Uskrsno vrijeme

Uskrsno vrijeme

Zašto tražite živoga među mrtvima? On nije ovdje! Uskrsnuo je! (Lk 24,6a)
Trogirski evanđelistar, 13.st.
Uskrsno vrijeme traje od Uskrsne nedjelje do nedjelje Pedesetnice (Duhova), ukupno pedeset dana. Uskrsna osmina traje od Uskrsa do naredne nedjelje koja je 2. vazmena nedjelja. Četrdeset dana poslije Uskrsa, u četvrtak 6. vazmenog tjedna slavi se svetkovina Uzašašća. Pedesti dan poslije Uskrsa slavi se svetkovina Duhova.

Rujna zora zarumeni, dan zabijeli, sunce žarko sinu -dođe napokon slavni taj dan, dan pobjede i veselja, dan uskrsnuća Gospodnjeg kojega tolikom žudnjom iščekivasmo. Prošlo je vrijeme žalosti, prošli su dani u kojima se čitava narav uzbuni radi muke i smrti svoga početnika. Prošli su, velim, ti dani straha i prezanja i obratiše se u radost i veselje, jer Isus Nazarećanin koji je bio propet -uskrsnu!
Od danas ne moramo se više bojati umrijeti, od danas možemo smrti bez zdvojnosti veselo i sigurno gledati u oči. Ona sada više ništa nema za nas strahovitoga jer se samo onaj boji smrti, onaj se samo žalosti nad gubitkom sadanjeg života, koji nema ufanja u onaj budući.
I mi smo pozvani da dijelimo slavu uskrsnulog Spasitelja, da uživamo plodove njegove pobjede, ali to nije moguće dok nas sapinju griješne navike i neuredne sklonosti, te nas drže u ropstvu ovoga svijeta. Treba da se prije svega oslobodimo spona koje nas sapinju u službu tjelesnih užitaka, te da ih zamijenimo sa duhovnima. Drugim riječima: prijeka je potreba da mi najprije duhovnim načinom uskrsnemo iz groba raznih grijeha na život u Kristu. Isusovo uskrsnuće slika je našeg duhovnog uskrsnuća na novi život svetosti i savršenosti.
Otac Vendelin Vošnjak

Sveti Ante BLAGDAN 13. lipnja

Mladost sv. Antuna do svećeništva
Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik
U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. uz grozne u Maroku poginuli mučeničkom smrću. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnikom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvraćala braca njegovog samostana. Već u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje brace u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.
U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. Za tebe je – govorio si je – tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik! Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod sa nekoliko svojih drugova. No istom
što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Španjolsku.

Sv. Ante u Italiji
Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antu, ali po malo se oporavljao kod svoje brace; osobito ga veselila nada, da ce oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Ante na put iz Mesine u Asis.

Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluci ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku.

Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Anti i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici brace laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i izvanredna Božja nadahnuća.

Sv. Ante izlazi na glas
U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Anti, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Docuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antu tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Ante stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.

U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Ante pratio je Gospodin izvanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djelovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.
Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Ante. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montpelier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predajući bogosloviju i propovijedajući sveto Evanđelje.

U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolonjske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.

God. 1230 bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odlučeno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX, neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi 3 mjeseca do odluke. Kako je i sv. Ante bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četiri mjeseca.
Smrt sv. Ante u Padovi
Mjeseca studenog 1230. god., kad se stvar riješila, vrati se sv. Ante iz Rima sa blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad.
Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj bogoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braca njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrunulo tijelo a samo jezik čitav i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.

Sv. Ante čudotvorac za života
Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako izvanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor.
Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se
činilo, da je te jezike učio od mladosti.
Jedna gospoda je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.
Druga jedna gospoda htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete kao dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nade dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.
Opet druga gospoda vrativši se sa propovijedi svečeve nade u bešici mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoc. Sv. Ante reče joj gospodinove rijeci iz sv. Evanđelja: Idi, sin tvoj živi. I doista nade kod kuće dijete, kako se sa svojim drugovima igra.
Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se pokaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, nestadoše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.
Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.

Sv. Ante propovijeda ribama
Kako je bilo rečeno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Ante povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uznemiri se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte njemu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu sa mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodnošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vaš je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže.
Čudoviti putovi sv. Antuna
Često puta pojavio se sv. Ante na dalekim mjestima, tako da nije ostavio traga na mjestu na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjetio se, da nije nikoga bio odredio umjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je medu braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.

Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj sazna za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lešinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.
Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.

Sv. Ante sa malim Isusom
Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga izvanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradiću. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično i slika sv. Ante.

Sv. Ante proriče
Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se sa velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga izgrdi, nego da ga iskreno poštuje, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda Saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu svetu vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi Saraceni, uhvate ga i tri su ga dana grozno mučili, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.
Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; Gdje je vaše blago tamo ce biti i vaše srce. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nadu medu novcima još vruće srce pokojnog lihvara.

Sv. Ante strah nečistih duhova
Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode sa propovijedi, jer da su joj sina dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj iščezne kao dim.
Kako je naš izvanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde.
Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.

SVETAC DANA TRAVANJ (APRIL)

01. travanj 2011.  Cvetna nedelja

Sveti Hugo, biskup (+ 1132)

Današnji svetac, sveti Hugo mlad 1080. postaje biskupom namjesto prethodnika kojega je sinoda morala skunuti s biskupske stolice radi simonije. Sv. Hugo je živo u vrijeme velikih sukoba s carem Henrikom IV. koji je nastojao svoju volju nametnuti Crkvi. Stupivši na čelo biskupije nastojao je u duhu grgurovske reforme obnoviti povjerenu mu crkvu. Sveti Hugo je bio poznat po izvanrednoj aktivnosti ali i duhu molitve i kontemplacije. Poznat je po velikim graditeljskim sposobnostima i mudrim presudama u sukobima između dijecezanskih i redovničkih svećenika. Vršio je silan utjecaj na javni život svojim propovijedima, koje su bile vrlo rječite. Bio je veliki prijatelj sv. Brune, osnivača kartuzijanaca. Prvih 48 godina djelovanja kartuzijanaca usko je povezano s imenom sv. Huge. Kartuzijance je sve do smrti podupirao savjetima i raznim dobrima. Sveti Hugo je umro 1. travnja 1132. godine okružen mnogobrojnim kartuzijancima kojima je bio prijatelj i zaštitnik. Već dvije godine nakon smrti proglasio je papa Inocent II. 22. travnja 1134. Hugu svecem.

02. travanj 2011.

Veliki ponedjeljak

Smrt i život su u stalnoj borbi. Ponekad nam se učini kao da je smrt nadvladala i kao da nade više nema. Naš pogled dopire samo do zida smrti. Ne znamo što se događa s ljudima koji su umrli i otišli s onu stranu toga zida. Pokušavamo snagom medicine i razboritog života odgoditi trenutak smrti i produžiti sebi život. Budući da ne znamo što je prijeko, sva se naša pozornost usredotočila na ovaj život do smrti. No osjećamo da se borimo za život koji ne možemo spasiti, a zaboravljamo onaj za koji bi se jedino trebalo boriti. Tijelo stari, brojne ga bolesti napadaju i smrt ga svladava. U borbi protiv smrti često nam ništa ne znače moralni zakoni, pravda, mir, sloboda, tankoćutnost i humanost. Sve je to u drugom planu. A tu upravo smrt dobiva svoje žrtve. Strah od smrti i uzaludnost borbe protiv nje čini da život ostavljamo da umire.

Borba za spas tjelesnog života zavodi nas na krive kolosijeke. Boriti se protiv tjelesne smrti nema smisla. Ona sigurno dolazi. Nije na medicini da čovjeka oslobađa od smrti, jer ona to ne može, nego da čovjeka oslobađa od bolesti, da mu omogućuje da ovdje na zemlji bude zdrav i vmože raditi čestito i živjeti dostojanstveno. Što pobjeđuje smrt?

Čestit, human život pobjeđuje smrt. »Navik on živi ki zgine pošteno« – kaže Krsto Frankopan. Besmrtan je čovjek koji je iza sebe ostavio svijetle tragove. Čovjek koji nam je učinio dobro, ostao je u našem sjećanju zauvijek, njega doživljavamo kao da nije umro, kao da živi i kao da nas vječno prati. Tijelo se hrani materijalnim jelima i pićima. Duša se hrani krepostima, požrtvovnošću, ljubavlju, dobrotom, velikodušnošću, čistoćom i umjerenošću.

Kao što čovjekova psiha živi od dobre glazbe, od svijetlih emocija, od pozitivnih i zdravih slika u svojoj mašti, od odluka koje znače život i odvažnost te od sjećanja koja nam donose hrabrost i povjerenje, tako čovjekov duh živi od čiste savjesti, od spoznaje Božje vriječi, od ljubavi, povjerenja i žrtve za drugoga. Čovjekova duša je besmrtna i vječna. Stoga se ona može hraniti samo Bogom, jer je samo Bog besmrtan i vječan. Nahranjen humanim djelima, mislima, riječima i željama, čovjekov duh preživljava smrt, čovjek ne umire nego se rađa za vječni život. Tako život pobjeđuje, a smrt pogiba.

Prema tome, nema smisla boriti se protiv tjelesne smrti, nego se boriti protiv duhovne smrti i zanemarivanja hrane kojom se hrani naša osobnost. Kao što se nema smisla boriti da dijete živi u utrobi majke više od devet mjeseci, jer bi tada umrlo, ne bi se moglo razvijati, tako je besmisleno boriti se da čovjek ne prijeđe iz kratkotrajnog života u vječni život. Na medicini je, i na svima nama, da pomognemo djetetu da devet mjeseci u utrobi majke proživi zdravo, te se zdravo rodi.

Tako isto na medicini, na vjeri i na Crkvi je da se bori kako bi čovjek ovdje živio duhom zdrav, da bi zauvijek mogao živjeti u duhovnom, vječnom svijetu. Rijetki su koji nalaze takav jasan put u budućnost. Isus iz Nazareta bio je tu najhrabriji čovjek ljudske povijesti. On je slobodno uzeo na sebe smrt, on ju je izabrao i dopustio da ga uhite i raspnu na križ, kako bi svima jasno pokazao da tjelesna smrt nije tragedija, da ona nije kraj života, nego samo normalni tijek čovjekova rađanja u treću i vječnu fazu života.

No, još jasnije je on pokazao pravi put kojim u životu treba ići. On je ljubio svakog čovjeka, prošao je svijetom čineći dobro, drugovao je s alkoholičarima, drogiranima, ovisnicima o zlu, s grešnicima i profiterima, ali ne zato da im kaže kako je s njima sve u redu, nego da im pomogne da se iz toga izvuku. On ih je jedini mogao izvući, jer ne samo da je bio bez ikakvog grijeha, nego i zato što je bio Bog. Zato je mogao nahraniti njihove besmrtne duše, zadovoljiti njihovu čežnju za smislom, pružiti ljubav kakvu ne može pružiti nijedna ljudska jedinka.

Kao što treba paziti da ne oštetimo svoj želudac, srce, pluća ili mozak, tako trebamo paziti da ne oštetimo organe svoga duha, a to su: savjest, duhovni um i čovjekovo duhovno srce. Kao što se treba čuvati da nam virusi i bakterije ne unište organe tijela, tako se treba čuvati da nam virusi zla, požude, uvrede i zloće među ljudima te rezignacije, razočaranja i neuspjeha, ne ubiju dušu i onemoguće nam rađanje u onom svijetu za kojim čezne naša duša.

Kao što rađanje djeteta iz utrobe majke nije smrt nego rođenje, tako i naša smrt ovdje na zemlji nije kraj nego rađanje za život vječni. Isus iz Nazareta je to hrabro pokazao svojim vlastitim životom, vladanjem i riječima. Gledajući u njega slobodni smo od demonskih i zlih sila oko sebe i u sebi, slobodni smo od virusa i razaranja duha, ali smo slobodni također da idemo za svjetlom koje je ispred nas. Nitko u ljudskoj povijesti nije mogao za sebe reći da je život, put i istina.

To se usudio reći samo taj Čovjek, učitelj i prorok iz Nazareta. Nijedan od osnivača religija nije za sebe tvrdio da je Bog, jedino je Isus iz Nazareta to jasno potvrdio, rekao i pokazao svojim djelima. Usred mraka zla, neuspjeha, bolesti, razočaranja i očaja stoji sigurno svjetlo Isusa iz Nazareta, koje nam pokazuje da i kroz smrt postoji prolaz. A to je čista savjest, ljubav prema čovjeku, praštanje svima i život u kojem sigurno preživljavamo i pobjeđujemo smrt. To je krepostan život, život prepun nade.

Kao u neki veličanstveni hram ulazi danas Katolička crkva u tzv. Veliki tjedan. Izvana se čini da je to tjedan tuge, žalosti, poraza. Ali iznutra osjeća se optimizam, hod prema pobjedi, ljubav koja se rađa i koja će se na Uskrs rasplamsati tako da je više nitko neće moći ugasiti. Lijepo je biti čovjek, zato što je Isus iz Nazareta živio na ovoj zemlji.

Sveti Franjo Paolski, pustinjak (1416-1507)

Sveti Franjo Paolski rođen je 1416. godine u Italiji a umire 2. travnja 1507. u Francuskoj. Redovničkoj zajednici koju je osnovao daje naziv “najmanji” i propisuje vrlo strog život s neprestanim postom , odricanjem uživanja mesa i vina. Njegov je život bio ispunjen radom, šutnjom, postom i noćnim bdjenjima. Crkva je Franji odala priznanje proglasivši ga svecem već 12 godina nakon smrti. Bilo je 1519. godine kad je poplava reformacije s teškim posljedicama počela plaviti Njemačku i velik dio Europe. Dobro je da je renesansni papa Leon X., vođen Duhom Svetim, kanonizirao sv. Franju i time upravio pogled kršćanskog puka prema jednom kršćaninu koji je istinski živio prema Evanđelju.

03. travanj 2011.

Veliki utorak

Premnogo je među nama osuđenih ljudi. Jedni su osuđeni živjeti a da to nikad “nisu htjeli, niti ih je itko pitao žele li živjeti. Drugi se tuže da su osuđeni da budu invalidi ili hendikepirani i pitaju se koji je smisao toga. Neki kažu da su osuđeni da budu pripadnici određenog naroda i mentaliteta.

Jedni su se nesretno oženili ili udali i tuže se zašto se to baš njima moralo dogoditi. Jedni su dobili bolesno dijete i cijeli život se s njime muče. Jedna mi žena reče da joj se čini nepravedno što je osuđena cijeli život biti baš samo žena i da više nikada ne može postati muškarac ili bar sama izabrati hoće li ostati žena ili biti muškarac.

Ima ljudi koje su ljudi osudili. Jedni su se rodili u obitelji u kojoj je netko bio označen nekim nečasnim naslovom, te je to ostalo za sve njegove potomke. Jedan alkoholičar mi reče kako doživljava da ga svi osuđuju, mrze i preziru. Jedan mladić, drogiran, tužio se stalno kako osjeća kao da pripada štakorima a ne ljudima, kao da se raspada njegov mozak i čitavo njegovo biće.On se više ne može vratiti u ljudsko društvo, govorio je. On je odbačenik. Posjetio sam bolnicu.

Jedan mi bolesnik reče kako su ga njegovi izbacili iz kuće jer ga nisu mogli njegovati. Sa suzama u očima tužila mi se starica u jednom staračkom domu kako je odgojila i rodila šestero djece, ali su je svi ostavili. »Ovo nije život, ovo je umiranje«, govorila je ona. »Ja sam čeznula da bih odgajala, čuvala i ljubila svoju unučad. A sad mi dođu jedva mjesečno ili dvomjesečno da me posjete i tako je starost tužna i nesretna«, govorila je starica.

Jedan je otac, razočaran, govorio kako se nije nadao da će mu djeca ići krivim putem. »Rasprodali su zemlju«, kaže on, »strojeve koje sam imao pustili su da istrunu, i otišli svaki svojim putem.« On živi sam u staroj kući, neprestano se pitajući zar je moguće da djeca samo tako ostave oca. Jedan mi se mladić tužio da je kao dječak nešto ukrao i da ga otad cijelo selo gleda krivo, da mu se ruga i da je od svih prezren.

Jedna djevojka kaže da ju je ostavio mladić, da svi smatraju da je ona kriva i ogovaraju je. »Da, ja već godinama živim sam«, reče mi jedan postariji čovjek, »jer me žena napustila i otišla drugom u Njemačku. Djeca su otišla za njom ili žive sama. Ja ovdje pokušavam činiti zadnje korake života, ali vjerujte mi, nije lako«, govorio je taj muškarac. »

Ja ne znam ni za mamu ni za tatu«, reče mi jedna djevojka u Austriji. »Znam samo da me je jedna gospođa našla u nekom domu i onda me adoptirala. Kažu da negdje još postoji moja mama, ali ja za nju ne znam.« »Osjećam se totalno bolesna, kao da mi se kosti raspadaju i kao da ne znam zašto živim«, govorila je dalje ona. »Vi ne znate koliko za mene znači Isus Krist i njegova patnja«, završila je ona.

Neki ljudi su pak sudski osuđeni, jer su ili bili stvarno zločinci, ili se u životu dogodilo nešto takvo da su morali biti osuđeni. Oni osjećaju kako godine njihovog života prolaze iza zidova logora i da dani odlaze u nepovrat.

Isus iz Nazareta upozorio nas je da ne sudimo i ne osuđujemo ako ne želimo sami biti osuđeni. Prema njegovim riječima, sve je u životu suprotno. Oni koji sude i osuđuju druge, tjeraju ih u geto i na rub ljudskog društva; koji ih preziru i smatraju da su gori od njih, sami sebe optužuju. Jer, ako drugima ne opraštamo i ako druge osuđujemo, sami sebe osuđujemo, kaže Isus iz Nazareta. On je tražio da ljubimo one koji su na rubu društva i koji su odbačeni i osuđeni.

On je to sam djelom pokazao. Išao je tamo gdje su ljudi bili na rubu. Oslobodio je prostitutku Magdalenu, moralno obnovio poreznog profitera Zakeja, među svoje uzeo poreznika Mateja, prihvatio je sveučilišnog profesora Nikodema koji je, od straha da ga ne osude njegove kolege, došao po noći na razgovor. Preljubnicu je spasio od kamenovanja, a Samarijanki, koja je imala pet muževa, pomogao da bude konačno vjerna u svom braku. Natanaela je izvukao iz revolucionarne grupe u borbi protiv okupatora, a Josipa iz Arimateje, jednog od vijećnika velikih svećenika, zavolio tako da je ovaj odlučio biti do kraja pošten i vjeran svojoj savjesti i Isusu samome.

Da bi pokazao solidarnost prema svim osuđenima na ovoj zemlji, Isus je sam pošao pred sud, najprije religijski ,a onda i državni. Osudio ga je rimski i židovski zakon. Umro je osuđen od najsavršenijih religijskih i državnih sudova ljudske povijesti. A ipak je bio potpuno nevin, jedini čovjek ljudske povijesti bez grijeha. Zato je mogao na križu reći razbojniku: »Još danas bit ćeš sa mnom u raju«.

Isus je nada svakom grešniku, svakom hendikepiranom duhom i tijelom. S njime nitko ne može i ne treba biti osuđen. On je ušao u naše osude i naše prezire, jer nas voli, jer te ljubi, poštovani čitatelju. Svi smo mi krivi, svi mi nosimo svoje terete, grijehe, razočaranja i očaje. Svi smo mi osuđenici. No, s njime smo oslobođeni osude i spremni za uskrsnuće.
Dobro je danas, na Veliki utorak, ući u mir i tišinu te natopiti svoju dušu hranom s neba.

Sveti Rikard, biskup (1197/8-1253)

Sveti Rikard je rođen nepoznatog datuma 1197. ili 1198. godine u Engleskoj kao sin malog posjednika koji zarana ostaje bez roditelja pa brigu oko njega preuzimaju skrbnici. Rikard je vrlo rano osjetio želju za naukom i svećeništvom. U vrijeme studija marljivo je radio kako bi priskrbio potrebna sredstva za školovanje. Odlazi na studij u Oxford a potom u Pariz i Bolognju gdje 7 godina studira kanonsko pravo. Godine 1235. Rikard se vraća u Oxford te je doskora bio imenovan rektorom Sveučilišta. Njegov nekadašnji profesor i pokrovitelj postao je u međuvremenu biskup te je svog vrijednog đaka Rikarda postavio za kancelara svoje nadbiskupije. U njemu je dobio vrijednog suradnika i pomoćnika koji je nastojao oko obnove klera, a i borio se protiv kraljeva presizanja u crkvene poslove. Rikard još nije bio svećenik. Kad je umirao njegov nadbiskup, odlučio je postati svećenikom. Zato je još kroz 2 godine studirao teologiju kod dominikanaca u Orleansu. Nakon svećeničkog ređenja godine 1242. vratio se u domovinu kao jednostavan svećenik te djeluje kao župnik. I novi ga nadbiskup uzima sebi za kancelara. Godine 1244. Rikard je izabran za biskupa u Chichesteru, ali je protiv toga izbora odlučno bio kralj Henrik III. Rikard je bio pristalica crkvenih reformi, a to kralju nije odgovaralo. Međutim je njegov izbor potvrdio papa Inocent IV. te ga sam posvetio za biskupa. Kralj je tvrdokorno odbijao novog biskupa pa Rikard neko vrijeme boravi kod jednog od svojih svećenika. Kad je Papa zaprijetio kralju izopćenjem, on je napokon popustio i Rikard ulazi u posjed svoje biskupije. Rikard je bio čovjek velike ljubavi prema bližnjemu. Uvijek je prema svakome bio uslužan, prijazan, gostoljubiv, prema grješnicima pun milosrđa i samilosti. Svima koji su u potrebi rado je i obilno dijelio milostinju. Od svećenika je tražio da sa strahopočitanjem i dostojno služe misu, da obdržavaju celibat, da žive u svojoj rezidenciji i da nose svećeničko odijelo. Od vjernika je tražio da nedjeljom i blagdanima pribivaju svetoj misi, da nauče napamet osnovne molitve. Iscrpljen velikim radom teško se razbolio te 3. travnja 1253. ovaj život mijenja boljim. Papa Urban IV. proglasio je Rikarda 22. siječnja 1262. svetima. 16. lipnja 1276. njegovo je tijelo u prisutnosti kralja Eduarda I., brojnih biskupa i dostojanstvenika preneseno iz groba i položeno ispred glavnog oltara katedrale u Chichesteru. Tom je zgodom kraljevom darežljivošću načinjen vrlo bogat svečev relikvijar. 20. studenog 1538. uništio ga je kralj Henrik VIII. tako da se od tada ne zna za svečeve relikvije. Sveti Rikard je bio doista uzoran i vrlo aktivan biskup. Brinuo se mnogo za trajnu izobrazbu i odgoj svojih svećenika. Svoju je imovinu ostavio u dobrotvorne svrhe, za pomoć sirotama i udovicama.

04. travanj 2012

Velika srijeda

Teško je biti čovjek na zemlji. Ova zemlja je, naime, neprijateljski raspoložena prema čovjeku, ona se suprotstavlja poštenju i savjesti, ona ubija i osuđuje nevine. Ova zemlja je natopljena krvlju Boga čije smo srce proboli na križu. Ova zemlja nije naš svijet i naša domovina. Ona je mjesto borbe, arena u kojoj treba pobijediti. Ova nam zemlja uzima sve. Smrću nam uzima zemaljski život, no ona se trudi da nam uzme i vječni život, da pogazi našu savjest, uništi čovječnost u nama, da onemogući praštati jedni drugima, ljubiti, vjerovati i razumjeti jedni druge. Ova zemlja i danas progoni i ubija najnevinijeg čovjeka ljudske povijesti – Isusa iz Nazareta. Bezbrojne sekte trude se na televiziji, u novinama, u knjigama i na radiju, u politikama i svjetskim ekonomijama ubiti Isusa iz Nazareta. Sve u svijesti da ako on bude mrtav, onda će biti lako ubiti čovjeka. Dok Bog brani čovjeka, dok je Isus iz Nazareta, Bogočovjek među nama, dotle pravedni sigurno pobjeđuju i imaju budućnost. Stoga je sva neprijateljska, mračna, podla borba čovjeka i čovječanstva usmjerena protiv njega.
Crkva je od početaka bila meta napada. Milijuni mučenika davali su život kroz dvijetisućnu povijest Crkve da posvjedoče da je Isus doista Bog i da se za njega isplati dati zemaljski život. Kao što čovjek daje život za čistu savjest, kao što je sposoban umrijeti za slobodu domovine, kao što je slobodan i spreman dati život za pravdu, za mir i slobodu, tako je čovjek spreman dati život za Isusa iz Nazareta. Jer Isus iz Nazareta je i pravda i sloboda i mir i mudrost, on je povjerenje, nada, život i budućnost. Jer samo Bog može biti čovjekova budućnost, samo protiv Boga nitko ne može ništa. Bog stoji kao stijena na obali mora, koju uzalud vjekovima napadaju valovi, ali je ne mogu srušiti, odnijeti, ni razoriti.
Kad ljudi ne mogu uništiti Isusa, tad pokušavaju uništiti njegovo djelo, a to je Crkva. Crkva je doista, gledano ljudski, slabašna tvorevina koja se sastoji od ljudi koji su grešni kao i svaki čovjek ove zemlje. Ta Crkva nema oružja, nema policije, velikih političara, ona ne pravi ljudske saveze na svoju obranu, ona nije država, ona nema silu moćnika ovoga svijeta. Ona je slaba i nemoćna u očima svijeta. A u toj slabosti je njezina snaga, jakost i pobjeda. U njoj naime iz dana u dan padaju ljudski okovi, umire ovaj svijet, mučenički se pokapa čovjek ove zemlje ali uskrsava pravda, mir i nada. U toj Crkvi se to jače pokazuje Božja moć što je veća ljudska nemoć. U toj Crkvi treba stalno umirati stari, zlokobni svijet koji onemogućuje čovjeku da bude čovjeku brat. Ta Crkva kao i njezin Učitelj mora biti stalno na križu, ali s probodenim srcem, jer ona smije umirati samo iz ljubavi prema čovjeku i Bogu.
Lako se danas prevariti u procjenama. Obično pomišljamo da trebamo biti na strani jakih, koji su naoružani, ekonomski siloviti, koji drže politike svijeta i koji, čini se, drže konce svijeta u svojini rukama. To je varka i privid. Svijet pobjeđuju, i u svijetu bivaju sretni, samo koji uspijevaju pobijediti zloću, koji su slabi i nemoćni poput djece, koji su čisti i pravedni poput pravednika tijekom povijesti čovječanstva, koji su umirali i pogibali, ali unatoč tome ostali stupovi ljudske povijesti. Moć nas zavodi na nepravde. Nemoć nas vodi da ljubimo pravdu, da zaštitimo udarene mržnjom, da budemo uvijek za čovjeka. Nemoć je poraz svijeta u nama, a pobjeda Boga, neba i savjesti. Nemoć u nama je poraz tijela i ljudske oholosti, a pobjeda duha, čestitosti i ljubavi. Nemoć je poraz oholosti, ljubomore, svađe i ratova među nama. Ta ista nemoć je međutim pobjeda mira, slobode, čovjekoljubivosti i međusobnog bratstva. Isus nas je učio da idemo među ljude kao ovce među vukove, a ne kao vukovi među ovce. On nas je poučavao da budemo kao djeca želimo li imati njegovo Kraljevstvo i biti pobjednici. On nas je učio da gubimo život, a ne da postajemo slavni na tijelima ljudi ispod sebe. On nas je učio živjeti i umirati za čovjeka, za ostvarenje pravde i ljubavi među ljudima. On je sam pokazao da je nemoć na križu postala svemoć koja privlači sve ljude pravdi i u nebo.
Potrebno je stoga biti mudar i jasno gledati situaciju u svijetu. Život brzo prolazi. Slava svijeta se brzo stišava, pljesak traje prekratko, a čovjekov život na zemlji nestaje. Treba početi živjeti za ono što je trajno, neuništivo, vječno. Treba pronaći put, treba osvijetliti stazu drugima, treba dopustiti da budemo prividno poraženi od mraka kako bismo uništili mrak i osvijetlili život.
Neuništiv je život, jer je on došao k nama u Isusu iz Nazareta.

Sv. Izidor Seviljski

Sv. Izidor Seviljski (556.–636.) sin je uglednoga časnika i visokog činovnika koji je bio u službi gotskoga kralja. Odgajao ga je stariji brat Leaudes koji je bio opat jednog samostana. Izidor je slijedio brata i postao redovnik, te opat. Napisao je djelo “Regula monachorum”. Bio je čovjek reda i revnitelj redovničke stege. U Sevilji se postao biskupom, a biskupovao je više od 30 godina. Bio je čovjek visoke izobrazbe te je ostavio nekoliko značajnih djela. Glavno mu je djelo “Etimologiae” koju smatraju prvom enciklopedijom u povijesti. Papa Inocent III. je sv. Izidora Seviljskoga proglasio crkvenim naučiteljem.

05. travanj 2012

Veliki četvrtak

Danas je Veliki ili Sveti četvrtak. To je dan Isusove posljednje večere. Danas Crkva ulazi u sveto trodnevlje, u sjećanje, komunikaciju kroz liturgiju i molitvu Isusovih posljednjih dana i djela. Crkva i zapadni svijet od danas se spremaju na slavljenje i doživljavanje Uskrsa.
Na Veliki četvrtak je Isus sa svojim učenicima proslavio posljednji put židovski blagdan Pashe i to jedan dan prije samog blagdana, te ustanovio svetu misu, po kojoj se kršćani osobito prepoznaju. Danas je on ostavio Crkvi i svijetu znak svoje prisutnosti u kruhu i vinu, predao tako Crkvi i čovječanstvu svoje ljudsko tijelo i svoju krv, kao polog i garanciju pobjede nad patnjom, smrću i krivicom, te nad zlom i katastrofama. Danas je Isus izrekao najhumanije riječi apostolima i svijetu, danas je čudesno molio za nas, danas je obećao svog Duha protiv duha zloće, nehumanosti i razaranja. Danas je bio izdan, uhićen i cijelu noć sudski ispitivan. Danas se mrak čovjekove duše pokazao najgušćim, danas je čovjek nepovratno pao u bezdan zavisti i mržnje na Boga. No, danas je nebo najbliže zemlji, danas je milosrđe jače od krivice, danas je dobrota pobijedila zloću, danas je pakost čovjeka pretvorena u pokajanje, danas je mrak ranjen zrakom nade.
Danas u liturgiji prolazimo dvoranom posljednje večere u Jeruzalemu, gledamo kako Isus ustanovljuje novi i vječni savez između Boga i ljudskog roda, kako taj ugovor s nama potpisuje svojom krvlju. Izlazeći iz dvorane doživljavamo kako je Juda otišao u mrak, predao Učitelja iz Nazareta u smrt za trideset srebrnika, te se sam od očaja objesio. Ulazeći u Getsemani na Maslinskoj gori, prelazeći potok Cedron slušamo Isusove posljednje upute Crkvi i svijetu. A onda doživljavamo kako nam ga vojnici i sluge hrama istrgnuše, da ga odvedu u sramotnu sudnicu i u smrt.
U dvorani posljednje večere Isus je oprao učenicima noge. Prati noge znak je gostoprimstva. Isus dakle želi reći da kroz njegovu smrt, u koju sada odlazi, i kroz skoro uskrsnuće, on otvara svoje nebeske dvorane, u koje nas poziva kao svoje uzvanike. Sveta misa je predokus i nada da smo djeca Božja i baštinici neba. U svetoj misi postajemo jedno s Isusom, on postaje naš brat i učitelj. U tajnovitosti današnjih liturgijskih slavlja, šutnje zvona sve do Uskrsa, nečeg nadonosnog u zraku, spušta se otajstvo čovjekova pada i uzvišenje među nas, da naučimo biti ljudi i dobri jedni drugima.
Crkva nosi u svome naručju iskustvo Boga koji je postao čovjekom, njegove riječi i njegove snage, njegove odredbe i njegov savez s nama. Isus iz Nazareta je djelima, riječima i životom učinio sebe vjerodostojnim, te nas uvjerio da nije samo čovjek ili veliki svetac, da nije mistik i prorok, nego Bog. Izvana trijezan, bez mo-naških i mističkih gesta, a iznutra snažan riječima i snagom, vlašću nad prirodom, Božjim opraštanjem grijeha, silom kojom je izgonio zle duhove, i zaustavljao sve što čovjeka ugrožava. Uskrisivao je mrtve, liječio bolesti, umro za čovjeka, uskrsnuo i tako preokrenuo ljudsku sudbinu.
Sve što je Isus Krist donio svijetu sadržano je u savezu koji je on načinio s Crkvom i sa svijetom. Govoreći: »Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje«, »Ovo je krv koja se prolijeva za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha«, sklopio je s nama novi savez u svojoj krvi. Tako je nekako potpisao sveobuhvatni, vječni ugovor, savez, spomen između Crkve i sebe, između čovječanstva i Boga. Pod tim savezom koji Crkva čuva u slavljenju euharistije ili svete mise, sadržano je sve blago koje je Isus donio na svijet. Tu su njegove riječi, tu je snaga njegovih sakramenata, tu je snaga njegova Duha, tu je njegova prisutnost, tu su prisutne prvine novoga uskrslog svijeta.
Dan uoči svoje smrti Isus je ostvario taj savez i potpisao ga svojom krvlju. Otada Crkva čuva svetu misu kao najdragocjeniji biser. Ona taj savez svaki dan obnavlja i slavi, te tako potvrđuje naš pristanak na Isusov savez s nama. Sve što Crkva ima, nalazi se u euharistiji. Sve što čovjek treba, nalazi se tu. Sveta misa je središte Crkve, ona je izvor iz kojega sve drugo izvire. Ona je istovremeno Kalvarija i uskršnje jutro, jer su sadržaji Isusove muke, smrti i uskrsnuća u njoj prisutni. Sveta misa je riznica u kojoj se nalazi blago za spasenje svakog čovjeka i čitave ljudske povijesti. Iz nje Crkva nastaje, ona je srce Crkve i povijesti.
Da bi naznačila važnost saveza u euharistiji sklopljenog, Crkva slavi Veliki četvrtak. No, ona taj blagdan prenosi na još jedan dan, na Tijelovo. Ona to slavi i svaki dan, ali osobito na to slavlje poziva nedjeljom sve vjernike.
Slaveći euharistiju Crkva posadašnjuje sve što je Isus učinio za čovječanstvo. Ona naviješta Isusovu smrt i uskrsnuće i tako ostvaruje novi svijet koji je time došao. Slaveći euharistiju Crkva se spominje da je sudionica Božjeg svijeta i da je svaki čovjek u mogućnosti biti dionik božanske naravi. Iz Isusove smrti i uskrsnuća izviru svi sakramenti. U euharistiji čovjek može svestrano upoznati Boga. Bog je umro za čovjeka. Isus nam je darovao svoje tijelo, on nam daje da pijemo njegovu krv i postajemo njegovi krvni srodnici. Čovjek je tako velik da je Bog smatrao kako se isplati za njega dati život. Ako je Bog za nas, tko će protiv nas, kliče sveti Pavao.
Katolički svijet ulazi danas u duboku tišinu. Samo u miru može se čuti i dogoditi ono veliko što je donio Isus iz Nazareta. Danas Crkva postaje svjesna da je poslana svakom čovjeku, da je ona božanska i da samo u poslušnosti Ocu, Sinu i Duhu Svetome ima snage za evangelizaciju, obnovu svijeta i preporod društva. Komunicirajući u svetoj pričesti s Isusom iz Nazareta vjernik postaje raznositelj otkupiteljskih i spasiteljskih snaga Isusa Krista te tako stvara korak po korak, komadić po komadić novo nebo i novu zemlju.

Sv. Vinko Ferrer

Sv. Vinko Ferrer (1350.–1419.) rodio se 1350. u Valenciji kao sin gradskog bilježnika. U 17 godini života stupio je u Red propovjednika i postao dominikanac. U svom redu je bio profesor filozofije i teologije, magister novaka te vrsni propovjednik. Živio je povučenim i isposničkim životom, ali je bio veoma aktivan kao svećenik. Kao propovjednik je prošao Španjolskom, Švicarskom, Italijom i Francuskom gdje je umro u Bretanji 1419. godine. Ljudima je pomagao u nevoljama, često i čudesima. Zaštitnik je od padavice i glavobolje.

06. travanj 2012

Veliki petak

Vjera, ljubav i nada čine jedan svijet.
zbog vjere, ljubavi i nade i Krist je razapet.
I bol kad dobiješ, kad ti duša strada,
utjeha neka ti bude ljubav, vjera i nada.


Danas je Veliki petak. Dan kad je poginuo na križu Isus iz Nazareta, Bog i čovjek.
Mrak sramote zahvatio je ovaj dan. Sva zlodjela ljudske povijesti skupila su se u njemu. Ova zemlja nosi zločin nad samim Bogom. Krug zemaljski i ljudska povijest na križu nose uzdignutoga Sina Božjega, kao jezivi znak užasa čovjekovih grijeha, perverznosti, mržnje, nečovječnosti i bijede. Užasavaju nas ratni zločini, ne možemo vjerovati svojim očima kada gledamo masakriranja, silovanja, ubijanja, otimanja, rušenja, sravnjivanja sa zemljom svega što je bilo ljudsko, kulturno i vjersko. Ne možemo vjerovati da je to učinio čovjek. No, otkad ova zemlja u svojoj povijesti nosi Veliki petak, svi zločini su premaleni prema onom koji je čovjek tada učinio. On je ubio svoje vlastito srce, svoju vlastitu životnu silnicu, ubio je samog svog Stvoritelja, Spasitelja, uzdržavatelja, Gospodara neba i zemlje. Možda si još ne možemo pravo predstaviti sav užas ovoga dana, drhtaj čitavog neba i ljudske povijesti i svega što postoji. Možda ćemo to spoznati tek nakon Sudnjeg dana, kad započne vječni život. Isus je uzeo na sebe naše grijehe, naše rane i bolesti, njegove su nas modrice iscijelile. Svi smo mi išli, svaki svojim putem, a Bog je na njega stavio krivicu sviju nas. Bio je poput grožđa koje se gniječi u tijesku, najjadniji čovjek ljudske povijesti, oskvrnjen, izrugan, pogažen, prezren i pribijen na dva balvana – na križ. A bio je jedini čovjek ljudske povijesti koji je bio bez grijeha.
Veliki petak je rječit govor što je ova zemlja, tko je čovjek, što je svijet i kakva je ljudska povijest. Ali, Veliki je petak i silna utjeha. Ako je Bog ušao u tijesak patnje, užasa i masakriranja, ako je bio prognan i raspet, onda sva naša razapinjanja, progonstva, bolesti, smrti, užasavanja, preziri, izrugivanja i ponižavanja imaju smisla i doživjet će pobjedu. S nama je Bog. Kad god ulaziš u neku patnju, bolest, strah, tjeskobu, znaj da su to vrata iza kojih nalaziš Isusa Krista. Tvoja patnja tako postaje susret sa živim Bogom. Zato su patnici blagoslov zemlji, društvu i domovini. Patnja otvara put slave, pobjede, posjedovanja zemlje i života bez kraja. Patnja i prezir čovjekovo su dostojanstvo; progonstvo, muka i gaženje čovjeka nisu više znak neprijateljske pobjede, nisu znak besmisla, poraza, nego naprotiv pobjede, radosti, sigurnosti. Bog je s nama.
Svaka borba za boljeg čovjeka, mučna izgradnja pravednijeg društva, svaki izgubljeni život za dobro drugih od sada je blagoslovljen i pripravljeno mu je kraljevstvo. Patnici su miljenici Božji, oni koji se bore za mir, slobodu i pravdu Božji su najmiliji sinovi.
Veliki petak tako preokreće ljestvicu vrednota. On predstavlja užas svima koji masakriraju, koji počinju ratove i kojima čovjek nije važan, svim karijeristima koji na ovom svijetu hoće slavu, svima koji traže da se o njima govori i piše, svima koji se boje prezira, ogovaranja i klevete. Oni nisu na strani Boga i Bog nije na njihovoj strani. Oni su vječni gubitnici. Veliki petak je potvrda da se isplati živjeti za čovjeka, biti čovjek za druge, stajati uz Boga za čovjeka.
Potrebno je naći trenutak mira, zastati u ovom danu, jer u ovaj dan je zastala ljudska povijest. U ovom danu je uništena naša krivica, izliječene naše bolesti, u ovom je danu izbačen i osuđen knez ovog svijeta, Sotona, neprijatelj čovjeka. U ovom danu su osuđeni svi koji progone ljude, koji ih masakriraju, otimaju im, gaze ih i spaljuju njihova imanja. Ovo je dan poraza za svakog koji je protiv čovjeka. Dan je to velikog razdjeljenja čovječanstva. Ovo je za svakoga od nas dan odluke.
Blaženi oni koji pate, koji tuguju. Blaženi krotki, blaženi mirotvorci, blaženi siromašni duhom, blaženi, jer ovo je njihov dan, ovo je njihov blagdan, njihova pobjeda. Jao nasilnicima, jao onima koji se bogate na tuđi račun, jao onima koji se bore protiv čovjeka, jao onima koji nemaju milosrđa, sućuti i ljubavi, ispružene ruke za drugoga. Ovaj dan je njihov poraz.
Moramo se danas opredijeliti. Učinimo to odmah. Ovaj je dan za to najprikladniji.

Sveti Celestin I., papa

Papa Bonifacije I. umro je 4. rujna 422. Šest dana kasnije naslijedio ga je vrlo energični Celestin I. i vladao jedno desetljeće. Ta je vladavina bila vrlo aktivna. Papa je očitovao aktivnost prvo u borbi protiv raznih krivovjernih nauka, a zatim u graditeljstvu. Obnovio je takozvanu Julijevu baziliku, koja se danas zove S. Maria in Trastevere, a bogata je prekrasnim mozaicima. Iako je Rim prebogat umjetninama, ta bazilika po svojoj ljepoti odskače i u Vječnom gradu. Oštetila ju je Alarikova pljačka Rima godine 410., a papa Celestin ju je obnovio i poljepšao.

I časna starodrevna bazilika Svete Sabine na brežuljku Aventinu, u kojoj svake godine na Pepelnicu u Rimu svečano započinje korizma, često uz papinu prisutnost, sagrađena je za pontifikata Celestina I. Novac je za gradnju osigurao neki bogat svećenik Petar iz Ilirika, dakle iz naših krajeva.

Za vrijeme pontifikata Celestina I. održan je III. opći sabor u Efezu, koji je osudio Nestorijev nauk, a Mariju svečano proglasio Bogorodicom. Saborska odluka u Efezu o Marijinu bogomajčinstvu smatrana je u Rimu kao pobjeda za koju je rimski prvosvećenik bio vrlo zauzet. O tome svjedoči još i danas trijumfalni luk u crkvi Santa Maria Maggiore, na kojem je u prekrasnim mozaicima oslikana Marija kao Majka Božja.

Papa Celestin je stekao zasluge i time što je godine 431. poslao u Irsku opata Paladija da ondje propovijeda Evanđelje.

Iako je Celestin I. preminuo 27. srpnja 432., Rimski martirologij spominje njegov blagdan šestoga travnja. Godine 817. papa Paskal I. prenio je Celestinovo tijelo u baziliku Svete Praksede. Dio njegovih relikvija štuje se također u katedrali u Mantovi te u crkvi Sv. Stjepana u Bologni.

Sveti Celestin je već po svome položaju kao papa u Crkvi morao biti vrlo aktivan. No, Crkva na aktivnost poziva sve svoje sinove. Ona može biti vrlo različita. Svakako da su svi kršćani pozvani da se u prvom redu u svojim župnim zajednicama što više uključe u crkveni život, ali da svoje misli, želje i apostolske molitve prošire na čitav svijet. II. vatikanski sabor u tome smislu uči: “Svim je kršćanima časno breme da porade kako bi božansku poruku spasa spoznali i primili svi ljudi posvuda na zemlji.” Bilo bi nedostojno kršćanskog imena i poziva otimati se tome časnom bremenu. Sveci mu se nikad nisu otimali, već su poda nj podmetnuli svoja leđa i nosili ga iz ljubavi prema Kristu Spasitelju i braći ljudima.

07. travanj 2012

Velika subota

Velika subota dan je šutnje i ozbiljnosti, slika te šutnje je odsutnost euharistije, ozbiljnosti ogoljeni oltar. Vjernici posjećuju Božji grob i suočavaju se svojom stvarnošću i stvarnošću svijeta, snagom zla i grijeha koji imaju razornu snagu i samoga Boga „usmrtiti“.

Stojeći pred grobom i promatrajući Krista u grobu čovjek promatra ponajprije samoga sebe usmrćena grijehom i zlom, vlastitim nevjerama. U kasnim večernjim satima u crkvama počinje vazmeno bdijenje, majka cijele kršćanske liturgije koja završava svečanom euharistijom koja označava Kristovu pobjedu nad smrću. U kojoj se odražava snaga Božje ljubavi koja od mrtvog čini živa, iz suhe mladice daje da nikne novi život. Bdijenje počinje lucenarijem ili službom svijetla.

Blagoslivlje se vatra izvan crkve, na njoj se pali uskrsna svijeća koja iznačava Isusa Krista uskrsloga, naše svijetlo. Unosi se u procesiji u župnu crkvu koja je u mraku. Tek unosom uskrsne svijeće u crkvu pale i vjernici svoje svijeće i pale se sva svijetla, nakon čega slijedi svečani pjevani hvalospjev uskrsnoj svijeći. Drugi dio bdijenja je Služba riječi. Čitanja svetopisamskih tekstova, pjevanje palama, slušamo Božju riječ o stvaranju, kroz psalme hvalimo i slavimo Gospodina i njegova djela.

Slijedimo put Božjeg naroda iz ropstva u slobodu i stvaranje novoga čovjeka čiji je vrhunac Kristovo djelo. Čitanja završavaju svečanom pjesmom Slava Bogu na visini i tada se oglase orgulje, sva zvona na crkvama, pale svijeće. Ovo je svani trenutak novoga čovjeka, novoga svijeta, novoga vremena – pobijeđeni su grijeh i smrt. Kršćani se pozivaju na radosno slavljenje Gospodina.

Ovo je predokus vječnosti. Poslije Službe riječi slijedi krsna služba, blagoslivlje se voda, krste se katekumeni. Vazmeno bdijenje završava euharistijom.

Sveti Ivan Krstitelj de la Salle, prezbiter

U obnovljenom misalu i časoslovu uveden je novi obrazac za spomendane onih svetaca koji su se bavili odgojem. I time Crkva želi odati priznanje onima koji su obavljali jedan od najvažnijih ali ujedno i najtežih poslova. To je odgojiteljski posao koji je prava umjetnost, a i milost, i koji traži razvoj svih duševnih moći. Jedan od svetaca koji je sav život i sve energije posvetio poučavanju i odgoju djece i mladeži jest i sv. Ivan de la Salle, osnivač reda Školske braće. Iako ga mnogi pedagoški priručnici i ne spominju ili samo usput s nekoliko šturih riječi, on je ipak bio velik odgojitelj, a time i velik dobrotvor čovječanstva.

Rodio se 30. travnja 1651. u Reimsu, u Francuskoj, a umro 7. travnja 1719. u St. Yonu kod Rouena. Svoj životni vijek proveo je, dakle, za vrijeme francuskoga kralja Luja XIV., “kralja sunca”. Francuska je tada bila najjača europska velesila, ali davala je i ton životu duha i kulture. Ipak se već tada stvarao u Francuskoj proletarijat građanskoga staleža, koji je jadno životario, dok su plemići plivali u obilju. Djeci toga proletarijata posvetio se plemićki sin Ivan de la Salle, da ih odgoji za bolji i čistiji život, da im pruži osnove znanja i da ih uvede u visine vjere. U tome plemenitom i na****om poslu mnogo je pretrpio, ali je ipak ustrajao u njemu punih 40 godina. Ljudska zloća, nerazumijevanje i nezahvalnost nisu ga mogli slomiti. Hrabro i strpljivo je, ne trepnuvši ni okom, podnosio sva poniženja koja su nemilo padala na njegovu časnu velezaslužnu osobu. Izgradio se u snažnu ličnost koja se znala mirno i superiorno izdignuti iznad ljudskih hvala ili kuđenja. Nije dopustio da to utječe na nj. Sav se i potpuno predao Bogu promatrajući samoga sebe kao jedno ništa, kome među braćom pripada posljednje mjesto.

Promatrajući svece vidimo da su svi od reda bili izgrađene ličnosti. Nisu se takvima rodili, već su takvi postali neprestanom izgradnjom. Uz Božju milost, s kojom su vjerno surađivali, izgradili su sebe i postali sposobni da izgrađuju i druge riječju i primjerom.

Svojim duhovnim sinovima, koji i danas nastavljaju njegovo odgojiteljsko djelo, sv. Ivan je pisao ovo: “Promislite u duhu što kaže apostol Pavao, to jest da je Bog postavio u Crkvi apostole, proroke i učitelje, i uvjerit ćete se da je i vas postavio u vašoj službi. Isti apostol pruža za to svjedočanstvo kad veli da su različite službe i raznolika djelovanja, a da se u pojedinim od tih darova očituje isti Duh Sveti na zajedničku korist, to jest korist Crkve.

Radi toga ne biste smjeli sumnjati da je ta milost koja vam je dana veliki Božji dar koji vas je pozvao u tu svetu službu, a to je poučavanje dječaka navještajući im Evanđelje i oblikujući ih u duhu vjere.

To naime veli sveti Pavao opominjući da se smatraju Kristovim službenicima svi koji navješćuju Evanđelje, koji ispisuju pismo što ga Krist kazuje u pero ne crnilom već Duhom živoga Boga; ne na kamenim pločama već na tjelesnim pločama srca, a to su srca dječaka. Isus Krist je umro za sve da ne žive za se koji žive, već da žive za onoga koji je za njih umro i uskrsnuo. Stoga nek vaši učenici, ganuti vašim marom i pomnjom, dožive kao da Bog preko vas potiče, jer vi u ime Kristovo djelujete…”

08. travanj 2012

USKRS

“Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!” (Lk 24, 5 – 6)
Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan. Na Uskrs slavimo središnji događaj kršćanstva _ Kristovo uskrsnuće. Zato biti kršćanin znači ponajprije vjerovati da je Bog Isusa, onog istog kojeg su ljudi raspeli, uskrisio i učinio Gospodarem svega stvorenoga. Kristovo uskrsnuće je bilo pripravljeno kroz cijeli Stari zavjet, a kad je jednom ostvareno, sva kršćanska pokoljenja riječju i životom svjedoče za tu temeljnu istinu povijesti _ Krist je uskrsnuo, s njime i mi neprestano uskrsavamo. Prvo svjedočanstvo za uskrsloga Krista dali su njegovi učenici. Prema Djelima apostolskim, kršćanska se zajednica zasniva, razvija i širi na toj činjenici i na vjernosti uskrslome Kristu. Činjenica Kristova uskrsnuća prenosi se tako svim budućim kršćanskim naraštajima, sve do danas. Kristovo uskrsnuće početak je novoga svijeta i zalog je našeg uskrsnuća koje se već sada ostvaruje dok se s mukom i naporom opiremo zlu i grijehu, a koje će se u punini očitovati kad se Krist jasno objavi svijetu na kraju vremena. Današnji blagdan poziva nas na uskrsnu radost i poručuje nam da zbilju uskrslog Krista širimo oko sebe pobjeđujući smrt i unoseći u svijet pouzdanje, vjeru i nadu.

“Uzdignimo se k njemu koji je prah naše niskoće uzeo u tijelo svoje slave, i ugledajmo se u svemu u njegovu poniznost i strpljivost, da mu se možemo pridružiti u njegovu uskrsnuću” (sv. Leon Veliki).

Posljednica

Svetoj Žrtvi uskrsnici
dajte slavu krštenici!
Janje ovce oslobodi,
Krist nas grešne preporodi.
Sa životom smrt se sasta
i čudesna borba nasta:
Vođa živih pade tada
i živ živcat opet vlada.
Marijo, o reci što je?
Što ti oko vidjelo je?
“Grob ja vidjeh Krista Boga,
svijetlu slavu uskrsloga,
Anđele i platno bijelo
u kom bješe sveto tijelo.
Ufanje mi uskrslo je,
Krist, moj Gospod i sve moje;
Pred vama će tamo gdje je
cvjetna strana Galileje.”
Znamo da si doistine
uskrsnuo, Božji Sine;
Pobjedniče, Kralju divan,
budi nama milostivan!
Amen, aleluja!


Sveta Julijana Billiart

Marie-Rose-Julie rodila se 12. srpnja 1751. u Cuvillyju, u biskupiji Beauvais u Francuskoj. Otac joj se zvao Franjo, a majka Antonija. Bili su mali, skromni seljaci, ljudi rada i dobra srca. Julijana je imala sreću da je, unatoč tome što je bila žensko dijete, mogla završiti osnovnu školu i steći bar neku naobrazbu. Kako je bila vrlo pobožna, dopustili su joj mimo tadašnjega običaja da već u 9. godini primi prvu pričest. Kad joj je bilo 16 godina, njezina je obitelj upala u veliku materijalnu bijedu pa je Julijana, da se nekako prehrani, morala obavljati i najteže poslove. Pri tom je osjetila svu težinu siromaštva i tvrdoću ljudskoga života.

No, glavne su je kušnje čekale i kao u zasjedi vrebale. Kad su joj bile 22 godine, kao posljedica jednog velikog pretrpljenog straha, zahvatila ju je uzetost obiju nogu. Bilo je to na živčanoj bazi, no ona se više nije mogla kretati. “Na muci se poznaju junaci” – kaže naša poslovica. U svojim patnjama i Julijana je pokazala ono pravo junaštvo duha što se očitovalo u izvanrednoj duševnoj jakosti i strpljivosti. Njezina je moralna veličina čudom ispunjavala i same njezine ispovjednike, kao i svu njezinu okolinu, ljude koji su je susretali i s njome razgovarali. Tada svakidašnja pričest nije bila u praksi. Njoj su je ipak dopustili, što je za nju bila ne samo velika utjeha, već i nepresušivo vrelo duhovne snage. Unatoč svojoj uzetosti, Julijana nije bila besposlena. Ne samo da se bavila ručnim radom, već je oko svoje postelje okupljala djecu i poučavala ih u kršćanskom nauku.

Kad je godine 1789. buknula Francuska revolucija, koja se prema vjeri i Crkvi sve više pokazivala neprijateljski, Julijana je smatrala da će biti pametnije ukloniti se iz svog rodnog Cuvillyja jer je u njemu kao kršćanska aktivistkinja bila i odviše dobro poznata. Bilo je to čudo da je jedna uzeta žena bila tako poznata i tako aktivna. Kod svetaca ne vrijede naša obična ljudska mjerila. Julijana se sklonila u grad Amiens, ali je i ondje prema prilikama i mogućnostima apostolski djelovala. Štoviše, ondje je njezina strpljivost i pobožnost još više duhovno zračila. Zahvaljujući svojoj uzetosti činila se po revolucionarni režim manje opasna pa se sve više počela zanimati za svećenike koji nisu položili prisegu na revolucionarni ustav i zbog toga bili proganjani. Julijana im je pribavljala pomoć i sklonište. Njoj se brzo pridružiše i neke prijateljice koje otkriše njezinu duhovnu veličinu te su skupa s njome živjele i djelovale. Najpoznatija je od njih bila udovica Françoise Blin de Bourdon. Ona će postati Julijanina glavna suradnica.

U radu oko katehizacije djece poče se sve više javljati misao o osnutku nove redovničke družbe koja bi se posvetila vjerskoj pouci siromašne i zapuštene djece. Prvi je pokušaj toga plana propao jer su preduvjeti bili premalo povoljni. Valjalo je još čekati, razmišljati, moliti i raditi.

Godine 1801. došao je u Amiens nekadašnji isusovac o. Varin, koji je godine 1773. doživio ukinuće svoga reda, ali je njegovu duhu ostao uvijek vjeran. Julijana se s njim upoznala i stavila se pod njegovo duhovno vodstvo. Otac Varin je brzo upoznao da ima posla s dušom koja je od Gospodina obasuta mnogim milostima. 1. lipnja 1804., baš na blagdan Srca Isusova Julijana je od svoje uzetosti čudesno ozdravila. Postavši pokretljiva postala je i prikladnijom za utemeljiteljicu nove redovničke družbe. Već 15. listopada iste godine Julijana Billiart, madame Blin de Bourdon i još druge dvije žene položiše prve zavjete i tako udariše temelj svojoj družbi. Svrha joj bijaše besplatno poučavanje, odgoj i briga za siromašnu djecu. Pravila im je sastavio otac Varin. Ona se temelje na duhovnosti sv. Ignacija Loyolskog, uz jako naglašeno štovanje Srca Isusova i Marijina. Ipak su vrlo mudro prilagođena potrebama apostolata i izravnoga rada među narodom. Julijana je bila izabrana za prvu vrhovnu glavaricu, a pod njezinim mudrim vodstvom družba procvate i otvori mnoge ustanove.

Ipak ih je čekala još jedna velika kriza. Jedan je svećenik iz Amiensa htio promijeniti pravila družbe, što je majka Billiart najodlučnije odbila. Na svećenikovu stranu stao je i biskup iz Amiensa pa je situacija postala nemoguća. Stoga utemeljiteljica i najveći broj sestara 15. siječnja 1809. ostaviše Amiens i pođoše u Namur. Ondje se Institut sestara Naše Gospe od Namura smirio, udario temelje i nastavio blagotvornim radom. Majka Billiart radila je sve do posljednjeg daha života. Naročita su joj briga bile buduće sestre učiteljice pa je nastojala da ih što više i što bolje odgoji.

Julijana Billiart bila je i velika promicateljica štovanja Srca Isusova, obdarena mnogim milostima, duhovnim zanosima i čudesima. Umrla je u Namuru 8. travnja 1816. Papa Pio X. proglasio ju je g. 1906. blaženom, a Pavao VI. u lipnju, mjesecu Srca Isusova, godine 1969. svetom. Majka Billiart je preminula s riječima Gospina “Magnificata” na usnama. I nju, kao i Gospu, naraštaji njezinih duhovnih kćeri i svih njihovih gojenica nazivaju blaženom, jer je i ona postala velikom dobrotvorkom čovječanstva.

09. travanj 2012

Sveti Demetrije, đakon i mučenik

U svijetu znanosti sveti Demetrije je još uvijek prilično s****a ličnost jer ga većina pisanih spomenika slavi kao solunskoga mučenika, dok je štovanje iskazivano svetom mučeniku u Srijemu ipak starijega datuma, a to govori u prilog srijemskoj, odnosno mitrovačkoj tradiciji, tj. da je bio mučen u starom Sirmiumu. Jedan dio njegovih relikvija prenesen je iz Sirmija u Solun, ondje položen u baziliku, njemu u čast sagrađenu, gdje se razvio izvanredan mučenikov kult, koji je zasjenio Sirmij, pogotovo kad je taj grad bio razoren. I tako je sveti Demetrije jednostavno i nazvan solunski mučenik, što ipak ne izgleda da odgovara povijesnoj istini. Na temeljima staroga Sirmija nastao je grad Mitrovica, koja se naziva “civitas sancti Demetrii” – grad svetog Demetrija. Sveti Demetrije se u đakovačkoj biskupiji 26. listopada slavi još i danas vrlo svečano kao glavni zaštitnik srijemske biskupije.

Toga dana i grad Solun slavi vrlo svečano svetog Demetrija kao svoga zaštitnika. U XVI. stoljeću za svečev se blagdan Solun spremao čitavom jednom korizmom, tj. pripravom od 40 dana. Svetkovanje samoga blagdana slavilo se tri dana, dok je završna svečanost bila tek 3. studenoga. Uz crkveno svetkovanje bio je u Solunu i veliki sajam na koji su dolazili ljudi sa svih strana Balkana. Štovanje sv. Demetrija silno je razvijeno ne samo u Solunu, već u istočnim grčkim i slavenskim crkvama uopće. Njemu u čast sačuvano je 20 svečanih govora koje su izrekli visoki crkveni dostojanstvenici i veliki govornici. Jedan martirologij spominje sv. Demetrija 8. listopada, a toga dana slavi ga zagrebačka nadbiskupija.

Sveti Demetrije kao đakon naviještao je Evanđelje po Srijemu, a svoje naviještanje zapečatio krvlju. Na današnji dan uz svetog Demetrija neki martirologiji navode i sedam srijemskih djevica i mučenica. One su živjele u molitvi i pokori kao neke vrste redovnice, a poginule su vjerojatno godine 304. za cara Dioklecijana. Sirmij na sjeveru i Salona na jugu naše domovine bili su u stara vremena glavna kršćanska središta u našim krajevima. U njima je cvao kršćanski život, a svjedoci su mu brojni mučenici. Sveti Demetrije je u Srijemu najpoznatiji. Dobro je da čuvamo na njega i druge mučenike iz naših krajeva trajnu uspomenu.

10.travanj 2012

Sv. Mihael de Sanctis

Sv. Mihael de Sanctis (1591.-1625.) rođen je 1591. godine nedaleko Barcelone, dakle u Kataloniji. Vrlo je mlad stupio u Red Presvetog Trojstva. Oduševljeno je zaživio svoj redovnički poziv, a Gospodin ga je obdario mnogim mističnim darovima. Završio je studij u Baezi i Salamanki te je bio zaređen za svećenika. Revno se predao apostolatu pa su ga mnogi salijetali tražeći savjete i zagovor u životnim nevoljama. S njime se savjetovao i kralj Filip III. u mnogim duhovnim pitanjima. Umro je u dobi od samo 33 godine. Iza sebe je ostavio raspravu “O miru duše” koja je mnogima bila nadahnuće za ozbiljniji duhovni život.

11.travanj 2012

Sv. Stanislav biskup

Sv. Stanislav (1030.-1097.) rođen je 1030. godine, dakle u doba kada su Poljaci tek primili kršćanstvo. Pohađa biskupsku školu u Gueznu, a nastavlja školu u Liegeu i Parizu. Nakon što je zaređen za svećenika predao se ne samo evangelizaciji nego i preporodnoj djelatnosti poljskog naroda. 1071. godine naslijedio je biskupa Lamberta na kanonskoj biskupskoj stolici. Odlučno je promicao ćudoredni život te je i kralja Boleslava II. ekskomunicirao zbog sablažnjiva brakolomstva, te ga je ovaj dao ubiti za vrijeme mise 1090. godine. Kralj je izgubio prijestolje i bježi u Ugarsku gdje se obratio i završio u benediktinskome samostanu. Sveti Stanislav je sahranjen u katedrali u Krakowu. Zaštitnik je Poljske zajedno sa sv. Kazimirom.

12.travanj 2012

Sv. Julije I. papa

Rođen je u 3. stoljeću u Rimu. Nakon smrti pape sv. Marka izabran je Julije 6. veljače 337. g. Bio je dobre naravi. Dva mjeseca poslije umro je car Konstantin koji je Milanskim ediktom dao Crkvi slobodu, ali se puno i uplitao u crkvene poslove. Njega su naslijedila trojica njegovih sinova. Konstancije i Konstant su postali carevi Istoka i Zapada, a Konstantin II. je pogubljen. U to vrijeme je Papa razvijao pastoralni rad. Sv. Atanazije mogao se vratiti iz izgnanstva 337. g. Dok je biskup Atanazije bio zatočenik, krivovjerci arijanske sljedbe izabrali su drugoga biskupa. Na jednoj sinodi u Rimu 340/341. g. papa Julije se opredijelio za legitimnog aleksandijskoga biskupa sv. Anastazija. Svoju odluku je priopćio biskupima na Istoku. On je zahtijevao od Konstantinovih sinova sazivanje sabora. Papa je htio usuglašavanje biskupa Istoka i Zapada o pitanju papinstva. Sabor je sazvan u Sardici (Sofija u Bugarskoj), na granici dvaju carstava. Iako je Papa bio dobronamjeran, istočni biskupi su napustili sabor jer su bili malobrojniji. Stoga je održan samo sabor Zapada. Papa je zabranio biskupima preuzimati druge biskupije. Nisu smjeli, kao prije, često odlaziti na carski dvor. Iz svoje biskupije smjeli su izbivati najviše tri tjedna. Biskupi Zapada su uputili Papi pismo potpore. Ipak, taj sabor je podijelio Crkvu na Istočnu i Zapadnu. Papu Julija nazivaju utemeljiteljem Arhiva Svete Stolice jer je naredio čuvanje službenih spisa. Odredio je slavljenje Božića 25. prosinca i na Istoku. Papi Juliju pripisuje se izgradnja crkve Svete Marije na Trastevereu i bazilike sv. Julija (danas Svetih Apostola). On je ispravno reagirao na neke događaje, a započeo je rješavati mnoge zamršene slučajeve koje je naslijedio od svojih prethodnika. Umro je travnja 352. g., samo dvije godine poslije uvršten je u rimski kalendar.

13.travanj 2012

Sv. Ida Bulonjska

Sv. Ida Bulonjska (1040.–1113.) rođena je 1040. godine. Udala se sa 17 godina za grofa Eustahija Bulonjskoga. Njihovi su sinovi Gotfrid Bulonjski i Balduin, poznati vođe u I. križarskom ratu, 1100. godine proglasili su Jeruzalem kraljevinom.Nakon smrti svoga muža podijelila je svoja dobra Crkvi i samostanima. Umrla je 1113. godine i pokopana je u benediktinskom samostanu St. Vaast u Arrasu u sjevernoj Francuskoj.

14.travanj 2012

Sv. Benedikt Josip Labre

Sv. Benedikt Josip Labre rodio se 1748. godine u francuskom mjestu Amettes, kao prvo od petnaestero djece skromnih roditelja. Nije bio naročito darovit, ali ga je njegov ujak župnik ipak uzeo k sebi te ga podučavao u latinskom, nadajući se da bi i mali Benedikt mogao u svećenike. Dječak je doista, kad mu je bilo šesnaest, zaželio stupiti u trapistički samostan, no obitelj ga je od toga odvratila. Koju godinu poslije, na savjet drugoga ujaka svećenika, želi stupiti u kartuzijance. Tamo ga ne htjedoše primiti.
Nakon kraće duhovne krize i nesigurnosti, mladi Benedikt Labre u****o nastavlja tražiti “svoj red”. Jedne hladne zime pješice je prevalio punih 280 km, samo da bi se dokopao trapističke opatije Montaigne u Normandiji. Tamo nastupa novo razočaranje jer mu zatvaraju vrata pred nosom. Zato odlazi kartuzijancima u Neuville, gdje mu daju priliku, ali on sam ne može izdržati 6 tjedana kušnje pa odlazi… Ni tu nije kraj njegovim pokušajima! Na redu je cistercitska opatija Sept-Fons u kojoj 1769. započinje novicijat. Međutim, tu budućeg sveca odbacuju, procjenjujući da je “duhom premiran”, “premalo svet”…
Ne znajući više kamo bi se okrenuo, Benedikt Labre kreće na najduže putovanje. Pravac Rim! Tamo će valjda biti reda i za njega? U tome danonoćnom lutanju otkriva što mu Bog poručuje i na kakvu ga samoću poziva. Nije to samostanska samoća, nego ona još veća samoća odbačenih prosjaka i lutalica. Opremljen samo Novim zavjetom, časoslovom, križem i krunicom, Benedikt Labre počinje svoj prosjačko-lutalački apostolat. Prašnjav, prljav, ranjav, ali u uzvišenoj kontemplaciji, obilazi velika prošteništa i svetišta. Hranio se samo isprošenom koricom kruha, a kad bi dobio što više, smatrao bi da to ne zaslužuje i davao drugim odrpancima koje je sretao. Spavao je na otvorenom, a zadnje godine života proveo je u Rimu. Umro je sa samo 35 godina, a mnogi su odmah rekli: “Umro je svetac!”, te su ga pokopali u crkvi Madonna dei Monti.
I tako, sv. Benedikt Josip Labre gotovo cijeli život propješačio je tražeći neki red u kojem bi služio Bogu, a Boga je, naprotiv, zvao, tražio i prihvatio u svemu njegovu “neredu”… Ne mogu se svi, ne može se sve ljude “dovesti u red”. Ne postoje propisani i univerzalni obrasci za sve živote, iako ljudi – spremni olako osuđivati druge – često to tako zamišljaju. Srećom, Bog jedini znade koliko je tko u svom “redu ili neredu”.

15. travanj 2012

Bl. Damjan de Veuster

Bl. Damjan de Veuster (1840.-1889.) apostol je gubavaca. Krsno ime mu je Josip, rođen je u malom seocetu belgijske flandrije u obitelji koja je dala četiri redovnička zvanja: dva brata i dvije sestre. Josip je stupio u Družbu Presvetoga Srca Isusova i dobio ime Damjan. Odlučio se za misije na otočja u Tihome oceanu. Jedno je vrijeme djelovao na Havajima, a potom se javio za Molokaj, otok gubavaca. Kad je onamo stigao imao je 33 godina, pun snage. Sav se dao gubavcima a onda je i sam obolio. Unatoč neizlječivoj bolesti nije prestao apostolski djelovati. O njemu se pročulo da je apostol gubavaca, pa su uskoro stigli misionari i misionarke na Molokaj. Umro je 15. travnja 1889. godine. Proglašen je blaženim 1994. godine.

16.travanj 2012

Sv.Bernardica Soubirous

Bernadette Soubirous, rođena je 7 .1.1844.g., u malom francuskom gradu Lurdu. Njezina obitelj bijaše siromašna,tako da je veći dio svog djetinjstva bila prisiljena živjeti u jednoj podrumskoj sobi. Ta tamna, vlažna i smrdljiva soba kod Bernardice u ranoj dobi razvija astmu. Njezina teta Bernarde i njezina bivši maćeha, Maria Lagues, da bi kao dijete mogla živjeti s njima inzistiraše od Bernardice, umjesto da pohađa školu, da treba da se brine o njihovoj djeci.

Iako je njezina nepismenost sprječavala je za učenje vjeronauka, tako morala je odložiti svoju prvu pričest za neka druga vremena. Ali pored svega toga Bernardica imaše uvijek pored sebe krunicu.

Važno je napomenuti da u siječnju 1862, biskup Tarbes najavio je cijeloj Crkvi vjerovanja da je se Marija Bezgrešna Majka Božja ukazivala Bernadette Soubirous. Što potvrđuju mnoga izlječenja bolesnih u Lurdu za koje nema prirodnog objašnjenja.Rekavši kratko:”Prst Božji je ovdje.’

Bernardica, kako je bila jako siromašna, ipak nakon svih tih događanja “njezina obitelj, uz pomoć rodbine i prijatelja, preseljava se i dobiše više prikladniji smještaj. U jednom razgovoru sa biskupom , on joj predlaže da se uda ,što ona odgovora: ‘Što, nikako! “Kad joj je zatim predložio ulazak u samostan,izjavila da bi to više željela, al kako je bila često bolesna i pogotovo siromašna (bez uobičajnog tad miraza) ona dodaje “Ne znam ništa i sama sam ništa.” Međutim, na dan 7. srpnja1866.g. ona ipak ulazi u samostan Saint-Gildard na Neversu. Bilo ih je dvadeset i dvije sestre. Od cijele zajednice bila je pod stalnim velikim pritiskom tako da se slučajno nebi uzoholila.

Dana 29. srpnja, dobiva ime Sestra Marie-Bernard. Uskoro ona se jako razbolje pa je odvedena u bolnicu. Na kraju listopada bila je toliko slaba, gotovo blizu smrti. Toliko je bolesna bila da joj je biskup podijelio posljednju pomast. Ali ona se već oporavlja sljedeći dan. Ali na žalost mnogi su je ogovarali i optuživali da nije bila bolesna, govoreći da samo želi privući na sebe što veću pažnju.
No, u 1872.g. Bernardicino zdravlje se ponovo pogoršava.Završava na postelji u travnju 1875. Od velikog uvjerenja bijaše joj bliskoj prisnosti s Isusom,tad izgovara. ‘On mi je dovoljan’.

Bernardica oboljeva od tuberkuloze kostiju desnog koljena. Najviše bolno stanje joj je bilo kad bi radila uspravno. Ime ‘Bernadette’ znači ‘hrabra kao medvjeda’.

Na kraju je došla i srijeda, 16 travnja 1879.g.
Bernardica traži da se podigne iz kreveta. Nakon ispovijedi ona recitira molitve za umiruće. Napila se vode, napravila znak križa, naklonila glavu i umire. To je bio u 15:00 sati. Imala je tada samo 35 godina.

Sestra Bernard Dalias napisala je: ‘Čim je bila mrtva, Bernardicino lice postalo je mlado i smireno. “Oko 11 sati sljedećeg dana njezino tijelo je dovezeno do kapelice. Činilo se kao da spava. Vijest o njezinoj smrti izaziva pravu senzaciju u Neversu i dalje Govorili su : ‘Otišla je da vidi opet u nebu Blaženu Djevicu!’

Glavna vrata kapele su ostavljena otvorena cijela dva dana, tako da svatko može otići i moliti pred njom. Pošto su bile velike gužve pogreb je morao biti odgođen za još jedan dan.

Bernardica nije pokopana u gradsko groblje. Njezina majka Superior inzistirali na njezinom održavanju u okviru samostanskih zidova u trezoru izgrađenom u osami oratorija.
Trideset godina nakon njezine smrti njezino je tijelo bijaše ekshumirano. Nije bilo ni traga od raspadanja, iako joj raspelo i njezina krunica su korodirali od hrđe. Deset godina kasnije tijelo je ponovno ekshumirano i još jednom pokazalo znakove ne raspadanja. Nakon toga, Bernardicini posmrtni ostaci bili su smješteni u kovčeg od pozlaćene bronce i kristala u kapeli gdje još dan-danas može se vidjeti u samostanu Saint-Gildard u Neversu.

U kolovozu, 1913, Papa Pio X. dodijelio naslov časne. Deset godina kasnije Pio XI objavio dekret o herojskoj prirodnoj vrlini Časne sestre Marie-Bernard Soubirous. Te je tada izjavio: “Ovaj život može se sažeti u tri rečenice: Bernardica bijaše vjerna svom poslanju, bijaše ponizna u slavi, hrabra pri osudi.”
Kongregacija za ispitivanje autentičnosti deset čuda potvrdiše pozitivno te je proglasiše blaženom sestrom .
Dana 8. prosinac 1933, Bernardicu konačno je kanonizirao papa Pio XI s riječima: ‘Mi definiramo i proglašujemo Blaženu Marie-Bernard Soubirous Svetom.
“Njezina godišnja svetkovina je 16. travnja.

17.travanj 2012

Sv. Anicet papa

Sv. Anicet vršio je službu rimskoga biskupa od 154./155.-166. godine. Potječe iz sirijskoga grada Emese. Danas se grad zove Homs. U vrijeme njegova pontifikata u Rim je došao biskup Smirne sv. Polikarp da razmotre datum slavljenja Uskrsa. Anicet se držao stava svoga prethodnika pape Pija I. da se Uskrs slavi prve nedjelje nakon uštapa, dok je Crkva Istoka bila drukčijeg stava. U njegovo vrijeme vlada rimskim carstvom Marko Aurelije, nazvan car filozof, za čije vladavine je vladao tolerantniji odnos prema kršćanima, premda je bilo i tada mučenja kršćana, npr. sv. Justina (165. godine). Papa Anicet umro je prirodnom smrću.

18.travanj 2012

Sv. Apolonije

Sv. Apolonije živio je u drugome stoljeću. Bio je ugledni Rimljanin koji je branio kršćansku vjeru pred Senatom i zato je bio osuđen. Mučeništvo je podnio za vrijeme cara Komoda (180.-192.) u Rimu. O njemu nije sačuvano više podataka, pa je šteta da nije zapisano kako je branio kršćanstvo u toj uglednoj rimskoj ustanovi.

19.travanj 2012

Sv. Leon IX. papa

Sv. Leon IX. (1049.-1054.) rođen je 1002. godine u grofoviji Egishein i Dagslurf u Elzasu, krsno ime Bruno. Školovao se u Toulu (Loren). Bio je dobroćudan pa su ga zvali ‘dobri Bruno’. Kao mladog svećenika na carski dvor ga je uzeo car Konrad II. Izabran je za biskupa Toula u kojoj je neumorno radio na obnovi crkve, osobit života svećenika. Umro je 1048. godine papa Damaz II., a car Henrik je biskupa Brunu odredio za papu. Prihvatio je papinstvo kada su ga izabrali narod i kler Rima. Uzeo je ime Leon IX. Kao papa je nastojao uspostaviti crkvenu stegu pa je one koji su simonijom stekli visoke crkvene službe uklanjao. Normani su upali u Papinsku državu i zarobili su papu ali ga i pustili. Za njegovog pontifikata se 1054. godine dogodio veliki crkveni raskol. Papa je već umro kada je kardinal Humbert izopćio patrijarha Mihajla Celurarija.

20.travanj 2012

Sveta Agneza od Montepulciana  († 1317)

Ova se svetica rodila u plemićkoj obitelji u Gracciano Vecchio u Italiji u drugoj polovini XII. stoljeća. Točan datum njezina rođenja nepoznat nam je jer se životopisci o njemu razilaze. Već s 9 godina života Agneza je stupila među dominikanke u samostanu Sacco. Pokazivala je izvanredne, upravo neshvatljive znakove svetosti, pa su je već s 15 godina sestre izabrale za poglavaricu. Glas se o njoj posvuda vrlo brzo raširio. Stoga jednoga dana dođe izaslanstvo iz njezinoga zavičaja, iz grada Montepulciana, moleći je da se vrati u svoj rodni kraj i ondje osnuje samostan. Svetica je u tome prepoznala Božji glas te pošla u Montepulciano. Ondje je započela s gradnjom crkve i samostana Santa Maria Novella. I tu je izabrana za poglavaricu novonastale redovničke zajednice te je u toj službi ostala sve do svoje smrti 20. travnja 1317.
Agneza je bila obasuta mnogim izvanrednim darovima, ali je uza sve to uvijek ostala ponizna i jednostavna, bez uznositosti, što je uvijek znak da je Bog na djelu. Gdje je oholost, ondje Boga nema. Zato su svi sveci toliko nastojali oko poniznosti, a i naučavali su je i primjerom i riječju.
Sv. Ivan Zlatousti izričito uči: “Ako netko skromno postupa i ponizan je, to diže grješnost. To nam svjedoči i carinik koji se nije mogao pohvaliti dobrim djelima, ali se mjesto njih duboko ponizio i teškoga se tereta grijeha oslobodio.”
Sv. Katarina Sijenska, ta velika mističarka, pošla je godine 1377. u Montepulciano da počasti relikvije sv. Agneze. Ona ju je nazivala: “naša majka, slavna Agneza” te sve pozivala da je nasljeduju jer ona je “pružila nauk i primjer prave poniznosti koja je kod nje bila glavna vrlina”.
Agnezu iz Montepulciana proglasio je svetom 10. prosinca 1726. papa Benedikt XIII. U talijanskoj umjetnosti Agnezu često prikazuju s drugim dvjema kasnijim svetim dominikankama: Katarinom Sijenskom i Ružom Limskom.

21. travanj 2012

Sv. Konrad Parzhamski

Sv. Konrad Parzhamski (1818.-1894.) rođen je u bavarskom selu Parzham 1818. godine u obitelji Birndorfer kao 11. dijete kojem dadoše ime Ivan. Kao mladić se bavio poljodjelskim poslovima, a onda je u 31. godini života stupio u kapucinski red dobivši ime Konrad. U glasovitom bavarskom svetištu Majke Božje u Altötingu vrši 42 godine službu samostanskoga vrtlara. Bio je uslužan kako svojoj redovničkoj braći tako i hodočasnicima. Odlikovao se dubokom molitvom i pobožnošću prema euharistiji i BDM. Umro je u 76. godini života. Jedna njegova misao glasi: “Ništa mi nije zaprekom, uvijek sam sjedinjen s Bogom kojeg nadasve ljubim.”.

22. travanj 2012

Sv. Leonida

Sv. Leonida živio je u Aleksandriji, bijaše otac sedmero djece od kojih je bio najstariji glasoviti Origen (185.-252./6.). Zbog pripadnosti kršćanskoj vjeri podnio je mučeništvo za vlade cara Septima Severa (193.-211.). Crkveni povjesničar Euzebije Cezarejski (265.-339.) ostavio je nekoliko podataka iz života sv. Leonide. Posebno ističe kako je nastojao svoju djecu kršćanski odgojiti. Posebno ih je poučavao Svetome pismu. Donosi pismo najstarijeg sina Origena ocu, tada je bio sedamnaestogodišnjak, u kojem ga hrabri u mučeništvu. Dirljiva je gesta: Leonida je ljubio grudi sina Origena jer u njima prebiva Presveto Trojstvo.

23. travanj 2012

Sveti Juraj, mučenik

“Život je sv. Jurja ovijen mnogim legendama pa je i stručnjacima teško doći do pouzdanih povijesnih podataka o njemu. On je prema legendama već od svog začeća bio predodređen za velike stvari. Zato je i njegovo rođenje ispunilo velikim veseljem oca mu Geroncija, Perzijanca, i majku Polikroniju, Kapadočanku. Pobožni su ga roditelji odgajali u vjerskom duhu, i to s uspjehom, sve dok nije odrastao i stupio u vojničku službu. Za vrijeme Dioklecijana poginuo je mučeničkom smrću. Njegovo je štovanje u povijesti svetaca pravi fenomen, kojemu jedva ima ravna. Neka o tome posvjedoče sljedeći zajamčeni podaci!

U Siriji nalazimo već u IV. stoljeću crkve posvećene sv. Jurju. U Egiptu ima njemu u čast 40 crkava i 3 samostana, a na otoku Cipru nalazilo se čak 60 Jurjevih svetišta. U Carigradu mu je podigao crkvu nitko manji nego sam car Konstantin Veliki.

U grčkoj Crkvi sveti Juraj se slavi uz sv. Demetrija, Prokopija i Teodora kao veliki mučenik. S Istoka se njegovo štovanje vrlo brzo proširilo i na Zapad, u Rim, u Italiju, na Siciliju, u Francusku, u Mainz, a onda i u Englesku i Škotsku, gdje se naročito poštuje. Kao svoga zaštitnika slavili su ga srednjovjekovni vitezovi i križari. Seljaci su ga počeli zazivati kao zaštitnika najprije svojih konja, a zatim i ostalih domaćih životinja. Još prije II. svjetskog rata hodočastili su s konjima na svečev blagdan slavonsko-podravski seljaci u Sveti \urađ kod Donjeg Miholjca.

Svetog Jurja slave i mnogi svečani govori te romansirani životopisi, počevši od najstarijih vremena. Njega su svojim spisima proslavili sv. Grgur Turonski († 594), Venancije Fortunat († 600), pjesnik himana, sv. Andrija Kretski († 767), sveti Petar Damiani. U srednjem vijeku sv. Juraj je slavljen i mnogim skazanjima. A njegovim slikama ne zna se ni broja. Malo je koji srednjovjekovni i kasniji religiozni umjetnik slikar ili kipar koji ga nije prikazao. Njegov je blagdan u nekim biskupijama spadao u najveće u godini.

Možda bi se čitatelji razočarali kad ne bismo spomenuli zmaja, koga sv. Juraj probada. Neka se ne razočaraju ako im moramo reći da je to legenda koja je nastala tek u srednjem vijeku za vrijeme križarskih vojna. Netko je tada krivo shvatio jednu sliku cara Konstantina u Carigradu koji je, prema povjesničaru Euzebiju, prikazan kako gazi probodena neprijatelja ljudskoga roda. Pučka mašta tu je sliku pripisala sv. Jurju i oko njega razvila legendu kako je spasio djevojku probovši zmaja. U toj se verziji brzo raširila ta legenda te postala opća svojina, o čemu svjedoče nebrojene slike i kipovi, pa i jedan kod nas u Zagrebu u blizini kazališta.

Mi ovaj kratak prikaz sv. Jurja završimo govorom svetoga Petra Damianskog, biskupa i crkvenog naučitelja.

“Današnja svetkovina, predragi, podvostručuje radost uskrsne slave i osvjetljuje ukrasom vlastitoga sjaja, poput dragocjenoga bisera, zlato u koje se utiskuje.

Doista je iz vojne prenesen u vojnu, jer je dužnost zemaljskog tribunata što ju je obavljao zamijenio ispoviješću kršćanske vojne. Poput odvažnoga vojnika sve je svoje prije siromasima dao i odbacio teret zemaljskoga blaga. Tako, slobodan i nezapriječen, opasan oklopom vjere, jurnuo je taj vatreni Kristov ratnik u bojni red žestoke bitke.

Te nas riječi posve jasno podučavaju da takvi, koji se još uvijek boje lišiti zemaljskih dobara, nisu kadri da se snažno i sposobno bore za obranu vjere.

Blaženi je pak Juraj, zapaljen ognjem Duha Svetoga i nesavladivo zaštićen zastavom križa, tako unišao u sukob s bezbožnim kraljem da je i vođu svih bezbožnika nadvladao u pomoćniku i poticao duhove Kristovih vojnika da se hrabro drže.

Prisutan je doduše bio vrhovni i nevidljivi sudac koji je pripustio, prema odredbi Svoje promisli, da bjesni ruka bezbožnika. On je, istina, predao udove Svoga mučenika rukama krvnika, ali je zato neoborivom obranom Svoje zaštite čuvao njegovu dušu, oslonjenu na neosvojivu kulu vjere.

Tom se, predraga braćo, nebeskom ratniku treba ne samo diviti, već ga treba nasljedovati. Neka već sada naš duh bude uprt u onu nagradu nebeske slave; i dok je naše srce čvrsto prionulo uz njeno razmatranje, ne dajmo se uzbuđivati, pa makar nas ismijavao svijet zavodnik ili pak prijeteći bučio protiv nas.

Radi toga očistimo se, prema Pavlovoj zapovijedi, od svake tjelesne i duševne nečistoće da bismo jednom zaslužili unići u onaj hram blaženstva, kamo je sada upravljen vršak našega uma.

Nužno je da svatko tko sebe želi žrtvovati Bogu u Kristovu šatoru, a to je Crkva, nakon što je opran u kupelji svetoga zdenca, obuče raznoliku odjeću kreposti. Novi čovjek, koji se u Kristu ponovno rađa po krštenju, neka više ne oblači znake smrtnosti, već neka obuče novoga čovjeka, odloživši staroga, i nek u njemu živi, nastojeći – obnovljen – oko čistoga življenja!””

24. travnja 2012

Sveti Fidelis iz Sigmaringena, mučenik  (1573-1622)

“Reformacija Martina Luthera u XVI. stoljeću preplavila je Njemačku, a posljedica je bila da je preko dvije trećine njemačkog stanovništva prešlo na protestantizam. Bilo je samo pitanje vremena da li će istim putem poći još i ono što je ostalo vjerno Katoličkoj crkvi. Napetost je u Europi između katolika i protestanata sve više rasla te se izrodila najprije u hugenotske ratove, a zatim u strašni tridesetogodišnji rat. U tom burnom, nemirnom i napetom vremenu proveo je svoj zemaljski život i sveti Fidelis, koji se rodio godine 1573. u Sigmaringenu, a poginuo za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata 24. travnja 1622. u Seewiesu.

Kako su katolici u Njemačkoj bili manjina, a manjini je uvijek teže, njihova je lozinka bila: “Valja izdržati!” Nadali su se da će s vremenom i njima osvanuti bolji dani. Na ustrajnost i izdržljivost bodrio je godine 1612. i kapucinski provincijal svoju subraću govoreći im: “Ne obazirući se na prijetnje i nasilja krivovjeraca vršimo svoju dužnost propovijedajući i poučavajući, a trudimo se i nastojmo da se zalutali vrate natrag u krilo prave Crkve! Neka nas sve potaknu na radosno služenje ona naša subraća u Švicarskoj koji su nedavno, Krista radi, dvoreći okužene našli smrt u Gospodinu.”

Mladi i sposobni pravnik doktor Marko Roy, kako se zvao otac Fidelis prije stupanja u kapucine, promatrajući teške prilike katolika odluči ostaviti svoju karijeru te se isključivo posvetiti dušobrižničkom radu. Krista radi izabrao je teži životni put. Postao je siromašan kapucin. Učinio je taj hrabri korak stojeći pod dubokim dojmom onih kapucina koji su dvoreći okužene i sami poumirali. Njihov ga je primjer osvojio i uputio na put herojskoga služenja. A želio je svojim služenjem utirati putove sjedinjenja među rastavljenim kršćanima.

Godine 1612., kad je bio zaređen za svećenika, otac je Fidelis napisao kratak spis pod naslovom Vježbe serafske pobožnosti. Bile su to zapravo njegove privatne bilješke, iz kojih odsijeva njegova vatrena duša, kojoj je bilo mnogo stalo do pomirenja i sjedinjenja rastavljene i zavađene kršćanske braće. On u tim bilješkama ovako moli i vapi: “Predobri Oče milosrđa, smiluj se ovome svijetu te od vjere otuđene narode privedi natrag k spoznavanju istine! Ne dopusti da toliki ljudi koji su Tvoja slika odu u propast! Ne dopusti da predragocjena krv Tvoga Sina za njih bude uzalud prolivena! Pred Tobom, Gospodine, oplakujem tu svoju braću koja su daleko od Tebe i kad bih mogao, kako bih rado s njihovim duhom u Tebe vjerovao, s njihovom voljom Tebe ljubio i svim Ti silama nepokolebivo služio. No ja ne mogu ništa drugo do željeti i plakati te svoju tako žarku želju pred Tvoje uzvišeno veličanstvo izlijevati. Gospodine, plačem zbog Tvoje braće, koja su od Tebe tako daleko!”

U teškim vremenima napetosti, fanatizma i mržnje jedino još ljubav može biti lijek i melem na rane. To je dobro znao dobri otac Fidelis pa je Gospodina za herojsku ljubav ovako molio: “O preslatki i predobri Isuse, očuvaj me, da bih te ljude, makar me još više mrzili i progonili, prezirao, omalovažavao i nedostojnima držao ili se od njih odvraćao! Ne dopusti mi da ikad upadnem u mržnju, pa čak niti u neku preosjetljivu ogorčenost i ne daj da ikad zdvajam nad njihovim poboljšanjem!”

Kad čitamo tu molitvu, možda se moramo zastidjeti samih sebe jer smo često prema onima koji nam što na žao učiniše, preosjetljivi, nesposobni oprostiti, zaboraviti uvredu. A takav stav nije evanđeoski. Isus nas uči da praštamo, da zaboravljamo na nepravde, da molimo za progonitelje, da činimo dobro i onima koji nam čine zlo. Sveci su shvatili taj nauk. Shvatili su ga jer su bili duhovno veliki. Malo, sićušno, uskogrudno srce ne može to razumjeti. Zbog toga bi u sličnim prilikama naša molitva morala biti da Gospodin raširi naša srca i učini ih sličnima svome srcu.

Fidelis od Sigmaringena imao je veliko ljudsko i kršćansko srce. Zato je tako znao i moliti. Jedan njegov subrat svjedoči o njemu: “U svim je životnim prilikama njegov duh bio uzdignut k Bogu: u žegi i studeni, u gladu i žeđi, u opasnostima i nevoljama, bilo da se nalazio u samostanu bilo izvan njega.”

Papa Grgur XV. apostolskom konstitucijom Inscrutabili Divinae Providentiae osnovao je 22. lipnja 1622. Kongregaciju za širenje vjere, koja se danas zove Kongregacija za evangelizaciju naroda. Ta ista Kongregacija, još dok je bila samo komisija, povjerila je manjoj braći kapucinima švicarsku pokrajinu Reciju, u koju je sve više nadirao protestantizam. Kapucinima je bila zadaća propovijedanjem i pastoralnim radom to spriječiti. Za taj je posao bio određen i otac Fidelis, koji će na taj način postati prvomučenik kako svoga reda tako i spomenute misijske Kongregacije. On je za to bio i spremljen jer je svojim molitvama za sjedinjenje kršćana htio pridodati i žrtvu života. Polje njegova rada bilo je u današnjoj Švicarskoj, tamo oko Seewisa ili Doline livada.

Fidelis je dvjema stvarima naročito navukao na se gnjev inovjeraca: obraćenjem baruna Rudolfa von Salisa i zbog dekreta što ga je izdao guvernator Baldiron, koji je katolicima išao veoma u prilog. Taj je dekret u onome kraju sam i proglasio. Stoga 23. travnja 1622. neki inovjerci iz Seewisa pođoše u Gruesch i, glumeći želju za obraćenjem, na prijevaru domamiše u svoju crkvu oca Fidelisa da im ondje propovijeda. On se hrabro odazvao, iako je u srcu slutio da će to tragično završiti. Izjavio je: “Za pravu vjeru sam spreman i umrijeti. Šalju me da je propovijedam, a ja, iako moram držati da sam nevrijedan mučeničke krune, znam ipak sigurno da mi ju je Gospodin već pripravio.” Uspevši se na propovjedaonicu opazio je ondje napisano: “Propovijedat ćeš još danas i nikad više!” I doista je njegova propovijed bila prekinuta. U crkvi je nastao metež. Jedan je inovjerac pucao u njega, ali ga nije pogodio. Otac Fidelis je sišao s propovjedaonice te izišao iz crkve. Ondje ga je opkolilo 25 naoružanih ljudi te s mačevima i željeznim štapovima nahrupiše na njega i ubiše ga. Otac je Fidelis molio: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!” I tako se ispunila njegova molitva koju je svaki dan upravljao Gospodinu: da ga nikad ne bi uvrijedio teškim grijehom i da bi poginuo kao mučenik. Bilo je to 24. travnja 1622.

Mučenikovo tijelo počiva danas u katedrali u Churu. Godine 1729. Fidelis je proglašen blaženim, a 29. lipnja 1746. Benedikt XIV. uvrstio ga je u broj svetaca.

I tako je slavno završio svoj zemaljski tijek davši najodličniji smisao svome životu dvostruki doktor, građanskoga i crkvenoga prava, koji je uz svoj materinji jezik govorio još i francuski i talijanski. Opskrbljen diplomama i kvalifikacijama, nadaren znanjem, mogao je u svijetu načiniti veliku karijeru i provoditi lagodan život. No on nije prihvatio tu mogućnost, već Kristov uski, strmi i trnoviti put. Zato je izabrao strogi i siromašni život kapucina. No njegova velikodušnost još nije poznavala granica. On se nije zadovoljavao samo s onim u redu propisanim molitvama i pokorama, već je tome i nadodavao. Ustajao bi u ponoći te molio i razmatrao i po tri sata, da ujutro već u 5 bude opet prvi u koru. Otac Ivan, njegov subrat, piše o njemu: “U vrijeme Korizme jedva smo kada večerali. A otac Fidelis posta nikada nije ni prekidao, već ga je produžio godišnje na pet do šest mjeseci, pa i onda kad bi čitav dan u raznim mjestima propovijedao ili kad bi bio iscrpljen od hodanja po snijegu i kiši. Glad, žeđ, neimaštinu i sve druge nepogodnosti podnosio je herojskom strpljivošću slijedeći na taj način svoga propetoga Gospodina.”

On je ozbiljno shvatio Gospodinove riječi: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga” (Lk 9,23-25). Fidelis je tim riječima dao pravac i smisao svome životu. On im je bio do konca vjeran, što i označuje njegovo redovničko ime Fidelis, tj. vjeran.

Isus od Svojih vjernih sljedbenika traži kidanje od svega neurednoga koje ide i sve do heroizma. On kaže: “Ako te na grijeh navodi tvoja ruka ili noga, odsijeci je i baci od sebe, jer ti je bolje hromu i kljastu ući u život nego da budeš s dvjema rukama ili s dvjema nogama bačen u oganj vječni. Ako te i tvoje oko navodi na grijeh, iskopaj ga i baci od sebe, jer ti je bolje s jednim okom ući u život nego da budeš s dva oka bačen u pakao ognjeni” (Mt 18,8-9).

Sveti Fidelis je često razmatrao o tim riječima i samo tako možemo shvatiti onaj njegov radika.lizam kako u molitvenom tako i u pokorničkom životu. On se nije šalio, on se nije igrao kršćanstva, već je kršćanski zadatak shvatio najozbiljnije i najvelikodušnije. Isus traži od Svojih vjernih slugu da shvate kako u svom životu moraju uvijek tražiti Boga i kako za Njega moraju biti spremni žrtvovati sve osjećaje i svaku stvar, pa i ono što nam je najdraže i uz što smo najviše vezani. A da bismo došli do takvih vrtoglavih duhovnih visina, potrebna nam je ona prava sloboda. Sveci su je posjedovali, zato nam mogu svijetliti kao vodiči u ovom našem burnom, nestalnom i opasnom životu.”

25. travnja 2012

Sveti Marko, evanđelist

“O životu svetoga Marka ne znamo mnogo. Ono najznačajnije o njemu govori nam zapravo njegovo evanđelje. Kad kažemo o njemu, ne mislimo na određene biografske podatke, već o njemu kao piscu Evanđelja. Njegovo pisano djelo govori o njemu kao o odličnu pučkome pripovjedaču. On pripovijeda događaje Isusova života jasno, a zaustavlja se i na vrlo dragocjenim pojedinostima kojih kod drugih evanđelista ne susrećemo. U svom je pripovijedanju pod utjecajem svetoga Petra jer je zapravo njegove kateheze stavio na papiros za potrebe vjernika rimske općine.

J. Wellhausen kaže za sv. Marka da je u pisanju “jednostavan i neposredan, sa stanovitom hrapavošću pučke umjetnosti”. On pripovijeda onako kako to čine jednostavni ljudi, kao oni koji ne posjeduju veliku kulturu.

I prilično rašireno štovanje sv. Marka govori nam podosta o njemu. Tako ga latinska Crkva na današnji dan slavi kao mučenika. Prema Martirologiju sv. Bede Marko je bio ubijen i pokopan u Aleksandriji, kamo je morao otići iz Rima. Već godine 829. njegovo tijelo nalazimo u Veneciji, koja ga izabra za svoga zaštitnika i sagradi mu velebnu baziliku. Njegov se blagdan ondje uvijek slavio najsvečanije.

U našim krajevima posvećene su sv. Marku dvije katedrale: u Korčuli i u Makarskoj, a u Zagrebu na Griču starodrevna crkva Sv. Marka postade kao neki simbol Gornjega grada te crkva koja je možda najviše ušla u razna povijesna zbivanja hrvatskoga naroda.

Blagdan sv. Marka Evanđeliste može nam biti krasna prilika da se duhovno što više sprijateljimo i s njegovim evanđeljem i sa Svetim pismom uopće. Tome neka pripomognu i ove misli!

Sveto pismo je povijest u kojoj je glavni junak Bog sam, koji neprestano govori, djeluje i zahvaća. On je od vječnosti zamislio povijest spasenja, a Sveto pismo od prve do posljednje knjige opisuje njezino ostvarenje.

Sveto pismo je knjiga Isusa Krista. To vrijedi ne samo za Novi već i za Stari zavjet, jer je Stari pripremao Novi i u svjetlu Staroga bolje shvaćamo Novi zavjet. Ono je “Radosna vijest o Isusu Kristu, Sinu Božjemu” (Mk 1,1), koju navijestiše već proroci i koja mora biti naviještena sve do konca vremena.

Sveto pismo je knjiga nade jer nam govori o najvećoj nadi koja je ikada u povijesti bila dana. Ono nam govori i o životu poslije smrti, s onu stranu groba, o vječnosti.

Sveto pismo je knjiga molitve, koja može neprestano hraniti našu i usmenu i mislenu molitvu.

Sveto pismo je knjiga Crkve. U njoj Crkva pronalazi svoje božansko podrijetlo, svoju mudrost, svoju vjeru. Sav nauk Crkve temelji se na Svetom pismu koje osvjetljuje učiteljstvo i usmena predaja. Crkva se u svom bogoslužju i u dijeljenju sakramenata neprestano služi Svetim pismom.

Magdalena Delbrel lijepo kaže za Evanđelje: “Ono je knjiga Gospodinova života. Ono je napisano da postane knjiga i našega života. Svaka je od njegovih riječi duh i život.” Slaveći danas svetoga Marka, pisca drugog evanđelja, treba da i nas kao i tolike druge prije nas zahvati čar njegova predragocjenog spisa.”

26. Travnja 2012

Sveti Pashazije Radbertus, opat (790-860)

Najveći teolog IX. stoljeća na Zapadu bio je Paschasius Radbertus. Postao je slavan po svome dogmatskom spisu De corpore et sanguine Domini (Rasprava o tijelu i krvi Gospodinovoj), po kojem je dobio i časni naslov “teolog Euharistije” te koji je ujedno “prva znanstvena monografija o Euharistiji”. U 12 knjiga napisao je i vrlo bogat, ali i originalan komentar Matejevu evanđelju. Tumačeći pak 44. psalam razvio je svoju mariologiju, koja je silno utjecala na razvoj štovanja Presvete Bogorodice u srednjem vijeku. U raspravi o trima bogoslovnim krepostima: vjeri, ufanju i ljubavi, dao je veoma vrijedan prilog asketsko-mističnoj teologiji, koja je bila namijenjena redovničkom podmlatku. Sve u svemu, bio je velik i plodan pisac, vrijedan da se upoznamo i s njegovim životom.

Pashazije se rodio oko godine 790. kod Soissonsa u današnjoj Francuskoj. Već je kod rođenja izgubio majku i tako bio lišen ljubavi zemaljske majke. Možda se baš zbog toga tako nježno i pobožno obraćao nebeskoj Majci i o njoj tako lijepo pisao. Na krštenju je dobio ime Radberto ili njemački Radbert. Ali je po običaju humanista onoga vremena uz to dodao još i latinsko ime Paschasius. Kako je rano ostao siroče bez majke, prihvatila su ga iz samilosti milosrdna srca sestara benediktinki Naše Gospe iz Soissonsa. Kad je malo poodrastao, predan je na odgoj u benediktinsku opatiju Sv. Petra u Soissonsu. Vrlo mlad je primio klerički vijenac ili tonzuru i tako postao klerik, no to ga nije ni najmanje smetalo da se jedno vrijeme preda raskalašenu životu. Zasićen a i razočaran užicima što mu ih je pružao svijet ušao je u se, obratio se te posve ozbiljno prigrlio redovnički život u opatiji Corbie pod mudrim ali i odlučnim vodstvom sv. opata Adalarda.

Godine 822. pratio je svetog Adalarda i njegova brata Wallu u Saksoniju, gdje su na rijeci Weseru osnovali samostan Neu-Corbie. Zbog svojih umnih sposobnosti pozvan je ipak vrlo brzo natrag u svoj stari samostan da ondje vodi samostansku školu. Među njegovim učenicima bio je i sveti Oskar, apostol europskoga Sjevera, o kojem smo pisali u veljači.

Godine 845. Pashazije je izabran za opata svoga samostana pa je kao takav prisustvovao i nekim pokrajinskim crkvenim saborima. Zbog neke neugodne afere u samostanu žrtvovao je samoga sebe pa je godine 851. ovlastio svoje redovnike da izaberu novoga opata, a on se sam povukao u St. Riquier, da se sav posveti svojim dragim naukama i pisanju. Kad se vratio mir u samostan u Corbieu pozvan je i on natrag u taj samostan, no u želji da živi kao jednostavan monah.

Kroz vrijeme i nedaće Pashazije se razvi u pravoga sveca. Resile su ga temeljite kreposti, osobito poniznost, a bio je i velik prijatelj molitve te zajedničkog časoslova u koru. Iz poniznosti se nije dao ni rediti za svećenika. Smatrao se nevrijednim tako uzvišene časti.

Zbog svog nauka o Euharistiji izišao je na glas. U njem se pokazuje na zamjernoj teološkoj visini. Raspravljajući o tom uzvišenom predmetu postavio je pitanje “o odnosu jedne žrtve i mnogih misa”. I na to je pitanje ovako mudro odgovorio: “Na korist Crkve i naših duša jedna velika, sveobuhvatna otkupiteljska žrtva na Kalvariji doživljava u misi svoje prikazanje po kojemu se plodovi otkupljenja dijele pojedincima.” Teologa Euharistije Pashazija Radberta prikazuju stoga na slikama vrlo rado obučena kao opata s knjigom u ruci, dok mu anđeo koji silazi s neba pokazuje pokaznicu.

Već smo spomenuli da se Pashazije Radbertus bavio i mariologijom. Na tom području, kako pokazuju suvremene studije o njemu, bilo ih je i na VI. međunarodnom mariološkom kongresu u Zagrebu godine 1971., napisao je vrijednih stvari. Tako je napisao De partu Virginis (O rađanju Djevice). To je djelo posvetio Teodardi i njezinim redovnicama, a u njemu brani djevičanstvo BD Marije u porodu. Napisao je i djelo O Marijinu rođenju. U spisu o Marijinu uznesenju na nebo naučava da je Marijino tijelo ostalo pošteđeno od raspadljivosti, pa je tako i on davno već malo-pomalo pripremao put proglašenju dogme o Marijinom tjelesnom uznesenju na nebo, koja je kao takva službeno proglašena tek u našem stoljeću.

Pashazije Radbertus umro je 26. travnja 860. te po vlastitoj želji bi pokopan u crkvi Sv. Ivana među siromasima i slugama opatije, što je opet znak njegove iskrene poniznosti, pa je u tome vrlo suvremen, jer je u svemu želio dijeliti sudbinu malih ljudi.

Amienski biskup Gvido “po nalogu vlasti Svete Stolice” prenio je njegovo tijelo 13. srpnja 1058. u opatsku crkvu, gdje su mu iskazane počasti kao svecu. I to je bila neke vrste njegova kanonizacija. Za vrijeme Francuske revolucije, kad su na barbarski način stradale i nestale mnoge svetačke relikvije, njegove ipak nisu jer su ih monasi sakrili i na taj način spasili. Od godine 1820. te relikvije počivaju u župnoj crkvi Svetog Petra u Corbieu.

27. Travnja 2012

Blažena Hozana Kotorka, djevica (1493-1565)

Godine 1965. kotorska je biskupija svečano slavila 400. obljetnicu od blažene smrti svoje blaženice Hozane Kotorke. Tom je prigodom papa Pavao VI. preko svog državnog tajnika kardinala Cicognanija, upravio pismo kotorskom apostolskom administratoru don Graciji Ivanoviću, u kojem među inim kaže: “Blažena Hozana, koja se odlikovala u redovničkoj savršenosti, i ljudima našega vremena može pružiti primjere solidne kreposti, a osobito u molitvi i promicanju jedinstva istočnih kršćana s Katoličkom crkvom, oko kojega je i ona marno nastojala pokazujući tako put koji vodi k jedinstvu.” Sveti Otac potiče nadalje današnje vjernike da po primjeru i zagovoru blažene Hozane čuvaju vjeru što su je od djedova primili kao dragocjenu baštinu te da u njoj ustraju. U njoj treba da budu “utemeljeni i neodjeljivi od Radosne vijesti”, kako je i apostol naroda poticao svoje Kološane.

Ako nam, dakle, najviši crkveni autoritet preporučuje kao uzor blaženu Hozanu, vrijedno je da se s njome upoznamo. Ona se rodila 25. studenoga 1493. u selu Relezi u Crnoj Gori. Na krstu je dobila ime Katarina, a prezivala se Kosić. Jedan životopisac – dominikanac o. Serafin Razzi – piše ovako: “Roditelji su joj bili kršćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stvarima ne suglašavaju s rimskom Crkvom.” Bili su to čestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bila sva imovina. Njezini suvremenici govore da je Katarina bila djevojčica izvanredne tjelesne ljepote, no u tom se lijepom tijelu krila još ljepša duša, blaga, čedna, prijazna i nevina. Prvi posao koji je obavljala bio je pastirski. U gorskoj je prirodi tada doživljavala ljepotu stvorenja. Njezine se misli od stvorova uzdizale Stvorcu, o kojem želi što više znati pa bezazleno zapitkuje svoju majku: “Gdje Bog stanuje?”

Ona joj jednostavno odgovara:
“Gospod Bog, dijete moje, koji se rodio od Djevice i koji je zbog naših grijeha umro na križu, onaj je koga slave kršćani. Slika mu se nalazi u Kotoru, i to jedna u spodobi djeteta, a druga kao odrasla čovjeka, pribijena na križ. Ja sam obje te slike gledala i njima se klanjala.”

Majčine riječi mladu su pastiricu počele silno zaokupljati te ona neprestano govoraše: “Tko će mi pokazati gdje stanuje Bog? Kad bih Ga mogla naći, kako bih Ga zagrlila i rekla Mu da Ga ljubim. Drage volje bih se verala uz te strme vrleti i silazila niz vratolomne provalije, samo da znam da ću se na Njega namjeriti. Zaklinjem vas goro i dolino, bilje, životinje i ljudi, da mi kažete gdje je Bog srca moga. Ukaži mi se, moj Gospode! Kako mi duša za Tobom vene! Zašto se kriješ od mene, koja želi biti samo Tvoja! Učini me dostojnom da Te upoznam, da Ti sve dane vjerno služim! Kada si umro i za mene, kako mi je majka pripovijedala, onda jamačno i mene ljubiš. Ako me ljubiš, kako može podnositi Tvoje milostivo srce da za Tobom ginem? De, ukaži mi Svoje milo, sveto lice, pa ću sretna umrijeti!”

Bog je djevojčicu Katarinu Kosić odabrao za sveticu. Njezinoj nevinoj duši želio je da se u većoj mjeri objavi i povuče je za Sobom. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa najprije kao dijete, a zatim kao patnika na križu. Viđenje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to već i neodoljivu želju da pođe u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se tome usprotivili jer su se bojali da bi im kćerka ondje i ostala. No ona nema mira. Vuče je tamo dolje u biskupski grad neka nepoznata sila. Kad joj je otac umro, majka je popustila i tako godine 1507. djevojčica Katarina u 14. godini života zauvijek ostavi roditeljsku kuću te se preseli u Kotor.

Jedan Hozanin, kako će se kasnije nazivati, životopisac lijepo kaže da je prvu duhovnu formaciju primila u Božjoj prirodi, a drugu će primiti u gradu Kotoru i tako postati njegova najodličnija građanka i njegov ponos. Ondje bî primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buća. Njegova dobra i pobožna žena postade Katarini kao druga majka. Poučila ju je u katoličkoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala žarom prave kršćanke, a uz izvanrednu pobožnost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im koliko je mogla. O njezinoj velikoj dobrotvornosti svjedoče i legende koje su se oko toga splele.

Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi snažno pale u njezinu dušu te ona odlučuje da će za ljubav Kristu provoditi život takozvanih “zazidanih djevica”, kakvih u Kotoru u ono doba već bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metra visokim, 3 širokim i dugačkim, koje su se obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve.

Hrvatski pisac i pjesnik Petar Grgec u knjizi Sveta Hrvatska ovako je opjevao Isusov zov i Katarinin odaziv:

Odlazi Kata djevojka
Iz kola svojih družica
I opet ide u crkvu
I moli žarku molitvu:
Isuse dragi, reci mi
Što želiš da ja učinim?
Ti si me k Sebi pozvao
Iz mojeg sela malenog
Gdjeno sam ovce čuvala,
Po brdima se penjala
I Tvoju sliku tražila.
U Kotor si me doveo,
Tu sam se s Tobom združila.
Da, ja sam Tebe odabro,
Da budeš vječna djevica
I tri da gojiš kreposti:
Čistoću, posluh, uboštvo.
Nikad nemoj misliti
Da nešto gubiš u tome.
U Meni sve ćeš ljubiti:
I majku svoju rođenu,
I svoje dobre družice,
Domaju svoju ljubljenu,
I čovječanstvo čitavo,
I Crkvu moju presvetu.
Hozana šapće radosno:
Isuse dragi, hvala Ti,
Ti bit ćeš meni jakost sva
I moja ljubav vječita.

Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buća, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao “zazidana djevica”. U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Hozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti.

Hozana je provela 7 godina u ćeliji uz kapelu Sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu Sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Hozane, htjele provoditi pobožan i pokornički život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547. da smiju nositi bijeli škapular, koji je inače bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom životu glas dopro čak i u Rim.

U svome dragovoljnom zatvoru Hozana je provela preko 50 godina moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporučivali. Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565. u 72. godini života. Veličanstveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama te položeno u crkvu Sv. Pavla. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci. Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi Sv. Marije u Kotoru. Pio XI. potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajući “na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s rimskom Crkvom”.

Hrvatski književnik dr. Velimir Deželić, stariji, ispjevao je himnu našoj blaženici. U njoj pjeva:

Svetosti tamjan život ti je bio,
Najbolji ti si odabrala dio,
s Kristom na križu stekla vječnog pira
Palmu mira.

28. travnja 2012

Sveti Petar Chanel, prezbiter i mučenik (1803-1841)

Vremenski okvir sv. Petra Chanela možemo kratko ovako označiti: rodio se 12. srpnja 1803. u Cuetu, u Francuskoj, umro mučeničkom smrću 28. travnja 1841. na otoku Futuni, u Oceaniji. Recimo barem nešto iz njegova lijepog života.

Dana 28. rujna 1833. nekolicina mladih francuskih svećenika klečala je do nogu pape Grgura XVI. Izvijestili su ga kako su se od godine 1816. udružili u družbu kojoj je jedna od prvih zadaća promicanje štovanja Majke Božje. Njihov naum pohvalio je i odobrio godine 1822. već papa Pio VII. I sadašnji Papa čuo je mnogo pohvala o njima, potvrdio njihovo pravilo te im izrazio želju da se dadnu na evangelizaciju nebrojenih otoka po Tihom oceanu. Svećenici su od svega srca podržali i prihvatili Papinu želju obvezavši se da će je ostvarivati. Među prisutnima u audijenciji kod Pape bio je i osnivač družbe svećenik Ivan Colin, koji je svoju novu kongregaciju nazvao Marijina družba, te Petar Chanel, koji će postati prvi misionar, mučenik i svetac nove ustanove.

Petra je njegova dobra majka, dok je još bio dijete, posvetila Božjoj Majci. Kad je malo poodrastao, dečko je čuvao ovce svoga oca. Na pašu bi nosio mali Gospin kip, stavljao ga u udubinu stabla te skupa s ostalim pastirićima pred njim molio. Kao đak privatne škole susjednoga župnika 23. ožujka 1817. primio je prvu svetu pričest. Nastavio je sa školom, a u 18. godini života vlastitom je krvlju zapisao: “Ljubiti Mariju i nastojati da Je i drugi ljube.” Zaređen je za svećenika 25. srpnja 1827. te je kratko vrijeme djelovao u pastvi. Još kao student slušao kako se govori o novoj Marijinoj družbi. Sada se i sam htio njoj pridružiti. Svoj naum je ostvario postavši tako marist, kako su nazivali članove nove zajednice. Jedna njegova sestra postala je suosnivateljica ženske grane iste družbe.

Na milosnom oltaru Naše Drage Gospe od Fourviera u Lyonu visi zlatno srce u kojem se nalaze imena četrnaestorice prvih marista misionara koji su na Božić g. 1836. u Le Havru napustili domovinu te otplovili u misije. Gospi su izručili sve svoje misijsko djelovanje. Putovanje je trajalo gotovo godinu dana, triput su bili u smrtnoj opasnosti od oluje, a pratila ih je i teška morska bolest. Jedan je od misionara umro već na putovanju te je svečano sahranjen u duboke morske valove.

Petar Chanel i brat Mario Nazario iskrcali su se na otoku Futuni 8. studenoga 1837. i od tamošnjega kralja Niulikisa dobiše dopuštenje da smiju naviještati Veselu vijest. Ostali misionari, s prvim apostolskim vikarom Oceanije, iskrcali su se na ostalim otocima. Prva Božja služba novih vjerovjesnika upotrijebljena je za to da se na otoku svečano ustoliči kip Majke Božje, koji su sa sobom ponijeli, i da se Gospi posveti sve tamošnje stanovništvo. Bijeloga svećenika brzo zavolješe tamnosmeđa djeca prirode, koja su obožavala najrazličitija božanstva. On je sa sobom imao i različitih lijekova, kojima je liječio bolesnike, pa je tako njegova popularnost još više porasla. Brzo je naučio jezik urođenika te im počeo naviještati vječne istine, koje su oni slušali s najvećim zanimanjem. Za Božić je prvi put javno služio svetu misu, na veliko udivljenje stanovništva. Misionar je već pokrstio nekoliko djece koja su bila na umoru, a okupio je i četicu pripremnika na krštenje, među kojima su se nalazili sin i kćerka kralja Niulikisa. Sve je išlo mirno, budile su se najveće nade, dok se nije pokrenuo i neprijatelj ljudske naravi.

Godine 1839. na otoku je, naime, buknuo rat između dvaju plemena. Misionari su kroz to žalosno vrijeme nesreće molili, blagoslivljali, liječili ranjene i krstili umiruće. Kralj Niulikis pobijedio je protivnike, ali je vraču uspjelo uvjeriti ga da tu pobjedu duguje starim bogovima te da su strani misionari glavni krivci da je do rata uopće i došlo i da su oni pritjecali u pomoć neprijateljima. Kralj je polako počeo vjerovati klevetniku i u proljeće godine 1841. suglasio se da bijeli misionar mora biti ubijen. Iste godine 28. travnja u misionarevu kolibu provalili su naoružani ratnici pod vodstvom vrača. Otac Chanel baš je služio svetu misu. Navalili su na nj, teško ga ranili u ruku, zatim ga toljagama gotovo dotukli. I tada se dadoše na pljačkanje. Na koncu je jedan od nasilnika bodežom u glavu dokrajčio život hrabrome misionaru.

Redovnički brat, koji je stalno živio sa svetim mučenikom, ovako opisuje njegov misionarski život: “U svojim je poslovima plamtio sunčevim žarom, često ga mučila glad, sav se u znoju vraćao kući, strošen od umora, ali uz to u duhu uvijek postojan, živahan i veseo kao da bi se vraćao iz mjesta užitka. To se nije dogodilo jednom već gotovo danomice.

Obično ni u čem nije odbijao stanovnike otoka pa čak ni one koji su ga progonili. Uvijek ih ispričavaše i nikad ih nije odbijao, makar su bili grubi i dosadni. Bio je ispunjen besprimjernom blagošću prema svima, ne isključujući nikoga, i na sve moguće načine.

Nije stoga nikakvo čudo da su ga tamošnji stanovnici nazivali ‘čovjek najboljeg srca’. On sam je jednog dana rekao subratu: ‘Potrebno je da u tako teškoj misiji budemo sveti.’

Krista je i Evanđelje polako naviještao, ali je imao neznatan uspjeh. Uza sve to, nesavladivom je ustrajnošću nastavljao svoj ljudski i vjerski misionarski pothvat duboko uvjeren u Kristov primjer i Njegovu riječ: Jedan sije, a drugi žanje. Usrdno je molio pomoć Bogorodice, koju je nadasve štovao.

Njegovo propovijedanje kršćanske vjere razorilo je štovanje zlih duhova. Na strani su tog kulta bili vođe otoka kako bi svoj narod držali podjarmljenim. Radi toga su ga ubili najokrutnijom smrti nadajući se da će Petrovom smrću biti uništeno ono sjemenje kršćanske vjere što ga je on posijao.

Ali on sam reče prije svoga mučeništva: ‘Nije važno da li ću umrijeti, Kristova je vjera tako srasla s ovim otokom da mojom smrću neće nestati.'”

Mučenik se u svojoj nadi nije prevario. Njegova je mučenička krv kao u prva kršćanska vremena postala sjemenom kršćanstva. Posvuda na oceanskim otocima počelo je cvasti kršćanstvo. Samo maristi imaju ondje 8 apostolskih vikarijata, a danas Oceanija ima čak i svoga kardinala. Petra Chanela proglasio je svetim papa Pio XII. marijanske godine 1954. Na njega možemo primijeniti Isusove riječi: “Zaista, zaista, kažem vam, tko sluša Moju riječ i vjeruje onomu koji Me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život” (Iv 5,24).

Misionari maristi, po primjeru svoga prvog misionara, mučenika i sveca na otočju Tihoga oceana, neumorno šire i pobožnost prema Majci Božjoj, ostvarujući ono što nam svima poručuje papa Pavao VI.: “Mi želimo da se kršćanski puk sa što većim pouzdanjem i žarom obraća Svetoj Djevici te Joj iskazuje štovanje i čast koja Joj pripada.”

29. travnja 2012

Sveta Katarina Sienska, crkvena naučiteljica (1347-1380)

Katarina Sienska uz Tereziju Avilsku prva žena, proglašena naučiteljicom Crkve, od mnogih je smatrana mističarkom i sveticom, kod koje je izvanredno naglašena ljubav prema Kristu i Crkvi. Dominikanac A. Walz naziva je ličnošću “koja proživljava svoju vjeru u kristocentričnosti i mistici Crkve”. Činila je to u vrlo teškom razdoblju crkvene povijesti, u XIV. stoljeću, kad su pape stolovali u Avignonu te bili pod utjecajem francuskih kraljeva, što je rodilo mnogim neželjenim posljedicama. Doživjela je i zapadni raskol, kad je Crkva imala dvojicu papa.

Katarina se rodila kao blizanka s još jednom sestrom 25. ožujka 1347. u Sieni, a bila je 25. dijete u svojih roditelja. U ovo bi se danas, u doba straha od velikog broja djece, valjalo ozbiljno i duboko zamisliti. Da Katarinini roditelji nisu bili velikodušni u rađanju te da su se u bračnim odnosima služili nedopuštenim sredstvima, Italiju, svoju domovinu, Crkvu, svoju majku pa i čovječanstvo lišili bi jedne velike duše. Bog je baš nju, dvadeset i petu u oca i majke, odabrao za velike i izvanredne stvari. Katarinin otac Giacomo Benincasa bio je skroman i pobožan čovjek, a po zanimanju proizvođač boja. Mati joj Lapa bila je isto tako pobožna, no vrlo temperamentna i ne baš uvijek uravnotežena žena. U obitelji je vladalo posve kršćansko ozračje jer se na misu išlo svaki dan. Katarinu je još kao malo dijete, čim je došla do uporabe razuma i prvih spoznaja, neobično, upravo magično privlačila crkva i sve što se u njoj zbiva. U njezinom rodnom gradu Sieni bili su u crkvenom i pastoralnom životu naročito aktivni dominikanci. Katarinu je Bog već od najranije mladosti vodio izvanrednim putem pa je djevojčica već sa 6 godina života imala na cesti svoj prvi zanos i neko viđenje.

Kad je Katarini bilo 15 godina zadesila ju je vrlo velika bol. Umrla joj je najdraža sestra Bonaventura. To ju je toliko potreslo da je odlučila prekinuti sa svijetom te se pridružiti mantelatama, dominikanskim trećoredicama, kojih je u Sieni bilo stotinjak. Majka se tome vrlo protivila jer joj je već bila našla pristala zaručnika. Katarina je bila vrlo odlučna djevojka pa je svoju odluku o izboru zvanja provela u djelo. Postavši mantelata dan je provodila u crkvi gostinjca nedaleko od katedrale ili u jednoj sobici na mansardi. Jednog je dana uz privolu svog ispovjednika ošišala i bujnu kosu i tako još više pokazala odlučnost u koracanju na izabranom putu. A na taj je način učinila kraj prigovaranju i zanovijetanju svoje majke koja joj je htjela pripremiti drugi životni put.

U 19. godini života Katarina je u mističnom zanosu doživjela svoje zaruke s Kristom postavši tako Njegova zaručnica. Kao uspomenu na te zaruke vidjela je uvijek na svom prstu vrlo lijep prsten, koji je drugima bio nevidljiv. Ona ga je opisala najdivnijim bojama. U jednom joj je viđenju Isus naložio da se posveti apostolatu i tako njezinu, prilično skrovitu, životu dođe kraj. Deset posljednjih godina života provest će, tako rekuć, na putovanjima. Borila se za politiku pomirenja među gradovima, pokrajinama i državama te za obnovu u Crkvi. Poklik: “Pace, pace!” – Mir, mir!, vodio ju je u Firenzu, Pisu, Luccu, Rim, Napulj i u Francusku sve do Avignona.

Godine 1374. harala je po Italiji kuga i Katarina se dade na dvorbu jadnih bolesnika. Mnogima je svojom molitvom vratila natrag željeno zdravlje, a njezin je hrabri primjer potaknuo i druge da pomažu bolesnicima. Ona je svima ulijevala pouzdanje.

U želji da se što više suobliči Kristu patniku čeznula je za Njegovim ranama, da ih nosi kao prije nje sv. Franjo Asiški. Gospodin je uslišao njezinu molbu. Nalazeći se 1. travnja 1375. u crkvi Sv. Katarine u Pisi, a primivši svetu pričest, zadobi pet rana na rukama, nogama i prsima. Bilo je to dok se molila pred raspelom Giunta Pisana. Tada je osjetila kako iz Raspetoga izlaze sjajne zrake, koje joj u tijelo urezaše rane. Nešto slično što sv. Franjo Asiški prije nje doživi na Alvernu. I sada je njezino poistovjećenje s Kristom, za kojim je toliko čeznula, bilo dovršeno.

Vrativši se 20. lipnja malo u svoju rodnu Sienu bila je uz nekog nepravedno osuđena na smrt. Kasnije će u jednom pismu sama pripovijedati Rajmundu od Capue kako je taj siromašni osuđenik, Nikola di Tuldo, svetački završio svoj život. To je pismo jedno od najljepših što ih svetica napisa.

Rekli smo da je Katarina mističarka Crkve, a time smo htjeli reći da je kao malo tko u svome duhovnom životu i molitvi nosila sve muke i probleme Crkve kojih je u njezino doba bilo vrlo mnogo. No ona nije ostala samo kod mistike, već je prešla i na akciju. Zato je 18. lipnja 1376. s dvadesetoricom svojih sljedbenika pošla u Avignon k papi Grguru XI. da ga sklone i upravo moralno prisili na povratak u Rim. Već prije susreta s njime poslala mu je nekoliko vrlo energičnih pisama u kojima vapi za duhovnom obnovom Crkve i za povratkom Pape u sjedište njegove biskupije. Katarina se s Papom sastala tek u rujnu 1376. Papa ju je poslušao i vratio se u Rim i tako se dokončalo 70 godišnje avignonsko prebivalište papâ, koje Talijani nazvaše “babilonskim sužanjstvom”.

G. 1377. Katarina je u svom rodnom gradu osnovala samostan, u kojem je rijetko boravila, jer je gotovo stalno bila na putovanju. I u tome je velik paradoks njezina života: najviša mistika povezana s najvećom vanjskom aktivnošću i stalnim putovanjima. Tako je po drugi put putovala u Firenzu, koju je Papa udario interdiktom, crkvenom kaznom s neugodnim posljedicama. Ondje ju je svjetina dočekala s uzdignutim pesnicama i prijetnjama. No ona je svjetini mirno pošla ususret kao Krist u Getsemaniju pred svoje neprijatelje, i to upravo njegovim riječima: “Da, to sam ja! A moje prijatelje pustite da odu u miru!” I ništa joj se nije dogodilo. Ona se kasnije tužila što joj je na taj način izmakla mučenička palma.

Godine 1377. počela je diktirati i svoje glavno djelo, zvano Dijalog. To je prikaz mističnoga puta koji nije tako jasan i precizan kao onaj što će ga kasnije opisati sv. Terezija Avilska. Osnovna je tema Dijaloga da je Krist Gospodin most, koji postavi Božje milosrđe nad buntovnim svijetom. Samo preko toga mosta vodi put u spasenje. Krist je postao i stepenište, a poziva nas da se preko njega uspinjemo. On se pobrinuo za nas na putovanju dopustivši da kao jaganjac bude zaklan i dan našim dušama za hranu. Njegova je krv ljudima zaslužila i dala milosni život. Njezina se zasluga širi posvuda te konkretno izražava svetost što, polazeći od Krista, prožima svu Crkvu. Od Kristove krvi, koja protječe kroz sakramente, tijelo Crkve prima život. Slika spasonosne i spasiteljske Kristove krvi proniče svu asketiku i mistiku Katarine Sienske. Ona je mističarka Kristove krvi, a Krista najviše doživljava u njoj i u Crkvi. Crkva je prema njoj vrt natopljen krvlju Krista raspetoga. Papa je “slatki Krist na zemlji” i “pivničar” koji drži ključeve od Kristove krvi. On je Kristov namjesnik i naučitelj, čiji je ugled neprijeporan. Svećenici su “djelitelji i službenici Kristove krvi”, i kao takvi sveti, pa makar osobno bili i nedostojni. Poštovanje prema Kristovoj krvi jest uzrok poštovanja i prema svećenicima.

Sveta Katarina je malo pred smrt doživjela još jednu veliku bol: to je zapadni raskol, koji će potrajati 40 godina. To će je slomiti i ona 29. travnja 1380. umire u Rimu. Posljednje su joj riječi bili zazivi Kristovoj krvi: “Sangue, sangue!” – Krv, krv!

Osim Dijaloga od sv. Katarine ostade i 375 pisama. Ona očituju spisateljicu visokog reda. Katarina je u njima neustrašiv borac za Crkvu. Papi Urbanu VI., čovjeku dobre volje, ali nerazboritu, koji je svojim stavom bar donekle skrivio zapadni raskol, svetica piše: “Pravednost bez milosti je prije nepravedna nego pravedna.” Trojici talijanskih raskolničkih kardinala piše ovako: “Vi lude glave, koje ste tisuću put zaslužile smrt!” Rajmundu iz Capue, koji se u nekim časovima pokazao slabićem, piše: “Moramo izgubiti svoje mliječne zube i nadomjestiti ih pravim zubima, koji će biti izoštreni mržnjom i ljubavlju.” Očito mržnjom na zlo i ljubavlju prema dobru. Sama je priznala. “Bog dopušta da pisanjem zaboravljam na svoje boli.”

Papa Pavao VI. proglasio je Katarinu Siensku naučiteljicom Crkve. Bilo je to 27. rujna 1970. Tu je čast od žena do sada, tjedan dana prije nje, doživjela još jedino sv. Terezija Avilska. Italija sv. Katarinu Siensku, uz sv. Franju Asiškoga, štuje kao svoju prvotnu zaštitnicu. Ona među sveticama najviše izriče talijanski značaj.

Smjerno te zazivamo,
Bogu mila zaručnice,
Daj da uvijek ostanemo

Vrli Božji učenici!

30. travnja 2012

Sveti Pio V., papa (1504-1572)

Tridentski je sabor u povijesti Crkve bio jedan od najvećih sabora. To danas s ozbiljnim i objektivnim povjesničarima možemo mirne duše reći. Naša se tvrdnja temelji na učincima i plodovima koji su iz toga sabora proizašli. Crkva je od njega praktički živjela puna 4 stoljeća. Uspjehu Tridentskog sabora nemalo su pridonijeli pape koji su nakon njega bili na kormilu Crkve i koji su ga energično u djelo provodili. Takav je bio i papa Pio V., čiji blagdan danas slavimo.

Michele Ghislieri bio je sin siromašnih roditelja, a rodio se 17. siječnja 1504. u piemontskom gradiću Bosco, biskupije Tortona, u milanskoj vojvodini. Kad mu je bilo tek 14 godina, stupio je u dominikance da i sam svojim svetim životom i radom nastavi slavnu tradiciju reda, osobito njegovih velikih svetaca. Teološke je nauke završio u Bologni, u blizini groba sv. Dominika, a godine 1528. zaređen je za svećenika. Kako je bio veoma pobožan i revan redovnik, poglavari su mu povjeravali važne službe u redu. Tako je više godina bio lektor teologije, pa onda učitelj novaka u Padovi te prior u Vigevanu i Albi. Napokon je postao i lombardski provincijal. Za vrijeme svoga provincijalata vršio je službu inkvizitora u biskupijama Como i Bergamo, koje su graničile s područjima u kojima su bili protestanti. O. Mihajlo je budno bdio da se ne bi koji novotarski nauk uvukao i u Italiju. Na svojim je putovanjima nerijetko doživio doček s kamenicama u ruci. Poznat po svojoj odlučnosti bio je pozvan u Rim da bude suradnik velikog inkvizitora kardinala Gianpietra Carafe, koji je u odnosu prema krivovjercima bio još radiklniji. Kad je taj godine 1556. postao papa, imenovao je oca Mihajla najprije biskupom u Nepi-Sutri, a malo kasnije i kardinalom. I tako sin malih ljudi iz Bosca uđe u crkvene vrhove. No još nije bila dokončana njegova karijera. On je 7. siječnja 1566. bio izabran za papu, uzevši ime Pio V.

U tome svetom Papi došao je na papinsko prijestolje pravi svetac koji se bitno razlikovao od papa renesanse. On je i kao papa provodio strog i jednostavan život redovnika dominikanca, kojemu je svjetski sjaj i raskoš bio posve tuđ. Sličnu strogost tražio je i od svojih suradnika, pa i od cijele Crkve. Iza njegove vanjske strogosti krilo se ipak srce kojemu je bilo mnogo stalo do spasa i duhovnog dobra svih ljudi. Na početku svoje vladavine izjavio je: “S Božjom pomoći nadam se tako vladati da će kod moje smrti biti veća žalost od ove kod moga izbora za papu.”

Papa je želio biti reformator, a znao je da svaka zdrava reforma mora početi od svoje kuće, pa je zato počeo s reformom papinskoga dvora, rimske kurije i biskupije. Svoj je dvor pojednostavio i sjaj sveo na najmanju mjeru. Za svoje suradnike pozvao je u kardinalski zbor vrijedne ljude. Borio se protiv simonije, koja je sve do njega cvala i na papinskome dvoru. Odmah je osnovao kardinalsku komisiju za obnovu rimskoga klera. Iz Rima je vrlo oštrim mjerama htio ukloniti sve poroke, iako one nisu bile baš najsretnije i najprikladnije sredstvo.

Nadalje, Papa se sav dao na provođenje u djelo tridentskih odluka. Od biskupa je odlučno tražio da stoluju u svojoj biskupiji, da sazivaju i održavaju biskupijske sinode, da obavljaju vizitacije svojih biskupija, da bdiju nad klerom i pukom, da promiču katehizaciju i pouku u vjeri. Mnogo je držao i do sjemeništa, u kojima su se po naredbi Sabora imali temeljito odgajati budući svećenici. Bdio je brižno nad obdržavanjem svećeničkog celibata i zakona klauzure po samostanima.

Da bi župnicima olakšao pouku u vjeri, izdao je godine 1566. Rimski katekizam na latinskom, koji je onda bio prevođen na žive jezike te služio kao priručnik kateheze. Priredio je i izdao novi časoslov i misal, koji je ostao u upotrebi sve do reforme II. vatikanskog sabora. Uniformirao je liturgiju te dokinuo sve obrede koji nisu bili stariji od 200 godina. Brižno je također pazio da se protestantski nauk ne bi infiltrirao u katoličke zemlje, a osobito u Italiju. Tu je bio strog i neumoljiv. Smatrao je u savjesti da mu je to najstroža dužnost i zato je tako energično bdio nad pravovjerjem.

Sve Papino djelovanje bilo je duboko prožeto duhom vjere. Pred Bogom se osjećao i malenim i kao onaj koji će Njemu polagati račun. Stoga mu je politika i sve svjetovno bilo strano. Prema njegovu mišljenju Crkvi nisu potrebne nikakve utvrde, nikakvi topovi, nikakva vojska. Njezino je oružje molitva, post, suze i Biblija. Smatrao je svojom dužnošću i da bdije nad kršćanskim vladarima, stoga se nije susprezao da englesku kraljicu Elizabetu udari prokletstvom. Organizirao je i križarsku vojnu protiv Turaka, u kojoj su uz Papine čete sudjelovale Venecija, Španjolska i neke druge državice. Godine 1571. kršćanska je vojska kod Lepanta pobijedila tursku silu. U zahvalu za tu veliku pobjedu Papa je za 7. listopada uveo blagdan Naše Gospe od pobjede., a u Lauretanske litanije uveo je zaziv “Pomoćnica kršćana”. Grgur XIII., njegov neposredni nasljednik, promijenio je naslov blagdana 7. listopada u blagdan Krunice, koji se kao takav i danas slavi.

Pio V. proglasio je Tomu Akvinca naučiteljem Crkve te odredio da njegova Summa theologica mora biti udžbenik za sva katolička sveučilišta. Papa je umro 1. svibnja 1572., a žalost je za njim bila sveopća, pa se tako ispunilo njegovo proročanstvo. Klement X. proglasio ga je blaženim, a Klement XI. svetim. Od svih papa novoga vijeka on se uz Pija X. jedini slavi kao svetac. Barem zasada. Tijelo mu počiva u jednoj pokrajnoj kapeli u bazilici Svete Marije Velike.

Veliki poznavalac povijesti papa Ludwig von Pastor piše o svetom Piju V. ovo: “Rijetko je kod jednog pape knez pred svećenikom pošao u drugi plan tako kao u ovom sinu sv. Dominika. Njemu je na srcu ležala samo jedna stvar: spasenje duša. U službu te misije stavio je svu svoju djelatnost i prema njezinim zahtjevima računao je vrijednost svake ustanove i akcije.” Eto takav je bio taj neobični Papa. Njega se može shvatiti i mjeriti jedino svetačkim mjerilima. Druga ne dolaze u obzir, jer je Pio V. bio naprosto samo svetac.

SVETAC DANA OŽUJAK (MART) 2012

01. ožujak 2012.

Sveti Albin, Biskup (469-550)

Današnji svetac je rođen oko godine 469. u Vannesu, u Bretanji, i to u plemičkoj obitelji. Postao je monah, a godine 504. opat samostana u Tincillacu. Kroz gotovo četvrt stoljeća mudro i sveto vodio je svoju opatiju pa nije ni čudo da se glas o njegovim vrlinama raširio daleko i široko. Taj dobar glas je pridonio da je na želju naroda izabran za biskupa u Angersu, premda se tome vrlo opirao. Postavši biskupom naročito se istaknuo u borbi protiv jednog prilično raširenog ćudorednog zla. Bile su to incestuozne, tj. rodbinske ženidbe među plemićima. Sv. Albin kao biskup sudjelovao je na pokrajinskom saboru godine 538. i 541. u Orleansu. Zbog svog energičnog stava došao je u sukob s nekim biskupima a plemićima se tako zamjerio da su mu prijetili i smrću. Novi narodi koji su tek primali kršćanstvo a baštinili stare loše navike, sv. Albin je nastojao naučiti jednom savršenijem životu. Iscrpljen godinama a još više radom, biskup Albin je umro 1. ožujka 550. u Angersu te ondje i pokopan u crkvi sv. Petra. Kult sv. Albina se ubrzo proširio iz Francuske u Njemačku, Englesu, pa čak i Poljsku. Sv. Albin je u srednjem vijeku bio jedan od popularnijih svetaca. Kao borac za ćudoređe u ženidbi i obitelji može nam i danas biti uzorom. I danas je ta Božja ustanova i osnovna stanica društva ugrožena mnogim zlima. Potrebni su nam sveci koji će štititi i čuvati obitelji.

02. ožujak 2012.

Sveti Simplicije, papa (+ 483)

Sveti Simplicije upravljao je Crkvom od godine 468. do 483. Bilo je to vrlo teško razdoblje. Za njegova pontifikata 476. propalo je Zapadno Rimsko Carstvo. U isto vrijeme Crkva je na Istoku bila uznemiravana posljedicama monofizitskog krivog nauka, osobito u sjedištima patrijarhata u Aleksandriji i Antiohiji. O djelatnostima pape Simplicija znamo, na žalost, vrlo malo. U Rimu je obnovio i posvetio neke crkve, a u glavnim grobljanskim bazilikama postavio je zbor svećenika koji su naizmjence obavljali bogoslužje. Recimo nešto i o Simplicijevoj aktivnosti na Istoku. Nakon smrti cara Leona I. godine 474. prigrabio je vlast nametnik Baziliskos. Da bi što više povećao broj svojih pristaša godine 475/476. izdao je naredbu po kojoj su i monofiziti, koji su sve više nadirali iz Egipta i Palestine, zadobili službeno priznanje ili bar snošljivost. Na to je odmah protestirao papa Simplicije tražeći od Baziliskosa da se ogradi od krivog nauka monofizita. No, Papin je protest ostao bez učinka. Iz njega se ipak vidi koliko je Papi bilo stalo do pravovjerja.

03. ožujak 2012.

Blaženi Petar-Renato, mučenik (1758-1796)

Jedna od mnogobrojnih žrtava krvave Francuske revolucije bio je i lazarist Pierre-Renato Rogue. Rođen je 11. lipnja 1758. u Bretanji. Neprijatelji vjere iz mržnje na vjeru pogubili su ga giljotinom na današnji dan godine 1796. kad je Francuska revolucija bila u punom jeku. Nakon što je postao svećenik, blaženi Petar stupa u Kongregaciju misija ili lazariste a poglavari ga šalju za profesora u sjemeništu Vannes. Za vrijeme revolucije energično je odbio prisegnuti na ustav koji mu se činio nepravednim. Ovim je činom bio stavljen izvan zakona. Pod prijetnjama revolucije protiv neprisegnutih svećenika htio je zaštititi svoju subraću pa ih je posla na sigurnije mjesto dok je sam ostao u Vannesu i ondje potajno vršio svećeničku službu. Kad je na sam Badnjak 1795. nosio poputbinu jednom bolesniku, bio je uhvaćen i zatvoren. Pričestivši se sam svetim prilikama vedro je pošao u zatvor u kojemu ostaje sve do procesa 1. ožujka slijedeće godine. Od revolucijskog sudišta bio je osuđen na smrt što on prima vedro i bez straha. Poslije podne 3. ožujka 1796. pogubljen je giljotinom te istu večer pokopan na zajedničkom groblju. Blaženim ga je proglasio 10. svibnja 1934. papa Pio XI. Sve redovničke obitelji sv. Vinka Paulskog slave ga na današnji dan

04. ožujak 2012.

Sveti Kazimir (1458-1484)

Sveti Kazimir je zaštitnik Poljske i Litve. Rođen je 5. listopada 1458. na kraljevskom dvoru u Krakowu, a umro 1484. u Grodnu. Bijaše treće dijete Kazimira IV. Jagelovića , poljskog kralja i velikog litvanskog kneza. Odgojila ga je njegova majka Elizabeta, koja bijaše iz kuće Habsburgovaca, te kanonik Ivan Dlugosz, povjesničar poljske. Godine 1471. izabraše ga, kao trinaestogodišnjaka, na ugarsko prijestolje, no na nj nije nikad stupio jer je u međuvremenu na to prijestolje zasjeo Matija Korvin. Kazimir je ipak jedno vrijeme kraljevao u Poljskoj, dok mu je otac boravio u Litvi. Godine 1481. odbio je ženidbu s jednom kćerkom cara Friedricha III. Kazimir imaše drugu zaručnicu: Blaženu Djevicu Mariju. Možda mu je i njegova smrtonosna bolest sušice izoštrila još više pogled za nadzemaljske neprolazne vrednote. Papa Pio XII. proglasio je Kazimira posebnim zaštitnikom litvanske mladeži. Njegovo tijelo počiva u litvanskoj prijestolnici Vilni.
Svetog su Kazimira uz druge naročito resile ove vrline: ljubav prema Kristu u Euharistiji, pobožnost prema Gospi, ljubav prema siromasima te revnost i zauzetost za Crkvu. Papa Leon X. proglasio je tog kraljevića godine 1521. svecem. Bila je to godina potpunog raskida Martina Luthera s katoličkom crkvom te godina obraćenja sv. Ignacija Loyole.

05. ožujak 2012.

Sveti Ivan Josip od Križa (1654-1734)

Ivan Josip od Križa u svijetu zvan Karlo Gaetano rođen je na otoku Ischiju u Italiji. Mali je Karlo primio prvu humanističku izobrazbu kod redovnika augustinaca, a među svojim vršnjacima isticao se iskrenom i dubokom pobožnošću. Naročito je bio pobožan prema Kristovoj muci pa se, iz želje da se što više suobliči s Kristom patnikom, znao bičevati sve do krvi. Karlo se već kao petnaestogodišnjak odlučio za redovnički život bosonogog franjevca i uzima ime Ivan Josip od Križa. Postavši svećenik kroz više od 15 godina vršio je naizmjence službu učitelja novaka i gvardijana. Na kapitulu godine 1703. izabran je za provincijala i otvara nekoliko redovničkih kuća u Napulju.
Sv. Ivan Josip od Križa, obasut karizmatičkim darovima, postao je duhovni vođa i savjetnik mnogih duša. Životopisci nabrajaju njegove darove proricanja budućnosti, ispitivanja srdaca, ukazanja kojima su ga odlikovali Isus i Marija te mnoga čudesa. Najslavnije čudo bilo je uskrišenje mladog markiza Januarija Spada. Umro je 5. ožujka1734. u samostanu Santa Lucia al Monte. Grob mu ubrzo postade mjesto velike pobožnosti. Godine 1789. proglašen je blaženim. Papa Grgur XVI. proglasio ga je svecem 26. svibnja 1839., skupa s druga dva napuljska sveca Franjom de Geronimom i Alfonzom Liguorijem.

06. ožujak 2012.

Sveta Koleta (1381-1447)

Koleta Boylet dar je pobožnim roditeljima koji su već bili u poodmakloj dobi. Po primjeru svojih roditelja mala je djevojčica već zarana počela proživljavati kršćansku vjeru. Ostavši bez roditelja skrb za nju preuzmu benediktinci i povjere je franjevkama trećoredicama. Koleta je četiri godine živjela zatvorena u maloj ćeliji iz koje nije izlazila. Zbog ukazanja sv. Franje koji ju je pozvao da obnovi njegov red Koleta je izašla iz svoje stroge klauzure. Bilo je to u doba zapadnog raskola kada je Crkva imala dvojicu papa: jednog u Rimu i jednog u Avignonu. Koleta se uputila u Avignon papi, kojega je u dobroj vjeri držala pravim papom. Od njega je zatražila ovlaštenje da bi mogla prigrliti stalež evanđeoskog života, te da obnovi franjevački red. Benedikt XIII. avignonski papa, primio je njezine zavjete te ju imenovao generalnom poglavaricom svih samostana koje će osnovati i pridobiti za obnovu. Obnova samostana u početku je išla teško ali se kasnije broj obnovljenih samostana popeo na 17. Koletina reforma klarisa značajna je po tome što su se redovnice vratile prvotnoj strogosti u siromaštvu kako pojedinačno tako i zajednički, zatim strogom pokorničkom životu i napokon moljenju božanskog časoslova. Čitav je Koletin život bio protkan snažnim božanskim zahvatima. kroz cijele dane i tjedne znala je biti u neobičnom molitvenom i mističnom zanosu. Odlikovala se karizmom proroštva i čudesa. Pripisuje joj se uskrsnuće preko 100 djece, koja su oživjela da bi mogla biti krštena, a 5 se spominje i u dokumentima kanonizacije. Svi ti neobični zahvati u Koletinu životu zajamčeni su nam kao vjerodostojni od pouzdanih svjedoka. Koleta je svoju velikodušnost očitovala u molitvama, pokorama, postu, siromaštvu, djelima pobožnosti. Bolio ju je raskol u zapadnom kršćanstvu pa je sa svecima, svojim suvremenicima, radila na njegovu dokončanju. Umrla je 6. ožujka 1447. a svetom ju je proglasio 24. svibnja 1807. papa Pio VII.

07. ožujak 2012.

Sveta Perpetua i Felicita, mučenice (+ 202/203)

Mučeništvo ovih dviju svetica dogodilo se u amfiteatru grada Kartage. Perpetua je bila žena odlična roda. Otac joj je bio poganin, a majka kršćanka. I sama je bila majka jednog djeteta. Felicita joj je bila vjerna sluškinja koja je svoju gospodaricu pratila i u smrt. Obje su nakon tamnice, u kojoj je Perpetua rodila kćerku, bile bačene pred divlju kravu da ih razdere. Mučeništvo sv. Perpetue i Felicite zbilo se 7. ožujka 202. ili 203. godine za vladavine rimskog cara Septimija Severa.

08. ožujak 2012.

Sveti Ivan od Boga, redovnik (1495-1550)

Život ovoga sveca bijaše prava pustolovina. Rođen je 8. ožujka 1495. u Portugalu. Već kao dječak od 8 godina bježi od kuće u susjednu Španjolsku. Nakon dugog lutanja čuo je glas koji mu je govorio: “Idi kući!” Po povratku u rodnu kuću doznao je da su mu roditelji pomrli od tuge. Zato je htio ispaštati i iskupiti se djelima milosrđa prema bližnjima. Jednom je zgodom iz goruće bolnice spasio nekoliko bolesnika koji su nakon požara ostali bez krova nad glavom, bez svoje bolnice. Tako je Ivan osnovao prvu bolnicu s 42 kreveta, koju će ubrzo slijediti i druge. Oko njega su se počeli okupljati oni koji su bili spremni dvoriti i njegovati bolesnike. Ivan se gotovo 12 godina žrtvovao za bolesnike. Jednog je dana vidio dječaka koji je upao u rijeku i bespomoćno zapomagao. Ivan mu je pokušao pomoći i smrtno se prehladio te obolio od groznice koja ga je dovela do smrti. Umro je na svoj rođendan, 8. ožujka 1550. Ivanovom smrću djelo oko bolesnika nije propalo. Papa Pio V. dao je njegovim sljedbenicima 1572. poseban habit i odredio pravila življenja. Već 1648. red je brojio samo u Španjolskoj preko 80 bolnica. Nad svečevom rodnom kućom podignuta je crkva i bolnica. Soba u kojoj je umro pretvorena je u kapelicu.

09. ožujak 2012.

Sveta Franciska Rimska, redovnica (1384-1444)

Današnja svetica proživjela je jedno od najtežih razdoblja povijesti Crkve, tzv. zapadni raskol, kada je kršćanstvo imalo čak trojicu papa i bilo podijeljeno. Još kao djevojčica, zajedno je s majkom, obilazila rimske bazilike, klečala na grobovima svetih mučenika i dijelila milostinju brojnim siromasima. Imala je zvanje za redovnicu, ali se ipak morala udati za plemića Lorenza jer je tako tražio njezin otac. Rodila mu je šestoro djece, kojima je bila dobra i uzorna majka, ali ne samo njima već i rimskoj sirotinji. Uvijek je nalazila vremena za dugu molitvu. Poslije smrti svoga muža i djece pridružila se bratovštini Oblata u Tor de Specchi u Rimu, koju je 1433. sama osnovala uz suradnju drugih rimskih odličnih gospođa posvećujući se brizi za siromahe i bolesnike. Umrla je 1444. a grad Rim je štuje i danas kao svoju veliku zaštitnicu.
Život sv. Franciske satkan je od viđenja, objava i duhovnih zanosa. Resile su je naročito slijedeće kreposti: poniznost, poslušnost, ljubav, strpljivost, duh vjere. Provodila je strogo pokornički život. Jela je samo povrće, nosila kostrijet, išla od kuće do kuće te prosila milostinju za siromahe. Mnogo je molila a osobito za grješnike.

10. ožujak 2012.

Četrdeset mučenika

O četrdeset svetih vjernika mučenika u Sebasti, koji su kao vojnici služili u slavnoj XII. legiji, zvanoj »Legio fulminata Melitensis«, sačuvani su nam slavni govori koje su na njihov blagdan držali veliki crkveni govor­nici IV. stoljeća, među njima i sv. Bazilije Veliki. Ti govori, iako u pojedinostima nemaju stopostotnu vrijednost, ipak su vjerodostojno svjedočanstvo za hrabrost svetih mučenika koji su se radije posmrzavali u vodi negoli odrekli svoje vjere. Već sama činjenica da su o njima najpohvalnije govorili i pisali uz spomenutog sv. Bazilija, sv. Grgur Nisenski (dva govora), sv. Gaudencije iz Brescije (jedan go­vor), sv. Efrem Sirski (dva govora), sv. Grgur Turonski, Sozomen, znak je da je to mučeništvo udivljenjem ispunilo mnoge.

Iz pisanih povijesnih izvora može se prilično točno ustanoviti potresan događaj mučeničkog svjedočenja četrdesetorice mučenika. Za vrijeme progonstva cara Licinija pohvatano je 40 kršćanskih vojnika te stavljeno pred izbor: ili umrijeti ili se odreći vjere. Svi odabraše prvo iako se radilo o vrlo okrutnoj smrti: da umru u vodi koja se ledila. Dok su se nalazili još u zatvoru, napisali su oporuku u kojoj traže da po smrti budu zajedno sahranjeni u Sareimu kod Zele, selo danas poistovjećeno sa selom Kyrklar u Maloj Aziji, a koje znači upravo broj 40. Stoga su zamolili i vjernike da ne bi iz motiva pobožnosti raz­vukli njihove relikvije. Odredili su također da najmlađi između njih, sluga Eunoik, ako bude pošteđen od smrti i zadobije slobodu, postane čuvarom njihova groba. Na koncu oporuke, nakon kratkih opomena braći u vjeri, pozdrava roditeljima i prijateljima, svi se potpisaše svojim imenima.

Mučeništvo se zbilo 9. ožujka 320. u dvorištu gimnazija uz kupalište grada Sebaste u Maloj Armeniji, danas Siwas u Turskoj. Uz ledeno kupalište pripre­mljeno je i toplo da primami po kojega koji će biti slab u mukama. Našao se jedan slabić pa je prešao u vruću vodu, ali je uslijed nagle promjene temperature odmah poginuo. Na njegovo je mjesto stupio među mučenike sam čuvar ski­nuvši odjeću i priznavši se kršćaninom. Kad svi izginuše, tijela im iznesoše izvan grada, spališe i pepeo prosuše u rijeku. Progonitelji su se bojali i mrtvih, pa su željeli uništiti svaki spomen na njih. Vjernici, željni svetačkih relikvija, uspjeli su ipak barem nešto spasiti. Iako su ovi sveti mučenici mučeni 9. ožujka, od vremena pape Inocenta X. njihov se blagdan u zapadnoj Crkvi slavi na današnji dan.

»Crkva je u tijek godine unijela spomene mučenika i drugih svetaca koje je mnogovrsna Božja milost uzvisila do savršenstva, pa su već postigli vječno spasenje te u nebu pjevaju savršenu hvalu Bogu i nas zagovaraju. O rođendanima sve­taca Crkva navješćuje vazmeno otajstvo u svecima koji su zajedno s Kristom trpjeli te su s Njime suproslavljeni, a vjernicima predlaže njihove primjere, koji po Kristu sve privlače k Ocu, i njihovim zaslugama moli i postizava Božja dobro­činstva« (Konstitucija o svetoj liturgiji, br. 104).

11. ožujak 2012.

Blaženi Dominik Cam, mučenik (+ 1859)

Kršćanstvo je u Indokini zaliveno potocima mučeničke krvi bilo domaćih bilo stranih misionara. Jedan je od njih i blaženi Dominik Cam koji je već kao dječak primljen u “Božju kuću”, kako su nazivali misijsku postaju. Dominik je osjetio Božji poziv za svećeništvom te je sretno završio teološke nauke. Kao svećenik na udivljenje svih velikom je revnošću obavljao pastirsku službu. To se pokazalo naročito kad je buknulo progonstvo protiv kršćana.
Dominik se u početku progonstva najprije sakrio, ali je ubrzo uvidio da mu mjesto nije u sigurnom skrovištu. Njega kao pastira trebaju njegovi vjernici. Zato je počeo obilaziti te ljude, dijeliti sakramente i buditi nadu. Njegova se prisutnost i aktivnost brzo uočila pa ga je mandarin, kao predstavnik mjesne vlasti dao zatvoriti a Dominik je ubrzo odveden u glavni grad pokrajine Hung-yen. Pred sucima je otvoreno priznao da je katolički svećenik te izjavio da je spreman radije podnijeti bilo kakvu vrstu muka nego pogaziti križ, što su kao znak otpada od vjere tražili njegovi neprijatelji. Mučenik je čekao u zatvoru nekoliko mjeseci zatvoren u kavez. I tu je nastavio sa svojim plodonosnim apostolatom, jer su mu neprestano dolazili brojni posjetitelji. Napokon je bio osuđen na smrt te na današnji dan 1859. i pogubljen. Bila je to teška smrt. Krvnici su mu tri puta pokušali odrubiti glavu. Kako to nisu uspjeli, naprosto su je pilom otpilili. Bog je svoga mučenika u groznim mukama okrijepio i on je muku hrabro izdržao. Crkva ga je 25. travnja 1951. uvrstila u broj blaženika.

12. ožujak 2012.

Časni Dionizije, kartuzijanac (1402/3-1471)

Ovaj je ponizni i šutljivi redovnik po svojim brojnim i učenim spisima postao vrlo rječit. Rođen je 1402. ili 1403. u današnjoj Belgiji. Završava humanističke znanosti u obližnjim gradovima. Već je od rane mladosti osjetio snažan zov za samoćom ali ga zbog mladosti nisu mogli primiti u kartuzijanske samostane. Dionizije odlazi u Köln gdje se usavršava u svetim i svjetovnim znanostima. Vrativši se u Nizozemsku bio je primljen u kartuziju. Glavni posao uz posao i ručni rad mladog, inteligentnog redovnika bilo je pisanje. Napisao je mnogo vrijednih stranica. Kasnije je imenovan prokuratorom svoga reda i bio zadužen za osnivanje novog samostana što uspješno i izvrši. Iscrpljen, molio je da ga se oslobodi svih dužnosti. Lišen tako svih odgovornosti posljednje je dane života provodio u strogoj šutnji, molitvi i kontemplaciji. Umro je na današnji dan nakon duge i teške bolesti koju je strpljivo podnosio.
Pisao je biblijska, filozofska, asketska i mistična djela. Sačuvana djela svjedoče o velikom poznavanju grčkih, latinskih i arapskih filozofa. U duhovnom je nauku bio vrlo oštrouman i osoban, dakle originalan. Njegovo gotovo enciklopedijski svestrano poznavanje tolikih pisaca i njihovih djela, njihovo iskustvo u dodiru s dušama i njegovo vlastito iskustvo u želji za što višim stupnjem duhovnog života, dali su mu zasluženi naslov “doctor extaticus” – zanosni naučitelj.

13. ožujak 20012.

Sveti Nicefor, Carigradski patrijarh (+ 828)

Sveti Nicefor je rođen u Carigradu, a njegovi roditelji bijahu odličnici u gradu, a uz to i vrlo pobožni. U vrijeme Niceforova rođenja vođena je velika borba s kipoborcima tako da je Niceforov otac, koji je bio carski tajnik, zbog vjernosti svojim načelima nekoliko puta bio progonjen da bi na koncu i umro u progonstvu. Niceforova majka nakon smrti svoga muža prigrlila je monaški život, a umrla je nakon uzdignuća svoga sina na čast patrijarha.
Nicefor je izabran za carskog tajnika ne navršivši ni 30 godina života. Sudjelovao je na II. nicejskom saboru, koji je odobrio štovanje svetih slika. Zabrinut za spasenje duše te privučen samostanskim mirom i željom za razmatranjem, Nicefor je napustio dvorski život te se povukao u samoću s onu stranu Bospora. Tamo je osnovao samostan sv. Teodora. Uz strogi asketski život vrijeme je provodio u daljnjem nastojanju oko duhovne i klasične izobrazbe. Da bi ga spremio za patrijaršijsku stolicu, car Nicefor I. pozvao ga je u Carigrad te mu povjerio upravu nad najvećom ubožnicom. Nakon smrti patrijarha Tarazija 18. veljače 806. u toj visokoj i odgovornoj službi naslijedio ga je Nicefor. To je bila careva volja, a njegov se izabranik opirao izboru svim silama, no uzalud. I tako je 12. travnja 806. posvećen za biskupa. Niceforov patrijarhat bio je vrlo buran. Razni sukobi s biskupima, monasima i dvorom učinili su teškim njegove dane. Dospio je i u progonstvo zbog obrane štovanja svetih slika. Razbolivši se na smrt, sveti je Nicefor nakon 14 godina izgnanstva umro 828. godine.
Godine 843. došlo je do konačnog trijumfa štovatelja svetih slika. To je bila kanonizacija svih onih koji su zbog njih trpjeli, pa tako i Nicefora. Godine 847. svečano su prenesene njegove relikvije u Carigrad. Nicefor je bio jedan od vodećih bizantskih povjesničara VII. i VIII. stoljeća. U svojim djelima Nicefor odlučno brani rimski primat te opravdanost štovanja svetih slika.

14. ožujak 2012.

Sveta Matilda (oko 895-968)

Sveta Matilda je rođena oko 895. godine u Saskoj. Roditelji su je još kao dijete predali jednoj ženskoj redovničkoj ustanovi na odgoj. Ondje je njezina baka bila čak opatica. Glas o njenoj ljepoti i sposobnostima brzo se proširio pa jednog dana vojvodski sin zaprosi njenu ruku. Matilda je u braku rodila petero djece, a uz muža je postala ne samo vojvotkinja , već i kraljica i majka čitave saske zemlje. Kad je kralj bio na vojni, ona je upravljala zemljom, a imala je prema svakomu vrlo podatljivu ruku. Skupa s mužem sagradila je brojne crkve i utemeljila nove samostane. Kako je Matilda silno voljela muža, njegova smrt silno ju je ražalostila te je utjehu tražila u vjeri. Za nasljednika na prijestolju izabraše Matildina najstarijeg sina Otona, a kasnije on, Oton I. Veliki, postade i rimski car. Majka je bila dobra savjetnica svoga sina vladara a još bolja majka siromaha, hodočasnika, kojima je iskazivala gostoprimstvo. Nakon smrti sina Henrika, Matilda otklanja od sebe sav kraljevski sjaj te živi povučenim udovičkim životom. Svoj uzorni život Matilda je završila 14. ožujka 968. godine. Službeno nije proglašena svetom, ali je Nijemci štuju i ljube kao svoju prvu svetu kraljicu.

15. ožujak 2012.

Sveta Lujza de Marillac (+ 1660)

Današnja svetica Lujza de Marillac, suutemeljiteljica Kćeri milosrđa sv. Vinka Paulskog, bila je nezakonito dijete. Iako obdarena velikom tjelesnom ljepotom i umnim sposobnostima u obitelji je držana po strani, prednost su imala zakonita djeca. Kao djevojku šalju je k sestrama dominikankama gdje stječe odgoj i izobrazbu. S godinama je počela osjećati poziv na kontemplativni život. Kapucinski provincijal smatrao je da tjelesno nije sposobna podnijeti strogi način kontemplativnog života te se Lujza odluči na udaju. U braku rodi sina, ali ubrzo se počela kajati što je stupila u brak pa je utjehu tražila u pomaganju siromaha. Česti razgovori sa sv. Franjom Saleškim pomogli su joj da prebrodi duševnu krizu. Odlučan čas za Lujzu kucnuo je kada se susrela sa svećenikom Vinkom Paulskim. U razgovoru s njim dobila je samopouzdanje i shvatila što Bog od nje očekuje. Tri godine nakon muževe smrti Lujzin sin stupa u sjemenište a Lujza obnavlja svoju posvetu Gospodinu položivši zavjet udovištva. Sada je bila slobodna posvetiti se najljepšem od svih djela, djelu kršćanske samarijanske ljubavi. Vinko Paulski, koji je na mnogim mjestima osnovao mnoge karitativne ustanove, povjerio je Lujzi da ih pohađa i nadgleda te ona ubrzo postade duša svih karitativnih ustanova. Vinko joj povjeri i svoje duhovne kćeri milosrdnice a Lujza ih je poučavala kako se valja brinuti za bolesnike, siromahe, starce, nahočad i svakoga onoga tko je bio u potrebi.
Benedikt XV. proglasio je 9. svibnja 1920. Lujzu de Marillac blaženom, a papa Pio XI. 11. ožujka 1934. svetom. Dobri papa Ivan XXIII. proglasio ju je 10. veljače 1960. zaštitnicom socijalnih radnika. Njezine relikvije počivaju u kapeli kuće matice Kćeri milosrđa u Parizu.

16. ožujak 2012.

Sveti Hilarije i Tacijan, mučenici (+ 284)

Rimski martirologij 16. ožujka spominje da su akvilejski biskup Hilarije i njegov đakon Tacijan godine 284. podnijeli mučeničku smrt za vrijeme cara Numerijana. Jeronimski martirologij također govori o tim mučenicima, a njegovo se svjedočanstvo može smatrati vjerodostojnim. Ljetopis patrijarha u Gradu pripovijeda kako se akvilejski patrijarh u VI. stoljeću prigodom provale Langobarda preselio u Grado noseći sa sobom tjelesa mučenika Hilarija i Tacijana. To je pak znak da su u Akvileji bili u velikoj časti. Nažalost, o ovoj dvojici mučenika imamo jako malo podataka.

17. ožujak 2012.

Sveti Patrik, biskup (oko 385-461)

Današnji svetac sv. Patrik rođen je oko 385. godine od kršćanskih roditelja u Britaniji. Otac mu je bio đakon a izgleda da je u starosti postao i svećenik. Patrik je provodio lagodan život ne mareći ni za znanost ni za vjeru. Kad mu je bilo 16 godina, jednog se dana nalazio na očevu imanju i tada ga s tisućama drugih ugrabiše irski gusari te odvedoše u Irsku i prodaše kao roba. Patrikov gospodar odredio ga je za pastira ovaca. Nalazeći se uz stada u samotnim brdima i šumama, Patrik je našao Boga i to je bilo sudbonosno otkriće čitava njegova života. On se predao životu pokore i molitve. nakon 6 godina ropstva čuo je glas da će uskoro biti oslobođen. Pobjegao je od svoga gospodara i vratio se kući. Uskoro je usnio san u kojemu ga Irci zovu k sebi da ih pouči u kršćanskoj vjeri. Otputovao je u Galiju gdje se spremao za svećeništvo ali ga biskup nije htio poslati u Irsku u koju je Patrik želio poći. Napokon je bio posvećen za biskupa u Irskoj. Patrik se u naviještanju najprije obraćao kraljevim odličnicima, a njihov prijelaz na kršćanstvo slijedio je onda i priprosti puk. Još je jedno veliko djelo Patrik učinio u Irskoj. Uveo je monaštvo kakvo je vidio da cvate u Galiji. Kasnije će Irski monasi odigrati veliku ulogu u cijeloj Europi, postat će vjerovjesnici novih europskih naroda. Patrikovo naviještanje i rad imali su silan uspjeh. Kršćanstvo je dopiralo i onamo gdje ga prije njega nije ni bilo. Bilo je i problema u naviještanju, tako je jednom bio 15 dana zatvoren sa svojim suradnicima i tek na intervenciju vrlo utjecajnih prijatelja bio je oslobođen. Patrik je organizirao biskupije koje su se poklapale s područjem pojedinih plemena. Na početku misionarenja svećenici su dolazili iz Galije i Britanije a Patrik je nastojao odgojiti domaći kler. Ovaj apostol Irske umro je 461. godine ali se točan datum smrti ne zna.

18. ožujak 2012.

Sveti Ćiril Jeruzalemski, biskup i crkveni naučitelj (oko 315-387)

Ćiril je rođen u Jeruzalemu oko godine 315. Roditelji su mu bili kršćani pa su i svoje dijete poučili i odgojili u kršćanskom duhu. Uveden je u monaški život, u poznavanje svetog pisma i raznih crkvenih pisaca. Zaređen je za đakona i svećenika u doba oštrih teoloških raspravljanja, političkih i unutarcrkvenih sukoba. Godine 348. postao je jeruzalemskim biskupom. Jedno je vrijeme vrlo plodno i nesmetano djelovao, ali se kasnije upustio u raspravu s Akacijem iz Cezareje, koji je bio napola arijanac, a smetalo ga je da je I. nicejski sabor u svome 7. kanonu dao počasni primat jeruzalemskom biskupu. Radilo se o posve ljudskom prestižu. Zato je oklevetao Ćirila podvalivši mu vjerske zablude te da je prodao neki dragocjeni crkveni palij. Ćiril je prognan u Tarz. Ondje je svojim propovijedanjem zadobio naklonost kršćanskog puka i biskupa. Oni su u njemu prepoznali pravovjernog biskupa i čovjeka bez mane koji je nevin otjeran u progonstvo. Od 38 godina svoga biskupstva Ćiril je 16 proveo u progonstvu. I. carigradski opći sabor g. 381. priznao mu je pravovjernost i zakonitost biskupovanja na jeruzalemskoj biskupskoj stolici.
Ovaj je sveti biskup i crkveni otac veoma poznat kao vrstan kateheta. On je svojim slavnim katehezama dao sjaj književnoj vrsti kateheza, naviještanju preko sustavne pouke. Kroz svoje 24 kateheze, u kojima razvio i protumačio vjerske istine, prema tome i nauk o tri kršćanska inicijacijska sakramenta: o krštenju, potvrdi i Euharistiji, dao nam je vrlo vrijedan uvid u svoje doba tj. u IV. stoljeće, osobito u vjerske i liturgijske prilike u Jeruzalemu.
Ćiril je umro godine 387. Već od davnina štuje da kao sveca i istočna i zapadna Crkva. Papa Leon XIII. proglasio ga je g. 1893. crkvenim naučiteljem.

19. ožujak 2012.

Sveti Josip, zaručnik BDM

Sv. Josip, muž Marijin zakonski je otac Isusov. On je zaštitnik hrvatskog naroda. Bio je kraljevskog roda, u njegovo vrijeme vrlo siromašnog. Radio je kao stolar. Sv. Matej apostol i evanđelist kaže za nj da je bio pravednik, što znači krepostan i svet muž. Ostao je zbunjen kada je vidio da je Marija trudna, a nije znao na koji način je ostala trudna. Bio je siguran da je čestita žena te da izbjegne govorkanja i sve negativno što bi za nju slijedilo, odlučio ju je potajno otpustiti. No kada ga je Božji anđeo poučio da je trudna po Duhu Svetome, prihvatio je bez bojazni Božji plan. Išao je s Marijom u Betlehem na popis pučanstva i tada se rodio Isus. Potom je bježao u Egipat pod Herodovom smrtnom prijetnjom Isusu. Hodočastio je s dvanaestogodišnjim Isusom i Marijom iz rodnog Nazareta u Jeruzalem i zabrinuto je tražio Isusa, koji im se bio izgubio. O kasnijem životu i kada je umro ne znamo ništa.
Štovanje sv. Josipa započelo je oko 850. godine u Reinchenau, a kasnije su ga osobito promicali sv. Bernard iz Clairevauxa, sv. Terezija Avilska, sv. Franjo Saleški, Ivan Gerson, Franjevci i papa Siksto IV, koji je uveo blagdan sv. Josipa obveznim za svu Crkvu. U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu širili isusovci, a Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio ga je zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva. Svijest o tome da nam je zaštitnik nije osobito zaživjela, ali su naši biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine rekli “da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljulje sve peripetije oko svoga suvereniteta…” Nacionalno svetište sv. Josipa je u Karlovcu na Dubovcu.
Sv. Josip je zaštitnik bolesnika i umirućih i uzor obiteljskog života te kako se služi Isusu spasitelju čovjeka.

20. ožujak 2012.

Blaženi Mauricije Csák (oko 1270-1336)

Današnji je blaženik mađarske narodnosti i rođen je u zapadnoj Ugarskoj u vrlo bogatoj obitelji. Oženio se kćerkom kraljeva zamjenika palatina Amadeja Aba ali je taj brak bio kratka vijeka. Već nakon tri godine bračni se drugovi dogovoriše da će poći u dva dominikanska samostana – muški i ženski. Palatin je Aba svoga zeta ipak izvukao iz samostana te ga na silu htio učiniti upraviteljem svojih velikih dobara, no to je bilo uzalud. Zato ga je u Budimu dao zatvoriti. Nakon šest mjeseci Mauricije se oslobodio zatvora te opet pošao k dominikancima. Ovi, poučeni prijašnjim iskustvom te iz straha pred njegovim roditeljima, poslaše ga u svoj samostan daleko u Bolognu. Tamo je uz grob osnivača reda sv. Dominika primio solidnu redovničku formaciju i tek kad je bio zaređen za svećenika, vratio se u svoju domovinu Ugarsku.
U redu je proživio 30 godina razvijajući veliku djelatnost po raznim samostanima u Ugarskoj. Umro je u samostanu u Györu 20. ožujka 1336. te je ondje i pokopan. Smatra se blaženikom Crkve od godine 1494.

21. ožujak 2012.

Blažena Klemencija od Hohenburga (+ 1176); Sveti Serapion Thmujski, biskup

Prema Tritemijevu Ljetopisu Klemencija je bila kćerka grofa Adolfa od Hohenburga. On ju je obećao za ženu grofu Kraftu od Sponheima. Do stvarnih zaruka je došlo godine 1149. No kako je Klemencija svoje djevičanstvo posvetila Gospodinu, zamolila je zaručnika da bi smjela stupiti među redovnice. On joj je to, iako teška srca, dopustio pa je stupila u samostan benediktinki kod Triera, gdje je ostala sve do smrti. Bila je primjerne dobrote, uvijek svima na pobudu. Umrla je na glasu svetosti 21. ožujka 1176. I njezin je zaručnik Kraft kasnije postao monah benediktinaca u opatiji Sponheim, postavši čak i opatom. On je umro 5. svibnja 1174.

O ovom, u krugovima učenjaka inače poznatom svecu, prije njegova biskupovanja u Thmuisu (od 340. do 356) zna se samo to da se sa svojim prijateljem Amounom povukao u pustinju te postao jednim od najslavnijih učenika sv. Antuna, pustinjaka. Zato je u povijesti Crkve uvijek uživao veliku popularnost. Sv. Jeronim u svom poznatom djelu O slavnim muževima posvetio mu je jedno poglavlje. Daje mu naslov “skolastik”. Hvali njegovu inteligenciju i slavi njegovo prijateljstvo sa sv. Antunom, opatom. Spominje i njegovu spisateljsku djelatnost.
Serapion Thmujski bio je skupa sa sv. Atanazijem veliki pobornik Nicejskog vjerovanja, dakle, borac za istinu o Kristovu božanstvu. Zbog toga povjesničar Sozomen ubraja Serapiona među slavne ličnosti njegova vremena, a izvješćuje i o tome kako je na čelu delegacije od pet egipatskih biskupa pošao u Carigrad caru Konstansu II. da posreduje u obranu velikog pobornika nicejske vjeroispovijesti sv. Atanazija, koji je bio nepravedno proganjan.

22. ožujak 2012.

Sveti Nikola Owen, mučenik (+ 1606)

Od desetorice engleskih mučenika što ih je 25. listopada 1970. Pavao VI. proglasio svetim, jedan je brat pomoćnik Družbe Isusove, a to je sv. Nikola Owen. O životu ovoga sveca prije ulaska u Družbu Isusovu godine 1580. ne znamo gotovo ništa, čak niti gdje se rodio ni što je radio. U Družbu je ušao kao brat pomoćnik, i to uvrlo teško doba, kad je u Engleskoj biti isusovac značilo biti spreman na najokrutnije mučeništvo. Bio je čovjek duboke duhovnosti, pobožan i nevin. Uz to je bio izvanredan graditelj pa je u kućama katoličkih velikaša gradio skloništa za svećenike, gdje je katolička vjera stavljena izvan zakona. Svi koji su odbacivali Anglikansku crkvu bili su proganjani. Tako je i Nikola nekoliko puta bio zatvaran ali se svaki put uspio spasiti. Konačno je uhapšen i stavljen na muke kako bi otkrio imena svećenika kojima je gradio skloništa. Nikola je ostao postojan u svim mukama. U strašnim je mukama 2. ožujka 1606. izdahnuo. Njegovi su ga progonitelji oklevetali da je počinio samoubojstvo želeći tako osramotiti njegovu časnu i svetu uspomenu.

23. ožujak 2012.

Sveti Turibije Mongrovejski (1538-1606)

Današnji je svetac rođen 18. studenoga 1538. u malom španjolskom selu. Studirao je u mnogim mjestima a u prosincu 1573. imenovan je inkizitorom u Granadi. Iako je još uvijek bio laik, svoju je službu obavljao vrlo ozbiljno, odgovorno i obazrivo. Životopisci hvale njegovu pobožnost, askezu, osjećaj za pravednost te ljubav prema siromasima. Evangelizacija je nakon Tridentskog sabora uzela velikog maha te je tako npr. sveobuhvatno evangeliziranje Meksika bilo završeno za manje od devet godina nakon Tridenta. Španjolski kralj Filip II. smatrao je svojom dužnošću da u svojim kolonijama zasadi Kristov križ. Kralju je oko zapelo za mladog Turibija i želio je da taj savjesni, pobožni pravnik, premda još laik, postane nadbiskup u Limi. Turibije koji nije studirao teologiju iz osjećaja odgovornosti odbio je tu ponudu. No 21. ožujka 1579. kralj je imao već u rukama dokument o Turibijevu imenovanju za nadbiskupa u Limi. Došavši u svoju nadbiskupiju novi se nadbiskup sav dao na posao. Borio se protiv raznih nepravdi i zato se često sukobljavao s velikašima. Uz veliki socijalni rad podizao je crkve, redovničke kuće, bolnice a 1591. osnovao je i prvo sjemenište u novom svijetu. U drugom dijelu svoga biskupovanja Turibije je sazvao tri pokrajinska sabora a onaj iz 1583. godine zacrtao je program za pastoralni rad za svu Južnu Ameriku. Održao je i 13 biskupijskih sinoda, a četiri puta je osobno izvršio pastirski pohod kroz svoju prostranu nadbiskupiju. U pismu kralju Filipu II. navodi da je prevalio 15 000 kilometara te krizmao preko 60 000 vjernika. Drugi pastirski pohod biskupije trajao mu je šest, treći četiri godine, a s četvrtog se nije živ ni vratio. Umro je među Indijancima u jednoj maloj, siromašnoj crkvi.
Najodličnija crta na liku sv. Turibija bila je njegova bezgranična ljubav prema indijancima.

24. ožujak 2012.

Sveta Katarina Švedska (oko 1331-1381)

Katarina Švedska, kćerka svete Brigite, nije nikad službeno proglašena svetom, ali se ipak već stoljećima štuje kao svetica. Rođena je negdje oko 1331. kao četvrto od osmero djece u obitelji. Vrlo rano je bila zaručena ali je u braku živjela u potpunoj uzdržljivosti što u srednjem vijeku nije bilo ništa neobično. Godine 1350., za velikog jubileja, nalazila se s majkom u Rimu. Ondje ju je zatekla vijest o muževoj smrti. Otada Katarina prati svoju majku na njezinim velikim hodočašćima, često i uz životnu opasnost. Sudjeluje u svim majčinim pothvatima za dobro Crkve koje je tada, zbog stolovanja papa u Avignonu bila u bijednom stanju, osobito u Rimu. Nakon smrti svoje majke Katarina prati njezino mrtvo tijelo u Švedsku. Ulazi u samostan, ali se ubrzo vraća u Rim i boravi kući svoje majke čekajući njezinu kanonizaciju. Godine 1380. biskup ju je imenovao opaticom u samostanu Vadsteni, a ona je već slijedeće godine ovaj život zamijenila boljim.

25. ožujak 2012.

Navještenje Gospodinovo: Blagovijest

“Poslije šest mjeseci posla Bog anđela Gabrijela u galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem iz Davidove kuće, komu je bilo ime Josip. A djevici bijaše ime Marija. Kad anđeo uđe k njoj reče joj: ‘Raduj se milosti puna! Gospodin je s tobom!’ Na te riječi ona se prepade i počne razmišljati što znači taj pozdrav. Anđeo joj reče: ‘Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo ti ćeš začeti i roditi Sina komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.’
-Kako će to biti – reče Marija anđelu – jer se ja ne sastajem s mužem?
-Duh Sveti sići će na te – odgovori joj anđeo – sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim. Gle! I tvoja rodica Elizabeta zače sina u svojoj starosti. Već je u šestom mjesecu ona koju zovu nerotkinjom. Jer Bogu ništa nije nemoguće. Marija mu reče: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!’ Tada je anđeo ostavi” (Lk 1, 26 – 38).

26. ožujak 2012.

Sveti Montan i Maksima, srijemski mučenici (+ 304)

Za vrijeme Dioklecijanova progonstva godine 304. sklonio se u Sirmij svećenik Montan sa svojom ženom Maksimom. Tu je bio nepoznat. Međutim, prijavljen kao kršćanin, uhvaćen je zajedno sa svojom suprugom, Kvadratom, Teodozijem, Emanuelom i 40 drugih, mučen i bačen u Savu. I to je sve što znamo o tim svetim mučenicima.

27. ožujak 2012.

Sveti Ivan Damašćanski, svećenik i crkveni naučitelj (oko 650-749)

Svetac je živio između 650. i 750. godine a rođen je u Damasku u kojem je i proživio prvu polovinu svoga života. Damask je od godine 660. bio prijestolnica kalifa, prorokovih nasljednika, a to znači duhovnih i svjetovnih predstojnika islama. Ivanov je otac, iako kršćanin, na kalifovu dvoru bio ministar financija. Kad je Ivan odrastao bio je najprije suradnik, a zatim nasljednik u poslovima svoga oca. Koncem stoljeća počela se za kršćane u Siriji situacija mijenjati. Novi kalif Abd el Malek (685-705) više nije bio sklon kršćanima kao njegovi prethodnici a to je ubrzo osjetila i Ivanova obitelj. Da bi izbjegao sve veći pritisak, Ivan je sa svojim pobratom pošao u Jeruzalem gdje obojica ulaze u glasoviti samostan sv. Sabe. Jeruzalemski patrijarh Ivan V. Ivana iz Damaska redi za svećenika oko 700. godine te Ivan postaje sve aktivniji u crkvenom životu. Ivan ubrzo postade glasovita ličnost, uvažen teolog, čija se učenost proširi po cijelom Istoku. Ivan nije bio toliko originalan mislilac i teolog, koliko vješt kompilator koji je mudrost velikih svetih Otaca prenio na kasnija pokoljenja. Glavno Ivanovo djelo nosi naslov Izvor spoznaje kojim on daje istočnoj Crkvi dogmatiku koja postade sveopćim teološkim priručnikom. Ivan Damašćanski je u svom vremenu vrlo hrabro ušao u borbu oko štovanja svetih slika i hrabro nastupa protiv careva ukaza o zabrani štovanje svetih slika jer je bio uvjeren da se bori za Božju stvar. Duhovne značajke Ivanove ličnosti su ove: Prvo izvanredna poniznost, druga je značajka Ivanova života vjernost tradiciji, predanom nauku prijašnjih stoljeća i kao treća je izvanredno istančan i razvijen osjećaj za Crkvu.
Papa Leon XIII. počastio je Ivana Damašćanina godine 1890. naslovom naučitelja Crkve.

28. ožujak 2012.

Sveti Siksto III. papa (+ 440)

Sveti Siksto je po rodu bio Rimljanin, postao je svećenik, a po smrti pape Celestina I. 27. srpnja 432. izabran je jednoglasno za njegova nasljednika te četiri dana kasnije posvećen za rimskog biskupa. Bilo je to samo godinu dana nakon Efeškog sabora koji je osudio dva kriva naučavanja: pelagijanizam i nestorijanizam. Siksto je nastojao da one koji su u zabludi vrati natrag kršćanskoj istini i jedinstvu Crkve. Djelovanju sv. Siksta III. valja pripisati i završetak gradnje nekih rimskih bazilika. Iako je sveti Siksto umro 29. ožujka 440., Rimski martirologij slavi ipak njegov blagdan na današnji dan. I njegov pontifikat dokazuje jasno primat rimskog biskupa, kojega se priznavalo tada ne samo na Zapadu nego i na Istoku. Grob sv. Siksta III., pape, nalazi se pokraj groba svetog mučenika Lovre na Tiburtinskoj cesti.

29. ožujak 2012.

Sv. Bertold

Sv. Bertold rodom je iz mjesta Salignac u jugozapadnoj Francuskoj. Živio je kao pustinjak u 12. st. na gori Karmel u Palestini. Bio je na čelu skupine pustinjaka od koje je poslije 1200. god. nastao Red karmelićana. Ondje je umro 1195. god.

30. ožujak 2012.

Sveti Leonard Murialdo (1828-1900)

Izvan obiteljskog doma Leonardo je primio odgoj najprije kod redovnika u Savoni, odakle je pošao u sjemenište u Torino. Ondje je završio teologiju postigavši i doktorat. Odmah se dao na odgoj siromašne mladeži što ju je brižno okupljao u Ordinarijatu, a surađivao je i u Oratoriju sv. Alojzija, što ga je u Torinu osnovao Don Bosco. Od 1866. određen je za upravitelja djela Mladih radnika u Torinu. Bila je to ustanova vrlo slična onima što ih je u Njemačkoj i drugim zemljama osnivao Adolf Kolping. Mladima se pružala mogućnost odgoja, učenja kakvog zanata da bi, našavši posao, mogli materijalno osigurati svoju budućnost. Leonardo je upotrijebio sve svoje sile u promicanju djela za pomoć siromašnoj mladeži. Skupljao je milostinju da bi ga mogao uzdržavati. Dakako da se svojski brinuo i za kršćanski odgoj mladih radnika. Poticao ih je na česti primanje sakramenata te upućivao na prave putove. Neki su od odgajanika izbirali i duhovni stalež, neki su postali redovnici, osamdesetorica biskupijski svećenici. 19. ožujka 1873. osniva Pobožnu družbu sv. Josipa koja otvara kuće po Italiji ali i drugim zemljama. Nicali su oratoriji, patronati, kolegiji, sirotišta, apostolske škole, poljoprivredne škole, gradile se obiteljske kuće. Razvila se dakle, izvanredna socijalna djelatnost. Uz sav taj posao Leonardo je obilazio bolesnike po bolnicama, zatvorenike i otvarao razne karitativne ustanove. Promicao je i Katoličku akciju te razne ustanove i odbore za dobro naroda. Osnovao je i zadrugu – za dobar tisak. I na taj je način promicao Božje djelo te se ubrojio među velike socijalne radnike XIX. stoljeća. Papa Pavao VI. proglasio ga je 3. studenoga 1963. blaženim, a 3. svibnja 1970. svetim. Prigodom kanonizacije objavljena je u 5 svezaka svečeva korespondencija.

31. ožujak 2012.

Sveti Amos, prorok

Sveto pismo Staroga zavjeta poznaje 4 velika i 12 malih proroka. U male proroke ubrajamo i Amosa, čiji blagdan istočnogrčka Crkva slavi 15. lipnja, a zapadna na današnji dan. Njegov se navodni grob u Tekoi pokazivao hodočasnicima sve tamo do XII. stoljeća. Ime Amos u hebrejskom znači nosilac. Prorok je to i bio: nosilac jedne velike Božje poruke. Vrlo škrte biografske podatke o proroku Amosu crpimo iz njegove knjige. Rođen je u VIII. stoljeću prije Krista u Tekoi, u Judeji, seocu oko 8 kilometara jugoistočno od Betlehema. Bio je pastir sve dok ga Božji glas nije izvukao od stada i postavio na pozornicu javnog života u Judeji. Njegov siromašni život razvio je u njemu smisao za Božju veličinu, za Njegovo gospodstvo nad svijetom. Prožet dubokom sviješću o Bogu prorok je postao Njegov glasnik, koji govori glasno, slobodno, s ponosom, jezikom punim energije. Knjiga proroka Amosa sadrži u sebi čudesnu suvremenost, osobito u onim dijelovima u kojima šiba na bogoslužje koje se svelo na puku vanjštinu, bez sadržaja i duha. Prorok udara na lažnu sigurnost u vlastiti stav pred Bogom. Vrlo su suvremene i njegove socijalne misli. On je branitelj siromašnih i potlačenih.

SVETAC DANA VELJAČA (FEBRUAR) 2012

1. veljača 2012.

Sveti Arnold

Veoma raširena i poznata knjiga Sveta zemlja Bavarska pripovijeda nam o životu pobožnog redovnika po imenu Arnold koji je živio u augustinskom samostanu u Gornjoj Austriji. Bio je pobožan, izvanprosječan te je još za života smatran svecem. Podaci o njegovu životu i djelovanju vrlo su škrti ali je detaljno opisana njegova smrt. Godine 1166. Arnold je počeo pobolijevati. Kad je primijetio da mu se bliži kraj pozvao je redovničku subraću u svoju ćeliju da zajednički mole. Kada je nastupila smrtna borba Arnold je opazio čitav čopor nečistih duhova koji su se šuljali oko njegova ležaja želeći odnijeti njegovu dušu u vječno prokletstvo. Zadnjim naporima uzima križ te njime odgoni paklene nakaze te ugleda dio neba i blažen umre. O današnjem svecu nemamo puno podataka kako je živio ali barem znamo kako je umro boreći se protiv Sotone do zadnjeg trenutka svoga života. Živeći sveto preminuo je blažen gledajući otvorena nebesa.

2. veljača 2012.

Prikazanje Gospodinovo u hramu ili Svijećnica

“Kad je prošlo vrijeme njihova čišćenja, prema Mojsijevu zakonu, donesoše Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu, kako je pisano u Zakonu Gospodnjem: ‘Svako muško novorođenče neka se posveti Gospodinu!’ i dadnu za žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem, ‘par grlica ili dva golubića'”(Lk 2, 22-24)
Bog je preko Mojsija svom izabranom narodu dao propis da 41. dan porodu svećenici u hramu moraju blagosloviti porodilju. A za uzvrat roditelji djeteta dužni su janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. Tome se propisu pokorila i Blažena Djevica Marija. S djetetom Isusom polazi u hram u pratnji Josipovoj. Prikazanje djece u hramu bio je gotovo svakidašnji obred, no ovdje se radilo o događaju koji je već u Starom zavjetu prorekao prorok Malahija: “I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite” (Mal 3, 1).Nitko nije slutio da će to staro proročanstvo po vanjskom obliku biti tako skromno. Gospodina nisu dočekale nikakve svirke, nikakvi poklici. Sve je prošlo tako tiho, nenapadno i gotovo nezapaženo. I to je stil Isusova skrovita života, stil poniznosti i skromnosti. Isus postaje Svijetlo svijeta i Grad na gori koji svijetli cijelu vječnost.

3. veljača 2012.

Sveti Blaž, biskup i mučenik (+ 317)

Na današnji dan svake godine po svim crkvama dijeli se blagoslov grla, a po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika. Ovaj se blagoslov temelji na prastaroj predaji po kojoj je sv. Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka kome je u grlu zapela riblja kost. Današnji svetac bio je također jedan od brojnih mučenika prvih stoljeća kršćanstva. Potjecao je iz grada Sebaste u Armeniji a već od ranog djetinjstva i mladosti opredjelio se za Krista napustivši radosti i užitke ovoga svijeta. Bio je za ono doba veoma obrazovan čovjek i vršio je službu liječnika radosno pomažući siromasima. Pomagao im je ne samo kao liječnik, već je još više kao kršćanin u njima gledao i susretao samoga Krista. Svojim držanjem i dobročinstvima postao je u gradu veoma popularna i draga osoba. A kako je tada Božji narod birao biskupa, to su po biskupovoj smrti na njegovo mjesto izabrali Blaža. Za vrijeme cara Licinija buknuo je na istoku opet strašan progon kršćana a prvi su na udaru bili pastiri. Blaž je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri. Na nagovor svećenika i vjernika Blaž se skloni pred neprijateljima ali ipak bude uhićen. Bio je mučen kako bi ga prisilili na otpad. Sveti biskup hrabro je podnio sve muke i nije se dao ničim zastrašiti. Krvnik mu je godine 317. odrubio glavu. Ta glava kao dragocjena relikvija godine 972. dospije u Dubrovnik. Grad ga izabra za svog zaštitnika i već 1000 godina stoji pod njegovom zaštitom. dubrovčani svake godine najsvečanije slave svoga zaštitnika, a u procesiji biskup nosi svečevu glavu koju pobožni vjernici sa strahopočitanjem ljube. Dubrovnik i sv. Vlaho, kako Dubrovčani nazivaju sv. Blaža, nerazdruživi su.

4. veljača 2012.

Blaženi Leon Mangin i tri Svećenika, mučenici (+ 1900)

Brojnoj četi isusovačkih misionara i mučenika, koji se slave na današnji dan, valja pridružiti i još četvoricu: Leona Mangina, Modesta Andlauera, Remya Isorea i Pavla Denna. Oni su poginuli godine 1900. za vrijeme tzv. bokserskog ustanka u Kini. Blaženim ih je proglasio 17. travnja 1955. papa Pio XII. O. Mangin, skupa s tisućom kršćana, bio je masakriran u jednoj crkvi. Njegov se apostolat odvijao u Kini u veoma burnom razdoblju njezine povijesti. Postao je žrtvom straha pred strancima, a ništa drugo nije želio ni radio nego samo posve apostolske poslove jer je želio pripomoći lakšem vječnom spasenju njemu dragih Kineza.

5. veljača 2012.

Sveta Agata, djevica i mučenica (+ 251)

Kult je svete Agate, djevice i mučenice, već zarana bio veoma raširen, ali su stvarni podaci o njezinu životu prilično škrti. S****o je i njezino rodno mjesto. U raznim kalendarima i martirologijima spominje se gotovo uvijek Catania, na Siciliji. Svetica je živjela u prvoj polovici III. stoljeća a pretrpjela je mučeništvo za vrijeme cara Decija 5. veljače 251. godine. Prema legendarnim podacima potjecala je iz bogate i plemenite obitelji. Već kao djevojčica učinila je zavjet djevičanstva. Da ga obrani, morala se mnogo boriti, ali je iz svih borba izašla kao pobjednica. Kad je objavljen Decijev ukaz protiv kršćana, neki Kvintijan, znajući da je Agata kršćanka, dao je nalog da je uhvate i povjere nekoj pokvarenoj ženi. Ta je imala zadatak pokvariti Agatu. Pri tom se služila obećanjima kao i prijetnjama. Na sve to Agataje, krijepeći se neprestanom molitvom, ostajala postojana u dobru. Kvintijan, vidjevši izjalovljen pokušaj, dao ju je dovesti pred sud. U preslušavanjima je pokazala čvrstoću i neustrašivu vjeru. Tada su je stavili na muke. No i muke ne mogoše je slomiti. Ostala je postojana u vjeri i za nju poginula.

6. veljača 2012.

Sveti Pavao Miki i drugovi mučenici (+ 1597)

Sveti Pavao Miki, po narodnosti Japanac, a po zvanju isusovac, živio je u prijelomno doba povijesti svoga naroda. Nakon pada središnje vlasti Japan je postao oko 100 godina poprištem sukoba između feudalnih knezova. Sveti Franjo Ksaverski počeo je godine 1549. u Japanu prilično uspješno misionariti. Iako su novoobraćeni kršćani bili trn u oku japanskim religijama broj vjernika je rastao velikom brzinom. Militaristički vlastodršci pokazivali su ispočetka veliku naklonost prema kršćanima. Ipak je 1587. g. došlo do promjene držanja te je daljnje širenje kršćanstva zabranjeno a naređen je i progon svih misionara iz Japana. Od tada je Crkva u Japanu izložena velikim pritiscima i napadima. Godine 1593. dopušteno je skupini franjevaca iz Filipina da djeluju u Japanu ali zbog sukoba s Korejom i nesuglasica sa Španjolskom strah od stranaca je rastao. U toj napetoj atmosferi na smrt razapinjanjem na križ je osuđeno 6 franjevaca i 15 pomoćnika. Uz njih su osuđena i trojica isusovaca, među kojima se posebnom revnošću isticao Pavao Miki, te nekoliko vjernika. Tako je u svemu 5. veljače 1597. pogubljeno 26 osoba i su poput svoga Učitelja život završili smrću na križu.

7. veljača 2012.

Blaženi Nirvad, redovnik

Blaženi Nivard bio je najmlađi od petero braće slavnog srednjovjekovnog sveca sv. Bernarda. Kada su sva njegova braća odlučila stupiti 1112. godine u cistercitski samostan Nivard je bio dječačić od 10 godina. Braća su ga predala nekom svećeniku da ga nauči čitati i pisati. I tek što je nešto porasta primljen je kao novak u samostan gdje su mu bila i braća. Kasnije pođe sa svojim bratom u samostan Clairvaux. Nivard je kao redovnik uživao veliko povjerenje svoga brata Bernarda, koji mu je bio poglavarem te ga slao u razne misije. Posljednu vijest o Nivardu imamo iz godine 1150. kada je pratio svog svetog brata na putu u normandiju. Životopisvi ovoga blaženika smatraju da je umro na današnji dan pa ga se stoga Crkva danas i spominje u svojoj liturgiji.

8. veljača 2012.

Sveti Jeronim Emilijani (1486-1537)

Na svijetu ima mnogo siročadi i zapuštene mladeži za koju se nitko ne brine. Stoga je Božja providnost u krilu Crkve uvijek nalazila ljude koji su osnivali ustanove za zbrinjavanje siročadi. Jedan od njih bio je i sv. Jeronim Emilijani, koga papa Pio XI. 14. ožujka 1928. proglasi “zaštitnikom siročadi i zapuštene mladeži”. Sv. Jeronim, osnivač reda somaska, rođen je godine 1486. u Veneciji. O njegovu se djetinjstvu i mladenaštvu ne zna ništa se dok nije stupio u vojsku. Sudjelovao je u ratu između Venecije i Lige Cambraia te pao u zarobljeništvo. Iskušan patnjama, ponižen, doživio je duboku nutarnju preobrazbu te se zavjetovao Gospi da će, ako se domogne slobode, promijeniti svoj dosadašnji neuredni život. Nakon pomalo nejasnog oslobađanja zavjetovao se da će svim raspoloživim sredstvima raditi oko pomaganja siromasima, bolesnicima i potrebnicima svake vrste. Kroz 3 godine u molitvi, pokori i djelima ljubavi spremao se za svoje veliko djelo a smatrao je da će moći bolje pomagati ako postane svećenik. Zaređen je u 32. godini života. Godine 1528. u njegovoj domovini bjesnila je glad i zaraze a sv. Jeronim je za potrebe bolesnika prodao svo svoje imanje i posvetio se skrbi nad potrebnima. U svom se radu i sam zarazio a nakon ozdravljenja 1531. odrekao se i ono malo dobara što mu je preostalo. Djecu bez roditelja okupljao je u jednoj kući i brinuo se o njima. Svoj rad je proširio po okolnim mjestima a njegov divni primjer potaknuo je mnoge bogataše da mu svojim materijalnim darovima pomognu. osniva i “Družbu slugu siromaha” koju je 1540. službeno potvrdio i papa Pavao III. Svetac je kao pedesetogodišnjak još jedanput doživio pošast kuge u kojoj je i sam bio zaražen te nakon bolesti i umro. Papa Benedikt XIV. 22. rujna 1747. proglasio je Jeronima blaženim, a Klement XIII. 12. listopada 1767. svetim.

9. veljača 2012.

Sveta Apolonija, djevica i mučenica

Za vrijeme posljednjih godina vladavine cara Filipa (244-249) podigla se u narodu buna. Kao odgovor na nju buknuo je progon u kojem su pogubljeni mnogi kršćani. njihova dobra bijahu pljačkana, paljena i uništavana. Poznato je kako su pograbili i djevicu Apoloniju, koja je već bila u poodmakloj dobi. Tukli su je i čupali zube a kako se nije odrekla svoje vjere izvan grada je naložena vatra i zaprijetiše joj da će je baciti u oganj ako se ne odrekne svoga Boga. ona zamoli da je načas oslobode. Kada su to učinili, sama skoči u vatru i bi sažežena. Ovaj se događaj odigrao godine 249. a biskup Dionizije u svojim spisima ne osuđuje ovakav način odlaska u smrt svete Apolonije. Čak i sv. Augustin u svom djelu O državi Božjoj osvrćući se na ovaj događaj ističe da je slobodno sam poći u smrt samo da bi se izbjeglo grijehu.

10. veljača 2012.

Blaženi Kardinal Alojzije Stepinac (1898-1960)

Na današnji dan godine 1960. umro je u svom rodnom Krašiću zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac, koji je po svom značenju imao nekih zajedničkih crta s papom Piom XI. Za njegova pontifikata bogoslov Stepinac, kao pitomac zavoda Germanikuma na Papinskom sveučilištu Gregoriani, studirao je filozofiju i teologiju. Samo 4 godine nakon svećeničkog ređenja, a bilo je to 1934. godine papa Pio XI. imenovao je mladog svećenika Stepinca zagrebačkim nadbiskupom – koadjutorom s pravom nasljedstva, kao najmlađeg nadbiskupa u svijetu. Potpunu upravu prostrane zagrebačke nadbiskupije preuzeo je 1937. po smrti nadbiskupa Bauera. Proživio je teško ratno i poratno stanje, mnogo učinio, a još više pretrpio. pio XII. imenovao ga je 1952. kardinalom. Nakon dugogodišnjeg kućnog pritvora pod komunističkim režimom umire i biva pokopan u zagrebačkoj katedrali. Za boravka u Mariji Bistrici blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II.

11. veljača 2012.

Blažena Djevica Marija Lurdska

Gospino ukazanje u Lurdu u jednom pismu opisala je sama vidjelica sv. Bernardica ovako: “Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekekav šum. okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Na to podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogvama imala je žutu ružu iste boje kao i njezina krunica. Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se prekrižiti ali ne mogoh dići ruku ka čelu. A pošto se ona gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke, napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu. Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenje odmah nestade.” Druge dvije djevojčice nisu ništa vidjele. Vidjelica ističe da joj je Gospođa progovorila tek za trećeg viđenja i pitala je hoće li dolaziti na isto mjesto kroz petnaest dana. Također je rekla da prenese svećenicima da joj n tom mjestu izgrade kapelicu. Bernardici je zapovijedila da se napije vode iz male lokvice koja se pretvara u potok u kojemu su mnogi bolesnici našli ozdravljenje. Zato današnji dan i proglašen svjetskim danom bolesnika. Nakon više upita Bernardice da se predstavi Gospođa je sa smiješkom odgovorila: “Ja sam Bezgrješno Začeće” što je kasnije proglašeno i kao dogma Katoličke crkve. Gospa je prigodom ukazivanja Bernardici povjerila i tri tajne. 10 godina nakon ukazivanja tj. 1868. Bernardica stupa u Družbu karitativnih i školskih sestara iz Niversa.
Lurd je prodor neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Gospa se za izvršenje svoje poruke poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom. Da smo mi birali, vjerojatno bi izabrali nekoga drugoga. Ali Gospodnji su putovi i misli drugačiji od naših. On, a tako i Majka Božja, izabiru malene i ponizne. U njihovim očima povlašteno mjesto mogu imati samo ponizne duše. I to je jedna od velikih poruka Lurda. Neraspadnuto Bernardičino tijelo u Neversu svjedoči i danas kako su Gospodinu mile djevičanske, ponizne i patničke duše. Lurdske ukazanja potiču cijelu Crkvu na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima i siromasima.

12. veljača 2012.

Sveti Ludano, hodočasnik (+ 1202)

Današnji svetac sveti Ludano bio je sin visokog škotskog gospodina i baštinik velikog imetka. U njemu se krilo plemenito srce koje je osjećalo za drugoga pa je odmah sredstvima svoje baštine sagradio bolnicu da ublaži bol onima koji pate i koji se često osjećaju ostavljenima, zanemarenima, nezbrinutima i zapuštenima. Ludano je živio u visokom srednjem vijeku kada je kršćanstvo dolazilo do izražaja i u velikim i dugim hodočašćima. Ludano je želio pohoditi Sveti grob u Jeruzalemu, cilj i čežnja mnogih hodočasnika, te grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla. Nalazeći se na putovanju i primivši otajstva vjere, on je 12. veljače1202. godine umro u Northeimu. Dugo se raspravljalo gdje da pokopaju tog neobičnog i svetog hodočasnika, dok ga prosvijetljeni odozgora ne pokopaše u Hipsheimu. Oko toga groba, koji se nalazi u biskupiji Strassbourg, razvilo se veliko štovanje, a pomalo i legende koje iskitiše njegov život.

13. veljača 2012

Sveti Agab, prorok

U Djelima apostolskim na dva mjesta u vezi sa svetim Pavlom, njegovom službom budućnošću, spominje se prorok Agab i njegovo proroštvo. Evo tih mjesta:
«Barnaba zatim krene u Tarz da potraži Savla. Kad ga nađe, dovede ga u Antiohiju, gdje su godinu dana bili gosti tamošnje crkve i poučavali mnogi narod. U Antiohiji učenike, i to prvi put, nazvaše kršćanima.
U to isto vrijeme siđoše iz Jeruzalema u Antiohiju neki proroci. Jedan od njih, imenom Agab, ustade i proreče, nadahnut od Duha Svetoga, da će biti velika glad po svem svijetu. I zaista je bila za Klaudija. Tada učenici odlučiše svaki prema svojim mogućnostima poslati pomoć braći u Judeji. To i izvršiše šaljući doprinos (tamošnjim) starješinama po Barnabi i Savlu» (Dj 11,25-38).
«Za našega višednevnog boravka ondje (u Cezareji) dođe iz Judeje neki prorok imenom Agab. Kad nas pohodi, uze Pavlov pâs, sveza sebi ruke i noge te reče: ‘Ovo veli Duh Sveti: Ovako će čovjeka čiji je ovo pâs u Jeruzalemu svezati Židovi i predati ga u ruke poganima.’ Kada to čusmo, počesmo mi i mještani moliti Pavla da ne ulazi u Jeruzalem» (Dj 21,10-12).

U prvome mjestu Agab se pojavljuje među skupinom proroka koji su iz Jeruzalema došli u Antiohiju da pohode svete apostole Pavla i Barnabu. Prosvijetljen Duhom Svetim Agab je prorekao glad i nestašicu, koja je za četvrte godine vladavine cara Klaudija od svih rimskih provincija najviše pogodila Palestinu. Povjesničar Josip Flavije u svom djelu Židovske starine spominje kako je za vrijeme prokuratora Kuspija Fada i Tiberija Aleksandra Helena, kraljica Adiabene, kroz 4 godine, od 44. do 48., slala u Jeruzalem egipatsko i ciparsko žito.

Na drugom mjestu opisuje se susret sv. Pavla s prorokom Agabom u Cezareji. Bilo je to godine 58., a poslije Pavlova trećeg putovanja. Prorok mu je navijestio što ga čeka. Događaji, koji su brzo uslijedili, potvrdili su istinitost Agabova proročanstva. Neki povjesničari uvrstili su Agaba među 72 Gospodinova učenika. Rimski martirologij slavi njegovu uspomenu na današnji dan. Osim ona dva mjesta u Djelima apostolskim o proroku Agabu ništa drugo ne znamo.

Kasnija karmelićanska legenda pripisuje Agabu osnivanje jedne crkve u čast Majke Božje. Zbog toga neki ga prikazuju u karmelićanskom odijelu s crkvicom u ruci, na kojoj piše: «Virgini Matri» Djevici Mariji.

Blaženi Pavao Loc, mučenik († 1859)

U prošlom stoljeću počelo se intenzivno s misionarenjem Indokine pa ti poslovi, iako su bili teški i naporni, nisu ostali bez plodova. Bilo je, doduše, i krvi, ali mučenička je krv sjeme novih kršćana, kako je to davno rekao Tertulijan. Jedan od mučenika u Indokini, zvan «mučenik u Annamu», bio je i Pavao Loc.

On se rodio u An-Nhonu. Privuklo ga je svećeničko zvanje pa je studirao najprije u sjemeništu Cai-Nhum, a zatim u Penangu. Vrativši se nakon 7 godina u rodni kraj, djelovao je najprije kao katehista. Bio je izvanredno revan, požrtvovan, pa mu je u roku od godine dana uspjelo pridobiti za kršćanstvo više od 200 osoba. Crkveni poglavari, vidjevši njegovu revnost i sposobnost, povukoše ga u novoosnovani kolegij Thu-Duc, a zatim brzo u Thi-Nghe. U tim je zavodima Pavao stekao velik ugled kao vrstan odgojitelj mladih i učitelj, pa ga je tamošnji biskup godine 1875. zaredio za svećenika i povjerio mu upravu zavoda. Bilo je to i odlikovanje i povjerenje. Krasno bi bilo dalje nesmetano raditi, ali se, na žalost, spremala oluja.

U međuvremenu u Touranu se iskrcala francuska flota koja je željela zaštititi rad misionara. To je silno razdražilo mandarine i oni odlučiše učiniti prepad najprije na domaće sinove, koji su prešli na kršćanstvo smatrali su ih izdajicama jer su prešli na vjeru osvajača. Brkala se politika i vjera, rad misionara i kolonijalista. Kad strasti uzavru, onda često ponestane svake prisebnosti koja je potrebna za hladnokrvno i mirno razlučivanje duhova.

Kolegij u Thi-Nge morao je biti raspušten, a misionari se skloniše drugamo. Pavao je htio i dalje brinuti se za svoje gojence, makar su bili raspršeni. No, brzo je na svom poslu zatečen i zatvoren. Na preslušavanju je govorio tako mirno, dostojanstveno, ali i učeno, da su ga mandarini u prvi čas htjeli čak pustiti na slobodu. Ako se odrekne kršćanske vjere, ponudili su mu mjesto prvog tajnika u mjesnoj upravi. Ponuda bi za lakoumnu dušu mogla biti zanimljiva, ali Pavao je bio kršćanin, svećenik i misionar svom dušom te se za svoje uvjerenje i zvanje nije htio ni s kim cjenkati ili pogađati. Za njega je bilo jedino rješenje vjernost do konca, pa ako ustreba i žrtvovati život.

U međuvremenu su Francuzi sve više napredovali i već su topovima bombardirali Saigon. Mandarini ih nisu htjeli dočekati neobavljena posla pa su Pavla osudili na smrt. Smrtna kazna je izvršena na brutalan način. Izvan grada 13. veljače 1859. odrubili su mu glavu.

Ovoga mučenika iz dalekoga Vijetnama proglasio je blaženim 2. svibnja 1909. papa Pio X. Njegova je domovina i zadnjih desetljeća bila poprištem krvavih obračuna, no Crkva ondje i danas živi, djeluje, trpi i nada se boljoj budućnosti.

14. veljača 2012.

Sveti Valentin (+269)

O današnjem svecu imamo malo povijesnih podataka. Znamo da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao velik ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268-270) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori svršetak, za mučeničku smrt. Na upit jednog od sudaca što misli o rimskim bogovima odgovorio je da su oni demoni na što je cijela skupština skočila na noge i tražila njegovu smrt. Car se pobojao pobune i Valentina preda gradskom prefektu a ovaj opet sucu Asteriju. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao išibati a zatim naredi da mu odrube glavu. Bilo je to 269. godine na Flaminijskoj cesti.

15. veljača 2012.

Sv. Klaudije la Colombiere (1641-1682)

Kaludije je rođen na Svijećnicu 1641. u Francuskoj. Nakon preseljenja s obitelji započinje školovanje u Vienni a studij retorike i filozofije pohađa u Lyonu, U dobi od 17 godina stupa u novicijat Družbe Isusove a 1666. poslan je u Pariz na studij teologije. Postaje poznati profesor, odgojitelj i propovjednik. Nakon položenih svečanih zavjeta u Družbi Isusovoj preuzima službu rektora u neznatnom gradiću Paray-le-Monialu. mnogi su se čudili što je čovjek tako visokih kvaliteta poslan u maleni gradić, ali prava je istina u tome što je tu živjela ponizna redovnica Margareta Alacoque, kojoj je Gospodin objavljivao blago svog Srca, a ona je bila u velikoj tjeskobi i nesigurnosti. Njoj je sam Gospodin obećao da će poslati “vjernog slugu” i “savršenog prijatelja”, bio je to Klaudije. Potaknuo je pobožnu redovnicu da napiše svoja viđenja kako bi se svijetom moglo proširiti štovanje Presvetog Srca Isusova. Nakon godine i po dana boravka u zabačenom gradiću Paray-le-Monialu godine 1676. Klaudije po nalogu poglavara odlazi u London za propovjednika na dvoru vojvotkinje od Yorka. Bila su to teška vremena vjerskih razdora te karlo krajem 1678. bude nenadano uhićen i klevetnički optužen da je umiješan u “papističku” zavjeru protiv Engleske. Nakon zatvora i već narušenog zdravlja Klaudija protjeraju iz Engleske i on se vraća u mali gradić Paray-le-Monial gdje je 15. veljače 1682. završio svoj kratak ali plodan život. Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 16. lipnja 1929. po mišljenju sv. Margarete Alacoque njegova je karizma bila u tome da duše privodi k Bogu slijedeći put ljubavi i milosrđa, koje nam je Krist objavio u Evanđelju.

16. veljača 2012.

Sveta Julijana, mučenica (+ 305)

Prema izvještajima o mukama ove svete mučenice saznajemo da je iz svoje obitelji bila jedina pripadnica kršćanske vjere, dok je njezin otac Afrikanac bio revan štovatelj poganskih božanstava. Julijana je bila obećana za brak jednom poganinu koji se zvao Evilazije. Ona bi se za njega i udala, ali samo uz uvjet da postane kršćanin. On se tada razgnjevio i izveo je pred sud. Ni prijetnje, ni muke hrabru djevojku nisu uspjele slomiti niti odvratiti od njezine čvrste odluke. Zbog toga je osuđena na smrt, pa joj je odrubljena glava, i tako je završila svoj zemaljski tijek. Bilo je to za cara Maksimilijana 305. godine. Relikvije ove svete mučenice prenesene su najprije iz Nikomedije u Puteole u Italiju, zatim u ***u i napokon 25. veljače 1207. u Napulj.

17. veljača 2012.

Sedam Svetih utemeljitelja reda Blažene Djevice Marije

Sva sedmorica svetih Utemeljitelja po zanimanju su bili trgovci i pripadali su moćnom cehu koji je vršio veliki utjecaj na život grada Firenze. Ova sedmorica trgovaca koji su početkom XIII. st. putovali po Italiji vidjeli su mnoga dobra, bujan procvat kršćanstva ali i sekte heretika koje su širile krivovjerje, sektaški duh, rascjep i sukobe među vjernicima. Potaknuti milošću Božjom ova se sedmorica ljudi udruži u pokornički pokret živeći strogo i čineći dobro potrebnima. Osjećajući potrebu za dubljom kontemplacijom sedmorica muževa povukoše se 1241. g. na Monte senario, 18 km sjeverno od Firenze i počeše ondje provoditi pustinjački život baveći se isključivo Božjim stvarima. Svoj red nazvaše Družba Presvete Djevice Marije. Red je konačno potvrdio sam papa 1255. godine. Kao središnje točke svoga zajedničkog života novi je red uzeo božansko čitanje, misu, molitvu u koru, službu siromasima i djela milosrđa uopće. Primjer ovih svetih slugu Blažene Djevice Marije djelovao je na mnoge, ponajviše bogataše. Oni su svojim životom obogatili život Crkve, navodeći je da što više bude u skladu s Evanđeljem. Svetima ih je proglasio 15. siječnja 1888. g. papa Leon XIII. , iako im se uspomena i štovanje počelo širiti već u XIV. st. Na Veliku Gospu 1933. kosti su im skupljene u jedan relikvijar te prenesene u kapelu njima posvećenu, sagrađenu prigodom 700. obljetnice ove družbe.

18. veljača 2012.

Sveti Šimun, biskup i mučenik (+ 107)

Za sv. Šimuna, drugog jeruzalemskog biskupa, misli se da je bio sin Kleofe, jednog og dvojice učenika kojima se Isus ukazao na putu u Emaus. Nakon mučeničke smrti sv. Jakova Mlađeg, prvog jeruzalemskog biskupa oko godine 62. preostali učenici izabrali su Šimuna za njegova nasljednika. To je zabilježio otac crkvene povijesti Euzebije u svojoj Crkvenoj povijesti. Sv. Šimuna su za progonstva prvih godina carevanja cara Trajana optužili pogani i Židovi da je kršćanin i Davidov potomak. Godine 107. bio je dugo mučen, a zatim raspet. Pobudio je i čuđenje i divljenje gledatelja pa i samog konzularnog legata Tiberija Klaudija Attika, jer je bio starac od 109. godina a od toga biskup 43 godine.

19. veljača 2012.

Sv. Corrado Confalonieri iz Piacenze (1290-1351)

Svetac kojega se danas sjećamo od rane mladosti posvetio se oružju. Kad su mu bile 23 godine nalazeći se u lovu naredio je da se vatrom potjera divljač ali je požar zahvatio mnoge posjede. Čovjeka kojega su vlasti uhvatile, smatrajući da je on podmetnuo požar, osude na smrt. Sada je savjest proradila kod sv. Corrada i on se preda vlastima obećavši nadoknaditi štetu što je i učinio. Ali tada je postao siromašan, bez ičega jer je sve morao prodati i dati oštećenim ljudima. Nakon ovoga događaja njegova žena Eufrozina pođe u franjevački samostan sv. Klare a Corrado postane franjevački trećoredac. Obavio je nekoliko velikih hodošašća i čeznu za samotnjačkim životom živeći u ćelijama i špiljama. Molitvom, postom, pokorom i dobrim djelima zaslužio je da bude proglašen svetim. Umro je 19. veljače 1351. g. a 1485. g. tijelo mu je ekshumirano te položeno u srebrnu urnu. Sv. Corrado postao je zaštitnik gradića i biskupije Noto.

20. veljača 2012.

Sveti Eleuterije, biskup

Biskup Eleuterije živio je i biskupovao u burnom razdoblju seobe naroda, za vrijeme provale Franaka. Biskup je bio od godine 484 do prvih godina VI. st. Kako se iz toga vremena sačuvalo malo pouzdanih dokumenata, o njemu ne znamo gotovo ništa. Pučka mašta, a i neki pisci, stvorili su o njemu mnoge anegdote. U latinskoj patrologiji pripisuju mu se neki govori, molitve te ispovijest vjere u Presveto Trojstvo. No nije sigurno da li je baš on autor tih spisa. Unatoč nesigurnim podacima o njegovu životu narod ga ipak mnogo štuje u Flandriji, a blagdan mu se slavi na današnji dan.

21. veljača 2012.

Sveti Pier Damiani, crkveni naučitelj (1007-1072)

Današnji svetac bio je jedan od najpoznatijih pisaca XI. st. te jedan od najvećih sudionika tzv. predgrgurovske crkvene obnove. Rođen je 1007. u Raveni. Rano ostaje bez roditelja a brigu oko njegova odgoja i velike izobrazbe koje mu je omogućena, preuzima njegov brat i sestra. Stekao je izvanrednu sposobnost polemike a jedno je vrijeme radio kao profesor. U 28.-oj godini pridruži se pustinjacima koji su živjeli u blizini. Ubrzo postaje njihov poglavar te sastavlja pravila življenja za svoju i druge zajednice. Zahvaljujući mnogobrojnim napisanim djelima postaje teoretičarem pustinjačkog života. Bio je naročito obnovitelj ćudorednog života. U spisima se oštro borio protiv zala u Crkvi, a ta su bila: simonija, kupovanje i prodavanje duhovnih dobara i crkvenih časti, te neodržavanje svećeničkog celibata. Pier je u veoma burnim vremenima rimskim biskupima pomagao u obnovi Crkve. Često im je u raznim misijama bio izaslanik. Papa Stjepan IX. postavio ga je za kardinala i biskupa Ostije. Dante ga u svojoj Božanstvenoj komediji smješta u sedmo nebo među kontemplativce, opisujući ga u njegovu bijelom odijelu kako oštro šiba po pokvarenosti što se uvukla u Crkvu. Proglašen je crkvenim naučiteljem 1. listopada 1828. godine.

22. veljača 2012.

Katedra Svetog Petra, apostola

Blagdan Katedre sv. Petra slavio se na današnji dan u Rimu već od IV. st. kao znak jedinstva Crkve sazidane ne Apostolu. Stoga je danas dan kad nam se naročito valja uživljavati u tekst sv. Mateja po kojem je Petar temelj Crkve. Isus je Petru rekao: “Ti si Petar- Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crvku svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima”. Metafore kojima se Gospodin služi govoreći o Petru i samom Petru, a to su “ključevi” koji označuju vlasti, i “stijena” koja ističe solidnost zgrade, posve su razumljive svakom dobronamjernom čitatelju. One se posve jasno odnose na Petrovu osobu, a ne samo na njegovu vjeru ili čak na nekog drugoga. Već od ranih kršćanskih vremena nakon tjelesnih ostataka sv. Petra najviše se štovala njegova katedra kao simbol učiteljske vlasti. Katedra koja je sačuvana do danas, prema velikom arheologu De Rossiju, čini se da je sastavljena od tri dijela. Jedan potječe iz doba od IX-XI. st. drugi od bjelokosti iz V.- VI. st. dok se treći, najstariji pripisuje razdoblju apostolskih vremena. Svetkovina 22. veljače vuče korijene čak iz I. st. a tada se taj dan slavio sveti Petar kao zaštitnik kršćana.

23. veljača 2012.

Sveti Polikarp, mučenik (+ 155)

Oko godine 190. sv. Irenej, lyonski biskup zapisao je o Polikarpu slijedeće: “Bio je učenik apostola te prijatelj mnogima koji su vidjeli Gospodina. Sami apostoli postavili su ga za biskupa Azije u crkvi Smirne”. Polikarpa je za biskupa postavio sam sv. Ivan apostol. Bilo je to oko 100. godine. Bio je dobar pastir nepokolebljive vjere te veliki borac za Kristovu stvar. Koncem 154. godine Polikarp odlazi u Rim kako bi s papom Anicetom raspravljao o danu Uskrsa. Iako se nisu složili, rastali su se u miru. Sv. Polikarp je pretrpio mučeništvo na stadionu u Smirni 23. veljače 155. godine u dobi od 86 godina. Spaljen je na lomači. Kada su ga mučitelji htjeli prikovati za stup, a to se smatralo kao pomagalo, on je to odbio. Dok se vatra širila oko njega on nije sličio opaljenom tijelu nego je sjao poput užarene peći a istovremeno, po pisanju očevidaca, širio se miris tamjana ili koje druge ugodne tvari. Svojom je pojavom ulijevao poštovanje a čestim pisanjem hrabrio je crkvene zajednice da ne klonu u trenucima kušnji i progona.

24. veljača 2012.

Sveti Modest, biskup (+ 486)

Sveti Modest bio je jedan od biskupa drevne biskupije u Trieru. O njegovu životu imamo samo posve kratke podatke iz raznih martirologija ili rukopisa iz Njemačke i Nizozemske. Odatle je njegovo ime upisano u Rimski martirologiji, najveći popis mučenika i svetaca. Sveti Modest je upravljao biskupijom u Trieru u zadnjoj četvrti V. Stoljeća, kada se raspadalo Zapadno Rimsko carstvo i kada je svuda po Europi zbog seobe naroda i provala barbara vladala sama nesigurnost. Pljačke, osvajanja i masovna ubijanja bila su svakodnevno prisutna. U to teško doba jedina svijetla točka bili su neustrašivi sveti biskupi koji su se i uz opasnost gubljenja vlastitog života znali izložiti za svoje stado. Takav je bio i biskup Modest. On je prema prilično pomnom proučavanju umro godine 486. Pokopan je u crkvi svete Marije u Trieru. Ta je crkva slavna kao proštenišna jer se u njoj čuvaju relikvije svetog apostola Matije. Blagdan sv. Modesta slavi se danas, kad se prije obnove kalendara slavio i blagdan svetog Matije.

25. veljača 2012.

Sveti Donat, zadarski biskup (+ oko 811)

O svetom Donatu, slavnom zadarskom biskupu, pisao je već glasoviti isusovac Farlati u svom monumentalnom djelu Illyricum sacrum, izdanom u Veneciji 1775. godine. Inače prva ozbiljna vijest o svetom Donatu potječe od Eginarda u njegovom djelu Povijesni spomenici Njemačke. Mjesna zadarska predaja misli da je sveti Donat rodom Zadranin. Prema Donaldovu ljetopisu malo poslije Božića godine 805. na dvoru Karla Velikoga u Salzburgu su se sastali s mletačkim duždem Pavao, zadarski knez i Donat, zadarski biskup. On je imao posredničku ulogu između Franaka i Bizanta. Išao je u Bizant gdje je dobio na dar moći svete sirmijske mučenice Anastazije. Bilo je to godine 804. za bizantskog cara Nikefora. Sveti Donat je prenio svetičine kosti u svoj Zadar te ih pohranio u tadašnjoj katedrali svetog Petra. Kasnije katedrala bi posvećena svetoj Anastaziji, ili kako je Zadrani zovu svetoj Stošiji. Neki spominju da je sveti Donat u Bizantu dobio na dar i relikvije svetog mučenika Krizonoga, po zadarski Krševana. Tim je svetinjama duhovno obogatio svoj biskupski grad i njegove crkve. Sveti Donat je umro oko godine 811. a pokopan je u velebnoj crkve Presvetog Trojstva koju je obnovio i koja je kasnije po njemu i dobila ime. Godine 1622., po volji zadarskog nadbiskupa Stelle, moći svetog Donata stavljene su pod glavni oltar. Godine 1809., nakon provale Francuza u Zadar, prenesene su kosti svetog Donata u katedralu svete Stošije gdje se i danas nalaze. Sveti Donat je zaštitnik grada Zadra, a slavi se na današnji dan.

26. veljača 2012.

Sveti Aleksandar Aleksandrijski (+ 328)

Sveti Aleksandar, aleksandrijski patrijarh, naslijedio je Achillasa godine 313. a umro je 18. travnja 328. Od godine 318. do 323. vodio je dogmatsku borbu protiv svećenika Arija koji je nijekao Kristovo Božanstvo. Osudio je njegovo učenje brojnim pismima, a neka su sačuvana. Aleksandar je odigrao i veliku ulogu na saboru u Niceji a isti je sabor potvrdio njegovu vlast nad Egiptom, Libijom i Pentapolisom. Kad je riječ o sv. Aleksandru, aleksandrijskom patrijarhu, možemo mirne duše ustvrditi da se radi o velikom čovjeku koji je u vremenima arijanske krize odigrao veliku i pozitivnu ulogu. Aleksandru je u borbi protiv arijanaca pomagao njegov đakon Atanazije, kasnije njegov nasljednik i veliki svetac te crkveni naučitelj.

27. veljača 2012.

Sveti Gabrijel od Žalosne Gospe (1838-1862)

Francesco Possenti, kako se zvao današnji svetac, rođen je u Asizu 1. ožujka 1838. godine. Otac mu je bio guvrener u Papinskoj državi, besprijekorna značaja, duboke i proživljene kršćanske vjere. Majka mu je bila žena iskrene kršćanske pobožnosti a kao supruga i majka sva se posvetila svojoj brojnoj obitelji. Francesco bez majke ostaje u četvrtoj godini života, škole pohađa kod redovnika Školske braće. U 19-oj godini stupa u red pasionista sv. Pavla od Križa u kojemu nakon novicijata dobiva ime Gabrijel od Žalosne Gospe. Nakon toga otputovao je u Isola del Gran Sasso na studij filozofije. Tu je ostao sve do svoje blažene smrti 27. veljače 1862. godine. Primio je samo tzv. niže redove. Trideset godina zbog teških prilika u Italiji šutjelo se o mladom redovniku. Tek godine 1891. njegov nekadašnji drug na studijima, a kasnije general pasionista pokrenuo je proces za proglašenje Gabrijela blaženim. To nastojanje je okrunjeno uspjehom pa je papa Pio X. 31. svibnja 1908. Gabrijela proglasio blaženim. S procesom se nastavilo i dalje pa je Benedikt XV. 13. svibnja 1920. Gabrijela proglasio svecem. Gabrijel je proglašen suzaštitnikom talijanske mladeži u Katoličkoj akciji a papa Ivan XXIII. godine 1959. proglasio ga je i zaštitnikom talijanske pokrajine Abruzzo. Njegov grob postao je veliko proštenište na koje hodočaste mnogobrojni vjernici.

28. veljača 2012.

Sveti Roman, opat (+ oko 465)

Sveti Roman, rođen oko 400. godine već je za rana osjetio želju za pustinjačkim životom koja je još više porasla kada je čuo o životu egipatskih pustinjaka u Tebaidi. Sveti Roman se odazvao neodoljivom pozivu i ubrzo osnovao samostan za pustinjake čiji je broj neprestano rastao. Glas o Romanovoj svetosti dopro je i do Hilarija, biskupa u Arlesu koji ga zaredi za svećenika. Od samostana koji je osnovao ubrzo nastadoše novi, pa čak i jedan ženski kojemu je na čelu stajala kao opatica Romanova sestra. U samostanima se održavala najstroža klauzura. Roman je ljude osvajao svojom smirenom dobrotom, darovima razlučivanja duhova i širokogrudnošću prema novacima pustinjačkog života. Današnjem se svecu pripisuje i dar ozdravljenja bolesnika. Svetog Romana životopisi nazivaju “Kristovim herojem”. On je to i bio jer je svojim životom posve pripadao Bogu. Umro je oko godine 465. prepustivši svome bratu brigu za tri samostana. Preminuo je u miru i u Kristovoj radosti u samostanu La Balme, kamo je pošao da kaže posljednje zbogom svojoj sestri redovnici. Tamo je i pokopan, a na njegovu grobu po njegovu zagovoru Bog je izveo mnoga čudesa.

29. veljača 2012

SV. HILARIJE, BISKUP I CRKVENI NAUČITELJ (OKO 315. – 367.)

Sv. Hilarije živio je u burno doba IV. st. kada su kršćanstvo razdirale žestoke arijanske prepirke. Iako je I. opći sabor u Niceji 325.g. osudio arijansku nauku i jasno definirao da je Krist Bog, sukob je trajao i oni koji su valjano vjerovali bili su često metom progona. Žrtva tih progona bio je i sv. Hilarije, biskup Poitiersa (Poatjea) u današnjoj Francuskoj.

Sv. Hilarije je rođen oko 315. g. u bogatoj poganskoj obitelji. Završio je najveće studije svoga vremena, oženio se i imao kćerku. Upoznavši kršćanstvo sav se dao na studij Sveto pisma, a nakon nekog vremena se krsti sa svojom obitelji i postane vatrenim kršćaninom. U kršćanskoj općini Poitiersa stekao je veliki ugled te ga nakon smrti biskupa vjernici izaberu za njegova nasljednika nakon što mu je supruga dragovoljno otišla u samostan. Kao biskup Hilarije se još žešće protivio krivom naučavanju arijanaca te ga car 359. g. progoni u Malu Aziju. Hilarije se i dalje borio protiv zabluda. Postao je glasovit pa je na povratku iz progonstva bio posvuda slavljen i svečano dočekan. Arleski metropolit Saturnin, režimski čovjek, zaražen krivovjerjem, želio je cijelu Galiju privesti arijanstvu, ali je na sinodi u Parizu najviše Hilarijevom zaslugom bio osuđen i svrgnut.

Sv. Hilarije je bio dubok mislilac, vrstan teolog i dobar poznavalac Svetog Pisma pa je iza sebe ostavio veliki broj pisanih djela. Papa Pio IX. proglasio je sv. Hilarija godine 1851. crkvenim naučiteljem.

SVETAC DANA SIJEČANJ (JANUAR)2012

01. siječanj 2012

Nova godina – Svetkovina Svete Bogorodice Marije

Na osminu Božića i početak nove građanske godine Crkva nam stavlja pred oči najveću Marijinu odliku, njezino Bogo-majčinstvo. Marija nije nikakva božica već ljudsko stvorenje i osoba koja je Kristu dala samo ljudsku narav, koja od prvog časa postojanja pripada drugoj Božanskoj osobi, s kojom je bitno sjedinjena. Kad se u V. stoljeću ta istina počela nijekati, Crkva je odmah reagirala pa je na III. općem saboru u Efezu 431. godine svečano definirano, proglašeno vjerskom istinom da je Marija Bogorodica, a ne samo Kristorodica.

02. siječanj 2012.

Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, biskupi i crkveni naučitelji

Sveti Bazilije Veliki otac je i utemeljitelj kršćanskog redovništva na istoku. U njegovo pravilo o redovničkom životu ugledali su se kasnije svi veliki utemeljitelji redova. On je bio duboka redovnička duša i zato su mu pisana djela puna onoga što može unapređivati pravi redovnički život. On dobro zna da bez molitve i raznih pobožnih vježbi ne može biti redovničkog života. Sv. Bazilije spada u četiri najveća istočna oca. Obnovljeni kalendar slavi danas zajednički spomendan i sv. Grgura Nazijanskog, kao što su za života bili nerazdvojni tako ih i Crkva časti zajedničkim spomendanom. Sv. Grgur je rođen 330. godine u Maloj Aziji. Skupa s Bazilijem studira, a pobožnost i iste misli združe ih u nerazdvojno prijateljstvo. I Bazilije i Grgur moraju napustiti omiljenu samoću i preuzeti biskupske stolice u Cezareji i Carigaradu. Grgur je zbog zavisti kolega i optužbi da se sam nametnuo na biskupsku stolicu morao poći i preuzeti malu biskupiju u Nazijanu gdje je imao više vremena za molitvu, razmišljanje i pisanje. Od sv. Grgura ostalo nam je 500 pisama i 240 poslanica. Umro je 9. svibnja 389 ili 390. godine.

03. siječanj 2012.

Sveta Genoveva, djevica (+ 512)

Sveta Genoveva čijeg se lika Crkva danas sjeća, bila je dijete siromašnih roditelja i kao takva je bila pastirica. Odmalena bila je pobožna i bogobojazna a uz stada je imala mnogo vremena za molitvu i razmišljanje. Biskup German je oblači u redovničku odjeću a kralj Klodvig koncem V. st. uzima je za svoju savjetnicu na dvoru. Ondje se ona sprijatelji s njegovom suprugom sv. Klotildom. Sv. genoveva umire 512. god. a Pariz je štuje kao svoju zaštitnicu. Živjela je u vrijeme haranja divljih Huna na čelu s Atilom. Narod Pariza koji se našao na Atilinom udaru panično je pokušavao pobjeći u Orleans smatrajući da u tom gradu imaju veće izglede za opstanak. Na nagovor djevice Gertude mještani ostanu u Parizu i bivaju pošteđeni napada a Orleans bude sravnjen pred Atilinim naletom. Tvrdila je da joj je Bog objavio kako Pariz neće pasti i tako je i bilo. Sv. Genoveva nam može poslužiti kao uzor ljubavi prema Crkvi i domovini. Iako je živjela za Boga u posvećenom djevičanstvu, ipak je osjećala sa svim potrebama Crkve i svoga naroda kojemu postaje i spasiteljica.

04. siječanj 2012.

Blažena Anđela iz Foligna (1248-1309)