SVETAC DANA -LISTOPAD (OKTOBAR)

Svetac dana – kolovoz ( oktobar)

31. listopad 2009.

Sveti Alfonz Rodriguez, redovnik (1533-1617)

Dok se Ignacio de Loyola nalazio još na naukama u Parizu to oko sebe okupljao sposobne studente dijeleći s njima svoje apostolske ideale, 25. srpnja 1533., na blagdan Sv. Jakova, zaštitnika Španjolske, rodio se u španjolskom gradu Segoviji, a krilu jedne duboko kršćanske i brojne obitelji Alfonso Rodriguez, budući najslavniji brat pomoćnik Družbe Isusove. Bio je drugo po redu dijete obitelji koja će imati 7 sinova i 4 kćeri.
Iako Alfonzov rodni grad nije velik po broju stanovnika, danas broji 36.000, to je ipak znamenit po svojoj starini i arhitekturi koja još i danas plijeni poglede znatiželjnih turista. I mali je Alfonz mogao promatrati ostatke rimskog akvedukta – vodovoda, gradske bedeme, a osobito alkazar, utvrđeni maurski dvor što se ponosno uzdiže na strmoj litici. To lijepo zdanje nalazi se još i danas u svim turističkim vodičima. Lijepa gotička katedrala počela se tek graditi u Alfonzovu djetinjstvu.
Alfonz se kao desetogodišnjak susreo s prvim svećenikom novoga reda Družbe Isusove, blaženim Petrom Faberom, koji ga je svojom poznatom istančanošću pripremio za prvu pričest to poučio u glavnim vježbama kršćanske pobožnosti. Susret s tim divnim čovjekom bila je, sigurno, velika milost njegova života. Ima susreta s ljudima koji se nikad ne zaboravljaju. Za Alfonza je bio takav nezaboravan susret s Petrom Faberom.
Alfonza je, dakle, već od djetinjstva Bog polako pripremao za Družbu Isusovu, a kojoj ga je želio imati baš kao brata pomoćnika da preko njega pokaže svu ljepotu takvoga zvanja. Život dobroga brata Družbe Isusove ponajviše sliči skrovitom životu Svete obitelji a Nazaretu. Većina braće po samostanima obavlja kućne poslove, one i onakve kakve su s toliko ljubavi u nazaretskoj kući obavljali Isus, Marija i Josip i posvetili ih.
Pogledajmo kako je Gospodin spremao Alfonza za takav način života. Kad mu je bilo 14 godina, pošao je na studij u isusovački kolegij u Alcalu. No tamo ostade tek godinu dana. Morao se vratiti kući te naslijediti oca u dobro uhodanom i uspješnom trgovačkom poslu. Vodio je trgovinu sukna, oženio se, postao otac, ali nakon 7 godina braka umre mu žena, pa onda djeca, a posao krene tako naopako da je praktički izgubio svu imovinu. Bili su to teški udarci, no Alfonza nisu ipak posve slomili. On je još uvijek imao volje za život i da u životu nešto veliko ostvari. Nije mu bilo još posve jasno što bi to trebalo biti.
Slobodan od svega pokušao je nastaviti prekinute nauke pa je na Sveučilištu u Valenciji počeo polaziti tečajeve gramatike i retorike. No bilo je to bez ploda i uspjeha jer se sa svojih 38 godina sve manje osjećao sposobnim za studij. U toj dobi redovito više nije tako lako pamtiti toliko toga što solidan studij traži. Bog ga je čekao i trebao drugdje, a ne na sveučilištu. Alfonzu postade jasno da ga Bog kao brata zove u redovnike pa 31. siječnja 1571. stupi u isusovački novicijat u Valenciji. Već 6 mjeseci nakon ulaska u novicijat poglavari ga poslaše u Palmu de Mallorca za vratara u kolegij de Montesion. U toj će službi ostati sve do smrti, a njoj će se i posvetiti te tako ostvariti ono na što ga je Gospodin zvao.
Svoju će duhovnu avanturu po nalogu poglavara opisati sam u svojoj autobiografiji koju je god. 1956. u Barceloni izdao glasoviti pater Segarra pod naslovom San Alonso Rordiguez. No ostavio je svetac iza sebe dosta spisa u kojima ima mnogo njegovih opaski o raznim pitanjima duhovnoga života. Nije sve u tim spisima njegovo originalno jer si je on iz raznih duhovnih pisaca marno ispisivao ona mjesta koja su mu se svidjela, ono što je smatrao da će mu biti od koristi za vlastiti duhovni život, a bilježio je i prosvjetljenja što ih je u molitvi od Gospodina dobivao, svoje odluke, unutrašnje borbe svoga života, a posve samostalno i
prodorno raspravlja o nekim asketskim i mističnim pitanjima. Sve je njegove spise, uključivši i pisma, izdao u tri sveska g. 1885. do 1887. u Barceloni, malo prije svečeve kanonizacije, isusovac otac Nonell, poprativši to monumentalno djelo mnoštvom vrijednih i korisnih bilježaka.
Obavljajući vjerno službu vratara, Alfonz je bio prema svima veoma uslužan, prijazan, pun bratske ljubavi i susretljivosti, dok, je prema samome sebi bio veoma strog. Budući da se na kućnim vratima susretao s tolikim ljudima, nastojao je na sve djelovati apostolski pa je tako kroz dugi niz godina svoje službe izvršio i silan apostolat dobroga primjera, lijepe i pobudne riječi. Posjetitelji su rado slušali i poštivali vrijednoga vratara. Njemu je Bog dao i izvanrednih darova kao što su: viđenja, prosvjetljenja, pa i čudesa. Svime se time služio da u susretu s ljudima bude što bolji, ali i da ljude učini boljima. Ljudi su osjećali da je on pravi svetac pa su dolazili k njemu na savjetovanje ili da mu se preporuče u molitve.
Alfonzova je pobožnost prema Svetoj Djevici nalazila svoj konkretan izražaj u revnom moljenju krunice, Malog časoslova Bezgrješnog Začeća, a tu je Marijinu povlasticu, koja a ono vrijeme nije još bila proglašena dogmom, svojski branio i naglašavao.
Kao vratar proveo je na Mallorci 46 godina, služeći u jednostavnosti srca Gospodinu, redovničkoj zajednici, svima koji su dolazili na vrata kolegija. Umro je 31. listopada 1617., a sprovod mu je bio pravo slavlje. U njemu je sudjelovao španjolski potkralj, plemstvo Mallorce, biskup, mnoštvo građana, siromaha i bolesnika, od kojih neki od njih već tada po njegovu zagovoru zadobiše izvanredne milosti. Leon XIII. proglasio je Alfonza Rodrigueza, skupa s Ivanom Berchmansom, 15. siječnja 1888. svecem.

30. listopad 2009.

Blaženi Angelo iz Acrija (1669-1739)

U talijanskoj pokrajini Kalabriji, u mjestancu Acri kod Cosenze, rodio se budući pučki misionar blaženi Angelo. Bilo je to 19. listopada 1669. Roditelji su mu bili Francesco Falcone i Diana, rođena Enrico. Dečko je u svom rodnom mjestu stupio u kapucine te nakon razdoblja neizvjesnosti i straha da neće u sebi moći ostvariti ideale reda, položi ipak god. 1691. redovničke zavjete.
Kao svećenik posvetio se pučkim misijama. Unatoč najboljoj pripravi, njegove su prve propovijedi bijedno zatajile tako da je morao sići s propovjedaonice drugo neobavljena posla. Bio je to za njega pravi “šok”. No jednog je dana u svojoj nutrini posve jasno čuo ove riječi:” Ne boj se! Ja ću ti dati dar propovijedanja i od sada će tvoje muke biti blagoslovljene.” Angelo je malo zbunjen zapitao: “A tko si ti?” Tada se kao od potresa stresla njegova ćelija i on opet ču glas “Ja sam koji jesam.
Od sada ćeš tako propovijedati da će svatko moći razumjeti tvoj govor.” Blaženik je prestrašen doživljajem kao mrtav ležao na tlu.
Gospodin ga nije prevario. Počeo je propovijedati, a njegove su jednostavne i vatrene propovijedi, lišene svake retorike, imale silan učinak. Gospodin ih je katkada i čudesima popratio i tako blaženi Angelo postade velikim apostolom Kalabrije. Kao priprava za propovijed služilo mu je jedino Sveto pismo i križ, pa ipak su njegove propovijedi hvatale za srca. Bile su to propovijedi pune nadnaravne mudrosti koja dolazi s Kristova križa, od samoga raspetoga Krista. Blaženik bi za trajnu uspomenu na svoje misije običavao podizati Kalvariju s tri križa. A da bi osigurao što trajnije duhovne plodove misija, širio je naročitu pobožnost prema muci Isusovoj. Nju je protumačio u djelcu kome je dao naslov Preblagi Isus ili sect i budilica muke Gospodina našega Isusa Krista. Bila su to razmatranja o onome što je Isus u svojoj muci od sata do sata pretrpio. Djelce je doživjelo više izdanja.
Uz svoj veliki apostolski rad blaženi je Angelo jedno vrijeme obavljao i službu provincijala te više puta službu mjesnog poglavara, što je znak da je i u svome redu uživao veliko povjerenje. Umro je sveto na današnji dan godine 1739. Blaženim ga je proglasio godine 1895. papa Leon XIII. Blaženoga Angela možemo smatrati mistikom muke Isusove. On ju je sam neprestano razmatrao, a i drugima to pobožnu vježbu toplo preporučivao. Bio je duboko uvjeren da je to odlično sredstvo rasta u duhovnom i kršćanskom životu.
“Svetac je čovjek koji je otkrio da Bog djeluje u njegovu životu”, zapisao je Karl Schlemmer. Mislim da to naročito vrijedi za našeg blaženika. On je upravo na čudesan način osjetio da Bog djeluje u njegovu životu. Postao je dionikom njegova čudesnoga zahvata koji mu je pomogao da svlada najprije poteškoće na početku svoga redovničkoga života, a kasnije apostolskoga života.

29. listopad 2009.

Sveti Narcis i Donat, biskupi

Sveti Narcis bio je biskup Jeruzalema s kraja II. i početka III. stoljeća. Zbog optužbi za zlodjelo koje nije počinio povukao se u pustinju. Nakon nekog vremena dokazalo se da je Narcis bio nevin. On se tada vratio u svoju biskupiju, stariji i jači i sa još većim oduševljenjem nastavio svoju službu. U starosti je molio Gospodina da mu pošalje biskupa koji bi mu pomogao u službi. Odgovor na njegove molbe došao je u osobi sv. Aleksandra Kapadočanskog. Zajedno su neko vrijeme upravljali biskupijom, a Narcis je doživio 116. godina.
Sveti Donat kojeg se danas spominjemo malo je poznat. Bio je biskup Epira. Duga je tradicija njegova štovanja i odavno je u kalendaru, ali se njegov životopis pomiješao s drugim svecima istoga imena. Zato se o njemu sa sigurnošću ne može puno reći.

28. listopad 2008.

Sveti Šimun i Juda Tadej, apostoli

Apostole možemo smatrati veoma povlaštenim ljudima jer su kroz tri godine bili u Isusovoj blizini. On im je bio učitelj i prijatelj, s njim su mogli razgovarati, promatrali su primjer njegova života, trajno su doživljavali najdragocjenije duhovno iskustvo. Ono što je njima dano, dano je i nama samo na jedan drugi način. I mi možemo na jedan duhovan, mističan, kontemplativan način boraviti u Isusovoj blizini, biti trajno povezani s njime, proživljavati pojedine tajne i događaje iz njegova života. Slavljenje blagdana apostola može nam pomoći u tome, može u nama buditi želju da i mi Isusa slijedimo izbliza.
Novozavjetni spisi dosta nas škrto obavještavaju o dvojici apostola koje danas slavimo. Šimuna spominju u četiri apostolske liste. Matej i Marko nazivaju ga Kananejcem, dok ga sv. Luka naziva Revniteljem. To ime s velikom vjerojatnošću govori da je Šimun nekoć bio pristalica fanatične antirimske stranke zelota, govori da je vatreno ljubio svoj židovski narod i da je trpio što je taj narod na svome zemljištu bio pod tuđinskom okupacijom ne imajući svoje vlastite države. U to se trpljenje baš i nije tako teško uživjeti jer svaki zdrav i normalan čovjek ljubi svoj narod te želi da živi u slobodi, u svojoj vlastitoj državi.
Prema legendi, obojica su apostola pretrpjela okrutnu mučeničku smrt. Bili su prepiljeni. U likovnoj umjetnosti Šimun se stoga obično prikazuje s pilom, a štuju ga kao svoga zaštitnika drvosječe,
Origen, veliki autoritet za poznavanje Svetoga pisma, a svome Komentaru Poslanici Rim janima drži da je Juda Tadej ista ličnost s Judom Jakovljevim. Jakovljevim ga naziva sv. Luka, a Tadejom sv. Matej i sv. Marko. Sv. Ivan ga naziva Juda “ne onaj Iškariotski”. Taj je Juda postavio Isusu pitanje: “Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu? (14,22). Isus mu je na to pitanje odgovorio:
“Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla. – Ovo sam vam govorio boraveći s vama. A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh” (Iv 14,23-26). Zahvaljujući pitanju Jude Tadeja dobili smo od Isusa tako lijep odgovor, pun pouke, utjehe i nade za svakoga od nas. Taj odgovor izriče bit nasljedovanja Isusa Krista. Nasljedovanje se očituje u ljubavi, a ljubav ostvaruje i dokazuje u čuvanju i obdržavanju svega onoga što nas je Isus učio i što nam je rekao.
Sv. Judi Tadeju zahvaljujemo i jednu posve kratku poslanicu koja je uvrštena a knjige Svetoga pisma Novoga zavjeta. On je počinje ovako: “Juda, sluga Isusa Krista i brat Jakovljev,” Iz toga zaključujemo da je bio brat apostola sv. Jakova Mladega, koji je također napisao jednu poslanicu.
U uvodu i napomenama hrvatskoga prijevoda i izdanja Biblije iz god. 1968 čitamo: “Zacijelo je Juda, poslije smrti brata Jakova, god. 62, nastupio u njegovo
ime i s njegovim autoritetom da vjernike upozori na opasnost novih strujanja i zastranjenja a mladom kršćanstvu. Njegov kratki napis sav plamti živošću, jetkošću, energičnošću; odmah prelazi u polemiku i izravnim nagovorom prijeti onima koji promiču krivovjeran nauk i slobodarstvo u moralnom životu. Teško je točno odrediti o kakvim je strujanjima riječ. Bit će to preteče gnostičkih strujanja s kojima će se kršćanstvo boriti od kraja I. stoljeća pa dalje. Pisac nastupa s duhom i rječnikom kojim su se u Starom zavjetu proroci borili protiv lažnih proroka. Iskorištava i izvanbiblijske židovske spise, kao što su Uznesenje Mojsijevo i Knjiga
Henokova, te iz navedenih odlomaka izvodi moralnu pouku kako je to bio običaj u sinagoškom moralnom propovjedništvu.
Štovanju su sv. Jude Tadeja pridonijele Objave svete Brigite u kojima je Gospodin potiče da s pouzdanjem zaziva toga apostola. U XVIII. stoljeću štovanje je tog apostola postalo veoma popularno a Austriji, a još više u Poljskoj, gdje i danas tolike osobe nose ime Taddeusz. Slavni poljski pjesnik Mickiewicz dao je i svom velikom pjevu naslov Pan Taddeusz, što znači Gospodin Tadija.
Iz Austrije se štovanje sv. Jude Tadeja proširilo i po Hrvatskoj. Vjernici ga naročito rado zazivaju u pomoć u bezizlaznim situacijama. Uz blagdan svetih apostola Šimuna i Jude Pius Parsch daje nam ovu pouku: “Zajedništvo u Kristovoj ljubavi traži i zajedništvo u patnji. Apostoli su to u svom životu iskusili i ostvarili. Njihovo je zajedništvo u Kristovoj ljubavi bilo okrunjeno njihovim zajedništvom trpljenja u mučeništvu. To od njih moramo i mi naučiti.”

27. listopad 2009

Sveti Abraham, pustinjak

Današnji, na kršćanskom Istoku prilično poznat svetac proživio je u prvoj polovici IV. stoljeća 23 godine u dva monaška središta a Gornjoj Tebaidi, na desnoj obali rijeke Nila. Jedan od njih bijaše prvi samostan u kojem se provodio redovnički život po pravilu sv. Pahomija. Drugi je bio samo u Phebou, a kojem je bila rezidencija poglavara i ekonoma družbe sv. Pahomija.
Nakon toga vremena Abraham je prešao preko rijeke Nila i nastanio se u Manufu, gdje je sagradio kolibu te u njoj živio kao pustinjak u potpunoj osamljenosti i odijeljenosti od svijeta. Živio je prema pravilu sv. Pahomija, ali koje shvaćaše i primjenjivaše veoma odlučno. Hranio se biljem a noći bi provodio u pobožnom bdjenju. U času smrti bio je uz njega sv. Teodor, ljubljeni učenik i nasljednik sv. Pahomija u Phebou.
Alehsandrijshi sinasarij iz XIII. stoljeća navodi obilje anegdotskih zgoda iz života toga svetog pustinjaka. Naročito se slavi što je svu hranu praktički sveo na prikupljanje boba, na koji su Egipćani gledali s prezirom. I sveti je pustinjak Abraham u očima svijeta bio jedan od “luđaka”, ali promatran očima vjere on je jedini mudar jer je pravo znao vrednovati ono što je čovjeku najpotrebnije. Trudio se svim silama da bude mudar prema mjerilima Evanđelja, prema primjeru poniznoga i siromašnoga Krista.
Čini mi se da nam i ovaj sveti pustinjak, prostorno i vremenski tako dalek, ima nešto veoma suvremeno reći, nama potrošačkom društvu što se razbacuje zemaljskim dobrima. Njegova se poruka slaže s onim što nam govore i neki naši trjezniji suvremenici. Navest ću samo jednoga od njih, matematičara Mihajla Mesarovića, koji je negdje napisao: “Ako ljudski rod želi i dalje živjeti, moramo u sebi razvijati osjećaj povezanosti s pokoljenjima što dolaze te biti spremni na svoj račun i budućim naraštajima prepustiti dio dobara ove zemlje. Ako svaki naraštaj sve ono što je moguće postići hoće samo za sebe, onda će biti kraj čovjeka. ”
Potrebno nam je, dakle, ići u školu pustinjaka, isposnika; koji su se zadovoljili onim najmanjim i najneophodnijim za život. To je jedini način da iziđemo iz suvremene krize.

Sveti Abraham Jednostavni, pustinjak

Upoznajmo se danas s još jednim pustinjakom iz Egipta čiji se spomendan također još slavi danas. Podatke o njemu crpimo iz duhovnih spisa Ivana Kasijana. On pripovijeda o dva čudesna ozdravljenja što ih je izveo sveti Abraham Jednostavni ili Dječak, nazvan tako zbog svoje jednostavnosti i bezazlenosti. Iz tih spisa saznajemo kako je taj pustinjak pobjegao od svih onih pogodnosti što mu je moglo pružiti tadašnje društvo. Protiv tadašnjeg potrošačkog mentaliteta obranio se otišavši u pustinju, u samoću te živeći najskromnijim životom, zadovoljavajući se samo potrebnim za održavanje života. I on je bio jedan od onih što bijahu u IV. stoljeću zahvaćeni pustinjačkim i monaškim idealom. Želio je živjeti i boriti se samo za neprolazno i vječno.
Mi kao kršćani danas dobro znamo da moramo živjeti u svijetu i u njemu izvršiti svoje poslanje. Ali znamo i to da je svijet sa svim što nam može pružiti zavodljiv i da je stoga dobro upoznati one koji su bili radikalni. Gospodin od nas ne traži radikalnost starih pustinjaka i monaha, ali traži da živeći u svijetu ne budemo od svijeta, a pogotovo da se ni po koju cijenu ne damo zarobiti od svijeta i njegovih dobara.

26. listopad 2009.

Blaženi Bonaventura iz Potenze (1651 – 1711)

Wilhelm Schamoni u jednoj od svojih hagiografskih knjiga okupio je 94 portreta Božjih. ugodnika. Medu njima se nalazi i slika blaženoga Bonaventure, koji se rodio 4. siječnja 1651. u Potenzi, u južnoj Italiji. Sliku je naslikao neki majstor odmah nakon njegove smrti, koja se zbila na današnji dan god. 1711. u Ravellu kod Amaltija. Ta je slika vjeran odraz blaženikove ličnosti, po njoj znamo kako je izgledao.
Carlo Antonio po krštenju proveo je prvih 15 godina života u nevinosti, u vjerskom žaru, čuvajući čistoću srca, koja se tako jasno odražavala i u sjaju njegovih očiju i u crtama njegova lica. Na blagdan Sv. Franje Asiškoga god. 1666. odjenuo je redovničko odijelo franjevca konventualca u Nocera dei Pagani, uzevši ime Bonaventura i postavši vrijedan duhovni sin asiškoga Siromaška.
Schamoni o njemu piše: “Kako god je u ljudskoj znanosti Bonaventura mogao tako malo učiniti, tako je bio savršen u znanosti svetaca i njegova posvemašnja povezanost s Bogom dovodila ga je i u teškim pitanjima do pravog i sigurnog suda, tako da su i profesori teologije rado s njim razgovarali. Zbog toga mu bi dopušteno da bude zaređen za svećenika te postane pravi čovjek puka, apostol područja oko Amalfija. Za očuvanje čistoće on je uvijek preporučivao tri zdravomarije na čast prečiste Djevice. Posjedovao je vatreni temperament pustinjaka. No on ga je ukrotio. Bonaventura je štovao Majku Božju naročito kao Bezgrješnu i često je izricao želju da bi morao doći ipak jedan drugi Duns Scot, koji bi isto tako njemu najdražu istinu snažno dalje razradio. Kad je u susjednom mjestu izbila pošast, odmah je pohitio dvoriti bolesnike.
Blaženi Bonaventura imao je odbojnost prema visokim službama i položajima. Unatoč tome, bio je u listopadu 1703. imenovan učiteljem novaka u Nocera dei Pagani. Tu je odgovornu službu obavljao četiri godine te savjesno odgajao redovnički podmladak. Kasnije je bio premješten u samostan Ravello, gdje je preuzeo duhovno vodstvo samostana sv. Klare i sv. Katalda. Tamo je i umro s Marijinim imenom na usnama. Prije nego su ga sahranili tijelo je u crkvi sv. Franje, u svečanoj su ga procesiji pronijeli mjesnim ulicama. Pobožni ga je narod slavio kao pravog sveca.
Papa Pio VI. naredio je 29. lipnja 1775 objavljivanje dekreta o Bonaventurinoj beatifikaciji, a sam je osobno 26. studenoga u bazilici sv. Petra predsjedao svečanosti beatifikacije.

25. listopad 2009.

Sveti Krizant i Darija (+ oko 283)

“Krizant, istočnjak, obratio je Dariju koja je iz Atene došla a Rim to se s njom oženio. Oboje su za kršćansku vjeru podnijeli smrt. Njihovo se štovanje proširilo prema sjeveru, osobito a Raveni, a onda i u današnjoj Francuskoj i Njemačkoj. A mučeništvo im je opisano kasnije pa nema povijesne vrijednosti. No njihovu opstojnost svjedoči njihov blagdan koji se slavi već od 450. godine, a navodi ga i Martirologij sv. Jeronima. Znamo da su njihove relikvije g. 844. prenesene u Prun, u tadašnje Franako Carstvo. Kasnije su dospjele u benediktinski samostan Munstereifel (južno od Kolna). Dio je relikvija tih svetaca salzburški nadbiskup Adalwin s hodočašća a Rim god. 830. prenio u Salzburg.
Legenda pak o tim mučenicima govori kako je Krizant bio kršćanin, a otac ga je silio da se odrekne svoje vjere. Kad mu to nije pošlo za rukom, dao ga je zatvoriti s pet djevojaka ne bi li ga one navele na grijeh. Ali one su tvrdo zaspale, a ništa nisu ni jele ni pile pa su ih morali pustiti iz zatvora. Modra, boginji Vesti posvećena djevica Darija, nastojala je nagovoriti Krizanta da zataji kršćansku vjeru. To joj nije uspjelo jer je Krizant tako uvjerljivo govorio 0 kršćanstvu da ju je pridobio za kršćansku vjeru. Nakon toga su sklopili kršćanski brak, ali su odlučili da će a njemu živjeti u djevičanstvu. Svoj su život posvetili apostolatu – širenju kršćanstva. A onda je jedan od progonitelja kršćana dao Krizanta zatvoriti u staju punu smrada. No kad je on u nju stupio, napunila se ugodnim mirisom. A Dariju je progonitelj dao zatvoriti među bludnice. No tamo je ušao lav koji je Dariju obranio od mladića koji ju je htio silovati. Isto se dogodilo i drugim mladićima. Lav im nije učinio zlo, ali je djevojku obranio. Progonitelj je tada dao naložiti veliku vatru da sažeže i Krizanta i Dariju te lava skupa s njima. Darija otpusti lava uz poruku da nikome ne naškodi. Kako je sve bilo uzalud, krvnici su dvoje mučenika zasuli pijeskom i kamenjem u jednoj jami, gdje su se ugušili. I tako su postali mučenici.
Grobovi se tih svetih mučenika spominju u Rimu i to na Via Salaria Nova u crkvi nedaleko od crkve Svetog Saturnina. Nju je dao restaurirati papa Hadrijan I. ( 172-7951).
Glasovite pak slike tih svetih mučenika nalaze se i u Ravoni, na medaljonima iz VI. stoljeća u kapeli Sv. Petra Krizologa te u glasovitoj crkvi Sant’ Apoltinare Nuovo.”

24. listopad 2009

Sveti Antun Marija Claret, biskup (1807-1870)

Antun Marija Claret rodio se 23. prosinca 1807. u Sallentu, u španjolskoj pokrajini Kataloniji. Godine 1835. bio je zaređen za svećenika, a od god. 1843. veoma je uspješno djelovao kao pučki misionar u rodnome kraju. Godine 1849. osnovao je misijsku družbu Sinova Srca Marijina, koji se po njemu u puku nazivaju i klaretinci. Osnovao je i žensku granu te družbe, a nazvao ju je Kćeri Srca Marijina. Učimio je tako jer je bio veliki štovatelj i pobožnik Srca Marijina.
Kako je po svojim mnogobrojnim apostolskim pothvatima postao poznat, imenovan je nadbiskupom Santiaga na Kubi. Ondje je djelovao od god. 1850. do 1857. Ta je nadbiskupija prije njega 14 godina bila bez svoga pastira. Antun se svim marom dao na to da je obnovi i podigne. Činio je to duhovnim vježbama za kler, pastoralnim pohodima i misijama. U šest je godina obavio tri vizitacije svoje nadbiskupije, a započeo je i s četvrtom. Osnovao je i Bratovštinu kršćanskoga nauka, kako bi puk što više poučio u vjeri.
Za vrijeme potresa i pošasti, koji su poželi mnogo žrtava, revni je nadbiskup dva put na dan obilazio bolnice ispovijedajući, tješeći i dijeleći milostinju. Za socijalno dobro puka po svim je župama osnivao štedionice. Napisao je i djelce u kojem je obrazložio vrijednost i ljepotu seljačkoga života i rada. Njegov je socijalni, karitativni, kulturni rad neprijateljima vjere bio trn u oku pa su mu radili čak o glavi. Više puta je na njega bio pripreman atentat. To je išlo tako daleko da je god. 1857. morao napustiti Kubu i vratiti se u Španjolsku.
Ondje bijaše ispovjednik kraljice Izabele II. Napisao je velik broj vrijednih asketskih spisa i uopće je bio veliki širitelj i promicatelj dobre knjige. Već je kao pučki misionar u Kataloniji posvuda osnivao knjižnice. Kao biskup sudjelovao je i na I. vatikanskom saboru. Umro je 24. listopada 1870. u Fontfroide, u južnoj Francuskoj. Svetim ga je proglasio 7. svibnja jubilarne godine 1950. papa Pio XII.

Podižeš me kada padam
Ljubiš me kada ne volim
Rukama me vječno grliš
O, Oče moj…

23. listopad 2009.

Sveti Ivan Kapistran (1386-1456)

Rodio se g. 1386. u Capistranu, u talijanskoj gorovitoj pokrajini Abruzzo, u obitelji njemačkog podrijetla. Postao je franjevac. Na papin nalog kao jedan od najvećih pučkih propovjednika, obišao je pola Europe. Pobjeda kršćanske vojske nad turskom vojnom kod Beograda 1456. velikim se dijelom ima pripisati njegovoj hrabrosti, zalaganju i žaru. Umro je 23. listopada 1456. u Iloku, u Hrvatskoj, ali se njegovu grobu zameo trag.
Poznati profesor Franz Spirago zorno opisuje kako se mladi pravnik Giovanni da Capestrano odriče ovoga svijeta. To je možda i najveća pouka iz njegova vrlo bogatog života pa ćemo se nastojati u to uživjeti. Moto našeg razmišljanja nek budu riječi proroka Habakuka: “Ja ću se radovati u Bogu Jahvi i kliktat ću u Bogu svojem Spasitelju. Bog Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih, i vodi me u visine” (Hab 3,18-19).
Spirago piše da je sv. Ivan Kapistran jedan od najglasovitijih propovjednika svih vremena; na Sveučilištu u Peruggiji studirao je pravo te postao doktor pravnih znanosti. Tadašnji napuljski kralj 1412. postavio je mladog doktora prava sucem u Peruggiji. Oženio je kćerku najbogatijeg građana Peruggije i tako se domogao velikog bogatstva. To mu je otvorilo put do časti i blistave karijere. Ali Bog je odredio drugačije.
Gradani se Peruggije pobuniše protiv kralja te zatražiše suca Ivana da u ime grada pregovara s kraljem. Kad su njegovi pregovori postali bezuspješni, građani Peruggije posumnjaše u Ivana da šuruje s kraljem te ga baciše u zatvor te mu davahu za hranu samo kruh i vodu. Bilo je to g. 1413. Ivan se u toj teškoj situaciji, punoj patnje, ponadao da će se kralj zauzeti za njega, ali od toga nije bilo ništa. Bio je ostavljen na cjedilu i duboko razočaran, predan u beznađe. K tome je došao još jedan težak udarac: njegova je mlada žena, teško pogođena sudbinom svog muža, umrla od žalosti. Osim toga, oduzeli su mu svu njegovu imovinu. I tada je mladi, toliko iskušavani, čovjek brzo uvidio kako prolazi zemaljska sreća. Zato je odlučio da više neće čeznuti za zemaljskim častima i dobrima, nego čim bude slobodan krenuti drugim putem: odreći se svijeta i samo Bogu služiti. Obećanje je ispunio te u 30-oj godini ušao u franjevački red. Bilo je to g. 1416. Brzo je postao propovjednik pokore, propovijedajući po Italiji, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, a došao je i u naše krajeve. Mase su ga slušale često pod vedrim nebom jer i najveće crkve bijahu premalene da prime silna mnoštva željnih slušatelja. U Beču se još i danas može vidjeti vani izgrađena propovjedaonica s koje veliki propovjednik propovijedaše Božjem narodu. Pošavši u Češku, silni je propovjednik obratio mnoštvo husita, vrativši ih u krilo Katoličke crkve. Kapistran je revnovao i u borbi za oslobođenje kršćanskih krajeva od Turaka. Vrhunac tog nastojanja bijaše bitka koju je g. 1456. animirao kod tadašnjeg Grčkog Beograda (današnjeg Beograda), gdje je šačica junaka od 4.000 izvojevala pobjedu nad daleko nadmoćnijom vojskom sultana Mehmeda II. Osvajača, kod koje izginu 24.000 vojnika. Kapistran je prije bitke ugledao vatrenu strjelicu s neba uperenu prema neprijatelju krsta, a što je ulilo hrabrost i u njega i u kršćansku vojsku. Dva mjeseca nakon pobjede kod Beograda Ivan Kapistran je umro od kuge u Iloku te bio pokopan vjerojatno u zajedničkoj grobnici, tako da mu se ne zna za grob.
Iz života svetog Ivana Kapistrana jasno se vidi koliko dobrih posljedica može proizići iz križeva i patnja. Da nije bio onako pogođen patnjama vjerojatno ne bi nikad postao ono što je postao.

22. listopad 2009.

Sveta Marija Saloma

Majku dvojice apostola Jakova Starijega i Ivana Crkva štuje kao sveticu. Njezino hebrejsko ime Šal6m znači sreću i mir, ono što bismo hrvatski najbolje izrazili pojmom blagostanje. Ono odgovara grčkom imenu Irene, po naški Irena. Saloma je vjerojatno Gospina “sestra”, dakle, najbliža rođakinja, o kojoj govori sv. Ivan da je na Kalvariji stajala pod Isusovim križem (Iv 19,25). Marko je naziva Saloma, a Matej “majkom sinova Zebedejevih”.
Sveti Marko medu trima ženama mironosicama, koje su na uskrsno jutro žurile prema grobu da pomažu Isusovo tijelo, spominje i Salomu.
Sveti Matej opisuje Salomu kako je od Isusa za svoje sinove u njegovu kraljevstvu molila počasna mjesta. U odgovoru na tu neobičnu molbu Gospodin se izravno obraća Jakovu i Ivanu pozivajući ih s ljubavlju na život pregaranja i žrtve, na sudjelovanje u kaležu njegovih muka. Ako se tome budu velikodušno odazvali, postat će dionici i njegove pobjede i slave u kraljevstvu nebeskom.
Štovanje je sv. Marije Salome u nekim biskupijama veoma živo. Štuje se naročito u Palestini, u Carigradu, u Arlesu u Francuskoj, u Tournaiu u Belgiji, te u Italiji u biskupiji Veroli, tamo je naročito štovana, i u Castelliri, u biskupiji Sora.
Sv. Marija Saloma u svetačkoj ikonografiji često se nalazi u skupini žena mironosica s posudom dragocjene pomasti. Osobito su lijepe slike tih svetih žena što ih naslikaše velemajstori slikarske umjetnosti Albrecht Durer i Beato Angelico.
Najveća je odlika ove svetice što je vjerno pristajala uz Krista, što ga je slijedila, što se na Veliki petak nalazila podno njegova križa i što je njezina ljubav išla i s onu stranu groba. Isus je nagradio njezinu vjernost već na ovome svijetu jer ga je medu prvima zavrijedila vidjeti uskrsnula te okusiti neopisivu radost uskrsnoga jutra.
Sveti Matej opisuje taj susret ovako: “Najedanput im dode Isus u susret pa im reče: ‘Zdravo!’ One pristupiše k njemu, obujmiše mu noge i pokloniše mu se. Nato im Isus reče: ‘Ne bojte se! Idite i javite mojoj braći da idu u Galileju. Ondje će me vidjeti'” (28,9-10).
Medu sveticama toga neopisivog susreta bila je i sv. Marija Saloma. Taj kratki sretni susret pretvorio se poslije svetičine smrti u kraljevstvu nebeskom u vječno blaženo gledanje i uživanje Gospodina.

21. listopad 2009.

Sveta Uršula i druge djevice, mučenice

Uršula bijaše kršćanska djevica koja je poginula u Kölnu kao mučenica najvjerojatnije u IV. stoljeću. Najnovija iskapanja u crkvi Sv. Uršule u Kölnu pokazala su da je već u rimsko doba nad tri kršćanska groba bila podignuta crkva. Položaj te crkve na jednom rimskom groblju kod novih pregrađivanja i povećavanja crkve pridonio je stvaranju legende o 11.000 djevica, koje da su skupa s Uršulom poginule. Naime, kad su se iskapale jame za temelje nove veće crkve, pronađeno je mnoštvo kostiju.
Uršula je bila engleska kraljevska kćerka koja je s brojnom pratnjom pošla na hodočašće u Rim pa su na putu u Kolnu od Huna svi bili pobijeni. To je već druga verzija njezina mučeništva. Uz Uršulu se štuju i njezine drugarice Priska, Eugenija, Grata, Cecilija i Verena.
B. Kotting piše: “Jedva da ima mučeničke legende koja je u rajnskoj oblasti toliko potaknula štovanje svetaca kao što je to legendarni izvještaj o mučeništvu svete djevice Uršule i njezinih 11.000 drugarica. U crkvi Sv. Uršule u Kölnu nalazi se natpis koji potječe iz IV, ili V. stoljeća – dakle još iz doba seobe naroda – a koji nas obavještava da je neki čovjek po imenu Clematius na tom mjestu, gdje su djevice pretrpjele mučeničku smrt, njima u čast umjesto spaljena i razorena poganskoga svetišta podigao crkvu. Prva svjedočanstva štovanja sv. Uršule potječu iz VIII. ili IX. stoljeća.
Legenda, koja pripovijeda o Uršuli i njezinim drugaricama (Aureliji, Kumeri, Kunigundi), označuje Uršulu kao kćerku jednoga britanskog kralja; ona je odbila prošnju za udaju jednoga poganskoga kraljevskoga sina i zavjetovala djevičanstvo. Sa svojim se drugaricama ukrcala na brod da otputuje iz Engleske te je, ploveći rijekom Rajnom, pristala u Kolnu, a taj su grad tada opsjedali pogani koji i nju ubiše. Veliki utjecaj na proširenje i prihvaćanje te legende imale su i ‘objave’ sv. Elizabete iz Schönaua. Kult se sv. Uršule iz Kolna proširio u Španjolsku, Italiju, Dansku, dapače čitavu Europu. Broj 11.000 potječe iz jedne srednjovjekovne pogrješke kod prepisivanja jer izvorna legenda govori o Uršuli i 11 mučenica. Još je u XVI, stoljeću sv. Andela Merici red što ga je osnovala stavila pod zaštitu svete Uršule.”
To su nama svima dobro poznate uršulinke koje se i danas službeno nazivaju Red svete Uršule. No sada nas nakon svega navedenoga zanima što napokon možemo držati o povijesnosti toliko štovane svetice svete Uršule? – Johannes Emil Gugumus, rektor Teutonskog kolegija S. Maria in Campo Santo, smatra da legenda o sv. Uršuli ima ipak prvotnu jezgru koja je povijesno vrijedna, dakle, povijesno pouzdana.
Povijesnost sv. Uršule temelji se na natpisu njezine crkve u Kolnu na kojem doslovno stoji ovo: “Klemacije, čovjek senatorskoga ranga došavši s Istoka potaknut božanskim nadahnućem – nanovo je sagradio ovu baziliku na svoj račun da bi ispunio zavjet na mjestu gdje su svete djevice prolile krv za Kristovo ime.” O tom se natpisu me8u povjesničarima i hagiografima raspravljalo sve do naših dana veoma mnogo, dok ga W. Lewison smatra vjerodostojnim i to na temelju dobrih i uvjerljivih dokaza. Taj natpis svjedoči o istinitosti i stvarnosti mučeništva skupine kršćanskih djevica u Kolnu. Novija iskapanja su dokazala da je crkva Svete Uršule sagrađena na jednome rimskom groblju.
Kad se god. 1106. grad Kđln još više proširio, pronađeno je u blizini crkve Sv. Uršule jedno groblje (Ager Ursulanus), a kosti koje ondje prona8oše smatrane su kostima svetih djevica i mučenica. Razdoblje njihova mučeništva može se smatrati Dioklecijanovo progonstvo, tamo negdje oko god. 304. Njihov se broj sa sigurnošću još ni danas ne može točno utvrditi, a isto tako ni njihova imena. Osim spomenutih navode se još i ova: Brittola, Martha, Saula, Sambatia, Saturnina, Gregoria, Pinosa, Palladia.
Sveta Uršula je zaštitnica grada Kolna, a u prošlosti je bila zaštitnica studentske mladeži u Beču, Coimbri i Parizu. Njezinu pomoć i zaštitu vjernici zazivahu za vrijeme ratova, zatim da bi si isprosili sretnu smrt. Postoje čak i Litanije svete Uršule za sretnu smrt. Sveticu zazivaju u pomoć ozlijeđeni od opekotina. Smatraju je zaštitnicom dobra braka, učiteljica, trgovaca suknom.
U srednjem vijeku nastadoše i brojne bratovštine sv. Uršule, kojima pripadahu čak i biskupi, opati i kraljevi. Njezin se blagdan naročito svečano slavio u Kolnu. Kroz grad bi išla procesija sa svetičinim relikvijama. Znamo iz Memoriala blaženog Petra Fabera koliko je taj Božji ugodnik štovao svetu Uršulu i njezine drugarice.

20. listopad 2009.

Sveti Vendelin, pustinjak

Nije lako pisati o tom svetom i inače popularnom pustinjaku jer se njegovi životopisci u mnogim stvarima razilaze pa tako na primjer, životopisci iz XVI. i XVII. stoljeća njegov životni tijek stavljaju u razdoblje između 400. i 750. godine. Danas se sa sigurnošću može tvrditi da je živio prije polovice VII. i u posljednjoj četvrti VI. stoljeća. Rodom je bio iz Irske, a njegova je obitelj bila bogata jer je bila u srodstvu s kraljevskom kućom. Kako je Vendelin bio urešen svakom krepošću, već se u mladosti odrekao svih svojih dobara te pošao u samoću da bi ondje razmišljao o božanskim stvarnostima.
Nakon toga je prešao na europski kontinent te se kao pustinjak nastanio na području trierske biskupije. Činio je velike pokore. Nosio je kostrijet, a da zasluži za uzdržavanje, u svoj je poniznosti čuvao tuđe svinje. I tako je proveo životni vijek ponizno služeći Bogu.
Nakon smrti Bog ga je proslavio čudesima. U Saarbrückenu bio je po njegovu zagovoru god. 1417. pogašen strašan požar. Svečev se kult razvio god. 1360., kad je Boemund II., trierski nadbiskup, prenio njegove relikvije iz kapele Sv. Marije Magdalene u svetište baš njemu u čast podignuto. Tu je baziliku Sv. Vendelina osobno posvetio papa Inocent VI. Tom je zgodom ponovno bilo ispitano svečevo tijelo te pronađeno u dobrom stanju, obučeno u njegovo primitivno odijelo.
Sveti je Vendelin u nekim krajevima veoma popularan svetac. Popularnost je o njemu stvarala i legende koje su njegov prvotni originalni lik posve preokrenule i preobrazile. Vjernici su ga zazivali u pomoć protiv kuge, zatim kao zaštitnika ljetine i domaćih životinja. Još i danas njemu je posvećeno preko 500 kapelica i 160 svetišta, u koja se mnogo hodočasti.
Svečevo je štovanje službeno odobrio god. 1450. papa Nikola V. Svetac se naročito štuje u Vogezima, Saaru i njemačkoj pokrajini Franken. U XIX. stoljeću to je štovanje prešlo i u istočnu Europu te Sjevernu Ameriku. Sveti Vendelin se ubraja i u četrnaestoricu svetaca pomoćnika, a veoma je zastupan i u svetačkoj ikonografiji. Tako se njegove slike nalaze po raznim europskim pinakotekama i galerijama.

19. listopad 2009.

Sveti Pavao od Križa (1694-1775)

U rimskoj bazilici Svetih mučenika Ivana i Pavla, na kosini brežuljka Monte Celio, nalazi se grob osnivača pasionista svetog Pavla od Križa. On se rodio 3. siječnja 1694. u Ovadi kod Genove. Već od rane mladosti osjećao je iskrenu i duboko proživljavanu pobožnost prema raspetome Kristu. Njegovu je muku revno i postojano razmatrao, njome se duhovno hranio, na njoj svoj značaj izgrađivao. Da se i sam što više suobliči raspetome Gospodinu, svoje siromašno tijelo podvrgavaše oštrim pokorama. Po noći je bdio, bičevao se, a po danu molio i postio.
Kad je god. 1715., potaknuta od Klementa XI., Venecija opremila vojsku protiv Turaka, pridružio joj se i Pavao “i to ne kao plaćenik, već iz želje da se bori protiv Turčina”. No došavši u Cremu, gdje se okupljahu dobrovoljci – najvjerojatnije 20. veljače 1716. – “potaknut nadahnućem odozgora što ga zadobi u jednoj crkvi gdje se obavljala pobožnost 40-satnog klanjanja, baš na tusti četvrtak, odstupi od svog nauma i vrati se natrag”. Čini se da je od toga časa pomalo nazrijevao koji je njegov životni poziv. Do potpune će jasnoće doći kasnije, prosvjetljivan svjetlom odozgora.
Aleksandrijski biskup Gattinara, nakon zrelog razmišljanja i ispitivanja priznao je nadnaravni karakter Pavlovih viđenja i prosvjetljenja pa ga je osobno 22. studenoga 1720. odjenuo u crnu pustinjačku tuniku. Pavao je malo-pomalo postavio temelje novoj redovničkoj družbi koja će provoditi intenzivan kontemplativni i ujedno apostolski život. Uz to je počeo po raznim mjestima marno i uspješno propovijedati. Kad mu se pružila prilika da se u Rimu susretne s papom Benediktom XIII., papa mu je dopustio usmeno da može primati kandidate u svoju družbu. Kasnije će mu sam papa Benedikt XIII. 7. lipnja 1727. podijeliti svećenički red.
Svladavši mnoge poteškoće, Pavao je napokon 11. lipnja 1741. mogao učiniti profesiju – položiti zavjete – uzevši ime Pavao od Križa. U sedam je generalnih kapitula reda, što su održani od 1747. do 1775. godine, uvijek bio biran za generalnog poglavara. Njegovi su ga duhovni sinovi i sljedbenici poštivali kao istinskog oca i učitelja.
Bile su to godine kad se na Družbu Isusovu nadvila teška oluja koja je dovela do njezina ukinuća.
Iscrpljen naporima, pokorama i bolestima više nego godinama, Pavao od Križa preminuo je blago u Rimu 18. listopada 1775. Papa Pio IX. proglasio ga je najprije blaženim, a zatim svetim. Družba koju je svetac osnovao službeno se naziva Družba bosonogih klerika Presvetog Križa i Muke Gospodina Našega Isusa Krista. I’ostoji i ženska grana te družbe. Obično ih nazivaju pasionisti. Nose crnu tuniku, na kojoj se nalazi srce s usadenim križem te natpisom Muka Isusa Krista. Danas Družba pasionista broji 25 provincija, koje su raširene po cijelom svijetu, te dvadesetak misijskih središta. Njezinu veliku obitelj sačinjava i 25 samostana klauzure te 5 instituta aktivnoga života koji su osnovani u dtaliji, Engleskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Meksiku.

18. listopad 2009.

Sveti Luka, evanđelist

Sveti Luka je bio Sirijac, po Euzebiju rodom iz Antiohije. Potjecao je iz poganske, a ne židovske sredine. Za to svjedoče sv. Irenej, Tertulijan, Origen, a posredno i sam sv. Pavao, koji ga ne stavlja među one što proizađoše iz obrezanja. Prema Muratorijevu kanonu nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na zemlji. Pavlove poslanice te Djela apostolska pokazuju da je bio pratilac i učenik svetoga Pavla.
Uz Pavla ga nalazimo prvi put na apostolovu drugom misijskom putovanju, tamo od Troade do Filipa. Postoji mogućnost da je u Filipima ostao do god. 57. utvrđujući ondje apostolovo misijsko djelo. U proljeće god. 58. nalazimo ga opet u istome gradu uz sv. Pavla, koga prati na njegovu povratku u Jeruzalem. Ondje odmah bijaše uspostavio vezu s apostolom Jakovom. Tamo je također imao priliku susresti barem neke od onih žena što ih on jedini od evanđelista spominje u Evanđelju. Mogao je isto tako susresti i one “službenike riječi” koji su jedan od izvora njegova evanđeoskoga spisa.
On sam u predgovoru svoga Evanđelja piše ovako:
“Budući da su mnogi pokušali srediti pripovijedanje o događajima što su se dogodili među nama, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, učini se i meni dobro, pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofile, da se osvjedočiš o sigurnosti nauka kojeg si primio” (Lk 1,1-4).
Sveti Luka je pratio sv. Pavla na njegovu putovanju u Rim te nam je o tome u Djelima apostolskim ostavio dragocjen dnevnik puta. S apostolom je naroda bio i za vrijeme njegova prvoga rimskoga tamnovanja, a isto tako i za drugoga, kad su ga svi ostavili. Apostol sa žalošću piše Timoteju: “Jedini je Luka sa mnom” (2 Tim 4,11).
Luka se u Rimu vjerojatno susreo i s Petrom i s Markom, no na njega je ipak imao najveći utjecaj Pavao. Ništa sigurno ne znamo o životu sv. Luke nakon Pavlove smrti. Sv. Epifanije ga je doduše učinio apostolom Dalmacije, Italije i Makedonije, sv. Grgur Nazianski evangelizatorom Ahaje, Metafraste, Egipta i Tebaide, no sve je to povijesno nepouzdano.
Istočnjačka hagiografija, koja se temelji na jednom antimarcionitskom spisu, zvanom Prolog, a koju slijedi i sveti Pavlin iz Nole, pridaje sv. Luki 84 godine života. Latinski Prolog dodaje da je živio u celibatu, dok jedan drugi spis, koji slijede i neki ugledni pisci, kao sv. Izidor Seviljski i sv. Beda Časni, daje sv. Luki 74 godine života. Nesigurno je i mjesto smrti sv. Luke. Isto tako način smrti. Jedni drže da je umro naravnom smrću, dok drugi misle da je poginuo kao mučenik. Crkva ga u bogoslužju slavi kao mučenika i upotrebljava za njegov blagdan liturgijsko ruho crvene boje.
Jedan anoniman bizantski pisac iz XI. stoljeća ovako je opisao svetoga Luku, evanđelista i pratioca sv. Pavla: “Nakon što se Pavao, ostavivši tmine zablude da bi prionuo uz Božju ljubav, pridružio broju učenika, Luka ga prati posvuda i postaje mu putni sudrug. Željan boriti se za Božju ljubav pridružuje se njegovoj vojsci. S Pavlom kao zločinac biva zatočen te sve do kraja svijeta širi zrake božanske spoznaje. On tako čvrsto pristaje uz njega, tako mu je blizak i dijeli u tolikoj mjeri sve njegove milosti da ga Pavao, pišući vjernicima, naziva svojim najmilijim. Nakon Jeruzalema i njegovih predjela sve do Ilirika s njim propovijeda Evanđelje. Nakon Judeje sve do Rima dijeli s njim iste okove, iste napore, iste muke, iste brodolome. S njime je želio primiti istu krunu, kao što je dijelio iste napore.
Nakon što je s Pavlom primio talenat propovijedanja te pridobio i priveo Božjoj ljubavi tolike narode, Luka se pokazuje kao ljubljeni Spasiteljev učenik i kao evanđelist koji je opisao njegovu svetu povijest; budući da je nekoć slijedio Učitelja, sakupio je svjedočanstva njegovih prvih slugu i zadobio nadahnuće odozgor. On je kao evandelist ispripovjedio tajnu ženidbenog glasnika Gabrijela, poslana Djevici da navijesti radost cijelom svijetu. On je tako jasno opisao Kristovo rođenje: on nam pokazuje novorođenče kako spava u jaslama te opisuje pastire i anđele koji naviještaju radost. On je učinio da upoznamo čudesa što nadilaze sve ono što se može zamisliti i to s takvom ljubavlju prema istini i s takvom ljepotom da je kod njega istina stvari izražena ljepotom riječi; i tako se pokazuje bogat jezikom koji je dostojan bogatstva njegove misli. On nam pruža pouku, danu u prispodobama, iznoseći ih u većem broju nego što to čine drugi evanđelisti. I kao što nam opisuje silazak Riječi na zemlju, isto tako nam opisuje i njezino uzašašće na nebo, njezin povratak Očevu prijestolju…
No kod Luke milost se ne ograničuje samo na to. Njegov se jezik ne ograničuje samo u službi Evanđelja. Nakon svršetka Kristovih čudesa on opisuje i Djela apostolska: ponajprije božansko Spasiteljevo uzašašće na nebo; zatim silazak Duha nad apostole u obliku ognjenih jezika; pa onda kamenovanje Stjepana; obraćenje Pavla, njegov poziv i njegov prijelaz od slova k duhu, njegove tamnice, udarce, bičeve, razne zamke što mu ih postaviše pogani, njegovo putovanje iz Jeruzalema u Rim, njegove napore na moru, njegove patnje, pogibelji, stradanje, brodolome. Luka nije samo očevidac svega toga već i istinski sudionik. I zbog toga ulaže toliko brige da nas u svemu pouči.”
S opisom se toga spisatelja možemo u svemu složiti, osim u tome da je bio Gospodinov učenik i sljedbenik za njegova zemaljskoga života. No, iako nije bio očevidac događaja što ih opisuje u Evanđelju, bio je dostojan i vjeran službenik evanđeoske poruke. Zato ga Crkva sa zahvalnošću slavi kao evanđelista, jednog od četvorice, koja nam po Božjem nadahnuću napisaše najdragocjeniju poruku.

17. listopad 2009.

Sveti Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik (+ 110/115)

Biskup i mučenik, jedan je od apostolskih otaca, izgrađivao i utvrđivao temelje Crkve

Danas crkva slavi sv. Ignacija Antiohijskog, biskupa i mučenika koji je nakon apostola izgrađivao i utvrđivao temelje Crkve. Rođen je sredinom prvog stoljeća vjerojatno u Siriji. Izabran je za biskupa u jednom od najvećih kršćanskih središta toga vremena u Antiohiji. Na toj biskupskoj stolici bio je treći po redu biskup, poslije svetoga Petra i njegova nasljednika Evodija. Neumorno se borio protiv gnostika koji su tvrdili da postoje dva boga.

Ignacije je uhićen za vrijeme Trajanovih progona kršćana između 110. i 115. godine i odveden u Rim. Na tom putu pisao je crkvama pisma koja su i danas važna za shvaćanje biskupske službe. Sačuvano je sedam takvih pisama koja su ujedno i izvrsna duhovna literatura. Kad je stigao u Rim bio je osuđen na smrt. U amfiteatru je bio bačen divljim zvijerima koje su ga rastrgale i tako se ispunila njegova želja za mučeništvom.

I na kraju rubrike ‘Svetac dana’ podsjećamo tko danas slavi imendan. To su oni koji nose imena Ignacije, Vatroslav, Ognjen i Izidor. Imena Vatroslav i Ognjen izvedenice su imena Ignacije koje prema pučkoj etimologiji dolazi od latinske riječi ‘ignis’ što znači ‘vatra, oganj’. Drugi su skloniji tumačenu da ime Ignacije vuče korijen od latinskog pridjeva ‘gnatus’ – rođen, pa bi mu prema tome značenje bilo ‘onaj koji je rođen’. Izvedeni oblici i oni odmila u nas su Ignjo, Ceno, Ico, Igica, Naco, Nacek, Nacika i drugi. Ime Izidor ima korijene u grčkom jeziku i znači ‘Izidin dar’.

16. listopad 2009.

Sveta Margareta Marija Alacoque, djevica (1647-1690)

Uz sv. Margaretu Alacoque, glasnicu poruka Srca Isusova, danas se spominjemo i sv. Hedvige, žene prožete duhom molitve i pokore

Sv. Margareta Marija Alacoque poznata je po tome što je širila pobožnost Srcu Isusovu. Rođena je 1647. godine u Francuskoj. Prije ulaska u samostan Reda Pohođenja Marijina u Paray le Monialu imala je više nadnaravnih viđenja. U tijelovskoj osmini 1675. Margareti se u kapelici ukazao Isus. Tražio je od nje da se zauzme kako bi petak nakon tijelovske osmine bio ‘petak Srca Isusova’.

Margareti su u tim nastojanjima puno pomogli Isusovci. Zahvaljujući ovoj svetici nastala je i pobožnost Prvih petaka. Naime, Isus je od nje tražio da se svakog prvog petka u mjesecu pričesti. Margareta je umrla 16. listopada 1690. Svetim ju je proglasio papa Benedikt XV. 1920. godine. Paray le Monial, crkva ukazanja Srca Isusova i grob svete Margarete Marije Alacoque i danas su mjesta kamo hodočaste štovatelji Srca Isusova iz čitavog svijeta.

Danas se sjećamo i sv. Hedvige, redovnice koju podjednako štuju i Poljska i Njemačka, što je odigralo značajnu ulogu na Drugom vatikanskom saboru u poboljšanju međusobnih odnosa biskupskih konferencija tih zemalja. Hedviga je rođena 1174. S 12 godina se udala za šleskog kneza Henrika Barbuta. Imala je sedmero djece. Bila je žena prožeta vjerom, duhom molitve i pokore. Brinula se za siromahe a u tome joj je pomagao i njezin muž. Nakon muževe smrti povukla se u samostan cistercitkinja koji je sama utemeljila 1202. Svetom ju je proglasio Klement IV. 1267. godine.

I na kraju spominjemo tko slavi imendan. Današnje slavljenice su Hedvige i Margarete. Donosimo i nekoliko zanimljivosti o ovim imenima. Ime Hedviga potječe od starovisokonjemačkih riječi ‘hadu’ što znači ‘boj, bitka’ i ‘wig’ s podjednakim značenjem. Ime se u nas pojavljuje i u skraćenim oblicima: Heda, Hedi, Hedica, Iga, Igica, Viga, Vigica. Ime Margareta dolazi od grčke riječi ‘margarita’ i znači biserna. Brojne su izvedenice i umanjenice imena od kojih izdvajamo sljedeće: Gia, Giga, Ita, Maga, Magica, Marga, Margita, Marjeta, Maša, Reta.

15. listopad 2009.

Sveta Terezija Avilska, djevica i crkvena naučiteljica (1515-1582)

Život prve žene naučiteljice Crkve mogli bismo nazvati duhovnim iskustvom jedne ljubavi jer je taj život bio mistika kao susret s Bogom. O to me je njemački isusovac Josef Sudbrack napisao vrijednu i stručnu studiju u kojoj pokazuje aktualnost Terezijina iskustva. Njezin mistični odgovor Božjemu pozivu vodi neposredno u veoma bujan nutarnji život, a i u apostolat. Tko si bude dao truda te pročita barem središnje tekstove iz Terezijinih djela, naći će u njima onakve stavove kakvi su i njemu potrebni za njegov osobni duhovni život.
Terezija se rodila 28. ožujka 1515. u Avili, glavnom gradu istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji, koji je nadaleko poznat po svojoj romaničkoj crkvi, gotičkoj katedrali te bedemima iz XI. stoljeća. Roditelji su joj bili Don Alonso Sanchez de Cepeda i Dona Beatriz de Ahumada. Osim nje imali su još jedanaestero djece. Od triju djevojčica dvije se kasnije udadoše, a samo se Terezija odluči za redovnički stalež.
Odluku nije donijela iz neke nužde, već posve slobodno i promišljeno. U svojoj djevojačkoj dobi između 14. i 18. godine i ona je mnogo držala do ljepote, ljupkosti, bogatstva i ljubavi pa se ozbiljno bavila i mislima o udaji. Iako je već od ranog djetinjstva bila veoma temperamentna, u svojim željama i odlukama naprasita, ipak ništa nije činila nepromišljeno, bez prethodnog razmišljanja. Posjedovala je veliku i spontanu sposobnost da ljubi, no to je nikad nije dovelo u nepriliku da bi nešto od onoga što je rekla ili obećala morala povući, a što govori da je sve prije dobro odmjerila.
Terezijina je duša bila gladna znanja. Tu glad nije bilo lako utišati pa je neprestano posezala za novim knjigama. Kako je po naravi bila dražesna, ljupka, u društvu i igri upravo čarobna, nikad joj nije uzmanjkalo mladoga društva i muškoga i ženskoga. Ona je bila pravi virtuoz u sposobnosti da ljude razveseli i nasmije, što će je kao ljudska vrlina pratiti cijeli život.
Kad je Terezija odlučila stupiti u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenađenje i za nju samu i za sve one koji su je poznavali. Svakako da iza te odluke nije stajalo nikakvo ljubavno razočaranje, a još manje neka naročita simpatija ili naravna sklonost pa čak ni oni neki pokreti duše koji su u sličnim odlukama redovito više ili manje prisutni. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu jer se, poznavajući svoju narav, bojala da bi to u svijetu mogla ostvariti. Zbog toga je stupanje u samostan bio za nju veoma bolan i težak, upravo dramatičan doživljaj. Ona sama o tome svjedoči: “Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost.” Da nije to sama napisala, jedva bismo takvo što mogli pomisliti o jednoj, u povijesti Crkve, najodličnijoj redovnici. Ona je svoje zvanje skupo platila, a i to je nemalo pridonijelo njenoj veličini.
Kako je Terezija bila promišljena i odlučna žena, kad je jednom odlučila postati redovnica, onda je tu stvar uzela veoma ozbiljno. Sa zvanjem se nije šalila. Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlučno da se živčano i tjelesno brzo dokrajčila. Upala je u stanje sveopće anemije, a zatim je kroz četiri dana bila posve ukočena. Svima je izgledalo da će umrijeti i već su sve pripremili za sprovod. No, ona se najedanput probudila iz svoga mrtvila i ukočenosti te sama otklonila posvećeni vosak, kojim su joj po tadašnjem običaju bili već zalijevali očne kapke. Neki misle, čak, da samo brizi i slutnji Don Alonsa valja zahvaliti, jer se opirao pogrebu, da nije bila živa zakopana. Svetica sama misli da tu milost ima zahvaliti zagovoru sv. Josipa koga je počela još više štovati i pobožnost prema njemu cijeli život neumorno širiti.
Nakon toga iskustva ne znači da je Terezija odmah postala svetica. Daleko od toga. Ona je čak 18 godina provela u osrednjosti. Samostan od Utjelovljenja u Avili imao je doduše 120-180 sestara karmelićanki, ali je u njemu bilo takvo ozračje koje nije mnogo poticalo na savršenost i svetost. Tko se želio ipak posvetiti, morao je to činiti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan, šikaniran i onemogućavan.
Dona Teresa de Ahumada pokušala je ipak s nekim sestrama nešto učiniti, no malo ih je izdržalo taj pokušaj. Lakše je bilo provoditi u samostanu jedan udobniji život u onoj “blaženoj” osrednjosti, prema načelu: “Ne quid nimis!” – bez prevelikog zalaganja i naprezanja. Terezija, opisujući život u samostanu tih godina, pokazuje sve njegove slabosti, sjene i nedostatke. To je i nju strahovito razočaralo, a u duši je sve jasnije i življe osjećala zov da se iz svega toga izdigne. U jednom je viđenju vidjela mjesto u paklu, koje joj je pripravljeno, ako ne krene drugim, boljim i savršenijim putem. Bilo joj je tada 40 godina. Ona se energično odlučila za reformu Karmela.
Od časa kad je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati “u razgovoru s ljudima, već s anđelima” i kad je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima “nastojala uskladiti” sa Srcem Kristovim, do tada prosječna karmelićanka postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati u duhu Evanđelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Rodio se novi, idealni Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelićanke, dostojne kćeri velike majke Terezije od Isusa.
Radi obnove Karmela Terezija je krstarila cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine posljednje 22 godine. Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina pisana djela: Knjiga Gospodinovih smilovanja, u kojoj je majstorski i duboko psihološki opisala povijest svoga života, Put savršenosti, Stanovi ili grad duša, Utemeljenja, kao i nebrojeni odgojni spisi te svjedočanstva uzvišene mistične lirike.
U svojim molitvama i mističnim zanosima ta je sveta redovnica nosila sve brige i tjeskobe Tridentskog sabora, bitku kod Lepanta, dogadaje u svojoj domovini Španjolskoj, misijski rad u Americi. Sama je rekla da je Indijanci tamo u Americi stoje mnogo jer je u molitvi za njihovo spasenje mnogo uzdisala. Iako je bila na vrhuncima mistike, nije bila daleko od svega onoga što se u tadašnjoj Crkvi i u svijetu događalo.
Naslućujući sve kušnje koje čekaju Crkvu i kršćanstvo, vapila je: “O kršćani, vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga još okružuje; veliko je naprotiv mnoštvo onih koji slijede Lucifera. No, najgore je što oni koji se na vani očituju kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti.”
No Terezija je znala i vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima će njezine sestre moliti i na taj način za kraljevstvo se Božje boriti. Povijest joj je dala pravo jer ona postade jednom od vrhunskih ličnosti katoličke obnove XVI. stoljeća, s utjecajem koji traje još i danas. Njezin su se život i duhovno iskustvo savršeno utkali u obnoviteljski pokret Crkve što ga je započeo Tridentski sabor.
Terezija je napustila vrijeme izdahnuvši 14. listopada 1582. Dan poslije njezine smrti bio je već 15. listopada, jer je upravo tada stupila na snagu reforma kalendara – ispravak staroga julijanskoga kalendara te se vrijeme uskladilo s objektivnom stvarnošću prema kojoj se mjeri. Ima u tome mnogo znakovitosti jer je Terezija Avilska svojom obnovom Karmela pomogla pomaku redovničkoga života naprijed općenito. Na njezinim se spisima nadahnjuju još i danas toliki redovnici i redovnice.
Samo u našem stoljeću od god. 1900-1967. Terezijina su djela bilo sva bilo djelomično objavljena u 528 izdanja. U svojoj izvornosti i genijalnosti ona već 4 stoljeća utječu na ono što se naziva duhovni život Europe. Bossuet se nije ustručavao izreći o njoj ovaj sud: “Sama Terezija ima i u mistici isto značenje kao Toma Akvinski u dogmatici.” Papa Pavao VI. proglasio ju je stoga 27. rujna 1970. prvom od žena naučiteljicom Crkve. Engleski povjesničar Macaulay u jednom svom eseju nazvao je sv. Tereziju Avilsku “srcem katoličke reforme”, a Gisbert Kranz misli da ona pripada čovječanstvu, što znači da je zajednička svojina čovječanstva. Kad je tako, onda valja posegnuti za njezinim djelima i čitati ih.
Završimo ovaj sažeti prikaz o sv. Tereziji njezinim riječima što ih je zapisala na jedan listić i stalno ih čuvala u svome Časoslovu:

Neka te ništa ne zbuni,
Ništa ne uplaši!
Sve prolazi;
Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti.
Strpljivost sve postizava.
Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje;
Bog je jedini posve dostatan.

14. listopad 2009.

Sveti Kalist I., papa i mučenik (+ 222)

Dok o rimskim biskupima sve tamo do svršetka II. stoljeća, osim jedne ili druge iznimke, znamo veoma malo, dotle su nam biskupi III. stoljeća već prilično dobro poznati, jasno iscrtane ličnosti. Oni se pokazuju kao djelotvorni sudionici tadašnjih zbivanja u Crkvi. Njihov je život i djelo u pouzdanim predajama predano budućim pokoljenjima. Crkva ih slavi kao mučenike i svece, poštuje njihove grobove, a to je dalo povoda da se život tih papa III. stoljeća, da se ispune neke praznine iz njihova života, kasnije okitio raznim legendama koje su, doista, samo legende. Kao svece i mučenike pape III. stoljeća Crkva naročito slavi sv. Kalista L, koga se danas spominjemo, sv. Poncijana, sv. Hipolita, sv. Fabijana, sv. Kornelija i sv. Siksta II.
A sada nešto o svetom Kalistu, koji je kao biskup vodio rimsku zajednicu od 217. do 222. godine. O njemu smo prilično dobro obaviješteni. Ipak, u predaji o njemu valja dobro razlikovati pšenicu od pljeve. Suvremene vijesti o Kalistu dolaze nam od učenog rimskog svećenika Hipolita. On, svakako, nije bio prijatelj rimskoga biskupa. Neki povjesničari čak misle da je za Kalistova pontifikata bio protupapa. Osobni odnosi između ta dva čovjeka u svakom slučaju bijahu takvi da nam Hipolit o Kalistu nije mogao dati objektivnu sliku. No ipak nam je dao o njemu i neke vrijedne povijesne podatke.
Prema njima Kalist je potjecao iz klase robova. Za vrijeme pape Zeferina postao je đakon Rimske crkve. To je tada značilo uz drugo voditi brigu i o crkvenim dobrima. Kalist se u to dobro razumio, što mu je pribavilo ugled. Pod njegovom upravom bilo je i groblje na cesti Via Appia Antica. Po njemu se ono još i danas zove Kalistove katakombe.
Nakon Zeferinove smrti rimska je zajednica izabrala Kalista za njegova nasljednika i tako se on uspeo na vrh crkvene hijerarhije. Pred njim kao rimskim biskupom stajahu teški zadaci. Jedan je od njih bio doktrinarne naravi: Sabelijevo krivovjerno naučavanje, koje je odviše naglašavalo Božje jedinstvo pa je Oca, Sina i Duha Svetoga proglasilo samo raznim načinima očitovanja jednoga Boga, niječući stvarne razlike između triju božanskih osoba. To se očito protivi Svetome pismu gdje je jasno izražena stvarna razlika između osobe Oca, Sina i Duha Svetoga. Sabelijev je nauk u rimskoj kršćanskoj općini stvorio raskol. Zato je Kalist isključio iz crkvene zajednice Sabelija i njegove pristaše.
Još su teži pred Kalistom stajali pastoralni zadaci. Problem je bila praksa pokore, zatim odmjerenost u dijeljenju oproštenja te napokon pitanja bračnoga morala. Rimska se zajednica neprestano povećavala, a to je pred dušobrižnike stavljalo nove probleme. Njihovo se rješenje očekivalo uz djelotvornu pomoć pape Kalista. U Crkvi su se javljale tendencije pretjerane strogosti, s druge pak strane, možda i prevelike blagosti. Kalist se priključio ovoj drugoj struji jer je bio uvjeren kako je čovjek po naravi slab. To mu tada nije baš pribavilo velik ugled. Nakon svetog Augustina, koji je pametno rekao da je Crkva “corpus permixtum”, a to znači zajednica i svetaca i grješnika, Kalistov je stav posve razumljiv.
O smrti svetog Kalista nemamo pouzdanih podataka. Rimski kalendar iz god. 354. naziva ga mučenikom. Crkva ga kao papu i mučenika slavi na današnji dan.

13. listopad 2008.

Sveti Eduard, kralj (1004-1066)

U povijesti kršćanskih naroda, pa tako i u povijesti Engleske bilo je svetih vladara koje je Crkva uzdigla na čast oltara. Jedan je takav i engleski kralj Eduard koji se god. 1004. rodio u Islipu kod Oxforda kao sin kralja Etelreda II. i Eme, sestre Rikarda II. Normandijskoga. Stric mu je bio sveti mučenik Eduard, također engleski kralj.
Eduard je već kao dječak god. 1014. za vrijeme danske invazije upoznao pečalbu jer se morao skloniti kod djeda i bake s majčine strane. Ondje proboravi prilično vremena dok napokon god. 1041. ne bi pozvan natrag u domovinu kao baštinik engleskoga prijestolja na koje se uspe sljedeće godine, a svečano je okrunjen za kralja god. 1043. Kao kralj odmah se našao u središtu sukoba oko svoga prijestolja između dviju stranaka koje su htjele na monarha imati utjecaj. Bila je to filo-normanska stranka, prema kojoj je bio sklon, i anglosaska, kojoj je bio na čelu barun Godwin od Wessexa.
Možda je upravo iz duha pomirljivosti kralj oženio god. 1045. kćerku toga svoga političkoga protivnika, veoma izobraženu Edith. Ali njegov protivnik nije bio isto tako pomirljiv pa je kralj god. 1051. s čitavom svojom obitelji morao u izgnanstvo dok je sama kraljica jedno vrijeme morala biti zatvorena u samostanu. Do kakva-takva pomirenja s anglosaskom strankom došlo je zato što je kralj god. 1052. pristao da se otarasi svoje normanske okoline.
Unatoč tim političkim neuspjesima u engleskom je narodu kralj Eduard ostavio ipak neizbrisiv trag pa je u duši naroda još stoljećima lebdio kao idealan monarh koga su štovali kao anđela čuvara nacije. On je to i zaslužio jer je za života pokazivao izvanrednu dobrotu i ljubav prema svima potrebnima, prijaznost prema onima malenima, hodočasnicima i redovnicima. On je po naravi bio tako blag da se nije nikad iz njegovih usta čula oštra i prijekorna riječ, pa ni prema onima koji su bili surovi i opori.
Kralj je naročito ušao u volju naroda time što je ukinuo “heregeld”, vojnički porez, koji mu je bio velik teret. A što se do ukinuća toga nameta već skupilo i sačuvalo novca, kralj je velikodušno podijelio siromasima. Bio je, dakle, čovjek koji nije mislio samo na sebe, već i na tolike druge što su živjeli u oskudici i bijedi. Životopisci ističu i kraljevu krepost čistoće, što onda baš nije bila jaka strana svih vladara.
Kralj je darovnicama obasuo Westminstersku opatiju, koja u engleskoj povijesti postade slavna i utjecajna. Kad je u toj opatiji bio gotov kor za molitvu i svečano otvoren 28. prosinca 1065., kralj je već bio teško bolestan. Umro je malo poslije toga, tj. 5. siječnja 1066. Pokopan je u crkvi Westminsterske opatije, koja mu toliko duguje.
Narod je brzo počeo štovati kralja kao sveca, a u tome su mu prednjačili sami redovnici iz Westminstera. Pripovijeda se o brojnim hodočašćima na njegov grob i o čudesima po njegovu zagovoru. Kad su mu god. 1102. ponovno pregledali tijelo, našli su ga sačuvana.
Kad su kratko nakon kraljeve smrti bitkom kod Hastingsa Normani postali potpuno gospodari Engleske, i oni su promicali Eduardov kult jer su ga smatrali svojim.
Kralja Eduarda proglasio je svetim 7. veljače 1161. u Anagniju papa Aleksandar II. Dvije godine kasnije kenterberijski nadbiskup, slavni Toma Becket, dao je prenijeti kraljeve relikvije na drugo mjesto i smjestiti ih u kor iste crkve. To je bilo 13. listopada 1163. pa se zbog toga na današnji dan kao na dan prijenosa njegova tijela i slavi njegov blagdan. U XIII. stoljeću učinjen je još jedan prijenos svetoga tijela u kapelu iza glavnoga oltara, gdje ono i danas počiva.

12. listopad 2008.

Sveti Serafin, redovnik (1540-1604)

Tipičan svetac na talijanski način je kapucinski brat Serafino da Montegranaro. Rodio se god. 1540. u Montegranaru, u pokrajini Ascoli Piceno u Italiji. Roditelji su mu bili ljudi skromnih materijalnih dobara, ali zato pobožni i vjerni kršćani koji su živjeli po vjeri i u duhu vjere. Svome su sinu nadjenuli ime Felice – Srećko.
Kad je Feliks poodrastao, stao je odmah privređivati da pomogne barem malo roditeljima koji su bili siromašni. Unajmio se kao pastir kod jednoga seljaka i čuvao mu stado, baš onako kao i njegovi suvremenici sveti Paškal Bayldn u Španjolskoj i Feliks da Cantalice u Italiji. Nalazeći se u samoći polja i livada Feliks, iako nepismen, naučio je čitati iz velike knjige Božje prirode, u kojoj je duh uzdizao prema Bogu.
Kad mu je umro otac, napustio je pastirsko zanimanje te počeo pomagati bratu koji je bio zidar. Kad je s njim radio u Loro Piceno u kući obitelji Mannuci, slušao je kako njihova kćerka na glas čita iz raznih duhovnih knjiga. Tada je u sebi osjetio jasan Božji glas koji ga je zvao u redovnike. Djevojka mu je savjetovala da se obrati kapucinima. On ju je poslušao i pokucao na vrata kapucinskog samostana u Tolentinu. Bilo mu je tada 18 godina. Nakon nekih poteškoća kapucini ga primiše kao brata te poslaše u Jesi u novicijat. Prema običaju u redu na dan oblačenja svoje krsno ime Felice promijenio je u Serafin.
Kad je svršio novicijat, počelo je za njega seljakanje iz samostana u samostan pa je tako obišao sve samostane u Markama. Razlog stalnih premještaja bio je u tome što su svuda s njime bili nezadovoljni. On se siromah trudio da radi, sluša, savjesno obavlja povjerene mu dužnosti, no zbog svoje nespretnosti nije uspio zadovoljiti ni poglavare ni subraću, koji ga nisu štedjeli od prijekora pa i kazna. No takva metoda siromašnome bratu nije mnogo pomogla. Nije mogao promijeniti svoju narav, ali je zato činio ono što je bilo u njegovoj moći. Bio je uvijek prema svima dobrohotan, ponizan, umrtven, s najmanjim zadovoljan i u tome je sva ljepota njegove duše.
Obavljajući službu vratara i proseći za samostan, dolazio je u dodir s raznim ljudima. Voden duhom vjere, uvijek je pronalazio prikladne riječi da ljude na neupadan način više privuče k Bogu. Po primjeru svoga serafskoga oca sv. Franje i on je veoma volio prirodu pa je putujući i promatrajući prirodne ljepote molio i razmatrao o Bogu.
Fra Serafin se napokon oko god. 1590. konačno smirio u Ascoliju. Taj ga je gradić toliko zavolio da je god. 1602., kad su poglavari dobroga brata htjeli opet premjestiti, sve učinio da osujeti taj naum. Brat je bio pravi anđeo mironosac koji je mirio zavađene, tješio i bodrio bolesne, ožalošćene. Njegova je ponizna riječ ulijevala u duše pouzdanje. I tako je on priprost i neuk postao duhovni učitelj mnogima. Želja za spašavanjem duša vukla ga je u misije, no to je bilo ne ostvarivo. Želio je za duše poginuti kao mučenik. Gospodin se pak zadovoljio samo onim što je fra Serafin u svojim prilikama i prema svojim mogućnostima činio.
Sestrica smrt ga je zatekla 12. listopada 1604. u samostanu S. Maria in Solesta. Smrt je digla na noge sav Ascoli. Svi su bez razlike jurili da odadu počast mrtvome tijelu poniznoga brata koga smatrahu svecem. Ljudi, kakvi su već Talijani temperamentni, otimali su se za kakvu uspomenu na pokojnoga brata. On, s kime nekoć nisu znali što bi, pokopan je u crkvi uz najviše počasti. Vjernici su mu se masovno utjecali u zagovor, a Gospodin je svoga vjernoga slugu proslavio i čudesima.
Nakon provedenoga postupka papa Benedikt XIII. proglasio ga je 18. srpnja 1729. blaženim, a 38 godina kasnije papa Kement XIII. svetim. Crkva S. Maria in Solesta, gdje počiva svečevo tijelo, više puta je bila obnavljana. U novije doba uresio ju je slikama iz Serafinova života slikar Augusto Mussini. Slike su pune franjevačkog misticizma. I taj se umjetnik bio povukao iz svijeta u mir samostana u Ascoliju, postao redovnik te uzeo ime Pavao.

11. listopad 2008.

Bl. Ivan XXIII., papa

Bl. Ivan XXIII. (1881.-1963), imena Angelo Giuseppe Roncalli, rodio se 1881. u lombardijskom selu Sotto il Monte. Pohađao je sjemenište u Bergamu, a studij teologije nastavlja u Rimu gdje je i ređen.
Sudionik je u Prvom svjetskom ratu kao sanitetski dočasnik. U biskupiji Bergamo poslužuje u sjemeništu te radi s mladeži.
U Rimu je profesor patristike na lateranskom sveučilištu, a 1925. je posvećen za biskupa. Ulazi u diplomatsku službu Svete Stolice te odlazi u Bugarsku, Tursku i Grčku, a to je bilo u vrijeme Drugog svjetskog rata. Godine 1945. postaje nuncij u Parizu, a 1953. patrijarhom Venecije i kardinalom.
Nakon Pija XII. izabran za papu. Potaknut Božjim Duhom 1959. najavljuje crkveni sabor. Na današnji dan 1962. otvara u bazilici sv. Petra Drugi vatikanski sabor. Umire u 82. godini života oplakan katolicima, ali i mnogim ljudima dobre volje.
Proglašen je blaženim 2000. godine.

10. listopad 2009.

Sveti Lujo Bertrán (1526-1581)

U dominikanskim crkvama među svecima dominikanskoga reda naići ćemo često i na sv. Luju Bertrána čiji kult je naročito vezan uz njegovu domovinu Španjolsku i uz njegov rodni grad Valenciju. Na slikama je najčešće prikazan u bijelo-crnom habitu, dok u ruci drži zlatnu čašu iz koje izlazi zmija. To je uspomena na pokušaj trovanja kome su ga izložili urođenici Latinske Amerike da bi omeli njegov rad oko širenja Evanđelja.
Lujo se rodio u Valenciji baš na samu Novu godinu 1526. Otac mu je bio gradski bilježnik, pripadnik aristokratskoga dijela tamošnjega pučanstva. Kršten je u župi Sv. Stjepana, tamo gdje je nekoć bio kršten i sv. Vinko Fererski, kome bijaše i daleki srodnik. U obitelji Bertrán vladao je duboko kršćanski duh koji se naročito očitovao u djelima pobožnosti. Lujin se otac nakon prvog braka bavio čak mišlju da stupi u kartuziju Porta Coeli, dok mu je jedan ujak Ivan Antun Exarh u istoj kartuziji ostvario svoje redovničko zvanje. Ljetopisi ga spominju kao čovjeka široke kulture, pobožnosti i svetosti.
Lujo je već od malena pokazivao izuzetnu sklonost prema duhovnim vrednotama. Kad mu je bilo 16 godina, pošao je na hodočašće u Compostellu u želji da se što brižnije spremi za redovnički život te odabere onu pravu redovničku obitelj koja će mu najviše odgovarati. No onamo nije dospio. Otišavši krišom od kuće, s puta je napisao roditeljima potresno pismo u kojem ih zbog svog postupka moli za oproštenje, ali i naglašava da je time želio samo ispuniti volju Božju. U pismu moli roditelje da podmire njegove dugove što ih je učinio na putu, a naznačio je i imena svojih vjerovnika.
Otac je odmah za njim poslao ljude koji ga stigoše na teritoriju Brunola u blizini Requene te prisiliše da se vrati kući. Nakon razgovora otac se složio s time da mu sin postane klerik, no ipak je nekako prisilio priora dominikanskog samostana Jakova Ferrana, dok bude u poglavarskoj službi, da Luju nikako ne primi u red. Prvi svečev životopisac, Justinijan Antist, piše o njemu ovo: “Dok se molilo povečerje, Lujo se sakrio u jednoj samostanskoj kapeli, a kad su redovnici ulazili u dvoranu kapitula, i on se obazrivo približi te pade na koljena iza prozora kapitula da i sam čuje pouke i pobude; a kad je primijetio skori svršetak, brzo se digao, da ne bude otkriven, te otiđe pun pobožnosti svojoj kući.” Zgoda govori jasno koliko je čeznuo da postane dominikanac.
Ta mu se čežnja ispunila kad je god. 1544. umro neumoljivi prior, a njega naslijedio časni magister Ivan Mico, koji ga primi u samostan. Lujo je odjenuo dominikanski habit 26. kolovoza 1544., doduše bez pristanka roditelja, no i pristanak je ubrzo došao. Roditelji se pomiriše s odlukom svoga sina.
Lujo je imao sreću da je stupio u red baš u vrijeme kad je katolička obnova zahvatila i prosjačke redove, ulijevajući im nov, svjež duh i obnavljajući njihove strukture. Dominikanci su se obnavljali, a kao novi redovi pojavili su se kapucini i isusovci.
Bertran je uspješno kročio prema oltaru: 27. ožujka 1545. položio je najprije svečane zavjete, a zatim bio zaređen za svećenika. Mladu misu je služio u dominikanskome samostanu u Valenciji 23. listopada 1547. Prva mu je svećenička služba bila u samostanu Llombay. Tada je nadbiskup u Valenciji bio pobožni i revni sv. Toma di Villanueva, a baš je tada započeo zasjedanjem i Tridentski sabor. Te su sretne okolnosti veoma povoljno utjecale na duhovnost Luja Bertrana. On je izbliza mogao promatrati život velikoga nadbiskupa koji je već provodio u djelo ono za što će se Tridentski sabor toliko zalagati. Na njegov je duhovni razvoj utjecao još jedan sveti redovnik. Bio je to Rafael Castels, dominikanac, čovjek velike molitve i strogosti, koji je mnogo revnovao za duhovnu obnovu svoje redovničke provincije.
U tu obnovu uključit će se svom dušom i naš Lujo. Redovnici, kojima je bilo iskreno stalo do obnove redovničkoga života, izabraše ga za veoma odgovornu službu, za učitelja novaka, premda su mu tada bile tek 23 godine. To ga je povjerenje subraće potaknulo da se još s većim žarom dadne na savršen život, a zato si je počeo nalagati i veoma oštre pokore, smatrajući ih veoma uspješnim i djelotvornim sredstvom duhovnoga napretka. I svojim je novacima i zbog manjih prekršaja davao pokoru kao pomagalo da se iz svojih slabosti što više izdignu.
Bojeći se valjda viših zaduženja i većih odgovornosti u redu, Bertran je zamolio da smije poći na daljnje nauke na sveučilište u Salamancu, iako baš nije imao jako pamćenje, što bi za studij također bilo važno. Nije pravo ni počeo studij kad mu je njegov duhovni voda savjetovao da se vrati u Valenciju.
Tamo se susreo s jednim Indijancem, koji je došao iz Amerike, i taj susret u njemu rodi želju za misijama i za mučeništvom. Na svoju je veliku avanturu krenuo u subotu 14. veljače 1562. i to pješice, bez novaca, s bisagama na ramenu. Ukrcavši se na brod, stiže u “Zapadnu Indiju”. U Cartageni se prijavio u dominikanskom samostanu Sv. Josipa. Odatle je išao propovijedati po raznim mjestima današnje Kolumbije. U aktima procesa za njegovu kanonizaciju spominje se da je propovijedao španjolski, a urođenici su ga ipak shvaćali i bez tumača. U Americi je ostao sedam godina.
Sve do danas nije posve razjašnjeno zašto je tražio da se smije vratiti natrag u domovinu. Jedan je od razloga, kako se misli, bilo pismo redovničkog mu subrata glasovitoga Bartolomeja de las Casasa koji se zauzimao za starosjedioce Indijance. U tom pismu de las Casas je opominjao Bertrána da bude oprezan u podjeljivanju odrješenja konkvistadorima i komesarima Europljanima koji su se prema Indiosima odnosili tiranski. To je uzbudilo Lujinu dušu, koji je i sam vidio nepravde nad Indijancima, a što bijaše nemala zapreka za normalno naviještanje Evanđelja.
Zadobivši dopuštenje, Bertrán se vratio u domovinu, kamo je prispio 18. listopada 1569. Bio je prilično utučen, a na nozi je nosio ranu koja više nije zacijelila. Tada je vodio nadbiskupiju u Valenciji patrijarh i nadbiskup sv. Ivan de Ribera, koji ga je primio s mnogo razumijevanja i ljubavi. On mu je dopustio da ga prati na pastoralnim putovanjima, a bio je uz njega i na času smrti te doživio utjehu da je dočekao Bertranovu beatifikaciju.
Poznavaoci sv. Luje Bertrána kažu da je glavna značajka njegove duhovnosti strah Božji. No iako je bio sav prožet strahopočitanjem i bogobojaznošću, to mu je u dušu ulijevalo silnu jakost i mir. Kad je u svečanim zgodama znao govoriti, govorio je autoritetom koji je značajan za karizmatike. Njega je u pitanjima reforme Karmela pitala za savjet i velika sveta Terezija. On ju je poticao da nastavi s tim djelom te prorekao da će u njemu uspjeti.
Lujo Bertrán je umro 9. listopada 1581. Tijelo mu se s poštovanjem čuvalo u župi Sv. Stjepana, dok ga za vrijeme građanskoga rata u Španjolskoj god. 1936. ne uništiše oni koji su bjesnili protiv kršćanskih svetinja pa nisu štedjeli ni grobove ni relikvije svetaca, što im nikako ne služi na čast jer se kosi s osnovnim načelima prave humanosti.
Luju Bertrána proglasio je blaženim 18. srpnja 1608. papa Pavao V., a svetim 12. travnja 1671. papa Kement X., koji je odredio da mu se blagdan slavi 10. listopada. Svetac je god. 1690. proglašen glavnim zaštitnikom Novog Kraljevstva Granade, kako se onda nazivala današnja Kolumbija.

9. listopad 2009.

Sveti Petar Fourier (1565-1640)

Sveti Petar Fourier rođen je 30. studenoga 1565. u Mirecourtu u tulskoj biskupiji. Od ranog je djetinjstva pokazivao sklonost prema kreposti. Pun dobrote, blag, susretljiv, radije je podnosio pogrde i udarce nego da sudjeluje u sukobima. Često se povlačio u kapelicu posvećenu Presvetoj Djevici. Zvukom zvonca okupio bi oko sebe nevinu skupinu pred kojom je tako rado bio “mali svećenik”. Sa 1 S godina odlazi na sveučilište gdje nauke završava odličnim uspjehom. Bio je ustrajan u radu, a imao je i izvrsno pamćenje. Bio je toliko sklon pokori da su ga poglavari često opominjali i zahtijevali da na bude popustljiviji prema sebi. U 20-oj godini stupa u red regularnih kanonika sv. Augustina. Zbog izuzetne naobrazbe i svetog života u 32. oj godini ljudi ga već smatraju svecem. Osniva kongregaciju Naše Gospe a punih 20 godina života posvećuje reformi regularnih kanonika Lorene. 1630. započinje rat između Francuske i Austrije a glad, neizvjesnosti, bolesti i strahovanja ljudi, svetac je pokušavao umanjiti svim silama. 9. prosinca 1640. ulazi u nebesko blaženstvo, a odmah nakon njegove smrti nastade prepirka za njegovo tijelo. Grad koji ga je primio u izbjeglištvo i njegovi učenici željeli su zadržati njegovo tijelo. Nakon 5 mjeseci pregovaranja grad dopusti da se tijelo vrati i njegovo rodno mjesto ali njima se mora dati svečevo srce i njegova ponutrica. Sve do 1732. vodila se parnica kome će pripasti svečevo tijelo.
Godine 1679. Fourier dobiva naslov “časni sluga Božji”, a blaženim ga proglasi papa Benedikt XIII. 10. siječnja 1730. Papa Leon XIII. proglasi ga svetim 27. svibnja 1897. na Spasovo u crkvi sv. Petra u Rimu. Tu stoji njegov golemi mramorni kip medu osnivačima redova.

8. listopad 2008.

Sveti starac Šimun

Kad su Marija i Josip donijeli Isusa u hram, da izvrše sve što je nakon rođenja prvorođenca propisivao Mojsijev zakon, došao im je ususret časni starina, jedan od onih ljudi koji su bili puni Božjega duha a koje nazivahu i prorocima. Zvao se Šimun, a sv. Luka piše da je bio pravedan, bogobojazan te da su mu sve misli bile upravljene prema otkupljenju Izraela. Tom je svetom starcu Duh Sveti objavio da neće umrijeti dok ne vidi obećanoga Mesiju. Voden Duhom, došao je u hram baš kad su ondje bili Isusovi roditelji s malim Isusom na rukama.
Sav sretan, Šimun je uzeo u naručaj Božansko Djetešce te u njemu pozdravio onoga koji će donijeti spasenje svima narodima, koji će biti “svjetlo na prosvjetljenje naroda i na slavu Izraela”. Na žalost, sveti je starac predvidio da će on biti i znak osporavanja, onaj kome će se protiviti i koji će morati umrijeti, ali smrću što će biti otkupiteljska. Tužno proroštvo pogodit će i Isusovu Majku: “I tvoju će dušu probosti mač.” Čitav je taj susret majstorski opisao sv. Luka u glavi II., 22-35.
Starac je Šimun u toj svečanoj i izuzetnoj zgodi izrekao svoj himan: “Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj, ide u miru.. Ta je pjesma hvale duboko ušla u kršćansku svijest, a sve tamo od V. stoljeća moli se svaki dan u Povečerju. Egzeget Lagrange kaže da u Šimunovu himnu ima nešto od melankolije oproštajnoga zbogom.
Starac je Šimun blagoslovio Mariju i Josipa – a kako misli bibličar otac Vaccari – ne zato što bi bio svećenik, već što je zbog svoje starosti i svetosti bio poštivan od sviju. Njegov blagoslov u ljudskim je očima značio odlikovanje. Ljudi uvijek žele da ih blagoslovi sveta osoba.
Sveti starac Šimun veoma je vezan uz grad Zadar, kome je zaštitnik, a gdje se nalazi i njegova crkva i raka. Držeći se knjižice što ju je o zadarskom zaštitniku priredio Milivoj Bolobanić, navedimo nešto o njegovu kultu u gradu Zadru.
Povijest nam svjedoči da su istočno-rimski carevi, koji su stolovali u Carigradu, sve tamo od IV. stoljeća skupljali ne samo glasovita vrijedna umjetnička djela, već istim marom i relikvije svetaca kako bi na taj način mogli stati uz bok s prvim Rimom. Tako je i tijelo sv. Šimuna bilo iz Palestine preneseno u Carigrad. Istočno-rimski car Justin II. dao je god. 570. u Carigradu sagraditi crkvu za te časne relikvije. Jedan sačuvani dokument svjedoči da su god. 1200. Danijel i Antonije Novgorodski vidjeli u Carigradu Šimunov grob. To dokazuje da su relikvije sv. Šimuna do XIII. stoljeća bile još u Carigradu.
Prema jednom gotičkom natpisu u raki sv. Šimuna može se s velikom vjerojatnošću zaključiti da je svečevo tijelo iz Carigrada bilo preneseno u Zadar godine 1203.
Sačuvana predaja govori da je za vrijeme križarskih vojni neki križar, po svoj prilici mletački plemić, vraćajući se lađom iz Sirije u svoj grad, nosio tijelo sv. Šimuna. U blizini Zadra zahvatila ga je velika oluja. Lađa je bila teško oštećena pa nije bilo moguće nastaviti put u Mletke. Putnik je morao ostati u Zadru. Dok se u gradu popravljala njegova lađa, on se razbolio i sklonio u svratište pustinjaka na dnu zadarske luke. Tu se danas nalazi župna crkva Sv. Ivana. Da pustinjaci ne bi saznali za Svečevo tijelo, on im je rekao da je to tijelo njegova pokojnoga brata koje sa sobom nosi kući. Do odlaska iz Zadra dade ga zakopati na obližnjem groblju. Međutim, njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo. I kad je vidio da mu nema lijeka rekao je redovnicima da po njegovoj smrti pregledaju sve njegove dokumente pa će naći nešto veoma zanimljivo. I doista, oko vrata preminuloga nađoše bilješku o moćima sv. Šimuna koje bijaše sa sobom donio. Redovnici odmah u ranu zoru počeše otkopavati Svečevo tijelo. K tome, iste noći čudnovatim viđenjem bijahu upozorena tri gradska rektora, svaki napose, da se u spomenutom groblju otkopava tijelo velikoga sveca. Rano ujutro nađoše se sva trojica na licu mjesta pa jedan drugome priopćiše što su u viđenju bili saznali. Tada im redovnici otkriše kako su i oni saznali da je na njihovu groblju ukopano tijelo Sveca. Ubrzo za sve to sazna čitav grad i otad započe u Zadru javno štovanje sv. Šimuna Pravednika.
Zadrani su mu kasnije podigli lijepu crkvu uresivši je raznim umjetninama i dragocjenostima. Na najuzvišenijem mjestu u tome, svetištu, iznad glavnog oltara, dva velika barokna anđela od bronce nose na rukama srebrnu raku sv. Šimuna. Ti su anđeli saliveni od zaplijenjenih turskih topova 1648. godine. U početku je svečevo tijelo bilo položeno u kamenom sarkofagu, koji se danas nalazi na podnožju glavnoga oltara, a datira iz XIII. stoljeća.

7. listopad 2009.

Blažena Djevica Marija od krunice

Današuji je Gospin blagdan uveden u Crkvu u zahvalu za veliku pobjedu kršćanske flote nad turskom u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je pozvao cijelo kršćanstvo tadašnji papa sv. Pio V. Isusovac Karl Joseph HIinkhammer napisao je na temelju ispitivanja pisanih izvora solidnu studiju o krunici, o njezinu postanku i njezinoj trajnoj vrijednosti.
Prema istraživanjima oca HIinkhammera, a koja usvaja i teolog Leo Scheffczyk, u oblikovanju krunice odlučan je udio imao kartuzijanski prior Adolf von Essen. On je, iako najmlađi od sviju, god. 1409. jednoglasno bio izabran za priora svoga samostana. Taj je izbor potvrdio generalni prior reda kartuzijanaca Stjepan Maconi.
U to je doba jednoga rujanskoga dana pokucao na vrata kartuzijanskoga samostana Sv. Albana u Trieru neki lutajući student, tjelesno sav iscrpljen. Bio je to Dominikus von Preussen (1384-1460). On je već prije dvije godine učinio isto na vratima kartuzije u Pragu, moleći da ga prime u samostan, ali bijaše odbijen. Prior samostana u Trieru Adolf iz Essena primio je Dominika. Rekao mu je da će za njega založiti svoju dušu, samo ako bude ustrajao i držao ono što će od njega tražiti redovnička stega. Tim mu je riječima u srce ulio veliku hrabrost.
Malo kasnije prior je mladom redovniku počeo govoriti o molitvi koja se zove krunica. Ona zvuči kao kakva ljubavna pjesma. Zatim mu je rekao: “Nema tako pokvarena čovjeka koji ne bi osjetio vidan popravak samo ako bi godinu dana molio krunicu.” Dominik se trudio da je moli, ali se zbog slabosti ipak nije mogao sabrati. U Adventu god. 1409. došla mu je na pamet misao da Isusov život podijeli u 50 rečenica na 50 Zdravomarija. Sve je te rečenice napisao na jednu oveću cedulju. Dok je molio, gledao je u te rečenice i postao najedanput sretan kako mu ipak polazi za rukom da razmatra. Svoju je metodu priopćio i drugima. I prior Adolf je za to saznao te uočio kako takav oblik molitve može biti prikladan za one koji baš nisu vični razmatranju. Po njemu se zapravo može do njega tek doći.
Na čudo novaka prior je od Dominika zamolio njegovu cedulju s rečenicama iz Isusova života. No slične su molbe dolazile sa svih strana. Dominik je ispočetka oklijevao da im udovolji, ali mu je njegov prior Adolf zapovjedio snagom poslušnosti da ljudima pomogne u takvom načinu moljenja krunice. On je poslušao pa je nakon 50 godina mogao ustanoviti da je iz samostana Svetoga Albana poslano u svijet preko 1.000 prijepisa za moljenje krunice.
Kako je kartuzijancima dolazilo sve više molbi, Dominik se odlučio da Isusov život proširi na 150 Zdravomarija. U tako proširenom obliku upoznao je krunicu dominikanac Alanus De Rupe, i on ju je veoma širio kao “Marijin časoslov” preko svojih bratovština i molitvenih zajednica. No kako je on u svojim propovijedima biblijske rečenice proširio do nesnošljivosti, njegovi učenici – koji u Kolnu god. 1475. utemeljiše Bratovštinu krunice – razmišljanja su o Isusovu životu posve napustili. To je bila druga krajnost. Tome nasuprot, članovi kruničarske Bratovštine u južnoj Njemačkoj složiše krunicu u današnjem obliku od 15 otajstava. Tekst je te krunice prvi put tiskan god. 1481. u Ulmu.

“Ne traži mir izvan sebe, jer ako tako činiš to je najsigurniji način da ga ne nađeš. Pronađi mir i ljubav u sebi.”

“Ljudi ulaze u tvoj život s razlogom – na kratko ili za cijeli život. I, bez da si nešto pogriješio, mogu reći ili učiniti nešto da zaključe vaš odnos.”

6. listopad 2009.

Sveti Bruno (1030-1101)

Bruno, osnivač kartuzijanskoga reda, rodio se oko god. 1030. u Kölnu. O obitelji iz koje potjecaše i o njegovu djetinjstvu jedva da se što pouzdano znade. No zato znamo jako dobro toliko toga o njegovu školovanju i odgoju jer nam jedan odličan ljetopis iz XII. stoljeća govori da je Bruno stekao temeljito poznavanje duhovne i religiozne literature. Nauke je započeo u kolegijatskoj crkvenoj školi Sv. Kuniberta u svom rodnom gradu. Zatim je pošao u Reims na daljnje usavršavanje u naukama i ondje s uspjehom završio studij. Odlučio se tada posvetiti posve duhovnome staležu i tako svoje znanje upotrijebiti u službi Crkve.
Bruno je bio veoma ozbiljan klerik pa je brzo postao i kanonik katedrale u Reimsu. Kao kanonik dobio je nalog da predaje takozvane “artes liberales” – slobodne vještine, među njima gramatiku, retoriku, logiku, filozofiju, a onda i svetu teologiju. Naslijedivši godine 1056. profesora Herimanna, preuzeo je i vodstvo biskupske škole. Kasnije, to jest god. 1075., postao je napokon kancelar svoga nadbiskupa u Kölnu.
Bruno je kao profesor oduševljavao učenike, medu kojima se nalazio i kasniji papa Urban II. Učenici su svoga učitelja poštivali kao veoma učena i ozbiljna učenjaka. Međutim, on sam bijaše nezadovoljan samim sobom i onim što je radio. Želja ga je vukla prema nečemu savršenijem. Promatrajući tadašnje prilike među višim klerom u Crkvi, odlučno se stavio na stranu pape Grgura VII. koji je svom odlučnošću želio u Crkvi načiniti red i osloboditi je od nedostojnih službenika.
Bruno je u proljeće god. 1084. pošao na put prema Alpama da ondje potraži prikladno samotno mjesto. Našao ga je u masivu La Grande Chartreuse te se ondje sa šest istomišljenika odlučio nastaniti i provoditi pustinjački život. I tako se na uzvisini od 1175 metara rodila prva kartuzija koja je bez nekog posebnog pravila željela slijediti veliku pustinjačku tradiciju.
Bruno, osnivač prve kartuzije, morao je teška srca god. 1090. napustiti svoju samoću jer ga je k sebi za savjetnika pozvao negdašnji njegov učenik papa Urban II. Svoju je malu kartuzijansku zajednicu prepustio brizi magistra Landuina iz Toskane. Jedno je vrijeme s Papom boravio u Rimu, no kad je ondje iz političkih razloga postalo opasno prebivati, pošao je skupa s njime u južnu Italiju koja je tada bila pod vlašću Normana. Papa je ondje Bruna htio učiniti biskupom u Reggiju, no Bruno, pun čežnje za samoćom opet je ponuđenu biskupsku mitru otklonio. Papa je poštivao njegovu želju te mu dopustio da uz pomoć grofa Rogera osnuje novu kartuziju Santa Maria della Torre u biskupiji Squillace.
Čar je te nove kartuzije opisao u jednom glasovitom pismu. U njoj je Bruno i umro 6. listopada 1101.
Kad je god. 1193. ta kartuzija dokinuta, svečeve su relikvije prenijeli u crkvu obližnjega samostana San Stefano. Bruna je službeno proglasio svetim god. 1514. papa Leon X. Svetac je osnivač jednoga od najstrožih redova u Crkvi. Kao norma života kartuzijancima ipak služi benediktinsko pravilo, ali postroženo potpunom šutnjom i uzdržavanjem od mesne hrane. Kartuzijanci se hrane kruhom, povrćem, a za piće služi im voda.

5. listopad 2009.

Sveti Placid, učenik Sv. Benedikta

Za upoznavanje života ovoga svetog benediktinca imamo jedine podatke iz II. knjige slavnih Dijaloga sv. Grgura Velikog. Iz tog izvora doznajemo da je rimski patricij Tertul povjerio svoga sinčića Placida odgoju sv. Benedikta koji je u blizini Subiaca organizirao prve monaške zajednice.
Isto je učinio i Eutihije sa svojim sinom Mavrom. Patrijarh zapadnog redovništva sv. Benedikt podijelio je sebi povjerene monahe u 12 samostana u Subiacu, dok je dva rimska dječaka – Placida i Mavru – zadržao uza se. Isto je činio i s ostalim dječacima koji su mu bili povjereni na odgoj za monaški život. Medu “fioretima” iz spomenutog djela sv. Grgura samo se dva odnose na Placi da i to na njegovo djetinjstvo u Subiacu. U prvom se Placid pokazuje uz sv. Benedikta kad se taj u noći dao na put “s dječačićem po imenu Placidam” prema brdovitu predjcelu na kojem bijahu podignuta tri samostana. Tom je zgodom sv. Benedikt molitvom izmolio vodu, neophodno potrebnu za život tamošnjih monaha.
U divgom se pripovijeda kako je Placid jednom pošao po vodu. Pri tom je kliznuo u vodu za posudom koja mu je ispala iz ruke te se počeo utapljati. Sv. Benedikt, iako se tada nalazio zadubljen u molitvu u svojoj ćeliji, odmah je upoznao opasnost u kojoj se našao Placid pa mu je u pomoć poslao Mavra. Taj bez oklijevanja poleti dječaku i spasi ga. I Mavro tada shvati da je hodao po vodi pripisujući to čudo zasluzi Božjega čovjeka Benedikta. Taj je pak pripisivao čudo bezuvjetnoj učenikovoj poslušnosti. Sudac u tome natjecanju poniznosti bijaše dječak Placid koji je tvrdio da je vidio nad svojom glavom raširen opatov plašt, kao da bi on bio taj koji ga je doveo na obalu.
I u jednoj i drugoj zgodi Placid je usko i intimno povezan sa sv. Benediktom i time se ističe izmedu drugih osoba. Drugo što o njegovu životu pouzdano ne znamo. Prema mišljenju benediktinca Giorgia Picassa, stručnjaka za srednjovjekovnu povijest na Katoličkom sveučilištu Srca Isusova u Milanu, možemo bez daljnjega držati za istinu da je Placid oko god. 529. pratio iz Subiaca sv. Benedikta na Monte Cassino te da je ondje sve do smrti živio kao veoma uzoran redovnik. Benediktinci ga časte kao dječaka koga je u svetosti odgajao sam sv. Benedikt, i kao uzor svih onih koji mladi stupaju u samostan. U nekim benediktinskim sarnostanima na današnji svečev blagdan svečano bogoslužje vodi učitelj novaka sa svojim novacima.

Sveti Mavro, učenik Sv. Benedikta

Danas se slavi i drugi učenik sv. Benedikta. On je skupa s Placidom bio dan sv. Benediktu na odgoj. Bili su takozvani oblati, darovani, prikazani. Obojica zbog svoje dobrote i nade, koju pobuđivahu, bijahu veoma draga svetom patrijarhu zapadnoga monaštva. Mavro je bio stariji od Placida pa zato i zreliji u kreposti. On će brzo postati pouzdan i povjerljiv suradnik sv. Benedikta. Svojim i njegovim molitvama postao je Bogu mio pa je bio i obdaren izvanrednim nadnaravnim darovima. Tako se spominje kako je zaslužio na čudesan način vidjeti napasnika koji je u jednom samostanu nekog redovnika za vrijeme molitve uvijek vukao za tuniku te odvodio van na lutanje i tumaranje izvan crkve. Mavro je u zajednici bio vjerojatno predstojnik stege. U toj je službi prekorio i dao pokoru nekom monahu koji je dopustio da mu za vrijeme rada padne kosir u jezero.
No Mavro je u povijesti kršćanske asketike postao slavan po svojoj poslušnosti kad je po zapovijedi sv. Benedikta pošao na jezero da spasi Placida. Snagom redovničke poslušnosti čak je i hodao po površini jezera. Na taj se događaj u svojoj slavnoj poslanici subraći o kreposti poslušnosti poziva i sveti Ignacije Loyolski. Svetac piše: “Vidimo da je Bog poslušnost katkada i čudesima potvrdio. Da ne spominjem drugih, kad ih i sami znate, Mavro, učenik svetoga Benedikta, pođe po zapovijedi poglavarevoj na jezero i ne potonu.”
Vjerojatno je Mavro bio i onaj bezimeni monah koji je potrčao za sv. Benediktom, što bijaše na putu iz Subiaca u Monte Cassino, da mu s nekim zadovoljstvom priopći kako je Bog očito kaznio svećenika Fiorenza, opatova protivnika: taj je poginuo kad mu je nenadano na glavu pala tavanica. Svetac je redovnika oštro ukorio što se obradovao zbog smrti nesretnika. To je veoma poučan primjer i nije mu potrebno nikakvo tumačenje. Poučan je ne samo po svom sadržaju, već i po tome što pokazuje duhovni razvoj jednoga sveca. Sv. Mavro nije bio rođeni svetac jer je imao ljudskih slabosti. No, pod mudrim i poučljivim vodstvom sv. Benedikta polako se oslobađao svojih slabih strana i kročio prema kršćanskoj savršenosti.
Sve što je pouzdano o životu sv. Mavra znamo sa sigurnošću iz Dijaloga sv. Grgura Velikog. Ostali se izvori nepouzdani. Imenom se sv. Mavra diči glasovita francuska benediktinska Kongregacija mavrinaca – toliko zaslužna za kritičko proučavanje patristike, povijesti, hagiografije i literature.
U štovanju sv. Mavra valja spomenuti i jednu blagoslovinu, zvanu “znak sv. Mavra”. Za nju postoji poseban obrazac, a upotrebljava se da bi se izmolilo zdravlje bolesnika. Vjera u svečev zagovor često izmoli milost ozdravljenja. Te su milosti u nekim zemljama sv. Mavra učinile veoma popularnim i štovanim svecem.
Blagoslov bolesnika drvetom presvetog križa Gospodina Našega Isusa Krista ili znak svetog Mavra, opata, a koji pripada redu svetog Benedikta, uz druge molitve sadrži i ovu:
Po zazivanju neokaljane Božje Majke i vazda Djevice Marije i po zagovoru svetog Benedikta i svetog Mavra moć Boga Oca, mudrost Boga Sina, sila Duha Svetoga izbavila te od ove nemoći! Amen!

4. listopad 2008.

Sveti Franjo Asiški (1182-1226)

Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.
Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.
Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.
Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”
Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.
Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.
Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.
Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.
Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.
Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”
Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.” U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

3. listopad 2009.

Sveti Franjo Borgija, svećenik (1510-1572)

Sveti Franjo je ugledao svjetlo španjolskoga plavetnog neba 28. listopada 1510., na blagdan Svetih apostola Šimuna i Jude Tadeja, u Gandiji, kao prvorođenac Juana de Borje, trećeg gandijskog vojvode, i žene mu Ivane Aragonske. Po očevoj je lozi bio praunuk pape Aleksandra VL, a po majčinoj aragonskog i kastilskog tzv. katoličkog kralja Ferdinanda. U desetoj godini života ostade siroče bez majke i bi poslan u Zaragozu, gdje mu ujak Ivan Aragonski bijaše nadbiskup. Ondje započe njegov prvi odgoj u čitanju i pisanju, u glazbi – za koju bijaše naročito nadaren, a i u umijeću rukovanja oružjem, što su tada plemićki sinovi morali naučiti.
Nakon toga je kao paž pošao na španjolski dvor u Tordesillas. Bio je paž done Katarine, sestre Karla V., čineći joj društvo u osami s njezinom majkom, kraljicom Ivanom “ludom”. Kad se Katarina god: 1525. udala za portugalskoga kralja Ivana III, Franjo se vratio u Zaragozu te ondje pod vodstvom Gašpara de Laxa studirao filozofiju. Na zahtjev samoga Karla V. vratio se g. 1528. na kraljevski dvor te godinu dana kasnije oženio Eleonoru de Castro, Portugalku, inače počasnu damu carice Izabele, Karlove žene. Karlo V. je veoma zavolio Franju i obasuo ga raznim milostima, odlikovanjima i počastima. Franjin je brak s Eleonorom bio sretan i plodan. Rodit će se iz njega osmero djece.
Franjina je obitelj ostala na carskome dvoru sve do nenadane smrti znane ljepotice, carice Izabele, 1. svibnja 1539. Ta je smrt učinila na njega silan dojam. Franjo je kao vrhovni carski nadkonjušar bio zadužen da takoreći preko cijele Španjolske prati caričin lijes sve do Granade, gdje je imala biti sahranjena. Kod sahrane 17. svibnja on je morao potvrditi istovjetnost pokojničina tijela. Učinivši to, doživio je silan preokret u svome životu. Upoznao je živo svu prolaznost i nestalnost zemaljskih stvari. I odatle vuče korijen njegova odluka da se posveti jednom savršenijem životu. To ipak nije bila još neposredna odluka da će se posve odreći svijeta. Prvi Franjini životopisci njegov su doživljaj u Granadi ovako saželi: “Neću više nikada služiti gospodaru koji bi mogao umrijeti.” Sam Franjo će kasnije u svom dnevniku, na obljetnicu caričine smrti god. 1566., ovo zabilježiti: “Utjeha u mislima na caricu, u radosti nad onim što je Gospodin smrću učinio nad njom i nada mnom.”
Nakon caričine smrti Franjo je bio imenovan potkraljem Katalonije te je 23. kolovoza ušao u Barcelonu. U toj će službi ostati od 1539. do 1543. te pokazati izvanredne sposobnosti za upravu i vođenje poslova. Istaknuo se naročito u smirivanju duhova i u borbi protiv razbojnika i pljačkaša. Nalazeći se na tako visokom državničkom položaju, provodio je ipak veoma intenzivan duhovni život, provodeći sate i sate u molitvi te primajući često sakramente ispovijedi i pričesti. Osjećao je silnu sklonost da što dublje upozna samoga sebe, ispitivao je neprestano stanje svoje duše, a kasnije će i pisati o raznim metodama kako se dolazi do spoznaje samoga sebe.
U to se vrijeme mnogo družio i savjetovao s franjevačkim bratom Juanom de Tejedom, koga je s dopuštenjem njegovih poglavara poveo sa sobom u Gandiju. U Barceloni se upoznao i s velikim franjevačkim svecem te revniteljem redovničke obnove Petrom Alkantarskim. U istome gradu došao je god. 1541. u prvi dodir s Družbom Isusovom, susrevši se s blaženim Petrom Fabrom, koji je bio na prolazu kroz Kataloniju.
Kad je Franji 17. prosinca 1542. umro i otac, postade on nasljednikom Gandijske vojvodine. Godinu dana kasnije Karlo V. imenovao ga je majordomom vojvotkinje Marije, kćerke portugalskoga kralja, koja se imala udati za španjolskoga prijestolonasljednika Filipa.
Franji je 27. ožujka 1546. umrla žena Eleonora. Nakon toga dogadaja on je pod vodstvom isusovca oca Andrije d’Ovieda obavio duhovne vježbe po metodi sv. Ignacija Loyole. Plod je tih duhovnih vježbi bio da je 2. lipnja 1546. položio zavjete čistoće, poslušnosti te zavjet da će stupiti u Družbu Isusovu. U svojoj je Gandiji osnovao isusovački kolegij. Bio je to prvi kolegij u Europi; Papa ga je bulom od 4. studenoga 1547. uzdigao na rang sveučilišta. Franjo će na njemu završiti studij teologije te 20. kolovoza 1550. zadobiti doktorat iz nje. U međuvremenu je 1. veljače 1548. potajno položio svečanu isusovačku profesiju uz dispenzu da i dalje, noseći svjetovno odijelo, može nastaviti s upravljanjem svojih dobara.
Svojim je ugledom postigao da je papa Pavao III. 31. srpnja 1548. potvrdio knjižicu Duhovnih vježbi sv. Ignacija, što je za mladu Družbu Isusovu bio događaj velike važnosti. U breveu potvrde Duhovnih vježbi Pavao III. Franju Borgiju naziva “ljubljenim sinom, plemenitim mužem, vojvodom Gandije”.
Franjo je napokon uspio srediti sve svoje poslove pa je 26. kolovoza 1550. napisao i oporuku. Pet dana nakon toga otputovao je u Rim kao hodočasnik da zadobije oprost, Svete godine i sa sv. Ignacijem uredi sve što je potrebno za službeni ulazak u Družbu Isusovu. U Rimu je ostao nekoliko mjeseci, a onda se početkom god. 1551. opet uputio u Španjolsku. Došavši u baskijsku pokrajinu, odrekao se svih vojvodskih prava te od Karla V. dobio dopuštenje da smije obući redovničko odijelo. U Ognati je 26. svibnja 1551. zaređen za svećenika, a prvu je misu služio tek 1. kolovoza u kući Loyola.
Nakon toga je kroz tri godine od svećeničkih poslova obavljao ponajviše propovjedničku službu te pisao rasprave o raznim problemima duhovnoga života. Karlo V. ga je Papi predložio za kardinalat, no Franjo je to odbio položivši 22. kolovoza 1554. u Simancasu jednostavne zavjete što ih uz svečane polažu profesi Družbe Isusove, od kojih je jedan da neće primati crkvene časti ni dostojanstva, osim ako im to zapovjedi onaj koji to može zapovjediti pod grijehom, a to je jedino papa. Sv. Ignacije ga je međutim imenovao generalnim povjerenikom Družbe za Španjolsku i Portugal. Jedna mu je od glavnih dužnosti u toj službi bila podizanje novih kolegija. On ju je odlično izvršio jer je podigao dvadesetak kolegija, a god. 1554. osnovao je u Sirnancasu prvi Družbin novicijat.
Car Karlo V. – neki misle potaknut primjerom sv. Franje Borgije – odrekao se god. 1555. prijestolja i povukao u Yuste. Ondje je tri put dozvao k sebi sveca da ga u nekim stvarima pita za savjet jer je mnogo držao do njegova suda. I u času smrti želio ga je imati uza se, a imenovao ga je skupa sa svojim sinom Filipom II. izvršiteljem svoje oporuke. I novi je vladar prema ocu Franji Borgiji, isto tako kao i njegova sestra Ivana, pokazivao veliko povjerenje. Zbog toga su mu neki bili zavidni, što ga je nemalo boljelo, jer on sam nije išao ni za kakvom taštom slavom ni afirmacijom.
Tada ga je zadesila još jedna veoma neugodna afera. Netko se usudio pod njegovim imenom izdati knjigu koju je generalni inkvizitor Španjolske Fernando de Valdés stavio na popis zabranjenih knjiga. On, umjesto da se brani, skloni se u Portugal. Kasnije bi dokazana njegova nedužnost, no prije toga i on i Družba pretrpješe mnogo na ugledu.
Nakon te neugodne afere papa Pio IV. pozvao je Borgiju u Rim i on se dade na put te stiže u Vječni grad 7. rujna 1561. Kad je pak koncem god. 1562. došlo do ponovnoga otvaranja Tridentskog sabora, te na Sabor moradoše poći kao teolozi general Družbe otac Lainez i njegov zamjenik otac Salmeron, službu generalnog vikara Družbe preuze Borgija. Vrativši se 12. siječnja 1564. s Koncila, Lainez imenuje Borgiju asistentom za Španjolsku i Portugal. Kad je pak Lainez 19. siječnja 1565. preminuo, Borgija opet bude imenovan vikarom. Glavna mu je briga bila tada pripremiti II. generalnu kongregaciju za izbor novoga generala. Kongregacija je u srpnju 1565. izabrala njega za trećega generala Družbe. On je u znak poniznosti prisutnim izbornicima odmah poljubio noge.
Generalat sv. Franje Borgije poklapao se gotovo posve s pontifikatom sv. Pija V. Taj ga je Papa veoma cijenio, ali je ipak Družbi zapovjedio dvije teške zapovijedi: zajedničko moljenje časoslova u koru te polaganje svečane profesije prije svećeničkog ređenja, što je bilo protiv Družbina Instituta. General i Družba poslušaše Papinu zapovijed koju će kasnije dokinuti papa Grgur XIII.
Sv. Franjo Borgija kao general reda bdio je marno nad duhom Družbe. O tom je problemu upravio Družbi veoma značajnu poslanicu O sredstvima da se očuva Družbin duh. Veoma se brinuo za odgoj novaka te odredio da svaka provincija ima svoj novicijat. Pobrinuo se i za dva izdanja Pravila Družbe Isusove i jedno izdanje Konstitucija. Posluživši se ovlastima što mu ih je dala Generalna kongregacija, naložio je svima isusovcima 1 sat jutarnje meditacije. Njegova se zalaganja usredotočiše i na jedan veliki pothvat: na gradnju crkve Al Gesu u Rimu, koju je financirao kardinal Aleksandar Farnese, nećak Pavla III.
Glavne značajke Franjine duhovnosti bijahu poniznost i pokora. Uvijek se smatrao najvećim grješnikom, pa se čak i potpisivao sa “Franjo grješnik”. Mnogo je molio, bio iskreno pobožan prema Isusu u Euharistiji i prema Gospi. Revnovao je i za misije pa je tako on osnovao prve Družbine misije u Americi. Po nalogu sv. Pija V. pratio je god. 1571. na put u Španjolsku i Portugal kardinala Michela Bonellija koji je imao zadatak da kršćanske države sjedini u savez protiv Turaka. Pošao je na taj put iz poslušnosti i prilično narušena zdravlja. Vratio se teško bolestan, posjetivši prije dolaska u Rim loretsko svetište Majke Božje. Stigavši u Rim, živio je još samo 3 dana. Umro je u istoj sobici gdje i sv. Ignacije, a bilo je to u noći izmedu 30. rujna i 1. listopada 1572. Urban VIII. proglasio ga je 24. studenoga 1624. blaženim, a HIement X. 12. travnja 1671. svetim. Tijelo mu je kasnije preneseno u Madrid.

2. listopad 2009.

Sveti Anđeli Čuvari

“Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka” – piše o / njima sv. Ivan Damašćanin. “Svjetlo bez početka” sam je beskonačni Bog. A svaki anđeo, pa tako i anđeo čuvar, svijetlo je duhovno, nebesko biće koje stalno gleda Božje lice uživajući u praiskonskoj Božjoj blizini i prisutnosti. I nije to samo neko pobožno razmišljanje o anđelima, već ozbiljan nauk koji se temelji na ugledu Svetoga pisma. Isus, govoreći o navođenju na grijeh, kaže: “Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog” (Mt 18,10).
Anđeli su prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima. Oni nas mogu štititi, voditi, braniti od svakoga zla po dušu i tijelo, našoj duši davati spasonosne poticaje. Naš an8eo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj. To dokazuju toliki primjeri iz života svetaca i pobožnih kršćana. A na nama je da li ćemo taj dar, što ga nebo pruža, prihvatiti ili ne. Vjerujemo li u svog anđela čuvara, pouzdajemo li se u njega? O njemu je pisano: “Bog anđelima svojim – dakle i mome anđelu čuvaru – zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim” (Ps 91,11). Bog nas ne sili na vjeru u anđela čuvara, na pouzdanje u njegovu pomoć. On poštiva našu slobodnu volju. Mi možemo u njega vjerovati, zazivati ga ili ne. Mi možemo s njim prijateljevati kao što se prijateljuje s drugim prijateljem ili ga jednostavno zaobilaziti, ne znati za njega, kao da uopće ne bi postojao. Dobar kršćanin s radošću i zahvalnošću prihvaća sve Božje darove, pa tako i dar anđela čuvara.
Papa Pio IX. rado je i često pripovijedao o doživljaju što ga je kao dječak doživio, a koji dokazuje čudesnu pomoć njegova anđela čuvara. On je u očinskoj kućnoj kapelici kao dječak svaki dan imao dužnost posluživati kod svete mise. Dok je tako jednoga dana ministrirao, osjetio je u srcu neku neobičnu tjeskobu i strah. Nije znao zbog čega je to. Čak je osjetio kako mu srce u grudima snažno lupa. Stoga je i nehotice okrenuo pogled na drugu stranu oltara, kao da traži nečiju pomoć. Tamo je ugledao lijepa mladića koji ga je pogledom k sebi zvao. Zbunjen tim viđenjem, nije se usudio maći s mjesta. No ta ga je svijetla prilika zvala k sebi još jače i izrazitije. Dječak je tada skočio i prešao na drugu stranu. Prikaze nestade. No u isti čas pade s oltara teški svetački kip i to upravo na ono mjesto na kojem je mali ministrant netom klečao. Dječak, kasnije svećenik, biskup i papa, često je pripovijedao o tom nezaboravnom doživljaju svoga djetinjstva, slaveći ga kao zaštitu i vodstvo svoga anđela čuvara.
I s pravom, jer je jedno od nepojmljivih Božjih velikih djela to što je čovjeku dao vlastitog anđela da mu bude zaštitnik duše i tijela. Samo Sveto pismo kaže “da postoje službujući duhovi, poslani na službu onima koji žele postići spasenje”.
Anđeo je uz Isusa na Maslinskoj gori. On će kao konačni pobjednik opet doći s neba “sa svojim anđelima” (Mt 5,31). Prema tome, iz Božje objave jasno doznajemo o stvarnosti svetih anđela. S tom stvarnošću ozbiljno računajmo u svome životu!

1. listopad 2009.

Sveta Terazija od djeteta Isusa, djevica i crkvena naučiteljica (1873-1897)

Njezina knjiga, u kojoj je opisala svoj životni put, postala je putokaz mnogima kako valja koračati putem duhovnoga djetinjstva posve predan u volju Božju

Sveta Terezija od djeteta Isusa crkvena je naučiteljica i zaštitnica misija. Rođena je 1873. godine u gradiću Alençonu, u Normandiji. Kada je imala četiri godine umrla joj je mama a otac je svu svoju pozornost usmjerio odgoju najmlađe kćeri. Za Tereziju je izvanredan doživljaj bila prva Pričest. Doživljaj susreta s Isusom u Euharistiji u njoj je umnožio djetinju ljubav prema Isusu. Tada u Crkvi nije bilo dopušteno dnevno pričešćivanje, no njoj je svećenik dopustio pet puta tjedno pristupiti stolu Gospodnjem.

Terezija je već kao djevojčica imala želju postati redovnica. Prilikom jednog hodočašća u Rim zamolila je papu Leona XIII. dopuštenje da uđe u samostan. Protiv svih pravila ušla je u najstroži samostan u Lisieuxu sa samo 15. godina ‘da spašava duše i moli za svećenike’. Kako je Terezija provodila život u samostanu može se pročitati u njezinoj autobiografiji ‘Povijest jedne duše’. Knjiga za koju kažu da u rukama djeluje kao žeravica, prevedena je u roku od 25 godina na 35 jezika i tiskana u milijunskoj nakladi.

Prvih pet godina redovničkog života Terezija je puno patila zbog duhovne suhoće i osamljenosti. Veličina njezine osobnosti izazivala je zavist i protivljenje sestara. Doživjela je samo jedan mistični doživljaj. Ali baš taj obični molitveni život čini se tako bliskim i lakim za nasljedovanje. Umrla je sa samo 23. godine života 1896. godine. Papa Pio XI. proglasio ju je svetom 1925. godine, a 1927. imenovao zaštitnicom misija. Godine 1997. papa Ivan Pavao II. imenovao ju je crkvenom naučiteljicom. Njezino neraspadnuto tijelo čuva se u katedrali u Lisieuxu. Na slikama je često prikazuju s ružama jer je obećala da će s neba na zemlju posipati ruže, ruže milosti koje kod Boga isprosi na ljude.

I na kraju rubrike ‘Svetac dana’ čestitamo imendan Terezijama, Terezama, Rezama, Rezikama, Leskama. O korijenu imena Terezija ima više mišljenja od kojih izdvajamo sljedeća: smatra se da ime dolazi od grčkog izraza ‘therion’ što znači ‘divljač koja se lovi’. Ime se tumači i grčkom riječju ‘theresis’ – obrana, zaštita.