SVETAC DANA TRAVANJ (APRIL)

01. travanj 2011.  Cvetna nedelja

Sveti Hugo, biskup (+ 1132)

Današnji svetac, sveti Hugo mlad 1080. postaje biskupom namjesto prethodnika kojega je sinoda morala skunuti s biskupske stolice radi simonije. Sv. Hugo je živo u vrijeme velikih sukoba s carem Henrikom IV. koji je nastojao svoju volju nametnuti Crkvi. Stupivši na čelo biskupije nastojao je u duhu grgurovske reforme obnoviti povjerenu mu crkvu. Sveti Hugo je bio poznat po izvanrednoj aktivnosti ali i duhu molitve i kontemplacije. Poznat je po velikim graditeljskim sposobnostima i mudrim presudama u sukobima između dijecezanskih i redovničkih svećenika. Vršio je silan utjecaj na javni život svojim propovijedima, koje su bile vrlo rječite. Bio je veliki prijatelj sv. Brune, osnivača kartuzijanaca. Prvih 48 godina djelovanja kartuzijanaca usko je povezano s imenom sv. Huge. Kartuzijance je sve do smrti podupirao savjetima i raznim dobrima. Sveti Hugo je umro 1. travnja 1132. godine okružen mnogobrojnim kartuzijancima kojima je bio prijatelj i zaštitnik. Već dvije godine nakon smrti proglasio je papa Inocent II. 22. travnja 1134. Hugu svecem.

02. travanj 2011.

Veliki ponedjeljak

Smrt i život su u stalnoj borbi. Ponekad nam se učini kao da je smrt nadvladala i kao da nade više nema. Naš pogled dopire samo do zida smrti. Ne znamo što se događa s ljudima koji su umrli i otišli s onu stranu toga zida. Pokušavamo snagom medicine i razboritog života odgoditi trenutak smrti i produžiti sebi život. Budući da ne znamo što je prijeko, sva se naša pozornost usredotočila na ovaj život do smrti. No osjećamo da se borimo za život koji ne možemo spasiti, a zaboravljamo onaj za koji bi se jedino trebalo boriti. Tijelo stari, brojne ga bolesti napadaju i smrt ga svladava. U borbi protiv smrti često nam ništa ne znače moralni zakoni, pravda, mir, sloboda, tankoćutnost i humanost. Sve je to u drugom planu. A tu upravo smrt dobiva svoje žrtve. Strah od smrti i uzaludnost borbe protiv nje čini da život ostavljamo da umire.

Borba za spas tjelesnog života zavodi nas na krive kolosijeke. Boriti se protiv tjelesne smrti nema smisla. Ona sigurno dolazi. Nije na medicini da čovjeka oslobađa od smrti, jer ona to ne može, nego da čovjeka oslobađa od bolesti, da mu omogućuje da ovdje na zemlji bude zdrav i vmože raditi čestito i živjeti dostojanstveno. Što pobjeđuje smrt?

Čestit, human život pobjeđuje smrt. »Navik on živi ki zgine pošteno« – kaže Krsto Frankopan. Besmrtan je čovjek koji je iza sebe ostavio svijetle tragove. Čovjek koji nam je učinio dobro, ostao je u našem sjećanju zauvijek, njega doživljavamo kao da nije umro, kao da živi i kao da nas vječno prati. Tijelo se hrani materijalnim jelima i pićima. Duša se hrani krepostima, požrtvovnošću, ljubavlju, dobrotom, velikodušnošću, čistoćom i umjerenošću.

Kao što čovjekova psiha živi od dobre glazbe, od svijetlih emocija, od pozitivnih i zdravih slika u svojoj mašti, od odluka koje znače život i odvažnost te od sjećanja koja nam donose hrabrost i povjerenje, tako čovjekov duh živi od čiste savjesti, od spoznaje Božje vriječi, od ljubavi, povjerenja i žrtve za drugoga. Čovjekova duša je besmrtna i vječna. Stoga se ona može hraniti samo Bogom, jer je samo Bog besmrtan i vječan. Nahranjen humanim djelima, mislima, riječima i željama, čovjekov duh preživljava smrt, čovjek ne umire nego se rađa za vječni život. Tako život pobjeđuje, a smrt pogiba.

Prema tome, nema smisla boriti se protiv tjelesne smrti, nego se boriti protiv duhovne smrti i zanemarivanja hrane kojom se hrani naša osobnost. Kao što se nema smisla boriti da dijete živi u utrobi majke više od devet mjeseci, jer bi tada umrlo, ne bi se moglo razvijati, tako je besmisleno boriti se da čovjek ne prijeđe iz kratkotrajnog života u vječni život. Na medicini je, i na svima nama, da pomognemo djetetu da devet mjeseci u utrobi majke proživi zdravo, te se zdravo rodi.

Tako isto na medicini, na vjeri i na Crkvi je da se bori kako bi čovjek ovdje živio duhom zdrav, da bi zauvijek mogao živjeti u duhovnom, vječnom svijetu. Rijetki su koji nalaze takav jasan put u budućnost. Isus iz Nazareta bio je tu najhrabriji čovjek ljudske povijesti. On je slobodno uzeo na sebe smrt, on ju je izabrao i dopustio da ga uhite i raspnu na križ, kako bi svima jasno pokazao da tjelesna smrt nije tragedija, da ona nije kraj života, nego samo normalni tijek čovjekova rađanja u treću i vječnu fazu života.

No, još jasnije je on pokazao pravi put kojim u životu treba ići. On je ljubio svakog čovjeka, prošao je svijetom čineći dobro, drugovao je s alkoholičarima, drogiranima, ovisnicima o zlu, s grešnicima i profiterima, ali ne zato da im kaže kako je s njima sve u redu, nego da im pomogne da se iz toga izvuku. On ih je jedini mogao izvući, jer ne samo da je bio bez ikakvog grijeha, nego i zato što je bio Bog. Zato je mogao nahraniti njihove besmrtne duše, zadovoljiti njihovu čežnju za smislom, pružiti ljubav kakvu ne može pružiti nijedna ljudska jedinka.

Kao što treba paziti da ne oštetimo svoj želudac, srce, pluća ili mozak, tako trebamo paziti da ne oštetimo organe svoga duha, a to su: savjest, duhovni um i čovjekovo duhovno srce. Kao što se treba čuvati da nam virusi i bakterije ne unište organe tijela, tako se treba čuvati da nam virusi zla, požude, uvrede i zloće među ljudima te rezignacije, razočaranja i neuspjeha, ne ubiju dušu i onemoguće nam rađanje u onom svijetu za kojim čezne naša duša.

Kao što rađanje djeteta iz utrobe majke nije smrt nego rođenje, tako i naša smrt ovdje na zemlji nije kraj nego rađanje za život vječni. Isus iz Nazareta je to hrabro pokazao svojim vlastitim životom, vladanjem i riječima. Gledajući u njega slobodni smo od demonskih i zlih sila oko sebe i u sebi, slobodni smo od virusa i razaranja duha, ali smo slobodni također da idemo za svjetlom koje je ispred nas. Nitko u ljudskoj povijesti nije mogao za sebe reći da je život, put i istina.

To se usudio reći samo taj Čovjek, učitelj i prorok iz Nazareta. Nijedan od osnivača religija nije za sebe tvrdio da je Bog, jedino je Isus iz Nazareta to jasno potvrdio, rekao i pokazao svojim djelima. Usred mraka zla, neuspjeha, bolesti, razočaranja i očaja stoji sigurno svjetlo Isusa iz Nazareta, koje nam pokazuje da i kroz smrt postoji prolaz. A to je čista savjest, ljubav prema čovjeku, praštanje svima i život u kojem sigurno preživljavamo i pobjeđujemo smrt. To je krepostan život, život prepun nade.

Kao u neki veličanstveni hram ulazi danas Katolička crkva u tzv. Veliki tjedan. Izvana se čini da je to tjedan tuge, žalosti, poraza. Ali iznutra osjeća se optimizam, hod prema pobjedi, ljubav koja se rađa i koja će se na Uskrs rasplamsati tako da je više nitko neće moći ugasiti. Lijepo je biti čovjek, zato što je Isus iz Nazareta živio na ovoj zemlji.

Sveti Franjo Paolski, pustinjak (1416-1507)

Sveti Franjo Paolski rođen je 1416. godine u Italiji a umire 2. travnja 1507. u Francuskoj. Redovničkoj zajednici koju je osnovao daje naziv “najmanji” i propisuje vrlo strog život s neprestanim postom , odricanjem uživanja mesa i vina. Njegov je život bio ispunjen radom, šutnjom, postom i noćnim bdjenjima. Crkva je Franji odala priznanje proglasivši ga svecem već 12 godina nakon smrti. Bilo je 1519. godine kad je poplava reformacije s teškim posljedicama počela plaviti Njemačku i velik dio Europe. Dobro je da je renesansni papa Leon X., vođen Duhom Svetim, kanonizirao sv. Franju i time upravio pogled kršćanskog puka prema jednom kršćaninu koji je istinski živio prema Evanđelju.

03. travanj 2011.

Veliki utorak

Premnogo je među nama osuđenih ljudi. Jedni su osuđeni živjeti a da to nikad “nisu htjeli, niti ih je itko pitao žele li živjeti. Drugi se tuže da su osuđeni da budu invalidi ili hendikepirani i pitaju se koji je smisao toga. Neki kažu da su osuđeni da budu pripadnici određenog naroda i mentaliteta.

Jedni su se nesretno oženili ili udali i tuže se zašto se to baš njima moralo dogoditi. Jedni su dobili bolesno dijete i cijeli život se s njime muče. Jedna mi žena reče da joj se čini nepravedno što je osuđena cijeli život biti baš samo žena i da više nikada ne može postati muškarac ili bar sama izabrati hoće li ostati žena ili biti muškarac.

Ima ljudi koje su ljudi osudili. Jedni su se rodili u obitelji u kojoj je netko bio označen nekim nečasnim naslovom, te je to ostalo za sve njegove potomke. Jedan alkoholičar mi reče kako doživljava da ga svi osuđuju, mrze i preziru. Jedan mladić, drogiran, tužio se stalno kako osjeća kao da pripada štakorima a ne ljudima, kao da se raspada njegov mozak i čitavo njegovo biće.On se više ne može vratiti u ljudsko društvo, govorio je. On je odbačenik. Posjetio sam bolnicu.

Jedan mi bolesnik reče kako su ga njegovi izbacili iz kuće jer ga nisu mogli njegovati. Sa suzama u očima tužila mi se starica u jednom staračkom domu kako je odgojila i rodila šestero djece, ali su je svi ostavili. »Ovo nije život, ovo je umiranje«, govorila je ona. »Ja sam čeznula da bih odgajala, čuvala i ljubila svoju unučad. A sad mi dođu jedva mjesečno ili dvomjesečno da me posjete i tako je starost tužna i nesretna«, govorila je starica.

Jedan je otac, razočaran, govorio kako se nije nadao da će mu djeca ići krivim putem. »Rasprodali su zemlju«, kaže on, »strojeve koje sam imao pustili su da istrunu, i otišli svaki svojim putem.« On živi sam u staroj kući, neprestano se pitajući zar je moguće da djeca samo tako ostave oca. Jedan mi se mladić tužio da je kao dječak nešto ukrao i da ga otad cijelo selo gleda krivo, da mu se ruga i da je od svih prezren.

Jedna djevojka kaže da ju je ostavio mladić, da svi smatraju da je ona kriva i ogovaraju je. »Da, ja već godinama živim sam«, reče mi jedan postariji čovjek, »jer me žena napustila i otišla drugom u Njemačku. Djeca su otišla za njom ili žive sama. Ja ovdje pokušavam činiti zadnje korake života, ali vjerujte mi, nije lako«, govorio je taj muškarac. »

Ja ne znam ni za mamu ni za tatu«, reče mi jedna djevojka u Austriji. »Znam samo da me je jedna gospođa našla u nekom domu i onda me adoptirala. Kažu da negdje još postoji moja mama, ali ja za nju ne znam.« »Osjećam se totalno bolesna, kao da mi se kosti raspadaju i kao da ne znam zašto živim«, govorila je dalje ona. »Vi ne znate koliko za mene znači Isus Krist i njegova patnja«, završila je ona.

Neki ljudi su pak sudski osuđeni, jer su ili bili stvarno zločinci, ili se u životu dogodilo nešto takvo da su morali biti osuđeni. Oni osjećaju kako godine njihovog života prolaze iza zidova logora i da dani odlaze u nepovrat.

Isus iz Nazareta upozorio nas je da ne sudimo i ne osuđujemo ako ne želimo sami biti osuđeni. Prema njegovim riječima, sve je u životu suprotno. Oni koji sude i osuđuju druge, tjeraju ih u geto i na rub ljudskog društva; koji ih preziru i smatraju da su gori od njih, sami sebe optužuju. Jer, ako drugima ne opraštamo i ako druge osuđujemo, sami sebe osuđujemo, kaže Isus iz Nazareta. On je tražio da ljubimo one koji su na rubu društva i koji su odbačeni i osuđeni.

On je to sam djelom pokazao. Išao je tamo gdje su ljudi bili na rubu. Oslobodio je prostitutku Magdalenu, moralno obnovio poreznog profitera Zakeja, među svoje uzeo poreznika Mateja, prihvatio je sveučilišnog profesora Nikodema koji je, od straha da ga ne osude njegove kolege, došao po noći na razgovor. Preljubnicu je spasio od kamenovanja, a Samarijanki, koja je imala pet muževa, pomogao da bude konačno vjerna u svom braku. Natanaela je izvukao iz revolucionarne grupe u borbi protiv okupatora, a Josipa iz Arimateje, jednog od vijećnika velikih svećenika, zavolio tako da je ovaj odlučio biti do kraja pošten i vjeran svojoj savjesti i Isusu samome.

Da bi pokazao solidarnost prema svim osuđenima na ovoj zemlji, Isus je sam pošao pred sud, najprije religijski ,a onda i državni. Osudio ga je rimski i židovski zakon. Umro je osuđen od najsavršenijih religijskih i državnih sudova ljudske povijesti. A ipak je bio potpuno nevin, jedini čovjek ljudske povijesti bez grijeha. Zato je mogao na križu reći razbojniku: »Još danas bit ćeš sa mnom u raju«.

Isus je nada svakom grešniku, svakom hendikepiranom duhom i tijelom. S njime nitko ne može i ne treba biti osuđen. On je ušao u naše osude i naše prezire, jer nas voli, jer te ljubi, poštovani čitatelju. Svi smo mi krivi, svi mi nosimo svoje terete, grijehe, razočaranja i očaje. Svi smo mi osuđenici. No, s njime smo oslobođeni osude i spremni za uskrsnuće.
Dobro je danas, na Veliki utorak, ući u mir i tišinu te natopiti svoju dušu hranom s neba.

Sveti Rikard, biskup (1197/8-1253)

Sveti Rikard je rođen nepoznatog datuma 1197. ili 1198. godine u Engleskoj kao sin malog posjednika koji zarana ostaje bez roditelja pa brigu oko njega preuzimaju skrbnici. Rikard je vrlo rano osjetio želju za naukom i svećeništvom. U vrijeme studija marljivo je radio kako bi priskrbio potrebna sredstva za školovanje. Odlazi na studij u Oxford a potom u Pariz i Bolognju gdje 7 godina studira kanonsko pravo. Godine 1235. Rikard se vraća u Oxford te je doskora bio imenovan rektorom Sveučilišta. Njegov nekadašnji profesor i pokrovitelj postao je u međuvremenu biskup te je svog vrijednog đaka Rikarda postavio za kancelara svoje nadbiskupije. U njemu je dobio vrijednog suradnika i pomoćnika koji je nastojao oko obnove klera, a i borio se protiv kraljeva presizanja u crkvene poslove. Rikard još nije bio svećenik. Kad je umirao njegov nadbiskup, odlučio je postati svećenikom. Zato je još kroz 2 godine studirao teologiju kod dominikanaca u Orleansu. Nakon svećeničkog ređenja godine 1242. vratio se u domovinu kao jednostavan svećenik te djeluje kao župnik. I novi ga nadbiskup uzima sebi za kancelara. Godine 1244. Rikard je izabran za biskupa u Chichesteru, ali je protiv toga izbora odlučno bio kralj Henrik III. Rikard je bio pristalica crkvenih reformi, a to kralju nije odgovaralo. Međutim je njegov izbor potvrdio papa Inocent IV. te ga sam posvetio za biskupa. Kralj je tvrdokorno odbijao novog biskupa pa Rikard neko vrijeme boravi kod jednog od svojih svećenika. Kad je Papa zaprijetio kralju izopćenjem, on je napokon popustio i Rikard ulazi u posjed svoje biskupije. Rikard je bio čovjek velike ljubavi prema bližnjemu. Uvijek je prema svakome bio uslužan, prijazan, gostoljubiv, prema grješnicima pun milosrđa i samilosti. Svima koji su u potrebi rado je i obilno dijelio milostinju. Od svećenika je tražio da sa strahopočitanjem i dostojno služe misu, da obdržavaju celibat, da žive u svojoj rezidenciji i da nose svećeničko odijelo. Od vjernika je tražio da nedjeljom i blagdanima pribivaju svetoj misi, da nauče napamet osnovne molitve. Iscrpljen velikim radom teško se razbolio te 3. travnja 1253. ovaj život mijenja boljim. Papa Urban IV. proglasio je Rikarda 22. siječnja 1262. svetima. 16. lipnja 1276. njegovo je tijelo u prisutnosti kralja Eduarda I., brojnih biskupa i dostojanstvenika preneseno iz groba i položeno ispred glavnog oltara katedrale u Chichesteru. Tom je zgodom kraljevom darežljivošću načinjen vrlo bogat svečev relikvijar. 20. studenog 1538. uništio ga je kralj Henrik VIII. tako da se od tada ne zna za svečeve relikvije. Sveti Rikard je bio doista uzoran i vrlo aktivan biskup. Brinuo se mnogo za trajnu izobrazbu i odgoj svojih svećenika. Svoju je imovinu ostavio u dobrotvorne svrhe, za pomoć sirotama i udovicama.

04. travanj 2012

Velika srijeda

Teško je biti čovjek na zemlji. Ova zemlja je, naime, neprijateljski raspoložena prema čovjeku, ona se suprotstavlja poštenju i savjesti, ona ubija i osuđuje nevine. Ova zemlja je natopljena krvlju Boga čije smo srce proboli na križu. Ova zemlja nije naš svijet i naša domovina. Ona je mjesto borbe, arena u kojoj treba pobijediti. Ova nam zemlja uzima sve. Smrću nam uzima zemaljski život, no ona se trudi da nam uzme i vječni život, da pogazi našu savjest, uništi čovječnost u nama, da onemogući praštati jedni drugima, ljubiti, vjerovati i razumjeti jedni druge. Ova zemlja i danas progoni i ubija najnevinijeg čovjeka ljudske povijesti – Isusa iz Nazareta. Bezbrojne sekte trude se na televiziji, u novinama, u knjigama i na radiju, u politikama i svjetskim ekonomijama ubiti Isusa iz Nazareta. Sve u svijesti da ako on bude mrtav, onda će biti lako ubiti čovjeka. Dok Bog brani čovjeka, dok je Isus iz Nazareta, Bogočovjek među nama, dotle pravedni sigurno pobjeđuju i imaju budućnost. Stoga je sva neprijateljska, mračna, podla borba čovjeka i čovječanstva usmjerena protiv njega.
Crkva je od početaka bila meta napada. Milijuni mučenika davali su život kroz dvijetisućnu povijest Crkve da posvjedoče da je Isus doista Bog i da se za njega isplati dati zemaljski život. Kao što čovjek daje život za čistu savjest, kao što je sposoban umrijeti za slobodu domovine, kao što je slobodan i spreman dati život za pravdu, za mir i slobodu, tako je čovjek spreman dati život za Isusa iz Nazareta. Jer Isus iz Nazareta je i pravda i sloboda i mir i mudrost, on je povjerenje, nada, život i budućnost. Jer samo Bog može biti čovjekova budućnost, samo protiv Boga nitko ne može ništa. Bog stoji kao stijena na obali mora, koju uzalud vjekovima napadaju valovi, ali je ne mogu srušiti, odnijeti, ni razoriti.
Kad ljudi ne mogu uništiti Isusa, tad pokušavaju uništiti njegovo djelo, a to je Crkva. Crkva je doista, gledano ljudski, slabašna tvorevina koja se sastoji od ljudi koji su grešni kao i svaki čovjek ove zemlje. Ta Crkva nema oružja, nema policije, velikih političara, ona ne pravi ljudske saveze na svoju obranu, ona nije država, ona nema silu moćnika ovoga svijeta. Ona je slaba i nemoćna u očima svijeta. A u toj slabosti je njezina snaga, jakost i pobjeda. U njoj naime iz dana u dan padaju ljudski okovi, umire ovaj svijet, mučenički se pokapa čovjek ove zemlje ali uskrsava pravda, mir i nada. U toj Crkvi se to jače pokazuje Božja moć što je veća ljudska nemoć. U toj Crkvi treba stalno umirati stari, zlokobni svijet koji onemogućuje čovjeku da bude čovjeku brat. Ta Crkva kao i njezin Učitelj mora biti stalno na križu, ali s probodenim srcem, jer ona smije umirati samo iz ljubavi prema čovjeku i Bogu.
Lako se danas prevariti u procjenama. Obično pomišljamo da trebamo biti na strani jakih, koji su naoružani, ekonomski siloviti, koji drže politike svijeta i koji, čini se, drže konce svijeta u svojini rukama. To je varka i privid. Svijet pobjeđuju, i u svijetu bivaju sretni, samo koji uspijevaju pobijediti zloću, koji su slabi i nemoćni poput djece, koji su čisti i pravedni poput pravednika tijekom povijesti čovječanstva, koji su umirali i pogibali, ali unatoč tome ostali stupovi ljudske povijesti. Moć nas zavodi na nepravde. Nemoć nas vodi da ljubimo pravdu, da zaštitimo udarene mržnjom, da budemo uvijek za čovjeka. Nemoć je poraz svijeta u nama, a pobjeda Boga, neba i savjesti. Nemoć u nama je poraz tijela i ljudske oholosti, a pobjeda duha, čestitosti i ljubavi. Nemoć je poraz oholosti, ljubomore, svađe i ratova među nama. Ta ista nemoć je međutim pobjeda mira, slobode, čovjekoljubivosti i međusobnog bratstva. Isus nas je učio da idemo među ljude kao ovce među vukove, a ne kao vukovi među ovce. On nas je poučavao da budemo kao djeca želimo li imati njegovo Kraljevstvo i biti pobjednici. On nas je učio da gubimo život, a ne da postajemo slavni na tijelima ljudi ispod sebe. On nas je učio živjeti i umirati za čovjeka, za ostvarenje pravde i ljubavi među ljudima. On je sam pokazao da je nemoć na križu postala svemoć koja privlači sve ljude pravdi i u nebo.
Potrebno je stoga biti mudar i jasno gledati situaciju u svijetu. Život brzo prolazi. Slava svijeta se brzo stišava, pljesak traje prekratko, a čovjekov život na zemlji nestaje. Treba početi živjeti za ono što je trajno, neuništivo, vječno. Treba pronaći put, treba osvijetliti stazu drugima, treba dopustiti da budemo prividno poraženi od mraka kako bismo uništili mrak i osvijetlili život.
Neuništiv je život, jer je on došao k nama u Isusu iz Nazareta.

Sv. Izidor Seviljski

Sv. Izidor Seviljski (556.–636.) sin je uglednoga časnika i visokog činovnika koji je bio u službi gotskoga kralja. Odgajao ga je stariji brat Leaudes koji je bio opat jednog samostana. Izidor je slijedio brata i postao redovnik, te opat. Napisao je djelo “Regula monachorum”. Bio je čovjek reda i revnitelj redovničke stege. U Sevilji se postao biskupom, a biskupovao je više od 30 godina. Bio je čovjek visoke izobrazbe te je ostavio nekoliko značajnih djela. Glavno mu je djelo “Etimologiae” koju smatraju prvom enciklopedijom u povijesti. Papa Inocent III. je sv. Izidora Seviljskoga proglasio crkvenim naučiteljem.

05. travanj 2012

Veliki četvrtak

Danas je Veliki ili Sveti četvrtak. To je dan Isusove posljednje večere. Danas Crkva ulazi u sveto trodnevlje, u sjećanje, komunikaciju kroz liturgiju i molitvu Isusovih posljednjih dana i djela. Crkva i zapadni svijet od danas se spremaju na slavljenje i doživljavanje Uskrsa.
Na Veliki četvrtak je Isus sa svojim učenicima proslavio posljednji put židovski blagdan Pashe i to jedan dan prije samog blagdana, te ustanovio svetu misu, po kojoj se kršćani osobito prepoznaju. Danas je on ostavio Crkvi i svijetu znak svoje prisutnosti u kruhu i vinu, predao tako Crkvi i čovječanstvu svoje ljudsko tijelo i svoju krv, kao polog i garanciju pobjede nad patnjom, smrću i krivicom, te nad zlom i katastrofama. Danas je Isus izrekao najhumanije riječi apostolima i svijetu, danas je čudesno molio za nas, danas je obećao svog Duha protiv duha zloće, nehumanosti i razaranja. Danas je bio izdan, uhićen i cijelu noć sudski ispitivan. Danas se mrak čovjekove duše pokazao najgušćim, danas je čovjek nepovratno pao u bezdan zavisti i mržnje na Boga. No, danas je nebo najbliže zemlji, danas je milosrđe jače od krivice, danas je dobrota pobijedila zloću, danas je pakost čovjeka pretvorena u pokajanje, danas je mrak ranjen zrakom nade.
Danas u liturgiji prolazimo dvoranom posljednje večere u Jeruzalemu, gledamo kako Isus ustanovljuje novi i vječni savez između Boga i ljudskog roda, kako taj ugovor s nama potpisuje svojom krvlju. Izlazeći iz dvorane doživljavamo kako je Juda otišao u mrak, predao Učitelja iz Nazareta u smrt za trideset srebrnika, te se sam od očaja objesio. Ulazeći u Getsemani na Maslinskoj gori, prelazeći potok Cedron slušamo Isusove posljednje upute Crkvi i svijetu. A onda doživljavamo kako nam ga vojnici i sluge hrama istrgnuše, da ga odvedu u sramotnu sudnicu i u smrt.
U dvorani posljednje večere Isus je oprao učenicima noge. Prati noge znak je gostoprimstva. Isus dakle želi reći da kroz njegovu smrt, u koju sada odlazi, i kroz skoro uskrsnuće, on otvara svoje nebeske dvorane, u koje nas poziva kao svoje uzvanike. Sveta misa je predokus i nada da smo djeca Božja i baštinici neba. U svetoj misi postajemo jedno s Isusom, on postaje naš brat i učitelj. U tajnovitosti današnjih liturgijskih slavlja, šutnje zvona sve do Uskrsa, nečeg nadonosnog u zraku, spušta se otajstvo čovjekova pada i uzvišenje među nas, da naučimo biti ljudi i dobri jedni drugima.
Crkva nosi u svome naručju iskustvo Boga koji je postao čovjekom, njegove riječi i njegove snage, njegove odredbe i njegov savez s nama. Isus iz Nazareta je djelima, riječima i životom učinio sebe vjerodostojnim, te nas uvjerio da nije samo čovjek ili veliki svetac, da nije mistik i prorok, nego Bog. Izvana trijezan, bez mo-naških i mističkih gesta, a iznutra snažan riječima i snagom, vlašću nad prirodom, Božjim opraštanjem grijeha, silom kojom je izgonio zle duhove, i zaustavljao sve što čovjeka ugrožava. Uskrisivao je mrtve, liječio bolesti, umro za čovjeka, uskrsnuo i tako preokrenuo ljudsku sudbinu.
Sve što je Isus Krist donio svijetu sadržano je u savezu koji je on načinio s Crkvom i sa svijetom. Govoreći: »Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje«, »Ovo je krv koja se prolijeva za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha«, sklopio je s nama novi savez u svojoj krvi. Tako je nekako potpisao sveobuhvatni, vječni ugovor, savez, spomen između Crkve i sebe, između čovječanstva i Boga. Pod tim savezom koji Crkva čuva u slavljenju euharistije ili svete mise, sadržano je sve blago koje je Isus donio na svijet. Tu su njegove riječi, tu je snaga njegovih sakramenata, tu je snaga njegova Duha, tu je njegova prisutnost, tu su prisutne prvine novoga uskrslog svijeta.
Dan uoči svoje smrti Isus je ostvario taj savez i potpisao ga svojom krvlju. Otada Crkva čuva svetu misu kao najdragocjeniji biser. Ona taj savez svaki dan obnavlja i slavi, te tako potvrđuje naš pristanak na Isusov savez s nama. Sve što Crkva ima, nalazi se u euharistiji. Sve što čovjek treba, nalazi se tu. Sveta misa je središte Crkve, ona je izvor iz kojega sve drugo izvire. Ona je istovremeno Kalvarija i uskršnje jutro, jer su sadržaji Isusove muke, smrti i uskrsnuća u njoj prisutni. Sveta misa je riznica u kojoj se nalazi blago za spasenje svakog čovjeka i čitave ljudske povijesti. Iz nje Crkva nastaje, ona je srce Crkve i povijesti.
Da bi naznačila važnost saveza u euharistiji sklopljenog, Crkva slavi Veliki četvrtak. No, ona taj blagdan prenosi na još jedan dan, na Tijelovo. Ona to slavi i svaki dan, ali osobito na to slavlje poziva nedjeljom sve vjernike.
Slaveći euharistiju Crkva posadašnjuje sve što je Isus učinio za čovječanstvo. Ona naviješta Isusovu smrt i uskrsnuće i tako ostvaruje novi svijet koji je time došao. Slaveći euharistiju Crkva se spominje da je sudionica Božjeg svijeta i da je svaki čovjek u mogućnosti biti dionik božanske naravi. Iz Isusove smrti i uskrsnuća izviru svi sakramenti. U euharistiji čovjek može svestrano upoznati Boga. Bog je umro za čovjeka. Isus nam je darovao svoje tijelo, on nam daje da pijemo njegovu krv i postajemo njegovi krvni srodnici. Čovjek je tako velik da je Bog smatrao kako se isplati za njega dati život. Ako je Bog za nas, tko će protiv nas, kliče sveti Pavao.
Katolički svijet ulazi danas u duboku tišinu. Samo u miru može se čuti i dogoditi ono veliko što je donio Isus iz Nazareta. Danas Crkva postaje svjesna da je poslana svakom čovjeku, da je ona božanska i da samo u poslušnosti Ocu, Sinu i Duhu Svetome ima snage za evangelizaciju, obnovu svijeta i preporod društva. Komunicirajući u svetoj pričesti s Isusom iz Nazareta vjernik postaje raznositelj otkupiteljskih i spasiteljskih snaga Isusa Krista te tako stvara korak po korak, komadić po komadić novo nebo i novu zemlju.

Sv. Vinko Ferrer

Sv. Vinko Ferrer (1350.–1419.) rodio se 1350. u Valenciji kao sin gradskog bilježnika. U 17 godini života stupio je u Red propovjednika i postao dominikanac. U svom redu je bio profesor filozofije i teologije, magister novaka te vrsni propovjednik. Živio je povučenim i isposničkim životom, ali je bio veoma aktivan kao svećenik. Kao propovjednik je prošao Španjolskom, Švicarskom, Italijom i Francuskom gdje je umro u Bretanji 1419. godine. Ljudima je pomagao u nevoljama, često i čudesima. Zaštitnik je od padavice i glavobolje.

06. travanj 2012

Veliki petak

Vjera, ljubav i nada čine jedan svijet.
zbog vjere, ljubavi i nade i Krist je razapet.
I bol kad dobiješ, kad ti duša strada,
utjeha neka ti bude ljubav, vjera i nada.


Danas je Veliki petak. Dan kad je poginuo na križu Isus iz Nazareta, Bog i čovjek.
Mrak sramote zahvatio je ovaj dan. Sva zlodjela ljudske povijesti skupila su se u njemu. Ova zemlja nosi zločin nad samim Bogom. Krug zemaljski i ljudska povijest na križu nose uzdignutoga Sina Božjega, kao jezivi znak užasa čovjekovih grijeha, perverznosti, mržnje, nečovječnosti i bijede. Užasavaju nas ratni zločini, ne možemo vjerovati svojim očima kada gledamo masakriranja, silovanja, ubijanja, otimanja, rušenja, sravnjivanja sa zemljom svega što je bilo ljudsko, kulturno i vjersko. Ne možemo vjerovati da je to učinio čovjek. No, otkad ova zemlja u svojoj povijesti nosi Veliki petak, svi zločini su premaleni prema onom koji je čovjek tada učinio. On je ubio svoje vlastito srce, svoju vlastitu životnu silnicu, ubio je samog svog Stvoritelja, Spasitelja, uzdržavatelja, Gospodara neba i zemlje. Možda si još ne možemo pravo predstaviti sav užas ovoga dana, drhtaj čitavog neba i ljudske povijesti i svega što postoji. Možda ćemo to spoznati tek nakon Sudnjeg dana, kad započne vječni život. Isus je uzeo na sebe naše grijehe, naše rane i bolesti, njegove su nas modrice iscijelile. Svi smo mi išli, svaki svojim putem, a Bog je na njega stavio krivicu sviju nas. Bio je poput grožđa koje se gniječi u tijesku, najjadniji čovjek ljudske povijesti, oskvrnjen, izrugan, pogažen, prezren i pribijen na dva balvana – na križ. A bio je jedini čovjek ljudske povijesti koji je bio bez grijeha.
Veliki petak je rječit govor što je ova zemlja, tko je čovjek, što je svijet i kakva je ljudska povijest. Ali, Veliki je petak i silna utjeha. Ako je Bog ušao u tijesak patnje, užasa i masakriranja, ako je bio prognan i raspet, onda sva naša razapinjanja, progonstva, bolesti, smrti, užasavanja, preziri, izrugivanja i ponižavanja imaju smisla i doživjet će pobjedu. S nama je Bog. Kad god ulaziš u neku patnju, bolest, strah, tjeskobu, znaj da su to vrata iza kojih nalaziš Isusa Krista. Tvoja patnja tako postaje susret sa živim Bogom. Zato su patnici blagoslov zemlji, društvu i domovini. Patnja otvara put slave, pobjede, posjedovanja zemlje i života bez kraja. Patnja i prezir čovjekovo su dostojanstvo; progonstvo, muka i gaženje čovjeka nisu više znak neprijateljske pobjede, nisu znak besmisla, poraza, nego naprotiv pobjede, radosti, sigurnosti. Bog je s nama.
Svaka borba za boljeg čovjeka, mučna izgradnja pravednijeg društva, svaki izgubljeni život za dobro drugih od sada je blagoslovljen i pripravljeno mu je kraljevstvo. Patnici su miljenici Božji, oni koji se bore za mir, slobodu i pravdu Božji su najmiliji sinovi.
Veliki petak tako preokreće ljestvicu vrednota. On predstavlja užas svima koji masakriraju, koji počinju ratove i kojima čovjek nije važan, svim karijeristima koji na ovom svijetu hoće slavu, svima koji traže da se o njima govori i piše, svima koji se boje prezira, ogovaranja i klevete. Oni nisu na strani Boga i Bog nije na njihovoj strani. Oni su vječni gubitnici. Veliki petak je potvrda da se isplati živjeti za čovjeka, biti čovjek za druge, stajati uz Boga za čovjeka.
Potrebno je naći trenutak mira, zastati u ovom danu, jer u ovaj dan je zastala ljudska povijest. U ovom danu je uništena naša krivica, izliječene naše bolesti, u ovom je danu izbačen i osuđen knez ovog svijeta, Sotona, neprijatelj čovjeka. U ovom danu su osuđeni svi koji progone ljude, koji ih masakriraju, otimaju im, gaze ih i spaljuju njihova imanja. Ovo je dan poraza za svakog koji je protiv čovjeka. Dan je to velikog razdjeljenja čovječanstva. Ovo je za svakoga od nas dan odluke.
Blaženi oni koji pate, koji tuguju. Blaženi krotki, blaženi mirotvorci, blaženi siromašni duhom, blaženi, jer ovo je njihov dan, ovo je njihov blagdan, njihova pobjeda. Jao nasilnicima, jao onima koji se bogate na tuđi račun, jao onima koji se bore protiv čovjeka, jao onima koji nemaju milosrđa, sućuti i ljubavi, ispružene ruke za drugoga. Ovaj dan je njihov poraz.
Moramo se danas opredijeliti. Učinimo to odmah. Ovaj je dan za to najprikladniji.

Sveti Celestin I., papa

Papa Bonifacije I. umro je 4. rujna 422. Šest dana kasnije naslijedio ga je vrlo energični Celestin I. i vladao jedno desetljeće. Ta je vladavina bila vrlo aktivna. Papa je očitovao aktivnost prvo u borbi protiv raznih krivovjernih nauka, a zatim u graditeljstvu. Obnovio je takozvanu Julijevu baziliku, koja se danas zove S. Maria in Trastevere, a bogata je prekrasnim mozaicima. Iako je Rim prebogat umjetninama, ta bazilika po svojoj ljepoti odskače i u Vječnom gradu. Oštetila ju je Alarikova pljačka Rima godine 410., a papa Celestin ju je obnovio i poljepšao.

I časna starodrevna bazilika Svete Sabine na brežuljku Aventinu, u kojoj svake godine na Pepelnicu u Rimu svečano započinje korizma, često uz papinu prisutnost, sagrađena je za pontifikata Celestina I. Novac je za gradnju osigurao neki bogat svećenik Petar iz Ilirika, dakle iz naših krajeva.

Za vrijeme pontifikata Celestina I. održan je III. opći sabor u Efezu, koji je osudio Nestorijev nauk, a Mariju svečano proglasio Bogorodicom. Saborska odluka u Efezu o Marijinu bogomajčinstvu smatrana je u Rimu kao pobjeda za koju je rimski prvosvećenik bio vrlo zauzet. O tome svjedoči još i danas trijumfalni luk u crkvi Santa Maria Maggiore, na kojem je u prekrasnim mozaicima oslikana Marija kao Majka Božja.

Papa Celestin je stekao zasluge i time što je godine 431. poslao u Irsku opata Paladija da ondje propovijeda Evanđelje.

Iako je Celestin I. preminuo 27. srpnja 432., Rimski martirologij spominje njegov blagdan šestoga travnja. Godine 817. papa Paskal I. prenio je Celestinovo tijelo u baziliku Svete Praksede. Dio njegovih relikvija štuje se također u katedrali u Mantovi te u crkvi Sv. Stjepana u Bologni.

Sveti Celestin je već po svome položaju kao papa u Crkvi morao biti vrlo aktivan. No, Crkva na aktivnost poziva sve svoje sinove. Ona može biti vrlo različita. Svakako da su svi kršćani pozvani da se u prvom redu u svojim župnim zajednicama što više uključe u crkveni život, ali da svoje misli, želje i apostolske molitve prošire na čitav svijet. II. vatikanski sabor u tome smislu uči: “Svim je kršćanima časno breme da porade kako bi božansku poruku spasa spoznali i primili svi ljudi posvuda na zemlji.” Bilo bi nedostojno kršćanskog imena i poziva otimati se tome časnom bremenu. Sveci mu se nikad nisu otimali, već su poda nj podmetnuli svoja leđa i nosili ga iz ljubavi prema Kristu Spasitelju i braći ljudima.

07. travanj 2012

Velika subota

Velika subota dan je šutnje i ozbiljnosti, slika te šutnje je odsutnost euharistije, ozbiljnosti ogoljeni oltar. Vjernici posjećuju Božji grob i suočavaju se svojom stvarnošću i stvarnošću svijeta, snagom zla i grijeha koji imaju razornu snagu i samoga Boga „usmrtiti“.

Stojeći pred grobom i promatrajući Krista u grobu čovjek promatra ponajprije samoga sebe usmrćena grijehom i zlom, vlastitim nevjerama. U kasnim večernjim satima u crkvama počinje vazmeno bdijenje, majka cijele kršćanske liturgije koja završava svečanom euharistijom koja označava Kristovu pobjedu nad smrću. U kojoj se odražava snaga Božje ljubavi koja od mrtvog čini živa, iz suhe mladice daje da nikne novi život. Bdijenje počinje lucenarijem ili službom svijetla.

Blagoslivlje se vatra izvan crkve, na njoj se pali uskrsna svijeća koja iznačava Isusa Krista uskrsloga, naše svijetlo. Unosi se u procesiji u župnu crkvu koja je u mraku. Tek unosom uskrsne svijeće u crkvu pale i vjernici svoje svijeće i pale se sva svijetla, nakon čega slijedi svečani pjevani hvalospjev uskrsnoj svijeći. Drugi dio bdijenja je Služba riječi. Čitanja svetopisamskih tekstova, pjevanje palama, slušamo Božju riječ o stvaranju, kroz psalme hvalimo i slavimo Gospodina i njegova djela.

Slijedimo put Božjeg naroda iz ropstva u slobodu i stvaranje novoga čovjeka čiji je vrhunac Kristovo djelo. Čitanja završavaju svečanom pjesmom Slava Bogu na visini i tada se oglase orgulje, sva zvona na crkvama, pale svijeće. Ovo je svani trenutak novoga čovjeka, novoga svijeta, novoga vremena – pobijeđeni su grijeh i smrt. Kršćani se pozivaju na radosno slavljenje Gospodina.

Ovo je predokus vječnosti. Poslije Službe riječi slijedi krsna služba, blagoslivlje se voda, krste se katekumeni. Vazmeno bdijenje završava euharistijom.

Sveti Ivan Krstitelj de la Salle, prezbiter

U obnovljenom misalu i časoslovu uveden je novi obrazac za spomendane onih svetaca koji su se bavili odgojem. I time Crkva želi odati priznanje onima koji su obavljali jedan od najvažnijih ali ujedno i najtežih poslova. To je odgojiteljski posao koji je prava umjetnost, a i milost, i koji traži razvoj svih duševnih moći. Jedan od svetaca koji je sav život i sve energije posvetio poučavanju i odgoju djece i mladeži jest i sv. Ivan de la Salle, osnivač reda Školske braće. Iako ga mnogi pedagoški priručnici i ne spominju ili samo usput s nekoliko šturih riječi, on je ipak bio velik odgojitelj, a time i velik dobrotvor čovječanstva.

Rodio se 30. travnja 1651. u Reimsu, u Francuskoj, a umro 7. travnja 1719. u St. Yonu kod Rouena. Svoj životni vijek proveo je, dakle, za vrijeme francuskoga kralja Luja XIV., “kralja sunca”. Francuska je tada bila najjača europska velesila, ali davala je i ton životu duha i kulture. Ipak se već tada stvarao u Francuskoj proletarijat građanskoga staleža, koji je jadno životario, dok su plemići plivali u obilju. Djeci toga proletarijata posvetio se plemićki sin Ivan de la Salle, da ih odgoji za bolji i čistiji život, da im pruži osnove znanja i da ih uvede u visine vjere. U tome plemenitom i na****om poslu mnogo je pretrpio, ali je ipak ustrajao u njemu punih 40 godina. Ljudska zloća, nerazumijevanje i nezahvalnost nisu ga mogli slomiti. Hrabro i strpljivo je, ne trepnuvši ni okom, podnosio sva poniženja koja su nemilo padala na njegovu časnu velezaslužnu osobu. Izgradio se u snažnu ličnost koja se znala mirno i superiorno izdignuti iznad ljudskih hvala ili kuđenja. Nije dopustio da to utječe na nj. Sav se i potpuno predao Bogu promatrajući samoga sebe kao jedno ništa, kome među braćom pripada posljednje mjesto.

Promatrajući svece vidimo da su svi od reda bili izgrađene ličnosti. Nisu se takvima rodili, već su takvi postali neprestanom izgradnjom. Uz Božju milost, s kojom su vjerno surađivali, izgradili su sebe i postali sposobni da izgrađuju i druge riječju i primjerom.

Svojim duhovnim sinovima, koji i danas nastavljaju njegovo odgojiteljsko djelo, sv. Ivan je pisao ovo: “Promislite u duhu što kaže apostol Pavao, to jest da je Bog postavio u Crkvi apostole, proroke i učitelje, i uvjerit ćete se da je i vas postavio u vašoj službi. Isti apostol pruža za to svjedočanstvo kad veli da su različite službe i raznolika djelovanja, a da se u pojedinim od tih darova očituje isti Duh Sveti na zajedničku korist, to jest korist Crkve.

Radi toga ne biste smjeli sumnjati da je ta milost koja vam je dana veliki Božji dar koji vas je pozvao u tu svetu službu, a to je poučavanje dječaka navještajući im Evanđelje i oblikujući ih u duhu vjere.

To naime veli sveti Pavao opominjući da se smatraju Kristovim službenicima svi koji navješćuju Evanđelje, koji ispisuju pismo što ga Krist kazuje u pero ne crnilom već Duhom živoga Boga; ne na kamenim pločama već na tjelesnim pločama srca, a to su srca dječaka. Isus Krist je umro za sve da ne žive za se koji žive, već da žive za onoga koji je za njih umro i uskrsnuo. Stoga nek vaši učenici, ganuti vašim marom i pomnjom, dožive kao da Bog preko vas potiče, jer vi u ime Kristovo djelujete…”

08. travanj 2012

USKRS

“Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!” (Lk 24, 5 – 6)
Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan. Na Uskrs slavimo središnji događaj kršćanstva _ Kristovo uskrsnuće. Zato biti kršćanin znači ponajprije vjerovati da je Bog Isusa, onog istog kojeg su ljudi raspeli, uskrisio i učinio Gospodarem svega stvorenoga. Kristovo uskrsnuće je bilo pripravljeno kroz cijeli Stari zavjet, a kad je jednom ostvareno, sva kršćanska pokoljenja riječju i životom svjedoče za tu temeljnu istinu povijesti _ Krist je uskrsnuo, s njime i mi neprestano uskrsavamo. Prvo svjedočanstvo za uskrsloga Krista dali su njegovi učenici. Prema Djelima apostolskim, kršćanska se zajednica zasniva, razvija i širi na toj činjenici i na vjernosti uskrslome Kristu. Činjenica Kristova uskrsnuća prenosi se tako svim budućim kršćanskim naraštajima, sve do danas. Kristovo uskrsnuće početak je novoga svijeta i zalog je našeg uskrsnuća koje se već sada ostvaruje dok se s mukom i naporom opiremo zlu i grijehu, a koje će se u punini očitovati kad se Krist jasno objavi svijetu na kraju vremena. Današnji blagdan poziva nas na uskrsnu radost i poručuje nam da zbilju uskrslog Krista širimo oko sebe pobjeđujući smrt i unoseći u svijet pouzdanje, vjeru i nadu.

“Uzdignimo se k njemu koji je prah naše niskoće uzeo u tijelo svoje slave, i ugledajmo se u svemu u njegovu poniznost i strpljivost, da mu se možemo pridružiti u njegovu uskrsnuću” (sv. Leon Veliki).

Posljednica

Svetoj Žrtvi uskrsnici
dajte slavu krštenici!
Janje ovce oslobodi,
Krist nas grešne preporodi.
Sa životom smrt se sasta
i čudesna borba nasta:
Vođa živih pade tada
i živ živcat opet vlada.
Marijo, o reci što je?
Što ti oko vidjelo je?
“Grob ja vidjeh Krista Boga,
svijetlu slavu uskrsloga,
Anđele i platno bijelo
u kom bješe sveto tijelo.
Ufanje mi uskrslo je,
Krist, moj Gospod i sve moje;
Pred vama će tamo gdje je
cvjetna strana Galileje.”
Znamo da si doistine
uskrsnuo, Božji Sine;
Pobjedniče, Kralju divan,
budi nama milostivan!
Amen, aleluja!


Sveta Julijana Billiart

Marie-Rose-Julie rodila se 12. srpnja 1751. u Cuvillyju, u biskupiji Beauvais u Francuskoj. Otac joj se zvao Franjo, a majka Antonija. Bili su mali, skromni seljaci, ljudi rada i dobra srca. Julijana je imala sreću da je, unatoč tome što je bila žensko dijete, mogla završiti osnovnu školu i steći bar neku naobrazbu. Kako je bila vrlo pobožna, dopustili su joj mimo tadašnjega običaja da već u 9. godini primi prvu pričest. Kad joj je bilo 16 godina, njezina je obitelj upala u veliku materijalnu bijedu pa je Julijana, da se nekako prehrani, morala obavljati i najteže poslove. Pri tom je osjetila svu težinu siromaštva i tvrdoću ljudskoga života.

No, glavne su je kušnje čekale i kao u zasjedi vrebale. Kad su joj bile 22 godine, kao posljedica jednog velikog pretrpljenog straha, zahvatila ju je uzetost obiju nogu. Bilo je to na živčanoj bazi, no ona se više nije mogla kretati. “Na muci se poznaju junaci” – kaže naša poslovica. U svojim patnjama i Julijana je pokazala ono pravo junaštvo duha što se očitovalo u izvanrednoj duševnoj jakosti i strpljivosti. Njezina je moralna veličina čudom ispunjavala i same njezine ispovjednike, kao i svu njezinu okolinu, ljude koji su je susretali i s njome razgovarali. Tada svakidašnja pričest nije bila u praksi. Njoj su je ipak dopustili, što je za nju bila ne samo velika utjeha, već i nepresušivo vrelo duhovne snage. Unatoč svojoj uzetosti, Julijana nije bila besposlena. Ne samo da se bavila ručnim radom, već je oko svoje postelje okupljala djecu i poučavala ih u kršćanskom nauku.

Kad je godine 1789. buknula Francuska revolucija, koja se prema vjeri i Crkvi sve više pokazivala neprijateljski, Julijana je smatrala da će biti pametnije ukloniti se iz svog rodnog Cuvillyja jer je u njemu kao kršćanska aktivistkinja bila i odviše dobro poznata. Bilo je to čudo da je jedna uzeta žena bila tako poznata i tako aktivna. Kod svetaca ne vrijede naša obična ljudska mjerila. Julijana se sklonila u grad Amiens, ali je i ondje prema prilikama i mogućnostima apostolski djelovala. Štoviše, ondje je njezina strpljivost i pobožnost još više duhovno zračila. Zahvaljujući svojoj uzetosti činila se po revolucionarni režim manje opasna pa se sve više počela zanimati za svećenike koji nisu položili prisegu na revolucionarni ustav i zbog toga bili proganjani. Julijana im je pribavljala pomoć i sklonište. Njoj se brzo pridružiše i neke prijateljice koje otkriše njezinu duhovnu veličinu te su skupa s njome živjele i djelovale. Najpoznatija je od njih bila udovica Françoise Blin de Bourdon. Ona će postati Julijanina glavna suradnica.

U radu oko katehizacije djece poče se sve više javljati misao o osnutku nove redovničke družbe koja bi se posvetila vjerskoj pouci siromašne i zapuštene djece. Prvi je pokušaj toga plana propao jer su preduvjeti bili premalo povoljni. Valjalo je još čekati, razmišljati, moliti i raditi.

Godine 1801. došao je u Amiens nekadašnji isusovac o. Varin, koji je godine 1773. doživio ukinuće svoga reda, ali je njegovu duhu ostao uvijek vjeran. Julijana se s njim upoznala i stavila se pod njegovo duhovno vodstvo. Otac Varin je brzo upoznao da ima posla s dušom koja je od Gospodina obasuta mnogim milostima. 1. lipnja 1804., baš na blagdan Srca Isusova Julijana je od svoje uzetosti čudesno ozdravila. Postavši pokretljiva postala je i prikladnijom za utemeljiteljicu nove redovničke družbe. Već 15. listopada iste godine Julijana Billiart, madame Blin de Bourdon i još druge dvije žene položiše prve zavjete i tako udariše temelj svojoj družbi. Svrha joj bijaše besplatno poučavanje, odgoj i briga za siromašnu djecu. Pravila im je sastavio otac Varin. Ona se temelje na duhovnosti sv. Ignacija Loyolskog, uz jako naglašeno štovanje Srca Isusova i Marijina. Ipak su vrlo mudro prilagođena potrebama apostolata i izravnoga rada među narodom. Julijana je bila izabrana za prvu vrhovnu glavaricu, a pod njezinim mudrim vodstvom družba procvate i otvori mnoge ustanove.

Ipak ih je čekala još jedna velika kriza. Jedan je svećenik iz Amiensa htio promijeniti pravila družbe, što je majka Billiart najodlučnije odbila. Na svećenikovu stranu stao je i biskup iz Amiensa pa je situacija postala nemoguća. Stoga utemeljiteljica i najveći broj sestara 15. siječnja 1809. ostaviše Amiens i pođoše u Namur. Ondje se Institut sestara Naše Gospe od Namura smirio, udario temelje i nastavio blagotvornim radom. Majka Billiart radila je sve do posljednjeg daha života. Naročita su joj briga bile buduće sestre učiteljice pa je nastojala da ih što više i što bolje odgoji.

Julijana Billiart bila je i velika promicateljica štovanja Srca Isusova, obdarena mnogim milostima, duhovnim zanosima i čudesima. Umrla je u Namuru 8. travnja 1816. Papa Pio X. proglasio ju je g. 1906. blaženom, a Pavao VI. u lipnju, mjesecu Srca Isusova, godine 1969. svetom. Majka Billiart je preminula s riječima Gospina “Magnificata” na usnama. I nju, kao i Gospu, naraštaji njezinih duhovnih kćeri i svih njihovih gojenica nazivaju blaženom, jer je i ona postala velikom dobrotvorkom čovječanstva.

09. travanj 2012

Sveti Demetrije, đakon i mučenik

U svijetu znanosti sveti Demetrije je još uvijek prilično s****a ličnost jer ga većina pisanih spomenika slavi kao solunskoga mučenika, dok je štovanje iskazivano svetom mučeniku u Srijemu ipak starijega datuma, a to govori u prilog srijemskoj, odnosno mitrovačkoj tradiciji, tj. da je bio mučen u starom Sirmiumu. Jedan dio njegovih relikvija prenesen je iz Sirmija u Solun, ondje položen u baziliku, njemu u čast sagrađenu, gdje se razvio izvanredan mučenikov kult, koji je zasjenio Sirmij, pogotovo kad je taj grad bio razoren. I tako je sveti Demetrije jednostavno i nazvan solunski mučenik, što ipak ne izgleda da odgovara povijesnoj istini. Na temeljima staroga Sirmija nastao je grad Mitrovica, koja se naziva “civitas sancti Demetrii” – grad svetog Demetrija. Sveti Demetrije se u đakovačkoj biskupiji 26. listopada slavi još i danas vrlo svečano kao glavni zaštitnik srijemske biskupije.

Toga dana i grad Solun slavi vrlo svečano svetog Demetrija kao svoga zaštitnika. U XVI. stoljeću za svečev se blagdan Solun spremao čitavom jednom korizmom, tj. pripravom od 40 dana. Svetkovanje samoga blagdana slavilo se tri dana, dok je završna svečanost bila tek 3. studenoga. Uz crkveno svetkovanje bio je u Solunu i veliki sajam na koji su dolazili ljudi sa svih strana Balkana. Štovanje sv. Demetrija silno je razvijeno ne samo u Solunu, već u istočnim grčkim i slavenskim crkvama uopće. Njemu u čast sačuvano je 20 svečanih govora koje su izrekli visoki crkveni dostojanstvenici i veliki govornici. Jedan martirologij spominje sv. Demetrija 8. listopada, a toga dana slavi ga zagrebačka nadbiskupija.

Sveti Demetrije kao đakon naviještao je Evanđelje po Srijemu, a svoje naviještanje zapečatio krvlju. Na današnji dan uz svetog Demetrija neki martirologiji navode i sedam srijemskih djevica i mučenica. One su živjele u molitvi i pokori kao neke vrste redovnice, a poginule su vjerojatno godine 304. za cara Dioklecijana. Sirmij na sjeveru i Salona na jugu naše domovine bili su u stara vremena glavna kršćanska središta u našim krajevima. U njima je cvao kršćanski život, a svjedoci su mu brojni mučenici. Sveti Demetrije je u Srijemu najpoznatiji. Dobro je da čuvamo na njega i druge mučenike iz naših krajeva trajnu uspomenu.

10.travanj 2012

Sv. Mihael de Sanctis

Sv. Mihael de Sanctis (1591.-1625.) rođen je 1591. godine nedaleko Barcelone, dakle u Kataloniji. Vrlo je mlad stupio u Red Presvetog Trojstva. Oduševljeno je zaživio svoj redovnički poziv, a Gospodin ga je obdario mnogim mističnim darovima. Završio je studij u Baezi i Salamanki te je bio zaređen za svećenika. Revno se predao apostolatu pa su ga mnogi salijetali tražeći savjete i zagovor u životnim nevoljama. S njime se savjetovao i kralj Filip III. u mnogim duhovnim pitanjima. Umro je u dobi od samo 33 godine. Iza sebe je ostavio raspravu “O miru duše” koja je mnogima bila nadahnuće za ozbiljniji duhovni život.

11.travanj 2012

Sv. Stanislav biskup

Sv. Stanislav (1030.-1097.) rođen je 1030. godine, dakle u doba kada su Poljaci tek primili kršćanstvo. Pohađa biskupsku školu u Gueznu, a nastavlja školu u Liegeu i Parizu. Nakon što je zaređen za svećenika predao se ne samo evangelizaciji nego i preporodnoj djelatnosti poljskog naroda. 1071. godine naslijedio je biskupa Lamberta na kanonskoj biskupskoj stolici. Odlučno je promicao ćudoredni život te je i kralja Boleslava II. ekskomunicirao zbog sablažnjiva brakolomstva, te ga je ovaj dao ubiti za vrijeme mise 1090. godine. Kralj je izgubio prijestolje i bježi u Ugarsku gdje se obratio i završio u benediktinskome samostanu. Sveti Stanislav je sahranjen u katedrali u Krakowu. Zaštitnik je Poljske zajedno sa sv. Kazimirom.

12.travanj 2012

Sv. Julije I. papa

Rođen je u 3. stoljeću u Rimu. Nakon smrti pape sv. Marka izabran je Julije 6. veljače 337. g. Bio je dobre naravi. Dva mjeseca poslije umro je car Konstantin koji je Milanskim ediktom dao Crkvi slobodu, ali se puno i uplitao u crkvene poslove. Njega su naslijedila trojica njegovih sinova. Konstancije i Konstant su postali carevi Istoka i Zapada, a Konstantin II. je pogubljen. U to vrijeme je Papa razvijao pastoralni rad. Sv. Atanazije mogao se vratiti iz izgnanstva 337. g. Dok je biskup Atanazije bio zatočenik, krivovjerci arijanske sljedbe izabrali su drugoga biskupa. Na jednoj sinodi u Rimu 340/341. g. papa Julije se opredijelio za legitimnog aleksandijskoga biskupa sv. Anastazija. Svoju odluku je priopćio biskupima na Istoku. On je zahtijevao od Konstantinovih sinova sazivanje sabora. Papa je htio usuglašavanje biskupa Istoka i Zapada o pitanju papinstva. Sabor je sazvan u Sardici (Sofija u Bugarskoj), na granici dvaju carstava. Iako je Papa bio dobronamjeran, istočni biskupi su napustili sabor jer su bili malobrojniji. Stoga je održan samo sabor Zapada. Papa je zabranio biskupima preuzimati druge biskupije. Nisu smjeli, kao prije, često odlaziti na carski dvor. Iz svoje biskupije smjeli su izbivati najviše tri tjedna. Biskupi Zapada su uputili Papi pismo potpore. Ipak, taj sabor je podijelio Crkvu na Istočnu i Zapadnu. Papu Julija nazivaju utemeljiteljem Arhiva Svete Stolice jer je naredio čuvanje službenih spisa. Odredio je slavljenje Božića 25. prosinca i na Istoku. Papi Juliju pripisuje se izgradnja crkve Svete Marije na Trastevereu i bazilike sv. Julija (danas Svetih Apostola). On je ispravno reagirao na neke događaje, a započeo je rješavati mnoge zamršene slučajeve koje je naslijedio od svojih prethodnika. Umro je travnja 352. g., samo dvije godine poslije uvršten je u rimski kalendar.

13.travanj 2012

Sv. Ida Bulonjska

Sv. Ida Bulonjska (1040.–1113.) rođena je 1040. godine. Udala se sa 17 godina za grofa Eustahija Bulonjskoga. Njihovi su sinovi Gotfrid Bulonjski i Balduin, poznati vođe u I. križarskom ratu, 1100. godine proglasili su Jeruzalem kraljevinom.Nakon smrti svoga muža podijelila je svoja dobra Crkvi i samostanima. Umrla je 1113. godine i pokopana je u benediktinskom samostanu St. Vaast u Arrasu u sjevernoj Francuskoj.

14.travanj 2012

Sv. Benedikt Josip Labre

Sv. Benedikt Josip Labre rodio se 1748. godine u francuskom mjestu Amettes, kao prvo od petnaestero djece skromnih roditelja. Nije bio naročito darovit, ali ga je njegov ujak župnik ipak uzeo k sebi te ga podučavao u latinskom, nadajući se da bi i mali Benedikt mogao u svećenike. Dječak je doista, kad mu je bilo šesnaest, zaželio stupiti u trapistički samostan, no obitelj ga je od toga odvratila. Koju godinu poslije, na savjet drugoga ujaka svećenika, želi stupiti u kartuzijance. Tamo ga ne htjedoše primiti.
Nakon kraće duhovne krize i nesigurnosti, mladi Benedikt Labre u****o nastavlja tražiti “svoj red”. Jedne hladne zime pješice je prevalio punih 280 km, samo da bi se dokopao trapističke opatije Montaigne u Normandiji. Tamo nastupa novo razočaranje jer mu zatvaraju vrata pred nosom. Zato odlazi kartuzijancima u Neuville, gdje mu daju priliku, ali on sam ne može izdržati 6 tjedana kušnje pa odlazi… Ni tu nije kraj njegovim pokušajima! Na redu je cistercitska opatija Sept-Fons u kojoj 1769. započinje novicijat. Međutim, tu budućeg sveca odbacuju, procjenjujući da je “duhom premiran”, “premalo svet”…
Ne znajući više kamo bi se okrenuo, Benedikt Labre kreće na najduže putovanje. Pravac Rim! Tamo će valjda biti reda i za njega? U tome danonoćnom lutanju otkriva što mu Bog poručuje i na kakvu ga samoću poziva. Nije to samostanska samoća, nego ona još veća samoća odbačenih prosjaka i lutalica. Opremljen samo Novim zavjetom, časoslovom, križem i krunicom, Benedikt Labre počinje svoj prosjačko-lutalački apostolat. Prašnjav, prljav, ranjav, ali u uzvišenoj kontemplaciji, obilazi velika prošteništa i svetišta. Hranio se samo isprošenom koricom kruha, a kad bi dobio što više, smatrao bi da to ne zaslužuje i davao drugim odrpancima koje je sretao. Spavao je na otvorenom, a zadnje godine života proveo je u Rimu. Umro je sa samo 35 godina, a mnogi su odmah rekli: “Umro je svetac!”, te su ga pokopali u crkvi Madonna dei Monti.
I tako, sv. Benedikt Josip Labre gotovo cijeli život propješačio je tražeći neki red u kojem bi služio Bogu, a Boga je, naprotiv, zvao, tražio i prihvatio u svemu njegovu “neredu”… Ne mogu se svi, ne može se sve ljude “dovesti u red”. Ne postoje propisani i univerzalni obrasci za sve živote, iako ljudi – spremni olako osuđivati druge – često to tako zamišljaju. Srećom, Bog jedini znade koliko je tko u svom “redu ili neredu”.

15. travanj 2012

Bl. Damjan de Veuster

Bl. Damjan de Veuster (1840.-1889.) apostol je gubavaca. Krsno ime mu je Josip, rođen je u malom seocetu belgijske flandrije u obitelji koja je dala četiri redovnička zvanja: dva brata i dvije sestre. Josip je stupio u Družbu Presvetoga Srca Isusova i dobio ime Damjan. Odlučio se za misije na otočja u Tihome oceanu. Jedno je vrijeme djelovao na Havajima, a potom se javio za Molokaj, otok gubavaca. Kad je onamo stigao imao je 33 godina, pun snage. Sav se dao gubavcima a onda je i sam obolio. Unatoč neizlječivoj bolesti nije prestao apostolski djelovati. O njemu se pročulo da je apostol gubavaca, pa su uskoro stigli misionari i misionarke na Molokaj. Umro je 15. travnja 1889. godine. Proglašen je blaženim 1994. godine.

16.travanj 2012

Sv.Bernardica Soubirous

Bernadette Soubirous, rođena je 7 .1.1844.g., u malom francuskom gradu Lurdu. Njezina obitelj bijaše siromašna,tako da je veći dio svog djetinjstva bila prisiljena živjeti u jednoj podrumskoj sobi. Ta tamna, vlažna i smrdljiva soba kod Bernardice u ranoj dobi razvija astmu. Njezina teta Bernarde i njezina bivši maćeha, Maria Lagues, da bi kao dijete mogla živjeti s njima inzistiraše od Bernardice, umjesto da pohađa školu, da treba da se brine o njihovoj djeci.

Iako je njezina nepismenost sprječavala je za učenje vjeronauka, tako morala je odložiti svoju prvu pričest za neka druga vremena. Ali pored svega toga Bernardica imaše uvijek pored sebe krunicu.

Važno je napomenuti da u siječnju 1862, biskup Tarbes najavio je cijeloj Crkvi vjerovanja da je se Marija Bezgrešna Majka Božja ukazivala Bernadette Soubirous. Što potvrđuju mnoga izlječenja bolesnih u Lurdu za koje nema prirodnog objašnjenja.Rekavši kratko:”Prst Božji je ovdje.’

Bernardica, kako je bila jako siromašna, ipak nakon svih tih događanja “njezina obitelj, uz pomoć rodbine i prijatelja, preseljava se i dobiše više prikladniji smještaj. U jednom razgovoru sa biskupom , on joj predlaže da se uda ,što ona odgovora: ‘Što, nikako! “Kad joj je zatim predložio ulazak u samostan,izjavila da bi to više željela, al kako je bila često bolesna i pogotovo siromašna (bez uobičajnog tad miraza) ona dodaje “Ne znam ništa i sama sam ništa.” Međutim, na dan 7. srpnja1866.g. ona ipak ulazi u samostan Saint-Gildard na Neversu. Bilo ih je dvadeset i dvije sestre. Od cijele zajednice bila je pod stalnim velikim pritiskom tako da se slučajno nebi uzoholila.

Dana 29. srpnja, dobiva ime Sestra Marie-Bernard. Uskoro ona se jako razbolje pa je odvedena u bolnicu. Na kraju listopada bila je toliko slaba, gotovo blizu smrti. Toliko je bolesna bila da joj je biskup podijelio posljednju pomast. Ali ona se već oporavlja sljedeći dan. Ali na žalost mnogi su je ogovarali i optuživali da nije bila bolesna, govoreći da samo želi privući na sebe što veću pažnju.
No, u 1872.g. Bernardicino zdravlje se ponovo pogoršava.Završava na postelji u travnju 1875. Od velikog uvjerenja bijaše joj bliskoj prisnosti s Isusom,tad izgovara. ‘On mi je dovoljan’.

Bernardica oboljeva od tuberkuloze kostiju desnog koljena. Najviše bolno stanje joj je bilo kad bi radila uspravno. Ime ‘Bernadette’ znači ‘hrabra kao medvjeda’.

Na kraju je došla i srijeda, 16 travnja 1879.g.
Bernardica traži da se podigne iz kreveta. Nakon ispovijedi ona recitira molitve za umiruće. Napila se vode, napravila znak križa, naklonila glavu i umire. To je bio u 15:00 sati. Imala je tada samo 35 godina.

Sestra Bernard Dalias napisala je: ‘Čim je bila mrtva, Bernardicino lice postalo je mlado i smireno. “Oko 11 sati sljedećeg dana njezino tijelo je dovezeno do kapelice. Činilo se kao da spava. Vijest o njezinoj smrti izaziva pravu senzaciju u Neversu i dalje Govorili su : ‘Otišla je da vidi opet u nebu Blaženu Djevicu!’

Glavna vrata kapele su ostavljena otvorena cijela dva dana, tako da svatko može otići i moliti pred njom. Pošto su bile velike gužve pogreb je morao biti odgođen za još jedan dan.

Bernardica nije pokopana u gradsko groblje. Njezina majka Superior inzistirali na njezinom održavanju u okviru samostanskih zidova u trezoru izgrađenom u osami oratorija.
Trideset godina nakon njezine smrti njezino je tijelo bijaše ekshumirano. Nije bilo ni traga od raspadanja, iako joj raspelo i njezina krunica su korodirali od hrđe. Deset godina kasnije tijelo je ponovno ekshumirano i još jednom pokazalo znakove ne raspadanja. Nakon toga, Bernardicini posmrtni ostaci bili su smješteni u kovčeg od pozlaćene bronce i kristala u kapeli gdje još dan-danas može se vidjeti u samostanu Saint-Gildard u Neversu.

U kolovozu, 1913, Papa Pio X. dodijelio naslov časne. Deset godina kasnije Pio XI objavio dekret o herojskoj prirodnoj vrlini Časne sestre Marie-Bernard Soubirous. Te je tada izjavio: “Ovaj život može se sažeti u tri rečenice: Bernardica bijaše vjerna svom poslanju, bijaše ponizna u slavi, hrabra pri osudi.”
Kongregacija za ispitivanje autentičnosti deset čuda potvrdiše pozitivno te je proglasiše blaženom sestrom .
Dana 8. prosinac 1933, Bernardicu konačno je kanonizirao papa Pio XI s riječima: ‘Mi definiramo i proglašujemo Blaženu Marie-Bernard Soubirous Svetom.
“Njezina godišnja svetkovina je 16. travnja.

17.travanj 2012

Sv. Anicet papa

Sv. Anicet vršio je službu rimskoga biskupa od 154./155.-166. godine. Potječe iz sirijskoga grada Emese. Danas se grad zove Homs. U vrijeme njegova pontifikata u Rim je došao biskup Smirne sv. Polikarp da razmotre datum slavljenja Uskrsa. Anicet se držao stava svoga prethodnika pape Pija I. da se Uskrs slavi prve nedjelje nakon uštapa, dok je Crkva Istoka bila drukčijeg stava. U njegovo vrijeme vlada rimskim carstvom Marko Aurelije, nazvan car filozof, za čije vladavine je vladao tolerantniji odnos prema kršćanima, premda je bilo i tada mučenja kršćana, npr. sv. Justina (165. godine). Papa Anicet umro je prirodnom smrću.

18.travanj 2012

Sv. Apolonije

Sv. Apolonije živio je u drugome stoljeću. Bio je ugledni Rimljanin koji je branio kršćansku vjeru pred Senatom i zato je bio osuđen. Mučeništvo je podnio za vrijeme cara Komoda (180.-192.) u Rimu. O njemu nije sačuvano više podataka, pa je šteta da nije zapisano kako je branio kršćanstvo u toj uglednoj rimskoj ustanovi.

19.travanj 2012

Sv. Leon IX. papa

Sv. Leon IX. (1049.-1054.) rođen je 1002. godine u grofoviji Egishein i Dagslurf u Elzasu, krsno ime Bruno. Školovao se u Toulu (Loren). Bio je dobroćudan pa su ga zvali ‘dobri Bruno’. Kao mladog svećenika na carski dvor ga je uzeo car Konrad II. Izabran je za biskupa Toula u kojoj je neumorno radio na obnovi crkve, osobit života svećenika. Umro je 1048. godine papa Damaz II., a car Henrik je biskupa Brunu odredio za papu. Prihvatio je papinstvo kada su ga izabrali narod i kler Rima. Uzeo je ime Leon IX. Kao papa je nastojao uspostaviti crkvenu stegu pa je one koji su simonijom stekli visoke crkvene službe uklanjao. Normani su upali u Papinsku državu i zarobili su papu ali ga i pustili. Za njegovog pontifikata se 1054. godine dogodio veliki crkveni raskol. Papa je već umro kada je kardinal Humbert izopćio patrijarha Mihajla Celurarija.

20.travanj 2012

Sveta Agneza od Montepulciana  († 1317)

Ova se svetica rodila u plemićkoj obitelji u Gracciano Vecchio u Italiji u drugoj polovini XII. stoljeća. Točan datum njezina rođenja nepoznat nam je jer se životopisci o njemu razilaze. Već s 9 godina života Agneza je stupila među dominikanke u samostanu Sacco. Pokazivala je izvanredne, upravo neshvatljive znakove svetosti, pa su je već s 15 godina sestre izabrale za poglavaricu. Glas se o njoj posvuda vrlo brzo raširio. Stoga jednoga dana dođe izaslanstvo iz njezinoga zavičaja, iz grada Montepulciana, moleći je da se vrati u svoj rodni kraj i ondje osnuje samostan. Svetica je u tome prepoznala Božji glas te pošla u Montepulciano. Ondje je započela s gradnjom crkve i samostana Santa Maria Novella. I tu je izabrana za poglavaricu novonastale redovničke zajednice te je u toj službi ostala sve do svoje smrti 20. travnja 1317.
Agneza je bila obasuta mnogim izvanrednim darovima, ali je uza sve to uvijek ostala ponizna i jednostavna, bez uznositosti, što je uvijek znak da je Bog na djelu. Gdje je oholost, ondje Boga nema. Zato su svi sveci toliko nastojali oko poniznosti, a i naučavali su je i primjerom i riječju.
Sv. Ivan Zlatousti izričito uči: “Ako netko skromno postupa i ponizan je, to diže grješnost. To nam svjedoči i carinik koji se nije mogao pohvaliti dobrim djelima, ali se mjesto njih duboko ponizio i teškoga se tereta grijeha oslobodio.”
Sv. Katarina Sijenska, ta velika mističarka, pošla je godine 1377. u Montepulciano da počasti relikvije sv. Agneze. Ona ju je nazivala: “naša majka, slavna Agneza” te sve pozivala da je nasljeduju jer ona je “pružila nauk i primjer prave poniznosti koja je kod nje bila glavna vrlina”.
Agnezu iz Montepulciana proglasio je svetom 10. prosinca 1726. papa Benedikt XIII. U talijanskoj umjetnosti Agnezu često prikazuju s drugim dvjema kasnijim svetim dominikankama: Katarinom Sijenskom i Ružom Limskom.

21. travanj 2012

Sv. Konrad Parzhamski

Sv. Konrad Parzhamski (1818.-1894.) rođen je u bavarskom selu Parzham 1818. godine u obitelji Birndorfer kao 11. dijete kojem dadoše ime Ivan. Kao mladić se bavio poljodjelskim poslovima, a onda je u 31. godini života stupio u kapucinski red dobivši ime Konrad. U glasovitom bavarskom svetištu Majke Božje u Altötingu vrši 42 godine službu samostanskoga vrtlara. Bio je uslužan kako svojoj redovničkoj braći tako i hodočasnicima. Odlikovao se dubokom molitvom i pobožnošću prema euharistiji i BDM. Umro je u 76. godini života. Jedna njegova misao glasi: “Ništa mi nije zaprekom, uvijek sam sjedinjen s Bogom kojeg nadasve ljubim.”.

22. travanj 2012

Sv. Leonida

Sv. Leonida živio je u Aleksandriji, bijaše otac sedmero djece od kojih je bio najstariji glasoviti Origen (185.-252./6.). Zbog pripadnosti kršćanskoj vjeri podnio je mučeništvo za vlade cara Septima Severa (193.-211.). Crkveni povjesničar Euzebije Cezarejski (265.-339.) ostavio je nekoliko podataka iz života sv. Leonide. Posebno ističe kako je nastojao svoju djecu kršćanski odgojiti. Posebno ih je poučavao Svetome pismu. Donosi pismo najstarijeg sina Origena ocu, tada je bio sedamnaestogodišnjak, u kojem ga hrabri u mučeništvu. Dirljiva je gesta: Leonida je ljubio grudi sina Origena jer u njima prebiva Presveto Trojstvo.

23. travanj 2012

Sveti Juraj, mučenik

“Život je sv. Jurja ovijen mnogim legendama pa je i stručnjacima teško doći do pouzdanih povijesnih podataka o njemu. On je prema legendama već od svog začeća bio predodređen za velike stvari. Zato je i njegovo rođenje ispunilo velikim veseljem oca mu Geroncija, Perzijanca, i majku Polikroniju, Kapadočanku. Pobožni su ga roditelji odgajali u vjerskom duhu, i to s uspjehom, sve dok nije odrastao i stupio u vojničku službu. Za vrijeme Dioklecijana poginuo je mučeničkom smrću. Njegovo je štovanje u povijesti svetaca pravi fenomen, kojemu jedva ima ravna. Neka o tome posvjedoče sljedeći zajamčeni podaci!

U Siriji nalazimo već u IV. stoljeću crkve posvećene sv. Jurju. U Egiptu ima njemu u čast 40 crkava i 3 samostana, a na otoku Cipru nalazilo se čak 60 Jurjevih svetišta. U Carigradu mu je podigao crkvu nitko manji nego sam car Konstantin Veliki.

U grčkoj Crkvi sveti Juraj se slavi uz sv. Demetrija, Prokopija i Teodora kao veliki mučenik. S Istoka se njegovo štovanje vrlo brzo proširilo i na Zapad, u Rim, u Italiju, na Siciliju, u Francusku, u Mainz, a onda i u Englesku i Škotsku, gdje se naročito poštuje. Kao svoga zaštitnika slavili su ga srednjovjekovni vitezovi i križari. Seljaci su ga počeli zazivati kao zaštitnika najprije svojih konja, a zatim i ostalih domaćih životinja. Još prije II. svjetskog rata hodočastili su s konjima na svečev blagdan slavonsko-podravski seljaci u Sveti \urađ kod Donjeg Miholjca.

Svetog Jurja slave i mnogi svečani govori te romansirani životopisi, počevši od najstarijih vremena. Njega su svojim spisima proslavili sv. Grgur Turonski († 594), Venancije Fortunat († 600), pjesnik himana, sv. Andrija Kretski († 767), sveti Petar Damiani. U srednjem vijeku sv. Juraj je slavljen i mnogim skazanjima. A njegovim slikama ne zna se ni broja. Malo je koji srednjovjekovni i kasniji religiozni umjetnik slikar ili kipar koji ga nije prikazao. Njegov je blagdan u nekim biskupijama spadao u najveće u godini.

Možda bi se čitatelji razočarali kad ne bismo spomenuli zmaja, koga sv. Juraj probada. Neka se ne razočaraju ako im moramo reći da je to legenda koja je nastala tek u srednjem vijeku za vrijeme križarskih vojna. Netko je tada krivo shvatio jednu sliku cara Konstantina u Carigradu koji je, prema povjesničaru Euzebiju, prikazan kako gazi probodena neprijatelja ljudskoga roda. Pučka mašta tu je sliku pripisala sv. Jurju i oko njega razvila legendu kako je spasio djevojku probovši zmaja. U toj se verziji brzo raširila ta legenda te postala opća svojina, o čemu svjedoče nebrojene slike i kipovi, pa i jedan kod nas u Zagrebu u blizini kazališta.

Mi ovaj kratak prikaz sv. Jurja završimo govorom svetoga Petra Damianskog, biskupa i crkvenog naučitelja.

“Današnja svetkovina, predragi, podvostručuje radost uskrsne slave i osvjetljuje ukrasom vlastitoga sjaja, poput dragocjenoga bisera, zlato u koje se utiskuje.

Doista je iz vojne prenesen u vojnu, jer je dužnost zemaljskog tribunata što ju je obavljao zamijenio ispoviješću kršćanske vojne. Poput odvažnoga vojnika sve je svoje prije siromasima dao i odbacio teret zemaljskoga blaga. Tako, slobodan i nezapriječen, opasan oklopom vjere, jurnuo je taj vatreni Kristov ratnik u bojni red žestoke bitke.

Te nas riječi posve jasno podučavaju da takvi, koji se još uvijek boje lišiti zemaljskih dobara, nisu kadri da se snažno i sposobno bore za obranu vjere.

Blaženi je pak Juraj, zapaljen ognjem Duha Svetoga i nesavladivo zaštićen zastavom križa, tako unišao u sukob s bezbožnim kraljem da je i vođu svih bezbožnika nadvladao u pomoćniku i poticao duhove Kristovih vojnika da se hrabro drže.

Prisutan je doduše bio vrhovni i nevidljivi sudac koji je pripustio, prema odredbi Svoje promisli, da bjesni ruka bezbožnika. On je, istina, predao udove Svoga mučenika rukama krvnika, ali je zato neoborivom obranom Svoje zaštite čuvao njegovu dušu, oslonjenu na neosvojivu kulu vjere.

Tom se, predraga braćo, nebeskom ratniku treba ne samo diviti, već ga treba nasljedovati. Neka već sada naš duh bude uprt u onu nagradu nebeske slave; i dok je naše srce čvrsto prionulo uz njeno razmatranje, ne dajmo se uzbuđivati, pa makar nas ismijavao svijet zavodnik ili pak prijeteći bučio protiv nas.

Radi toga očistimo se, prema Pavlovoj zapovijedi, od svake tjelesne i duševne nečistoće da bismo jednom zaslužili unići u onaj hram blaženstva, kamo je sada upravljen vršak našega uma.

Nužno je da svatko tko sebe želi žrtvovati Bogu u Kristovu šatoru, a to je Crkva, nakon što je opran u kupelji svetoga zdenca, obuče raznoliku odjeću kreposti. Novi čovjek, koji se u Kristu ponovno rađa po krštenju, neka više ne oblači znake smrtnosti, već neka obuče novoga čovjeka, odloživši staroga, i nek u njemu živi, nastojeći – obnovljen – oko čistoga življenja!””

24. travnja 2012

Sveti Fidelis iz Sigmaringena, mučenik  (1573-1622)

“Reformacija Martina Luthera u XVI. stoljeću preplavila je Njemačku, a posljedica je bila da je preko dvije trećine njemačkog stanovništva prešlo na protestantizam. Bilo je samo pitanje vremena da li će istim putem poći još i ono što je ostalo vjerno Katoličkoj crkvi. Napetost je u Europi između katolika i protestanata sve više rasla te se izrodila najprije u hugenotske ratove, a zatim u strašni tridesetogodišnji rat. U tom burnom, nemirnom i napetom vremenu proveo je svoj zemaljski život i sveti Fidelis, koji se rodio godine 1573. u Sigmaringenu, a poginuo za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata 24. travnja 1622. u Seewiesu.

Kako su katolici u Njemačkoj bili manjina, a manjini je uvijek teže, njihova je lozinka bila: “Valja izdržati!” Nadali su se da će s vremenom i njima osvanuti bolji dani. Na ustrajnost i izdržljivost bodrio je godine 1612. i kapucinski provincijal svoju subraću govoreći im: “Ne obazirući se na prijetnje i nasilja krivovjeraca vršimo svoju dužnost propovijedajući i poučavajući, a trudimo se i nastojmo da se zalutali vrate natrag u krilo prave Crkve! Neka nas sve potaknu na radosno služenje ona naša subraća u Švicarskoj koji su nedavno, Krista radi, dvoreći okužene našli smrt u Gospodinu.”

Mladi i sposobni pravnik doktor Marko Roy, kako se zvao otac Fidelis prije stupanja u kapucine, promatrajući teške prilike katolika odluči ostaviti svoju karijeru te se isključivo posvetiti dušobrižničkom radu. Krista radi izabrao je teži životni put. Postao je siromašan kapucin. Učinio je taj hrabri korak stojeći pod dubokim dojmom onih kapucina koji su dvoreći okužene i sami poumirali. Njihov ga je primjer osvojio i uputio na put herojskoga služenja. A želio je svojim služenjem utirati putove sjedinjenja među rastavljenim kršćanima.

Godine 1612., kad je bio zaređen za svećenika, otac je Fidelis napisao kratak spis pod naslovom Vježbe serafske pobožnosti. Bile su to zapravo njegove privatne bilješke, iz kojih odsijeva njegova vatrena duša, kojoj je bilo mnogo stalo do pomirenja i sjedinjenja rastavljene i zavađene kršćanske braće. On u tim bilješkama ovako moli i vapi: “Predobri Oče milosrđa, smiluj se ovome svijetu te od vjere otuđene narode privedi natrag k spoznavanju istine! Ne dopusti da toliki ljudi koji su Tvoja slika odu u propast! Ne dopusti da predragocjena krv Tvoga Sina za njih bude uzalud prolivena! Pred Tobom, Gospodine, oplakujem tu svoju braću koja su daleko od Tebe i kad bih mogao, kako bih rado s njihovim duhom u Tebe vjerovao, s njihovom voljom Tebe ljubio i svim Ti silama nepokolebivo služio. No ja ne mogu ništa drugo do željeti i plakati te svoju tako žarku želju pred Tvoje uzvišeno veličanstvo izlijevati. Gospodine, plačem zbog Tvoje braće, koja su od Tebe tako daleko!”

U teškim vremenima napetosti, fanatizma i mržnje jedino još ljubav može biti lijek i melem na rane. To je dobro znao dobri otac Fidelis pa je Gospodina za herojsku ljubav ovako molio: “O preslatki i predobri Isuse, očuvaj me, da bih te ljude, makar me još više mrzili i progonili, prezirao, omalovažavao i nedostojnima držao ili se od njih odvraćao! Ne dopusti mi da ikad upadnem u mržnju, pa čak niti u neku preosjetljivu ogorčenost i ne daj da ikad zdvajam nad njihovim poboljšanjem!”

Kad čitamo tu molitvu, možda se moramo zastidjeti samih sebe jer smo često prema onima koji nam što na žao učiniše, preosjetljivi, nesposobni oprostiti, zaboraviti uvredu. A takav stav nije evanđeoski. Isus nas uči da praštamo, da zaboravljamo na nepravde, da molimo za progonitelje, da činimo dobro i onima koji nam čine zlo. Sveci su shvatili taj nauk. Shvatili su ga jer su bili duhovno veliki. Malo, sićušno, uskogrudno srce ne može to razumjeti. Zbog toga bi u sličnim prilikama naša molitva morala biti da Gospodin raširi naša srca i učini ih sličnima svome srcu.

Fidelis od Sigmaringena imao je veliko ljudsko i kršćansko srce. Zato je tako znao i moliti. Jedan njegov subrat svjedoči o njemu: “U svim je životnim prilikama njegov duh bio uzdignut k Bogu: u žegi i studeni, u gladu i žeđi, u opasnostima i nevoljama, bilo da se nalazio u samostanu bilo izvan njega.”

Papa Grgur XV. apostolskom konstitucijom Inscrutabili Divinae Providentiae osnovao je 22. lipnja 1622. Kongregaciju za širenje vjere, koja se danas zove Kongregacija za evangelizaciju naroda. Ta ista Kongregacija, još dok je bila samo komisija, povjerila je manjoj braći kapucinima švicarsku pokrajinu Reciju, u koju je sve više nadirao protestantizam. Kapucinima je bila zadaća propovijedanjem i pastoralnim radom to spriječiti. Za taj je posao bio određen i otac Fidelis, koji će na taj način postati prvomučenik kako svoga reda tako i spomenute misijske Kongregacije. On je za to bio i spremljen jer je svojim molitvama za sjedinjenje kršćana htio pridodati i žrtvu života. Polje njegova rada bilo je u današnjoj Švicarskoj, tamo oko Seewisa ili Doline livada.

Fidelis je dvjema stvarima naročito navukao na se gnjev inovjeraca: obraćenjem baruna Rudolfa von Salisa i zbog dekreta što ga je izdao guvernator Baldiron, koji je katolicima išao veoma u prilog. Taj je dekret u onome kraju sam i proglasio. Stoga 23. travnja 1622. neki inovjerci iz Seewisa pođoše u Gruesch i, glumeći želju za obraćenjem, na prijevaru domamiše u svoju crkvu oca Fidelisa da im ondje propovijeda. On se hrabro odazvao, iako je u srcu slutio da će to tragično završiti. Izjavio je: “Za pravu vjeru sam spreman i umrijeti. Šalju me da je propovijedam, a ja, iako moram držati da sam nevrijedan mučeničke krune, znam ipak sigurno da mi ju je Gospodin već pripravio.” Uspevši se na propovjedaonicu opazio je ondje napisano: “Propovijedat ćeš još danas i nikad više!” I doista je njegova propovijed bila prekinuta. U crkvi je nastao metež. Jedan je inovjerac pucao u njega, ali ga nije pogodio. Otac Fidelis je sišao s propovjedaonice te izišao iz crkve. Ondje ga je opkolilo 25 naoružanih ljudi te s mačevima i željeznim štapovima nahrupiše na njega i ubiše ga. Otac je Fidelis molio: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!” I tako se ispunila njegova molitva koju je svaki dan upravljao Gospodinu: da ga nikad ne bi uvrijedio teškim grijehom i da bi poginuo kao mučenik. Bilo je to 24. travnja 1622.

Mučenikovo tijelo počiva danas u katedrali u Churu. Godine 1729. Fidelis je proglašen blaženim, a 29. lipnja 1746. Benedikt XIV. uvrstio ga je u broj svetaca.

I tako je slavno završio svoj zemaljski tijek davši najodličniji smisao svome životu dvostruki doktor, građanskoga i crkvenoga prava, koji je uz svoj materinji jezik govorio još i francuski i talijanski. Opskrbljen diplomama i kvalifikacijama, nadaren znanjem, mogao je u svijetu načiniti veliku karijeru i provoditi lagodan život. No on nije prihvatio tu mogućnost, već Kristov uski, strmi i trnoviti put. Zato je izabrao strogi i siromašni život kapucina. No njegova velikodušnost još nije poznavala granica. On se nije zadovoljavao samo s onim u redu propisanim molitvama i pokorama, već je tome i nadodavao. Ustajao bi u ponoći te molio i razmatrao i po tri sata, da ujutro već u 5 bude opet prvi u koru. Otac Ivan, njegov subrat, piše o njemu: “U vrijeme Korizme jedva smo kada večerali. A otac Fidelis posta nikada nije ni prekidao, već ga je produžio godišnje na pet do šest mjeseci, pa i onda kad bi čitav dan u raznim mjestima propovijedao ili kad bi bio iscrpljen od hodanja po snijegu i kiši. Glad, žeđ, neimaštinu i sve druge nepogodnosti podnosio je herojskom strpljivošću slijedeći na taj način svoga propetoga Gospodina.”

On je ozbiljno shvatio Gospodinove riječi: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga” (Lk 9,23-25). Fidelis je tim riječima dao pravac i smisao svome životu. On im je bio do konca vjeran, što i označuje njegovo redovničko ime Fidelis, tj. vjeran.

Isus od Svojih vjernih sljedbenika traži kidanje od svega neurednoga koje ide i sve do heroizma. On kaže: “Ako te na grijeh navodi tvoja ruka ili noga, odsijeci je i baci od sebe, jer ti je bolje hromu i kljastu ući u život nego da budeš s dvjema rukama ili s dvjema nogama bačen u oganj vječni. Ako te i tvoje oko navodi na grijeh, iskopaj ga i baci od sebe, jer ti je bolje s jednim okom ući u život nego da budeš s dva oka bačen u pakao ognjeni” (Mt 18,8-9).

Sveti Fidelis je često razmatrao o tim riječima i samo tako možemo shvatiti onaj njegov radika.lizam kako u molitvenom tako i u pokorničkom životu. On se nije šalio, on se nije igrao kršćanstva, već je kršćanski zadatak shvatio najozbiljnije i najvelikodušnije. Isus traži od Svojih vjernih slugu da shvate kako u svom životu moraju uvijek tražiti Boga i kako za Njega moraju biti spremni žrtvovati sve osjećaje i svaku stvar, pa i ono što nam je najdraže i uz što smo najviše vezani. A da bismo došli do takvih vrtoglavih duhovnih visina, potrebna nam je ona prava sloboda. Sveci su je posjedovali, zato nam mogu svijetliti kao vodiči u ovom našem burnom, nestalnom i opasnom životu.”

25. travnja 2012

Sveti Marko, evanđelist

“O životu svetoga Marka ne znamo mnogo. Ono najznačajnije o njemu govori nam zapravo njegovo evanđelje. Kad kažemo o njemu, ne mislimo na određene biografske podatke, već o njemu kao piscu Evanđelja. Njegovo pisano djelo govori o njemu kao o odličnu pučkome pripovjedaču. On pripovijeda događaje Isusova života jasno, a zaustavlja se i na vrlo dragocjenim pojedinostima kojih kod drugih evanđelista ne susrećemo. U svom je pripovijedanju pod utjecajem svetoga Petra jer je zapravo njegove kateheze stavio na papiros za potrebe vjernika rimske općine.

J. Wellhausen kaže za sv. Marka da je u pisanju “jednostavan i neposredan, sa stanovitom hrapavošću pučke umjetnosti”. On pripovijeda onako kako to čine jednostavni ljudi, kao oni koji ne posjeduju veliku kulturu.

I prilično rašireno štovanje sv. Marka govori nam podosta o njemu. Tako ga latinska Crkva na današnji dan slavi kao mučenika. Prema Martirologiju sv. Bede Marko je bio ubijen i pokopan u Aleksandriji, kamo je morao otići iz Rima. Već godine 829. njegovo tijelo nalazimo u Veneciji, koja ga izabra za svoga zaštitnika i sagradi mu velebnu baziliku. Njegov se blagdan ondje uvijek slavio najsvečanije.

U našim krajevima posvećene su sv. Marku dvije katedrale: u Korčuli i u Makarskoj, a u Zagrebu na Griču starodrevna crkva Sv. Marka postade kao neki simbol Gornjega grada te crkva koja je možda najviše ušla u razna povijesna zbivanja hrvatskoga naroda.

Blagdan sv. Marka Evanđeliste može nam biti krasna prilika da se duhovno što više sprijateljimo i s njegovim evanđeljem i sa Svetim pismom uopće. Tome neka pripomognu i ove misli!

Sveto pismo je povijest u kojoj je glavni junak Bog sam, koji neprestano govori, djeluje i zahvaća. On je od vječnosti zamislio povijest spasenja, a Sveto pismo od prve do posljednje knjige opisuje njezino ostvarenje.

Sveto pismo je knjiga Isusa Krista. To vrijedi ne samo za Novi već i za Stari zavjet, jer je Stari pripremao Novi i u svjetlu Staroga bolje shvaćamo Novi zavjet. Ono je “Radosna vijest o Isusu Kristu, Sinu Božjemu” (Mk 1,1), koju navijestiše već proroci i koja mora biti naviještena sve do konca vremena.

Sveto pismo je knjiga nade jer nam govori o najvećoj nadi koja je ikada u povijesti bila dana. Ono nam govori i o životu poslije smrti, s onu stranu groba, o vječnosti.

Sveto pismo je knjiga molitve, koja može neprestano hraniti našu i usmenu i mislenu molitvu.

Sveto pismo je knjiga Crkve. U njoj Crkva pronalazi svoje božansko podrijetlo, svoju mudrost, svoju vjeru. Sav nauk Crkve temelji se na Svetom pismu koje osvjetljuje učiteljstvo i usmena predaja. Crkva se u svom bogoslužju i u dijeljenju sakramenata neprestano služi Svetim pismom.

Magdalena Delbrel lijepo kaže za Evanđelje: “Ono je knjiga Gospodinova života. Ono je napisano da postane knjiga i našega života. Svaka je od njegovih riječi duh i život.” Slaveći danas svetoga Marka, pisca drugog evanđelja, treba da i nas kao i tolike druge prije nas zahvati čar njegova predragocjenog spisa.”

26. Travnja 2012

Sveti Pashazije Radbertus, opat (790-860)

Najveći teolog IX. stoljeća na Zapadu bio je Paschasius Radbertus. Postao je slavan po svome dogmatskom spisu De corpore et sanguine Domini (Rasprava o tijelu i krvi Gospodinovoj), po kojem je dobio i časni naslov “teolog Euharistije” te koji je ujedno “prva znanstvena monografija o Euharistiji”. U 12 knjiga napisao je i vrlo bogat, ali i originalan komentar Matejevu evanđelju. Tumačeći pak 44. psalam razvio je svoju mariologiju, koja je silno utjecala na razvoj štovanja Presvete Bogorodice u srednjem vijeku. U raspravi o trima bogoslovnim krepostima: vjeri, ufanju i ljubavi, dao je veoma vrijedan prilog asketsko-mističnoj teologiji, koja je bila namijenjena redovničkom podmlatku. Sve u svemu, bio je velik i plodan pisac, vrijedan da se upoznamo i s njegovim životom.

Pashazije se rodio oko godine 790. kod Soissonsa u današnjoj Francuskoj. Već je kod rođenja izgubio majku i tako bio lišen ljubavi zemaljske majke. Možda se baš zbog toga tako nježno i pobožno obraćao nebeskoj Majci i o njoj tako lijepo pisao. Na krštenju je dobio ime Radberto ili njemački Radbert. Ali je po običaju humanista onoga vremena uz to dodao još i latinsko ime Paschasius. Kako je rano ostao siroče bez majke, prihvatila su ga iz samilosti milosrdna srca sestara benediktinki Naše Gospe iz Soissonsa. Kad je malo poodrastao, predan je na odgoj u benediktinsku opatiju Sv. Petra u Soissonsu. Vrlo mlad je primio klerički vijenac ili tonzuru i tako postao klerik, no to ga nije ni najmanje smetalo da se jedno vrijeme preda raskalašenu životu. Zasićen a i razočaran užicima što mu ih je pružao svijet ušao je u se, obratio se te posve ozbiljno prigrlio redovnički život u opatiji Corbie pod mudrim ali i odlučnim vodstvom sv. opata Adalarda.

Godine 822. pratio je svetog Adalarda i njegova brata Wallu u Saksoniju, gdje su na rijeci Weseru osnovali samostan Neu-Corbie. Zbog svojih umnih sposobnosti pozvan je ipak vrlo brzo natrag u svoj stari samostan da ondje vodi samostansku školu. Među njegovim učenicima bio je i sveti Oskar, apostol europskoga Sjevera, o kojem smo pisali u veljači.

Godine 845. Pashazije je izabran za opata svoga samostana pa je kao takav prisustvovao i nekim pokrajinskim crkvenim saborima. Zbog neke neugodne afere u samostanu žrtvovao je samoga sebe pa je godine 851. ovlastio svoje redovnike da izaberu novoga opata, a on se sam povukao u St. Riquier, da se sav posveti svojim dragim naukama i pisanju. Kad se vratio mir u samostan u Corbieu pozvan je i on natrag u taj samostan, no u želji da živi kao jednostavan monah.

Kroz vrijeme i nedaće Pashazije se razvi u pravoga sveca. Resile su ga temeljite kreposti, osobito poniznost, a bio je i velik prijatelj molitve te zajedničkog časoslova u koru. Iz poniznosti se nije dao ni rediti za svećenika. Smatrao se nevrijednim tako uzvišene časti.

Zbog svog nauka o Euharistiji izišao je na glas. U njem se pokazuje na zamjernoj teološkoj visini. Raspravljajući o tom uzvišenom predmetu postavio je pitanje “o odnosu jedne žrtve i mnogih misa”. I na to je pitanje ovako mudro odgovorio: “Na korist Crkve i naših duša jedna velika, sveobuhvatna otkupiteljska žrtva na Kalvariji doživljava u misi svoje prikazanje po kojemu se plodovi otkupljenja dijele pojedincima.” Teologa Euharistije Pashazija Radberta prikazuju stoga na slikama vrlo rado obučena kao opata s knjigom u ruci, dok mu anđeo koji silazi s neba pokazuje pokaznicu.

Već smo spomenuli da se Pashazije Radbertus bavio i mariologijom. Na tom području, kako pokazuju suvremene studije o njemu, bilo ih je i na VI. međunarodnom mariološkom kongresu u Zagrebu godine 1971., napisao je vrijednih stvari. Tako je napisao De partu Virginis (O rađanju Djevice). To je djelo posvetio Teodardi i njezinim redovnicama, a u njemu brani djevičanstvo BD Marije u porodu. Napisao je i djelo O Marijinu rođenju. U spisu o Marijinu uznesenju na nebo naučava da je Marijino tijelo ostalo pošteđeno od raspadljivosti, pa je tako i on davno već malo-pomalo pripremao put proglašenju dogme o Marijinom tjelesnom uznesenju na nebo, koja je kao takva službeno proglašena tek u našem stoljeću.

Pashazije Radbertus umro je 26. travnja 860. te po vlastitoj želji bi pokopan u crkvi Sv. Ivana među siromasima i slugama opatije, što je opet znak njegove iskrene poniznosti, pa je u tome vrlo suvremen, jer je u svemu želio dijeliti sudbinu malih ljudi.

Amienski biskup Gvido “po nalogu vlasti Svete Stolice” prenio je njegovo tijelo 13. srpnja 1058. u opatsku crkvu, gdje su mu iskazane počasti kao svecu. I to je bila neke vrste njegova kanonizacija. Za vrijeme Francuske revolucije, kad su na barbarski način stradale i nestale mnoge svetačke relikvije, njegove ipak nisu jer su ih monasi sakrili i na taj način spasili. Od godine 1820. te relikvije počivaju u župnoj crkvi Svetog Petra u Corbieu.

27. Travnja 2012

Blažena Hozana Kotorka, djevica (1493-1565)

Godine 1965. kotorska je biskupija svečano slavila 400. obljetnicu od blažene smrti svoje blaženice Hozane Kotorke. Tom je prigodom papa Pavao VI. preko svog državnog tajnika kardinala Cicognanija, upravio pismo kotorskom apostolskom administratoru don Graciji Ivanoviću, u kojem među inim kaže: “Blažena Hozana, koja se odlikovala u redovničkoj savršenosti, i ljudima našega vremena može pružiti primjere solidne kreposti, a osobito u molitvi i promicanju jedinstva istočnih kršćana s Katoličkom crkvom, oko kojega je i ona marno nastojala pokazujući tako put koji vodi k jedinstvu.” Sveti Otac potiče nadalje današnje vjernike da po primjeru i zagovoru blažene Hozane čuvaju vjeru što su je od djedova primili kao dragocjenu baštinu te da u njoj ustraju. U njoj treba da budu “utemeljeni i neodjeljivi od Radosne vijesti”, kako je i apostol naroda poticao svoje Kološane.

Ako nam, dakle, najviši crkveni autoritet preporučuje kao uzor blaženu Hozanu, vrijedno je da se s njome upoznamo. Ona se rodila 25. studenoga 1493. u selu Relezi u Crnoj Gori. Na krstu je dobila ime Katarina, a prezivala se Kosić. Jedan životopisac – dominikanac o. Serafin Razzi – piše ovako: “Roditelji su joj bili kršćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stvarima ne suglašavaju s rimskom Crkvom.” Bili su to čestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bila sva imovina. Njezini suvremenici govore da je Katarina bila djevojčica izvanredne tjelesne ljepote, no u tom se lijepom tijelu krila još ljepša duša, blaga, čedna, prijazna i nevina. Prvi posao koji je obavljala bio je pastirski. U gorskoj je prirodi tada doživljavala ljepotu stvorenja. Njezine se misli od stvorova uzdizale Stvorcu, o kojem želi što više znati pa bezazleno zapitkuje svoju majku: “Gdje Bog stanuje?”

Ona joj jednostavno odgovara:
“Gospod Bog, dijete moje, koji se rodio od Djevice i koji je zbog naših grijeha umro na križu, onaj je koga slave kršćani. Slika mu se nalazi u Kotoru, i to jedna u spodobi djeteta, a druga kao odrasla čovjeka, pribijena na križ. Ja sam obje te slike gledala i njima se klanjala.”

Majčine riječi mladu su pastiricu počele silno zaokupljati te ona neprestano govoraše: “Tko će mi pokazati gdje stanuje Bog? Kad bih Ga mogla naći, kako bih Ga zagrlila i rekla Mu da Ga ljubim. Drage volje bih se verala uz te strme vrleti i silazila niz vratolomne provalije, samo da znam da ću se na Njega namjeriti. Zaklinjem vas goro i dolino, bilje, životinje i ljudi, da mi kažete gdje je Bog srca moga. Ukaži mi se, moj Gospode! Kako mi duša za Tobom vene! Zašto se kriješ od mene, koja želi biti samo Tvoja! Učini me dostojnom da Te upoznam, da Ti sve dane vjerno služim! Kada si umro i za mene, kako mi je majka pripovijedala, onda jamačno i mene ljubiš. Ako me ljubiš, kako može podnositi Tvoje milostivo srce da za Tobom ginem? De, ukaži mi Svoje milo, sveto lice, pa ću sretna umrijeti!”

Bog je djevojčicu Katarinu Kosić odabrao za sveticu. Njezinoj nevinoj duši želio je da se u većoj mjeri objavi i povuče je za Sobom. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa najprije kao dijete, a zatim kao patnika na križu. Viđenje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to već i neodoljivu želju da pođe u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se tome usprotivili jer su se bojali da bi im kćerka ondje i ostala. No ona nema mira. Vuče je tamo dolje u biskupski grad neka nepoznata sila. Kad joj je otac umro, majka je popustila i tako godine 1507. djevojčica Katarina u 14. godini života zauvijek ostavi roditeljsku kuću te se preseli u Kotor.

Jedan Hozanin, kako će se kasnije nazivati, životopisac lijepo kaže da je prvu duhovnu formaciju primila u Božjoj prirodi, a drugu će primiti u gradu Kotoru i tako postati njegova najodličnija građanka i njegov ponos. Ondje bî primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buća. Njegova dobra i pobožna žena postade Katarini kao druga majka. Poučila ju je u katoličkoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala žarom prave kršćanke, a uz izvanrednu pobožnost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im koliko je mogla. O njezinoj velikoj dobrotvornosti svjedoče i legende koje su se oko toga splele.

Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi snažno pale u njezinu dušu te ona odlučuje da će za ljubav Kristu provoditi život takozvanih “zazidanih djevica”, kakvih u Kotoru u ono doba već bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metra visokim, 3 širokim i dugačkim, koje su se obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve.

Hrvatski pisac i pjesnik Petar Grgec u knjizi Sveta Hrvatska ovako je opjevao Isusov zov i Katarinin odaziv:

Odlazi Kata djevojka
Iz kola svojih družica
I opet ide u crkvu
I moli žarku molitvu:
Isuse dragi, reci mi
Što želiš da ja učinim?
Ti si me k Sebi pozvao
Iz mojeg sela malenog
Gdjeno sam ovce čuvala,
Po brdima se penjala
I Tvoju sliku tražila.
U Kotor si me doveo,
Tu sam se s Tobom združila.
Da, ja sam Tebe odabro,
Da budeš vječna djevica
I tri da gojiš kreposti:
Čistoću, posluh, uboštvo.
Nikad nemoj misliti
Da nešto gubiš u tome.
U Meni sve ćeš ljubiti:
I majku svoju rođenu,
I svoje dobre družice,
Domaju svoju ljubljenu,
I čovječanstvo čitavo,
I Crkvu moju presvetu.
Hozana šapće radosno:
Isuse dragi, hvala Ti,
Ti bit ćeš meni jakost sva
I moja ljubav vječita.

Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buća, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao “zazidana djevica”. U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Hozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti.

Hozana je provela 7 godina u ćeliji uz kapelu Sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu Sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Hozane, htjele provoditi pobožan i pokornički život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547. da smiju nositi bijeli škapular, koji je inače bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom životu glas dopro čak i u Rim.

U svome dragovoljnom zatvoru Hozana je provela preko 50 godina moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporučivali. Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565. u 72. godini života. Veličanstveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama te položeno u crkvu Sv. Pavla. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci. Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi Sv. Marije u Kotoru. Pio XI. potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajući “na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s rimskom Crkvom”.

Hrvatski književnik dr. Velimir Deželić, stariji, ispjevao je himnu našoj blaženici. U njoj pjeva:

Svetosti tamjan život ti je bio,
Najbolji ti si odabrala dio,
s Kristom na križu stekla vječnog pira
Palmu mira.

28. travnja 2012

Sveti Petar Chanel, prezbiter i mučenik (1803-1841)

Vremenski okvir sv. Petra Chanela možemo kratko ovako označiti: rodio se 12. srpnja 1803. u Cuetu, u Francuskoj, umro mučeničkom smrću 28. travnja 1841. na otoku Futuni, u Oceaniji. Recimo barem nešto iz njegova lijepog života.

Dana 28. rujna 1833. nekolicina mladih francuskih svećenika klečala je do nogu pape Grgura XVI. Izvijestili su ga kako su se od godine 1816. udružili u družbu kojoj je jedna od prvih zadaća promicanje štovanja Majke Božje. Njihov naum pohvalio je i odobrio godine 1822. već papa Pio VII. I sadašnji Papa čuo je mnogo pohvala o njima, potvrdio njihovo pravilo te im izrazio želju da se dadnu na evangelizaciju nebrojenih otoka po Tihom oceanu. Svećenici su od svega srca podržali i prihvatili Papinu želju obvezavši se da će je ostvarivati. Među prisutnima u audijenciji kod Pape bio je i osnivač družbe svećenik Ivan Colin, koji je svoju novu kongregaciju nazvao Marijina družba, te Petar Chanel, koji će postati prvi misionar, mučenik i svetac nove ustanove.

Petra je njegova dobra majka, dok je još bio dijete, posvetila Božjoj Majci. Kad je malo poodrastao, dečko je čuvao ovce svoga oca. Na pašu bi nosio mali Gospin kip, stavljao ga u udubinu stabla te skupa s ostalim pastirićima pred njim molio. Kao đak privatne škole susjednoga župnika 23. ožujka 1817. primio je prvu svetu pričest. Nastavio je sa školom, a u 18. godini života vlastitom je krvlju zapisao: “Ljubiti Mariju i nastojati da Je i drugi ljube.” Zaređen je za svećenika 25. srpnja 1827. te je kratko vrijeme djelovao u pastvi. Još kao student slušao kako se govori o novoj Marijinoj družbi. Sada se i sam htio njoj pridružiti. Svoj naum je ostvario postavši tako marist, kako su nazivali članove nove zajednice. Jedna njegova sestra postala je suosnivateljica ženske grane iste družbe.

Na milosnom oltaru Naše Drage Gospe od Fourviera u Lyonu visi zlatno srce u kojem se nalaze imena četrnaestorice prvih marista misionara koji su na Božić g. 1836. u Le Havru napustili domovinu te otplovili u misije. Gospi su izručili sve svoje misijsko djelovanje. Putovanje je trajalo gotovo godinu dana, triput su bili u smrtnoj opasnosti od oluje, a pratila ih je i teška morska bolest. Jedan je od misionara umro već na putovanju te je svečano sahranjen u duboke morske valove.

Petar Chanel i brat Mario Nazario iskrcali su se na otoku Futuni 8. studenoga 1837. i od tamošnjega kralja Niulikisa dobiše dopuštenje da smiju naviještati Veselu vijest. Ostali misionari, s prvim apostolskim vikarom Oceanije, iskrcali su se na ostalim otocima. Prva Božja služba novih vjerovjesnika upotrijebljena je za to da se na otoku svečano ustoliči kip Majke Božje, koji su sa sobom ponijeli, i da se Gospi posveti sve tamošnje stanovništvo. Bijeloga svećenika brzo zavolješe tamnosmeđa djeca prirode, koja su obožavala najrazličitija božanstva. On je sa sobom imao i različitih lijekova, kojima je liječio bolesnike, pa je tako njegova popularnost još više porasla. Brzo je naučio jezik urođenika te im počeo naviještati vječne istine, koje su oni slušali s najvećim zanimanjem. Za Božić je prvi put javno služio svetu misu, na veliko udivljenje stanovništva. Misionar je već pokrstio nekoliko djece koja su bila na umoru, a okupio je i četicu pripremnika na krštenje, među kojima su se nalazili sin i kćerka kralja Niulikisa. Sve je išlo mirno, budile su se najveće nade, dok se nije pokrenuo i neprijatelj ljudske naravi.

Godine 1839. na otoku je, naime, buknuo rat između dvaju plemena. Misionari su kroz to žalosno vrijeme nesreće molili, blagoslivljali, liječili ranjene i krstili umiruće. Kralj Niulikis pobijedio je protivnike, ali je vraču uspjelo uvjeriti ga da tu pobjedu duguje starim bogovima te da su strani misionari glavni krivci da je do rata uopće i došlo i da su oni pritjecali u pomoć neprijateljima. Kralj je polako počeo vjerovati klevetniku i u proljeće godine 1841. suglasio se da bijeli misionar mora biti ubijen. Iste godine 28. travnja u misionarevu kolibu provalili su naoružani ratnici pod vodstvom vrača. Otac Chanel baš je služio svetu misu. Navalili su na nj, teško ga ranili u ruku, zatim ga toljagama gotovo dotukli. I tada se dadoše na pljačkanje. Na koncu je jedan od nasilnika bodežom u glavu dokrajčio život hrabrome misionaru.

Redovnički brat, koji je stalno živio sa svetim mučenikom, ovako opisuje njegov misionarski život: “U svojim je poslovima plamtio sunčevim žarom, često ga mučila glad, sav se u znoju vraćao kući, strošen od umora, ali uz to u duhu uvijek postojan, živahan i veseo kao da bi se vraćao iz mjesta užitka. To se nije dogodilo jednom već gotovo danomice.

Obično ni u čem nije odbijao stanovnike otoka pa čak ni one koji su ga progonili. Uvijek ih ispričavaše i nikad ih nije odbijao, makar su bili grubi i dosadni. Bio je ispunjen besprimjernom blagošću prema svima, ne isključujući nikoga, i na sve moguće načine.

Nije stoga nikakvo čudo da su ga tamošnji stanovnici nazivali ‘čovjek najboljeg srca’. On sam je jednog dana rekao subratu: ‘Potrebno je da u tako teškoj misiji budemo sveti.’

Krista je i Evanđelje polako naviještao, ali je imao neznatan uspjeh. Uza sve to, nesavladivom je ustrajnošću nastavljao svoj ljudski i vjerski misionarski pothvat duboko uvjeren u Kristov primjer i Njegovu riječ: Jedan sije, a drugi žanje. Usrdno je molio pomoć Bogorodice, koju je nadasve štovao.

Njegovo propovijedanje kršćanske vjere razorilo je štovanje zlih duhova. Na strani su tog kulta bili vođe otoka kako bi svoj narod držali podjarmljenim. Radi toga su ga ubili najokrutnijom smrti nadajući se da će Petrovom smrću biti uništeno ono sjemenje kršćanske vjere što ga je on posijao.

Ali on sam reče prije svoga mučeništva: ‘Nije važno da li ću umrijeti, Kristova je vjera tako srasla s ovim otokom da mojom smrću neće nestati.'”

Mučenik se u svojoj nadi nije prevario. Njegova je mučenička krv kao u prva kršćanska vremena postala sjemenom kršćanstva. Posvuda na oceanskim otocima počelo je cvasti kršćanstvo. Samo maristi imaju ondje 8 apostolskih vikarijata, a danas Oceanija ima čak i svoga kardinala. Petra Chanela proglasio je svetim papa Pio XII. marijanske godine 1954. Na njega možemo primijeniti Isusove riječi: “Zaista, zaista, kažem vam, tko sluša Moju riječ i vjeruje onomu koji Me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život” (Iv 5,24).

Misionari maristi, po primjeru svoga prvog misionara, mučenika i sveca na otočju Tihoga oceana, neumorno šire i pobožnost prema Majci Božjoj, ostvarujući ono što nam svima poručuje papa Pavao VI.: “Mi želimo da se kršćanski puk sa što većim pouzdanjem i žarom obraća Svetoj Djevici te Joj iskazuje štovanje i čast koja Joj pripada.”

29. travnja 2012

Sveta Katarina Sienska, crkvena naučiteljica (1347-1380)

Katarina Sienska uz Tereziju Avilsku prva žena, proglašena naučiteljicom Crkve, od mnogih je smatrana mističarkom i sveticom, kod koje je izvanredno naglašena ljubav prema Kristu i Crkvi. Dominikanac A. Walz naziva je ličnošću “koja proživljava svoju vjeru u kristocentričnosti i mistici Crkve”. Činila je to u vrlo teškom razdoblju crkvene povijesti, u XIV. stoljeću, kad su pape stolovali u Avignonu te bili pod utjecajem francuskih kraljeva, što je rodilo mnogim neželjenim posljedicama. Doživjela je i zapadni raskol, kad je Crkva imala dvojicu papa.

Katarina se rodila kao blizanka s još jednom sestrom 25. ožujka 1347. u Sieni, a bila je 25. dijete u svojih roditelja. U ovo bi se danas, u doba straha od velikog broja djece, valjalo ozbiljno i duboko zamisliti. Da Katarinini roditelji nisu bili velikodušni u rađanju te da su se u bračnim odnosima služili nedopuštenim sredstvima, Italiju, svoju domovinu, Crkvu, svoju majku pa i čovječanstvo lišili bi jedne velike duše. Bog je baš nju, dvadeset i petu u oca i majke, odabrao za velike i izvanredne stvari. Katarinin otac Giacomo Benincasa bio je skroman i pobožan čovjek, a po zanimanju proizvođač boja. Mati joj Lapa bila je isto tako pobožna, no vrlo temperamentna i ne baš uvijek uravnotežena žena. U obitelji je vladalo posve kršćansko ozračje jer se na misu išlo svaki dan. Katarinu je još kao malo dijete, čim je došla do uporabe razuma i prvih spoznaja, neobično, upravo magično privlačila crkva i sve što se u njoj zbiva. U njezinom rodnom gradu Sieni bili su u crkvenom i pastoralnom životu naročito aktivni dominikanci. Katarinu je Bog već od najranije mladosti vodio izvanrednim putem pa je djevojčica već sa 6 godina života imala na cesti svoj prvi zanos i neko viđenje.

Kad je Katarini bilo 15 godina zadesila ju je vrlo velika bol. Umrla joj je najdraža sestra Bonaventura. To ju je toliko potreslo da je odlučila prekinuti sa svijetom te se pridružiti mantelatama, dominikanskim trećoredicama, kojih je u Sieni bilo stotinjak. Majka se tome vrlo protivila jer joj je već bila našla pristala zaručnika. Katarina je bila vrlo odlučna djevojka pa je svoju odluku o izboru zvanja provela u djelo. Postavši mantelata dan je provodila u crkvi gostinjca nedaleko od katedrale ili u jednoj sobici na mansardi. Jednog je dana uz privolu svog ispovjednika ošišala i bujnu kosu i tako još više pokazala odlučnost u koracanju na izabranom putu. A na taj je način učinila kraj prigovaranju i zanovijetanju svoje majke koja joj je htjela pripremiti drugi životni put.

U 19. godini života Katarina je u mističnom zanosu doživjela svoje zaruke s Kristom postavši tako Njegova zaručnica. Kao uspomenu na te zaruke vidjela je uvijek na svom prstu vrlo lijep prsten, koji je drugima bio nevidljiv. Ona ga je opisala najdivnijim bojama. U jednom joj je viđenju Isus naložio da se posveti apostolatu i tako njezinu, prilično skrovitu, životu dođe kraj. Deset posljednjih godina života provest će, tako rekuć, na putovanjima. Borila se za politiku pomirenja među gradovima, pokrajinama i državama te za obnovu u Crkvi. Poklik: “Pace, pace!” – Mir, mir!, vodio ju je u Firenzu, Pisu, Luccu, Rim, Napulj i u Francusku sve do Avignona.

Godine 1374. harala je po Italiji kuga i Katarina se dade na dvorbu jadnih bolesnika. Mnogima je svojom molitvom vratila natrag željeno zdravlje, a njezin je hrabri primjer potaknuo i druge da pomažu bolesnicima. Ona je svima ulijevala pouzdanje.

U želji da se što više suobliči Kristu patniku čeznula je za Njegovim ranama, da ih nosi kao prije nje sv. Franjo Asiški. Gospodin je uslišao njezinu molbu. Nalazeći se 1. travnja 1375. u crkvi Sv. Katarine u Pisi, a primivši svetu pričest, zadobi pet rana na rukama, nogama i prsima. Bilo je to dok se molila pred raspelom Giunta Pisana. Tada je osjetila kako iz Raspetoga izlaze sjajne zrake, koje joj u tijelo urezaše rane. Nešto slično što sv. Franjo Asiški prije nje doživi na Alvernu. I sada je njezino poistovjećenje s Kristom, za kojim je toliko čeznula, bilo dovršeno.

Vrativši se 20. lipnja malo u svoju rodnu Sienu bila je uz nekog nepravedno osuđena na smrt. Kasnije će u jednom pismu sama pripovijedati Rajmundu od Capue kako je taj siromašni osuđenik, Nikola di Tuldo, svetački završio svoj život. To je pismo jedno od najljepših što ih svetica napisa.

Rekli smo da je Katarina mističarka Crkve, a time smo htjeli reći da je kao malo tko u svome duhovnom životu i molitvi nosila sve muke i probleme Crkve kojih je u njezino doba bilo vrlo mnogo. No ona nije ostala samo kod mistike, već je prešla i na akciju. Zato je 18. lipnja 1376. s dvadesetoricom svojih sljedbenika pošla u Avignon k papi Grguru XI. da ga sklone i upravo moralno prisili na povratak u Rim. Već prije susreta s njime poslala mu je nekoliko vrlo energičnih pisama u kojima vapi za duhovnom obnovom Crkve i za povratkom Pape u sjedište njegove biskupije. Katarina se s Papom sastala tek u rujnu 1376. Papa ju je poslušao i vratio se u Rim i tako se dokončalo 70 godišnje avignonsko prebivalište papâ, koje Talijani nazvaše “babilonskim sužanjstvom”.

G. 1377. Katarina je u svom rodnom gradu osnovala samostan, u kojem je rijetko boravila, jer je gotovo stalno bila na putovanju. I u tome je velik paradoks njezina života: najviša mistika povezana s najvećom vanjskom aktivnošću i stalnim putovanjima. Tako je po drugi put putovala u Firenzu, koju je Papa udario interdiktom, crkvenom kaznom s neugodnim posljedicama. Ondje ju je svjetina dočekala s uzdignutim pesnicama i prijetnjama. No ona je svjetini mirno pošla ususret kao Krist u Getsemaniju pred svoje neprijatelje, i to upravo njegovim riječima: “Da, to sam ja! A moje prijatelje pustite da odu u miru!” I ništa joj se nije dogodilo. Ona se kasnije tužila što joj je na taj način izmakla mučenička palma.

Godine 1377. počela je diktirati i svoje glavno djelo, zvano Dijalog. To je prikaz mističnoga puta koji nije tako jasan i precizan kao onaj što će ga kasnije opisati sv. Terezija Avilska. Osnovna je tema Dijaloga da je Krist Gospodin most, koji postavi Božje milosrđe nad buntovnim svijetom. Samo preko toga mosta vodi put u spasenje. Krist je postao i stepenište, a poziva nas da se preko njega uspinjemo. On se pobrinuo za nas na putovanju dopustivši da kao jaganjac bude zaklan i dan našim dušama za hranu. Njegova je krv ljudima zaslužila i dala milosni život. Njezina se zasluga širi posvuda te konkretno izražava svetost što, polazeći od Krista, prožima svu Crkvu. Od Kristove krvi, koja protječe kroz sakramente, tijelo Crkve prima život. Slika spasonosne i spasiteljske Kristove krvi proniče svu asketiku i mistiku Katarine Sienske. Ona je mističarka Kristove krvi, a Krista najviše doživljava u njoj i u Crkvi. Crkva je prema njoj vrt natopljen krvlju Krista raspetoga. Papa je “slatki Krist na zemlji” i “pivničar” koji drži ključeve od Kristove krvi. On je Kristov namjesnik i naučitelj, čiji je ugled neprijeporan. Svećenici su “djelitelji i službenici Kristove krvi”, i kao takvi sveti, pa makar osobno bili i nedostojni. Poštovanje prema Kristovoj krvi jest uzrok poštovanja i prema svećenicima.

Sveta Katarina je malo pred smrt doživjela još jednu veliku bol: to je zapadni raskol, koji će potrajati 40 godina. To će je slomiti i ona 29. travnja 1380. umire u Rimu. Posljednje su joj riječi bili zazivi Kristovoj krvi: “Sangue, sangue!” – Krv, krv!

Osim Dijaloga od sv. Katarine ostade i 375 pisama. Ona očituju spisateljicu visokog reda. Katarina je u njima neustrašiv borac za Crkvu. Papi Urbanu VI., čovjeku dobre volje, ali nerazboritu, koji je svojim stavom bar donekle skrivio zapadni raskol, svetica piše: “Pravednost bez milosti je prije nepravedna nego pravedna.” Trojici talijanskih raskolničkih kardinala piše ovako: “Vi lude glave, koje ste tisuću put zaslužile smrt!” Rajmundu iz Capue, koji se u nekim časovima pokazao slabićem, piše: “Moramo izgubiti svoje mliječne zube i nadomjestiti ih pravim zubima, koji će biti izoštreni mržnjom i ljubavlju.” Očito mržnjom na zlo i ljubavlju prema dobru. Sama je priznala. “Bog dopušta da pisanjem zaboravljam na svoje boli.”

Papa Pavao VI. proglasio je Katarinu Siensku naučiteljicom Crkve. Bilo je to 27. rujna 1970. Tu je čast od žena do sada, tjedan dana prije nje, doživjela još jedino sv. Terezija Avilska. Italija sv. Katarinu Siensku, uz sv. Franju Asiškoga, štuje kao svoju prvotnu zaštitnicu. Ona među sveticama najviše izriče talijanski značaj.

Smjerno te zazivamo,
Bogu mila zaručnice,
Daj da uvijek ostanemo

Vrli Božji učenici!

30. travnja 2012

Sveti Pio V., papa (1504-1572)

Tridentski je sabor u povijesti Crkve bio jedan od najvećih sabora. To danas s ozbiljnim i objektivnim povjesničarima možemo mirne duše reći. Naša se tvrdnja temelji na učincima i plodovima koji su iz toga sabora proizašli. Crkva je od njega praktički živjela puna 4 stoljeća. Uspjehu Tridentskog sabora nemalo su pridonijeli pape koji su nakon njega bili na kormilu Crkve i koji su ga energično u djelo provodili. Takav je bio i papa Pio V., čiji blagdan danas slavimo.

Michele Ghislieri bio je sin siromašnih roditelja, a rodio se 17. siječnja 1504. u piemontskom gradiću Bosco, biskupije Tortona, u milanskoj vojvodini. Kad mu je bilo tek 14 godina, stupio je u dominikance da i sam svojim svetim životom i radom nastavi slavnu tradiciju reda, osobito njegovih velikih svetaca. Teološke je nauke završio u Bologni, u blizini groba sv. Dominika, a godine 1528. zaređen je za svećenika. Kako je bio veoma pobožan i revan redovnik, poglavari su mu povjeravali važne službe u redu. Tako je više godina bio lektor teologije, pa onda učitelj novaka u Padovi te prior u Vigevanu i Albi. Napokon je postao i lombardski provincijal. Za vrijeme svoga provincijalata vršio je službu inkvizitora u biskupijama Como i Bergamo, koje su graničile s područjima u kojima su bili protestanti. O. Mihajlo je budno bdio da se ne bi koji novotarski nauk uvukao i u Italiju. Na svojim je putovanjima nerijetko doživio doček s kamenicama u ruci. Poznat po svojoj odlučnosti bio je pozvan u Rim da bude suradnik velikog inkvizitora kardinala Gianpietra Carafe, koji je u odnosu prema krivovjercima bio još radiklniji. Kad je taj godine 1556. postao papa, imenovao je oca Mihajla najprije biskupom u Nepi-Sutri, a malo kasnije i kardinalom. I tako sin malih ljudi iz Bosca uđe u crkvene vrhove. No još nije bila dokončana njegova karijera. On je 7. siječnja 1566. bio izabran za papu, uzevši ime Pio V.

U tome svetom Papi došao je na papinsko prijestolje pravi svetac koji se bitno razlikovao od papa renesanse. On je i kao papa provodio strog i jednostavan život redovnika dominikanca, kojemu je svjetski sjaj i raskoš bio posve tuđ. Sličnu strogost tražio je i od svojih suradnika, pa i od cijele Crkve. Iza njegove vanjske strogosti krilo se ipak srce kojemu je bilo mnogo stalo do spasa i duhovnog dobra svih ljudi. Na početku svoje vladavine izjavio je: “S Božjom pomoći nadam se tako vladati da će kod moje smrti biti veća žalost od ove kod moga izbora za papu.”

Papa je želio biti reformator, a znao je da svaka zdrava reforma mora početi od svoje kuće, pa je zato počeo s reformom papinskoga dvora, rimske kurije i biskupije. Svoj je dvor pojednostavio i sjaj sveo na najmanju mjeru. Za svoje suradnike pozvao je u kardinalski zbor vrijedne ljude. Borio se protiv simonije, koja je sve do njega cvala i na papinskome dvoru. Odmah je osnovao kardinalsku komisiju za obnovu rimskoga klera. Iz Rima je vrlo oštrim mjerama htio ukloniti sve poroke, iako one nisu bile baš najsretnije i najprikladnije sredstvo.

Nadalje, Papa se sav dao na provođenje u djelo tridentskih odluka. Od biskupa je odlučno tražio da stoluju u svojoj biskupiji, da sazivaju i održavaju biskupijske sinode, da obavljaju vizitacije svojih biskupija, da bdiju nad klerom i pukom, da promiču katehizaciju i pouku u vjeri. Mnogo je držao i do sjemeništa, u kojima su se po naredbi Sabora imali temeljito odgajati budući svećenici. Bdio je brižno nad obdržavanjem svećeničkog celibata i zakona klauzure po samostanima.

Da bi župnicima olakšao pouku u vjeri, izdao je godine 1566. Rimski katekizam na latinskom, koji je onda bio prevođen na žive jezike te služio kao priručnik kateheze. Priredio je i izdao novi časoslov i misal, koji je ostao u upotrebi sve do reforme II. vatikanskog sabora. Uniformirao je liturgiju te dokinuo sve obrede koji nisu bili stariji od 200 godina. Brižno je također pazio da se protestantski nauk ne bi infiltrirao u katoličke zemlje, a osobito u Italiju. Tu je bio strog i neumoljiv. Smatrao je u savjesti da mu je to najstroža dužnost i zato je tako energično bdio nad pravovjerjem.

Sve Papino djelovanje bilo je duboko prožeto duhom vjere. Pred Bogom se osjećao i malenim i kao onaj koji će Njemu polagati račun. Stoga mu je politika i sve svjetovno bilo strano. Prema njegovu mišljenju Crkvi nisu potrebne nikakve utvrde, nikakvi topovi, nikakva vojska. Njezino je oružje molitva, post, suze i Biblija. Smatrao je svojom dužnošću i da bdije nad kršćanskim vladarima, stoga se nije susprezao da englesku kraljicu Elizabetu udari prokletstvom. Organizirao je i križarsku vojnu protiv Turaka, u kojoj su uz Papine čete sudjelovale Venecija, Španjolska i neke druge državice. Godine 1571. kršćanska je vojska kod Lepanta pobijedila tursku silu. U zahvalu za tu veliku pobjedu Papa je za 7. listopada uveo blagdan Naše Gospe od pobjede., a u Lauretanske litanije uveo je zaziv “Pomoćnica kršćana”. Grgur XIII., njegov neposredni nasljednik, promijenio je naslov blagdana 7. listopada u blagdan Krunice, koji se kao takav i danas slavi.

Pio V. proglasio je Tomu Akvinca naučiteljem Crkve te odredio da njegova Summa theologica mora biti udžbenik za sva katolička sveučilišta. Papa je umro 1. svibnja 1572., a žalost je za njim bila sveopća, pa se tako ispunilo njegovo proročanstvo. Klement X. proglasio ga je blaženim, a Klement XI. svetim. Od svih papa novoga vijeka on se uz Pija X. jedini slavi kao svetac. Barem zasada. Tijelo mu počiva u jednoj pokrajnoj kapeli u bazilici Svete Marije Velike.

Veliki poznavalac povijesti papa Ludwig von Pastor piše o svetom Piju V. ovo: “Rijetko je kod jednog pape knez pred svećenikom pošao u drugi plan tako kao u ovom sinu sv. Dominika. Njemu je na srcu ležala samo jedna stvar: spasenje duša. U službu te misije stavio je svu svoju djelatnost i prema njezinim zahtjevima računao je vrijednost svake ustanove i akcije.” Eto takav je bio taj neobični Papa. Njega se može shvatiti i mjeriti jedino svetačkim mjerilima. Druga ne dolaze u obzir, jer je Pio V. bio naprosto samo svetac.

2 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply