, ali i mnoge »žive križeve«. On sam je nastojao ostati ponizan, skroman, a prihvatio je upravo herojski zakon pokore, mrtvenja, posta i odricanja. Naročito strogo je obdržavao siromaštvo i poslušnost.

Zbog svojih ekstaza i lebdenja probudio je sumnju inkvizicije pa je 21. listopada 1638. morao napustiti svoj dragi samostan u Grottelli te poći u Napulj da bude podvrgnut ispitivanju pred sudištem tamošnje inkvizicije. Čudo se ponovilo u kapeli ženskoga samostana Sv. Grgura pred samim sucima inkvizicije. I oni ga vidješe kako u zanosu lebdi u zraku. Slučaj je predan u Rim samoj Kongregaciji Sv. oficija, koja oca Josipa oslobodi sumnje da ide za nekom afektiranom svetošću i da zlorabi pučku lakovjernost. No ipak mu bi zabranjeno da se vrati u Grottellu, već naređeno da bude poslan u koji drugi samostan u kojem će biti »udaljen i odijeljen od susreta sa svjetovnjacima«.

Poglavari ga poslaše u Asiz, gdje ostade 14 godina, gdje je i dalje imao one izvanredne milosti. Ljudi su i dalje dolazili k njemu, pa i svećenici i prelati, preporučivali se njegovu zagovoru te od njega tražili savjete. Od uglednih svečevih posjetitelja spomenimo Ivana Kazimira Wazu, koji se morao odreći svoje želje za stupanjem u Družbu Isusovu da bi g. 1648. postao poljskim kraljem.

Odredbom Svetog oficija svetac je iz Asiza premješten u Pietrarubbiju kod Macerate, u kapucinski samostan Svetog Lazara. Kapucini su dobili nalog da ga čuvaju kod sebe kao zatvorenika. Bilo mu je dopušteno izići iz ćelije da služi ili sluša svetu misu, da razgovara samo s redovnicima, a zabranjeno primati posjete, primati ili pisati pisma. No, jer su se i dalje događale čudesne pojave, ljudi su ipak navaljivali k njemu sa svih strana.

Napokon je papa Aleksandar VII. 12. lipnja 1656. donio odluku da se otac Josip može vratiti svojoj redovničkoj subraći i to ovaj put u samostan Sv. Franje u Osimo kraj Ancone. Tu je proveo posljednje godine svoga života. Umro je sveto u zoru 18. rujna 1663. Blaženim je proglašen god. 1753., a svetim god. 1767.

Zanimljivo je da ga zazivaju u pomoć đaci i studenti, osobito oni koji idu na ispite. Život je tog velikog sveca bio susret dvaju bića koja se ljube: Boga i njega. Zato je on tako često ponavljao: »Jedan i jedna«, naime, Bog i duša. Njega je ljubav prema Bogu znala tako zahvatiti da je naprosto od dragosti morao pjevati. Svoju je nutrinu izlijevao u melodije koje sam stvaraše. I glazba je u njegovu životu uopće igrala veliku ulogu. On bi pao u zanos slušajući kod bogoslužja ili u procesiji izvođenje lijepih pjesama. Kad je počeo pobolijevati, dao si je u ćeliju postaviti male orgulje. Netko mu je svirao, a on bi skupa s njime pjevao.

Za Josipa je najjači doživljaj dana bilo uvijek slavljenje mise. Tada bi najčešće upao u zanos pa se misa znala produžiti i po pet sati. Koji put je samo jedna riječ u čitanju kod mise bila dostatna da ga duboko dirne i potrese. Bog nam je u životu Crkve dao i takvih svetaca da nam nadnaravne stvarnosti preko njihovih doživljaja i duhovnoga iskustva još više približi. U tome je bila i jest njihova misija.

Sveti Ivan Macias, redovnik (1585–1645)

Svete jubilarne godine 1975. 28. rujna kanoniziran je dominikanac, brat Ivan (Giovanni) Macias. Njegov se život može sažeti ovako: brinuo se za siromašne i zapuštene živeći s Bogom i njegovim svetima. Prema zaključnoj riječi službenog izvještaja Kongregacije za proglašenje svetih on je najbolji primjer našem vremenu; ta naše vrijeme tako malo misli na Kristove riječi: »Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj Božjoj riječi.«

Ivan Macias se rodio 2. ožujka 1585. u španjolskom selu Ribera del Fresno. Već u petoj godini života ostao je bez oca i majke. Morao je uzdržavati ne samo sebe nego i svoju mlađu sestru. Prihvatio se posla seoskog pastira. Bog ga nije napustio. Već u to doba doživljavao je prve objave neba. Sv. Ivan, apostol, čije je ime nosio, objavio mu je da će postati redovnikom u jednoj stranoj zemlji, da će se on brinuti za njega i da će u njegovu čast podizati oltare. Do 25. godine života živio je mirnim pastirskim životom, uzorno i pobožno. Tada je opet čuo glas da mu valja na put, da poput Abrahama ostavi rodni kraj i nađe novi dom. Putovao je Španjolskom, uposlio se kod jednog trgovca, s njime preplovio Ocean i došao u Kartagenu, u Kolumbiji. Trgovac je brzo uvidio da mu Ivan neće biti od pomoći u trgovini pa ga u Kartageni otpusti. Ivan se tada našao u nepoznatu kraju, napušten od sviju, no on se obraća Bogu – a sve pod vodstvom sv. Ivana, apostola. Nakon četiri mjeseca puta stiže u Limu; tu je još dvije i pol godine radio kao pastir kod veleposjednika Ximenesa. Tek tada se počelo ispunjavati davno proročanstvo: stupiti u samostan.

U to vrijeme živjela je u Limi dominikanska trećoredica Ruža Limska, prva kanonizirana svetica Latinske Amerike. U Limi su također bila i dva dominikanska samostana: stariji Svete Krunice, u kom je baš tada živio danas svetačkom krunom ovjenčani Martin de Porres, i novoosnovani samostan Sv. Marije Magdalene, poznat po strogosti redovničkoga opsluživanja. Ivan se odlučuje za taj posljednji i 22. siječnja 1622. u 37. godini života oblači dominikanski habit i već naredne godine 25. siječnja polaže svečane zavjete.

Težio je za tihim, mirnim životom, ali poslušnost je odredila da bude samostanski vratar. Bio je to do smrti kroz gotovo 25 godina. Živio je u stalnom dodiru sa svijetom, a ipak nije izgubio mir duše. Noći je posvećivao molitvi, a ni danju je nije zaboravljao. Naročito je častio Presveti Sakrament pa je prisustvovao i na 5 do 6 misa dnevno. Svaki je dan molio po tri krunice: za obraćenje grješnika, za duše u čistilištu i za svoje spasenje. Jedva se može zamisliti kako je sve to mogao spojiti sa svojom službom. Tu mu je pomagao njegov stalni pratilac sv. Ivan, apostol, tako da se uvijek našao na vratima kad je trebalo.

Na vratima je bio pravi samaritanac: hranio je gladne, a kad je ponestalo hrane, Bog je i čudo učinio da s malo hrane nahrani mnoge. Još je više mislio na duše. Dok je dijelio hranu, poučavao ih je u istinama vjere. Nikoga nije prezirao, hranio je i pomagao i žene koje se kroz život nisu odlikovale čestitim životom, ali samo pod jednim uvjetom: da se ostave grijeha. Da to postigne, pomagao mu je dar da je mogao čitati u dušama ljudi. Tako je jednom zgodom ulazio u samostan neki plemić. Nikada se nisu vidjeli; svetac mu je pokazao križ na samostanskoj porti i rekao: »Obrati se i čini pokoru za svoje grijehe!« Ta je riječ djelovala; bio je to otpali redovnik, đakon, koji se predao gusarskom životu. Na riječ sveca povukao se zbunjen i sakrio u samoću; tu se skrušio i nakon nekog vremena izmiren s Bogom umro.

Riječ je sv. Ivana bila snažna jer nije samo opominjao i molio, on je činio i pokoru. Nije to bilo zbog prezira tijela, koliko je gladnih nahranio i bolesnih ozdravio, već zbog shvaćanja težine grijeha zbog kojih je Krist došao na svijet, trpio i umro. Da postane što sličniji Kristu, razmatrao je posebno otajstva Utjelovljenja te Muke i Smrti na Golgoti, prihvaćajući i sam pokoru prema Kristovoj riječi: »Tko hoće ići za mnom neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi« (Mt 16,24). Tu je bila snaga njegova uspjeha: Krist. Zato je uvijek i sačuvao svoj mir i kad su ga častili i kad su ga mrzili toliko da su mu pokušali podmetnuti i otrovanu hranu. Samo je zbog jednog trpio: što toliko ljudi ne nalazi put spasenja, nego se predaje grijehu.

Nije mu bilo uvijek lako, ni u svijetu, ni u redovničkom životu. Ne samo da su bolesti, bdjenje, post, bičevanje lomili njegovo tijelo, već ga je i sotona kroz 12 godina na razne načine pokušavao svladati i uljuljati u oholost ili mlakost. U tome nije uspio jer se svetac u napastima nije samo molio za Božju pomoć, nego se obilno služio i blagoslovinama što ih je ustanovila Crkva, posebno blagoslovljenom vodom, koju je postavljao na mnogim mjestima samostana, pozivajući i druge da se njom posluže u borbi protiv ubojice ljudi od početka, kako je sotonu nazvao sam Krist.

Stigao je i njegov smrtni čas. Ivan je posljednju bolest podnosio upravo svetačkom strpljivošću da, okrijepljen svetootajstvima vjere, preda svoju čistu dušu Bogu. To je sam priznao u zadnjim danima života kad je na zapovijed starješina opisao svoj život i rekao da kroz cio život nije počinio niti jedan smrtni grijeh i da mu je Bog objavio da su mu i sitne pogrješke života oproštene. Iz ove suzne doline 16. rujna 1645. prešao je u rajsku slavu u pratnji svetaca s kojima je i za života drugovao, posebno Blažene Djevice Marije, sv. Ivana, apostola, i svetaca dominikanskoga reda.

Odmah nakon smrti počeli su ga častiti kao sveca. Blaženim ga je proglasio Grgur XVI. godine 1837., a svetim papa Pavao VI. Povod za kanonizaciju bilo je čudo što se dogodilo u njegovoj užoj domovini, u Španjolskoj, a na njegov zagovor.

Španjolska je nakon građanskoga rata mnogo trpjela, posebno od gladi. Vlasti su se trudile, koliko su znale i mogle, no nije bilo lako u kratkom vremenu zaliječiti tolike rane rata. U Olivenzi, u blizini rodnoga mjesta našega sveca, nalazilo se sirotište s pedesetak djece. Bila je nedjelja 23. siječnja 1949. godine. U sirotištu su imali samo malo riže. Žena koja se brinula za siročad, videći to, zavapila je blaženiku: »Naši će siromasi ostati gladni.« Ono malo riže pristavila je na vatru. Riža se kuhala, a s kuhanjem se počela povećavati i njezina količina te je morala tražiti posuđe da u nj presipa rižu. Pozvan je i župnik, okupilo se i do 100 suseljana i svi su vidjeli čudo i do sita se nahranili te čudesno umnožene riže. A sam je događaj trajao 4 sata. Kad su se svi nahranili, župnik je maknuo lonac riže s peći – i u tom je času prestalo i čudo umnažanja riže.

To čudo godinama je bilo ispitivano. Ispitivani su bili i oni koji bijahu prisutni tom događaju, a riža, koja je preostala, istražena je najmodernijim sredstvima suvremene znanosti. Ustanovljeno je da je to obična riža, a kako se umnažala, to znanost ne može ni pokazati ni dokazati. Bog je iznad svih zakona prirode. Konačno je papa Pavao VI. 4. listopada 1974. priznao taj događaj čudom i odredio da se pristupi pripravama za kanonizaciju brata Ivana Maciasa, koja je obavljena 28. rujna 1975. godine. Svečev se blagdan slavi danas.

17. rujan 2009.

Sveti Robert Bellarmino, crkveni naučitelj (1542-1621)

Isusovac, kardinal i teolog Roberto Bellarmino, rodio se 4. listopada 1542. u Montepulcianu, u talijanskoj pokrajini Toscani. Bio je nećak pape Marcela II. Školu je započeo u isusovačkom kolegiju u svom rodnom gradu. G. 1560. stupio je u red Družbe Isusove, a 1570. zaredio ga je za svećenika biskup Jansenius. U Louvainu je djelovao kao propovjednik i sveučilišni profesor g. 1570-1576. Bio je prvi isusovac koji je s dopuštenjem luvenskog sveučilišta u isusovačkom kolegiju javno tumačio Summu sv. Tome Akvinca.
Na želju pape Grgura XIII. od 1576. do 1588. na Rimskom je kolegiju tumačio tzv. kontroverznu teologiju. I tako je nastalo njegovo slavno djelo u kojemu se manje-više nalazi sve ono što su tada novovjerci širili i naučavali. Bellarmino je na sve to dao odgovor pravovjernog katoličkog nauka. Kao duhovnik u Rimskom kolegiju Bellarmino je upoznao Alojzija Gonzagu za čiju će se beatifikaciju kasnije žarko založiti. Od g. 1592. bio je rektor Rimskog kolegija, a već 1594. postaje provincijal Napuljske provincije Družbe Isusove te vrši tu službu do g. 1597. kad ga papa Klement VIII. pozove u Rim za papinskog teologa, savjetnika Sv. zbora oficija te rektora Penitencijarije kod sv. Petra.
Godine 1597. Bellarmino je objavio svoj glasoviti “Mali katekizam” – Dottrina cristiana breve, koji će doživjeti rekordan broj izdanja i prijevoda na strane jezike. Godinu dana kasnije objavit će veći Katekizam za katehete. Riječ je o opširnijem i bogatijem tumačenju kršćanskog nauka. Papa Pavao V. Bellarmina je imenovao članom više kongregacija, među njima i Svetog oficija te protektorom redovnika celestinaca i Zavoda Germanicuma. Od g. 1607. dulje je vremena Bellarmino upravljao svojom rodnom biskupijom Montepulciano. Bio je kao posrednik uvučen u razne sporove između Pape i nekih država. U sporu s Galileom Gallilejem, gledano s današnjeg stajališta, nije imao sreće braneći stari Ptolomejev sustav odnosa zemlje i sunca.
Pun zasluga, veliki je Bellarmino 17. rujna 1621. preminuo u Rimu. Prijatelji su mu u životu bili veliki i sveti ljudi, među inim kardinal Cesare Baronio, sv. Franjo Saleški. Proces za proglašenje Bellarmina blaženim pokrenut je već g. 1627., ali ga je proglasio blaženim tek papa Pio XI. 13. svibnja 1923., a svetim isti Papa 29. lipnja 1930. te crkvenim naučiteljem g. 1931.

Sveta Hildegarda, opatica (1098–1179)

Kod nas ta mističarka, glasovita zbog svojih viđenja, koja joj zaslužiše ime »proročice iz Njemačke«, nije naročito poznata. Rodila se god. 1098. u Bermersheimu, u Porajnju. Otac joj se zvao Hildebert, a bio je službenik biskupa u Speyeru. Znamo i za ime jednog njezina brata koji se zvao Drutwin.

Kad je Hildegardi bilo 8 godina, roditelji je dadoše redovnicama u Disibodenbergu, gdje ju je odgajala rekluza Juta. U petnaestoj je godini i sama primila redovničku koprenu.

Prema priznanju same sv. Hildegarde glavni joj odgojitelj bijaše Božja mudrost. Još kad je imala tri godine, vidjela je u svojoj duši neko nutarnje svjetlo koje svojom lijepom latinštinom nazivaše »umbra lucis viventis« – sjenom živoga svjetla. Njemu je pripisivala sve svoje neobično znanje teologije, medicine, glazbe, kao i svoju veliku izobrazbu, što ju je godinama stekla. Njezina veoma živahna inteligencija brzo je shvaćala i u sebe sve pohranjivala. Naročita je prosvjetljenja primila kad joj se fizičko stanje pogoršavalo i kad joj je Bog povjeravao važne misije.

Hildegarda je u svom mukotrpnom životu bila vidno prožeta velikim pouzdanjem u Božju providnost. To se naročito očitovalo onda kad je g. 1150. postala opatica pa je svoj samostan htjela iz Disibodenberga premjestiti u Bingen na Rupertsbergu i pri tom naišla na mnoge poteškoće od monaha iz Disibodenberga. Isto je bilo kad je osnivala podružni samostan Eibingen u Rüdesheimu te kad je morala obavljati svoju čudesnu vlast ili slušati božanska nadahnuća, koja su je poticala da se približi moćnicima. Bilo je to u vrijeme kad je borba između Crkve i carstva bila veoma oštra. Tako nam je iz povijesti poznato da je njemački episkopat god. 1157. u većini pristao uz stranku Fridriha Barbarosse, a protiv pape Hadrijana IV. Rajnska je oblast i god. 1159. pristala uz cara Barbarossu, a protiv novoga pape Aleksandra III.

Tada se ponizna redovnica Hildegarda bez ikakva oklijevanja obratila i papi i caru, koji je prema njoj osjećao veliko strahopočitanje. Sveta se opatica nije bojala ni biskupâ ni prelatâ, kojima je zbog porokâ i propustâ prijetila božanskim kaznama. Redovnicima, klericima, redovnicama stalno je dozivala u pamet njihove obveze i dužnosti. I zanimljivo je da su se svi s poštovanjem prigibali pred njezinim autoritetom, da su od nje tražili odgovor na pitanja iz teologije, crkvene i redovničke discipline te joj povjeravali čak i tajne svoje savjesti. Od svetice se sačuvalo oko 300 pisama koja su najvećim dijelom bila upravljena dostojanstvenicima.

Hildegarda, iako redovnica stroge klazure, triput je morala napustiti samostan te za dobro Crkve poći na put. Tada je činila i ono što je onda bilo nečuveno: na javnim je trgovima držala govore obraćajući se kleru i puku, a posjećivala je i brojne samostane.

Na svome posljednjem apostolskom putu god. 1170. pobožna i učena opatica došla je u švapsko mjesto Kirchheim. Ondje ju je Werner von Kirchheim pozvao da progovori jednoj zajednici svećenika. Nakon toga ju je isti svećenik Werner iz Kirchheima u jednom pismu zamolio za ovo: »U majčinskoj dobroti ne propustite napisati i poslati nam što ste nam, poučeni od Duha Svetoga, usmeno objavili o nemarnosti svećenika kod službe Božje, da nam to ne ispadne iz pamćenja, već da to još pažljivije držimo pred očima. Jer, na žalost, mi ovdje više nego što je potrebno žudimo za svjetskim stvarima pa onda dosta često bacamo u vjetar samo izgovorene riječi.«

Na to je sveta Hildegarda napisala istom svećeniku značajno pismo koje je kasnije uvršteno u Migneovu patrologiju Patres Latini i što ga je u novije vrijeme ponovno objavio u zbirci Mater Ecclesia o. Hugo Rahner, DI. Iz tog se pisma jasno vidi koliko je svetica revnovala za nutarnju obnovu Crkve i pri tom jasno spoznala da takva obnova mora početi od svećenika. Iako je to pismo staro preko 800 godina, još uvijek je veoma suvremeno. Evo barem nešto iz toga pisma!

»Kad sam god. 1170. od Utjelovljenja Gospodnjega dosta dugo ležala na bolesničkoj postelji, gledala sam, budna tijelom i duhom, lik veoma lijepe žene. Izvrsna u ljupkosti, privlačna u svojoj ljubaznosti, posjedovala je takvu ljepotu da to ljudski duh nije mogao shvatiti. Njezin se lik dizao sa zemlje do neba. Bila je obučena u blještavu odjeću od bijele svile, u plaštu što bijaše ukrašen dragim kamenjem – smaragdom i safirom – te biserima i biserčićima. Na nogama je nosila obuću od onyxa. Ali lice joj bijaše pokriveno zemaljskom prašinom, a njezina svilena odjeća na desnoj je strani bila rastrgana. Plašt joj je izgubio sjaj prvotne ljepote, dok su joj cipele odozgora bile zamazane. Ona je snažnim, zvonkim glasom vikala gore prema nebu u visine i govorila: ’Čujte nebesa i vidite kako je moje lice puno praha! Tuguj, zemljo, jer moja je odjeća rastrgana! Ustrepti, bezdane, jer moje su cipele zamazane! Lisice imaju jame i ptice nebeske svoja gnijezda, ali ja nemam nikakva pomoćnika ni tješitelja ni štapa o koji bih se mogla osloniti i održati.’

I dalje je govorila: ’Nekoć sam bila skrivena u Očevu krilu sve do dana kad je Sin čovječji, začet i rođen od djevičanske čistoće, prolio svoju krv. S tom krvlju, kao svojim mirazom, on me je sebi zaručio, da bih u čistom, jednostavnom ponovnom rođenju iz Duha i vode ljudima što su osakaćeni i otrovani pjenom zmije mogla ponovno darovati život. Ali oci, koji su me morali hraniti, svećenici naime, koji su moje lice morali učiniti sjajnim kao jutarnja zora, koji su morali učiniti da moja odjeća slijeva kao munja, a moj plašt kao svjetlucanje dragog kamenja te moje cipele kao sjajno svjetlo, oni su moje lice obasuli prahom, moju odjeću razderali, od mog plašta učinili zamazanu sjenu te zablatili moje cipele. Oni koji su bili pozvani da me u svemu poljepšavaju, nanijeli su mi takvu rugobu. Moje lice blate time što su podvrgnuti velikoj nečistoći svojih razvratnih običaja, opakoj zamazanosti bluda i preljuba, odvratnoj pohoti za novcem, u kojoj se bave kupovinom i prodajom, a što ne spada na njihovo zvanje, vrše tajne i tijelo i krv moga Zaručnika primaju u ruke i usta i tako ga bacaju u jamu, kao kad bi se čisto djetešce bacilo u blato pred svinje. Jer isto tako, kao što nekoć čovjek, kad ga je Bog oblikovao od gliba zemaljskoga, bijaše tijelo i krv, dok mu Stvoritelj nije udahnuo u lice dah života, pretvaraju se istom stvoriteljskom snagom darovi kruha i vina na oltaru, kad svećenikova riječ doziva božanstvo, u pravo tijelo i pravu krv Kristovu, koja je moga Zaručnika. Samo što to čovjek, koji je zbog Adamova pada baštinio zaslijepljenost, još ne može vidjeti.

I tako, svježe krvareći, još zjape otvorene rane moga Zaručnika i zjapit će tako dugo dok budu otvorene i rane ljudskih grijeha. I baš te rane kaljaju svećenici koji bi me ipak morali obući u bijelo platno i služiti mi u neokaljanoj čistoći, kad se iz neutažive želje za posjedovanjem sele iz crkve u crkvu.

A moju odjeću razdiru ti izdajnici zakona, Evanđelja i svećeničkoga dostojanstva, i potamnjuju sjaj moga plašta, kad dužnosti svoga zvanja obavljaju nemarno te ne hode u dobroj volji, kreposnim činima, u smaragdu uzdržljivosti i drugim dobrim i pravednim djelima, kojima bi Bog kao po raznim vrstama dragoga kamenja bivao slavljen. I kaljaju gornji rub moje obuće kad ne idu pravim, tvrdim i strmim putovima pravednosti, ne dajući svojim podložnicima ni kakav dobar primjer. Pa ipak tamo dolje kod nekih nalazim svjetlo istine…’

I čula sam glas s neba, koji je govorio: ’Slika te žene predstavlja Crkvu. Stoga, o čovječe, koji to vidiš i slušaš riječi tužbe, naviještaj to svećenicima koji su postavljeni da vode i poučavaju Božji narod te kojima je isto kao i apostolima bilo rečeno: Idite po svem svijetu i naviještajte Evanđelje svakome stvorenju! Jer kad je Bog stvorio čovjeka, označio je u njemu sve stvorenje, kao što je označeno vrijeme i broj cijele jedne godine na malom komadu pergamene. Zbog toga je Bog nazvao čovjeka – svim stvorenjem!’

I drugi put sam ja siromašna slaba žena vidjela iz korica izvučen mač, koji je lebdio u zraku. Jedna je strana bila obrnuta protiv neba, druga protiv zemlje. Taj mač bio je nadvijen nad svećenstvo, a koji je i prorok nekoć predvidio, kad je pun začuđenja zaviknuo: ’Tko su oni što lebde poput oblaka, ko golubovi prema golubinjacima svojim?’ (Iz 60,8). Jer ti su ljudi uzdignuti iznad zemlje te odijeljeni od običnoga puka. Zato bi morali živjeti sveto te hoditi i djelovati u djetinjoj jednostavnosti. No oni su sada u svom vladanju i djelovanju zli. I vidjela sam kako je taj mač u veoma mnogim mjestima uništio svećenstvo. Vidjela sam ipak ujedno i veliku skupinu čistih, bogobojaznih i jednostavnih svećenika, koje će Bog u tome pohodu izuzeti, onako kao što je nekoć odgovorio Iliji: ’Ostavit ću u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom, i sva usta koja ga nisu cjelivala’ (1 Kr 19,18). O da se ipak i vi obratite toj četi dobrih pa da bi na vas opet strujao neugasivi oganj Duha Svetoga!

’Sadašnje vrijeme nije vrijeme ozdravljenja. Po načinu života što je sličan zmiji, koja se s ljudima sad igra, a sad ih opet grize, naše vrijeme stoji u novim i starim ranama, koje su pune boli. Crkva je, naime, napustila stanje pravednosti. Sjeverni vjetar brije oko Crkve, trese njezinim dijademom, vuče njezine haljine, tako da svećenstvo dolazi do kolebanja. To će trajati tako dugo dok ne bude došlo do očišćenja koje traže grijesi grješnoga puka. Mnogi u svojoj smiješnosti idu u korak sa saducejima. Po tima i drugim grijesima ljudi dere se odjeća Crkve i njezino se kraljevsko ime zastire žalošću. Pa ipak Crkva čuva svoje pouzdanje u svoga Zaručnika, u nadi da će po njemu zadobiti opet sjaj svoje krune i svoje odjeće te ugledati divan dan kad će, nakon uništenja zloće i nevjernosti, po sunčanom sjaju vjere biti urešena kao naušnicama. I kad bi vas sada Duh Sveti mogao zapaliti, da se po Božjoj milosti očistite od svakoga grijeha te i dalje koliko je to samo moguće opet pridonosite sjaju Crkve!’«

Sveta Hildegarda, ta jaka žena, u krugu svoje redovničke zajednice pokazivaše se ipak puna one prave ženske i majčinske dobrote i nježnosti. U zajednicu je unosila radost i vedrinu te je nastojala pripomoći svim sestrama da služe Gospodinu s veseljem. Naročito je pokazivala nježnost prema bolesnima, njima je priskrbljivala lijekove, a kad to nije bilo dostatno, obraćala se Gospodinu da ih on, ako ustreba, izliječi i čudom.

U dobi od 40 godina započela je sa zapisivanjem svojih viđenja. To su apokaliptički opisi, a polazna im je točka, osim Biblije, vjerske istine i život Crkve. Stil joj je pisanja mračan pa je zbog toga dobila i naziv »rajnske sibile«. Prva zbirka svetičinih viđenja nazvana je Scivias, a time se želi reći ovo: »Upoznaj Gospodinove putove!« Ta je zbirka god. 1147. bila dana na uvid papi Eugenu III. Papa je, ne želeći joj dati formalno odobrenje, rekao samo da u njoj nije ništa otkrio što bi bilo u suprotnosti s naučavanjem Crkve.

Nakon veoma bogata života Hildegarda je prvih dana mjeseca rujna 1179. počela teže pobolijevati. Bolest je bivala sve teža pa ju je 17. rujna 1179. u dobi od 82 godine posve shrvala. No bio je to samo prijelaz iz vremena u vječnost. Njezina je uspomena ostala ipak i u vremenu veoma živa.

Jedan francuski učenjak nazvao ju je »čudom XII. stoljeća, i to ne samo zbog njezine svetosti, već i zbog njezina znanja«. Bila je ona, doista, žena genijalne nadarenosti. Od njezinih spisa najznačajnija je velika mističnovizionarska trilogija: dogmatski Scivias, Knjiga životnih zasluga, u kojoj je sadržana moralka i nauk o krepostima, te napokon Knjiga božanskih djela, svojevrsna mistična kozmologija. Njezini pak spisi o prirodi i liječenju dali su joj naslov prve njemačke istraživateljice prirode i liječnice. Bila je i glazbeno veoma nadarena. Pisala je latinski, a njezine se pjesme prema mišljenju stručnjaka za srednjovjekovno pjesništvo mogu uspoređivati s pjesmama Notkera iz St. Gallena.

No ljepše je od svega toga ono što o njoj zapisa neki životopisac: »U njezinim je grudima plamtjela ljubav, koja nije isključivala nijednoga čovjeka.«

16. rujan 2009.

Sveti Kornelije, papa, i Ciprijan, biskup

Crkva danas slavi ovu dvojicu mučenika skupa. Obojica su živjela u veoma teškom vremenu. U to po Crkvu teško doba Kornelije, god. 251. izabran za rimskoga biskupa, nije preuzeo na se baš laku baštinu. Novacijan, veoma nadaren i utjecajan rimski teolog i svećenik bi također izabran za papu. I tako je u samom središtu kršćanstva došlo do raskola. Sporne točke nisu bile teološke naravi. Radilo se o pastoralnoj praksi. Pitanje je bilo kakav da se zauzme stav prema onima koji u progonstvu otpadoše od vjere?
Kornelije zastupaše blaži stav. Neka se onima koji se budu iskreno kajali opet otvore vrata Crkve. Novacijan je zastupao drukčije mišljenje. Stoga je Kornelije sazvao sinodu u Rimu koja je Novacijana i njegove pristaše isključila iz Crkve. Papa je za svoj stav dobio potvrdu s raznih strana i od onih koji su pripadali drugim mjesnim crkvama.
Kornelije nije imao na raspolaganju mnogo vremena da radi na crkvenom jedinstvu. Kad je, naime, za Decijeva nasljednika, cara Gala, opet buknulo progonstvo protiv kršćana, papa Kornelije bijaše prognan u Centumcellae, današnja Civittavecchia, gdje je umro 14. ili 15. rujna 253. god. Tijelo mu je kasnije pokopano u Kalistovim katakombama. Crkva ga ubraja u mučenike.
Ciprijan se rodio u Kartagi oko god. 210. u poganskoj obitelji. Obavljao je najprije službu odvjetnika. Zatim se obratio na kršćanstvo, postao svećenik i napokon kartaški biskup. U burnim vremenima veoma je dobro primjerom i spisima upravljao Crkvom. Za Valerijanova progonstva bio je najprije prognan, a zatim pred licem svoje crkvene zajednice pogubljen.
Sveti Ciprijan je svojim spisima bio veoma značajan učitelj rane Crkve. O njemu piše sv. Jeronim: “Suvišno je govoriti o njegovoj veličini, kad su njegova djela sjajnija od sunca.” Njegova se pisana djela dijele na dogmatska, apologetska, ćudoredna i na pisma. Sva su prigodne naravi, napisana da točno označe neki nauk, da poprave zablude, da promiču krepost, da otklone razdore.
Kako je silan značaj bio sv. Ciprijan doznajemo i iz toga što je od početka veoma ozbiljno shvaćao kršćanski život. Još kao katekumen položio je zavjet čistoće i podijelio siromasima velik dio svojih posjeda. Osim toga, odrekao se navike čitanja poganskih pisaca, posvetivši se isključivo proučavanju Svetoga pisma i čitanju kršćanskih spisa.
Crkva stavlja danas pred nas dva velika biskupa mučenika iz prvoga razdoblja kršćanstva. Štoviše, crkveni povjesničari jednoga od njih: svetoga Ciprijana, smatraju najznačajnijom ličnosti Crkve III. stoljeća. Upoznali smo ih u vršenju njihove pastirske službe i u njihovu mučeničkom svjedočenju za Krista. Obojica nam mogu biti pouzdani učitelji jer su svoje riječi i naučavanje zapečatili krvlju.

Opširnije

Sveti Kornelije, papa, i Ciprijan, biskup

Crkva danas slavi ovu dvojicu mučenika skupa. Upoznat ćemo se najprije posve kratko s prvim, a zatim nešto opširnije s drugim mučenikom. Obojica su živjela u veoma teškom vremenu, za Decijeva i Valerijanova progonstva. U to po Crkvu teško doba Kornelije, god. 251. izabran za rimskoga biskupa, nije preuzeo na se baš laku baštinu. Novacijan, veoma nadaren i utjecajan rimski teolog i svećenik bi također izabran za papu. I tako je u samom središtu kršćanstva došlo do raskola. Sporne točke nisu bile teološke naravi. Radilo se o pastoralnoj praksi. Pitanje je bilo kakav da se zauzme stav prema onima koji u progonstvu otpadoše od vjere?

Kornelije zastupaše blaži stav. Neka se onima koji se budu iskreno kajali opet otvore vrata Crkve. Novacijan je zastupao drukčije mišljenje. Stoga je Kornelije sazvao sinodu u Rimu koja je Novacijana i njegove pristaše isključila iz Crkve. Papa je za svoj stav dobio potvrdu s raznih strana i od onih koji su pripadali drugim mjesnim crkvama. Iz toga je razdoblja sačuvano nekoliko pisama između Kornelija, rimskoga biskupa, i Ciprijana, kartaškoga biskupa, iz kojih se vidi kako je Ciprijan poštivao Kornelija te kako su obojica bila silno zauzeta za očuvanje crkvenoga jedinstva.

Evo izvatka iz jednoga Ciprijanova pisma Korneliju:

»Ciprijan svome bratu Korneliju.

Predragi brate, upoznali smo slavna svjedočanstva vaše vjere i kreposti; radosno smo primili pohvalu vašeg ispovijedanja te se smatramo sudionicima u vašim zaslugama i pohvalama. Doista, budući da nam je jedna Crkva, jedno mišljenje i sloga, koji da se svećenik ne veseli pohvalama svoga sudruga kao svojim vlastitima, ili koji brat da se ne raduje radosti svoga brata?

Nemoguće nam je izraziti kakva nam je bila radost i zadovoljstvo kad smo čuli za vaš napredak i sreću što si ti ondje postao vođom braći u ispovijedanju i što si ispovijedanje vođe ostvario iz ispovijedanja braće; dok stupaš sam k slavi, mnoge si učinio suputnicima slave i nagovorio si narod da ispovjedi vjeru, a sam si prvi bio spreman ispovjediti svoju vjeru za sve. Ne znam što da prije u vama veličamo, da li tvoju spremnu i postojanu vjeru ili neodjeljivu ljubav braće. Tu se dokazala javno snaga biskupa koji je išao prvi i pokazana je jednodušnost braće koja su išla za njim. Dok je u vama jedna duša i jedan glas, sva je Rimska crkva ispovjedila Isusa Krista.

Predragi brate, zasjala je vjera koju je o vama obznanio blaženi Apostol. Već je tada u duhu predviđao tu pohvalu snage i čvrstine i navješćujući buduće, posvjedočio je vaše zasluge; dok je roditelj hvalio, nadahnjivao je sinove. Dok ste tako bili jednodušni i pokazali se čvrstima, i ostaloj ste braći dali divan primjer jednodušnosti i čvrstoće.

Potičemo te, predragi brate, koliko nam je moguće, snagom uzajamne ljubavi kojom smo međusobno povezani: providnosni Bog, koji nas potiče, poučava nas i spasonosno opominje naum njegova milosrđa da se približava dan naše borbe i muke, pa zato nemojmo sa svim pukom prestati postiti, bdjeti i moliti. To nam je nebesko oruđe koje nam pomaže da čvrsto stojimo i ustrajemo; to je duhovna zaštita i Božje okrilje koje nas štiti.

Uvijek se sjećajmo jedni drugih, budimo složni i jednodušni, molimo jedni za druge, uzajamnom ljubavlju olakšavajmo jedni drugima progonstva i tjeskobe.«

Kornelije nije imao na raspolaganju mnogo vremena da radi na crkvenom jedinstvu. Kad je, naime, za Decijeva nasljednika, cara Gala, opet buknulo progonstvo protiv kršćana, papa Kornelije bijaše prognan u Centumcellae, današnja Cività vecchia, gdje je umro 14. ili 15. rujna 253. god. Tijelo mu je kasnije pokopano u Kalistovim katakombama. Crkva ga ubraja u mučenike.

Ciprijan se rodio u Kartagi oko god. 210. u poganskoj obitelji. Obavljao je najprije službu odvjetnika. Zatim se obratio na kršćanstvo, postao svećenik i napokon kartaški biskup. U burnim vremenima veoma je dobro primjerom i spisima upravljao Crkvom. Za Valerijanova progonstva bio je najprije prognan, a zatim pred licem svoje crkvene zajednice pogubljen. Iz vjerodostojnih Prokonzularnih djela o mučeništvu svetog Ciprijana saznajemo ove podatke:

»14. rujna ujutro na zapovijed prokonzula Galerija Maksima veliko mnoštvo dođe k Sekstu. Isti Galerije Maksim, prokonzul, naredi istoga dana da pred njega u atrij Sauciolo dođe Ciprijan. Kad je bio priveden, prokonzul Galerije Maksim reče Ciprijanu: ’Da li si ti Tascije Ciprijan?’ Biskup Ciprijan odgovori: ’Jesam.’

Prokonzul Galerije Maksim reče: ’Da li si bio otac svetogrdne sljedbe?’ Biskup Ciprijan odgovori: ’Jesam.’

Prokonzul Galerije Maksim reče: ’Presveti su ti carevi naredili da žrtvuješ.’ Ciprijan biskup reče: ’Nisam to učinio.’

Galerije Maksim reče: ’Razmisli!’ Biskup Ciprijan odgovori: ’Čini ono što ti je naređeno! U tako pravednoj stvari nema mjesta razmišljanju.’

Sv. Kornelije i Ciprijan

Galerije Maksim se posavjetuje sa svojim vijećem te izreče presudu ovim riječima: ’Dugo si živio u svetogrđu. Mnoge si ljude pridobio za svoju opaku sljedbu, i postao si neprijateljem bogova i rimske religije. Pobožni i presveti carevi Valerijan i Galijen, August i plemeniti Cezar Valerijan nisu te mogli obratiti na svoju religiju. Stoga, budući da si tvorac i glavni nosilac velikih zlodjela, bit ćeš primjerom svima koje si sebi pridobio svojim svetogrđem: tvoja će krv druge poučiti da poštuju zakon.’ Rekavši to, upravitelj pročita osudu napisanu na ploči: ’Tascije Ciprijan je osuđen da bude mačem ubijen.’ Biskup Ciprijan reče: ’Bogu hvala!’

Nakon te osude mnoštvo braće govoraše: ’Nek se s njime i nama odrube glave!’ Zbog toga mnoštvo braće iziđe, i mnoštvo svijeta je pošlo za njim. Tako je Ciprijan odveden na Sekstijevo polje, pred razbojnikom je skinuo svoj ogrtač, pao ničice na zemlju i pomolio se Gospodinu. Kad mu je dalmatika skinuta i predana đakonima, ostane u samoj donjoj haljini i počne dozivati razbojnika.

Kad je došao razbojnikkrvnik, zapovjedi svojima da mu dadu 25 zlatnika. Braća pred njim prostru plahte i ručnike. Nakon toga blaženi Ciprijan rukom sam sebi zaveže oči. Pri tom su mu pomogli svećenik Julijan i podđakon isto Julijan.

Tako je umro blaženi Ciprijan. Zbog radoznalosti pogana tijelo mu je bilo sahranjeno u blizini. Zatim je noću uzeto sa svijećama te u povorci s velikom svečanošću preneseno na baštinu Makrobija Kandida, prokuratora, na cesti Mappaliense kod ribnjaka. Nakon samo malo dana umre prokonzul Galerije Maksim.

A preblaženi je Ciprijan, mučenik, podnio mučeništvo 14. rujna za careva Valerijana i Galijena, dok je kraljevao Gospodin naš Isus Krist, komu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.«

Sveti Ciprijan je svojim spisima bio veoma značajan učitelj rane Crkve. O njemu piše sv. Jeronim: »Suvišno je govoriti o njegovoj veličini, kad su njegova djela sjajnija od sunca.« Njegova se pisana djela dijele na dogmatska, apologetska, ćudoredna i na pisma. Sva su prigodne naravi, napisana da točno označe neki nauk, da poprave zablude, da promiču krepost, da otklone razdore.

U djelu O jedinstvu Katoličke crkve protiv raskolnika naučava da je ona Crkva koju je želio i osnovao Krist jedna te da je utemeljena na Petru. Izvan nje nema spasenja.

Veoma mu je vrijedno i djelo O Gospodnjoj molitvi. To je govor izrečen pripravnicima na sveto krštenje. Ciprijan se, pišući ga, veoma nadahnuo spisima Tertulijana. U njemu tumači pojedine dijelove Očenaša kojima prethodi razmišljanje o potrebi molitve i o uzvišenosti one molitve koju nas je naučio sam Krist.

U djelu O smrtnosti sv. Ciprijan naučava da je za kršćane smrt dobitak, rastanak doduše od zemaljskih dobara, ali zato zadobivanje vječnih dobara.

Od svečanih pisama sačuvano je 81. Ta pisma više od drugih spisa pokazuju Ciprijanov značaj. Iza njih stoji autoritativan duh, ali koji je u isto vrijeme pun dobrote i razumijevanja prema drugima. Isto tako, ta pisma odražavaju Ciprijanov veoma živ osjećaj za stegu, za hijerarhiju i jedinstvo Crkve. Iz pisama se također vidi kako je Ciprijan bio veoma razborit čovjek. Razboritost je išla čak dotle da je upozoravao na ispade pretjerane revnosti u traženju mučeništva. U pismima brani prava biskupa, tješi one koji trpe, koji su pozatvarani. Pisma odaju čovjeka duboke i proživljene vjere koji je neprestano razmatrao o nebeskim stvarnostima te koji je pun nade u vječna dobra. Zato su ona ljudski i pastoralni dokument prvorazredne vrijednosti.

U svim je svojim spisima sv. Ciprijan veoma ovisan o Tertulijanu. Prema svjedočanstvu Pavla iz Concordije, a koje navodi sveti Jeronim, za Ciprijana »nije prošao dan, a da ne bi čitao Tertulijana«. On običavaše govoriti: »Daj mi učitelja!« – a pri tom je mislio na Tertulijana.

Kako je silan značaj bio sv. Ciprijan doznajemo i iz toga što je od početka veoma ozbiljno shvaćao kršćanski život. Još kao katekumen položio je zavjet čistoće i podijelio siromasima velik dio svojih posjeda. Osim toga, odrekao se navike čitanja poganskih pisaca, posvetivši se isključivo proučavanju Svetoga pisma i čitanju kršćanskih spisa. Kao biskup pokazao se vjeran sluga i nasljedovatelj Isusa, dobroga Pastira, kome ništa na srcu nije toliko ležalo koliko dobro njegova stada. Sve je oko sebe neprestano poticao na kršćansku dobrotvornost. Tako u djelu o milostinji uči: »Kao što voda krštenja briše grijehe, tako djela pravednosti i milosrđa služe opraštanju krivica… Tko dijeli siromahu, postaje Božji vjerovnik.«

Crkva stavlja danas pred nas dva velika biskupa mučenika iz prvoga razdoblja kršćanstva. Štoviše, crkveni povjesničari jednoga od njih: svetoga Ciprijana, smatraju najznačajnijom ličnosti Crkve III. stoljeća. Upoznali smo ih u vršenju njihove pastirske službe i u njihovu mučeničkom svjedočenju za Krista. Obojica nam mogu biti pouzdani učitelji jer su svoje riječi i naučavanje zapečatili krvlju.

15. rujan 2009.

Blažena Djevica Marija žalosna

Pobožnost prema Gospinim žalostima ima svoj biblijski temelj u proroštvu starca Simeona Mariji: »A tebi će samoj mač probosti dušu« (Lk 2,35). Te riječi s kontekstom naviještaju Kristovu muku. A budući da nitko nije s Isusom tako usko povezan kao njegova Majka, nikoga kao nju neće pogoditi tako da će Isus biti »znak kojemu će se protiviti« (Lk 2,34), nikoga kao nju neće potresti njegova muka. Vlastito predslovlje današnjega blagdana u njemačkom izdanju Rimskoga misala kaže ovako: »Kad je Marija stajala pod križem, ispunila se riječ starca Simeona: mač je probo njezinu dušu kod muke i smrti njezina Sina.«

O Marijinim žalostima počeli su u srednjem vijeku naročito pobožno razmišljati redovnici serviti. Njihov general sv. Filip Benicije nazivao je redovničku odjeću servita »odijelom Marijina udovištva«. Tu su odjeću kao škapular nosili i mnogi svjetovnjaci pa su tako među njima nastale mnoge bratovštine Gospinih žalosti. Spomena je osobito vrijedna ona koju je koncem XV. stoljeća osnovao Nizozemac Ivan Goudenberg, a potvrdio je papa Aleksandar VI. Ta se bratovština veoma brzo proširila. Gospa je raznim čudesnim uslišanjima pokazala da joj je pobožnost prema njezinim žalostima draga i tako je ona u kršćanskom puku sve više zauzimala maha. Širili su je zdušno i revno posvud i serviti. Njima je god. 1668. Sveta Stolica dopustila i posebnu svetkovinu u čast Gospe od sedam žalosti, a koja se slavila na treću nedjelju u rujnu. Ta je svetkovina godine 1735. proširena na čitavo španjolsko kraljevstvo. Papa Pio VII. proširio ju je na spomen svoga povratka iz Napoleonova sužanjstva godine 1814. na cijelu Crkvu.

Počevši tamo od srednjega vijeka kršćanska je pobožnost nabrojila sedam događaja koji su bili uzrokom Marijinih žalosti pa se ona slavi i kao Gospa od sedam žalosti. Te žalosti su ove:

Simeonovo naviještanje Marijine žalosti,

Bijeg u Egipat,

Isus se kao dvanaestogodišnji dječak na hodočašću u Jeruzalem, bez znanja roditelja, zadržao u hramu,

Marijin susret s Isusom na križnome putu,

Marijine boli dok su Isusa pribijali na križ,

Skidanje Isusa s križa, što je ovjekovječeno Michelangelovom Pietà,

I napokon Isusov pogreb.

Budući da se u svemu tome radi o nečemu veoma stvarnome, što je sposobno djelovati na ljudsko srce, kršćanski je puk, vođen onim svojim osjećajem vjere i pobožnosti, odmah shvatio o čemu se radi i prihvatio pobožnost prema Gospinim žalostima. Možemo reći da su sedam Marijinih žalosti sedam naročitih zgoda, odabranih između tolikih drugih, kojih je bio pun njezin život. U njima se kao u središtu usredotočuju sve Marijine boli. One očituju istovjetnost s Isusovim bolima i mukama jer se rađaju iz istog počela i jer su upravljene prema istom cilju, otkupljenju čovječanstva.

Duhovno iskustvo drugih, osobito svetaca, može nam ne malo pomoći da se i mi što bolje uživimo u pojedine duhovne stvarnosti, pa tako i u žalosti Blažene Gospe. Danas ćemo se poslužiti duhovnim iskustvom velikog Isusova i Marijina zaljubljenika, serafskog naučitelja sv. Bonaventure, koji u svome djelu Sedam darova Duha Svetoga ovako govori o Marijinim žalostima:

»Kad je Krist, da bi nas očistio, oprao i otkupio, trpio na križu, bila je prisutna i Djevica Marija. Ona je svim svojim srcem prihvatila volju Božju te pristala da za nas bude prikazana na križu otkupnina što je proizašla iz njezina krila.

Ona je platila tu otkupninu kao jaka žena, puna ljubavi i poštovanja prema Bogu. U Izrekama čitamo: ’Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu’ (Izr 31,30). Anu su hvalili jer je prikazala Samuela; ona je darovala svog sina za službu, ali sveta je Djevica prikazala svoga Sina za žrtvu. I ti, Abrahame, ti si doduše htio žrtvovati svoga sina, no konačno si ipak žrtvovao ovna, dok je slavna Djevica žrtvovala svoga Sina. Još se uvijek hvali mala siromašna udovica kad je prinijela kao dar sve što je imala, ali ova druga žena, slavna Djevica, u svom beskrajnom milosrđu, u svojoj ljubavi i predanju prema Bogu, žrtvovala je sav svoj život.

Slavna je Djevica platila našu otkupninu kao jaka žena, puna ljubavi i sućuti prema Kristu. Rečeno je kod sv. Ivana: ’Žena je žalosna kad rađa, jer je došao njezin čas’ (Iv 16,21). Blažena Djevica nije okusila boli što su prethodile rađanju, jer nije začela u grijehu kao Eva, protiv koje bi izrečeno prokletstvo; njezina je bol došla kasnije, ona je u boli rađala pod križem. Druge žene znaju za bol tijela, ona je okusila bol srca. Druge trpe zbog fizičke promjene, a ona iz sućuti i ljubavi.

Blažena je Djevica platila našu otkupninu kao jaka žena i puna samilosne ljubavi prema svijetu, a nadasve prema kršćanskome puku. ’Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje?’ (Iz 49,15). To nam može pomoći da shvatimo kako je sav kršćanski puk izišao iz krila preslavne Djevice.

Kako ljubaznu Majku imamo! Oblikujmo se prema svojoj Majci i nasljedujmo je u nezinoj ljubavi! Ona je imala toliku sućut prema dušama da nije ništa držala do bilo kakva vremenitog gubitka ni do kakve tjelesne patnje; sve joj je to bilo kao ništa. Otkupljeni smo, dakle, uz veliku cijenu!«

14. rujan 2009.

Uzvišenje Svetoga Križa

Povijesna je pozadina današnjega blagdana osvajanje relikvije svetoga Križa iz ruku nevjernika caru Herakliju. Prema jednoj predaji, sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršćane najsvetija relikvija u jednom je ratu istočnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke. Car Heraklije (610-641) na čudesan je način pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršćanima bude natrag vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo čudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokorničkoj odjeći prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva.
Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobođenje svetoga Križa. Hrvati su tada bili još pogani, ali su se već kao takvi neizravno borili “za krst časni”, osiguravajući caru, borcu za Križ, zapadne granice njegova carstva. Našem je narodu dao zadatak da se bori “za krst časni”, za križ kao simbol našega spasenja i kršćanstva uopće. I zato naša narodna povijest već od svojih početaka stoji u znaku svetoga Križa. To je njezina najveća čast i slava, a na nama je danas da tome svetome znaku kao narod ostanemo vjerni i u buduće.
Osim pojedinih povijesnih motiva za svetkovanje današnjega blagdana ima i drugih. Najdublji je od njih proslava križa, znaka spasenja. Sveci su o križu mnogo razmišljali, od križa mnogo učili, križ im je bio svjetlo i snaga u životu, nada u času smrti. Zato su i umirali stiskajući u rukama časni znak svetoga križa. S tim su se znakom htjeli predstaviti na Božjem sudištu. Križ neka ima časno mjesto i u našem životu! Ne dao Bog da bi se ikada zastidjeli toga znaka našega spasenja!

13. rujan 2009.

Sveti Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj

Među mnogim majstorima propovijedi, sv. Ivan Zlatousti zavrijedio je titulu “velemajstora”. Veličina njegova propovjedništva, uz ostale odlike, bila je u naročitoj sposobnosti da poveže svetopisamske riječi sa stvarnim životom te da svima bude jasan, zbog čega se od 1908. štuje kao patron propovjednika.

Ivan Zlatousti rodio se oko g. 345. u Antiohiji. Otac mu je bio časnik rimske vojske, a prvu poduku u govorništvu mladi Ivan primio je od poganskog govornika Liberija. Tek u dvadesetoj postaje kršćanin, ali tada strelovito napreduje Kristovim putem koji će ga dovesti do zemaljskog trpljenja, ali i do mjesta među četvoricom velikih istočnih otaca Crkve.

Nakon dvije godine monaštva, u 23. je zaređen za đakona, pet godina poslije za svećenika. Velikom revnošću dao se u propovjedništvo, nadahnjujući se Svetim pismom, posebice Pavlovim poslanicama koje je svakih 14 dana iznova čitao. U propovijedima, koje ni do danas nisu izgubile na svježini, Ivan Zlatousti odlikovao se inteligencijom, izvornošću, živošću, prodornošću, igrama riječi, dobrim psihološkim poznavanjem slušatelja… Po potrebi znao je biti i sarkastičan, oštar, izravan, a uvijek razumljiv svima, zbog čega su ga osobito voljeli ljudi iz puka. Osjećali su da ih taj svećenik doista uvažava jer je, uz sve ostale poroke, oštro šibao život u sebičnom izobilju naspram bijede.

Godine 397. postaje carigradski patrijarh, no prva biskupska stolica Istoka nije mu “udarila u glavu”. Počinje s reformama smanjujući prekomjerni luksuz i bezrazložne gozbe u kojima se tamošnji kler “nadmetao”. Kao primas dobrohotno se “miješao” i u druge biskupije smjenjujući nedostojne biskupe. Doda li se tome propovijedi u kojima je znao pošteno “pričepiti” i samu carsku vlast – nije čudo da se ubrzo našao na meti dvora i iskvarenog dijela klera.

Dvorskim spletkama i nelegalnom sinodom što ju je g. 403. sazvao aleksandrijski patrijarh Teofil, sv. Ivan biva smijenjen i izagnan. Nakon što je Carigrad doživio potres, narod je to protumačio kao kaznu zbog njegova izgona, pa se Zlatousti vraća, ali carica Eudoksija nije imala mira dok ga ponovno nije prognala još puno dalje – sve do Crnoga mora. Tu, blizu grada Komana, svetac umire 407. godine. Iza sebe ostavio je niz djela, propovijedi i pisama. I u pisanju, kao i propovijedanju, mislio je na sve: svećenicima je ostavio djelo “O svećeništvu”, puku spis “O odgoju djece”, pravu malu kršćansku pedagogiju kojom je već tada poučavao roditelje da im je od svih dužnosti prva i najsvetija odgoj djece.

Opširnije

Sveti Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj

Najvećeg crkvenog govornika, kome je povijest dala časni naslov »zlatousti«, možemo ubrojiti u red izuzetno velikih ličnosti kršćanske starine. On je na Istoku već stoljećima uživao neosporan ugled, a na Zapadu najveću popularnost poslije sv. Augustina. Iako nije bio veoma originalan teolog te ga po teološkoj dubini nadvisuje ne samo sv. Augustin, već i sv. Atanazije i Grgur Nisenski, to je kao dušobrižnik neusporediv. Isto tako možemo reći da su propovijedi sv. Ivana Zlatoustoga, od svih svetih Otaca, najmanje izgubile na svojoj svježini i izražajnosti.

Ono što je Demosten u povijesti svjetovnoga, to je Zlatousnik u povijesti crkvenoga govorništva. On je posjedovao u neobičnoj mjeri cio niz vrlina koje su potrebne dobrom govorniku: inteligenciju i srce, živahnost mašte, smisao za mjeru, psihološku prodornost, pastoralnu revnost, nesebičnost. Sve su te osobine učinile od njega idealnoga crkvenog govornika, velemajstora propovijedi i svetoga govorništva. Njegove su propovijedi pune života, kolorita, a iz njih odsijeva srce, što je poput Pavla gorjelo za Krista. Zlatousnikovi se govori temelje na Svetome pismu, koje odlično poznavaše, ali i na poznavanju ljudskoga srca, kome upravljaše svoje propovijedi. Zato od njega kao propovjednika možemo učiti još i danas. Upoznajmo se stoga s tim velikanom govorne riječi.

Ivan se rodio između 344. i 347. godine u kozmopolitskom gradu Antiohiji u Siriji, trećem po važnosti u Rimskome Carstvu. Otac mu je Secundo obavljao službu visokoga časnika u Rimskoj vojsci. Umro je brzo nakon Ivanova rođenja, a osim njega imao je još jednu kćerku. Majka Antusa, ostavši veoma mlada udovica, nije se više udavala, već se sva posvetila odgoju svoga sina. Bila je to žena takvih vrlina da je probudila udivljenje i jednoga Libanija, glasovitoga poganskoga govornika koji, promatrajući je, reče: »Kakve divne majke imaju ti kršćani!«

Ivan je kod Libanija s oduševljenjem studirao književnost i govorništvo. U filozofiji mu je bio učiteljem neki Andragacije. Krštenje je primio kao dvadesetogodišnjak pa će ga se kasnije u svom govoru novokrštenicima još uvijek tako živo sjećati. Iako je po izobrazbi bio Grk, duša mu je bila posve kršćanska. Zato kod njega nikad nije bio u pitanju izbor između Platona i Krista. On je posve pripadao Kristu te je od svih svetih Otaca najmanje bio vezan uz helenizam.

Antiohija je tada, uz Aleksandriju, bila najpoznatija na Istoku po svojoj slavnoj teološkoj školi i tradiciji. U toj je školi Ivan kod Diodora iz Tarza, prvog učitelja onoga vremena, slušao predavanja iz Svetoga pisma. Što ga je u tome najviše zanimalo nisu bile duboke teološke rasprave, već ono što je u Svetome pismu glas Božji, u Evanđeljima glas Krista. Naročito mu je bilo drago Matejevo evanđelje. Prema sv. Pavlu gajio je takvo udivljenje da je njegove poslanice pročitao svakih 14 dana. Hraneći se tako solidnom duhovnom hranom, sve je više u duhu rastao i usavršavao se.

Ivan se, protiv volje svoje majke, konačno povukao u brda, gdje je među monasima provodio veoma strog život molitve i pokore, koji mu je prilično narušio zdravlje. Mogli bismo se pitati: što je on onako sposoban među monasima tražio? Tražio je nutarnji mir i neprestanu pobudu koja dolazi od života u zajedništvu. No nije samo to tražio, tražio je i način na koji će najbolje ostvarivati evanđeoski ideal. Ne mogavši zbog slaba zdravlja izdržati sve zahtjeve strogoga monaškog života, dosta prokušan, vratio se u Antiohiju, gdje ga je biskup Melecije zaredio za đakona. Bile su mu tada 23 godine. Pet godina kasnije bio je zaređen i za svećenika. Tome je zvanju davao prednost pred monaškim govoreći da je između jednoga i drugoga tako velika razlika kao »između položaja podanika i cara«. Postavši svećenik, Ivan se naročitim žarom posvetio službi propovijedanja jer je za nju posjedovao izrazit talenat. Često je kao propovjednik zamjenjivao i svoga biskupa koji se baš nije odlikovao rječitošću.

Ivan je kroz 12 godina u Antiohiji velikom revnošću obavljao propovjedničku službu. Propovijedajući, imao je pred očima jasan cilj: naviještanje Božje riječi, ali i izravnu borbu protiv poroka, koji su tada u gradu vladali. Grmio je protiv poganskih običaja, stare strasti za cirkuske igre i kazalište, slavljenja poganskih praznika. Sigurno da to nije činio zato što je bio protiv zabave kao takve ili protiv lijepe umjetnosti, već zbog niskih strasti koje su se u takvim zabavama nedolično iživljavale. Nije štedio ni kler ni redovnice, ukoliko ne bijahu na moralnoj visini svoga staleža. Zalažući se za siromahe, žigosao je socijalne nepravde. Njegove su, dakle, propovijedi bile vezane uz stvarne probleme tadašnjega života, zato su i bile tako žive i prodorne. Uz propovjedničku službu bavio se veoma živo i pisanjem.

»Ivan Zlatousti bijaše rođeni govornik. Znao je plastično i slikovito govoriti; znao je biti sarkastičan; vladao je vještinom igre riječima (što će ga kasnije skupo stajati), znao se služiti izravnim, nezaobilaznim, strastvenim govorom. Taj je odlični propovjednik bio u isto vrijeme moralist, koji je tajne srdaca oštroumno i s velikim psihološkim razumijevanjem umio analizirati. Njegove slike značajeva, a pogotovo njegovi kritički opisi mana, odišu neumoljivim realizmom« (Adalbert Hamman).

Da je Ivan Zlatousti bio samo takav propovjednik, a u isto vrijeme ne i svetac, možda bi neke njegove propovijedi ljude odbile jer ljudi obično nerado slušaju kad netko žigoše njihove mane. No ljudi su nekako nagonski osjećali da taj svećenik tako govori samo zato da ih privede na pravi put, njemu je jedino stalo do Božjega kraljevstva i do dobra duša; on govoreći, koreći, žigošući, nema nikakvih svojih probitaka. Naročito su mali ljudi i siromasi osjećali koliko je tome svećeniku stalo do njih i njihova dobra jer on je nemilosrdno šibao po pretjeranom luksuzu i obilju jednih, kraj kojih su od bijede skapavali drugi. On se neustrašivo borio za ono što mi danas nazivamo ljudskim pravima i bio svojevrsan disident tadašnjega društvenoga poretka.

Glas se o tom velikom antiohijskom propovjedniku proširio daleko izvan Antiohije, sve tamo do Carigrada, tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva. I kad je god. 397. u Carigradu umro patrijarh Nektarije, čovjek koji je provodio luksuzan život, a inače bio beznačajan, predložio je Ivana Zlatoustoga za njegova nasljednika Eutropije, svemoćni ministar beznačajnoga cara Arkadija. Ljudski gledano, to će visoko promaknuće svecu postati uzrokom mnogih nevolja i svršetka u progonstvu. On se za to mjesto nije borio, već ga gotovo na prijevaru i preko volje prihvatio. Lukavi se Eutropije poslužio lukavstvom da ga pridobije za carigradsku patrijaršijsku stolicu. No Bog je i u tom slučaju po krivim crtama pisao ravna slova.

I tako je sv. Ivan Zlatousti, tako rekavši preko noći, postao biskup prve biskupske stolice Istoka i carski dvorski propovjednik. Njegova propovjednička vještina vjerojatno je kod tog izbora izbila u prvi plan, no oni koji su ga predlagali za Carigrad nisu znali da se u njemu po mentalitetu krije i pravi monah te dušobrižnik koji ljude neće puštati u njihovu miru, već ih poticati na obraćenje. Ivan reformator zamjerit će se mnogima, doživjet će osamljenost i završiti u progonstvu.

Ivan je počeo s reformom u vlastitoj kući, na patrijaršijskom dvoru. Iz njega je uklonio sav luksuz što se nagomilao za njegova prethodnika, dokinuo sva svečana primanja. To pak nije godilo kleru na Patrijaršiji i oko nje, koji se u raskošu natjecao s visokim carskim činovnicima. Novi je patrijarh nastojao i oko stege u kleru. Svećenicima je branio da žive u zajedničkom kućanstvu sa svitom svoje rodbine, a monahe je, što su lutali po gradu, pohađajući bogate kuće i obitelji, potjerao u samostane. Kao primas Istoka uplitao se i u život drugih biskupija uklanjajući po Maloj Aziji nevrijedne biskupe s njihovih biskupskih stolica. Takvi su postupci spasonosni, ali zbog ljudske slabosti uvijek nepopularni i tako se oko sv. Ivana Zlatoustog malopomalo počela stvarati opozicija, koja će bivati sve glasnija i glasnija.

Ivan se i u Carigradu na osobit način brinuo za siromahe, zapuštene, one na rubu društva. U toj brizi izdatno su ga pomagale neke bogate plemenite gospođe. Brinuo se i za misionarenje u provinciji pa mu je pošlo za rukom privesti pravoj vjeri mnoštvo Gota. Borio se čvrstom rukom protiv heretika novacijana i arijanaca. Uza svu ljudskost prema njima bijaše neumoljiv.

Otpor prema njegovu radu, povezan s raznim spletkama, započeo je od nekih dvorskih gospođa koje su imale utjecaj na caricu Eudoksiju. No dolazio je i izdaleka od aleksandrijskog patrijarha Teofila. Povod za napad bijaše činjenica što je Zlatousnik primio k sebi četiri monaha koje bijaše prognao aleksandrijski patrijarh. Teofil, neprijateljski raspoložen prema carigradskom patrijarhu, jedva je to dočekao i prešao u napad na njega, potpomognut nekolicinom nezadovoljnih biskupa.

Kad je zbog svega toga bio pozvan u Carigrad da se opravda, pošao je onamo s pratnjom egipatskih biskupa, a pratila ih je posebna straža. U prijestolnicu je ušao trijumfalno kao kakav pobjednik, što je svakako bilo izazovno i drsko. Ivan Zlatousti nije poznavao umijeća politike i diplomacije pa je odbio da predsjeda sinodi koja je imala suditi aleksandrijskom patrijarhu. Neki misle da je takav stav bio kobno držanje, što meni osobno baš nije jasno. Teofil je iskoristio čas pa je preokrenuo svu sinodu i od optuženoga pretvorio se u tužitelja.

Teofil je god. 403. sazvao svoju sinodu, takozvanu »sinodu kod hrastova«, koja je svrgla s biskupske carigradske stolice samoga Zlatoustoga. Car je bio tako slab i nekarakteran da je potpisao zaključke te nazovi sinode. I Ivan je osuđen na izgnanstvo iz Carigrada. Ono je trajalo samo kratko jer je zbog općeg nezadovoljstva u gradu carica Eudoksija dala povući carski dekret i Ivan se vratio u Carigrad.

Bitka time nije bila ipak završena. Došlo je samo do kratka zatišja. Sveti je biskup oštro napao neke bučne svečanosti koje su ometale Božju službu u katedrali. Na to je, poput Herodijade, planula protiv patrijarha sama carica Eudoksija i nije mirovala dok ga se nije konačno riješila. Ivan je bio osuđen na drugi izgon. Bio je uhvaćen u svojoj katedrali baš za vrijeme uskrsnoga bogoslužja. Održao je oprosno slovo i zauvijek se oprostio od svoje biskupske crkve.

Ovaj put je Ivan bio osuđen na izgnanstvo u Kukusus, gradić na armenskoj granici. Zdravlje mu je tada bilo već teško narušeno. No njegova je ljubav ipak »sve podnijela«. Naučio je tu ljubav iz Poslanice sv. Pavla Korinćanima, koju je tako često čitao i o njoj propovijedao. Na putu u progonstvo revni je prognanik postao misionar koji je posvuda naviještao Evanđelje. To baš nije odgovaralo carskim vlastima pa su ga prognale još dalje, čak tamo na Crno more. Prognanik je, unatoč slabom zdravlju, morao putovati i po žegi i po kiši i po nevremenu. Kalež muke valjalo mu je ispiti do dna.

U predvečerje svoje smrti stigao je u Komanu, gdje je bio dobro primljen. Nastavio je put, ali je nakon 5 km klonuo. Ondje bi doveden u kapelicu svetog mučenika Baziliska. Tu je obučen u bijelu mrtvačku košulju te je s najvećom pobožnošću primio Euharistiju, o kojoj je znao tako divno propovijedati. Na to se prekrižio i izrekao svoje posljednje riječi na zemlji: »Bogu budi hvala na svemu! Amen.« Bile su to riječi dostojne najvećega crkvenog govornika. Njima je udario doličan pečat svim svojim govorima.

Za života toliko napadan i osporavan, odmah poslije smrti doživio je svestrano i jednodušno priznanje. Na svetačkome i otačkome nebu sjaji kao zvijezda prvoga reda.

Povjesničar o. Ludwig Hertling ovako sažima životno djelo Ivana Zlatoustog: »Njegovo se teološko i literarno djelo sastoji osobito iz više od 300 govora, neprocjenjivo vrijednih egzegetskih komentara Svetoga pisma, koji su po svom dogmatskom i moralnom sadržaju te po tisuću psiholoških pojedinosti iz kršćanskog života onoga razdoblja riznica silne vrijednosti. Svetac žarkom rječitošću raspravlja o Euharistiji, svećeničkom dostojanstvu, odgoju djece. Taj vrhunski govornik, u kršćanskoj starini jedan od najvećih, znao je biti veoma prodoran vođa savjesti.«

Od svih spisa sv. Ivana Zlatoustog najglasovitiji je O svećeništvu. U njemu svetac raspravlja o uzvišenosti svećeničkog dostojanstva, o strašnom udesu koji čeka nedostojne svećenike, o kvalitetama propovjednika, o aktivnom životu ukoliko traži veću savršenost od kontemplativnoga. Ta je rasprava oduvijek smatrana kao klasično djelo o svećeništvu i kao biser otačke literature. Prevođeno je na mnoge jezike.

Sv. Ivan Zlatousti veoma je cijenio i redovnički život o čemu svjedoči naročito njegovo djelo Protiv klevetnika monaškoga života. Povod za pisanje toga djela bijaše prava eksplozija redovničkih zvanja među mladima u Antiohiji. Sve je hrlilo u pustinje i samostane. Zbog toga neki očevi, zabrinuti za svoje obitelji, počeše napadati monaštvo. Ivan je taj stalež uzeo u obranu dokazujući da one koji odabiru monaštvo ne valja progoniti već nasljedovati jer oni jedini žive istinskim kršćanskim životom.

U nekim svojim spisima svetac veliča udovički, a još više djevičanski stalež. Udovicama po primjeru sv. Pavla savjetuje da se ponovno ne udaju, a djevičanstvo smatra uzvišenijim od braka.

Veoma je vrijedno svečevo djelo O odgoju djece, u kojem potiče roditelje na odgoj njihove djece i neka to smatraju svojom najsvetijom dužnošću. Djelo je veoma zanimljiv dokument kršćanske pedagogije.

I svečeve su homilije neiscrpiva riznica duhovnoga blaga. Dijele se na svetopisamske, koje sačinjavaju tri četvrtine njegova propovjedničkoga djela, na apologetske, na pouke o krštenju i bogoslužju i, napokon, na prigodne, uvjetovane raznim prilikama. Jasno je da ima krasnih blagdanskih homilija za Božić, Veliki petak, Uskrs, Uzašašće, Duhove.

Od toga velikoga sveca imamo i 236 pisama.

Sveta Notburga (oko 1265–1313)

»Milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju…

rasprši one koji su oholi u misli srca svoga;

zbaci s prijestolja vladare, a uzvisi neznatne« (Lk 1,46–56).

Tko prolazi Tirolom, tom prekrasnom pokrajinom Austrije, gotovo na svakom koraku može vidjeti sliku ili kip mlade djevojke sa srpom u ruci. To je u onom i drugim krajevima veoma štovana svetica, sveta Notburga. Božji je narod seljačkog staleža brzo uočio u njoj skromnost, poniznost, osobu koja obavlja sve seljačke poslove i tome još kao sluškinja, pa ju je kao sebi najsličniju zavolio svim srcem i počeo je štovati kao svoju sveticu, što je Crkva kasnije svojim autoritetom i potvrdila.

Najveći dio svog života Notburga je provela u službi grofa Henrika od Rattenberga. To je stari grad u Tirolu, nastao u srednjem vijeku. Njegov zamak (tvrđa) potječe iz XI. stoljeća. Stara župna crkva potječe također iz davnina. U XV. je stoljeću bila proširena. Crkva pak redovnika augustinaca potječe iz godine 1348. U gradu su sačuvane mnoge srednjovjekovne kuće pa tako i kuća u kojoj je prebivala sveta Notburga. Ona bijaše pobožna i marljiva radnica, a rado je koliko je mogla pomagala siromasima. Umrla je g. 1313., a kasnije joj je tijelo bilo preneseno u Eben na Achenu, gdje se i danas nalazi. Njezino je štovanje Crkva službeno potvrdila 27. ožujka 1862. Neobično je popularna među svecima. Mnogo je štuju poljodjelci u Tirolu, Bavarskoj, Sloveniji, a kod nas u Istri. U tim su krajevima podignute njoj u čast mnoge crkve i oltari. Zaštitnica je i sluškinjâ, seljakâ, stočarâ koji je zazivaju u pomoć kad među domaće životinje dođe kakva pošast. Zazivaju je i porodilje. Njezini su simboli: srp, metalni vrč i hljeb, što aludira i na njezinu ljubav prema siromasima, te sveščić ključeva koji označuju kućne poslove jedne skrbne domaćice.

Inge Dollinger u svojoj je vrlo informativnoj knjizi Tiroler Wallfahrtsbuch (Knjiga o tirolskim prošteništima) našla mjesto i za nju u poglavlju »Pfarr und Wallfahrtskirche zur hl. Notburga« u Ebenu na Achenskom jezeru. Za bolje upoznavanje drage svetice uvrstit ćemo i dragocjene podatke koje nam pruža ta ugledna spisateljica.

Ona odmah piše da je tamo od 15. stoljeća Eben jedno od najvažnijih tirolskih proštenišnih mjesta, a što dokazuje popularnost svete Notburge. Ona je zaštitnica seljačkog staleža te služinčadi, kojih još uvijek ima. Oni, kao skromni staleži, sretni su što u Crkvi imaju svoju posebnu zaštitnicu. Hodočasnici iz Tirola i Bavarske mole za zagovor te svetice u svim svojim obiteljskim i staleškim potrebama ili za dobar služinski personal. Nebrojene oslikane i izdjelane slike pokazuju prizore iz svetičina života. Obično je prikazuju obučenu u seljačku odjeću s neizostavnim srpom u ruci, što je znak njezine prepoznatljivosti. Ona se tako lijepo uklapa u prekrasni tirolski pejzaž da bi bez njezine prisutnosti, uza svu svoju ljepotu, ostao lišen nečega upravo čarobna.

Prema jednoj legendi svetičin bi srp lebdio u zraku dok bi ona obavljala svoju molitvenu pobožnost. Kad je kasnije njezino tijelo bilo iz Rattenberga prenešeno u Eben, i to u procesiji, na prijelazu preko rijeke Inn dogodila su se dva čuda: »Sichelwunder« i »Hostienwunder« – sa srpom i svetom hostijom.

Od g. 1740., na glavnom oltaru crkve u Ebenu, u staklenom kovčegu, čuvaju se posmrtni ostaci sv. Notburge, obučeni u dragocjenu odjeću. Oltarni pak likovi potječu iz god. 1760. To su: sv. Leopold, zaštitnik Austrije, sv. Ignacije, sv. Rupert, sveti arkanđeli Mihael i Rafael. U koru se pak nalazi slika sv. Notburge koja ju prikazuje kao pomoćnicu. Slika potječe iz 19. stoljeća. Svetica se slavi 13. rujna, a u nedjelju po tom datumu, ako ne padne baš na 13., bude veliko slavlje sa svečanom propovijedi i procesijom. Na 13. rujna je »Notburgatag« (Dan sv. Notburge), a onda slijedi »Notburgasonntag« (Nedjelja sv. Notburge).

12. rujan 2009.

Ime Marijino

Blagdan se Imena Marijina počeo slaviti u španjolskoj biskupiji Cuenca već g. 1513. Taj je blagdan u XVII. stoljeću bio proširen na čitavu [panjolsku kao i na Napuljsko Kraljevstvo. Nakon izvojevane pobjede nad Turcima kod Beča papa Inocent XI. proširio ga je na cijelu Crkvu. Tako je to ostalo sve do posljednje reforme kalendara kad se opet slavi samo u mjesnim Crkvama. Kako je taj blagdan u našem puku još uvijek prilično uvriježen, mi ćemo ga i dalje pobožno slaviti na današnji dan. Neka što boljoj našoj proslavi Imena Marijina pomogne i ovaj prikaz.
Najprije ćemo opisati pobjedu kršćanske vojske nad Turcima koja se zbila 12. rujna 1683. U drugoj polovini XVII. stoljeća Turci su opet počeli ugrožavati ne samo pogranične krajeve svoga carstva u Hrvatskoj i Ugarskoj, već sa silnom vojskom od 250.000 vojnika pod vodstvom Karamustafe opkoliše i Beč. Da im je pao u ruke taj grad, imali bi otvoren put daljnjem nadiranju prema Zapadu.
Beč se, kako bijaše dobro utvrđen grad, dulje vremena opirao neprijatelju koji ga je opsjedao. Ali ni neprijatelj nije popuštao, već je svoj smrtonosni obruč oko opsjednutoga grada sve više stezao. Trebalo je napokon doći do odlučna i konačna okršaja. U tim, po iskušani grad sudbonosnim, časovima došlo je do velikog požara u jednoj crkvi koji se naglo stao širiti približavajući se opasno velikom skladištu municije. Izgledalo je kao da je razornu stihiju ognja upravo nemoguće obuzdati. Eksplozija skladišta baruta naprosto bi otvorila vatra neprijatelju, a grad bi potonuo u smrti svojih ruševina. Jeziva opasnost.
U tim teškim časovima, kad je ljudska mudrost i moć bila nesposobna i nedorasla, građani se Beča i njihovi vojnici obratiše za pomoć Blaženoj Gospi. Bio je to jednodušan molitveni vapaj izmučenih srdaca, izloženih teškoj kušnji. I dogodilo se pravo čudo. Požar se nenadano zaustavio, a barutana ostade na sigurnom. Bilo je to baš na svetkovinu Velike Gospe. To čudo u sve uli nadu i ohrabrenje. Vojnike zahvati volja za daljnjom obranom i pružanjem otpora nadmoćnom dušmaninu.
Bečke crkve danju i noću bijahu pune vjernika koji su svi molili za pomoć. Svima je bilo na usnama Marijino Ime. Svi su vapili: “Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas sada!” No izgledalo je kao da nebo na tolike molbe ipak ostaje gluho. Prošle su već tri tjeskobna tjedna čekanja na pomoć. Očekivao se još samo jedan napadaj i grad će pasti. Već su se zapovjednici obrane sabrali na vijećanje, raspravljajući o mogućnosti predaje. I upravo u taj kritični čas došla je nenadana pomoć. Gradom se prolomio radosan poklik: “Dolaze nam u pomoć Poljaci!” S bečkih se tornjeva u daljini opazila dobro organizirana i poredana poljska vojska koju je vodio sam njihov kralj Jan Sobieski. Radilo se o časti kršćanskoga imena i Poljaci su pritekli u pomoć. Došli su pod Beč baš na Malu Gospu i Bečani opet osjetiše izravnu pomoć Blažene Djevice Marije.
Kršćanska se vojska pod zapovjedništvom Jana Sobieskoga i vojvode Karla iz Lorene smjestila na Kahlenbergu poviše Beča. Dvojica se vođa zagrliše u crkvi Majke Božje. Rano ujutro 12. rujna 1683. u kapeli na Kahlenbergu služio je svetu misu kapucin o. Marko iz Aviana, kod koje posluživaše kralj Jan Sobieski i pod kojom se pričesti. Vojnici su se također svi pričestili. Svi su molili i krunicu. Nakon mise i molitve kralj dođe pred svoje vojnike i reče: “Pouzdavajući se u sveto i nepobjedivo Ime Marijino, hrabro naprijed!”
Poljaci su takvom snagom nahrupili na Turke da oni, preplašeni, pobjegoše glavom bez obzira ostavivši i svoju ratnu zastavu, mnoštvo ranjenih i ubijenih i gotovo svu svoju municiju. Poljska je pobjednička vojska u trijumfu umarširala u Beč. Malo i veliko, građani i vojnici nagrnuše u katedralu da se zahvale zagovoru Majke Božje za tako sjajnu pobjedu nad neprijateljem. Na uspomenu te pobjede papa Inocent XI. proširi blagdan Imena Marijina na cijelu Crkvu, koji se slavio u nedjelju u osmini Male Gospe. Pio X. ga je utvrdio na 12 rujan, baš na dan kad je izvojevana pobjeda nad Turcima kod Beča.
Naš suvremenik, prilično poznat teolog, Leo Scheffczyk, govoreći o dogmatskim temeljima današnjega blagdana, mudro kaže onima koji ne vide njegovu svrhovitost: “Pobožna se vjera ne vodi i ne pokreće kategorijama svrhovitosti.” Rekli bismo: osim one suhe Aristotelove logike, koja graniči s matematikom, postoji i jedna druga nepisana logika srca, koju diktira život. Iz te logike srca proizašao je i današnji blagdan i pobožnost kršćanskoga puka prema Imenu Marijinu.
Leo Scheffczyk dalje kaže: “U odlučnoj bitki g. 1683., ususret Turskoj vojsci išlo se s Marijinim zastavama i zazivanjem njezina Imena. Za religiozno je mišljenje i osjećanje onoga vremena bilo jasno kao na dlanu da se u takvim, za povijest kršćanstva odlučnim, događajima Marija po zazivanju svoga Imena potvrđuje kao sila koja spasava.” Ona je Gospa od sveudiljne pomoći ne samo u sitnim svakidašnjim problemima, već isto tako u sudbini naroda, Crkve i čovječanstva. Ona ima posredničku ulogu kod svoga Sina, jedinoga posrednika između Boga i ljudi, osobito u teškim i presudnim vremenima.
Beč nije bio prvi ni jedini grad koji bi se kao “bedem kršćanstva” – nalazeći se u opasnoj situaciji – stavio pod posebnu zaštitu Majke Božje. Prema staroj predaji, već je carigradski patrijarh German I. naredio god. 718. da se svake godine na Blagovijest u čast Majke Božje pjeva himan “Akathistos” u zahvalu što je grad na Bosporu tri puta bio spašen: god. 627., 677. i 718. Iz divnih zaziva toga himna razvili su se i drugi koje nalazimo i u homilijama patrijarha Germana I. († 733), a i daleko prije njega bilo je sličnih zaziva kod Theodota iz Ancire. Ti zazivi govore baš o vjeri u zaštitu Majke Božje. Evo nekih od njih: “Ti pomoćnice svijeta!” “Ti utočište kršćana!” “Ti naša nado i naša snago!” Na Zapadu istu vjeru izriče molitva “Zdravo Kraljice”, koja se pripisuje Hermanu Grbavcu († 1054). Ta se vjera u zapadnoj ikonografiji, počevši tamo od XIII. stoljeća, izriče na slikama koje prikazuju kako Gospa svojim plaštem pruža sigurnu zaštitu onima koji joj se u obranu utječu. I naši hodočasnici u Mariju Bistricu pjevaju još i danas:
Sa svojim svetim plaštem Ti zakrili nas,
O Marijo Bistrička, moli se za nas!
I mi danas, s naraštajima prije nas, vjerujemo da je opravdano i spasonosno častiti Ime Marijino.

11. rujan 2009.

Sveti Ivan Gabrijel Perboyre (1802-1840)

Ivan se rodio god. 1802. baš na blagdan Bogojavljenja, u jednom od zaselaka općine Mongesty u južnoj Francuskoj, kad Crkva slavi dolazak mudraca s Istoka u Betlehem. Ivan Gabrijel Perboyre, rođen na Bogojavljenje, bit će jedan od onih brojnih koji će toga Spasitelja naviještati u Kini, a svoje naviještanje potvrditi i mučeničkom smrću.
Budući sveti kineski misionar bio je dijete zdrave seljačke, duboko kršćanske obitelji, kojoj Francuska revolucija nije uspjela uništiti vjeru. U toj se obitelji živjelo živim kršćanskim životom. Na maloga Ivana Gabrijela odlučno će utjecati njegov stric, član misijske družbe lazarista. Taj se u teškim revolucionarnim danima živo i neustrašivo zalagao za obranu vjere u svome rodnome kraju. Tu je školu dvije i pol godine polazio i Ivan Gabrijel te na njoj položio ispit zrelosti.
On je u Montaubanu prisustvovao pučkim misijama koje su ga veoma potresle, tako da je odlučio kao misionar poći u Kinu. Zato je stupio u družbu lazarista, koji su u Kini preuzeli one misije što su ih prije ukinuća reda 1773. držali francuski isusovci. Prvu redovničku formaciju dao mu je stric, a Ivan ju je 28. prosinca 1820. zaključio prvim zavjetima. Na više nauke pošao je u Pariz. Ondje su mu kao uzori i učitelji bili: za teologiju sv. Toma Akvinski, za duhovni život sv. Bernard, sv. Bonaventura i sv. Terezija Avilska. Na djelima istih svetaca nadahnjivao se i osnivač lazarista sv. Vinko Paulski pa je tako mladi Perboyre bio posve na liniji svoga svetoga duhovnog oca.
Perboyre je 23. rujna 1825. u kapeli kuće matice milosrdnih sestara u Parizu bio zaređen za svećenika. Tamo je i na oltaru, ispod kojega su pred revolucijom bile sakrivene relikvije sv. Vinka Paulskoga, odslužio svoju prvu misu. Nakon toga je odmah imenovan profesorom dogmatike u velikom sjemeništu u Saint-Flouru. Zbog svoje oštroumnosti, a i duboke pobožnosti, bio je veoma cijenjen profesor.
I Ivanova molba za odlazak u misije napokon je pozitivno riješena te se on u luci Le Havre 21. ožujka 1835. ukrca u brod, koji je plovio put Kine. Nakon duga putovanja svetac se sretno iskrcao 29. kolovoza u Macau. Ondje ostade nekoliko mjeseci i posveti se studiju kineskoga jezika. Kad je bar donekle svladao taj nimalo lak jezik, bi poslan za misionara u kinesku pokrajinu Honan, gdje postade i prvi generalni vikar.
Nakon godinu i pol počeo je progon katolika. Tako revni misionar bi uhvaćen 26. rujna 1839. u mjestu Tcha-Yuen-Keu te odveden u Kwang-Ytang. Ondje bi izložen nemilosrdnu ispitivanju i okrutnoj torturi. Sljedeći dan su ga prevezli u Kucheng, gdje bi podvrgnut daljnjem ispitivanju i mučenju. Nakon toga su ga zatvorili u strog zatvor u kojem nije bilo ni najosnovnijih higijenskih uvjeta, u Wuchangu. Tu je sveti Kristov mučenik proveo teških 8 mjeseci čekanja na izvršenje smrtne presude.
Presuda je izvršena točno u podne 11. rujna 1840. Tijelo mu je bilo sahranjeno najprije u Kini, a zatim dvadeset godina kasnije prevezeno u Francusku i pobožno sahranjeno u kući matici otaca lazarista u Parizu. Toga hrabroga misionara i mučenika vjere i proglasio je blaženim 9. studenoga 1889. papa Leon XIII., a Ivan Pavao II. ga je 2. lipnja 1996. svečano uvrstio u popis svetih.

Rimski martirologij kaže da su bili braća i službenici sv. Eugenije, kćerke bogatog rimskog plemića Filipa, carskog prefekta u Egiptu.
Proto i Hijacint pogubljeni su za vrijeme cara Galijana nedaleko od Rima na staroj Salarijskoj cesti jer se nisu htjeli odreći kršćanstva. Bilo je to na groblju tamošnje bazilike. U Rimskom martirologiju stoji da su bili braća i službenici sv. Eugenije, kćerke bogatog rimskog plemića Filipa, carskog prefekta u Egiptu.

O životu Prote i Hijacinta nemamo pouzdane povijesne podatke, kao ni za većinu prvih kršćanskih mučenika. Predaja kaže da su se obojica susrela s kršćanstvom i prihvatila ga. Nakon svoga krštenja obratili su i Eugeniju i njezina oca Filipa. Filip je poslije postao svećenik i biskup u Aleksandriji. I on je podnio mučeništvo, a spomen mu se slavi 13. rujna. Eugenija se, čini se, nakon krštenja vratila iz Egipta u Rim, a s njom i Proto i Hijacint. U Rimu su svi troje podnijeli mučeništvo.

Proto i Hijacint vrlo su popularni i štovani sveci u kršćanskoj starini, posebice u Rimu. Arheološka iskapanja i istraživanja potvrdila su njihovu povijesnost, mučeništvo i štovanje. Bilo je to 1845. godine u Rimu, u katakombama sv. Hermesa. Pronađen je grob zatvoren pločom na kojoj je na latinskom jeziku napisano: Ukopan dana 11. rujna – Hijacint mučenik. Iako uz njegovo ime ne stoji Protino ime, ipak je to svjedočenje za obojicu, jer ih se zajedno štuje već od 4. stoljeća.

10. rujan 2009.

Sveti Nikola iz Tolentina (1245-1305)

Nikola se rodio god. 1245. u Castel Sant’ Angelo, danas Sant’ Angelo in Pontano. Roditelji, koji bijahu dugo bez djece, isprosili su ga od Boga po zagovoru sv. Nikole, biskupa, pa su mu zato dali i njegovo ime.
Augustinski novicijat je završio god. 1260. u Sanginesiju, a studij gramatike, logike i teologije u Tolentinu i Cingoliju. Za svećenika ga je zaredio u Cingoliju g. 1269. biskup iz Osima sveti Benvenuto. Kao svećenik je djelovao u raznim mjestima: Macerati, Piaggiolinu di Fano, Montegiorgiju, Corridoniji, Sant’ Elpidiju, Recanatiju, Treji, Valmanente di Pesaro, Fermu i napokon, sve do svoje blažene smrti 10. rujna 1305., u Tolentinu.
Posjedovao je bezazlenu narav, bio je jednostavan, znao je bez raspravljanja slušati i mlađe od sebe. Veoma je brižno pazio na svoje oči. Posjedovao je takvu krepost čednosti očiju koju bismo mi danas nazvali gotovo pretjeranom. Svetac se pak bojao da se preko neopreznosti u pogledima u njegovo srce ne bi ušuljao neprijatelj ljudske naravi i oteo mu njegovo duhovno blago. Samo tako možemo pravo shvatiti njegovo ljubomorno čuvanje očiju od svega onoga što smatraše ne samo opasnim već i nepotrebnim.
Svetac je bio i veliki poštovatelj i obdržavatelj siromaštva. Njegove su životne potrebe bile svedene na najmanju mjeru. Odjeća siromašna, ležaj više nego skroman, slamnjača i ništa drugo. Za pokoru se oštro bičevao, osobito petkom. Nikad nije jeo meso, jaja, mliječnih proizvoda ni voća. Krajnji isposnik. Hranio se povrćem, i to bijaše nezačinjeno. Postio je o kruhu i vodi ponedjeljkom, srijedom, petkom i subotom, a u Korizmi u sve dane osim nedjelje.
Pa ipak on, tako strog sa samim sobom, gotovo nemilosrdan asket, prema drugima bijaše sama dobrota. Prema subraći, prijateljima, pokornicima pokazivaše neobičnu učtivost, punu neke nadzemaljske vedrine. Njegovu su dobrohotnost naročito osjećali siromasi, patnici, gosti. U tome je bio divan i nenatkriljiv. Znao je u sebi spojiti ono što bi nam na prvi pogled izgledalo nespojivo: najveću strogost života s najvećom ljudskošću i dobrotom prema drugima.
Šest mjeseci prije smrti svetac je na osobit način doživljavao Božju blizinu. Kao da je već na ovoj zemlji imao predosjećaj one slave koja će se objaviti u nebu. Zato je često ponavljao Pavlove riječi: “Imam želju umrijeti i biti s Kristom” (Fil 1,23).
Kod nas sv. Nikola iz Tolentina niti je poznat niti štovan svetac. No nije tako nezapažen drugdje. Od XVI. do XVIII. stoljeća bio je jedan od najviše štovanih svetaca i u Europi i u obje Amerike. Nakon kanonizacije god 1446. njegovo se štovanje iz Italije proširilo u Španjolsku, Francusku, Belgiju, Njemačku, kasnije u Ameriku. Njemu u čast podignute su mnoge veoma lijepe crkve. Veoma se štovao u ovim gradovima: Tolentinu, Rimu, Veneciji, Gentu, Ypresu, Bruggeu, Kölnu, Bruxellesu, Louvainu, Antwerpenu, Münchenu. Mislim da svečev život, s kojim smo se u bitnim crtama upoznali, to štovanje i opravdava.
Spomenuli smo da je sv. Nikola iz Tolentina sve svoje slobodno vrijeme upotrebljavao za molitvu. Bio je velik molitelj. Mi smo u današnjoj užurbanosti uvijek u opasnosti da “ne imadnemo vremena za molitvu”, a što je za naš duhovni rast veoma štetno.

Opširnije

Sv.Nikola Tolentinski

Učitelj molitve za koju je uvijek nalazio vremena.

Danas je blagdan svetoga Nikole iz Tolentina. Rođen je 1245. godine u pokrajini Marke u Italiji. Bio je isprošeno i izmoljeno dijete po zagovoru biskupa Nikole, po kojem je i dobio ime. Propovijed jednog augustinca tako ga je pogodila da je odlučio postati svećenikom.

Nikolu su svi voljeli i rado se s njim družili zbog njegove blage naravi, bezazlene i jednostavne. Jako je volio siromahe, s kojima se rado družio i pomagao im u svemu u čemu je mogao. Utemeljio je i fond za pomoć siromašnima. Radio je s mladima i upućivao ih u život, i vrlo je lijepo propovijedao, dajući upute o praktičnom životu.

Šest mjeseci prije smrti, Nikola je doživljavao posebnu Božju blizinu. Umro je na današnji dan 1305. godine u Tolentinu. Nakon kanonizacije se njegovo štovanje proširilo iz Italije u Španjolsku, Francusku, Belgiju, Njemačku, a potom i u Ameriku. Za sv. Nikolu Tolentinskoga kažu da je dobar učitelj molitve za koju je uvijek nalazio vremena. Molitvom je preobražavao i ono vrijeme koje je bilo posvećeno drugim zadaćama i time su one postajale uspješnije i plodonosnije.

Na kraju podsjećamo tko danas slavi imendan. Uz one koji nose ime Nikola, današnji slavljenici su i Sebastijani. Jeste li znali da je ime Nikola grčkoga podrijetla? Nastalo je od dvije riječi nike – pobjeda i laos – narod. Od brojnih inačica izdvajamo samo neke: Niko, Nikica, Nino, Nina, Nikolina, Mika. I ime Sebastijan ima korijene u grčkom jeziku. Nastalo je od grčke riječi sebastos što znači uzvišen, častan, svet, carski. Ime u hrvatskim područjima ima oblike: Seba, Sabo, Tijan, Tija, Tijana.

»U tome nam se očitovala ljubav Božja što je Bog poslao na svijet svoga jedinorođenog Sina da živimo po njemu. U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe« (1 Iv 4,9–10).

To je samo jedan od brojnih tekstova Objave, a koji govore o vrijednosti čovjeka. Njegova je vrijednost u tome što ga je Bog stvorio, što ga je pala u grijeh otkupio, što mu je namijenio najuzvišeniji cilj prema kojem treba da teži, a to je neizmjerni Bog sam.

O vrijednosti čovjeka na svoj prvi Božić 1978. govorio je mnoštvu vjernika, okupljenih na Trgu sv. Petra, papa Ivan Pavao II. ovako: »…Kristovo rođenje slavimo zato tako svečano što smo svjesni svake ljudske osobnosti. Sve naše statistike, naši nacrti, naši društveni i gospodarski sustavi ne mogu čovjeku zajamčiti da će živjeti i raditi kao jedinstvena i neponovljiva ličnost; a sve to će mu lako osigurati Bog. Za njega je čovjek neponovljiv. Svatko je od vijeka odabran i pozvan po imenu kao Adam. Novi se Adam rodio u betlehemskoj staji. Ime mu je Isus, a poslanje Krist, spasitelj… Utjelovljenje Riječi početak je nove snage za čovječanstvo.«

U ime te nove sile Papa se obratio »svakome čovjeku, koji bilo gdje na svijetu radi, stvara, trpi, bori se, griješi, ljubi, mrzi, sumnja, živi i umire«. Svima njima bi želio navijestiti istinu o otkupljenju čovjeka. Papa je uskliknuo: »Primite istinu o čovjeku! Primite svu istinu, što je donosi božićna noć! Primite tajnu, u kojoj živi svaki čovjek, otkada se rodio Krist! Poštivajte tu tajnu, dopustite joj da djeluje u svakom čovjeku! U njoj je snaga svega čovječjega; čovjek bez nje malakše i uništuje se.«

Svjestan vrijednosti čovjeka, Papa se u istom govoru zahvalio svima koji rade na tome da bi život bio što čovječniji. Sve je pozvao da se u tome nastojanju ne umore.

Vrijednost čovjeka upoznali su i sveci, uz druge i sveti Nikola iz Tolentina, čiji spomendan danas slavimo. Kod njega je to začudnije jer je po naravi bio izvanredan asketa, čovjek molitve, povezanosti s Bogom, stroge pokore, upravo nevjerojatne strogosti sa samim sobom, koju mi danas jedva možemo razumjeti, a ipak je upravo baš kao takav pokazivao i izvanrednu ljubav prema čovjeku, osobito onome malome, zanemarenome, na rubu društva, onome bez ugleda i afirmacije.

No prije nego se s tim upoznamo, promotrimo kratko njegov životni put. Nikola se rodio god. 1245. u Castel Sant’ Angelo, danas Sant’ Angelo in Pontano. Roditelji, koji bijahu dugo bez djece, isprosili su ga od Boga po zagovoru sv. Nikole, biskupa, pa su mu zato dali i njegovo ime. Kao dječak Nikola je jednom slušao propovijed nekog augustinca, koji je među inim rekao i ovo: »Nemojte ljubiti svijet, jer svijet i njegovi užici prolaze!« Te su ga riječi tako potresle da je odlučio ostaviti svijet te postati redovnik augustinac.

Novicijat je svršio god. 1260. u Sanginesiju, a studij gramatike, logike i teologije u Tolentinu i Cingoliju. Za svećenika ga je zaredio u Cingoliju g. 1269. biskup iz Osima sveti Benvenuto. Kao svećenik je djelovao u raznim mjestima: Macerati, Piaggiolinu di Fano, Montegiorgiju, Corridoniji, Sant’ Elpidiju, Recanatiju, Treji, Valmanente di Pesaro, Fermu i napokon, sve do svoje blažene smrti 10. rujna 1305., u Tolentinu.

Uz te suhe biografske podatke sv. Nikole nastojmo upoznati i njegovu duhovnost. Posjedovao je bezazlenu narav, bio je jednostavan, znao je bez raspravljanja slušati i mlađe od sebe. Veoma je brižno pazio na svoje oči. Posjedovao je takvu krepost čednosti očiju koju bismo mi danas nazvali gotovo pretjeranom. Svetac se pak bojao da se preko neopreznosti u pogledima u njegovo srce ne bi ušuljao neprijatelj ljudske naravi i oteo mu njegovo duhovno blago. Samo tako možemo pravo shvatiti njegovo ljubomorno čuvanje očiju od svega onoga što smatraše ne samo opasnim već i nepotrebnim.

Svetac je bio i veliki poštovatelj i obdržavatelj siromaštva. Njegove su životne potrebe bile svedene na najmanju mjeru. Odjeća siromašna, ležaj više nego skroman, slamnjača i ništa drugo. Za pokoru se oštro bičevao, osobito petkom. Nikad nije jeo meso, jaja, mliječnih proizvoda ni voća. Krajnji isposnik. Hranio se povrćem, i to bijaše nezačinjeno. Postio je o kruhu i vodi ponedjeljkom, srijedom, petkom i subotom, a u Korizmi u sve dane osim nedjelje.

Hrabro je podnašao teške i stalne bolesti ne uzimajući lijeka ni sredstava za olakšanje, a i ne tužeći se nikome. Spavao bi samo tri do četiri sata. Sve slobodno vrijeme posvećivao je molitvi. Prije mise uvijek bi se ispovjedio. Toliko je pazio na čistoću savjesti. U svemu tome izbjegavao je brižno ono što bi upadalo u oči ili čak graničilo s nastranošću.

Pa ipak on, tako strog sa samim sobom, gotovo nemilosrdan asket, prema drugima bijaše sama dobrota. Prema subraći, prijateljima, pokornicima pokazivaše neobičnu učtivost, punu neke nadzemaljske vedrine. Njegovu su dobrohotnost naročito osjećali siromasi, patnici, gosti. U tome je bio divan i nenatkriljiv. Znao je u sebi spojiti ono što bi nam na prvi pogled izgledalo nespojivo: najveću strogost života s najvećom ljudskošću i dobrotom prema drugima. Nije, dakle, bio neki smrknuti asket, koji bi oko sebe ulijevao strah, već pokornik koji je zračio vedrinom i dobrotom. Eto, takav je bio duhovni profil sv. Nikole iz Tolentina. No upoznajmo se još i s nekim drugim konkretnim djelima ljubavi prema čovjeku koja su ga resila i koja dokazuju da je čovjek kao Božji stvor u njegovim očima uživao veliku cijenu.

Ljubav prema čovjeku pokazivao je sv. Nikola ovako. Sate i sate prosjedio je u ispovjedaonici slušajući ispovijedi jadnih grješnika, duša koje bijahu izmrcvarene nutarnjom patnjom, nemirom savjesti, paklom u srcu. U takva je srca kao djelitelj sakramenta Božjega milosrđa unosio mir i utjehu, nadu i ohrabrenje. Svetac bi u Korizmi u tome samaritanskom poslu ustrajao od zore pa sve do večernje ne uzimajući ni uobičajeni obrok.

Za dobro brata čovjeka obavljao je i službu propovjednika, ne govornika visokih i učenih riječi, već navještatelja Radosne vijesti, koji je govorio jednostavno, onako kako je to činio Isus. A kako je to činio Isus, lijepo piše duhovni pisac, isusovac JeanNicolas Grou (1731–1803): »Isus je ponizan učitelj koji, govoreći o najuzvišenijim predmetima, naučavaše ponizno i jednostavno; nije dopustio da se na njegovu licu ili u glasu osjeti samodostatnost i ponos. Znao se spustiti razini onih kojima je govorio te prilagoditi dometu njihova shvaćanja. Ako je u ono što je govorio stavljao težinu i autoritet, onda to nije bilo zato da bi u vrijednosti porastao on sam, već da bi objavio onoga u čije ime govoraše te da bi više utjecao na duše.« Sv. Nikola iz Tolentina u svome naviještanju Božje riječi imao je pred očima božanskog Učitelja i u tome se nastojao s njime suobličiti i poistovjetiti.

Za dobro kršćanske braće i sestara Nikola je bio i duhovni savjetnik i vođa mladeži, osobito one koja je tada imala mogućnost školovanja. Iako je po naravi bio blag, opet za dobro čovjeka, u raznim složenim društvenim problemima znao je veoma odlučno i živo posredovati. Imao je kršćansku i ljudsku samilost prema bijedi i patnji, a osobito onoj što su je neki iz stida pred društvom sakrivali. Takvima bi naročito rado pritjecao u pomoć. Zanimao se za sve društvene probleme svoga vremena i bio veoma osjetljiv prema njima. Bogatašima je dozivao u svijest društvenu funkciju njihova bogatstva i poticao ih da pritječu u pomoć onima koji ništa ne posjeduju.

Kod onih koji su malo posjedovali, a poput udovice iz Evanđelja i od toga malo dijelili, Nikola se divio njihovoj velikodušnosti, hvalio je i isticao pred drugima. Radije posjećivaše siromašnije nego bogatije. Pozive bogataša odbijaše prihvaćajući ih samo onda kad ih iz one osnovne uljudnosti ne bi mogao odbiti. Uz dopuštenje poglavara osnovao je i fond za pomoć siromasima. Eto, takvu brigu za čovjeka nalazimo u životu svetog Nikole iz Tolentina, a ona najbolje dokazuje koliku je vrijednost čovjek imao u njegovim očima.

Šest mjeseci prije smrti svetac je na osobit način doživljavao Božju blizinu. Kao da je već na ovoj zemlji imao predosjećaj one slave koja će se objaviti u nebu. Zato je često ponavljao Pavlove riječi: »Imam želju umrijeti i biti s Kristom« (Fil 1,23).

Kod nas sv. Nikola iz Tolentina niti je poznat niti štovan svetac. No nije tako nezapažen drugdje. Od XVI. do XVIII. stoljeća bio je jedan od najviše štovanih svetaca i u Europi i u obje Amerike. Nakon kanonizacije god 1446. njegovo se štovanje iz Italije proširilo u Španjolsku, Francusku, Belgiju, Njemačku, kasnije u Ameriku. Njemu u čast podignute su mnoge veoma lijepe crkve. Veoma se štovao u ovim gradovima: Tolentinu, Rimu, Veneciji, Gentu, Ypresu, Bruggeu, Kölnu, Bruxellesu, Louvainu, Antwerpenu, Münchenu. Mislim da svečev život, s kojim smo se u bitnim crtama upoznali, to štovanje i opravdava.

Spomenuli smo da je sv. Nikola iz Tolentina sve svoje slobodno vrijeme upotrebljavao za molitvu. Bio je velik molitelj. Mi smo u današnjoj užurbanosti uvijek u opasnosti da »ne imadnemo vremena za molitvu«, a što je za naš duhovni rast veoma štetno. Zato na koncu ovoga svetačkoga prikaza navedimo još riječi što ih o molitvi izreče genijalni Newman, a koje ćemo u svjetlu života današnjega sveca još bolje razumjeti te se njegovim molitvenim primjerom još revnije okoristiti.

Newman kaže: »Tko ne moli, zapravo se i ne služi svojim nebeskim građanskim pravom; on, iako baštinik nebeskoga kraljevstva, živi kao da bi bio samo pozemljar. A tko se jednim darom ne koristi, gubi ga. Tko se ne služi svojim glasom ili svojim udovima, gubi i raspoloživost nad njima te postaje nesposoban za svoj poziv. Isto je tako i s onim koji zanemaruje molitvu: on se više ne koristi svojim božanskim građanskim pravom te je na putu da sebe samoga pogubi.« Na taj način sam upropašćuje svoju ljudsku vrijednost.

9. rujan 2009.

Blaženi Francisco Gárate (1857-1929)

Ivan Pavao II. proglasio je 6. listopada 1985. skromnoga brata pomoćnika iz Družbe Isusove, Francisca Gáratea, blaženim. Taj sada blaženi brat bijaše drugo od sedmero djece jedne siromašne seljačke obitelji u blizini Azpeitije, nedaleko od dvorca Loyole u pokrajini Baskiji u Španjolskoj. Rodio se 3. veljače 1857. u pravoj potleušici. U dobi od 14 godina pošao je u Orduńu (Vizcaya) u isusovački kolegij “Nuestra Seńora de la Antigua”, ali ne kao đak već kao kućni pomoćnik. Siromaština ga je nagnala na to.
Promatrajući život isusovaca, pa i njihove časne braće, oduševio se za to zvanje te g. 1874. stupio u isusovački novicijat koji se tada za španjolske isusovce provincije Loyole, prognane iz domovine, nalazio u Poyannu, u južnoj Francuskoj.
Na Svijećnicu 1876. položio je prve redovničke zavjete te g. 1877. bio poslan u kolegij Santiago Apostolo u La Guardiji (Pontevedra). Ondje je zdušno i savjesno 10 godina vršio službu bolničara. Brinuo se za oboljele đake u kolegiju, a vršio je i službu sakristana. Njegovo suosjećanje, njegova revnost, susretljivost i ljubav prema bolesnicima, probudila je u brojnoj zajednici kolegija sveopće udivljenje te iskrenu simpatiju. Nakon što je na Veliku Gospu 1887. položio zadnje zavjete, bio je poslan 1888. za vratara u Kolegij za više nauke sveučilišta Deusto (Bilbao). U toj je službi ostao sve do svoje blažene smrti 9. rujna 1929.

Opširnije

Blaženi Francisco Gárate (1857–1929)

Ivan Pavao II. proglasio je 6. listopada 1985. skromnoga brata pomoćnika iz Družbe Isusove, Francisca Gáratea, blaženim. Taj sada blaženi brat bijaše drugo od sedmero djece jedne siromašne seljačke obitelji u blizini Azpeitije, nedaleko od dvorca Loyole u pokrajini Baskiji u Španjolskoj. Rodio se 3. veljače 1857. u pravoj potleušici. U dobi od 14 godina pošao je u Orduñu (Vizcaya) u isusovački kolegij »Nuestra Señora de la Antigua«, ali ne kao đak već kao kućni pomoćnik. Siromaština ga je nagnala na to.

Promatrajući život isusovaca, pa i njihove časne braće, oduševio se za to zvanje te g. 1874. stupio u isusovački novicijat koji se tada za španjolske isusovce provincije Loyole, prognane iz domovine, nalazio u Poyannu, u južnoj Francuskoj.

Na Svijećnicu 1876. položio je prve redovničke zavjete te g. 1877. bio poslan u kolegij Santiago Apostolo u La Guardiji (Pontevedra). Ondje je zdušno i savjesno 10 godina vršio službu bolničara. Brinuo se za oboljele đake u kolegiju, a vršio je i službu sakristana. Njegovo suosjećanje, njegova revnost, susretljivost i ljubav prema bolesnicima, probudila je u brojnoj zajednici kolegija sveopće udivljenje te iskrenu simpatiju. Nakon što je na Veliku Gospu 1887. položio zadnje zavjete, bio je poslan 1888. za vratara u Kolegij za više nauke sveučilišta Deusto (Bilbao). U toj je službi ostao sve do svoje blažene smrti 9. rujna 1929.

Kad je isusovački genenal, p. Vladimir Ledóchowski jednom zgodom opisivao glavne crte brata Gáratea, izrekao je ukratko ono što su svi uočavali i čemu su se divili. Koje su to crte? Evo ih: udivljenja vrijedna diskretnost, povjerljivost koju iskazivaše preko 41 godinu službe na vrlo izloženom mjestu jedne vrlo prometne porte kroz koju su prolazile osobe svake dobi i staleža, a koje su ga koji put stavljale i na tešku kušnju; zatim poniznost što se očitovala jednom upravo čarobnom nenametljivošću, napokon ljubav koja je brzo uočavala što je potrebno učiniti, ljubav susretljiva te uvijek na vrijeme na djelu.

Sve te vrline bijahu preduvjet da je vrijedni brat Gárate mogao danomice proživljavati svoju vrlo tešku svagdašnjicu. On je uvijek s istom prijaznošću, uvijek s istim smiješkom primao sve posjetitelje, i one bogate i one siromašne. S jednakom je srdačnošću postupao sa svima. Uvijek s istim marom, ne tužeći se ni jadikujući penjao se i spuštao stepeništima velikog Kolegija noseći poštu za patre i profesore ili za studente.

Brata Gáratea dobro je osobno poznavao i Pedre Arrupe, kasnije general Družbe Isusove, a nekoć student u Deustu. On je o njemu posvjedočio: »Brat Gárate je za svakoga imao prikladnu riječ, gestu, dobrotu, susretljivu pažnju; uvijek otvoren, prijateljski raspoložen, dobrohotan, pun počitanja prema svima. Pa ipak uza sve to, uvijek bijaše jednostavan i prirodan. U njemu nije bilo ništa namještena, ukočena, a pogotovo ne neke lakovjernosti.«

Nalazeći se na apostolskom putovanju po Španjolskoj Ivan Pavao II., došavši u zavičaj sv. Ignacija i sv. Franje Ksaverskog, rekao je: »Ovim svetim i blaženima, uzdignutima na čast oltara, utješno je pridružiti i toliku drugu vašu braću koja zbog svojih vrlina čekaju da Crkva službeno prizna njihovu svetost. U tom smislu milo mi je spomenuti da sam upravo prošlog 11. veljače imao radost proglašenja herojskog stupnja kreposti poniznog i dragog brata pomoćnika Francisca Gáratea, koji je umro prije 50 godina, a po rođenju je iz iste zemlje koja je vidjela rođenje vašeg svetog utemeljitelja Ignacija Loyole.« Papa je te pohvalne riječi izrekao 27. veljače 1982.

Evo još jedno dragocjeno svjedočanstvo! Navodi ga p. Domenico Mondrone. Kad je o. Pietro Boetto, kasniji kardinal i nadbiskup u Genovi, kao vizitator u ime Generala Družbe Isusove posjetio Deusto, bio je pod silnim dojmom kako je brat Gárate uspio toliku svoju zaposlenost povezati s istom tolikom smirenošću. Jednog mu je dana postavio pitanje: »Kako uspijete, dragi brate, svraćajući stalnu pozornost na tolike stvari, uvijek ostati tako smiren, ne gubeći nikada strpljivost?« Dobri je brat odgovorio: »Činim što bolje mogu da obavljam svoje poslove, a ostalo čini Gospodin koji može sve. S njegovom je pomoću sve lako i slatko jer služimo dobrom Gospodaru.«

Sveti Petar Claver, misionar (1580–1654)

U broj stvarno velikih misionara i velikih socijalnih radnika uopće valja, svakako, ubrojiti i sv. Petra Clavera, isusovca, apostola crnačkoga roblja u Kolumbiji. Njegov život i rad zadovoljava i najstroža mjerila istinskoga heroizma. Njega bez pretjerivanja, mirne duše, možemo nazivati herojem kršćanske samaritanske ljubavi. On je svojim služenjem robovima ispisao najljepše stranice djelotvorne ljubavi prema bližnjemu.

Petar Claver je sin Katalonije. Rodio se najvjerojatnije 25. lipnja 1580. u Verdu, u krilu dobre i duboko kršćanske radničke obitelji. Odgojen kršćanski, rano je počeo misliti na duhovni stalež. Prema tadašnjem običaju veoma mlad je na blagdan Bezgrješnog začeća 1594. primio kleričku tonzuru. Od godine 1596. započeo je s višim naukama na isusovačkom sveučilištu u Barceloni. Tamo je dobio zvanje za Družbu Isusovu pa je 7. kolovoza 1602. stupio u isusovački novicijat u Tarragoni. Dvije godine kasnije s velikom je pobožnošću i duhovnom utjehom položio prve redovničke zavjete.

Nakon toga je nastavio studij filozofije u kolegiju Montesión u Palmi, na otoku Mallorki. Kroz tri godine živio je ondje pod istim krovom sa svetim vratarom kolegija, bratom Alfonzom Rodriguezom, koji je na njega izvršio izvanredan utjecaj. Često je s njim razgovarao, govorio mu o svome misionarskom zvanju, a sveti ga je starac poticao na rad u misijama. Petar će kasnije priznati da su to bile najljepše godine njegova života.

Studij teologije Petar je završio u kolegiju Belèn u Barceloni. Još nije bio ni zaređen za svećenika kad ga poglavari odabraše za misiju Nova Granada u Kolumbiji. Pod dubokim dojmom brata Alfonza Rodrigueza Petar je, unatoč studiju teologije, više puta otklonio svećeničko dostojanstvo. Činio je to iz poniznosti. Na nagovor oca Alonsa de Sandovala, apostola crnačkoga roblja, koji je tražio pomoćnika, Petar se konačno god. 1616. dao zarediti. Tada mu je iz Rima pisao sam general o. Mucio Viteleschi ovako: »Briga za duhovnu pomoć i pouku crnaca zadatak je što ga ja visoko cijenim i smatram hvalevrijednim.«

Sveti Petar Claver za svoj veliki apostolat oboružao se dobro. Oružje mu se sastojalo u spremnosti na sve, u herojskoj poniznosti i ljubavi, u apsolutnoj poslušnosti prema Crkvi. Uz to je imao uza se kao učitelja oca Sandovala. Taj je čovjek sve do u naše dane ostao gotovo nepoznat, a ipak je činjenica da je on bio jedan od prvih apostola povijesti, a pogotovo crkvene, kome je do svijesti došla nepravda što se činila crncima, koje su lovili i prodavali kao radnu snagu. I upravo njemu valja zahvaliti za početak apostolata među crnim robovima u Cartageni, velikom lučkom gradu, kamo su dovodili robove iz Afrike. Za taj se apostolat iz Europe naročito zalagao nadbiskup Seville, don Pedro Castro y Quionones.

Petar Claver se od prvoga dana svoga rada svojski stavio na službu i raspolaganje crnim robovima, koji su ga zbog toga zavoljeli kao oca, a njegov je rad ispunjao udivljenjem i mnoge dobronamjerne bijelce. Revni je apostol u isusovačkome kolegiju u Cartageni u blizini porte izabrao izbicu u koju su mogli dolaziti crnci. Tu je imao svega: duhana, datula, šećera i stotinu drugih stvarčica za koje znaše da ih crnci vole. I to bi im davao, a s time i svoje srce. Robovi, s kojima se neljudski postupalo, imali su u njemu pravoga oca i najvjernijega prijatelja. Zato su običavali govoriti: »Pater Claver bi zapravo morao biti crnac jer nas jedan bijelac nikad ne bi znao tako ljubiti.«

A kad bi se koji brod, natovaren crnačkim robljem, približavao Cartageni, cijeli bi se grad pokrenuo. U tropskoj žegi čekali su »los Patronos« na svoju »robu«, da ustanove u kakvom je stanju. Među silnim mnoštvom u luci, koje nije mislilo da su i ti crnci ljudska bića, da su Božji stvorovi i Božja djeca, da su osobe koje bi morale uživati temeljna ljudska prava, dakle, i slobodu, našla su se dva čovjeka koja su na njih gledala onako kako je trebalo i koja su im najljudskije pristupala. Bili su to oci Sandoval i Claver. Na dan svoje profesije u travnju 1622. Petar Claver je svojim redovničkim zavjetima dodao još i taj da će raditi oko obraćenja crnaca. Tu je obvezu potpisao ovim riječima: »Petrus Claver, Aethiopum semper servus« – Petar Claver, zauvijek rob Etiopljana. Tim su imenom tada nazivali sve crnce.

Sveti je i revni apostol vodio statistiku o broju krštenja. Iz nje doznajemo da ih je imao preko 30.000. Svaki je pokršteni crnac kod krštenja dobio medalju koju bi nosio oko vrata, a to je ujedno bio vanjski znak da je kršćanin. U požrtvovnom radu oko crnaca u Cartageni Petar Claver je ustrajao 34 godine.

Njegov se apostolat nije zaustavio samo na krštenju. On je i dalje o pokrštenima vodio svestranu brigu. Među njima je promicao čestu pričest, a zbog toga je sate i sate prosjedio u ispovjedaonici marno ispovijedajući. Svojim je vjernicima usađivao u srce pobožnost prema Isusovoj muci, ranama i prema Raspetome. To je za njegove patnike bilo najbliže i najpotrebnije. Poticao ih je na pobožnost prema Gospi, a za crnce je osnovao i vodio Marijinu kongregaciju.

Uz taj veoma naporan rad, u vrlo teškoj i sumornoj klimi, Petar si je nadodavao još i druge dragovoljne pokore: postio je, po noći bdio i molio, živio u krajnjem siromaštvu, pristupao bolesnicima koji su zbog svojih rana strašno izgledali i ljudskoj naravi bili odbojni. Sv. Petar Claver se u svome duhovnome životu, uz razmatranje Evanđelja, hranio i duhovnim naukom sv. Bernarda, svoga učitelja sv. Alfonza Rodrigueza – čini se da je imao kod sebe bilježnicu s uputama što ih je od njega u mladosti primio – a zatim i spisima časnoga oca Luisa de la Puente.

Sv. Petar Claver je bio mistik u potpunom smislu. Gospodin ga je obdario i nekim izvanrednim darovima: lakoćom da čita u ljudskim srcima, darom proroštva i ozdravljenja bolesnika. Ostao je svjež i dorastao svome poslu sve do u starost. Sve je probleme znao energično rješavati te nije ustuknuo ni pred kakvom poteškoćom.

Kad se god. 1651. razbolio, prikazivao je sve svoje molitve i patnje za ljude crne rase. Za njih je radio i žrtvovao se. Njima je ostao vjeran i na bolesničkoj postelji, na njih je mislio do posljednjega časa. Nije čudo da je 8. rujna 1654. cijeli grad Cartagena bio potresen njegovom smrću. Blaženim je proglašen god. 1851., a papa Leon XII. proglasio ga je svetim 15. siječnja 1888. zajedno s njegovim duhovnim učiteljem Alfonzom Rodriguezom. Isti ga je Papa proglasio »univerzalnim zaštitnikom misija među crncima«.

8. rujan 2009.

Mala Gospa

Danas slavimo rođendan toga divnoga Božjega hrama, rođendan Bogomajke, presvete Bogorodice Blažene Djevice Marije.
Nju su u Starom zavjetu pretkazali i navijestili Bogom nadahnuti pisci i proroci. Ona ima svoju povijest daleko prije svoga rođenja. Ona je zapisana već na prvim stranicama Svetoga pisma. Nakon pada praroditelja u grijeh Bog im se ukazuje, prekorava ih zbog neposlušnosti i tjera ih iz raja. A zatim Bog sam govori zmiji – zavodniku: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (Post 3,15). Drugi vatikanski sabor izričito uči da je Marija proročki označena u tome obećanju o pobjedi nad zmijom, a koje bi dano našim praroditeljima pošto su sagriješili (usp. Lumen gentium, br. 55).
Mariju naviješta prorok Izaija kad govori o znaku Emanuela. “Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!” (Iz 7,14).
Isto tako prorok Mihej, govoreći o nevolji i slavi doma Davidova, kaže: “Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi” (Mih 5,2).
Drugi vatikanski sabor uči: “S Marijom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova Ekonomija, kad je Sin Božji od nje uzeo ljudsku narav, da otajstvima svoga tijela oslobodi čovjeka od grijeha.”
Marija je Božje remek-djelo, pretkazano unaprijed tolikim slikama, simbolima i usporedbama.

Miris je haljina tvojih kao miris libanski.
Ti si vrt zatvoren,
sestro moja, nevjesto,
vrt zatvoren i zdenac zapečaćen.
Mladice su tvoje vrt mogranja
pun biranih plodova:
nard i šafran,
mirisna trska met,
sa svim stabljikama tamjanovim,
smirna i aloj s najboljim mirisima.
(Pjesma nad pjesmama 4,10-14)

Na Mariju, Crkva u prenesenom značenju primjenjuje i ove divne Sirahove slike:

Uzrastoh kao cedar na Libanu
i kao čempres na gori Hermonu.
Uzrastoh kao palma u Engadu
i kao ružičnjaci u Jerihonu.
Kao divna maslina u dolini,
uzrastoh kao makljen
nad vodama.
Rasuh miomiris svoj kao cimet
i drvo bagremovo,
i zamirisah mirisom kao smirna
izabrana,
kao galban, oniks i stakte,
i kao vonj tamjanov u šatoru.
Raširih grane svoje kao terebinta,
i grane su moje divne i ljupke.
Propupah kao trs mladicama ljupkim,
i cvjetovi su moji porod slave i bogatstvu.
(Sir 24,13-17)

Velike su starozavjetne žene Debora, Judita, Estera bile također Marijine slike, slike one koja će nam roditi Spasitelja i osloboditelja od zla. Zato nas Crkva danas poziva: “Radosno svetkujmo Rođenje Blažene Marije Djevice: iz nje se rodilo Sunce pravde, Krist Bog naš!” (Ulazna pjesma). To sunce će zasjati siromašnima, neznatnima, potlačenima, onima koji su progonjeni zbog pravednosti.
Njezino je rođenje, doista, navijestilo radost cijelom svijetu. Tu radost Crkva danas na Malu Gospu u svom bogoslužju naviješta svijetu. U Pripjevnom psalmu kliče: Radujem se u Gospodinu, radujem! Ja se u tvoju dobrotu uzdam, nek mi se srce raduje spasenju tvome! Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro, pjevat ću imenu Gospodina Svevišnjega! (Ps 13).
A svoje bogoslužje na današnji dan u popričesnoj molitvi Crkva ovako sažima: “Klicala, Gospodine tvoja Crkva, okrijepljena svetim otajstvima i obradovana Rođenjem blažene Marije Djevice, koja svemu svijetu bijaše nada i zora spasenja!”

Opširnije

Mala Gospa

Milansku katedralu nazivaju osmim svjetskim čudom. I s pravom! Kakve se sve divote umjetnosti kriju u njezinim najčistijim linijama, u onim gigantskim lukovima, u onoj šumi bijelih tornjića, stupova, kapitela! A nad veličanstvenim pročeljem nad glavnim vratima stoje u broncu urezane dvije latinske riječi: »Mariae nascenti« – Marijinu rođenju ili Maloj Gospi u čast.

Istina je da je milanska katedrala čudo ljepote. No ta je katedrala samo blijeda slika jednoga neusporedivo ljepšega, veličanstvenijega i savršenijega hrama, koji se naziva Marija, te koji je remekdjelo Božje svemoći, mudrosti i ljubavi. Danas slavimo rođendan toga divnoga Božjega hrama, rođendan Bogomajke, presvete Bogorodice Blažene Djevice Marije.

Nju su u Starom zavjetu pretkazali i navijestili Bogom nadahnuti pisci i proroci. Ona ima svoju povijest daleko prije svoga rođenja. Ona je zapisana već na prvim stranicama Svetoga pisma. Nakon pada praroditelja u grijeh Bog im se ukazuje, prekorava ih zbog neposlušnosti i tjera ih iz raja. A zatim Bog sam govori zmiji – zavodniku: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu« (Post 3,15). Drugi vatikanski sabor izričito uči da je Marija proročki označena u tome obećanju o pobjedi nad zmijom, a koje bi dano našim praroditeljima pošto su sagriješili (usp. Lumen gentium, br. 55).

Mariju naviješta prorok Izaija kad govori o znaku Emanuela. »Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!« (Iz 7,14).

Isto tako prorok Mihej, govoreći o nevolji i slavi doma Davidova, kaže: »Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi« (Mih 5,2).

Drugi vatikanski sabor uči: »S Marijom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova Ekonomija, kad je Sin Božji od nje uzeo ljudsku narav, da otajstvima svoga tijela oslobodi čovjeka od grijeha.«

Marija je Božje remekdjelo, pretkazano unaprijed tolikim slikama, simbolima i usporedbama.

Miris je haljina tvojih kao miris libanski.

Ti si vrt zatvoren,

sestro moja, nevjesto,

vrt zatvoren i zdenac zapečaćen.

Mladice su tvoje vrt mogranja

pun biranih plodova:

nard i šafran,

mirisna trska met,

sa svim stabljikama tamjanovim,

smirna i aloj s najboljim mirisima.

(Pjesma nad pjesmama 4,10–14)

Na Mariju, Crkva u prenesenom značenju primjenjuje i ove divne Sirahove slike:

Uzrastoh kao cedar na Libanu

i kao čempres na gori Hermonu.

Uzrastoh kao palma u Engadu

i kao ružičnjaci u Jerihonu.

Kao divna maslina u dolini,

uzrastoh kao makljen

nad vodama.

Rasuh miomiris svoj kao cimet

i drvo bagremovo,

i zamirisah mirisom kao smirna

izabrana,

kao galban, oniks i stakte,

i kao vonj tamjanov u šatoru.

Raširih grane svoje kao terebinta,

i grane su moje divne i ljupke.

Propupah kao trs mladicama ljupkim,

i cvjetovi su moji porod slave i bogatstvu.

(Sir 24,13–17)

Velike su starozavjetne žene Debora, Judita, Estera bile također Marijine slike, slike one koja će nam roditi Spasitelja i osloboditelja od zla. Zato nas Crkva danas poziva: »Radosno svetkujmo Rođenje Blažene Marije Djevice: iz nje se rodilo Sunce pravde, Krist Bog naš!« (Ulazna pjesma). To sunce će zasjati siromašnima, neznatnima, potlačenima, onima koji su progonjeni zbog pravednosti.

Mariju su pretkazivale i one žene koje su u Starom zavjetu tugovale zbog svoje djece: Hagara, Resfa, Noemi. Pretkazivale su nju koja će kao Majka boli stajati pod križem svoga Sina.

U prenesenom su smislu u Starom zavjetu Marijini simboli i ovi:

Noina arka, koja nam prikazuje Mariju koja je sačuvala sjeme duhovnoga svijeta.

Gorući grm, koji predstavlja Mariju, koja će postati majka, a da pri tom ne izgubi svoga djevičanstva.

Aronov štap, Marijina slika, u kojoj ona, postavši plodna, ništa ne izgubi od svoga sjaja, sačuvavši i cvijet i plod.

U Gideonovu je runu Marija prikazana kao ona koja će primiti u sebe nebesku rosu, tj. Pravednika, Spasitelja, Krista.

Njezino je rođenje, doista, navijestilo radost cijelom svijetu. Tu radost Crkva danas na Malu Gospu u svom bogoslužju naviješta svijetu. U Pripjevnom psalmu kliče: Radujem se u Gospodinu, radujem! Ja se u tvoju dobrotu uzdam, nek mi se srce raduje spasenju tvome! Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro, pjevat ću imenu Gospodina Svevišnjega! (Ps 13).

A svoje bogoslužje na današnji dan u popričesnoj molitvi Crkva ovako sažima: »Klicala, Gospodine tvoja Crkva, okrijepljena svetim otajstvima i obradovana Rođenjem blažene Marije Djevice, koja svemu svijetu bijaše nada i zora spasenja!«

Čitanje pak u Časoslovu Božjeg naroda iz Govora svetoga Andrije, kretskog biskupa, ovako završava: »Neka, dakle, sve stvoreno pjeva i pleše, te pridonese štogod prikladno proslavi ovog dana. Danas neka je zajedničko slavlje za ono što je nebesko i što je zemaljsko i neka skupa slavi svečanost što god je povezano na svijetu i iznad njega. Na današnji dan je, naime, Stvoritelju svega sagrađen stvoreni hram. Neka stvorenje na nov i dostojan način pripremi Stvoritelju novo gostoljublje.«

Blaženi Frédéric Ozanam (1813–1853)

Papa Ivan Pavao II. je prigodom 12. svjetskog dana mladeži u Parizu (18. do 24. kolovoza 1997.) proglasio blaženim Frédérica Ozanama, francuskog katoličkog laika iz prošlog stoljeća. Bl. Frédéric Ozanam, učenjak, vjernik, osnivač karitativnog udruženja Konferencija sv. Vinka Paulskog, imao je povremeno teške vjerske sumnje. One su ga više mučile nego što bi bile svojevoljne. U teškim je časovima pošao u crkvu. Sveta jutarnja tišina u crkvi djelovala je na njega vrlo pozitivno. Smirivala bi ga. Vjernici su pristupali k pričesnoj klupi i pobožno primali svetu pričest. Ozanam među pričesnicima zapazi duboko u molitvu zadubljena muža koji nije skidao pogleda s oltara. U ruci je držao krunicu. Tko je taj tako pobožni čovjek? To je André Marie Ampère (1775–1836), učenjak na području elektrike. Poslije njegove smrti u njegovu su se dnevniku našli zabilježeni dani kad je kod mise pristupio i pričesti.

Vidjevši tog velikog čovjeka na pričesnoj ogradi, vidjevši njegovo ponašanje, u Ozanamovu se dušu vratio mir. Često je znao reći: »Krunica u Ampèrovim rukama više me ganula nego tisuću propovijedi.« A u jednom od Ozanamovih pisama od 16. lipnja 1852., dakle, malo prije njegove smrti stoji i ovo: »Najbolji je način kako korisno upotrijebiti vrijeme da ujutro žrtvujemo pola sata za svetu misu.« Mi smo danas u tom pogledu u boljoj situaciji jer onda nije bilo večernje mise, a sada je imamo svaki dan.

A sada se barem letimično upoznajmo s divnim i simpatičnim likom novog blaženika, Frédérica Ozanama! Ako ga barem malo upoznamo, odmah ćemo ga osjetiti i doživjeti kao prijatelja i velikog dobročinitelja patničkog čovječanstva. O tome svjedoči njegovo veliko socijalnokaritativno djelo Konferencija sv. Vinka, koju je osnovao g. 1833. kao student kome tada bijaše tek 20 godina. On je već tada osjetio da ne može biti autentičan vjernik, kršćanin i katolik, ako konkretnom akcijom ne pomaže braću u nevolji. Uočio je da je to najbolji i najuvjerljiviji i najvjerodostojniji apostolat što ga može činiti i propagirati. Bogu hvala, njegovo je djelo i danas živo i blagotvorno jer broji 38.000 jedinica Konferencijâ sv. Vinka u 107 zemalja. Njihovi članovi ne samo da pomažu socijalno ugroženima, nego stavljaju naglasak i na osobne kontakte s potrebnima i to od čovjeka do čovjeka.

Antoine Frédéric rodio se 23. travnja 1813. u Milanu, gdje mu je otac JeanAntoine bio liječnik. Bio je peto dijete svojih roditelja. Oni su imali čak četrnaestero djece od kojih je jedanaestero umrlo brzo nakon rođenja ili u mladenačkoj dobi. Preživjelo je samo troje: Alphonse, koji postade svećenik, naš Frédéric, koji postade sveučilišni profesor, i najmlađi Charles, koji postade liječnik kao i otac mu. Frédéric je bio kršten u crkvi Santa Maria dei Servi. Milano bijaše samo vrlo kratka postaja njegova života. G. 1815., kad je Napoleon, osvajač velikih dijelova Europe, bio poražen, obitelj se Ozanam vratila u Lyon. Iako je Frédéric u Milanu proživio samo najranije djetinjstvo, kasnije je bio vrlo sklon talijanskoj kulturi. U obitelji je primio solidan kršćanski odgoj te smisao za bližnje, osobito bolesnike.

Mladi nadareni dečko Frédéric svršio je 1822–1829. gimnaziju u Kraljevskom kolegiju u Lyonu. Victor Conzemius piše o njemu: »Ozanam je bio neobično briljantan đak Kraljevske gimnazije u Lyonu. Darovitost i ambicija bijahu u njemu jednakomjerno podijeljeni. Već je kao petnaestogodišnjak pokazivao izrazitu literarnu nadarenost. Surađivao je u listu L’Abeille (Pčela).«

U rješavanju njegovih nutarnjih kriza, osobito vjerskih, pomogao je Ozanamu i njegov učitelj filozofije Abbé Noirot. On je – kako priznaje sam bl. Ozanam – »u moj misaoni svijet uveo red i svjetlo. Od tada je moja vjera bila utvrđena.« Nakon mature Ozanam je g. 1829–1830. u jednom odvjetničkom uredu. G. 1831–1838. studirao je u Parizu pravo i književnost. Ex privata diligentia – vlastitom inicijativom – proučavao je povijest religija te latinski, grčki i hebrejski jezik da bi bolje proučio europsku literaturu srednjeg vijeka. Dao se i na studij glavnih europskih živih jezika.

U Parizu se upoznao i povezao s katoličkim krugovima. Pohađao je Montalembertove salone. Grof CharlesForbesRené de Montalembert (1810–1870), pisac poznatog povijesnog djela Les Moines d’Occident depuis Saint Benoit jusqu’à Saint Bernard (Monasi Zapada nakon sv. Benedikta do sv. Bernarda, 5 svezaka), pripadao je krugu tzv. demokratskih ili liberalnih katolika koji su u svom listu L’Avenir (1830/31) branili bezuvjetnu političku slobodu naroda te nužnost rastave Crkve i države. Takvo je mišljenje papa Grgur XVI. osudio svojom enciklikom Mirari Vos od 15. kolovoza 1832. Ozanam je u Parizu upoznao i Chateaubrianda (1768–1848), slavnog pisca djela Génie du Christianisme (1802), zatim pjesnika Lamartina te čitav niz mladih ljudi tadašnjeg pariškog intelektualnog društva.

U siječnju 1834. pisao je jednom svom pouzdanom prijatelju: »U ovom času osjećam jednu od najvećih briga svoga života, nesigurnost svog poziva. Neka to ostane među nama… Ovih dana završavam studij prava te moram izabrati jedan od dvaju putova, moram pružiti svoju ruku u izbornu urnu: Hoću li izvući bijelo ili crno?«

Na vani se od takva stanja u bl. Ozanamu nije ništa primjećivalo. On je pred svojim kolegama studentima izgledao kao čovjek pun ideja, jasno opredijeljen prema cilju svoga života, nastrojen pomalo »štreberski«, kao onaj koji je shvatio kako sve svoje energije valja upraviti prema svom životnom cilju.

S katoličke su strane tadašnje Francuske u njezinoj religioznoj povijesti dvije ustanove ostavile duboke tragove: Conférences de NotreDame de Paris, glasovite konferencije s propovjedaonice pariške katedrale, te Conférences de Charité, iz kojih su proizašle Konferencije sv. Vinka Paulskog, s kojima je kao njihov pokretač bio vezan upravo blaženi Ozanam. To svjedoči kako je u francuskom katolicizmu imao značajan utjecaj koji se proširio i daleko izvan granica Francuske te živi još i danas.

Victor Conzemius, danas poznati učenjak, profesor moderne i crkvene povijesti, pisac vrijednih djela, u svom kratkom životopisu bl. F. Ozanama piše ovo: »Konferencije u Notre Dame u Parizu pokrenute su na želju studenata koji su željeli produbiti svoju religioznoduhovnu obrazovanost. Zato je bilo potrebno pokrenuti niz propovijedi u katedrali Notre Dame u Parizu u kojima će govornički obrazovan teolog zauzimati stav prema problemima svog doba. Molbu je za to sastavio sam Ozanam te je odnio pariškom nadbiskupu. Taj možda odmah nije ni shvatio o čemu se zapravo radi te je bio iznenađen žarom za vjersku izobrazbu studenata. Sljedeće je godine Lacordaire, u nevjeri odrastao pravnik koji se u krugu de Lamennaisa opet našao u Crkvi, stajao na propovjedaonici katedrale Notre Dame u Parizu te afirmirao svoju slavu kao prvak propovjednika tadašnje Francuske. U Korizmi su ti ciklusi propovijedi u Notre Dame u Parizu postali tradicija sve do naših dana.« Značajno je da na početku te slavne i vrijedne tradicije stoji mladi revni student Ozanam. A isto vrijedi i za Konferencije sv. Vinka. Tada bijaše pariški nadbiskup de Quelen.

Kad je Ozanam osnivao Konferencije sv. Vinka nije imao ni nakane a ni pojma da bi od njih učinio jedno međunarodno ili čak svjetsko udruženje. No već je u najranijoj mladosti sanjao kako bi za Crkvu učinio nešto veliko što bi pripomoglo njezinoj duhovnoj obnovi. Mislio je to učiniti sa studentima koji se ne zadovoljavaju samo svojim studijem, nego koji uz to žele učiniti i nešto više; zato je dao poticaj da se studenti susreću sa stvarnim životom u tadašnjem društvu. Oni su s katedri na Sorboni čuli mnogo niskih udaraca na račun Crkve. Trebalo je na to odmjereno i uvjerljivo odgovarati. A to će biti preko konkretne, organizirane brige za one na rubu društva, za siromahe i nezbrinute. Samo takvo nešto bit će uspješan ustuk raznim debatnim klubovima u kojima se napadalo vjeru i Crkvu na onaj tada standardni način: »Crkva današnjem čovjeku nema više ništa ponuditi, ona pripada prošlosti.«

Blaženika je zahvatila misao jednog njegova prijatelja da svi planovi oko poboljšavanja svijeta, a Crkva je za to najpozvanija, neće ništa pridonijeti ako ostanu samo pri praznim razgovorima i debatama. Od tog oni što stanuju po pariškim mansardama i podrumima blistavih palača neće ništa imati. Imat će jedino ako kršćani budu ozbiljno shvatili i oživotvorili Isusove riječi: »Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste!« Isusovi se učenici neće suditi po njihovim lijepim riječima i samo po čistom pravovjerju, nego po onome što piše sv. Jakov: »Što koristi, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Vjera, ako nema djelâ, mrtva je u sebi…«

Isusova prispodoba o milosrdnom Samaritancu postade program mladim studentima u njihovu zalaganju za siromahe, a sv. Vinko Paulski, veliki strateg kršćanskog bratstva, postade zaštitnik velike inicijative Konferencija sv. Vinka.

Ozanam je 30. travnja 1836. postigao doktorat, a u prosincu 1839. povjerena mu je bila profesura komercijalnog prava u Lyonu. Međutim, on nije napustio drage mu studije jezika; uz klasične europske jezike naučio je i njemački, engleski i španjolski jezik. Postao je tako svestrani intelektualac. Osim njegova materinjeg francuskog jezika bio mu je najdraži talijanski. Štoviše, za doktorat iz literature obradio je temu: Filozofija Dantea Alighierija. Već samo to po sebi govori koliko mu je bilo stalo da uđe u tajne najvećih literarnih i misaonih ostvarenja Europe.

Ovako oboružan bogatim znanjem Ozanam je mogao poslušati svog prijatelj Cousina da se natječe za mjesto na Sorboni. To je urodilo plodom pa je najprije postao suplent Klaudija Fauriela za strane knjževnosti. Započeo je s predavanjima o generalnim značajkama njemačke književnosti u srednjem vijeku. Po smrti K. Fauriela, a na prijedlog akademskog vijeća, postao je redoviti profesor. Bio je to vrlo brz uspon na jednom od najuglednijih sveučilišta u Europi, pa i u svijetu.

Dana 23. lipnja 1841. oženio je Amélie Soulacroix. Vjenčanje se obavilo u crkvi Saint Nizier u Lyonu. U tom se braku rodila jedna djevojčica.

Negdašnji rektor visokog učilišta Lateranuma u Rimu, Pio Paschini, piše u Katoličkoj enciklopediji o bl. Ozanamu ovako: »Uvjereni i praktični vjernik nije nikad porekao duh snošljivosti (tolerancije), ni u susretima ni u spisima tako da su ga oni odviše revni sumnjičili da li je on još pravovjeran? Ozanam je zbog toga prekoravao uskogrudnu i nasilnu politiku nekih katoličkih novina. Burne godine 1848. živo je sudjelovao u gibanjima onog vremena zalažući se u prilog javnih sloboda, uvjeren u mogućnost kršćanske demokracije kao sredstva političkog napretka, vjerujući da Bog vodi ovaj svijet.«

Bl. Ozanam bijaše čovjek prilično krhka zdravlja, no ipak se nije odrekao svestranog rada i zalaganja. O tome između ostaloga rječito svjedoče njegova pisana djela. Svoju publicističku aktivnost započeo je s djelom Reflexions sur la doctrine de SaintSimon (Refleksije o naučavanju SaintSimona, 1831). Djelo je bilo napisano kao odgovor na propagandu santsimonista. SaintSimon je bio promicatelj tzv. »kritičkoutopijskog socijalizma i komunizma«. Inače je Ozanam pisao o vrlo aktualnim temama: o dobrima Crkve, o budizmu, o podrijetlu socijalizma, o komercijalnom pravu. No njegovo je specifično polje znanstvenog rada bio srednji vijek. On je bio, za razliku od nekih romantika, odmjeren prema srednjem vijeku. No jer je to razdoblje povijesti enciklopedistički krug na čelu s Voltairom prikazivao kao razdoblje mraka, svojatajući za sebe doba prosvjetiteljstva kao jedinog sustava koji će čovječanstvu donositi svjetlo i napredak, Ozanam se dao na posao da prikaže srednji vijek onakvim kakav je doista bio, a to je bilo jedino moguće solidnim proukama i objektivnim rezultatima jednog visokog i solidnog intelektualca.

Bl. Ozanam je na tom polju započeo najprije s djelima o zalazu Rimskog Carstva, a onda sa seobom narodâ, kojom su dominirali barbari. Napisao je studiju o tom razdoblju pod naslovom La civilisation au cinquième siècle (Civilizacija u petom stoljeću). To je djelo nastalo iz 21 predavanja na Sorboni. Objavio ga je poslije Ozanamove smrti njegov veliki prijatelj Ampère.

Po tematici i kronološki slijede ova Ozanamova povijesna djela: La civilisation chrétienne chez les Francs (Kršćanska civilizacija kod Franaka), Les Germains avant le christianisme (Germani prije kršćanstva).

Druga je skupina Ozanamovih povijesnih djela posvećena razdoblju koje se obično naziva »Duecento italiano« (Talijansko XIII. stoljeće, g. 1200–1300). To je na području duhovnosti, likovne umjetnosti, kulture uopće – zlatno doba. Već sami naslovi djelâ posvećenih tom razdoblju jasno govore o čemu je riječ. Razumjet će ih samo duhovi kakav bijaše upravo Ozanam i zato je baš on bio najpozvaniji da opiše talijanski »Duecento«. Les poètes franciscains en Italie au XIIIe siècle (Franjevački pjesnici u Italiji u XIII. stoljeću); Des sources poètiques de la Divine Comédie (Pjesnički izvori Božanstvene komedije); Dante et la philosophie catholique au XIIIe siecle (Dante i katolička filozofija u XIII. stoljeću); Un pelègrinage aux pays du Cid (Hodočašće u zemlju Cida). Cid, tj. Ruy Diaz, ime je idealiziranog španjolskog narodnog junaka. Legenda i narodna mašta prikazala ga je kao čovjeka čistog rodoljublja, rijetke plemenitosti i velikodušnosti, prelazeći šutke preko njegovih pogrješaka i sjena. Njega nije slavila i veličala samo pučka mašta, nego njegovim su se likom bavila i velika imena svjetske literature kao: Corneille, Victor Hugo, J. M. de Héredia, Herder, a nije ga, pišući o srednjem vijeku, mogao mimoići ni Ozanam. Vrlo je vrijedno Ozanamovo djelo Les deux chanceliers d’Angleterre (Dva kancelara Engleske). Djelo je majstorski obrađena paralela između Tome Becketa i Bakona Verulamskog.

Ozanam je mnogo putovao pa je i na taj način mogao doći do raznih saznanja o europskom srednjovjekovlju. Njemu, otvorenom za sve što je lijepo i kulturno, mnogo su govorile velebne srednjovjekovne katedrale, crkve, palače, galerije. I tako se on već po naravi duhovno veoma bogat još više obogaćivao. S posebnim je zanosom proputovao Italijom, zemljom neopisivo bogatom monumentalnim spomenicima najviše vrijednosti, ali isto tako i vrijednom literaturom. Ozanam je g. 1853. postao članom poznate talijanske akademije Academia Trusca. Članstvo su mu pribavile njegove vrlo kvalitetne studije o Danteu te o franjevaštvu.

Međutim, među svim Blaženikovim ostvarenjima možemo reći da su Konferencije sv. Vinka ostale žive i djelotvorne sve do danas. On je po njima postao velik promicatelj socijalne pravde te borac za malog, ugroženog čovjeka. Tim udrugama napisao je najljepše stranice kršćanske djelotvorne ljubavi, pretvorio u trajna djela Pavlovu Himnu ljubavi iz 13. poglavlja Prve poslanice Korinćanima. Zato i o tome još nekoliko riječi, a izreći će ih već citirani Pio Paschini.

»G. 1833. Ozanam se upisao u Konferencije povijesti i filozofije koje je godinu dana ranije osnovao Bailly kao sastanke za studij i raspravu. Iz tih su se Konferencija u svibnju 1833. počele razvijati i Konferencije sv. Vinka Paulskog i to nastojanjem Ozanama i njegovih sedam drugova, kao uspješno sredstvo kršćanske propagande prigodom jedne vrlo žive diskusije s mladim nevjernicima koji, dopuštajući da je kršćanska vjera u prošlosti bila veoma zaslužna za karitativnu djelatnost, vide da je sada sve mrtvo jer kršćani ne čine nešto što bi moglo pokazati djelatnu vjeru. I osmorica drugova odlučiše da će posjećivati siromahe u njihovim stanovima, a na svojim će sjednicama nakon uvodne molitve i duhovnog štiva dati račun o svojim posjetima, određivat će dobra što će ih dijeliti te završiti sa skromnim prikupljanjem priloga. Sve to bijaše odlično sredstvo za stvaranje kontakta s najbjednijim slojevima tadašnjeg društva i pomoć u njihovim trenutnim potrebama. U stvari je svatko imao svoju obitelj koju je posjećivao i pomagao. G. 1834. članova Konferencija sv. Vinka bilo je 100 pa se osjetila potreba da se podijele. Članova je bivalo sve više i više pa ih je g. 1851. u Francuskoj bilo već 450 skupina. Ostale su se Konferencije osnivale po Europi i Americi. Članovi su uvijek bili laici. Moto im je bio: ’Ne djelovati da postanu vidljivi nego dopustiti da budu vidljivi.’ Ozanam je tim Konferencijama bio neumoran promicatelj kršćanske ljubavi gdje god se nalazio na svojim putovanjima, sve do predvečerja svoje smrti. Kao vicepredsjednik bio je i član središnjeg vijeća Konferencija koje imaše kao zadatak koordinirati svu aktivnost te nastojati da se kod članova zadrži dobar duh. Može se mirne duše reći da Ozanam nije bio samo osnivač tog velebnog dobrotvornog djela, nego i njegova duša. Samo čovjek velika srca mogao je u svom kratkom životu tako nešto ostvariti.

Pisana Blaženikova djela g. 1856. sabrana su u 8 svezaka; prethodi im njegova biografija koju je napisao slavni dominikanac Lacordair. Navest ćemo kratko još nekoliko biografskih podataka. G. 1847. Ozanam je postao dopisni član Bavarske akademije znanosti. G. 1848. preuzeo je uredništvo katoličkog liberalnog časopisa L’Ere Nouvelle (Novo doba). G. 1849. dobiva nagradu Francuske akademije “Gobert”. Godine 1852. iz zdravstvenih razloga daje ostavku profesure na Sorboni. U tom je razdoblju proputovao Engleskom i Španjolskom, a g. 1853. po četvrti i posljednji put njemu tako dragom Italijom. Tada je bio primljen u treći svjetovni red sv. Franje Asiškog. Iste godine, na blagdan Male Gospe, 8. rujna, Ozanam umire u najboljoj životnoj dobi te prelazi u vječnost po nagradu koju je svojim životom i djelima pravedno zaslužio. Mogli bismo postaviti pitanje: koliko bi još zaslužio da je dulje poživio? – No bolje je dužinu života prepustiti onomu koji je svakome pripravio vječni život. Ozanam ga je zaslužio, a g. 1954. u Rimu je pokrenut postupak za njegovo proglašenje blaženim. Tko je upoznao njegov život, sigurno će se veseliti njegovoj beatifikaciji jer je taj život vrlo rječit te ima i danas mnogo toga reći.

Bl. Ozanam je kao sveučilišni profesor svako jutro od 8 do 10 sati običavao svojim studentima biti na raspolaganju. Prijateljski je primao svoje posjetitelje ih strpljivo saslušavao. Leonce Curnier svjedoči o njemu: »Nije mu se moglo približiti, a da se ne postane boljim. Bogatstvo se njegova duha i srca očitovalo u skromnoj jednostavnosti.« Tko ne bi volio takva čovjeka, tko ga ne bi želio više upoznati? On je ostvario vrhovni ideal da bude izvanredno lijepa slika Božja na koju smo svi stvoreni. Njegovi životopisci, među njima i ugledni Gisbert Kranz, napominju da nije bio blag po naravi, naprotiv, ali je svoju narav izgradio i dotjerao da je bio onakav kakvim su ga njegovi studenti i drugi doživljavali.

»Na muci se poznaju junaci« – kaže narodna poslovica. Blaženi Frédéric Ozanam je to i pokazao. Gisbert Kranz u tom smislu navodi kako je u zadnjim godinama života davao dojam ne slomljena čovjeka, već duševno još uvijek krepka. Premda su mu teške bubrežne muke zadavale jake boli – koji su to sami prepatili najbolje to znadu – i lomile mu tijelo, njegov je duh ostao uvijek živ i elastičan. On je u profesuri izdržao sve dok je mogao. Kad su mu prijatelji već prije savjetovali da se zahvali na tom poslu, odgovorio je: »Nipošto, ja moram vršiti svoju dužnost! Što vi mislite o jednom vojniku koji se boji rovova ili koji zbog straha od smrti bježi s bojnog polja. Ja moram ostati na svom mjestu i ondje pasti, gdje moram i umrijeti.«

Njegova supruga, koja ga je dvorila, pisala je prijateljima: »Bog ga po svoj prilici hoće još pročistiti, prije nego ga uzme k sebi. Što je njegovo tijelo po patnjama bivalo slabije, to je više rasla i razvijala se njegova duša. Nikad njegovo srce nije bilo osjećajnije, nikad duh živahniji. Nijedne riječi tužbe! Dnevno je čitao Bibliju te na papiriće bilježio ono što ga je više tješilo. Kasnije su se ti listići skupili za lijepu knjigu Knjiga za bolesnike. Knjiga je zaključena njegovom molitvom: »Dolazim, Gospodine, kad me pozoveš. Hoćeš li mi za dane, što ću ih prikovan za krevet još proživjeti, makar bili i prekratki, omogućiti da Ti svaki dan zahvaljujem za one dane što sam ih proživio. Pa kako su ovo posljednji reci što sam ih ikad napisao, onda neka budu pjev hvale Božjoj dobroti.«

Odličan poznavalac i životopisac bl. Frédérica Ozanama, Luksemburžanin Victor Conzemius (rođ. 1929), svoj je kratak, vrlo suvremen i informativan životopis ovog velikog junaka duha zaključio fantastičnom porukom: »Frédéric Ozanam pripada cijeloj Crkvi (ne samo onoj u Francuskoj). On je zaštitnik mnogih zaboravljenih istina. On nije vjeru i znanost među sobom rastavljao, ni bazičnu crkvu onoj hijerarhijskoj suprotstavljao, nije Isusa Krista iskorištavao protiv hijerarhije, nije žurnalizam izvrgavao ruglu kao istočni grijeh akademičara, nije konkretni bratski čin oblatio kao zapreku reforme strukturâ.«

Victor Conzemius, hvaleći Ozanamovu spremnost na dijalog, kaže da je »ostao prema Crkvi i lojalan i kritičan«. U tome je bio sličan svecima XVI. stoljeća koji su itekako poznavali ono što u tadašnjoj Crkvi ne bijaše zdravo, ali oni nisu to samo kritizirali već, vjerni Crkvi, ustanovljenoj od Krista, ostali joj ne samo lojalni, nego je svim silama obnavljali i unaprijeđivali. I tako su postali pravi reformatori. Pa kao što su oni ostali proroci i za naše vrijeme, učitelji od kojih možemo i mi danas u krizi Crkve te u potrebi reevangelizacije Europe, mnogo naučiti, tako isto možemo i od blaženog F. Ozanama, koji je u relativno kratkom vijeku svoga života mnogo učinio. On nije samo govorio, debatirao, već pisao vrlo korisna djela, a njegovo najveće djelo, Konferencije sv. Vinka Paulskog, još su i danas svjedoci najvjerodostojnijeg kršćanina koji preko njih veoma uspješno i u velikoj mjeri djeluje u zapanjujućim razmjerima.

7. rujan 2009.

Sveti Marko Križevčanin, mučenik (1580-1619)

Više podataka iz životopisa trećega kanoniziranog hrvatskog sveca Marka Križevčanina jasno potvrđuje kako je taj svetac uvijek “mislio svojom glavom”, ostavši pritom do kraja vjeran Kristu i Crkvi. Snažna individualnost na najizvrsniji način povezala se s poslušnošću, a sve to u doba velikih europskih previranja kad je gospodar neke države svojim izborom vjere “birao vjeru” i za svoje podanike, kad je doista teško bilo “postati i ostati svoj”.

To se najveličanstvenije potvrdilo mučeničkom smrću Marka Križevčanina 1619. u Košicama (kad je svojim mučiteljima odgovorio da je za svoju vjeru “u svakom trenutku spreman dati život”, iako su mu oni za prijelaz na kalvinizam nudili i bogatstvo i visoki položaj), no i drugi životni trenuci ocrtavaju ga kao izuzetno samosvojnu osobu.

Još kao mladić, rođen 1588. ili 1589. u obitelji hrvatskoga graničarskog časnika, Marko Križevčanin, umjesto namijenjene vojničke karijere, bira svećenički poziv koji je u sebi osjetio. Tako nakon završene gimnazije u Beču odlazi na isusovačko sveučilište u Graz. I tamo, iako okružen isusovačkim klericima, Marko se ne priključuje isusovačkom redu jer vjerojatno u sebi jednostavno nije osjetio redovnički poziv. Nakon studija teologije u rimskom kolegiju Germanicum-Hungaricum, te nakon svećeničkog ređenja 1615. Marko kraće vrijeme djeluje u svome rodnom gradu.

No, visoke sposobnosti odvode ga, kao i tolike druge Hrvate kroz stoljeća, u “veliki svijet”. Na poziv ostrogonskoga nadbiskupa Petra Pazmanyja poslušno odlazi u Ostrogon gdje obavlja niz odgovornih službi. Ipak, i opet dosljedan sebi, kao upravitelj opatije u slovačkoj Krasnoj nije se bojao svome biskupu napisati: “Ne možemo svi sve. Jedan može jedno, drugi drugo. Moja je narav takva da ne mogu biti upravitelj imanja. Stoga molim da mi se odredi drugačiji način služenja u kojem ću biti korisniji.” Takva Markova samosvijest i čvrstina pridonijela je, uostalom, i tome da su nakon njegove mučeničke smrti prosvjedovali i košički katolici ali i protestanti osjećajući da se u ime vjere ne može i ne smije ubiti čovjeka.

Zato je i papa Ivan Pavao II, prilikom kanonizacije sv. Marka Križevčanina i njegovih sudrugova-sumučenika Melchiora Grodzieckoga i Istvana Pongracza u srpnju 1995. u Košicama, za sv. Marka rekao da je primjer odanosti Kristu i Petrovu nasljedniku te da njegov život pokazuje kako je potrebno raditi da i danas bude ljudi koji će dati svjestan odgovor svome vremenu.

Opširnije

Sveti Marko Križevčanin, mučenik (1580–1619)

Svetih muževa i žena, dostojnih pohvale, ima u svojoj povijesti svaki kršćanski narod pa tako i hrvatski. To su u prvom redu oni koje i Crkva proslavi častima oltara. Jedan je takav i sveti Marko Križevčanin.

Pod jedinicom »Kaschauer Märtyrer« Lexikon für Theologie und Kirche (VI, 10) donosi iz pera dr. Thomasa Bogyayja ove biografske podatke o Marku Križevčaninu: Godine 1580. rođen je u Križevcima u tadašnjoj biskupiji, danas nadbiskupiji, zagrebačkoj. Jedno je vrijeme bio dušobrižnik u Hrvatskoj dok ga ugarski primas Pázmány nije pozvao u Ugarsku, u Trnavu (danas ja taj grad u Slovačkoj) te imenovao rektorom sjemeništa i kanonikom, a povjerio mu je i upravu opatije Széplak. Od g. 1619. bio je misionar u Košicama. Ondje je radio zajedno s dvojicom isusovaca: Melhiorom Grodzieckim i Stjepanom Pongráczom. Kad je u Košice provalio zapovjednik vojske sedmogradskog kneza Gabriela Bethlena G. Rákóczi, sva su trojica svećenika zbog odbijanja da postanu kalvini podvrgnuti mukama. M. Crisinus i M. Grodziecki poginuše 7., a S. Pongrácz 8. rujna 1619. Godine 1905. proglašeni su blaženima. Relikvije im se nalaze u negdašnjoj isusovačkoj crkvi u Trnavi.

Upoznajmo se pobliže s tim dičnim sinom Hrvatske kojeg je sveti papa Pio X., gotovo na početku svoga pontifikata, 15. siječnja 1905. proglasio blaženim, a Ivan Pavao II. 2. srpnja 1995. svetim. Marko Stjepan Krizin rodio se u slobodnom kraljevskom gradu Križevcima, u biskupiji zagrebačkoj. Studirao je najprije u isusovačkom kolegiju u Grazu, gdje je stupio i u Marijinu kongregaciju. Ondje bijaše učenik Petra Pazmányja, kasnijeg kardinala i ugarskog primasa. Odlučio je postati svećenik pa je kao kandidat zagrebačke biskupije bio primljen u glasoviti rimski kolegij Germanicum et Hungaricum. Svojom je rukom ondje zapisao da je Hrvat, kako se to do danas sačuvalo u arhivu zavoda. Kao student čuvenog rimskoga sveučilišta Gregorijane odlikovao se bistrinom uma i krepošću. U Rimu se nalazio od 1611. do 1615. godine.

Postavši svećenik, vratio se u svoju zavičajnu bisupiju u kojoj je djelovao kratko vrijeme. Kardinal Petar Pazmány pozvao ga je u Ugarsku, učinio ga ravnateljem sjemeništa u Trnavi i ostrogonskim kanonikom. Kasnije mu je povjerio i upravu benediktinske opatije Széplak, kod Košica, koja tada bijaše vlasništvo ostrogonskoga kaptola. Trnava, Košice, sve je to nekoć spadalo pod ostrogonsku nadbiskupiju, dok su to danas dijelovi Slovačke.

Košice u ono doba bijahu tvrđa ugarskoga kalvinizma. Da bi ojačao položaj malobrojnih katolika, koji su bili lišeni čak i svojih crkava, gradski je upravitelj, namjesnik kralja Matije II., Andrija Doczy pozvao u Košice dva isusovca: Stjepana Pongrácza i Melhiora Grodzieckoga. Smjestio ih je u kraljevsku palaču. Prvi je vodio brigu o vjernicima madžarskoga, a drugi slovačkoga jezika. Njihov je plodonosni rad ojačao svijest katolika, ali i izazvao bijes kalvina. Tada je fanatizam bio jači od kršćanske ljubavi. A fanatizam, kad su mu u pitanju vlastiti interesi, ne bira sredstva.

Tako su kalvini potakli narod na bunu optuživši lažno katolike da su 13. srpnja 1619. izazvali požar u gradu. Tada se u Košicama s isusovcima nalazio i naš sveti Marko. U tim teškim časovima htjeli su zajedno pomoći katolicima u gradu. No kad je zapovjednik kalvinske vojske Juraj Rákóczy 3. rujna 1619. sa svojim hajducima ušao u Košice, odmah pozatvaraše trojicu katoličkih svećenika. Kroz 3 dana nisu im dali ni jesti ni piti. Zapovjednik je vojske obećao Marku Krizinu pokloniti crkveno imanje samo ako se odrekne katolicizma i postane kalvin. Marko je to najenergičnije odbio.

Vojnici su 6. rujna uvečer stavili na svećenike ucjenu kojoj oni nisu mogli udovoljiti. Tada su im rekli: »Kad je tako, onda se spremite na smrt!« Oni su upitali: »A zašto moramo umrijeti?« Dobili su odgovor: »Zato što ste papisti.« Sva trojica mučenika na to rekoše: »E pa dobro! Za tako svetu stvar spremni smo odmah u smrt.« Vojnici ipak još ne bijahu ovlašteni pogubiti ih.

Mučenici su se međutim dobro spremili za posljednji boj. Jedan drugome su se ispovjedili, a zatim su molili na glas. Rano ujutro 7. rujna kapetan je s hajducima opet došao k mučenicima, a pratio ga je i kalvinski pastor i propovjednik Alvinczi. Isusovce su odmah stavili na muke i to najokrutnije. Bezdušnost je bila na djelu. Kanoniku Marku Krizinu predložiše opet da se pridruži onima koji ispovijedaju »ugarsku vjeroispovijest« i koji se opiru »stranoj tiraniji«, tj. Habsburzima, koji su bili izraziti katolici. Kanonik je odgovorio: »Neka me Bog očuva da budem neprijatelj onima koji rade za dobro zemlje.« Sada i njega staviše na muke. Palili su ga bakljama, a zatim su mu odrubili glavu.

Sv. Marko Križevčanin

Kad su mjesni kalvini čuli kako su okrutno mučili tu trojicu katoličkih svećenika, zbunjeni su priznali da nisu zaslužili takav barbarski postupak. Vijest je o mučeništvu kao munja prohujala Ugarskom. Knez Bethlen nije ipak dopustio – iako su mu bile upravljene mnoge molbe – da mučenici budu dostojno i s počastima sahranjeni. Dopustit će to 6 mjeseci kasnije kad bude u palači gdje su bili mučeni košički mučenici priredio ručak u čast palatina kraljevstva. Za vrijeme toga ručka zamolit će palatinovu ženu Katalinu Palffy da s njim pleše. Ta je pristala, ali uz uvjet da trojici katoličkih svećenika mučenika može iskazati najviše počasti.

Kardinal Pazmány, koji je nekoliko godina ranije mladoga Križevčanina imenovao ostrogonskim kanonikom, izvršio je kanonsku istragu o mučeništvu, a zatim u ime cijeloga episkopata kraljevstva zamolio papu Urbana VIII. da se tim mučenicima može iskazivati javno štovanje. Postupak nije ipak išao tako brzo naprijed. S uspjehom je okrunjen tek na početku našega stoljeća.

Relikvije košičkih mučenika, dakle, i našega svetoga Marka, nalaze se u uršulinskoj crkvi u Trnavi. Prigodom 100. obljetnice mučeničke smrti svetoga Marka god. 1718. isusovački su đaci u Zagrebu u svom velikom kazalištu priredili igrokaz Marko Križevčanin ovjenčan lovorom mučeničkim i gledatelje i slušatelje ganuli do suza.

Zavod Germanicum et Hungaricum u Rimu proslavio je god. 1969. veoma svečano 350. obljetnicu mučeničke smrti svetoga Marka, nekadašnjeg svoga pitomca. Tom je zgodom izvedena drama o svetom Marku koju je napisao hrvatski književnik Hrvoslav Ban. Svečanoj priredbi, uz mnoge druge odlične uzvanike, bili su nazočni i kardinali Šeper i Slipy. U zavodskoj kapeli nalazi se oltar posvećen svetom Marku Križevčaninu i bl. Robertu Johnsonu, mučeniku u Engleskoj, koje taj slavni Zavod kao svoje pitomce smatra i svojim mučenicima.

Evo što o našem sv. Marku donosi liturgijski kalendar Germanicuma:

»Beatus Marcus Crisinus, presbyter et martyr, memoria die 28 novembris in Germanico. Natus 1580. Od malena pobožan Gospi. Anno 1611. in Collegium Germanicum et Hungaricum de Urbe receptus, theologiae cursum magno cum plausu solvit. In Patrima 1615. sacerdos reversus omnem operam studiumque contulit in catholicam fidem inter populum defendendam ac roborandam nec multo post inter canonicos Ecclesiae Strigonensis cooptatus est. † 7. IX. 1619. Beatus 1905.

Oratio

Omnipotens sempiterne Deus qui dispersa congregas et congregata conservas, ad gregem Filii tui placatus intende, ut intercedente beato Marco presbytero et martyre, quos unum sacravit baptisma eos et fidei iungat integritas et vinculum societ caritatis. Per Christum Dominum Nostrum. Amen.«

Kanonizacija ili proglašenje svetima trojice košičkih mučenika: Marka Križevčanina, Hrvata, Stjepana Pongrácza, isusovca, Mađara, te Melhiora Grodzieckog, također isusovca, Poljaka, zbilo se 2. srpnja 1995. u Košicama, u Slovačkoj. Sv. otac Ivan Pavao II. samo malo prije toga, naime, 25. svibnja, na svetkovinu Spasova, objavio je encikliku Ut unum sint (Da budu jedno). Ona završava ovim vrlo prikladnim riječima uoči kanonizacije trojice svećenika mučenika:

»Ja, Ivan Pavao, ponizni sluga slugu Božjih, usuđujem se usvojiti riječi apostola Pavla čije je mučeništvo, sjedinjeno s mučeništvom apostola Petra, dodalo ovoj rimskoj katedri sjaj njegova svjedočanstva, i govorim vama, vjernicima Katoličke crkve, i vama, braćo i sestre drugih Crkava i crkvenih zajednica, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama… Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Bog i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama (2 Kor 13,11.13)«, (Enciklika Ut unum sint, br. 103).

6. rujan 2009.

Sveti Zaharija, prorok

Pretposljednji je od takozvanih malih proroka Zaharija, čije ime na hebrejskom znači “Jahve opominje”. On sam u svojoj knjizi kaže da je sin Berekjin. Inače o njegovu životu znamo malo. Raspravlja se da li je osim proročke obavljao i svećeničku službu.
Prema sv. Augustinu, Epifaniju, Izidoru Seviljskom, Zaharija je obavljao svoju proročku službu sve do pod svoje staračke dane u Babiloniji, a onda se vratio u domovinu iz babilonskoga sužanjstva. Bio je suvremenik Hagajev i zato je kao i on, u doba sveopće obnove poslije babilonskog sužanjstva, sav usredotočen na obnovu hrama, vjere i ćudoređa, u očekivanju velikih mesijanskih nada. Naš ga bibličar u uvodu i napomenama Biblije naprosto naziva “prorokom mesijanskih nada”.
Prorok Zaharija u svome narodu uživao je veliko poštovanje te je imao velik utjecaj na rješenje tadašnjih društvenih problema u Izraelu. Iz svojih se proroštava pokazuje kao čovjek koga u životu vodi velika ljubav prema domovini pa nam u tome može služiti kao uzor zdravog rodoljublja. Prorok je isto tako pun revniteljske ljubavi prema hramu i Gospodnjem zakonu. Za njega je Gospodinov zakon izvor svake sreće i napretka, svakog blagostanja. On nikad ne govori o žrtvama, ali mnogo govori o potrebi socijalne pravde, i u tom je pogledu veoma suvremen.
Knjiga se proroka Zaharije dijeli u dva dijela. U prvom dijelu (1-8 gl.) u 8 noćnih viđenja pokazuje se Božja briga prema teokraciji kod Židova nakon babilonskoga sužanjstva. U drugom dijelu veoma tamnim i upravo apokaliptičkim proroštvima pretkazuju se događaji mesijanske teokracije. Prvi dio se izričito pripisuje proroku, dok se o drugome raspravlja da li zaista potječe od njega ili je zbirka različitih tekstova, sabranih negdje u IV. stoljeću i umetnutih njegovoj knjizi. U tom se dijelu nalaze tekstovi bogati mesijanskim idejama o obnovi doma Davidova, o Knezu mira, o dobrom pastiru, što će kasnije i novozavjetnim nadahnutim piscima poslužiti da orišu lik Isusa Mesije.
Slaveći danas spomendan proroka Zaharije, dobro je da se sa zahvalnošću sjetimo sve dvanaestorice malih proroka te da ih rado čitamo kako bismo se i sami njima utješili i izbavili se iz svih naših problema vjerom i nadom.

5. rujan 2009.

Sveti Lovro Giustiniani, patrijarh (1381-1456)

Život i naučavanje sv. Lovre Giustinianija, prvog mletačkoga patrijarha, sav je prožet mišlju i vjerom u Božju mudrost. Rođen je 1. srpnja 1381. u Mlecima, u jednoj od najodličnijih obitelji “Serenissime”. Rano je ostao siroče bez oca. Mlada majka udovica, u dobi od samo 24 godine s petero djece, odgojila ga je kako je najbolje znala i mogla. Prema tradiciji obitelji primio je i primjerenu književnu izobrazbu, premda njegov stil pisanja zaostaje za stilom brata mu Leonarda, koji bijaše jedan od najglasovitijih humanista onoga doba.
U svome spisu Fasciculus amoris (Sveščić ljubavi) svetac sam opisuje doživljaj koji je za sav njegov kasniji život bio od najveće važnosti. Iz toga opisa možemo zaključiti kako je izgledao unutarnji razvoj njegove duhovnosti i njegova apostolata.
Nakon toga viđenja ili doživljaja mladi je Lovro – a bilo mu je tada 19 godina – započeo gajiti izvanredan asketski duhovni život. Njegova je majka mislila da on u tome pretjeruje pa, da ga nekako rastrese, nađe mu veoma lijepu, plemenitu i bogatu djevojku.
Lovro je otkrio svoju dušu i svoje namjere ujaku Marinu Queriniju, a taj ga je doveo u samostan augustinaca u San Giorgio in Alga. Primljen je u Družbu kanonika sv. Augustina. Glava i vođa te skupine mladih poletnih crkvenjaka bijaše Gabriele Condulmer, koji će kasnije postati papa Eugen IV. Kad je on otišao u Rim, Lovri je bila u više navrata povjerena briga za tu granu kanonika svetog Augustina. On ju je obavljao veoma dobro tako da je postao preteča obnove redovničkoga života koju će kasnije nadahnuti i pokrenuti Tridentski sabor.
U tome svome redovničkom razdoblju svetac je napisao 9 knjiga. Taj je rad god. 1443. bio prekinut jer ga je papa Eugen IV. imenovao biskupom Castella.
Obnovu je biskupije počeo s kaptolom. Zatim je otvorio sjemenište za siromašne klerike. Izdao je odredbe i propise za promicanje liturgijskoga života po svim crkvama. Da bi sva svoja nastojanja sažeo, sredio, sazvao je sinodu, koja je onda izdala Synodicon. Tu je važnu pastoralnu knjigu potvrdio i sam papa Eugen IV.
Lovro se posvetio i promicanju ženskih redova. Na početku svoje biskupske službe zatekao je u biskupiji dvadesetak ženskih samostana, a iza sebe je ostavio 35 samostana, u kojima je upravo cvjetao redovnički život. Njegovi su vjernici osjećali da su dobili pravoga pastira, koji je dolazio do sviju, a da nikome “nije bio težak”.
I papa Nikola V. pokazao je veliko poštovanje prema Lovri, a osobito time što je dokinuo patrijaršijsku stolicu u Gradu, biskupsko sjedište u Castellu te oboje prenio u Mletke, imenovavši Lovru prvim mletačkim patrijarhom.
Nekoliko dana prije svoje smrti Lovro je završio svoje posljednje pisano djelo De perfectionis gradibus (O stupnjevima savršenosti), u kojem se osvrće na duhovni put kojim je išao. Umro je ujutro 8. siječnja 1456., nakon što je u zadnja dva dana života gledao kako prolazi kraj njegove bolesničke postelje gotovo cijeli grad. Građani su željeli vidjeti kako umire jedan svetac. Tijelo su mu ostavili izloženo na štovanje kroz 67 dana. Nama čudno, no nema razloga da u to sumnjamo, kad nam o tome svjedoče vjerodostojni izvori.
Lovru je proglasio svecem papa Benedikt XIII. god. 1727. Tijelo mu se čuva u konkatedrali u Castellu, a blagdan mu se slavi danas, kad je preuzeo patrijaršijsku stolicu u Mlecima.

Opširnije

Sveti Lovro Giustiniani, patrijarh (1381–1456)

Smisao je ljudskog života domoći se Božje mudrosti. Kako se do nje dolazi? – Čistoćom srca, jer će čisti srca gledati Boga. Oni će posvuda u prirodi pronalaziti Boga, jer je priroda prva Božja knjiga. No, tu knjigu znaju čitati samo mudri, a to su oni čista srca.

Po Božjoj mudrosti postaje pravo duhovan onaj čovjek koji se ne zaustavlja na površini, već ide u dubinu i bit stvari. To neka osvijetli ovaj primjer. Površan čovjek čita Bibliju, ali ostaje samo na njezinu slovu, ne prodire u sadržaj, a još manje u smisao. Učenjak, čitajući Bibliju, stvara znanost: književne vrste, kritiku teksta itd. Duhovan – čitaj: mudar čovjek, čitajući Bibliju, otkriva i osluškuje poruku koju mu Bog želi reći.

Kršćanska se mudrost sastoji u tome da gledamo Boga u svim stvarima. Uvjet je za to praksa, život, ljubav, srce. Onda se dolazi do teorije, do spoznaja.

Život i naučavanje sv. Lovre Giustinianija, prvog mletačkoga patrijarha, sav je prožet mišlju i vjerom u Božju mudrost. Rođen je 1. srpnja 1381. u Mlecima, u jednoj od najodličnijih obitelji »Serenissime«. Rano je ostao siroče bez oca. Mlada majka udovica, u dobi od samo 24 godine s petero djece, odgojila ga je kako je najbolje znala i mogla. Prema tradiciji obitelji primio je i primjerenu književnu izobrazbu, premda njegov stil pisanja zaostaje za stilom brata mu Leonarda, koji bijaše jedan od najglasovitijih humanista onoga doba.

U svome spisu Fasciculus amoris (Sveščić ljubavi) svetac sam opisuje doživljaj koji je za sav njegov kasniji život bio od najveće važnosti. Iz toga opisa možemo zaključiti kako je izgledao unutarnji razvoj njegove duhovnosti i njegova apostolata. On piše: »I ja sam bio jedan od vas: s tjeskobom sam i žarkom željom tražio mir u izvanjskim stvarima, ali ga nisam našao. Konačno mi se ukazala prelijepa djevojka, sjajnija od sunca, blaža od balzama, a za ime joj nisam znao. Ona mi se približila sa svojim lijepim pogledom te mi smireno počela govoriti: ’O mladiću, zašto ne preliješ svoje srce u moje i ne ljubiš me? Ono što tražiš u meni je, ono što želiš nudim ti i dajem, uz uvjet da me uzmeš za zaručnicu.’ Moje se srce na njezine riječi raznježilo, njezina me ljubav zahvatila… htio sam saznati njezino ime, njezino dostojanstvo. Ona je dodala da se zove i da jest Božja Mudrost, ona ista koja je u punini vremena uzela ljudsko obličje, a za čovjekovo pomirenje. S beskrajnom sam joj radošću darovao svoje srce, a ona, davši mi cjelov mira, udalji se. Ja sam je stoga uzljubio kao zaručnicu, držao kao najdražu osobu, a preko nje sam nadasve uživao dobro mira, za kojim sam bio u potrazi«.

Opis nas podsjeća na nešto slično u životu sv. Ćirila, slavenskog apostola, i na još neke druge svece, osobito na Istoku, gdje se o Božjoj Mudrosti razvila cijela teologija i duhovnost, a prema njoj izvanredna pobožnost. U toj je stvari sv. Lovro Giustiniani istočnjak među zapadnjacima.

Nakon toga viđenja ili doživljaja mladi je Lovro – a bilo mu je tada 19 godina – započeo gajiti izvanredan asketski duhovni život. Njegova je majka mislila da on u tome pretjeruje pa, da ga nekako rastrese, nađe mu veoma lijepu, plemenitu i bogatu djevojku.

Lovro je otkrio svoju dušu i svoje namjere ujaku Marinu Queriniju, a taj ga je doveo u samostan augustinaca u San Giorgio in Alga. Tada je ondje bio prior Ludovico Barbo, koji je primio k sebi na odgoj skupinu mladih svećeničkih pripravnika, da im pomogne na putu prema savršenstvu. Među njima je bio i naš Lovro, koji je u međuvremenu postao đakon te zamolio da bude i formalno primljen u Družbu kanonika sv. Augustina. Glava i vođa te skupine mladih poletnih crkvenjaka bijaše Gabriele Condulmer, koji će kasnije postati papa Eugen IV. Kad je on otišao u Rim, Lovri je bila u više navrata povjerena briga za tu granu kanonika svetog Augustina. On ju je obavljao veoma dobro tako da je postao kao neki preteča one obnove redovničkoga života koju će kasnije nadahnuti i pokrenuti Tridentski sabor.

Glas se o sv. Lovri posvuda proširio, štovali su ga kao izvanredno produhovljena čovjeka »koga u molitvi i kontemplaciji nitko nije nadmašio« kako o njemu piše nećak mu i životopisac Bernard u knjizi Vita beati Laurentii (Život blaženoga Lovre). Lovro se vježbao i u duhu žrtve, u poniženjima, za kojima je iz ljubavi prema poniženom Kristu išao. Zato je s vrećom na ramenu obilazio najprometnijim ulicama svoga grada moleći milostinju; na vratima svoje kuće nije nikad htio drugo primiti do dva kruščića, makar je njegova majka navaljivala da ga što bogatije daruje. Njemu nije bilo do darova već do poniženja.

U dobi od 38 godina, kad se već nalazio na stupnju unutarnje zrelosti, Lovro je počeo pisati. Njegovi su spisi odbljesak njegove duše jer je pisao o onome što je sam duhovno doživio i iskusio. U predgovoru svoga spisa De casto connubio kaže da bi »govoriti o učincima ljubavi bez iskustva bio znak preuzetnosti«. U tome svome redovničkom razdoblju svetac je napisao 9 knjiga. Taj je rad god. 1443. bio prekinut jer ga je papa Eugen IV. imenovao biskupom Castella.

Lovro je jedino iz poslušnosti primio to imenovanje, a kao biskup nije ništa promijenio od prijašnjega načina života. Iako je do tada bio sav odan kontemplativnom samostanskom životu, on se kao pastir duša pokazao veoma sposoban za upravu i vodstvo, otvoren svim problemima svoga vremena. Obnovu je biskupije počeo s kaptolom. Zatim je otvorio sjemenište za siromašne klerike. Izdao je odredbe i propise za promicanje liturgijskoga života po svim crkvama. Da bi sva svoja nastojanja sažeo, sredio, sazvao je sinodu, koja je onda izdala Synodicon. Tu je važnu pastoralnu knjigu potvrdio i sam papa Eugen IV.

Lovro se posvetio i promicanju ženskih redova. Na početku svoje biskupske službe zatekao je u biskupiji dvadesetak ženskih samostana, a iza sebe je ostavio 35 samostana, u kojima je upravo cvjetao redovnički život. Njegovi su vjernici osjećali da su dobili pravoga pastira, koji je dolazio do sviju, a da nikome »nije bio težak«.

Bog je svoga slugu obdario mnogim izvanrednim darovima: darom suza, proroštva, razlikovanja duhova, pravim čudesima. Ispunjen tim darovima on je svaki dan činio mnoga dobra djela, posebno siromasima. Za njih se zalagao, štitio ih pred njihovim gospodarima, darivao ih. Njegov životopisac piše da je »posjedovao dar kojim je bio u stanju svakoga koji mu se približio razvedriti i zadovoljiti«. Kad se god. 1434., nalazeći se u Bologni, s Lovrom susreo papa Eugen IV., pred svim ga je svojim dvorom pozdravio ovako: »Zdravo uresu i slavo crkvenih dostojanstvenika!«

I papa Nikola V. pokazao je veliko poštovanje prema Lovri, a osobito time što je dokinuo patrijaršijsku stolicu u Gradu, biskupsko sjedište u Castellu te oboje prenio u Mletke, imenovavši Lovru prvim mletačkim patrijarhom.

Nekoliko dana prije svoje smrti Lovro je završio svoje posljednje pisano djelo De perfectionis gradibus (O stupnjevima savršenosti), u kojem se osvrće na duhovni put kojim je išao. Umro je ujutro 8. siječnja 1456., nakon što je u zadnja dva dana života gledao kako prolazi kraj njegove bolesničke postelje gotovo cijeli grad. Građani su željeli vidjeti kako umire jedan svetac. Tijelo su mu ostavili izloženo na štovanje kroz 67 dana. Nama čudno, no nema razloga da u to sumnjamo, kad nam o tome svjedoče vjerodostojni izvori.

Lovru je proglasio svecem papa Benedikt XIII. god. 1727. Tijelo mu se čuva u konkatedrali u Castellu, a blagdan mu se slavi danas, kad je preuzeo patrijaršijsku stolicu u Mlecima. Zbog svečevih duhovnih spisa bio je pokrenut i postupak da bude proglašen naučiteljem Crkve, no to se do sada nije još ostvarilo. Svečeva pismena ostavština, osim četrdesetak govora, sadrži i 15 djela. Od tih su djela najvažnija dva: De casto connubio, u kojem je riječ o nutarnjem savršenstvu, što ga postizavaju redovnici te De institutione et regimine praelatorum, u kojem se raspravlja kako treba da se ponašaju, upravljaju i djeluju biskupi.

U tim kao i u svim ostalim Lovrinim djelima provlači se kao zlatna nit glavna ideja, a ta je mudrost. Glavni je element njegova nauka i mistike vječna Mudrost. Prema njemu, proces se posvećenja shvaća kao stalan rast u spoznavanju utjelovljene Mudrosti. Ona odsijeva u vanjskom i nutarnjem svijetu, u tjelesnom, razumskom i duhovnom životu.

Svetac doslovce naučava: »Svakom stupnju poznavanja Mudrosti odgovara napredak i njezino posjedovanje u ljubavi sve do najviših vrhunaca sjedinjenja što preobražava, gdje Riječ u punini zahvaća razum i volju. Tada će duša, oplođena Božjom riječju i prianjajući uz nju, proniknuti pogledom razuma neispitljive sudove Božjih tajna i neistražive tajne Mudrosti. Zatim će vidjeti Boga u samoj sebi i sebe samu u Bogu i Boga u sebi. I vidjet će napokon Boga u stvorenjima i stvorenja u Bogu…«

Dominikanac Guglielmo di Agresti, na temelju tog nauka sv. Lovre Giustinianija, izvodi ovaj zaključak: »S takvog vrhunca, i samo tada, postaje se apostol, jer samo se tada spoznaju istinski Božji planovi o spasenju svijeta i dokučuju se Kristove otkupiteljske vizije te njegova žarka želja za dušama.« Sam sveti Lovro kaže: »Tada će svećenikov apostolat biti izlijevanje onoga što je sam primio ulijevanjem od Mudrosti.«

Sveti Boris i Gleb, mučenici († 1015)

Boris i Gleb bijahu sinovi sv. Vladimira, velikoga kijevskog kneza i žene mu Ane, sestre bizantskoga cara Bazilija II. Sveti je Vladimir prije smrti – umro je 15. srpnja 1015. – podijelio svoju kneževinu dvanaestorici sinova. Svjatopolk, koji je baštinio Kijev, nije htio izvršiti očevu volju, već je nekoliko plaćenih ubojica zadužio da poubijaju svu njegovu braću. Strašan primjer pohlepe za vlašću. Sveti Boris, knez Rostova, bio je ubijen samo nekoliko dana nakon očeve smrti, tj. 24. srpnja 1015. Ubojstvo je izvršeno kad se knez vraćao s pobjedničkog pohoda protiv Pečenega – to su zapravo bili Skiti – a koji nastavahu teritorij između ušća Dona i Dunava i obala Crnoga mora.

Kako je Boris bio plemenit, vidi se po tome što je svojim četama zapriječio da oružjem udare na Svjatopolkove emisare. Činio je to zato što nije htio naškoditi starijemu bratu koga je u srcu držao očevim zamjenikom. Bio je spreman nepravdu radije pretrpjeti negoli je nekome učiniti. Premda, i da se branio, ne bi učinio nepravdu. Po moralnom se zakonu slobodno braniti od nepravedna napadača. On je ipak izabrao ono što je savršenije.

Sveti Gleb, još kao dječak, bijaše ubijen iste godine na današnji dan, kad se vraćao s puta u Kijev.

Jaroslav, Vladimirov prvorođenac i knez Novgoroda, pobijedio je god. 1019. Svjatoplka, i zauzeo Kijev, kojim je vladao 35 godina. On je god. 1020. dao prenijeti tjelesa Borisa i Gleba u crkvu Sv. Bazilija u Višgorodu i počeo ih zbog njihove tragične smrti častiti kao mučenike, a njegov su primjer slijedili mnogi. Grčki metropolit u Kijevu proglasio ih je već u XII. stoljeću svetima. Ta dva sveta mučenika stoje na početku ukrajinske i ruske Crkve. Prihvatila ih je kao svece i rutenskokatolička Crkva, jer su živjeli prije raskola.

Sveti su mučenici Boris i Gleb za Ruse i Ukrajince uzori nenasilja, oni koji radije idu u smrt nego da nekome učine što na žao. Svrstani su među »strastoterpce«, to jest među one koji trpe muke, dakle, mučenike u pravom smislu riječi.

Isusovac o. Tomáš Špidlík, profesor duhovnosti na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, stručnjak za istočnjačku – osobitu slavensku – duhovnost, uvrstio je tu dvojicu svetih mučenika u svoju knjigu I grandi mistici russi (Veliki ruski mistici). Štoviše, stavio ih je odmah na početku knjige iznijevši »Izvještaj muke i pohvale svetih mučenika Borisa i Gleba«, što ga je sastavio neki nepoznati autor koncem XI. stoljeća. Pater Špidlik kaže da je štovanje tih svetih mučenika prihvatila i rimska Crkva, prema tome oni su i naši sveci.

Sveti Boris je cijenio više krepost obiteljskoga pijeteta nego svoj vlastiti život. Zato je radije umro nego okaljao ruke o svoga brata. Njegov životopisac monah Jakob naglašava kako se Boris kao jaganjac dragovoljno predao u ruke zlotvora, plačući i uzdišući: »Približite se, braćo, te učinite kraj svome pothvatu, a mir neka bude s mojim bratom i s vama!«

U ovoj dvojici mučenika dolazi veoma do izražaja i onaj u slavenskoj duhovnosti toliko naglašen asketski prezir svijeta, uvjerenje da je sve prolazno taština i beskorisnost, u ovom slučaju i očevo prijestolje. O tome Boris u noći uoči svoje smrti ovako razmatra: »Sve je taština… Nema druge pomoći osim dobrih djela u pravoj vjeri i iskrenoj ljubavi!«

Isti Boris, promatrajući sliku Krista koji umire na križu, ovako moli: »Gospodine Isuse Kriste, ti koji si se udostojao pojaviti na zemlji u ovome ljudskome obličju i koji si se dragovoljno dao prikovati na križ; ti koji si prihvatio muku zbog naših grijeha, dopusti mi da i ja prihvatim svoju muku. Primam je ne od neprijatelja, već od svoga brata. Gospodine, ne ubroji mu to u grijeh! Gospodine, učini me dostojnim nasljedovati svete mučenike!«

Smrt je sv. Gleba u spomenutom Izvještaju opisana krutim realizmom. Dječak moli svoga ubojicu da ga poštedi: »Dragi moj brate, nemoj me ubiti,… imaj samilosti s mojom mladenačkom dobi, nemoj me ubiti, moj gospodaru! Ti ćeš biti moj gospodar, a ja ću biti tvoj rob.« Taj plač dječaka što jadikuje »da će biti ubijen bez razloga« silno je djelovao na pučku pobožnost koja ga je počela štovati kao mučenika, isto onako kao što štujemo nevinu dječicu »žrtve nasilne smrti«.

Pater Špidlík spominje i kneza Demetrija Ugliča (1581–1591), sina Ivana Groznoga, koji je bio proglašen svetim iz istoga razloga kao i Gleb, zatim nekog Bazilija Mangaseja u Sibiriji, koga je god. 1602. ubio neki trgovac zato što nije htio pristati na grijeh protiv naravi.

Kad već govorimo o tim svetim mučenicima, koji stoje na početku povijesti kijevske Crkve, spomenimo i to da je Isusova muka i smrt za prve kršćane uvijek bila najuzvišenija i najvjerodostojnija pouka o svetosti. Sv. Ignacije Antiohijski, taj divni predstavnik prvih kršćana, tvrdi da ga jedino mučeništvo može preobraziti u pravoga učenika božanskoga Učitelja. Ako to stoji, onda s pravom poštujemo sve one koji podnesoše mučeništvo.

Ivan Sofranov, doktor istočnih crkvenih znanosti, tvrdi da su »strastoterpci« tipičan izraz ruskog poimanja svetosti, no takvih primjera imade na pretek i u povijesti kršćanske duhovnosti općenito. Za njega su Boris i Gleb dvojka kao Kuzma i Damjan, Krispin i Krispinijan. Štoviše, njihova su se imena kasnije stopila u jedno: Borisoglebsk, kako se u Rusiji i Ukrajini nazivaju mnoga sela i samostani.

Bl. Majka Terezija

Bl. Majka Terezija (1910.-1997.) rodila se u katoličkoj albanskoj obitelji 1910. u Skopju i dobila je na krštenju ima Agneza. Godine 1928. stupa u samostan sestara “loretki”. Odlazi u Kalkutu gdje od 1929. do 1948. godine radi kao bolničarka te nastavnica.

Osjetivši Božji poziv da služi siromašnima i bolesnima, napušta zajednicu u 38. godini života, oblačeći indijski sari i počinje živjeti za najsiromašnije i najnapuštenije. Osniva družbu “Misionarke ljubavi” te joj pristupaju najprije djevojke Indijke te sve više iz drugih naroda. Godine 1963. osniva i mušku granu družbe – “Braća misionari ljubavi”.

Služeći nevoljnicima sve se više o njoj čuje te se prepoznaje pod imenom “Majka Terezija”. Dobila je Nobelovu nagradu za mir 1979. godine.

Umrla je 5. rujna 1997. u Kalkuti. Blaženom ju je proglasio papa Ivana Pavao II. 2003. godine.

Opširnije

Blažena Majka Tereza

Majka Tereza, majka najsiromašnijih od siromašnih i ‘Svetica dobra’ umrla je na današnji dan 1997. godine u Kalkuti. Rođena je 27. kolovoza 1910. godine u Skopju kao Agnes Gonxha Bojaxhiu.

Odrastala je u dobrostojećoj albanskoj katoličkoj obitelji. Kada joj je bilo deset godina, otac joj je iznenada umro, nakon čega se ona još više posvetila vjeri. Već sa 12 godina odlučila se za redovnički život, a sa 18 godina pridružila se sestrama Gospe Loretske.

Mnogobrojni članovi ovoga reda djelovali su u Bengalu u Indiji i to posebno u školstvu. Mlada sestra Tereza nije odmah mogla početi sa radom u Indiji, već je pozvana u sjedište reda u Irsku.

Ubrzo je bila upućena u Bengal, tako da je u Kolkati 1928. godine položila svoj prvi zavjet i započela raditi u školi Svete Marije. Jedan događaj 1946. godine potpuno joj je promijenio život. Dok se vozila milijunskim gradom, osjetila je Božji poziv pomagati siromašnima. Tek dvije godine kasnije dobila je dopuštenje napustiti svoj red, ali se nije morala odreći svoga redovničkog statusa. Od tada je Tereza živjela u Kolkati među najsiromašnijima od svih siromašnih.

Blažena Majka Tereza bila je jedna od rijetkih koja se tako snažno uspjela približiti ljudima. Jedan od razloga bio je njezin rad i odlazak na vrlo teška mjesta. A drugi razlog je u tome što su ljudi u njoj snažno osjećali prisutnost Isusa Krista.

Neki su izjavili kako im je samo jedan susret s njom promijenio život, bilo kroz njezin osmijeh ili neku drugu gestu. Prema svima je uvijek bila ponizna, bio to predsjednik ili neki siromah, a u osobama koje je susretala, ona bi vidjela Isusa i dala im potpunu svoju pozornost i ljubav.

Portret o Majci Terezi objavljen u časopisu LIFE, donio joj je nadimak ‘Svetica dobra’.

Majka Tereza postala je Indijkom 1949. godine, a godinu dana kasnije osnovala je red ‘Misionari ljubavi prema bližnjem svom’. Članovi reda morali su se obavezati na celibat, siromaštvo i poslušnost. Kasnije je red dobio i papinsko priznanje.

Majka Tereza se sa članovima reda brinula, prije svega, o umirućima, siročadima i bolesnima posebno onima od gube. Njeni suradnici često su imali nikakvo ili manjkavo medicinsko znanje, na što je ona odvraćala: ‘U vjerovanju nije važan uspjeh, nego vjernost.’ Danas preko 3000 sestara i 500 braće djeluje u više od 100 zemalja svijeta.

Nesebičan rad blažene Majke Tereze bio je prepoznat i cijenjen u cijelome svijetu. Od mnogobrojnih priznanja i nagrada spomenimo samo Nobelovu nagradu za mir 1979. godine te odlikovanje Europskog senata časti. Pored priznanja koja je dobivala, bila je i kritizirana zbog svoga navodno konzervativnog shvaćanja svijeta.

Tako je u politici mnogih zemalja u pitanju prava na pobačaj vidjela najveću prijetnju svjetskom miru. Do kraja života pomagala je potrebitima i bila majka brojnoj napuštenoj djeci. Pokopana je u Kalkati. Nakon smrti ‘Svetice dobra’ pokrenut je postupak za njenu beatifikaciju.

Blagopokojni papa Ivan Pavao II. htio ju je proglasiti blaženom pa je postupak znatno ubrzan te su dopuštena odstupanja od uobičajenih rokova. Blaženom je proglašena 19. listopada 2003. godine u Rimu. Više puta dolazila je u Hrvatsku i tada bi obično sudjelovala na misi za Albance katolike u zagrebačkoj crkvi sv. Petra.

I na kraju rubrike Svetac dana podsjećamo tko danas slavi imendan. To su oni koji nose imena: Teodor, Dorotea, Berto. Ime Teodor nastalo je od grčkih riječi theos – Bog i donor – dar. I ime Dorotea sastavljeno je od istih riječi. U hrvatskom području ova imena imaju brojne inačice i istoznačnice. Neke od njih su: Božidar, Božica, Boško, Bogdan, Darko, Dorica, Doris, Teo, Tea. Ime Berto kao i Berta, Ina, Tin, Tina, Inka izvedenice su imena Albert. Ovo ime je iz njemačkoga područja i sastavnica je riječi adal – plemenit i beracht – sjajan, slavan.

4. rujan 2009.

Sveta Rozalija, djevica († 1160)

Rozalija se rodila u Palermu, metropoli Sicilije. Ondje se jedno vrijeme nalazila na dvoru kraljice Margarete, žene kralja Vilima. Zatim je stupila u red augustinki. No vođena željom za pustinjačkim životom, povukla se u jednu špilju na Monte Pellegrino kod Palerma, gdje je do smrti provodila veoma strog pokornički život. Umrla je 4. rujna 1160. Relikvije joj se nalaze u divnoj katedrali u Palermu.
Svetičino štovanje na Siciliji veoma staro, a povijesno dobro utvrđeno krajem XIII. stoljeća. Njoj su u čast, osim kapele na Monte Pellegrinu u blizini špilje gdje je živjela, podignute i posvećene crkve u Palermu, po cijeloj Siciliji i Italiji. Njezino se štovanje naročito proširilo nakon što je komisija ,sastavljena od teologa i liječnika, utvrdila 11. veljače 1625. vjerodostojnost svetičinih relikvija. Već prije toga datuma dva su palermska zidara u jednoj špilji kod Quisquine otkrila 25. kolovoza 1624. jedan latinski natpis na kojem piše: “Ja Rozalija, kćerka Sinibalda, gospodara Quilquine, iz ljubavi prema mome Gospodinu Isusu Kristu, odlučila sam stanovati u ovoj špilji.”
Papa Urban VIII. uvrstio je god. 1630. ime svete Rozalije u Rimski martirologij, i to na dva datuma: 15. srpnja, na obljetnicu kad je po Božjoj volji bilo pronađeno njezino tijelo, i 4. rujna, kad se slavi njezin blagdan. Martirologij kaže da Rozalija vuče lozu “od kraljevske krvi Karla Velikoga”. Papa Aleksandar VII. dopustio je god. 1666. svetičin časoslov svoj Siciliji, a Inocent XII. dopustio je god. 1693. to isto Španjolskoj.

Opširnije

Sveta Rozalija, djevica († 1160)

Pisati o svetoj Rozaliji, na Siciliji veoma popularnoj i štovanoj svetici, zaštitnici grada Palerma, nije lako. Razlog leži jednostavno u tome što o njoj postoje doduše razne predaje, ali iz kojih se ne može s točnošću rekonstruirati njezin život. Prema predajama što ih je početkom XVII. stoljeća skupio Ottavio Gaietani, Rozalija se rodila u Palermu, metropoli Sicilije. Ondje se jedno vrijeme nalazila na dvoru kraljice Margarete, žene kralja Vilima. Zatim je stupila u red augustinki. No vođena željom za pustinjačkim životom, povukla se u jednu špilju na Monte Pellegrino kod Palerma, gdje je do smrti provodila veoma strog pokornički život. Umrla je 4. rujna 1160. Relikvije joj se nalaze u divnoj katedrali u Palermu.

Bolandist Ivan Stilting, koji je proučavao njezin kult, tvrdi da je svetičino štovanje na Siciliji veoma staro, a povijesno dobro utvrđeno već svršetkom XIII. stoljeća. Njoj su u čast, osim kapele na Monte Pellegrinu u blizini špilje gdje je živjela, podignute i posvećene crkve u Palermu, po cijeloj Siciliji i po kopnenoj Italiji. Njezino se štovanje naročito proširilo nakon što je jedna komisija, sastavljena od teologa i liječnika, utvrdila 11. veljače 1625. vjerodostojnost svetičinih relikvija. Već prije toga datuma dva su palermska zidara u jednoj špilji kod Quisquine otkrila 25. kolovoza 1624. jedan latinski natpis na kojem piše: »Ja Rozalija, kćerka Sinibalda, gospodara Quilquine, iz ljubavi prema mome Gospodinu Isusu Kristu, odlučila sam stanovati u ovoj špilji.«

Papa Urban VIII. uvrstio je god. 1630. ime svete Rozalije u Rimski martirologij, i to na dva datuma: 15. srpnja, na obljetnicu kad je po Božjoj volji bilo pronađeno njezino tijelo, i 4. rujna, kad se slavi njezin blagdan. Martirologij kaže da Rozalija vuče lozu »od kraljevske krvi Karla Velikoga«. Papa Aleksandar VII. dopustio je god. 1666. svetičin Časoslov svoj Siciliji, a Inocent XII. dopustio je god. 1693. to isto Španjolskoj.

O velikom štovanju sv. Rozalije govori dosta i bogata ikonografija. Umjetnici je obično prikazuju u pustinjačkoj odjeći s krunom od bijelih ruža na glavi, s križem, mrtvačkom glavom i lancem, znakovima njezine pokore. Neki je slikaju u habitu augustinki. Glasoviti majstor A. Van Dyck prikazao ju je god. 1624. na jednoj slici kako je krune dva anđela, dok ona zagovara svoj grad Palermo. Ta se slika čuva u Oratoriju svete krunice u Palermu. Od istog se majstora jedna slika sv. Rozalije čuva u glasovitoj galeriji Ermitage u Lenjingradu. Svetičinih slika ima i drugdje, a potječu od učenika ili iz škole Van Dycka.

Lik je sv. Rozalije trajno prisutan i u hrvatskoj književnosti, zahvaljujući isusovcu ocu Antunu Kanižliću (1699–1777). On je tu sveticu opjevao u svom spjevu Sveta Rožalia, panormitanska divica. Iako je djelo napisano u proljeće ili u rano ljeto 1759., tiskano je tek poslije Kanižlićeve smrti, točno god. 1780. u Beču. Stručna pera naše književnosti ocijenila su taj Kanižlićev spjev kao veoma vrijedno umjetničko djelo.

Tako akademik Tomo Matić piše o njemu: »Kanižliću se ne može poreći da je u ’Rožaliji’ stvorio pjesničko djelo, s kojim se po umjetničkoj izradi ne mogu takmiti književna djela što ih je hrvatska književnost dala Slavoniji prije Preporoda.«

Još bolje ocjene Kanižlićevu djelu daje Matko Peić u svojoj zapaženoj i strogo znanstvenoj studiji Barok i rokoko u djelima Antuna Kanižlića. U njemu tvrdi: »Sv. Rožalija je djelo najveće direktne opservacije prirode u XVII. i XVIII. stoljeću hrvatske literature«, štoviše, »jedan od vrhova europske rokoko književne opservacije«. Prema Peiću opis Rožalijine haljine »jedan je od vrhunskih dometa starije hrvatske književnosti«. Zbog svega toga Peić kaže da je Kanižlić »rokoko genij«, a Rožalia je vrhunac njegova umjetničkoga pjesništva.

3. rujan 2009.

Sveti Grgur Veliki, papa i crkveni naučitelj (540–604)

Dosada je u povijesti Crkve 16 papa nosilo ime Grgur. Prvome između njih povijest je dala počasni naslov Veliki. To je znak da se radi o izvanrednoj osobi čiji je utjecaj trajne vrijednosti kroz sva vremena. On je živio i djelovao u veoma teškim i složenim okolnostima. Pa ipak je taj rad, zahvaljujući Božjoj milosti, svečevoj neumornoj revnosti, ugledu što je proizlazio iz njegove svetosti i bogate osobnosti, njegovu izvanrednom talentu za upravu, bio izvanredan; a rezultati su njegova 14godišnjeg pontifikata bili izuzetno veliki ne samo za njegovo nego i za kasnija vremena.

On je Petrovoj Stolici, kako na Zapadu tako i na Istoku, pribavio silan ugled. Udario je temelj odnosima s carskim vlastima u Bizantu, na bazi većeg dostojanstva i veće slobode, osobito na duhovnome području. Radio je na obraćenju Langobarda u Italiji te Angla u Britaniji. U životu je bio učitelj narodu, redovnicima, kleru i biskupima, a po smrti je to svojim brojnim pisanim djelima.

Grgur se rodio oko god. 540. u Rimu, u krilu jedne stare i ugledne rimske senatorske obitelji. U sebi je nosio najbolje vrijednosti rimske baštine. Kao rođeni Rimljanin osjećao se uvijek duboko vezan i s Rimskim Carstvom. To ga ipak nije smetalo – što je također dokaz da je bio velik duh, čovjek širokih pogleda – da svoj pogled upravi i izvan granica Rimskoga Carstva, na nove germanske narode što su nadirali prema zapadu i jugu. Svojom je oštroumnošću odmah shvatio da je zadaća rimske Crkve te narode ne samo obratiti i pokrstiti, već i u sebe uključiti, učiniti ih svojima, da se u njoj osjećaju kao u vlastitoj kući. I tako je Rim pod njegovom vladavinom postao misionarsko središte Zapada.

Od svog je oca baštinio na Siciliji veliko imanje pa mu je tako bilo moguće osnovati ondje 6 benediktinskih samostana. Jedan je osnovao u Rimu u svojoj rodnoj kući, koju je pretvorio u samostan, posvetivši ga svetom Andriji. Jedno je vrijeme bio visoki državni činovnik, rimski prefekt, a onda se nenadano god. 575. povukao iz javne službe te postao redovnik svoga rimskoga samostana Sv. Andrije. Tu se osjećao veoma ugodno, no nije mu bilo dano dugo uživati sveti samostanski mir. Papa Benedikt I. i Pelagije II. uzeše ga u svoju službu. Pelagije II. ga je zaredio za đakona te kao svog apokrizijara – nuncija – poslao god. 579. u Carigrad. Ondje Grgur ostade sve do god. 585. živeći na carskome dvoru u redovničkoj povučenosti i siromaštvu, provodeći vrijeme usred dvorske vreve i meteža isključivo u molitvi i teološkom proučavanju.

Nakon povratka u Rim živio je opet jedno vrijeme u svome dragom samostanu, no i dalje je bio papin savjetnik i vodio brigu o njegovoj korespondenciji s Istokom. Protiv svoje volje i odlučnog protivljenja izabran je god. 590. za Pelagijeva nasljednika na Petrovoj Stolici. Njegov će pontifikat u povijesti Crkve biti jedan od velikih. Tko bi se s njime htio podrobno upoznati, morao bi pročitati njegova 854 pisma koja jasno i nedvojbeno svjedoče o njegovoj mnogostrukoj i svestranoj djelatnosti.

Grgur je odmah od početka svoga pontifikata imao jasnu svijest o svojim papinskim dužnostima. Za biskupa je posvećen baš na današnji dan godine 590. Izabran je bio već prije i odmah je počeo djelovati. U Rimu su tada vladale velike elementarne nepogode: poplava, zatim glad i kuga. Novi je papa odredio da se održi svečana pokornička procesija kako bi se izmolilo Božje smilovanje. Kao dobar organizator naredio je da sav Božji narod sudjeluje u procesiji, ali da se pojedine kategorije okupe i svrstaju kod pojedinih rimskih crkava. Tako kler kod Sv. Kuzme i Damjana, redovnici kod Sv. Gervazija i Protazija, redovnice kod Sv. Petra i Marcelina, dječaci kod Sv. Ivana i Pavla, udovice kod Sv. Eufemije, udate žene kod Sv. Klementa, a svi drugi vjernici kod Sv. Stjepana. Iz tih su crkava svi išli moleći u crkvu Sv. Marije Velike. Tom je zgodom Grgur izrekao vjernicima svoju prvu propovijed. U njoj se kao brižan pastir potrudio da svoje ovce utješi, obodri, upravi im srce prema Bogu, koji pripušta takve nevolje da bi se ljudi obratili. Sve ih je potaknuo također na ustrajnu molitvu i pokoru.

Grgur se pobrinuo da se za gladni narod dopremi pšenica sa Sicilije i pritjecao mu je u pomoć na sve moguće načine. Nakon biskupskog posvećenja nastavio je redovitom i sustavnom službom propovijedanja, koju smatra jednom od glavnih biskupskih dužnosti i kojoj će posvetiti čitavu treću knjigu svoga monumentalnog djela Liber regulae pastoralis – način na koji se vrši pastva. Sačuvan nam je velik broj Grgurovih homilija koje su nadahnute, u prvom redu, knjigama Svetoga pisma, a zatim spisima sv. Augustina, koga je veoma cijenio i štovao.

I sva je Grgurova teologija živo povezana s bogatim duhovnim svijetom ranoga i otačkoga kršćanstva. Povjesničari kažu da je on Augustinova djela prenio u srednji vijek. Grgur je bio dijete svoga vremena, jer se u njegovim spisima osjeća ljubav prema onome što je čudesno; on vrlo rado govori o anđelima, o đavlu, o nebu, o paklu, o čudesima, u čemu se razlikuje od visoke duhovnosti grčke i latinske patristike. No taj je način bio bliži običnome puku.

Grgur je bio i veliki obnovitelj bogoslužja. On je dao rimskome kanonu mise, koji još i danas upotrebljavamo, konačan oblik. Od njega potječe i po njemu se zove Grgurov sakramentar. On je obnovitelj liturgijskoga pjevanja. Da li je i u kolikoj je mjeri on i tvorac takozvanoga gregorijanskog korala, to se ne može sa sigurnošću utvrditi. No osnovao je rimsku školu pjevača. Pius Parsch, oduševljen Grgurovim liturgijskim radom, smatra da je na području liturgije baš on najveći od svih papa. Njegovih četrdesetak homilija na Evanđelje sačinjavale su dobrim dijelom čitanja u starome Breviru. Parsch kaže čak da nijedan svećenik ne bi smio slaviti svetu misu ako ne bi išao Grgurovim stopama. On je na svu našu rimsku liturgiju najviše utjecao, on nas uči da je što dublje proničemo, no prema njoj i svoj cjelokupan život oblikujemo.

Grgur je i kao papa i usred najveće aktivnosti bio velik mistik koji je neprestano žalio za smirenim kontemplativnim redovničkim životom. To je njegovoj pastirskoj službi davalo poseban čar. I nije čudo što su svi njegovi brojni duhovni spisi duboko utjecali na srednjovjekovnu pobožnost.

Grgur je pun zasluga preminuo 12. ožujka 604. Glas svetosti uživao je već za života, a nakon smrti samo se još povećao.

Nepoznati ga pjesnik naziva »Božjim konzulom«. Sv. Izidor Seviljski, uvrštavajući ga među slavne ljude, kaže da mu je od naučitelja jedva tko ravan. Slično misli o njemu i sv. Ildefons Toledski kad kaže da je Grgur »svetošću pobijedio Antuna, rječitošću Ciprijana, a mudrošću Augustina.« S tim se sudom, osobito što se tiče sv. Augustina, većina povjesničara i patrologa ne slaže. Unatoč tome, sva predaja Grgura stavlja u veliku četvorku zapadnih svetih Otaca: Ambrozije, Jeronim, Augustin, Grgur Veliki.

Završavajući ovaj sažeti i zbog toga nužno nedostatan prikaz o sv. Grguru navest ću što o njemu reče 3. rujna 1978. blagopokojni papa Ivan Pavao I., koji je baš toga dana službeno preuzeo svoju papinsku službu. Obraćajući se vjernicima sabranim na Trgu sv. Petra, s prozora svoje sobe prije Anđeoskog pozdravljenja, rekao je:

»Tamo sam dolje u Veneciji čuo govoriti: ’Svaki dobri razbojnik ima svoju pobožnost.’ Papa ih ima nekoliko; među inima i svetom Grguru Velikom, čiji je danas blagdan. U Bellunu se sjemenište naziva gregorijansko u čast sv. Grgura Velikoga. Ondje sam kao student proveo 7, a kao učitelj 20 godina. Slučaj je da je on na današnji dan bio posvećen za rimskoga biskupa, a ja službeno preuzimam svoju službu služenja općoj Crkvi. Bio je Rimljanin, postavši prvi upravni činovnik grada. Tada je sve dao siromasima, postao redovnik i papin tajnik. Kad je papa umro, izabraše njega, ali on to nije htio prihvatiti. Prihvatio je tek posredovanjem cara i naroda. Tada je pisao svom prijatelju Leandru, biskupu u Sevilli: ’Više bih plakao nego govorio.’ A carevoj je sestri pisao: ’Car je htio da jedan majmun postane lav’; vidi se da je i u ono vrijeme bilo teško biti papa. Bio je tako dobar prema siromasima; obratio je Englesku. A nadasve, napisao je veoma lijepih knjiga; jedna je Pastoralno pravilo: u njoj uči biskupe njihovoj službi, a u posljednjem dijelu ima ove lijepe riječi: ’Opisao sam dobroga pastira, ali to nisam, pokazao sam obalu savršenosti do koje valja doći, ali ja se osobno nalazim još u valovlju svojih pogrješaka, nedostataka, i onda: da ne bih doživio brodolom, molim vas, bacite mi dasku spasa svojim molitvama!’ To kažem i ja; pa ipak nisu samo papi potrebne naše molitve, nego i čitavom svijetu. Jedan je španjolski pisac zapisao: ’U svijetu je zlo jer ima više bitaka nego molitava.’ Nastojmo da bude više molitava a manje bitaka!«

2. rujan 2009.

Sv. Kalista, sv. Evodije i sv. Hermogen

Prema Jeronimovu Matrirologiju 2. rujna se slavi spomendan jedne sestre i dvojice braće: sv. Kaliste, sv. Evodija i sv. Hermogena. Imena su grčkoga značenja, ali su živjeli na Siciliji gdje je u starini doselilo mnogo Grka. Mučeništvo su podnijeli 302./3. u Siracuzi za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana. Ime “Kalista” su u nas prevodi s Divna, jer grčka riječ “kalistos” znači krasan, divan. I u nas se ženskoj djeci daje ime Divna.

Opširnije

1. rujan 2009.

Sveti Egidije, opat

Sveti je Egidije živio kao pustinjak u Provanci. Oko g. 680., najvjerojatnije uz pomoć zapadnogotskog kralja Wambe, sagradio je na ušću Rhone samostan, u kojem je kao opat vodio skupine redovnika. Taj je samostan po njegovu imenu kasnije nazvan Saint-Gilles. Umro je na glasu velike svetosti, a grob mu je bio jedna od omiljelih postaja na hodočasničkom putu što je vodio u Compostellu. Hodočasnici svetom Jakovu neminovno su se s velikom pobožnošću zaustavljali i molili i na grobu sv. Egidija. Danas, kad se polako opet budi smisao za pučku pobožnost, njezino bolje razumijevanje i vrednovanje, lakše ćemo razumjeti tu srednjovjekovnu odanost svecima i hodočašćenje na svetačke grobove.
Svetog su Egidija kao pomoćnika zazivali u pomoć protiv straha i duševnih bolesti. Blagdan mu je upisan u Rimski martirologij na današnji dan. Svecu su u Francuskoj podignute brojne crkve, tako u Parizu, Bourg-le-Reineu, Thiaisu. Koji put ga na slikama prikazuju skupa s biskupom Sensa sv. Lupom. U divnoj katedrali u Chartresu, remek-djelu kršćanske umjetnosti, sveti je Egidije prikazan na pročelju – tamo je njegov kip – i u samoj crkvi na dva prozora

Opširnije

Sveti Egidije, opat

Sveti je Egidije, u francuskom Gilles, veoma popularan svetac u Francuskoj, gdje petnaestak općina nosi njegovo ime, u Belgiji, gdje u Bruxellesu jedna gradska četvrt nosi njegovo ime, a ubrojen je i u broj svetih pomoćnika, što mu je proširilo štovanje i izvan granica Francuske. Središte je njegova štovanja jedna opatija u okružju grada Nîmesa, gdje mu se nalazi grob. Iz toga su groba njegove relikvije po srednjovjekovnom običaju dijeljene i prenašane po Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj. Najveći se dio svečeva tijela čuva u Toulouseu, u crkvi Saint Sernin.

Sveti je Egidije živio kao pustinjak u Provanci. Oko g. 680., najvjerojatnije uz pomoć zapadnogotskog kralja Wambe, sagradio je na ušću Rhone samostan, u kojem je kao opat vodio skupine redovnika. Taj je samostan po njegovu imenu kasnije nazvan SaintGilles. Umro je na glasu velike svetosti, a grob mu je bio jedna od omiljelih postaja na hodočasničkom putu što je vodio u Compostellu. Hodočasnici svetom Jakovu neminovno su se s velikom pobožnošću zaustavljali i molili i na grobu sv. Egidija. Danas, kad se polako opet budi smisao za pučku pobožnost, njezino bolje razumijevanje i vrednovanje, lakše ćemo razumjeti tu srednjovjekovnu odanost svecima i hodočašćenje na svetačke grobove.

Svetog su Egidija kao pomoćnika zazivali u pomoć protiv straha i duševnih bolesti. Blagdan mu je upisan u Rimski martirologij na današnji dan. Svecu su u Francuskoj podignute brojne crkve, tako u Parizu, BourgleReineu, Thiaisu. Koji put ga na slikama prikazuju skupa s biskupom Sensa sv. Lupom. U divnoj katedrali u Chartresu, remekdjelu kršćanske umjetnosti, sveti je Egidije prikazan na pročelju – tamo je njegov kip – i u samoj crkvi na dva prozora.

Pius Parsch, pišući o sv. Egidiju, kaže: »Sveca zazivaju u pomoć kao jednoga od 14 pomoćnika u bolesti i pošasti. Sveci nam žele olakšati i naš zemaljski udes, a kad je to podređeno našem vječnom spasenju, žele nas osloboditi i od bolesti i patnje. Ako je pak koja bol ili bolest potrebna za naše spasenje, tada nam u tom slučaju sveci ne mogu pomoći. Samo u tom smislu – u vidu našega vječnoga spasenja – smijemo zazivati svece pomoćnike u nevolji.« Sve, dakle, mora biti podređeno volji Božjoj i našem vječnom udesu.