SVETAC DANA SRPANJ ( JULI )

31. srpanj

Sveti  Ignacije Lojoski (1491–1556)

Živio je u jednom prijelomnom razdoblju povijesti kad su veliki moreplovci Kristofor Columbo i Magellan otkrili nove putove i svjetove, kad je srednji vijek bio na zalasku, a rađao se novi, kad je unutar Crkve buknula Lutherova i Calvinova buna i kad je Crkva na nju odgovorila tridentskom obnovom. Tome razdoblju ali i kasnijima Ignacije je udario snažan pečat svoje jake ličnosti. U svojim životnim uspomenama iz razdoblja od godine 1521–1540., dakle, od obraćenja pa do odobrenja Družbe Isusove, što ih je godinu dana pred smrt diktirao jednom ocu, Ignacije je sam ocrtao svoj duhovni lik. On opisuje svoj unutarnji razvoj koji ga je od prilično slobodnog i raskalašenog vojnika doveo do visokog stupnja svetosti.

Iako je Ignacije prije obraćenja bio vojnik, časnik, kako je svome redu dao prilično čvrstu organizaciju, naglasio važnost poslušnosti, mnogi su počeli držati da su isusovci posve vojnički red. No to ne stoji. Ignacije bijaše veoma čovječan, elastičan i više je držao do duha nego do slova, do ljubavi nego do stroge vanjske stege.

Novu, očišćenu i produbljenu sliku o Ignaciju dugujemo njegovu duhovnom sinu po imenu o. Hugo Rahner, no ne samo njemu. On je o svecu napisao nekoliko veoma vrijednih knjiga: Ignacijevo dopisivanje sa ženama, izdano g. 1956. prigodom 400. obljetnice svečeve smrti; Bildband Ignatius von Loyola, g. 1955. To je neke vrste životopis sv. Ignacija u slikama, u tehnici moderne fotografske umjetnosti, a s tekstovima Huge Rahnera; Ignacije Lojolski kao čovjek i kao teolog, godine 1964.

Šteta je samo što Hugo Rahner nije dospio napisati i dugo planirani Ignacijev životopis koji bi svečevu sliku oslobodio svih povijesnih nanosa i krivih prikaza. Predradovi su za samostalni pregled svih 75 svezaka Monumenta historica Societatis Jesu (Povijesni spomenici Družbe Isusove) doprli već daleko, ali je bolest i smrt spriječila oca Hugu Rahnera da dovrši to djelo. U velikom djelu Ignacije Lojolski kao čovjek i teolog ipak je već sabrano nešto od tih Rahnerovih radova. Rahner zaključuje uvod u to svoje djelo, što je i neka njegova duhovna oporuka, ovako: »Ignacije je samotnjak, hodočasnik, aristokrat nadnaravnoga, apostol poslušnosti, čovjek Crkve, koji iščezava u svakidašnjici, a ipak promatra tajne Presvetoga Trojstva. Tamo gdje se iz Iniga de Loyole oblikovao Ignacije i na koncu života osamljeni umirući hodočasnik, izvire živo vrelo iz kojeg se u budućnosti isplati crpsti za svakoga koji se bude osjećao pozvan da oživi Ignacijevu posmrtnu masku.«

Obnovljena slika o sv. Ignaciju može snažno utjecati i na ispravnije shvaćanje ne samo isusovačkoga već redovničkoga staleža uopće, pogotovo sada u posaborskoj obnovi redovništva. Jedno je od velikih djela Huge Rahnera baš u tome što nam je uspio prikazati Ignacija kao »ideal modernoga sveca«, u čijem su životu molitva i rad postali jedno. Rahner otkriva da je za Ignacija i u njegovim duhovnim uputama ljubav prema bližnjemu istovjetna s ljubavlju prema Bogu i tako služenje ljudima postaje služba Bogu. Dakako da je tu riječ o ispravnoj, nesebičnoj, požrtvovnoj ljubavi prema bližnjemu Boga radi. Ono što se danas od kršćana traži i što je u svojim dokumentima naglasio II. vatikanski sabor, naime, da moraju prihvatiti svijet radi Boga i da ga svojim svakidašnjim radom moraju privući k Bogu, to je Hugo Rahner našao već u Ignacijevoj duhovnosti, koju naziva »Mystik der Weltfreudigkeit« – mistika radosti u odnosu prema svijetu. Rahner je, nasuprot odviše klišejiziranoj i naglašavanoj slici Ignacija kao vojnika otkrio Ignacija mistika, u čijim se vizijama i spoznajama otvoreno ili skriveno, svjesno ili nesvjesno nastavlja teologija svetih Otaca. Zato nije bio slučaj već duhovna srodnost sa svetim Ocima da je Inigo de Loyola promijenio ime u Ignacije u počast sv. Ignacija Antiohijskoga i da je usvojio njegovu izreku u Poslanici Rimljana: »Moja je ljubav raspeta!«

Nakon tih uvodnih i općih napomena upoznajmo se sa životom i djelom sv. Ignacija. U tome kao siguran i pouzdan vodič neka nam posluži duhovni sin sv. Ignacija isusovac otac Burkhardt Schneider, dugogodišnji profesor crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu.

Ignacije potjecaše iz jedne od 24 baskijske plemićke obitelji u pokrajini Guipuzcoi, koja od davnine obrađivaše svoje posjede. Rodio se jednoga nama nepoznatoga dana godine 1491. kao posljednje od dvanaestero djece. Kao paž na dvoru jednog španjolskog grandija, a kasnije kao mladi časnik, sanjao je o sjajnoj budućnosti. Sam je u zrelim godinama priznao da je uživao u baratanju oružjem te u sebi pohranjivao misao i želju za slavom. Nije bio slobodan ni od drugih mladenačkih slabosti i poroka.

Na Duhove 1521., braneći tvrđavu Pampelonu, bio je topovskim tanetom teško ranjen u koljeno. Jedna mu je noga, unatoč svim liječničkim zahvatima, cijeli život ostala kraća. Dok se kao bolesnik dugo nalazio na bolesničkoj postelji u svom rodnom dvorcu Loyoli, čeznuo je za zabavnim štivom. No na dvoru su bile samo dvije knjige: Život Isusov od Ludolfa kartuzijanca i Legenda o svecima od Jakova de Voragine. Bolesnik, pritisnut dosadom, počeo je ipak čitati te knjige, iako mu se ispočetka nisu baš milile. Čitao je i listao po tim knjigama i one ga doskora počeše zanimati i malopomalo osvajati. U njemu je započet jedan proces koji će ga dovesti do toga da jednom posve upozna Božju volju, ono što Bog hoće od njega.

Nakon posvemašnjeg ozdravljenja Ignacije najprije pomišljaše na život u kojoj kartuziji ili barem na nešto slično tome. Još uvijek neodlučan, krenuo je na hodočašće u Gospina svetišta Aranzazu i Montserrat. Zatim je pošao u grad Manresu, gdje se kanio posve kratko zadržati, no ispalo je obratno. Ondje se u jednoj špilji blizu grada zadržao gotovo godinu dana. Bilo je to vrijeme u kojem je molio i razmišljao te doživljavao duhovnu utjehu, a zatim tjeskobe što su graničile s očajem, da konačno dođe do prave mistične preobrazbe.

O tom je razdoblju u Manresi Ignacije sam ovako sudio: »Bog je sa mnom postupao kao učitelj s djetetom i ja bih uvrijedio Božje veličanstvo kad bih o tom posumnjao da je Bog sa mnom tako postupao.« U Manresi mu je Bog »otvorio oči duše, da su mu se od tada sve stvari činile drukčijima, o čemu je u 62. godini života rekao da sve one spoznaje što ih je u životu stekao nisu ništa prema onom što je jednom iskusio« – kako piše o tome njegov životopisac Pedro de Ribadeneira. U Manresi je nastala i Ignacijeva knjižica Duhovne vježbe, koja će obratiti nebrojene ljude te mnogim svjetovnjacima i redovnicima postati sredstvo duševnog očišćenja. »Knjižica je duhovnih vježbi odgojna knjiga za sva vremena te je, kako to netko reče, učinila više svetaca nego što sadrži slova« (Pius Parsch).

Iz Manrese je Ignacije kao hodočasnik pošao u Rim, pa onda u Veneciju i napokon u Svetu zemlju. Ondje je želio ostati i obraćati nevjernike, no to je u onim prilikama za njega postalo neizvedivo. Zato se vratio u Europu te, da bi mogao pomoći dušama, dao se na nauke najprije u Barceloni, zatim u Alcali, Salamanki i napokon u Parizu. Počeo je s latinskom gramatikom a završio kao magister artium, tj. doktor filozofije. Dakako da je svršio i teologiju. Uz studij je nastojao pomagati i dušama poučavajući neuke u katekizmu te pojedincima dajući duhovne vježbe.

Ignaciju se već u Barceloni rodila želja da oko sebe okupi u jedan savez nekoliko ljudi koji bi onda bili trublje Isusa Krista. To će mu poći za rukom tek u Parizu. Ondje je okupio oko sebe skupinu sposobnih studenata. Bili su to: Petar Faber, Franjo Ksaver, Diego Lainez, Šimun Rodriguez, Nikola Bobadilla i Alfonso Salmeron. Svi su oni najprije kod Ignacija obavili duhovne vježbe te odlučili »posve ostaviti svijet i dati se na put siromaštva i križa«, kako je to jedan od njih – Diego Lainez – izrekao.

Ta prva Ignacijeva četica zapečatila je svoju odluku na Veliku Gospu 1534. zavjetom u Kapeli mučenika u Parizu. Zavjetovali su se da će služiti Bogu i pomagati dušama u savršenom siromaštvu i čistoći te poći u Palestinu. Ako im to ne pođe za rukom, onda će se staviti na raspolaganje papi, Kristovu namjesniku na zemlji, »da im Krist preko njega udostoji se pokazati put savršenije službe.«

Poslije zavjetovanja nastojali su u Parizu dovršiti svoje nauke, a zatim su se početkom godine 1537. našli u Veneciji u nadi da se odatle prebace u Svetu zemlju. Dok su na to čekali, Ignacija je rapski biskup 24. lipnja zaredio za svećenika. On je čekao da rekne svoju mladu misu u Betlehemu. Barem je to želio, no Providnost je odredila drugačije. Zbog rata s Turcima bilo je nemoguće putovati u Svetu zemlju. Zato je zavjet valjalo drukčije ispuniti: poći u Rim Papi. Na putu u Rim Ignacije se zaustavio u crkvici u La Storti. Ondje je doživio jednu veliku milost. Njegov suputnik Lainez kao očevidac ovako ju je opisao: »Kad smo bili na putu cestom iz Siene u Rim, dogodilo se da je naš otac doživio mnogo duhovnih utjeha. Rekao mi je da mu se dogodilo kao da mu je Bog Otac utisnuo u srce ove riječi: ’U Rimu ću vam biti milostiv.’ Budući da naš otac nije znao što bi te riječi imale značiti, dodao je: ’Ne znam što će se s nama dogoditi, možda ćemo u Rimu biti raspeti.’ Tada je rekao da mu se učinilo kao da vidi Krista s križem na ramenu, a pored njega vječnoga Oca koji mu je rekao: ’Hoću da ovoga uzmeš za slugu.’ I tako ga je Isus uzeo i rekao mu: ’Hoću da mi služiš.’ Odatle je zadobio veliku pobožnost prema Isusovu imenu te htio da se njegova Družba nazove Isusovom.«

To viđenje u La Storti za Ignacija je bila potvrda njegova duhovnoga puta, ali i jasan smjer za budućnost: ne željeni Jeruzalem u Svetoj zemlji, već Rim i Kristov namjesnik na zemlji. Ondje se Ignacije sa svojim drugovima stavio na raspolaganje papi Pavlu III. Na sam Božić 1538. služio je svoju prvu misu u bazilici Santa Maria Maggiore na oltaru jaslica. To je bilo umjesto u Betlehemu. U Rimu su pariški magistri s Ignacijem na čelu ili »svećenicihodočasnici«, kako ih je puk nazivao, započeli svoju budućnost. Ondje su nakon dugih molitava i savjetovanja odlučili svoju zajednicu pretvoriti u red kome će dati ime Družba Isusova. Nju će Pavao III. bulom Regimini militantis ecclesiae 27. rujna 1540. potvrditi kao novi red. Taj dan Družba sa zahvalnošću slavi i danas kao svoj rođendan.

Ignacija su njegova prva subraća izabrala za svoga prvoga generalnoga poglavara. Izbor je bio jednoglasan. Svetac ga je prihvatio kao izraz Božje volje, premda bi volio da je to mjesto preuzeo netko drugi. Taj će teret kroz 15 godina nositi sve do svoje smrti. U Družbi je generalni poglavar do danas doživotno.

Ignacije kao general deset je godina radio na Konstitucijama, koje će redu dati čvrsto ustrojstvo. Rad je pratio molitvama i brojnim svetim misama što ih je na tu nakanu služio. Družba se pod Ignacijevim mudrim i čvrstim vodstvom brzo proširila po Europi, a Ksaver ju je prenio čak na Daleki istok jer su za njim u misije pošli i drugi isusovci. Ignacije na svoje sinove stavljaše velike zahtjeve. Njegove riječi: »Stvari ovoga svijeta činiti bez brižljivosti, ne znači mnogo, ali Božje stvari činiti bez brige, to je nepodnosivo« – jednako su vrijedile za njega samoga kao i za njegove sinove.

Unatoč stalnoj boležljivosti Ignacije bijaše u obavljanju svojih dužnosti neumoran. Umro je 31. srpnja 1556. ostavivši iza sebe već čvrsto razgranat red s brojnim kolegijima i ustanovama. Isusovaca je tada bilo tisuću, no njihovo je značenje i utjecaj daleko prelazio njihov broj. Kako je sveti Ignacije izuzetno velika ličnost, promotrit ćemo ga još pod jednim vidom.

»Molitva prošnje nešto je posve središnje u Duhovnim vježbama« – tvrdi dobar poznavalac ignacijanske duhovnosti otac Solano. To ipak ne smijemo tako shvatiti kao da bi glavna svrha knjižice ili samih duhovnih vježbi bila da nas nauče moliti. »Duhovne vježbe izražavaju životnoduhovno doživljavanje Boga, naučavaju prikladnu metodu kako bi ga pojedinac mogao ostvarivati i na taj način otkriti Božju volju« (Ignacio Iparraguire). Kako se pak tu radi o nečemu, uistinu, sudbonosnom, važnom i velikom, onda je posve jasno da autor Duhovnih vježbi vježbanika neprestano potiče na prosidbenu molitvu. Zato imamo mnogo primjera u knjižici Duhovnih vježbi.

Već prije prve vježbe, tj. razmišljanja o prvom, drugom i trećem grijehu, Ignacije u načinu općeg ispita savjesti, koji sadržava pet točaka, u drugoj točki potiče vježbanika: »Moli za milost da upoznaš svoje grijehe i da ih odstraniš.«

Od prve vježbe pa dalje Ignacije uvijek preporučuje pripravnu molitvu prije same vježbe. »Ona je u tom da molim milost u Boga, našega Gospodina, da sve moje nakane, čini i djela budu upravljeni čisto i potpuno na službu i proslavu njegova Božanskog Veličanstva.« Kasnije će tu istu pripravnu molitvu nazivati »običnom«, a ona je, doista, jedini element koji se posve nepromijenjeno ponavlja u svim pojedinima vježbama.

U svakoj vježbi kao drugu predvježbu Ignacije predlaže vježbaniku »da moli Boga, našega Gospodina, ono što hoće i želi. Ta prošnja treba da bude u vezi s predmetom razmišljanja, tj. promatram li uskrsnuće, treba da molim radost s radosnim Kristom; ako je ono o muci, valja da molim boli, suze i muku s izmučenim Kristom«.

U takozvanom »razgovoru« na koncu razmatranja, kad treba da se razvije intenzivan molitveni dijalog i da se sažme u molitvu ono o čemu se razmišljalo, Ignacije preporučuje »govorenje, kao kad prijatelj govori prijatelju ili sluga svojem gospodaru, pa sad moli kakvu milost, sad priznaje svoju krivnju u nečem, sad pak iznosi svoje potrebe i pita za savjet«. Sve neka se uvijek završi molitvom Oče naš.

U prigodama koje su od veće važnosti Ignacije savjetuje vježbaniku trostruki razgovor u kojem će se molitvom najprije obratiti našoj Gospi te izmoliti Zdravomariju, onda Kristu Gospodinu te izmoliti »Dušo Kristova, posveti me!« i napokon nebeskom Ocu te izmoliti Oče naš.

U knjižici Duhovnih vježbi naznačuje se napokon i odnos ili razmjer između vanjske pokore i postignuća milosti, koje će vježbanik od Boga moliti.

Navedeni primjeri jasno govore da je tvrdnja o središnjem mjestu prosidbene molitve u Ignacijevim Duhovnim vježbama posve opravdana. I zato su, sigurno, duhovne vježbe za isusovca, a i za sve one koji ih obavljaju po Ignacijevoj metodi, odlična škola prosidbene molitve.

Drugo su veliko Ignacijevo djelo Konstitucije Družbe Isusove. »U Duhovnim vježbama nalazim se pred zadatkom da upoznam volju Božju; u Konstitucijama pred voljom Božjom koja je uokvirena u jedan zakon« (Ignacije Iparraguire). Ignacije ih je počeo pisati nakon potvrde Pavla III. 27. rujna 1540. i nakon što je izabran za prvog generala. Na njima je radio godinama s najvećom brižljivošću i uz postojanu molitvu. O načinu pisanja Konstitucija govori sam u svojoj autobiografiji: »Svaki dan slaviti misu i Bogu prikazati točku koju je obrađivao i nad njom obaviti molitvu.« I tako se molitva nalazi upisana u temelje Konstitucija. U X. dijelu toga divnoga zakonika Ignacije raspravlja o sredstvima kako da se Družba uzdrži i unaprijedi. Kao prvo sredstvo postavlja baš molitvu.

»Kako se Družba, koja nije ustanovljena ljudskim sredstvima, ne može ni očuvati ni unaprijediti njima, nego milošću Boga i Gospodina našega, to u njega jedinoga valja stavljati nadu da će on čuvati i promicati to djelo koje se je udostojao započeti na svoju službu i pomoć dušama. A u toj će nadi prvo i najprikladnije sredstvo biti molitve i žrtve koje valja svakog tjedna, mjeseca i godine prikazivati na tu svetu nakanu i propisati u tu svrhu gdje god se Družba nalazi.«

Tu istu misao o potrebnim molitvama sv. Ignacije ponavlja u Konstitucijama kad se radi o generalu reda, o rektorima i drugima kojima Družba leži na srcu i na odgovornosti.

»Među raznim darovima koji bi trebali da rese oca generala, na prvom je mjestu od svih ovaj da bude što uže sjedinjen i prijateljski povezan s Bogom i Gospodinom našim, kako u molitvi, tako i u svemu svojem radu, da to obilnije izmoli od njega, kao izvora svega dobra, čitavom tijelu Družbe velik udio u njegovim darovima i milostima te mnogo snage i učinka svim načinima kojima će se ona služiti za pomoć dušama.«

Osim Konstitucija sačuvano nam je od Ignacija i 7.000 pisama. Pisao ih je na španjolskom, talijanskom ili latinskom jeziku; upravljao ih papama i kardinalima raspravljajući o obnovi Crkve. Pisao ih je i kraljevima i knezovima, a odnose se na politiku. Upravljao ih je svojim duhovnim sinovima obrađujući pojedina pitanja redovničkoga života i apostolata, a dopisivao se i s aristrokacijom i s malim ljudima iz puka, koji su se puni pouzdanja obraćali k njemu za pomoć ili savjet. Sva ta pisma odišu kršćanskom ljubavlju, koja radi Boga ljubi i poštuje brata čovjeka. Druga je njihova značajka da uvijek računa na Božju pomoć koju valja od Boga molitvom isprositi.

Sveti Ignacije, koji je bio tako sposoban da planira i izvodi tolike apostolske pothvate od epohalnog značenja, koji je bio tako dinamičan i tako otvoren i prema svima naravnim sredstvima, nije ipak nikada zaboravio na neophodnost molitve. Smatrao je da molitvom valja postići kako bi se Božansko Veličanstvo udostojalo izliti svoga Duha, da on siđe s većim obiljem svojih darova i milosti nad sve one koji će raditi na izgradnji Božjega kraljevstva. Veličina njegova života bila je u tome da se od sebeljublja u svojoj mladosti obratio na savršenu nesebičnost, kojom je kasnije živio, radio, trpio i umro. A sve je to bilo i u postojanoj molitvi. Na njemu samome obistinile su se njegove riječi: »Kad se jednom promijeni naše srce, koje onda čudo da će i svijet biti promijenjen.« Naše se srce mijenja i u molitvi i po molitvi, u poniznoj prošnji Onome koji je izvor svega dobra. Ignacijev život i djelo obilno svjedoče za to. Njegov je utjecaj prešao daleko granice njegova reda te uvelike pridonio cjelokupnom razvoju naše europske kulture kako na religioznom tako na filozofskom, odgojnom i umjetničkom području. Tako barem misli Židov R. FülöpMiller. Na filozofskom području ne toliko dubinom svojih misli, već više svojom životnom filozofijom koja ima jasan cilj pred očima, koja zna što hoće i koja željeznom voljom i dosljednošću nastoji to i ostvariti. Suvremeni povjesničar književnosti Gisbert Kranz piše: »Calderon, Lope de Vega, Descartes, Molière, Corneille, Vico, Voltaire, Diderot, čak i Jiménez i Joyce u svojoj mladosti bili su odgajani u duhu toga španjolskoga viteza i sveca. Lojoline molitve uzete su i u luteranske pobožne knjige.« I sveti Ignacije, svakako, jest jedan od velikih učitelja i primjera molitve sa silnim utjecajem na čitav kasniji religiozni i kulturni život.

Ignacijeve Duhovne vježbe nisu tekst za čitanje, već upute kako ih obavljati. Konstitucije pak dane su i za čitanje. »No čitatelj mora u sebi stvoriti životni stav da bi u potpunosti shvatio smisao ’slova’. Ako Konstitucije budu približene na taj način, izazvat će intiman dijalog između Boga i isusovca te uputiti na razmišljanje kao pretpostavku za razlučivanje i pravo obdržavanje. Drugim riječima, čitanje Konstitucija traži duhovnu klimu, rekao bih iskrene molitve, da bi se uskladilo s duhovnim smislom koji prožima ignacijanski tekst sve do posljednjega retka« (Ignacio Iparraguire).

Konstitucije »idu za tim da članovima Družbe budu od pomoći za često duhovno čitanje i molitvu« (o. Pedro Arrupe, bivši general Družbe Isusove).

Sveti Justin de Jacobis (1800–1860)

Slavimo opet jednog sveca koga je proglasio svetim 26. listopada 1975. papa Pavao VI. To je lazarist, naslovni biskup nipolski i prvi apostolski vikar Abesinije. O njemu je uz druge pisao i poznati kapucin Walbert Bühlmann, generalni tajnik misija kapucinskoga reda. Budući da je sam djelovao kao misionar u Africi, napisao mnoštvo putopisnih studija o Africi, njegov je prikaz lika svetog Justina de Jacobisa veoma značajan i vrijedan povjerenja. Oslanjajući se i na druge vjerodostojne izvore, nastojmo što bolje upoznati toga sveca koga jedan od njegovih prvih životopisaca naziva Abuna Jacob.

Francuski istraživač Antoine d’Abbadie otputovao je u prošlom stoljeću s talijanskim lazaritstom, ocem Josipom Sapetom, profesorom istočnih jezika na Sveučilištu u Milanu, u Abesiniju. Vrativši se, bio je primljen u audijenciju kod pape Grgura XVI. Nakon razgovora s njime Papa je zamolio lazariste da pošalju u Adua u Abesiniju još dva svoja svećenika u pomoć ocu Sapetu. Jedan je od te dvojice bio Justin de Jacobis, a odmah su mu bile dane ovlasti apostolskog prefekta.

Justin se rodio 9. listopada 1800. u San Fele, kod Potenze u južnoj Italiji. Bio je sedmo od četrnaestero djece u svojih roditelja. Kad mu je bilo 18 godina, u Napulju je stupio u družbu lazarista. Nakon novicijata i redovitih nauka bio je 12. lipnja 1824. u Brindisiju zaređen za svećenika. Najprije veoma revno djelovaše kao pučki misionar po Italiji, osobito u pokrajini Puglie. Za vrijeme kolere u Napulju g. 1836–37. pokazao je prema okuženima izvanrednu požrtvovnost i bratsku ljubav. Iz njega je žarilo pravo svjetlo, a njegove je korake Bog pratio raznim znakovima i čudesima. Resila ga je izvanredna strpljivost i spremnost da uvijek svakome pritekne u pomoć.

Justin je, iako redovnički poglavar u Napulju, ostavio svoju domovinu te pošao u daleku Abesiniju da još više proširi polje svoga rada. Onamo je pošao s ocem Montuorijem, ukrcavši se 24. svibnja 1839. u Civitavecchiji u lađu. Na svoje novo odredište u Massauu stigao je 13. listopada iste godine. Ondje ga je dočekao i primio otac Sapeto. Za vrijeme putovanja na Malti je postao dionikom pravoga čuda. Dok je služio svetu misu, od podizanja do pričesti nad njegovom je glavom lebdio lik maloga Isusa, koga su vidjeli i mnogi prisutni vjernici. Dakako da je taj pojavak vjernike ispunio velim poštovanjem prema tome svećeniku. Isus je oko sebe zračio neobično svjetlo.

Otac Justin de Jacobis radio je u više mjesta u Abesiniji, a jedna mu je od glavnih briga bila odgoj domaćega klera. Polje njegova rada bilo je veoma tvrdo. Među kršćanskim stanovništvom Abesinije vladalo je krivovjerje, a u poganskom je mnoštvu islam stjecao sve više sljedbenika. No misionar se nije prestrašio zapreka već se sav dao na posao. Što iz nužde, a što iz uvjerenja nastojao se posve prilagoditi životu urođenika. Nosio se kao oni, stanovao u jednoj od njihovih koliba, hranio se kao i oni. Neobično je brzo svladao teški abesinski jezik. Njegova je prva propovijed na tom jeziku majstorsko djelo propovijedanja na afrički način, savršeno prilagođivanje mentalitetu slušatelja. Evo nešto iz te propovijedi što može biti poučno i za današnje propovjednike:

»Usta su vrata srca. Riječ je ključ srca. Tim što otvaram usta, otvaram vam svoje srce. Tim što vam govorim, dajem vam ključ svoga srca. Dođite, dakle, i vidite veliku ljubav, što ju je Duh Sveti položio u moje srce! U svojoj sam domovini čuo da je Abesinija kršćanska zemlja. I tada sam kazao svom ocu i majci: ’Moj oče, moja majko, blagoslovite me, jer želim otputovati.’ A oni su mi rekli: ’Sine naš, kamo ćeš putovati?’ Odgovorio sam: ’Želim vidjeti svoju ljubljenu braću u Abesiniji. Blagoslovi me stoga, oče, blagoslovi me, majko!’ – ’Sinko, ti ćeš nas, dakle, ostaviti same.’ – ’Da, oče moj, ja te ostavljam, majko moja, više se nikad nećemo vidjeti. Put je dalek, valja ići kroz pustinje, u kojima ima lavova i zmija. Plovit ću preko mora, više se nećemo vidjeti, jer ja ću jednom ondje umrijeti.’ Moj je otac uzdisao i moja majka plakala. Tada su me blagoslovili i kazali mi: ’Sinko naš, pođi kamo te Bog zove, pođi da vidiš abesinske kršćane! Reci im da su i nama dragi, inače im ne bi poslali svoje drago dijete.’ Putujući, rekao sam Bogu: ’Ne dopusti da umrem da ne čujem bar zvuk njihova glasa!’

Braćo moja, ako hoćete moju krv, ona vam pripada. Ako hoćete da umrem, čitav će moj život biti žrtvovan za vas. Ja pripadam jednostavno vama. Kad budete u nevolji, u ime Kristovo ja ću vas tješiti. Kad budete siromašni, ja ću vam priteći u pomoć. Kad budete goli, ja ću vas obući. Kad budete gladni, dat ću vam polovicu svoga kruha. Kad budete bolesni, njegovat ću vas i bdjeti uz vaš krevet. Vi ste moj otac i moja majka. Vi ste moja braća. Znate li što se nalazi u mome srcu? Kako bih bio sretan kad bih vam to mogao pokazati! U njemu je najprije Bog, a onda vi! Da, moje srce pripada posve Crkvi Abesinije. Ako vas pitaju: ’Tko je taj stranac?’ – recite: ’On je rimski kršćanin, koji je sve ostavio da bi došao k Abesincima i rekao im kako ih jako ljubi.’ Ako me, dakle, trebate, zovite me, ja ću vam pohitjeti. Ja vam pripadam u svaki sat, u svaki čas, posve sam vaš. Gospodine, u čijoj prisutnosti stojim, ti znaš da ne lažem.«

De Jacobis je veoma brzo stekao naklonost mnogih pa tako i Rasa Ubia, kneza od Tigrisa. Taj ga je stavio na čelo jednog poslanstva u Kairo. Justin je isposlovao da s njime smije otputovati u Rim, gdje su bili primljeni u audijenciji kod pape Grgura XVI. Na putu su se zaustavili i u Palestini. Čitavo je putovanje trajalo 14 mjeseci, a od De Jacobisa je tražilo mnogo napora i žrtava. Među članovima poslanstva nalazio se i budući blaženik Abba Ghébre Michael.

»Vrativši se, otac De Jacobis je nastavio svoj uobičajeni život. Podnosio je žegu dana i studen noći. Sam je skupljao drva za vatru, što inače čine samo robovi i žene. Obdržavao je svetkovine rimske i abesinske Crkve. Brinuo se za bolesnike, nije uzmicao ni pred najopasnijim putovanjima, a cijele je noći znao provoditi u molitvi. Sveta je misna žrtva bila njegova radost i uporište. On nije želio ništa drugo nego se žrtvovati kako se i Krist žrtvovao« (Bühlmann).

Rad je revnog oca i misionara izazvao gnjev koptskog biskupa Abuna Salame. Taj je počeo progoniti katolike. Mons. Massaia, kasniji kardinal, posvetio je De Jacobisa za biskupa. Taj je čin još više razjario Abuna Salama, koji novog biskupa i njegove svećenike dade pozatvarati. Prvi je među njima bio Abba Ghébre Michael, koji je čak i poginuo mučeničkom smrću. Salam je tada pisao kralju Teodoru: »Potjeraj Abuna Jakoba, no nemoj ga ubiti: on je svetac i nitko bolje od njega ne održava Gospodinov zakon.« Veoma značajno svjedočanstvo iz ustiju svečeva najljućeg neprijatelja.

»Glavom naslonjenom na tvrdi kamen u vrućem pojasu doline Alighedé de Jacobis je 31. srpnja 1860. okrunio svoj apostolski život, okružen malim brojem svojih najvjernijih učenika, a tri dana kasnije, 3. kolovoza, njegovo je tijelo sahranjeno u Hebou, gdje i danas počiva. Blaženim ga je proglasio 25. lipnja 1939. na prvu stogodišnjicu utemeljenja etiopske misije papa Pio XII« (Luigi Chierotti).

O svetome De Jacobisu kardinal Massaia pisao je ovako: »I tako je umro utemeljitelj abesinske misije, neumorni apostol istočne Afrike, učitelj misionarâ, uzor hrabrosti i odricanja, bez kojeg se u svetoj službi među onim narodima ne može izdržati.« Danas, u doba sve većeg misijskog zamaha na crnom kontinentu, njegov je lik veoma suvremen, zato ga je Pavao VI. i kanonizirao.

30. srpanj

Sveti Petar Krizolog († 450)

Biti dvorski biskup rijetko je odlikovanje, a veoma često opasnost da se čovjek izgubi u dvorskom životu, intrigama i politici. To je bila napast i za današnjega sveca Petra Krizologa, zlatorječitoga. Odrastao u gradu Forum Cornelii, današnja Imola kod Bologne, i tamo odgojen pod zaštitom biskupa Kornelija, mladi je đakon prvi put došao u dodir s velikim svijetom kad je pratio svog biskupa u Rim. Papa Celestin I. u razgovoru s njime brzo je uočio izvanrednu govorničku nadarenost te izobrazbu, zatim točno poznavanje Svetog pisma i djelâ velikog istočnog oca Ivana Zlatoustoga. Zlatorječiti bio je sličan Zlatoustome i kao govornik i kao teolog. No još je više na Papu djelovalo, kao i na sve koji su se susretali s Krizologom, njegova velika težnja za kreposnim životom. Vjerojatno nadahnut odozgora, Papa je posvetio mladog đakona za biskupa i odredio ga za biskupsku stolicu u Raveni, tada prijestolnici Zapadnog Rimskog Carstva.

Petar Krizolog neće, ipak, upasti u napast i slabosti dvorskih biskupa. On će u prvom rebu biti pastir duša kome su dušobrižnički poslovi prva i glavna briga. Započeo je najprije sustavnim propovijedanjem iznoseći jasno, prikladno i oštroumno sveti nauk, upozoravajući uz to i na mane svoga vremena, pa i one u kršćanstvu koje su bile kamen smutnje za druge. Crkve Ravene počeše se puniti slušateljstvom, a bilo je i ploda.

Za mladoga biskupa oduševila se i glasovita carica Galla Placidia, koja je upravljala Carstvom umjesto maloljetnog sina Valentinijana. Rado je tražila kod njega savjete da uzmogne što bolje i pravednije vladati. I mnogi carski dvorjanici, slušajući Petrove propovijedi, počeše vršiti dobra djela: dijeliti milostinju siromasima, izbjegavati nećudoredne igre i plesove, što bijahu posljednji izdanci poganstva na izdisaju. Obraćali su se i mnogi krivovjerci, a nekršteni su molili za krštenje.

Petar je bio i veliki prijatelj sirotinje. Dijelio je od svoga i šakom i kapom, na carskom dvoru molio za siromahe, obilazio siromašne gradske četvrti pomažući svima kako je znao i mogao. Otro je mnogu suzu, ublažio mnogu bijedu, tako da su siromasi gledali u njemu pravoga oca i milosrdnog samaritanca. Kad bi mu dopuštalo vrijeme, obilazio bi po okolici svete pustinjake i rado se s njima družio. Nastojao je svima postati sve: i kleru i Božjem narodu, promičući duhovnu obnovu i obraćenje Bogu.

Osobita briga bila mu je sjaj Božje službe. Za gradnju samostana i bazilike Svetog Andrije nije mu bila nijedna žrtva preteška. Poticao je i pobožnu caricu da pomogne gradnju novih crkava. I tako Ravena postade značajan grad za kršćansku umjetnost, kojoj se još i danas divimo. Posebno treba spomenuti iz tog doba mauzolejgrobnicu – carice Gale Placidije.

U teško doba seobe naroda Ravena je bila oaza mira, svjetla, duhovnog i kulturnog procvata, kamo su dolazili kao na hodočašće mnogi biskupi da potraže utjehe i utočišta. Tako je jedan od njih, sv. German iz Auxerrea, u Raveni i umro s blagoslovom svoga gostoprimca Petra Krizologa. Njemu se obratio čak i Eutih iz Carigrada, začetnik monofizitizma, nauka koji je tvrdio da Krist ima samo jednu narav, moleći Petra da ga preporuči papi Leonu Velikom. Kao vjeran pristaša Svete Stolice Petar Krizolog stajao je u najboljim odnosima s najvećim papom V. stoljeća sv. Leonom Velikim, koji je također bio veliko svjetlo u doba seobe naroda.

Otprilike 20 godina nosio je nekadašnji đakon iz Forum Cornellija biskupski štap i teret jedne važne biskupije. Iako je još bio u najljepšoj muževnoj dobi, počeo je sve više osjećati da slabi. Tijelo izmučeno radom i brigama počelo je otkazivati. Stoga se sveti biskup povukao iz gradske vreve u tišinu svog rodnog grada da se pripremi na smrt u blizini groba svog svetog zaštitnika, svetog mučenika i biskupa Kasijana. Umro je 3. prosinca 450. i tako se ugasilo veliko svjetlo koje je rasvjetljivalo Crkvu u ona teška i nemirna vremena.

Grad Ravena zavio se u tugu za svojim nenadoknadivim biskupom, kome nije bilo ravna do dana današnjega. No, Petar Krizolog živi još i danas i to ne samo u nebu kao Božji svetac, već i na zemlji u svojim govorima, od kojih je sačuvano 200, te u uspomeni Crkve, koja slavi njegov blagdan 4. prosinca.

Zapamtimo bar jednu njegovu glasovitu izreku koja glasi: »Tko se namjerava šaliti s vragom, ne može se veseliti s Kristom!«

Još ćemo ovdje nešto više reći o Govorima sv. Petra koji su mu dali naslov krizolog, što znači zlatorječit, čovjek koji je u svojim govorima pazio ne samo na sadržaj, već i na ljepotu i uglađenost stila u koji je svoje uzvišene misli oblačio. Neka bude već ovdje spomenuto da je sv. Petar Krizolog bio neutrudiv propovjednik Božje ljubavi, tako da bi mu najviše pristajao naslov »naučitelj očinske Božje ljubavi«.

Sv. Petar Krizolog je postao ravenski biskup između g. 424. i 429. Umro je u Raveni 3. prosinca 450. Bio je blistav propovjednik. Kad bi propovijedao puku, govorio bi tako glasno da bi mu od prevelikog žara koji put i grlo zatajilo. Tako je to bilo kad je jednom propovijedao o ženi iz Evanđelja koja je bolovala od krvarenja. Njegovi su slušatelji bili tako potreseni i ganuti da su vrijeme stanke, dok je propovjednik izgubivši glas mučao, lili suze te izricali sad tiše sad glasnije svoje molitve. Sveti je biskup, vidjevši to, zahvaljivao Gospodinu što je gubitak njegova glasa dušama bio spasonosan jer su vrijeme dok je on šutio upotrijebili na izljeve raskajane i potresene ljubavi prema Bogu.

Pius Parsch, koji navodi taj događaj, lijepo kaže: »Kršćanski i liturgijski život zahtijeva dragovoljno i spremno slušanje i čitanje homilija i propovijedi. Slušatelji su nam sv. Petra Krizologa u tome izvanredan primjer, a on sam poticaj i vodič za što bolje primanje i prihvaćanje Božje riječi.« Mislim da se to odlično slaže i s onim što kaže naš Gospodin: »Tko je od Boga, prihvaća Božje riječi« (Iv 8,47).

Naviještanje je Božje riječi jedna od bitnih dužnosti Crkve i njezinih službenika. To koji put bolje shvaćaju jednostavni vjernici, koji s toliko pažnje i ljubavi znaju slušati, pa čak i čitati tiskane propovijedi, nego neki službenici Crkve koji se prema propovjednicima odnose posve književnički, što pomalo podsjeća na one književnike s kojima je najveći propovjednik svih vremena morao voditi neprestanu borbu. Mnoštvo ga je pozorno slušalo, a književnici su gunđali i mudrovali, pozivajući se pri tom na Bibliju.

A sada se zaustavimo na govorima sv. Petra Krizologa! On ide u red klasičnih crkvenih govornika. Njegove je govore skupio i pohranio u Ravenskom arhivu biskup Feliks, Krizologov nasljednik na biskupskoj stolici, koji je živio tri stoljeća nakon njega. Feliksova zbirka Krizologovih govora broji 176, no kasnije je povijesnokritična znanost utvrdila da 8 od njih ne pripadaju sv. Petru Krizologu, već da su mu podmetnuti. No, Feliks nije ipak skupio sve Krizologove govore. Kasnije je pronađeno barem još 15.

»Stil je Petrov govornički i akademski; njegovi govori očituju veoma brižnu pripravu; izreke su mu pune slika, igre riječi, obilja i pleonazama – prenatrpanih riječi istog značenja – a uvijek završavaju ritmičkim točkama, pa ipak odaju autorov talenat i genij. Nedostatak jednostavnosti i retorika ne guše nimalo ljudsku toplinu i božanski žar što pršti iz riječi svetog propovjednika« – piše o njemu Alessandro Olivar, benediktinac i docent u slavnoj katalonskoj opatiji Montserrat.

Govori su sv. Petra Krizologa najvećim dijelom homilije na perikope iz Evanđelja. Sveti tekst mu je odskočna daska propovijedanja. Na njemu je onda razvijao svoje misli te izvlačio konkretne pouke. U 6 govora svetac tumači Psalme, 12 se temelji na poslanicama sv. Pavla; 7 tumače Simbol vjere, tj. Vjerovanje, a 6 Očenaš. Tome još valja pridodati nekoliko govora izrečenih kod raznih svečanosti, u kojima se slušatelji potiču na pokoru i obraćenje, zatim nekoliko svečanih i pobudnih govora u počast svetaca te napokon nekoliko govora prigodom biskupskih posvećenja.

Kako je sv. Petar Krizolog propovijedao u vrijeme najžešćih kristoloških borbi, između Efeškoga i Kalcedonskoga sabora, posve je razumljivo da se dah te borbe osjeća i u njegovim propovijedima. Petar Krizolog kao govornik nije ipak u prvom redu teolog, već pastir duša. Zato je teološke teme o spasenju, o milosti, o anđelima, o problemima zla u svijetu, o Crkvi, nastojao obraditi više na pučki nego na strogo znanstveni način, iako je pri tom pazio itekako i na sadržaj i na oblik u kojem je iznesen. On je veliki pobornik Petrova primata, a u mariologiji je pun zanosa i nježnosti, što graniči s lirizmom. U tome u patrističkoj književnosti jedva da ima sebi ravna.

Nadalje moramo reći da Petar Krizolog nije plovio oblacima, već hodao po zemlji, jer njegovi govori odaju čovjeka koji veoma dobro poznaje ljudske strasti, zle sklonosti. On pristupa čovjeku ljudski, s prilično psihologije i takta, u želji da ga pouči i potakne na dobro i pomogne mu u izgradnji značaja. On svojim govorima slušatelja želi odgojiti.

Govori su sv. Petra Krizologa zanimljivi jer otkrivaju jedno doba, bogoslužje u njemu, tadašnju kulturu i zbivanja uopće. Da bi osvijetlio neke teme, služi se slikama iz tadašnjega dvorskoga, obalskoga, vojničkoga života Ravene, koja je tada bila važno središte Rimskoga Carstva, most između Rima i Bizanta. Kao velik prijatelj i zaljubljenik prirode upotrebljava i mnoge usporedbe iz seoskoga, ladanjskoga i ratarskoga života. Sve u svemu, sveti je Petar Krizolog bio snažna, bogata ličnost, biskup velike kulture i širokih pogleda. I to mu je u crkvenoj povijesti i književnosti osiguralo trajno ime.

Sv. Petar Krizolog kao propovjednik bio je na svoj način veoma zanimljiv i u tom pogledu još i danas simpatičan čovjek. Nikad nije govorio dulje od četvrt sata. U ljetnim vrućim mjesecima uopće nije propovijedao, isto tako ni na Veliki petak, jer tog je dana »naša riječ pokopana s Gospodinom«. Svim silama se trudio da u propovijedima ljudima bude jasan i razumljiv. Njegovi slušatelji nisu morali muku mučiti što je, zapravo, htio reći. U propovijedi o rasipnome sinu u njegova je usta stavio ove lijepe riječi: »Ja sam izgubio sve što jedan sin može izgubiti, ali otac od onoga što ga čini ocem nije ništa izgubio.«

Na obljetnicu svoga biskupskoga posvećenja jedne je godine ovako ocrtao kakav bi kao biskup morao biti. »Morao bih dobro surađivati s državnim vlastima, starije ljude susretati s poštovanjem, mladima iskazivati dobrotu i ljubaznost, subraći ljubav, djeci naklonost, a u svemu se pokazivati kao slobodan sluga u Kristu.« Što se tiče onoga prvoga, čovjek bi nadodao: sa zakonitim državnim vlastima i onima koje poštuju čovjekova prava. U protivnom slučaju biskup se mora boriti, prosvjedovati i dizati svoj glas u obranu pravde, žigošući nasilje, bezakonje, laž i prijevaru.

Crkva je svetog Petra Krizologa zbog njegovih nastojanja u naviještanju vjere i ćudoređa proglasila godine 1729. svojim naučiteljem.

29. srpanj

Sveta Marta

Ono najvrjednije što znamo o sv. Marti nalazi se u Evanđelju. Sv. Luka o njoj piše ovako: »Dok su putovali, uđe Isus u jedno selo, gdje ga neka žena imenom Marta primi u svoju kuću. Ona je imala sestru zvanu Marija, koja je sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ. A Marta bijaše mnogo zauzeta posluživanjem. Ona mu pristupi i reče: ’Gospodine! Tebi nije ništa stalo do toga što me moja sestra ostavila samu da poslužujem? Reci joj da mi pomogne!’ ’Marta, Marta! – odgovori joj Gospodin – brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti,« (Lk 10,38–42).

Sv. Ivan, opisujući potanko Lazarovo uskrsnuće, piše: »Isus je ljubio Martu, njezinu sestru i Lazara« (Iv 11,5). Sestre su poručile po njega dok je Lazar bio još bolestan. Bilo je to na posve diskretan način: »Gospodine, bolestan je onaj koga ljubiš« (Iv 11,3). Isus se uputio u Betaniju tek nakon Lazarove smrti.

»Marta, čim ču da dolazi Isus, iziđe mu u susret, dok Marija ostade u kući. Marta reče Isusu: ’Gospodine, da si bio ovdje, ne bi bio umro moj brat. Ali i sada znam da će ti Bog dati sve što god zatražiš od njega.’ ’Uskrsnut će brat tvoj’, odgovori joj Isus.

’Znam da će uskrsnuti – odvrati mu Marta – o uskrsnuću, u posljednji dan.’

’Ja sam uskrsnuće i život – reče joj Isus. – Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo?’ ’Da, Gospodine, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji je došao na svijet.’

Kad to reče, ode i zovnu sestru Mariju: ’Učitelj je ovdje – reče joj tiho – i zove te.’ Čim ona to ču, brzo se diže i ode k njemu. Isus ne bijaše još ušao u selo, već je i dalje bio na onome mjestu gdje ga susrete Marta. A Židovi koji bijahu s Marijom u kući i koji su je tješili, kad vidješe da se ona brzo diže i iziđe, pođoše za njom, uvjereni da ide na grob plakati. A Marija, kad dođe tamo gdje bijaše Isus i kad ga opazi, pade mu pred noge pa mu reče: ’Gospodine, da si bio ovdje, ne bi umro brat moj.’ Kad je opazi gdje plače i gdje plaču Židovi koji su došli s njom, Isus se potrese u duši, uzbudi i zapita: ’Gdje ste ga položili?’ ’Gospodine – rekoše mu – dođi pa ćeš vidjeti!’

Isus proplaka. Nato su Židovi govorili: ’Gledaj kako ga je ljubio!’ Neki od njih ipak rekoše: ’Zar nije ovaj koji je slijepcu otvorio oči mogao učiniti da Lazar ne umre?’ Isus se opet potrese u sebi te se uputi na grob, što bijaše rupa u špilji i na kojoj je ležao kamen. Isus reče: ’Dignite kamen!’ ’Gospodine, već zaudara – reče mu pokojnikova sestra Marta. – Četiri je dana što je umro.’ ’Ne rekoh li ti – odvrati joj Isus – da ćeš vidjeti slavu Božju ako budeš vjerovala?’ Tada digoše kamen. A Isus podiže oči i reče:

’Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnog svijeta, da vjeruju da si me ti poslao.’

Rekavši to, viknu jakim glasom: ’Lazare, iziđi!’ Pokojnik iziđe obavijen povojima po rukama i nogama. Lice mu bijaše zamotano ručnikom. Isus im naredi: ’Razvežite ga i pustite ga da ide!’« (Iv 11,20–44)

Sv. Ivan opisujući pomazanje Isusovo u Betaniji spominje: »Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje stanovaše Lazar koga Isus uskrisi od mrtvih. Tu mu pripremiše večeru na kojoj Marta posluživaše« (12,1–2).

Sveti Oci i crkveni pisci, tumačeći Sveto pismo, često i rado govore o Marti i Mariji. U jednoj gledaju uzor aktivnoga, a u drugoj kontemplativnoga života. Hvale je vrijedna Martina gostoljubivost prema Isusu, no Isus joj je dao pouku da se sva ne izgubi u tome, već da dadne mjesta i za slušanje Božje riječi. Učio ju je kako bi akciju valjalo spajati s kontemplacijom jer akcija, samo ako se neprestano hrani i napaja kontemplacijom, postaje pravo plodna.

Još više je hvale vrijedna Martina vjera u Isusa. I ona je tu vjeru u njegovo božanstvo na veoma svečan način ispovjedila: »Da, Gospodine, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji je došao na svijet« (Iv 11,27).

Zato nije čudno što je ta divna duša za kršćane već od početka bila zanimljiva i što su je odmah nakon smrti počeli štovati kao sveticu. Prošećimo se mjestima gdje je to štovanje veoma živo i razvijeno.

To je u prvom redu Betanija, malo selo na istočnoj kosini Maslinske gore, udaljeno od Jeruzalema samo 2 i pol kilometra. Arapi ga danas svojim jezikom nazivaju ElAzariyeh, što zapravo znači Lazarovo mjesto. »To je selo – piše franjevac Ignazio Mancini – bilo pozornica slatkih i dragih evanđeoskih uspomena. U njemu je opečaćeno kršćansko prijateljstvo. Za Isusa je bila velika utjeha, nakon žestine farizejske mržnje s kojom se susretao u Jeruzalemu, poći u Betaniju, u kuću Marije i Marte i Lazara, dviju sestara i njihova brata, koje Isus ljubljaše. U Betaniji Isus hvali Marijinu pobožnost, a blago prekorava Martinu pretjeranu zaposlenost. U Betaniji je Isus primio počast, što je izazvala protest kod Jude. U Betaniji je Isus uskrsnuo Lazara, koji je već četiri dana bio u grobu. Prije svoje muke i uzašašća na nebo Isus se povlači u gostoljubivu kuću u Betaniju na oproštaj s prijateljima.«

Imajući sve to u vidu, u Betaniji otkrivamo tragove već jedne prakršćanske bazilike, koja se dizala na mjestu Lazarova uskrsnuća, a spominju je hodočasnički putopisi od IV. stoljeća do karolinškog doba. Današnja moderna katolička crkva Sv. Lazara diže se na temeljima i ostacima starijih crkava. Krasne slikarije zorno prikazuju događaje što su se tu zbili. U njima je lik svete Marte veoma značajan.

Zahvaljujući jednoj legendi, kult je sv. Marte veoma raširen i u južnoj Francuskoj. Ta legenda kaže da je ona skupa s Lazarom i Marijom bila bačena u jednu lađicu, koja bi otisnuta na široko more. Lađica nije potonula već ju je morska struja odnijela na galske žale, u staru Masiliju, današnji Marseilles. Ondje sve troje provede ostatak života u molitvi, pokori i naviještanju Evanđelja.

Crkva u Jutarnjoj na spomendan svete Marte pjeva:

Sveta Marta, marna ženo,

Kristu dušo prijateljska,

U dom tvoj on rado svraća

Odmora da ondje nađe.

Riječi dragog Učitelja

Pomno slušaš, vršiš djelom:

Kristu služiš, Krista dvoriš,

Učenice Isusova!

Blaženi Urban II., papa (1040–1099)

U popisu Božjih ugodnika što se slave na današnji dan Rimski martirologij spominje i blaženog Urbana II. Njega slave biskupije Rim, Piacenza i Reims te benediktinski red. No njegovo je povijesno značenje takve naravi da je poželjno upoznati ga.

Urban II., imenom Eudes, latinizirano Odon, rodio se oko g. 1040. u ChâtillonsurMarne u Francuskoj. Po rodu je bio plemić. Nauke je završio u Reimsu, gdje mu je bio učitelj sv. Bruno, kasniji osnivatelj kartuzijanskoga reda. Reims je tada bio jedno od najslavnijih duhovnih žarišta Europe. Odon je postao reimski kanonik, ali je kasnije stupio u slavni benediktinski samostan u Clunyju. U njemu je poprimio duh crkvene reforme i borbenosti za slobodu Crkve. Jedno je vrijeme obnašao službu priora. Skupa s opatom Hugom našao se u Canossi kod velikog pape Grgura VII. G. 1077. izabran je za biskupa u Ostiji naslijedivši na toj stolici sv. Petra Damianija. Papa ga je Grgur VII. u dva navrata slao u Njemačku kao svoga poslanika.

Odon je 12. ožujka 1088. u Terracini izabran za papu. Izbor nije mogao biti u Rimu jer je ondje stolovao protupapa Klement III. Uzeo si je ime Urban II. Kao papa pokušao je ući u Rim, no uspio se zadržati samo nekoliko dana na Tiberskom otočiću živeći od milostinje dobrih ljudi. Kasnije, tj. 3. srpnja 1089. Urban II. je ipak mogao trijumfalno ući u Rim, dok je protupapa pobjegao u Tivoli.

Zakoniti se papa dao sav na rad za obnovu Crkve. Radi toga je u Melfiju u južnoj Italiji sazvao sabor na kojem je sudjelovalo 70 biskupa. Sabor je izdao 16 kanona, koji su osuđivali simoniju, zabranjivali laičku investituru, od klerika zahtijevali celibat, počevši od reda subđakonata, a od redovnika strogo obdržavanje samostanske stege.

U početku svoga pontifikata Urban je prema klericima, a i svjetovnim knezovima, pokazivao priličnu širinu i popustljivost. No kad je utvrdio svoj položaj, odlučno se borio protiv svakog uplitanja svjetovnih vladara u crkvene poslove. Radi te svrhe mnogo je i putovao. Tako je pošao u Bari, gdje je posvetio baziliku Sv. Nikole. Baš tada su, naime, bile prenesene s Istoka u taj grad relikvije sv. Nikole. Papa je tada posvetio za biskupa u Bariju benediktinca Iliju, koji je bio veoma zaslužan za gradnju bazilike Svetog Nikole.

God. 1095. papa je održao Opću sinodu u Piacenzi, na kojoj je sudjelovalo 4.000 klerika i 3.000 laika. Zbog tolikog mnoštva skup se morao održavati vani na otvorenom. Papa je proglasio odredbe kojima ne priznaje ređenja postignuta simonijom, kao ni ona što su primljena od raskolnika. Obnovio je osudu krivih nauka te osudio protupapu i njegove sljedbenike.

Nakon toga je Papa pošao u Francusku gdje je najavio crkveni sabor u gradu Clermontu. Taj je Sabor po svom značenju ušao u povijest Crkve i svijeta. Na njemu je papa Urban II. svojim vatrenim govorom pozvao kršćane na obranu svetih mjesta u Palestini. Taj je govor proizveo nezapamćeno oduševljenje. Sam Papa preuzeo je na sebe tehničku organizaciju prve križarske vojne. S Genovežanima je pregovarao o potrebnom brodovlju. Na čelo vojne postavio je biskupa iz Le Puya Ademara de Monteila i touluškoga vojvodu Rajmunda.

Ishod prve križarske vojne nije bio baš sjajan, jer je stajala odviše mnogo žrtava. Unatoč tome, 15. srpnja 1099. križari su oslobodili Jeruzalem. Vijest o tome nije zatekla Papu na životu jer on je umro 29. srpnja. Stvarno je Jeruzalem bio već dva tjedna slobodan, no vijest je o tome zbog slabih prometnih veza stigla znatno kasnije

Urban II. je još za života zbog svog stroge askeze, neuništive revnosti, duboke pobožnosti, uživao velik ugled i poštovanje kod svih slojeva vjernika. Njegov kult od pamtivijeka službeno je potvrdio 14. srpnja 1881. papa Leon XIII. Urban II. je u svome pontifikatu imao za uzor svoga prethodnika svetog Grgura VII., čiji je bio i bliski suradnik. Sam je izjavio: »Što je Grgur zabacio, zabacujem i ja, što je on smatrao pravim i katoličkim, to potvrđujem i ja.« Povjesničari Franzen i Bäumer kažu: »Kad je Urban II. umro 29. srpnja 1099., papa je bio priznat kao glava kršćanstva na crkvenom i političkom polju. On je odlučno pridonio ugledu papinstva. Sada više nije bio car vrhovni gospodar kršćanstva već papa. On je onaj koji ujedinjuje sile kršćanskoga Zapada i pokazuje im odlučujuće ciljeve.«

Spomenimo još i to da je Urban II. bio veliki promicatelj štovanja Majke Božje. On je odobrio i veoma proširio praksu moljenja Malog časoslova BD Marije, moljenje Zdravomarije ujutro i navečer te da se subota slavi kao dan posvećen Majci Božjoj. Nešto se od toga zadržalo sve do danas, kad Crkva u vremenu preko godine u bogoslužju slavi svetu Mariju u subotu, dakako, ako u subotu ne padne kakav blagdan ili obvezni spomendan kojeg sveca.

28. srpanj

Sveti Nazarije i Celzo, mučenici

Podatke o ovoj dvojici svetih milanskih mučenika zahvaljujemo Paulinu, životopiscu sv. Ambrozija, koji kao očevidac pripovijeda da je taj slavni milanski biskup nakon smrti cara Teodozija, tj. g. 395. pronašao mučenička tjelesa u dva groba izvan grada. Najprije bi pronađeno tijelo sv. Nazarija, nakvašeno krvlju, »a bila je tako svježa kao da je upravo taj dan bila prolivena. I glava istoga, što je od bezbožnih bila odsječena, čitava i netaknuta s kosom i bradom…« A odmah zatim sv. Ambrozije po nekom nadahnuću u susjednom grobu otkri i tijelo svetog mučenika Celza.

Iz Paulinova pripovijedanja i natpisa što potječe od svetog Ambrozija te iz natpisa što ga u X. stoljeću postavi biskup Landulf, podigavši kraj groba sv. Celza samostan, očevidno proizlazi, iako bijahu pronađena tjelesa obojice mučenika, bilo je preneseno u grad samo tijelo sv. Nazarija te položeno u baziliku svetih apostola. Tu je baziliku još g. 385. posvetio sv. Ambrozije, a kasnije bi posvećena sv. Nazariju. Tijelo je sv. Celza ostalo na istom mjestu sve dok ga biskup Landulf nije prenio.

O životu tih mučenika ne može se pouzdano znati ništa. Legenda, koja se oko njih kasnije splela, nema nikakve povijesne vrijednosti. Jedino što o njima pouzdano znamo jest njihov kult u Milanu. Sam sv. Ambrozije poslao je jednu relikviju sv. Nazarija u Nolu, tamošnjem biskupu sv. Paulinu. Za mučenikove relikvije otimale su se i druge mjesne crkve u Italiji, Galiji, Španjolskoj, Africi pa čak i Carigradu. U gradovima koji su dobili dio mučenikovih relikvija (obojice mučenika) podignute su im u čast lijepe crkve.

Ikonografija na području milanske nadbiskupije sv. Nazarija prikazuje uvijek kao starijeg, s bradom, a Celza kao mladića. Često su prikazani u rimskim vojnim odorama s mačem u ruci, kojim bijahu pogubljeni, i s palmom, znakom svoga mučeništva.

»Reci mi s kim se družiš, pa ću ti reći kakav si« – kaže narodna poslovica. Ako se u svome životu svaki dan družimo sa svecima čitajući njihove životopise, ako s njima u molitvi saobraćamo, onda će od tih heroja ljubavi prema Kristu nešto prijeći i na nas, bit ćemo zahvaćeni istim duhom koji je i njih prožimao. Sv. Ambrozije, i sam velik svetac, rado je zalazio na grobove mučenika i ondje molio. Štoviše, on je tragao za njihovim grobovima pa je tako otkrio tjelesa svetih mučenika Gervazija i Protazija te ovih dvojice mučenika što ih s časnom milanskom crkvom danas slavimo. Kao kršćani sugrađani smo tolikih svetih. Oni nas svakodnevno pozivaju da po njihovu primjeru živimo dostojno svoga kršćanskoga poziva.

27. srpanj

Sveti  kordovski mučenici

Skupinu kordovskih mučenika sačinjavaju: Juraj, Aurelije, Feliks, Natalija i Lilioza. Aurelije se rodio u gradu Cordobi u Španjolskoj od oca muslimana i majke kršćanke. Ostavši siroče u nježnoj dobi, bi odgojen od jedne svoje rođakinje kršćanke, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu.

Aurelije se kasnije oženio Natalijom. S njom je živio potajno kao kršćanin. No jednog je dana bio svjedok izvanredne hrabrosti i vedrine nekog kršćanina Ivana koji je, usred napadaja i pogrda, vjerno svjedočio svoju vjeru u Krista. To je Aurelija tako duboko potreslo da je u dogovoru sa svojom ženom odlučio živjeti isključivo u molitvi i pokori. Dok su u zatvoru pohađali zbog kršćanske vjere pozatvarane mučenike Ivana, Eulogija, Floru i Mariju, i u njima se sve više budila čežnja za mučeništvom. Jedina su im zapreka na tom putu bile njihove dvije kćerke: jedna od 5, a druga od 8 godina. Roditelji su se bojali za njih da poslije njihove smrti ne bi postale muslimanke jer bi ih netko mogao odgojiti za islam.

Iznijevši svoj problem sv. Eulogiju, taj im je savjetovao da kćerke povjere na brigu jednom obližnjem samostanu. Oni su prihvatili taj savjet, a za djecu se u samostanu starala neka udovica Izabela, žena mučenika Jeremije. Njoj su kao opskrbninu za djecu dali i priličnu svotu novaca. Istim idealom mučeništva bio je tada zahvaćen još jedan kršćanski bračni par: Feliks i Lilioza. Oboje potjecahu od maurskih roditelja, no po vjeri bijahu kršćani. Toj se skupini pridružio i Juraj, monah iz samostana Sv. Sabe u Jeruzalemu koji je, proseći milostinju za svoj samostan, iz sjeverne Afrike prešao u Španjolsku.

Aurelije i Natalija te Feliks i Lilioza bijahu osuđeni na smrt kao oni što pogaziše islam, dok je Jurja kao stranca sud lišio kazne. Taj pak nije želio da mu izbjegne mučenička kruna pa je riječima napao muslimanima svetog proroka Muhameda. To ga je stajalo glave jer je bio pogubljen skupa s ostalom četvoricom mučenika. Bilo je to 27. srpnja 852. Kršćani su njihova tjelesa pohranili kao najčasnije svetačke relikvije.

26. srpanj

Sveti Joakim i Ana, roditelji BDM

Danas slavimo onaj blaženi bračni par što je poklonio život Majci Sina Božjega. O Joakimu i Ani u Svetom pismu doduše nema spomena, no zato se njihovo ime prvi put spominje u jednom apokrifnom spisu iz II. stoljeća, koji se općenito naziva Protoevanđelje sv. Jakova. U prvih osam poglavlja toga spisa iznesene su neke pojedinosti što se odnose na Marijino čudesno rođenje. Taj spis govori o sv. Joakimu kao o veoma bogatu čovjeku, ali koji je bio i pobožan i dobar pa je prihode svojih dobara dijelio u dvoje: jedan je dio davao narodu, a drugi prinosio kao žrtvu Gospodinu za otpuštenje svojih grijeha. Kad se jednog dana nalazio u hramu, prinoseći svoju žrtvu, nagovorio ga je neki Ruben, predbacujući mu nevrijednost zbog koje sa svojom Anom nema djece. U Izraelu, naime, nijedan pravednik nije ostao bez potomaka. To je Joakima veoma pogodilo u srce pa se za četrdeset dana povukao u pustinju posteći i moleći kako bi od Gospodina isprosio potomka.

U međuvremenu je i Ana vapila Gospodinu moleći za plodnost svoga krila. U to joj se ukazao Božji anđeo i navijestio da će dobiti dijete. O toj je stvari po anđelu bio obaviješten i Joakim te pozvan da se iz pustinje vrati kući. Joakim je poslušao te u zahvalu prinio Gospodinu za žrtvu deset jaganjaca. Bogato je nadario i svećenika i narod. Ana je u velikoj starosti rodila kćerku i dala joj ime Marija. U trećoj godini roditelji su je prikazali Gospodinu. Protoevanđelje Jakovljevo ne spominje ime mjesta Marijina rođenja. Kasniji pisci misle da je to bio Nazaret, drugi opet Seforis, Jeruzalem ili Betlehem. Isti spis drži da se Joakim oženio Anom kad mu je bilo 20 godina, a o kasnijem njegovu i Aninu životu nakon Marijina prikazanja ne spominje ništa.

Iako podatke o roditeljima BD Marije crpimo iz jednog apokrifnog spisa, neki ne odviše kritički raspoloženi pisci misle da mu se može posvetiti pažnja, jer je veoma star, pa može biti odsjev jedne stare usmene časne predaje. Ime Joakim u hebrejskom znači »pripremanje Gospodinovo«. Značenje mu je lijepo i dobro odgovara roditelju Majke Božje.

Istočni sveti Oci u svojim su propovijedima na Marijine blagdane s mnogo ljubavi, oduševljenja i pobožnosti slavili i njezine roditelje. Štovanje se sv. Joakima na Zapadu razvilo mnogo kasnije nego na Istoku, a na Zapadu je sv. Ana daleko više popularna nego sv. Joakim. Njezinom je štovanju veoma pridonio Ivan Trithemius svojom knjigom Tractatus de laudibus sanctissimae Annae (Rasprava o pohvalama presvete Ane – Mainz, 1494). Kult sv. Ane naročito je raširen na europskom sjeveru: u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj. Ondje su glasovita svetišta sv. Ane u Dürenu u Njemačkoj te u Aurayu u Bretanji. Bretonci su taj kult prenijeli i u Kanadu, gdje se u Beaupréu nalazi također veliko svetište sv. Ane.

Sv. Anu naročito zazivaju žene željne poroda, trudnice i porodilje, majke općenito. U Njemačkoj su je naročito štovali zlatari, rezbari drveta i ebanovine, rudari. Na papinskom dvoru slavili su je konjušari pa su na njezin blagdan priređivali uvijek svečanu procesiju. Svjedok je tog kulta crkva Sv. Ane u Vatikanu, podignuta godine 1505.

Od svete Ane mnogi su molili i za milost dobre smrti jer je ona na smrtnome času, prema jednoj tradiciji, bila obradovana prisutnošću svoje kćerke Marije i njezina djetešca Isusa. Glasoviti bankari i bogataši Fugger u Augsburgu svoju su grobnu kapelu posvetili sv. Ani. U sjevernoj Europi u vezi sa štovanjem sv. Ane bila je mnogo u upotrebi »voda sv. Ane« – voda blagoslovljena njoj u čast, s kojom su škropljeni bolesnici u groznici, a i opsjednuti. Svetoj Ani je kao poseban dan u tjednu posvećen utorak jer se misli da se ona u taj dan rodila i umrla.

U Bistrincima, filijali župe Belišće, nekoć Valpova, nalazi se malo proštenište sv. Ane, poznato po cijeloj Valpovštini i sve tamo do Donjega Miholjca. Proštenište je nastalo uz poklonac sv. Ane, koji se nalazi u Bistrinačkom polju okružen hrastovima i lipama. Izgrađen je godine 1797. u vidu stupca s pravokutnim otvorom što ga zatvara rešetka od kovanog željeza iz vremena bidermajera. Nestručno je obnovljena g. 1934. Poklonac sv. Ane u Bistrincima skroman je rad domaćih majstora i rijedak očuvani primjerak takve vrste pokonca iz XVIII. stoljeća u onim krajevima. Ubraja se u spomenike kulture Valpovštine, a spominju ga naši poznati kulturni radnici dr. Anđelka Horvat, dr. D. Pinterović i Milan Balić.

Neka u narodu prilično nejasna predaja govori da je poklonac podignut u počast slike sv. Ane što je doplivala Dravom i zaustavila se u blizini Bistrinaca. Činjenica je da na blagdan Sv. Ane dolaze k tome pokloncu vjernici ne samo iz Bistrinaca, već i iz svih obližnjih mjesta. Pojedini hodočasnici dolaze i u druge dane, osobito na mlade nedjelje u ljetu. Kraj poklonca je iskopan zdenac na kojem se hodočasnici umivaju ili barem popiju nešto vode iz tog zdenca. Nekoć je iz Bistrinaca na blagdan Sv. Ane rano ujutro u 3 sata išla procesija k Sv. Ani. Putem se molilo i pjevalo. Zagovoru sv. Ane pripisuje se ozdravljenje jednog slijepog djeteta, o čemu je bilo pisano i u našem katoličkom tisku. Blagdan se sv. Ane kraj njezina poklonca u Bistrincima još i danas svečano slavi uz veliko sudjelovanje Božjega naroda kako na misama tako i na sakramentima pokore i Euharistije. Idući k sv. Ani u Bistrincima puk pobožno pjeva:

Častimo te, sveta Ano,

jer je tebi bilo dano,

da porodiš Gospu dragu,

Spasitelja Majku blagu!

Stablo se po plodu poznaje, dobro rodi dobrim, a zlo zlim plodom. Ako je to tako, onda stablo sv. Joakima i sv. Ane valja ubrojiti među najbolja stabla. Iz njega je potekla Bogorodica, a od nje opet Isus, Božji Sin. Zato je posve opravdano da taj sveti bračni par, tog pravednog oca i svetu majku odano štujemo.

O njima u jednom govoru na Malu Gospu sv. Ivan Damašćanski ovako kliče: »O prečisti paru, Joakime i Ano! Vi opsluživaste čistoću koju propisuje naravni zakon i po Bogu postigoste što nadilazi narav: rodili ste svetu Bogorodicu koja ne pozna muža! Pobožno i sveto živeći u ljudskoj naravi rodili ste kćer koja nadilazi anđele i sada im je gospodarica. O najkrasnija i najmilija djevojko! O kćeri Adamova i majko Božja! Blaženi bokovi i utroba iz koje si niknula! Blažene ruke što su te nosile! Blažene usne kojima si dopustila da uživaju u čistim poljupcima, da bi u svemu uvijek njegovala djevičanstvo! Kliči Bogu, sva zemljo, pjevaj, poskakuj od veselja i kliči psalme! Podignite svoj glas, smjelo podignite – nemojte se bojati!«

25. srpanj

Sveti Jakov Stariji, apostol

Jakov je bio sin Zebedeja i Salome, a brat Ivana evanđelista. Rodio se u Betsaidi na Genezaretskom jezeru. Na apostolat je pozvan u proljeće ili ljeto g. 28. od samoga Krista. Sveti Matej o tom u svom evanđelju piše: »Idući odatle dalje, Isus opazi drugu dvojicu braće, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana, u lađici, s ocem, gdje krpe mreže. Pozva ih. Oni odmah ostave lađicu i svog oca te pođu za njim« (Mt 4,21–22).

Sveti Jakov, zajedno s Petrom i Ivanom, pripada onome najužem krugu oko Isusa. S njima je prisutan uskrsnuću Jairove kćerke, Isusovu preobraženju na Taboru, njegovoj smrtnoj borbi u Getsemaniju.

O njegovu naglom karakteru govori zgoda iz Isusova života kada ga negostoljubivi Samarijanci ne htjedoše primiti. »Kad to vidješe učenici, Jakov i Ivan, rekoše: ’Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?’ Isus se okrenu pa ih ukori. I odu u drugo selo« (Lk 9,54–56). Ono što još sigurno znamo o sv. Jakovu zabilježeno je u Djelima apostolskim. »U ono vrijeme kralj Herod poče zlostavljati neke članove Crkve. Mačem pogubi Ivanova brata Jakova« (Dj 12,1–2).

Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski spominju i obraćenje sudskoga sluge ili pandura, koji je Jakova vodio na sud. Vidjevši taj kako je apostol hrabro primio smrtnu osudu, priznao se i sam kršćaninom. Jakova je zamolio za oproštenje za sve što mu je učinio. Apostol ga je poljubio i rekao mu: »Mir s tobom!« Poslije toga je obojici odrubljena glava.

Tijelo sv. Jakova bijaše preneseno u Compostellu, u Španjolskoj, gdje njegov grob u srednjem vijeku postade uz Rim i Jeruzalem najviše pohađano hodočasničko mjesto. Španjolska ga je izabrala za svoga zaštitnika, a kad njegov blagdan padne u nedjelju, onda je ona cijela godina jubilarna Jakovljeva godina.

U hrvatskim krajevima posvećena je sv. Jakovu prekrasna šibenska katedrala, župne crkve u Gorjanima, Gunji, Ilači, Klakaru – sve su to župe đakovačke biskupije – a ima ih sigurno i u drugim našim biskupijama. Na Zagrebačkoj gori ili Medvednici nalazi se također starodrevna kapela Sv. Jakova, poznata planinarima, ali i hodočasnicima što onamo dolaze na svečev blagdan.

Svetog su Jakova kao svog naročitog zaštitnika poštivali tijekom stoljeća hodočasnici i putnici, zatim srednjovjekovni vitezovi, pa onda apotekari, kožari, ratari i voćari. Slikari ga obično prikazuju kao putnika sa štapom u ruci, koji put i s mačem, što podsjeća na njegovu smrt, jer je od kralja Heroda Agripe bio pogubljen mačem i tako prvi od apostola pošao u mučeničku smrt. Sv. Ivan Zlatousti kaže o njemu: »Od početka ga je prožimao veliki žar: zapustio je sve ljudsko, te se popeo do neizrecivog vrhunca i ubrzo bio pogubljen.«

Ribaru sretni Galilejskog mora,

Jakove sveti, primi našu pjesmu:

Ribarskoj mreži glas te Kristov ote,

Marni da budeš ribar, dušelovac.

Isusov pogled zanio te mlada,

S Ivanom, bratom, za njim odmah hrliš

Učenik vatren ti si uvijek bio

Kao sin groma gorio za Krista.

24. srpanj

Sveti Alfonz Marija de Liguori (1696-1787)

Alfonz je rođen 27. rujna 1696. u Napulju kao sin velikoga admirala Napuljskoga Kraljevstva. Bio je veoma nadaren, volio je glazbu, pjesništvo i slikarstvo, ali se po očevu nalogu morao posvetiti studiju prava. Već sa 17 godina života postao je doktor pravne znanosti. Dvije godine kasnije postao je samostalan odvjetnik. Izgubio je veliki proces između vojvode od Gravine i velikoga toskanskoga vojvode. Tada mu se zgadilo nepoštenje u takvim procesima pa je zauvijek napustio odvjetničku karijeru.

Htio je najprije stupiti u družbu oratorijanaca sv. Filipa Nerija, ali se tome usprotivio njegov otac. Tako je postao biskupijski svećenik i počeo djelovati u svome rodnom Napulju, ali s izvanrednom pastoralnom svježinom i novošću. Posvetio se vjerskoj pouci malih i velikih, brizi za bolesnike. Silna aktivnost naškodila mu je zdravlju pa je teško obolio te bio poslan na podulje bolovanje.

Kako je tada imao vremena, mnogo je razmišljao i u njemu je dozrio njegov životni plan. Više neće davati prednost pastvi u gradu, već na zapuštenim selima. Da bi to postigao, osnova i novi red nazvavši ga redom Presvetog Otkupitelja. Njegovi se redovnici zbog toga zovu redemptoristi. Kao što je Isus slao svoje učenike dvojicu po dvojicu, osobito po selima, da propovijedaju blagu vijest Evanđelja, tako će raditi i duhovni sinovi sv. Alfonza. Zato je sastavio mnogo pastoralnih priručnika i katekizama. U njima se često puta očituje svečeva neobična domišljatost.

Veliko područje djelovanja sv. Alfonza bila je moralna teologija, u kojoj njegov rad otvara novu epohu, koja se u mnogo čemu kao vrijedna zadržala još i danas.

U dobi od 66 godina Alfonz je morao preuzeti biskupsku stolicu postavši biskupom biskupije Santa Agata dei Goti. Bila je to mala, ali veoma raštrkana biskupija. Zbog sve veće kostobolje i uloga svetac je mnogo trpio te molio da bude oslobođen biskupske službe, koju je obavljao vrlo vjerno i savjesno. No Papa mu je na molbu ovako odgovorio: “Meni je draže da vi i dalje upravljate biskupijom, pa bilo to i iz kreveta.” U 79. godini mogao se ipak povući u svoj samostan u Noceri dei Pagani, gdje je proživio daljnjih 12 godina. Ispunio ih je radom oko pisanja nabožnih knjiga kao što su: Veliko sredstvo molitve, Pohodi Presvetom sakramentu, Vječne istine, U Božjoj službi i još mnoge druge.

On je tolikim dušama donio mnogo svjetla i utjehe, ali je sam morao u posljednjim godinama života mnogo pretrpjeti od skrupula i drugih tjeskoba. Umro je kao 91-godišnji starac. Bio je velik štovatelj Majke Božje i njoj u čast napisao je glasovitu knjigu Marijine slave, prevedenu na mnoge jezike, i koja je tolike uvela u pravu pobožnost prema Majci Božjoj. Papa Grgur XVI. proglasio je g. 1839. Alfonza svecem. Kasnije ga je papa Pio IX. proglasio naučiteljem Crkve, a Pio XII. nebeskim zaštitnikom svih ispovjednika i moralista.

Mučenici vjernosti Kristu,Crkvi, papi i zvanju

U svojoj prvoj enciklici Ecclesiam suam Pavao VI. je zapisao: »Krist je ustanovio svoju Crkvu, da bi svim ljudima bila dobra majka i služiteljica spasenja. Stoga se razumije, samo od sebe, zašto su joj tijekom stoljeća zasvjedočili posebnu ljubav i posvetili naročitu brigu svi oni kojima je na srcu ležala slava Božja i vječno spasenje ljudi. Među onima što su tako činili, isticali su se naročito pape, Kristovi namjesnici na zemlji, zatim nebrojeni biskupi i svećenici te udivljenja vrijedan broj kršćanskih svetaca…«

Mi ih danas ne želimo sve nabrajati, jer je to i nemoguće, nego ćemo se zadovoljiti da spomenemo neke. Uvjereni smo da pod tim kršćanskim svecima Sveti Otac razumijeva i sve one koji su se također istakli svojom vjernošću, a vjerojatno neće nikad doći na oltar. Među njima mislimo naročito na one koji su u ne tako davnom razdoblju osporavanja pokazali naročitu vjernost Crkvi i njezinoj hijerarhiji.

Na čelo svih onih koje danas želimo spomenuti stavljamo blaženog Josipa Fernandeza, mučenika u Tonkingu, čiji se spomendan danas i slavi. On se rodio 3. rujna 1775. u Ventosa de la Cueva, u Španjolskoj. Stupio je u Valladolidu u dominikanski red 12. kolovoza 1796. Završivši redovite nauke bio je g. 1805. zaređen za svećenika. Te iste godine kao misionar pošao je na Daleki istok u Tonking.

Kroz 32 godine apostolskoga rada, većinu je od toga vremena proveo u selu KienLao, mnoge je obratio na kršćanstvo, a kršćane odgojio u vjernosti, u revnosti prema Kristu i Crkvi. Kad je u zemlji buknulo progonstvo, morao je napustiti svoje drago selo te potražiti sigurnije mjesto. No 18. lipnja 1838. napola uzet bio je uhvaćen i zatvoren.

Nalazeći se u gajbi od bambusove trstike, bio je neprestanim pokušajima, prijetnjama i obećanjima napastovan da otpadne od svoje vjere. Mučenik je na sva ta nastojanja izjavljivao da je došao u Tonking naviještati Isusa Krista te da je u taj posao utrošio sve svoje sile. Zbog toga je osuđen na smrt. Upravitelj pokrajine LêVanhDuc pokušao je s mučenikom 24. srpnja 1838. još jedanput sreću i dao mu ovaj prijedlog: »Sada ti valja odrubiti glavu. No, ako budeš pogazio križ, bit će ti vraćena sloboda pa ćeš se moći vratiti u Europu. Inače ćeš ginuti.« Mučenik vjernosti na to je odgovorio: »Ne, mandarine! Ako hoćeš, daj me pogubiti, samo te molim da mi ne govoriš o obešćašćenju onoga znaka spasenja po kojem su svi ljudi spaseni.«

Mučenik je istoga dana pogubljen ostavši nepokolebljivo vjeran svome Kristu. Leon XIII. proglasio ga je 27. svibnja 1900. blaženim.

A sada se u promatranju junaka vjernosti primaknimo bliže našem vremenu. Glasoviti i zaslužni redovnik o. Werenfried van Straaten, poznat po nadimku »Speckpater« u svome listu Ostpriesterhilfe broj 2. g. 1969. iznosi ovo:

»Kako su sredstva društvenog priopćavanja, što Crkvi u slobodnom svijetu stoje na raspolaganju, često glasilo samo ljevičarskih novinara, ovdje dajem riječ čovjeku koji je zbog onoga što je za Boga pretrpio više od mnogih drugih pozvaniji da govori. On živi kao svećenikradnik u jednoj potkrovnoj sobici u Rumunjskoj. Prije toga je 15 godina proveo u zatvoru, a pripada Grkokatoličkoj crkvi, koju neki smatraju zaprekom za ekumenski pokret. Za bezbrojnih preslušavanja njegovo je tijelo nepopravljivo oštećeno. No njegov je duh ostao neslomljen. S poštovanjem sam zabilježio njegove riječi što ih ovdje navodim:

’Mi smo zbog Petrova prvenstva godinama trpjeli muke, udarce, glad, studen, golotinju, podrugivanje. Naše okove, lisičine i željezne rešetke ćelije cjelivali smo kao posvećene predmete, a naše robijaško odijelo poštivali smo kao kakvu svetu odjeću. Mi smo svoj križ dragovoljno nosili, makar su nam neprestano kao plaću za otpad od Rima nudili slobodu, novac i udoban život. Naši su biskupi, svećenici i vjernici zajedno osuđeni na preko 5.000 godina zatvora, a od toga su preko tisuću godina nepravedne kazne već i podnijeli. Šest je biskupa za jedinstvo s Rimom, što su ga naši pradjedovi prije 270 godina ponovno uspostavili, umrlo u zatvoru. Unatoč tim krvavim žrtvama, naša Crkva broji sada isto toliko biskupa kao i u vremenu kad su je Staljin i pravoslavni patrijarh Justinijan trijumfirajući proglasili mrtvom. Činjenica što naša Crkva kroz 21 godinu najnečovječnijih patnja nije bila uništena, za nas je znak da Bog čeka na svoj čas. On, koji nam je dao milost postojanosti, dat će nam i milost uskrsnuća… Ako vas mi u svojim mukama pozivamo na strpljivost, onda to znači da smo za svoju vjeru spremni i umrijeti. A Krist je rekao da će pšenično zrno kad umre donijeti obilan plod. Mi ne sumnjamo u njegovu riječ.’ Progonjena Crkva živi u toj nadi i u suosjećanju s Kristom. Ona ne želi nikakav kompromis koji bi previdio onu istinu za koju je Krist umro. Zbog toga moramo moliti jakost za progonjene, mudrost za diplomate, vjeru za nas same i vjernu ljubav za papu i cijelu Crkvu.«

Opat cistercitskog samostana »ChauSon« u južnom Vijetnamu Stjepan Hoàng u jednom pismu pisanom u studenom 1972. piše: »O ovoj zemlji koja je još uvijek u žarištu svjetskog zbivanja čujete, možda, mnogo lošeg i lažnog. Stoga bih vam htio o svome zavičaju javiti nešto utješno. Kršćanin biti znači nadati se protiv svake nade. ’Ali ako se nadamo onomu čega ne vidimo, postojano ga čekamo’ (Rim 8,25). To vrijedi ponajviše onda kad iznad našeg života stoji križ – kao u Vietnamu – iznad jedne cijele zemlje i naroda. Iako od 30 milijuna Vietnamaca ima danas tek 3 milijuna katolika, to je ta zemlja otkako je u nju ušla Kristova vjera, dala već 300.000 mučenika. A mi znamo da je upravo mučenička palma uvijek znak pobjede ’maloga stada’. ’Ne boj se, stado malo, jer je odlučio vaš Otac da vam dadne Kraljevstvo!’ (Lk 12,32). Stoga smo puni pouzdanja. U Vietnamu su i radnim danom već od četiri sata ujutro crkve pune muškaraca i žena koji dolaze na misu i pričest.«

23. srpanj

Sveta Brigita Švedska (1302-1373)

Brigita je rođena oko g. 1302. kao kćerka odlične švedske obitelji u Finstadu kod Upsale. Kad joj je bilo deset godina slušala je jednu propovijed o muci Isusovoj, koja je na nju silno djelovala i pod njezinim je dojmom, tako reći, ostala cijeloga života. Prvu noć nakon te propovijedi ukazao joj se raspeti Gospodin i pozvao je na trajno razmatranje svoje muke. Ona se tome pozivu odazvala, pogotovo kad je godinu dana kasnije izgubila dragu majku. Do svoje udaje već u 14. godini živjela je kroz tri godine kod svoje tetke, odijeljena od oca i svoje obitelji, što joj je bilo veoma teško. U takvom stanju sve više se sjedinjavala s Kristom, čovjekom boli, pa je iz toga upoznala povezanost između grijeha i poniženja u čovjeku s jedne te pomirenja i milosti u Kristu s druge strane.

Udavši se po očevoj volji veoma mlada za Ulfa Gudmarssona, rodila mu je osmero djece, postavši uzornom suprugom i majkom. U braku je poput “jake žene” iz Biblije provela 28 godina. Imala je sreću da je i njezin muž bio dobar čovjek, po naravi blag te bogobojazan. On je uz nju u svakom pogledu lijepo uznapredovao. Brigita je svoju djecu veoma dobro odgojila. U jednom viđenju rekla joj je Blažena Gospa: “Nastoj oko toga da tvoja djeca postanu i moja!” Ona je tu preporuku savršeno ispunila tako da je u jednom spisu zavrijedila ovu pohvalu: “Brigita je iz Švedske imala četvero muške i četvero ženske djece, i sve ih je imala svete.”

Brigita je bila srce i duša brojne obitelji, velike kuće s brojnom služinčadi te bogatog imanja. Na sve je stigla, za sve se brinula, ali je našla vremena i za molitvu i omiljelo razmatranje Kristove muke. Da se što više suobliči s Kristom patnikom, činila je velike pokore, mnogo postila, a osobito strogo u korizmi. Uz to je vršila i mnoga djela milosrđa za siromašne, bolesne, patnike, pale djevojke.

Nakon muževljeve smrti Brigita je sve više ulazila u javni život Crkve i Europe svoga vremena. Višeput je među zavađenim kraljevima izvršila mirotovornu posredničku ulogu, zauzimala se za povratak papa iz Avignona u Rim, za poboljšanje ćudorednoga života biskupâ i svećenikâ. Došavši u Rim, ondje je godinama stanovala u jednoj kući na Piazza Farnese. Tada se mnogo brinula za hodočasnike što su dolazili u Rim s europskog Sjevera. Brinula se ne samo za njihov smještaj, već još više da im svećenici u njihovu jeziku pružaju vjerske usluge, osobito propovijedanjem i ispovijedanjem.

Svetica se trajno bavila mišlju o osnutku Otkupiteljeva reda. Poticaj za to dolazio joj je od samoga Spasitelja. Tu će zamisao ostvariti njezina kćerka Katarina te uz odobrenje pape Urbana V. u Vadsteni osnovati slavni samostan od dva dijela: za muškarce i za žene.

Godine 1372. Brigita je pošla na hodočašće u Svetu zemlju. U svibnju je stigla pred Jafu gdje se brod nasukao, ali se nijednom putniku nije ništa dogodilo. U Jeruzalem je prispjela 13. svibnja. Ondje se nastanila u franjevačkom svratištu za hodočasnike. U Isusovoj je domovini ostala četiri i pol mjeseca. Imala je u programu pohoditi mjesta Isusova rođenja, krštenja, muke i smrti. Nalazeći se u bazilici Svetoga groba i moleći se, vidjela je u duhu cijelu Isusovu muku. Posjetila je i Betlehem, mjesto Isusova rođenja. Kad je bila u blizini Getsemanija na grobu Majke Božje, primila je objave o Marijinu životu i njezinu slavnom uznesenju na nebo. Druge manje objave primila je u dvorani Zadnje večere, na Maslinskoj gori i na Jordanu.

U Svetoj zemlji kao majka doživjela je veliku radost i utjehu jer su franjevci samostana na brdu Sionu njezina sina Birgera posvetili za viteza Svetoga groba.

Uz sv. Franju Asiškoga sv. Brigita se ubraja među najglasovitije srednjovjekovne hodočasnike Svete zemlje. Ta je svetica u katoličkom svijetu postala slavna još i po svojim spisima koji su sakupljeni u jedan svezak i nose naslov Objave. Oni su trajni mistički i literarni spomenik po kojima je svetica ušla u povijest “kao Božji apostol i prorok”, kao “vidjelica i mističarka Sjevera”.

Objave sv. Brigite stručnjaci smatraju pravim književnim i mističnim remek-djelom, jer su pisane živim, slikovitim, kojiput i dramatskim stilom. To je djelo puno poezije pa je kadro očarati i najprofinjenije književne sladokusce. Pisano je latinskim jezikom, ne doduše klasičnim, ali unatoč tome dostojanstvenim. U Objavama kao ideje vodilje dolaze do izražaja misli o Božjem gospodstvu, njegovoj pravednosti, ali s kojom je uvijek povezano njegovo preobilno milosrđe. Objave izražavaju na osebujan način velike srednjovjekovne pobožnosti, osobito onu prema Kristovu čovještvu i Presvetoj Djevici. Sv. Brigita veliča Marijino bezgrješno začeće. Od svetaca slavi sv. Josipa i one svete kojih je svetišta kao pobožna hodočasnica pohodila, osobito ono sv. Jakova u Compostelli. Mnogo govori i o anđelima, osobito o čuvarima.

Sv. Brigita je u prisutnosti svoje kćerke Katarine i svoga ispovjednika umrla u Rimu na današnji dan godine 1373. Njezini zemni ostaci preneseni su u Švedsku te ondje sahranjeni u crkvi u Vadsteni.

Opširnije

Sveta Brigita

Rođena 1303.

Uppsala, Švedska

Preminula 23. srpnja 1373.

Rim, Italija

Proglašena sveticom 7. listopada 1391.
Spomendan 23. srpnja
Simboli knjiga
Zaštitnica Udovice
Zaštitnica gradova, krajeva i država Europa, Švedska, Europska Unija

Sveta Brigita (1303. Uppsala, Švedska – 23. srpnja 1373. Rim) je svetica rimokatoličke Crkve, mističarka, utemeljiteljica Otkupiteljeva reda (brigitinskog) časnih sestara, crkvena naučiteljica, najpoznatija svetica sjevernih naroda Europe, književnica. Najpoznatija je po Petnaest molitava sv.Brigite te po Sedam molitava svete Brigite.

Brigita se rodila kao kćerka ugledne švedske obitelji u Finstadu kod Uppsale. Sa deset godina slušala je jednu propovijed o muci Isusovoj, koja je na nju silno djelovala i pod njezinim je dojmom,ostala cijeloga života. Prvu noć nakon te propovijedi ukazao joj se raspeti Gospodin Isus i pozvao je na trajno razmatranje svoje muke. Ona se tome pozivu odazvala, pogotovo kad je godinu dana kasnije izgubila dragu majku. Do svoje udaje već u 14. godini,živjela je kroz tri godine kod svoje tetke, odvojena od oca i svoje obitelji, što joj je bilo veoma teško. U takvom stanju sve više se sjedinjavala s Kristom, pa je iz toga upoznala povezanost između grijeha i poniženja u čovjeku s jedne te pomirenja i milosti u Kristu s druge strane.

Udavši se po očevoj volji veoma mlada za Ulfa Gudmarssona, rodila mu je osmero djece, postavši uzornom suprugom i majkom.Imala je sreću da je i njezin muž bio dobar čovjek, po naravi blag te bogobojazan. On je uz nju u svakom pogledu lijepo napredovao. Brigita je svoju djecu veoma dobro odgojila. U jednom viđenju rekla joj je Blažena Gospa: »Nastoj oko toga da tvoja djeca postanu i moja!« Ona je tu preporuku savršeno ispunila tako da je u jednom spisu zavrijedila ovu pohvalu: »Brigita je imala četvero muške i četvero ženske djece, i sve ih je imala svete.« Njena kći Katarina proglašena je svetom.

Brigita je bila srce i duša brojne obitelji, velike kuće s brojnom služinčadi te bogatog imanja. Na sve je stigla, za sve se brinula, ali je našla vremena i za molitvu i omiljelo razmatranje Kristove muke. Da se što više suobliči s Kristom patnikom, činila je velike pokore, mnogo postila, a osobito strogo u korizmi. Uz to je vršila i mnoga djela milosrđa za siromašne, bolesne, patnike, pale djevojke.

Nakon muževljeve smrti Brigita je sve više ulazila u javni život Crkve i Europe svoga vremena. Više puta je među posvađenim kraljevima izvršila mirotovornu posredničku ulogu, zauzimala se za povratak papa iz Avignona u Rim, za poboljšanje ćudorednoga života biskupâ i svećenikâ. Došavši u Rim, ondje je godinama stanovala u jednoj kući na Piazza Farnese. Tada se mnogo brinula za hodočasnike što su dolazili u Rim s europskog Sjevera. Brinula se ne samo za njihov smještaj, već još više da im svećenici u njihovu jeziku pružaju vjerske usluge, osobito propovijedanjem i ispovijedanjem.

Svetica se trajno bavila mišlju o osnutku Otkupiteljeva reda. Poticaj za to dolazio joj je od samoga Spasitelja. Tu će zamisao ostvariti njezina kćerka Katarina te uz odobrenje pape Urbana V. u Vadsteni osnovati slavni samostan od dva dijela: za muškarce i za žene.

Godine 1372. Brigita je pošla na hodočašće u Svetu zemlju. U svibnju je stigla pred Jaffu gdje se brod nasukao, ali se nijednom putniku nije ništa dogodilo. U Jeruzalem je prispjela 13. svibnja. Ondje se nastanila u franjevačkom svratištu za hodočasnike. U Isusovoj je domovini ostala četiri i pol mjeseca. Imala je u programu pohoditi mjesta Isusova rođenja, krštenja, muke i smrti. Nalazeći se u bazilici Svetoga groba i moleći se, vidjela je u duhu cijelu Isusovu muku. Posjetila je i Betlehem, mjesto Isusova rođenja. Kad je bila u blizini Getsemanija na grobu Majke Božje, primila je objave o Marijinu životu i njezinu slavnom uznesenju na nebo. Druge manje objave primila je u dvorani Posljednje večere, na Maslinskoj gori i na Jordanu.

U Svetoj zemlji kao majka doživjela je veliku radost i utjehu jer su franjevci samostana na brdu Sionu njezina sina Birgera posvetili za viteza Svetoga groba.

Uz Svetog Franju Asiškoga Sveta Brigita se ubraja među najglasovitije srednjovjekovne hodočasnike Svete zemlje. Ta je svetica u katoličkom svijetu postala slavna još i po svojim spisima koji su sakupljeni u jedan svezak i nose naslov Objave. Oni su trajni mistički i literarni spomenik po kojima je svetica ušla u povijest »kao Božji apostol i prorok«, kao »vidjelica i mističarka Sjevera«.

Objave sv. Brigite stručnjaci smatraju pravim književnim i mističnim remek-djelom, jer su pisane živim, slikovitim, koji puta i dramatskim stilom. To je djelo puno poezije pa je kadro očarati i najprofinjenije književne sladokusce. Pisano je latinskim jezikom, ne doduše klasičnim, ali unatoč tome dostojanstvenim. U Objavama kao ideje vodilje dolaze do izražaja misli o Božjem gospodstvu, njegovoj pravednosti, ali s kojom je uvijek povezano njegovo preobilno milosrđe. Objave izražavaju na osebujan način velike srednjovjekovne pobožnosti, osobito onu prema Kristovu čovještvu i Presvetoj Djevici. Sv. Brigita veliča Marijino bezgrješno začeće. Od svetaca slavi sv. Josipa i one svete kojih je svetišta kao pobožna hodočasnica pohodila, osobito ono sv. Jakova u Compostelli. Mnogo govori i o anđelima, osobito o čuvarima.

Spomendan joj je 23. srpnja.

Zaštitnica je Europe, Švedske i udovica.

BLAŽENI APOLINAR IZ POSATA

Svećenik – mučenik

Nepokolebiva vjernost Sv. Stolici, prva i zadnja riječ serafskog Pravila, postala je slavna oznaka i glavni ures braće kapucina.

Franjevci kapucini koji su u XVI. st. bujno ponikli iz dobrotvornog, plodonosnog stabla franjevačkog Reda, razišli su se među narod i propovijedali strogošću života i vatrenom riječi u vremenima teškim za Crkvu nego ikada prije; od samih svojih početaka neustrašivo su poduzeli poslanje za obnovu jedinstva, koje je bilo narušeno tolikim krivovjerjem.

Naš blaženik je rođen u Švicarskoj u okolici Friburga 1739. g. Već od prvih dana svojega života bio je po naravi i milosti duša, koja je pružala sigurne nade. U svojem rodnom mjestu završio je gimnazijsku naobrazbu gdje je do izražaja došla njegova marljivost, inteligencija i skroman život. Bio je obuzet jedinstvenom ljubavlju za serafsko siromaštvo, odlučio je nasljedovati Partijarha siromaha i izabrao je siromaštvo za svoju zaručnicu.

Sa svojih 23. g. stupio je u Švicarskoj u Red braće kapucina. Kroz 7. godina proboravio je po raznim samostanima provincije radi usavršavanja svoje redovničke, crkvene i intelektualne formacije. Kad je postao svećenik, s izvanrednim poštivanjem i revnošću obavljao je božanska otajstva. Na njemu je uz svetu poniznost i veselo spremnu poslužnost odsijevala iskrena naklonost prema samoći, unutarnjem životu i svakoj vrsti žrtve. Strogi studij i sposobnost koju je pokazao u filozofskoj i teološkoj struci, bila je povod njegovog imenovanja za lektora u Friburgu 1777. g.

Kad je predvidio da mu redovnički poglavari kane povjeriti i druge dužnosti, molio je za milost da ga ne promiču u časti, da bi se mogao više posvetiti svojem vlastitom posvećenju. Uza sve to 1783. g. bio je imenovan za učitelja novaka u Altdorfu. Na toj službi ostao je kratko vremena, a bilo je udovoljeno njegovoj čežnji: posvetiti se propovijedničkoj službi, poučavanju i obrani katekizma.

Kao neumorni misionar išao je od sela do sela, od grada do grada. Mnogi su ga slušali i u njegovoj pouci slijedili. Silno veliki broj naroda tiskao se oko njegove propovijedaonice, a često su i plemići privučeni njegovim apostolskim glasom, napuštali dvorci i k njemu hrlili. Iznenada mu provincijal jedne francuske provincije predloži da ode kao misionar u Aziju i da tamo naviješta Evanđelje idolopoklonicima.

No, ipak je još neko vrijeme morao ostati u Parizu, da se izvježba u jeziku i stekne potrebno poznavanje stvari. 5000 Nijemaca koji su većim dijelom stanovali u velikoj župi sv. Sulpicija, zamolili su ga da bude njihov dušobrižnik, a on se tome rado odazvao. Međutim, u Parizu kao i u čitavoj Francuskoj narod je bio vrlo ogorčen, uzrujan i prožet prevratničkim, buntovnim kvascem, koji je trebao što prije buknuti u bijesnu revoluciju. Apolinar se pret tim kušnjama, koje su prijetile sa svih strana, osjećao opremljen nepobjedivom snagom duha; ona bolna progonstva, što su se bila urotila protiv njega, dobro su ga očeličila za prestojeću borbu.

Za vrijeme boravka u Francuskoj nije htio ptihvatiti onu naredbu – da se odrekne svojega zvanja i da prihvati svjetovni život; on to odbija i radi toga čina bude s drugima predan na mučenja. Njegovo je ime bilo upisano među one svećenike, koji su se zakleli. Tada je on izdao djelce, prožeto teologijom i vjerom, pod naslovom: “Raskrinkani zavodnik ili odmetništvo onih, koji su se zakleli”. Uputio je također jedno protestno pismo dnevniku “Prijatelj kralja”, moleći da se u što većem broju objavi i rasparča. Iz pisama, koje je on pisao onih burnih dana, možemo vidjeti i shvatiti, kako su divna čuvstva prožimala njegovu čitavu dušu.

U sv. Euharistiji je stalno crpio snagu za svoj svakodnevni svećenički i redovnički život. Zadnju sv. misu služio je s tolikom pobožnošću, da se to i ne može izreći: domalo je trebao izdržati strahovite borbe mučenika. Zatim je otišao na “svoje časno mjesto” u jedan obeščašćeni samostan redovnika; tamo su odmah iza njega stigla dva biskupa i veliki broj svećenika i redovnika. Kad se je o. Apolinar pojavio u tom zatvoru, s lica mu je odsijevala takva vedrina i zadovoljstvo, da su se čudili svi oni koji su bili već prije njega zatvoreni.

Liturgijski se slavi 2. rujna.

Ivan Kasijan

Sveti Ivan Kasijan (oko 360 do 435) ( latinski : Jo (h) Annes eremita Cassianus, Joannus Cassianus ili Joannes Massiliensis), Ivan asketski ili Ivan Kasijan rimski, bio je kršćanski teolog slavio iu zapadnoj i istočnoj Crkve za njegov mistični spisi. On je poznat i kao jedan od ” skitski redovnika “i kao jedan od” Desert očeva . ” Ivan Kasijan je rođen oko 360 vjerojatno u regiji Scythia Minor (sada Dobruja u današnjoj Rumunjskoj ), iako neki znanstvenici pretpostavljaju galskog porijekla [2] Kao mlada odrasla osoba, on i stariji prijatelj, Germana, otputovao u Palestinu , gdje su ušli Hermitage u blizini Betlehema . Nakon što je preostale u toj zajednici, za oko tri godine, [3] su se zaputili u Egiptu , koji je najam Christian borbe, i posjetio niz samostanskih zaklada. Oko petnaest godina poslije, u c.399, Kasijan i Germana pobjegao antropomorfna kontroverze izazvane Teofila, nadbiskup Aleksandrije, s oko 300 drugih Origenist redovnika. Ivan Kasijan i Germana otišao u Carigrad , gdje ih je pozvao Sveti Ivan Zlatousti , carigradski patrijarh , za zaštitu. Ivan Kasijan bio je zaređen za đakona , a bio je pripadnik klera u prilogu patrijarhu, a borbe s carske obitelji uslijedila. Kada je patrijarh je bila prisiljena u izgnanstvo iz Carigrada u 404, Latinski-govori Ivan Kasijan je poslan u Rim da se izjasni svoju stvar prije nego što papa Inocent I. Dok je bio u Rimu Ivan Kasijan prihvatio poziv da pronađeno egipatskog stila samostana u južnoj Galiji , u blizini Marseillea. On također može imati potrošeno vrijeme kao svećenik u Antiohiji između 404 i 415. U svakom slučaju, on je stigao u Marseille oko 415. Njegov temelj, opatije sv Victor , kompleks samostana i za muškarce i žene, bio je jedan od prvih takvih ustanova na zapadu, a služio je kao model za kasnije samostanski razvoj. St. Kasijan je opatije i rukopise pod utjecajem sv Benedict koji su ugrađeni mnogi od iste principe u svoj redovnički pravilo ( Regula Benedicti ), i preporučila svojim redovnicima koji su čitali djela Kasijan. Od Benedikta pravilu se još uvijek koristi benediktinskom , cistercitskog i trapista redovnici, misli Johna Kasijan dalje vodiče duhovnom životu tisuća muškaraca i žena u zapadnoj Crkvi. Ivan Kasijan je umro u 435 godini u Marseilleu. On je svetac i Istočne pravoslavne crkve . Njegov blagdan je tradicionalno obilježava 29. veljače. Budući da ovaj dan dolazi samo jednom u svake četiri godine prijestupnih godina , službena Crkva kalendari često prenijeti svoj blagdan na neki drugi datum (obično dan prije 28. veljače). Kasijan je dobio blagdan na liturgijskom kalendaru biskupskih Crkve (SAD) 29. veljače. Rimokatolička crkva također priznaje Ivan Kasijan i sveti, uključujući ga u Rimski martirologij uz blagdan 23. srpnja. [4] Iako on nije jedan od svetaca uključene u General rimokatoličke kalendar svetaca , nadbiskupija Marseille i neki crkveni redovi slavimo njegov spomen na taj dan. Ivan Kasijan je relikvije se čuvaju u podzemlju kapele u samostanu sv Victor u Marseilleu. Njegova glava i desna ruka su u glavnoj crkvi postoje.

22. srpanj

Sv. Marija Magdalena,

Marija se rodila u Magdali u Palestini. Prema predaji, njezini roditelji su bili veoma bogati. Još kao djevojčica ostala je bez oca, a s petnaest godina i bez majke. Neobična joj je ljepota bila uzrokom pada u bludni grijeh. Bila je javna grješnica. Njezino je ime jedno od rijetkih ženskih imena spomenutih u Evanđelju, Marija je, taknuta Božjom milošću, počela razmišljati o obraćenju. Nije se oglušila na Božji poticaj. Grad u kojem je griješila bludno izabrala je i za mjesto pokore. Javno je griješila pa je zato i odlučila javno činiti pokoru i zadovoljštinu za svoje grijehe. Javno je sablažnjavala druge pa se javno i kajala. Nije se osvrtala na ruganje i prijezir mnogih. Došla je u kuću Šimuna, farizeja, kleknula do Isusovih nogu, koje je cjelivala, suzama ih prala, mirišljavom pomasti mazala i svojom bujnom kosom brisala. Evanđelje nam ne donosi nijednu njezinu riječ, ali suze pokajnice su kazale sve. Stoga joj Isus oprašta grijehe i otpušta je u miru, ona je postala velika pokornica. Od toga susreta s Isusom počela je Marija živjeti novim načinom života. Pratila je Isusa u javnim nastupima. Prema jednima ona je ista osoba koja je pozorno slušala Isusove riječi dok je njezina sestra Marta pripremala večeru. U njihovoj obiteljskoj kući živio je i njihov brat Lazar, kojega je Krist uskrisio. Kada se Marta potužila jer sama priprema večeru, a njezina sestra Marija sjedi, Isus je kazao da je Marija izabrala ‘najbolji dio’. Iz nje je Isus istjerao 7 zloduha. Evanđelist Luka spominje Mariju Magdalenu u skupini žena koje su Isusa pratile u njegovu apostolskom radu. Bila je uz Isusa u najtežim časovima njegova života. Zajedno s Gospom bila je pod Isusovim križem na Kalvariji. U društvu anđela ostala je uz grob Isusov, našla se nad praznim Kristovim grobom. Uskrsli Isus se njoj prvoj ukazao i poslao je kao vjesnicu te radosne vijesti svojim apostolima. Vjernički puk uvijek je slavio Mariju Magdalenu kao veliku obraćenicu i njezin dan kao ‘svetkovinu suza’.

Marija Magdalena

Svetica Casoslov naroda Božjega na obvezni spomendan sv. Marije Magdalene kaže posve kratko ono bitno. »Bila je primljena medu Kristove ucenike. Nazocna je bila kod njegove smrti i na Uskrs veoma rano vidjela je Otkupitelja koji je od mrtvih uskrsnuo. Njezino se štovanje u zapadnoj Crkvi raširilo posebno u XII. stoljecu.« Što je prethodilo Magdaleninu životu prije nego je primljena medu Kristove ucenike, to je medu tumacima Svetog pisma, svetim Ocima i hagiografima veoma sporno. Njihova su mišljenja ne samo razlicna, vec i posve suprotna. U srednjem vijeku bilo je snažno naglašeno da je bila velika grješnica i da se obratila Gospodinu te postala velika pokornica: najodlicniji predstavnik svih obracenika. Slikari su je obicno slikali kako suzama pere Gospodinove noge, a kosom otire, poistovjecujuci je s onom ženom, javnom grješnicom u gradu, do Isusovih nogu u kuci farizeja šimuna Gubavoga. Mi se ovdje necemo i ne možemo upuštati u ta raspravljanja, vec jednostavno u sv. Mariji Magdaleni štujmo Gospodinovu ucenicu, onu Magdalenu što je stajala pod njegovim križem, o cemu govore svi evandelisti, i onu koja je prva vidjela Uskrsloga te postala blagovjesnicom njegova uskrsnuca. »Kad uskrsnu u prvi dan sedmice, Isus se najprije ukaza Mariji iz Magdale, iz koje bijaše istjerao sedam zlih duhova. Ona ode i to javi onima koji bijahu njegovi pratioci, a sad bijahu u tuzi i suzama« (Mk 16,9–10). Prazan grob te kako se Isus ukazuje Mariji iz Magdale krasno je opisao sv. Ivan u 20. glavi svoga evandelja. Tumaceci taj tekst Grgur Palamas, solunski nadbiskup od 1340–1359, po utjecaju u istocnoj Crkvi tako velik kao sv. Toma Akvinski u zapadnoj, zapisao je o Mariji Magdaleni divnih misli. One prema tradiciji istocne Crkve, kao i svako drugo teološko razmišljanje, treba da posluže kontemplaciji i mistici, molitvenom doživljavanju našega Gospodina. Procitajmo jedan dio toga nadahnutoga Palamasova teksta! »Medu onima što su nosile miomiris na Kristov grob, slavimo jedino spomen Marije Magdalene. Krist je iz nje istjerao sedam zlih duhova da bi dao mjesto sedmerostrukom djelovanju milosti Duha. Njezina ustrajnost da ostane i dalje na grobu zavrijedila joj je videnje i razgovor s andelima; zatim je vidjela Gospodina te postala njegovim apostolom kod apostolâ. Poucena i potpuno uvjerena iz ustiju samoga Boga, polazi naviještati im da je vidjela Gospodina i ponavljati im što joj je rekao. Promotrimo, braco moja, koliko je po dostojanstvu Marija Magdalena zaostajala za Petrom, glavom apostola, i Ivanom, veoma ljubljenim Kristovim teologom, a koliko je ipak više od njih bila obdarena. Kad su oni dotrcali na grob, ne vidješe drugo do plahtice i rucnika; no ona koja je cvrstom ustrajnošcu ostala do kraja na vratima groba, vidjela je prije apostolâ ne samo andele, nego i samoga Gospodara andela, uskrsla u tijelu. Cula je njegov glas i tako ju je Bog svojom rijecju stavio u svoju službu. Hram je u kojem u ovaj cas stojimo slika Kristova groba. On je cak i nešto bolje od slike, on je, tako reci, stvarno jedan drugi Sveti grob. Tu se nalazi mjesto gdje se polaže Gospodinovo tijelo, tu se nalazi sveti stol. Svaki, dakle, onaj što se cijelim srcem žuri prema ovome božanskome grobu, istinskom Božjem prebivalištu, da bi tu sabrana duha i upravljena prema Bogu ustrajao sve do kraja, taj ce ne samo na andeoski nacin nauciti rijeci nadahnutih knjiga, nego ce i sam ocima duha, da ne kažem i više: ocima tijela, bez ikakve prevare promatrati samoga Gospodina. Jer onaj koji ocima vjere promatra misticni stol i kruh života pohranjen na njemu, vidi u stvarnosti Božju Rijec, koja je za nas postala tijelo i nastanila se medu nama. A ako se udostoji i primiti ga, ne samo da ga vidi, vec i sudjeluje u njegovu bitku, prima ga u svoje srce kao gosta te se ispunja božanskom milošcu što dolazi od njega. Isto tako kad je Marija vidjela onoga koga su apostoli željeli vidjeti, zaslužila je videnje i uživanje onoga koga prema Apostolu i andeli žele gledati. Po toj kontemplaciji, po tom sudjelovanju u misteriju covjek se sav pobožanstvenjuje.« Sveta Marija Magdalena bila je za umjetnike, propovjednike, duhovne pisce uvijek veliko i trajno nadahnuce. Ona je i u puku veoma popularna svetica. U našim krajevima posvecene su joj brojne crkve i podignuti oltari. I pravo je da je štujemo te od nje naucimo onu cuvstvenu i djelotvornu ljubav prema Isusu. Ona je uz Gospodina pod križem, kad su ga gotovo svi ostavili, zato je postala tip vjernoga Isusova ucenika, kakav bi trebao zapravo biti svaki Kristov sljedbenik. Popularnost svete Marije Magdalene ocituje se i u tome što je kao svoju zaštitnicu slave žene, pokornice, frizeri, tvornicari parfema i pomada, vrtlari, vinciliri, vinogradari i ucenici. Njezino ime nose mnoge žene.

21. srpanj

Sveti Lovro iz Brindisija,crkveni naučitelj (1559–1619)

Jedan je od velikih likova potridentske crkvene obnove kapucin Lorenzo Russo, poznatiji kao Lovro iz Brindisija. On se rodio u tom gradu u Apuliji 22. srpnja 1559. Ostavši siroče bez oca, još kao dječak bijaše primljen među konventualske učenike te započe svoje humanističke nauke. Kad mu je umrla i majka – u dobi od 14 godina života Lovro napusti sjemenište svoga rodnoga grada te pođe k stricu u Veneciju. Ondje se upoznao s kapucinima i stupio u njihov red.

Novicijat je svršio u Veroni. Nakon prvih zavjeta počeo je studijem logike u Padovi, a zatim je u Veneciji studirao filozofiju i teologiju. Kako je bio veoma nadaren smislom za znanost, oštrouman, dao se svim žarom na proučavanje Biblije. U tom je postigao izvanredne uspjehe zahvaljujući osobito studiju starih biblijskih jezika. Hebrejski je tako dobro naučio da je svojim znanjem iznenađivao i same židovske rabine.

Lovro je u Veneciji bio zaređen za svećenika 18. veljače 1582. Povjerena mu je služba profesora teologije pa je tako mogao nastaviti omiljelim daljnjim proučavanjem bogoslovske znanosti ne zanemarujući pri tom ni pastoralni rad, osobito propovijedanje. Za to je imao mnogo smisla i talenta. Kako si je svojim znanjem i krepošću brzo stekao velik ugled, počeli su mu povjeravati odgovorne službe. Postao je gvardijan, učitelj novaka, pa onda provincijal toskanske provincije. Kroz dvije godine obavljao je u Rimu službu propovjednika za Židove, a onda je postao opet provincijal pa generalni definitor svoga reda.

God. 1599. poslan je u Prag, a g. 1601. mnogo je pridonio pobjedi kršćanske vojske nad Turcima u Stolnome Biogradu u Ugarskoj. Vrativši se u Italiju izabran je za kapucinskoga generala. Za te službe kroz tri je godine pješke obišao sve kapucinske provincije po Europi, otklanjajući posvuda zloupotrebe što se bijahu u red uvukle, brinući se za obnovu redovničkoga života i stege. Svojom je revnošću braću ispunjao udivljenjem, a i zanosom za redovničke ideale.

Ostatak svoga života Lovro je proveo kao izvanredan propovjednik koga su posvuda rado slušali, kao diplomatski posrednik između raznih knezova i kraljeva. Zbog svega toga gotovo je stalno bio na putu. Koncem svibnja 1619. došao je u Lisabon. Ondje se nakon mjesec dana razbolio te 22. srpnja u dobi od 60 godina preminuo, oplakan od kraljevskoga dvora i svih onih što su ga poznavali.

Sv. Lovro je mnogo propovijedao, no znao je da za obranu vjere i obnovu kršćanskoga života samo to još nije dostatno. Traži se više od propovijedanja. Zato je običavao govoriti: »Oružje kojim želimo braniti vjeru jest ovo: svet život njezinih propovjednika i učitelja te strpljivo podnesene muke i progonstva; srca se ne osvajaju mačem nego uvjerenjem.«

»Rastući od djetinjstva u franjevačkoj školi, upio je u se izrazito kristocentričnu duhovnost. U njegovu duhovnom kristocentrizmu dolaze do izražaja naročito dva vida: ljubav prema Euharistiji, osobito u žrtvi svete mise te ljubav prema Majci Božjoj« (Arturo M. da Carmignano di Brenta).

Misu je znao u velikoj pobožnosti i utjehi i po nekoliko sati služiti pa je u tom pogledu u povijesti svetaca jedinstven slučaj. Ljubav prema Mariji iskazivaše u misama što ih je služio njoj u čast, u molitvama i u vatrenim propovijedima. Kad je govorio o Mariji, iz njega je izbijala neka sveta vatra. Gospi u čast činio je subotom i uoči njezinih svetkovina velike pokore. Kao izraz svoje izvanredne marijanske pobožnosti ostavio je iza sebe jedno od svojih najljepših djela, svoj Mariale. To je bogata zbirka njegovih propovijedi o molitvi »Salve Regina«, o »Magnificatu«, »Zdravo Mariji« te raznih propovijedi za Gospine blagdane.

sv. Lovro iz Brindisija; sv. Marija Magdalena

»Mariale je rječit dokument Lovrine nježne pobožnosti prema Djevici, ali ujedno i prava mariologija, bogata, temeljita, potpuna, iako pisana u govorničkom obliku. Nema marijanske dogme ni povlastice o kojoj on ne bi raspravljao, koju ne bi produbljivao, branio, ne popuštajući ipak pobožnjačkim pretjeranostima, ostajući uvijek na temeljima solidne teologije. On je razjasnio, osvijetlio i branio i one istine koje tada od Crkve nisu bile još definirane, kao bezgrješno začeće, uznesenje na nebo, Marijino sveopće posredništvo. (Ta posljednja istina nije još ni danas definirana.) S tim se djelom, iako ne posve organskim, svetac autoritativno uvrštava među najveće mariologe sve do svoga vremena« (Arturo M. da Carmignano di Brenta).

Svojim se teološkim spisima sveti Lovro proslavio ne samo u mariologiji nego i u drugim granama svetih znanosti. Sva su mu sačuvana pisana djela zaslugom venetskih kapucina objavljena tek g. 1956. Ta zbirka sadrži njegovih 10 glavnih djela u 15 svezaka. Ona se mogu podijeliti na 4 vrste: propovijedi, svetopisamske rasprave i tumačenja, vjerske prepirke, osobni i autobiografski spisi. Zbog tih ga je djela papa Ivan XXIII. 19. ožujka 1959. proglasio naučiteljem Crkve, davši mu naslov »apostolski naučitelj«.

20. srpanj

Sveti Ilija

Danas slavimo u Bosni, Hercegovini i Slavoniji mnogo štovanoga sveca. On je i glavni zaštitnik đakovačke ili bosanske biskupije te crkvene provincije BosneHercegovine. On je u Starome zavjetu vatreno revnovao za vjeru u jednoga pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime u hebrejskom jeziku znači »Jahve je moj Bog«, a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio. Knjiga Sirahova ovako sažima i hvali tu Ilijinu borbu:

»I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.

Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti? Podigao si mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu. Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika, podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima. Određen si u prijetnjama budućim da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život« (Sir 48,1–11).

Inače je djelovanje proroka Ilije opširno opisano u Prvoj i Drugoj knjizi Kraljeva: 1 Kr 17,1 do 2 Kr 1,18 i 2 Kr 2,1 do 13,25. Prvi se odlomak naziva Ilijin, a drugi Elizejev ciklus.

Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Mislim da njegovu borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: »Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život« (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.

Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: »Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: ’Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela.’ Elizej odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu: ’Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?’ On reče: ’I ja to znam; tiho!’ Ilija mu reče: ’Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jerihona.’ Ali on odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, priđoše Elizeju i rekoše mu: ’Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?’ On reče: ’I ja to znam; tiho!’ Ilija mu reče: ’Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana.’ Ali on odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I tako pođoše obojica.

I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: ’Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?’ A Elizej odgovori: ’Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!’ Ilija odgovori: ’Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti.’ I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: ’Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!’ I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: ’Gdje je Jahve, Bog Ilijin?’ I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe« (2 Kr 2,1–14).

Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije »velikoga Jahvina dana«. Neki sveti Oci i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije sudnjeg dana.

Židovski povjesničar Josip Flavije u IX. knjizi svojih Židovskih starina ovako opisuje Ilijin završetak: »Ilija je iščeznuo između ljudi i nitko sve do danas ništa ne zna o njegovoj smrti.«

U Rječniku biblijske teologije XavierLéon Dufour o Ilijinu svršetku piše ovako: »Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline uznesen ’u vihoru’, ’u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim’, a njegov proročki duh ostao je u Elizeju da nastavi Božje djelo.«

Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice evanđelistasinoptika uz Mojsija nalazimo i Iliju kao predstavnike zakona i prorokâ ili najznačajnije likove Staroga zavjeta.

Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. »Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod« (Jak 5,16b–18).

Veoma značajno mjesto prorok Ilija uživa u židovskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi. Slično je i s kršćanskom predajom u djelima svetih Otaca. Spomenimo bar nešto iz otačke književnosti!

Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe jedno njegovo načelo: »Svi oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i kao zaštitnika velikog Iliju te u njegovim djelima kao u ogledalu vidjeti kakvo treba da je i njihovo vladanje.«

Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: »Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on je ocean bez granica.«

Sv. Izidor Iliju naziva »velikim svećenikom i prorokom«. Njegovo svećeništvo izvodi iz žrtve što ju je prorok prinio Jahvi.

Sv. Ambrozije Iliju naziva »pročelnikom proroka«.

Sveti Oci drže da Ilija nije umro, no da će ipak umrijeti skupa s Henohom na koncu vremena boreći se protiv Antikrista.

Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato su ga nazivali čak: »Naš poglavica«.

Štovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, veoma rašireno u istočnim Crkvama. Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani. Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551.

Hodočasnici u Svetu zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu. Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a među njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana. »Svi se oni raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete, da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio« (Francesco Spadafora).

U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva »Ilija gromovnik«. Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava.

Blaženi Modest Andlauer, isusovac (1847–1900)

Celestino Testore, DI, pisac u glasovitoj kući revije La Civilità Cattolica, autor mnogih biografija, osobito iz Družbe Isusove, u Biblioteci svetaca, (Prima Appendice, str. 64–65), prikazuje sažeto život oca Modesta Andlauera, misionara i mučenika u Kini, koga je Crkva 17. travnja 1955. proglasila blaženim. Bilo je to za pontifikata Pija XII.

On se rodio u Marijinu mjesecu svibnju, 22. svibnja 1847. u Rosheimu, u Alsahu. Školovao se u malom i velikom sjemeništu u Strassbourgu. Privučen isusovačkim načinom života, a osobito Družbinim misijama u dalekim zemljama, 8. je listopada 1877. stupio u Družbu Isusovu. Po završetku isusovačke formacije i studija bio je zaređen za svećenika. Najprije je kao profesor djelovao u Amiensu, Lillu i Brestu. Bilo je to od 1877. do 1882. godine. I to bijaše prvi period njegova života.

Drugi počinje kad mu se ispunila žarka želja za misijama. Onamo je stigao 22. studenog 1882. i to u misiju vikarijata Tcheli (Čeli) u Kini. Pošao je u tu zemlju nadajući se da će mu se ondje ispuniti vruća želja za mučeništvom koje su u svom idealističkom zanosu prije njega postigli toliki isusovci.

Tek što je otac Andlauer svladao ne lak kineski jezik, dobio je dispoziciju da obilazi i djeluje u kršćanskim okružjima u Koangpingfua, i u distriktu Weihienu (1885–1887). Nakon toga je dobio upravu od godine 1888. do 1900. nad drugim misijskim područjima.

Međutim se počela rasplamsavati mržnja na misionare, kojoj se pridružiše i zloglasni Boxeri. Oni su mrzili sve što nije kinesko, već tuđinsko. Kud su prolazile njihove horde, svuda su ostavljale pustoš i palež. Ti su zlikovci pogubili toliko nevinih ljudi, bilo misionara bilo kršćanskih vjernika. Otac Andlauer je u tim teškom trenucima kao dobar pastir ostao uz svoje vjernike. S njim bijaše i njegov subrat otac Isoré. Boxeri su ih budno pratili dok nisu ugrabili priliku da ih pogube. Ti su misionari 19. lipnja 1900. klečali u kapeli. Boxeri nahrupiše te ih doslovno dotukoše. Odsjekoše im glave te ih povješaše na gradska vrata. Blaženi Modest Andlauer slavi se kao mučenik 20. srpnja.

19. srpanj

Blaženi Hermann iz Reichenaua (1013–1054)

Čovjek od svojih suvremenika nazivan »čudom našega vremena« bio je od svoga djetinjstva – vjerojatno od dječje paralize – hrom, cijeli život vezan uz stolicu na kojoj je bio nošen. Tjelesno sakat, duševno je bio izvanredno obdaren pa se bavio raznim znanostima i umijećima, proučavanjem povijesti, matematike, zvjezdoznanstva, glazbe, a bio je i pjesnik te ispjevao vrijednih pjesama, koje su se u obliku himana sačuvale u upotrebi sve do danas.

Rodio se 18. srpnja 1013. u Saulgau kao sin grofa Wolfrada II. od Altshausena i Hiltrede, koja potjecaše iz Burgundije. Već od svoje sedme godine boravio je u samostanu Reichenauu. Taj se samostan nalazi na otoku u njemačkom dijelu Bodenskog jezera s površinom od 4,5 km2. Gradić Reichenau broji danas 4300 stanovnika, a njegov je benediktinski samostan u srednjem vijeku bio važno kulturno središte. Hermann je u njemu u vrijeme opata Berna (1008–1048) primio temeljitu i za ono doba svestranu izobrazbu. I sam je postao redovnik, položio redovničke zavjete te je g. 1043. zaređen za svećenika. Opatija je Reichenau tada bila na vrhuncu svoga cvjetanja. Posjetio ju je car Henrik III. i papa sveti Leon IX.

U tome duhovnome i kulturnome središtu Hermann je razvio sve svoje sposobnosti te napisao brojna djela, pjesme i studije. Njemu se pripisuje molitva »Zdravo Kraljice« te himan »Spasitelja Majko slavna«, časoslov nekih svetaca: sv. Grgura, sv. Afre, sv. Wolfganga, zatim neke korizmene i uskrsne sekvencije. Proučavajući glazbu, uveo je novu diobu u sustav nota te pronašao novo pismo za same note. Napisao je djelo De musica i De monochordo, po kojima je postao najbolji poznavalac i učitelj glazbe svoga vremena. »S njime je i s opatom Bernom gajenje glazbe u Reichenauu postiglo svoj vrhunac« (B. Senger).

bl. Hermann iz Reichenaua

Hermannu se pripisuje i šestsedam djela iz matematike i zvjedoznanstva. On je osim svojim himnima i sekvencama kršćansku pobožnost i duhovnost obogatio i drugim pjesničkopoučnim spisima, od kojih je naročito poznat i cijenjen O osam glavnih mana. Istaknuo se i kao vrstan povjesničar napisavši Kroniku Švapske te Opću kroniku. To, uistinu, monumentalno djelo seže od smrti Kristove pa sve do godine 1054. Resi ga ozbiljna znanstvena metoda jer se pisac obilno služio pisanim izvorima: raznim ljetopisima, životopisima svetih, popisima biskupa itd. Njegovo je povijesno izlaganje duboko i točno, objektivno i nepristrano, jednostavno i jasno. On je pisac koji u svakom povijesnom događaju bez mnogo okolišanja, bez stvaranja zavrzlama, znade uočiti ono bitno te to izreći elegantnom latinštinom. Sve su to vrline kojima se ne mogu pohvaliti baš mnogi učenjaci i istraživači.

Pišući o svome vremenu, Hermann je bio veoma opširan te zalazio u mnoge pojedinosti. Njegov učenik Bertold, koji je nastavio i pisanjem njegove Opće kronike, hvali ga kao strpljivog, ljubaznog, poslušnog, čistog, mudrog, radu odanog redovnika, koji sam sebe ipak uvijek smatra grješnim čovjekom te koji sa svom ozbiljnošću misli na smrt i za nju se pripravlja.

Hermann je umro 24. rujna 1054. u dobi od 41 godine, ostavivši nakon tako kratkog razdoblja života iza sebe tako bogatu književnu ostavštinu da je zbog nje s pravom nazvan »miraculum saeculi« – čudom svoga stoljeća. Bio je pokopan u Altshausenu, no tijekom vremena grob mu se posve zameo. Sačuvano je ipak nešto od njegovih relikvija, što se nalaze i časte u Altshausenu, Zürichu i drugdje. Zbog njegovih marijanskih himana nazivaju ga »marijanskim naučiteljem«.

O tom, doista, čudesnom čovjeku, bolesniku i učenjaku u naše doba napisala je zapažen roman Maria Calasanz Ziesche, a nosi naslov Posljednja sloboda. Djelo je prevedeno i objavljeno i na hrvatskom jeziku.

Blaženi Remigije Isoré, mučenik (1852–1900)

Na današnji dan god. 1900. poginuo je sa svojim redovničkim subratom Modestom Andlauerom otac Remigije Isoré, francuski isusovac i misionar u Kini. On se rodio 22. travnja 1852. u Bambequeu. Više je nauke svršio u Velikom sjemeništu u Cambraiu. Prije svećeničkog ređenja poslan je za odgojitelja i učitelja u kolegij u Roubaixu, gdje je među mladima uspješno djelovao te stekao dragocjeno odgojno iskustvo. Tada je u njemu dozrela misao da stupi u Družbu Isusovu.

Stupio je u isusovački novicijat, a zatim je kao misionar poslan u Kinu. Ondje najprije dovrši teološke nauke, a potom je 31. srpnja 1886., na blagdan Sv. Ignacija, zaređen za svećenika.

I sad je počelo njegovo misionarsko djelovanje. Najprije kroz nekoliko godina poučavaše u kolegiju u Tciangkkiatciangu. Nakon toga poslan je u selo Ui, gdje je preuzeo brigu za jednu djevojačku školu, jedan mali kolegij od 40 gojenaca te jednu područnu crkvu u udaljenosti od 40 km. Na žalost, nije dugo radio, jer je za vrijeme bokserskog ustanka postao žrtvom mržnje pa je ubijen i završio svoj život i djelovanje kao mučenik.

Blaženim je proglašen skupa s ostalih 55 mučenika iz istog razdoblja 17. travnja 1955. Talijanski isusovac o. Celestin Testore prigodom beatifikacije svih tih mučenika napisao je njihov životopis pod naslovom Palme i krune na Žutoj rijeci. I ti su blaženi mučenici ispisali lijepe stranice povijesti Crkve u Kini. Nadamo se da će njihova krv, kao i patnje mučenika iz novije kineske povijesti, biti zalogom blagoslova za budućnost Crkve u toj najvećoj i najbrojnijoj zemlji svijeta.

18. srpanj 2008.

Sveti Bruno, biskup Segnia u Laciju (1049-1123)

Bruno je rođen g. 1049. u krilu jedne odlične obitelji u Astiju. Nauke je svršio u Bologni i Sieni, gdje postade katedralni kanonik. G. 1079. prisustvovao je saboru u Rimu. Tada je došao u vezu s papom Grgurom VII., koji ga je 1080. imenovao biskupom u Segniju, a povjeravao mu i druge važne misije, što je znak da je bio osoba njegova velikog povjerenja.

Bruno je bio snažna ličnost, čovjek borben, pa je u borbi protiv laičke investiture aktivno sudjelovao ne samo uz bok Grgura VII., već i njegovih nasljednika Viktora III., Urbana II. i Paskala II. Poput svog velikog uzora Grgura VII. i Bruno je veoma odlučno perom i radom branio slobodu Crkve protiv svih onih koji su je sputavali. To su u prvom redu bili svjetovni knezovi i vladari koji su htjeli i Crkvom vladati.

God. 1095. Bruno je pratio u Francusku papu Urbana II. te bio prisutan na Saboru u Clermontu gdje je papa održao svoj glasoviti govor kojim je kršćanske vladare i vitezove pozvao na križarsku vojnu za oslobođenje svetih mjesta. Na putovanju kroz Francusku Bruno je posjetio slavnu opatiju Cluny te u tamošnjoj crkvi posvetio tri oltara. Sudjelovao je i na Saboru u Toursu potpisavši saborske dokumente, a s velikom je pobožnošću obišao i grob svetog Martina, turonskoga biskupa, u srednjem vijeku veoma poštovanoga sveca.

Vrativši se iz Francuske u Segni, bio je od svjetovnog kneza toga grada po imenu Ainulfa progonjen i bačen u zatvor. Oslobođen nasilja smatrao je mudrim skloniti se u Monte Cassino, gdje je oko g. 1107. izabran za opata sačuvavši ipak i vlast nad svojom biskupijom. U dva je navrata obavljao službu papina legata. G. 1110. putovao je ponovno u Francusku, a zatim na Siciliju. Posvuda je nastojao oko obnove klera.

Unatoč borbama i poteškoćama Bruno nije nikad ustuknuo natrag. Kad je papa Paskal II. sklopio ugovor s carem Henrikom V., a Bruno taj čin smatrao po Crkvu štetnim, nije se ustručavao Papi upraviti veoma oštro pismo. No kad mu je Papa naredio da se vrati u Segni, on je najspremnije poslušao. Razvoj događaja dao je Bruni za pravo jer je Sabor u Lateranu 1112. poništio povlasticu što ju je Papa onim ugovorom dao caru. Te iste godine i Bruno se povukao iz borbe i javnoga života da se spremi za smrt. Poživio je još 11 godina dok nije umro u svome biskupskome gradu na današnji dan godine 1123.

Kad se papa Lucije III. prigodom jedne skupštine kardinala i biskupa nalazio u Segniju, uvrstio je 5. rujna 1183. Brunu u katalog svetaca. Papa Honorije III. posvetio mu je g. 1223. oltar u katedrali u Segniju.

Hagiografi se slažu da je sv. Bruno iz Segnija bio veoma složena ličnost. Uz svoje brojne poslove i veliku radinost uspio je mnogo i napisati pa je u povijest kršćanske književnosti ušao kao hagiograf, polemičar, teolog, govornik i liturgičar. Od njegovih hagiografskih djela spomena je vrijedan životopis svetog pape Leona IX., životopis Petra, biskupa u Anagniju, te opis prijenosa relikvija sv. Stjepana u Rim. Kao teolog Bruno je napisao brojne komentare knjigama Svetoga pisma. Na tome području nitko mu se u Italiji od VI. do XII. stoljeća ne može staviti uz bok. Veoma su vrijedni i njegovi govori što ih je upravljao svojoj zajednici.

17. srpanj

Sveti Aleksije († 417)

Istini za volju moramo priznati da je život ovog sveca sav protkan raznim legendama, od kojih je teško stvoriti bar približno točnu povijesnu sliku o njemu. Pa ipak je činjenica da je baš on u srednjem vijeku bio veoma štovan, da je legenda o njemu stvorila mnoga skazanja koja su se posvuda na veliku pobudu davala. Čak je i obnovitelj kršćanskoga kazališta u našem stoljeću Henri Ghéon napisao dramu o sv. Aleksiju, davši joj naslov Svetac pod stepenicama. U njoj je uz drugo opjevao, sebi svojstvenom profinjenošću, lijepu i uzvišenu bračnu ljubav koju naš svetac žrtvuje višoj ljubavi.

Aleksije potjecaše iz jedne odlične plemićke obitelji u Rimu. Mlad, lijep, bogat, na dan je svoga vjenčanja iz žarke ljubavi prema Isusu Kristu, a na poseban Božji poticaj, ostavio netaknutu svoju zaručnicu te kao hodočasnik pošao na hodočašće u najglasovitija svetišta kršćanstva. Kad je već 17 godina posve nepoznat proveo na svome hodočašću i u Edesi u Siriji bio od jedne slike Majke Božje nagovoren svojim imenom, dakle i prepoznat, on se odmah ukrca u lađu te ostavi taj kraj. Želio je i dalje ostati nepoznat.

Iskrcao se u luci grada Rima te kao stranac i prosjak pošao prema rodnoj kući. Otac ga je iz samilosti primio, označivši mu izbicu pod velikim kućnim stubištem, ne znajući da je taj neznanac njegov davno nestali sin. On je tu proživio još 17 godina izložen bijedi, uvredama slugu, a njegovi su živi roditelji i zaručnica mu neprestano plakali i tugovali za njim ne znajući da se nalazi u njihovoj blizini. Aleksije izabra takav život iz ljubavi prema Kristu, njemu za ljubav sve je drage volje trpio.

Nakon smrti 17. srpnja 417. ostavio je iza sebe spis u kojem točno opisuje svoj život i svoje duhovne avanture. Legenda kaže da su kod njegove smrti sama od sebe zazvonila i sva zvona s rimskih crkava. Roditelji su ga prepoznali i još jedanput oplakali. Svečano je pokopan u crkvi Sv. Bonifacija na Aventinu, koja se kasnije prozva i po njemu.

Pius Parsch, pišući o sv. Aleksiju, nudi čitatelju ovu primjenu: »Život nam toga sveca pokazuje izvanredan put i volju kojom se ljubi Krist. Pa ipak mu se možemo više diviti negoli ga nasljedovati. Unatoč tome on nam pokazuje do kakve junačke veličine može dovesti takva ljubav. Takvom ljubavlju prema Kristu želimo se i mi danas ispuniti…«

Život sv. Aleksija nameće nam danas još jednu misao. I naš je život na zemlji hodočašće. Svi smo ovdje samo putnici. Zbog toga i ne smijemo biti neuredno navezani i prikovani uz prolazna dobra. Iz viših motiva moramo biti spremni žrtvovati ih i predati se uzvišenoj ljubavi. Kršćanin koji to ne bi bio spreman pokazivao bi veoma malen stupanj ljubavi prema Bogu. Legenda je o sv. Aleksiju pravi biser, »skriveni dragulj«, vrijedna da se o njoj zamislimo, a njezin je junak svetac čiji je život najsnažnija propovijed.

Blažene karmelićanke iz Compiègna († 1794)

Jednog lijepog rujanskog dana 1977. ukrcao sam se u Parizu na Gare du Nord u brzovlak za Amsterdam. Vlak je po ustaljenoj europskoj praksi točno na sekundu krenuo put sjeveroistoka prema Belgiji. Na dugoj relaciji do Hertogenboscha u Nizozemskoj za mene je bio najzanimljiviji Compiègne, grad na rijeci Oise, koji broji samo tridesetak tisuća stanovnika. Nisam sišao s vlaka niti sam se prošetao njegovim ulicama; nije bilo vremena za to, pa ipak sam na dugom putovanju mislima boravio baš u tome gradu. Razlog tome nije lijepi kraljevski dvorac iz XVIII. stoljeća, nije bogati muzej, nisu tvornice, nisu ni povijesni događaji iz novije europske povijesti.

Poznato je da je u željezničkom vagonu u Compiègneskoj šumi 11. studenoga 1918. pred maršalom Fochom, vatrenim katolikom, potpisana kapitulacija Njemačke. U istom je vagonu 22. lipnja 1940. Hitler primio kapitulaciju poražene Francuske. Za mene je Compiègne zanimljiv zbog 16 karmelićanki, koje su za vrijeme Francuske revolucije poginule kao mučenice. Njihovo je mučeništvo prava epopeja koja je ušla u najljepše stranice svjetske književnosti, koju je uglazbio Francis Poulenc, koju je režirao poznati filmski režiser Philippe Agostini, stvorivši vrhunski film Razgovor karmelićanki.

Otkako je g. 1931. Gerdtruda von Le Fort objavila o karmelićankama iz Compiègna svoj roman Posljednja na stratištu, u svijetu umjetnosti djelo neosporne umjetničke vrijednosti, zanimanje za njih raste. P. R. Bruckberger, nadahnut tim djelom, želio je snimiti film, a redakciju teksta za film povjerio je g. 1937. Georgesu Bernanosu. Njemu je tek deset godina kasnije uspjelo izraditi tekst, ali ga je smrt spriječila da ga još bolje dotjera. God. 1949. Bernanosov je tekst objavljen kao zasebno djelo Razgovor karmelićanki, doživjevši posvuda izvanredan uspjeh. A. Beguin ga je brzo priredio za pozornicu, a uspjeh je drame posvuda bio neočekivan. Tko su, dakle, te junakinje koje svojim junaštvom zatraviše i naše suvremenike, koje su pružile umjetničko nadahnuće tolikim umjetnicima? – Upoznajmo ih prema sigurnim povijesnim izvorima, no ne zadovoljimo se samo time, već nastojmo ući u sve ono tako lijepo i privlačno u njihovu životu i mučeništvu.

To je u prvom redu njihov poziv. I one su kao i Abraham, praotac naše vjere, jednog dana čule glas: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati« (Post 12,1)! Čule su taj glas i zaputile se kamo ih je Gospodin zvao. Bilo ih je 16, a glavarica im je bila majka Terezija od sv. Augustina, u svijetu Marija Magdalena Klaudija Lidoine, rođena 22. rujna 1752. u Parizu, u skromnoj obitelji, tako da joj je potreban miraz za samostan morala pribaviti kraljica Marija Antoinetta. Iz skromnih su obitelji potjecale i sve ostale sestre, osim gospođice de Croissy, Colbertove nećakinje, u redu sestre Henrikete od Isusa. Sve su one čule Božji zov te pošle u Karmel u Compiègne.

Taj je samostan osnovan g. 1641., a prve su sestre došle u nj iz Amiensa. Uz samostansku zgradu nalazi se i crkva Navještenja, tajna puna sadržaja i poticaja za svaku karmelićanku. Iako se samostan nalazio u blizini kraljevskoga dvorca, gdje je kraljeva obitelj sa svom svojom svitom svake godine provela po nekoliko tjedana, iako je bio pod naročitom zaštitom kraljice Ane Austrijske, Marije Terezije Austrijske i Marije Leczinske, u njemu je uvijek cvao pravi redovnički duh, hvale vrijedna revnost, opsluživanje pravila, ideali sv. Terezije Velike. Zbog svih tih je vrlina uživao velik ugled ne samo u Compiègnu, već i drugdje. Čak mu je uspjelo održati se po strani žučljivih janzenističkih prepirki, koje su zahvatile i zatrovale mnoge francuske samostane i redovničke zajednice. Zato je Francusku revoluciju sa svim njezinim strahotama dočekao spreman i dorastao.

Kad je buknula revolucija, sestre su odlučno odbile zahtjev da svuku svoje redovničko odijelo. Znale su dobro da nije u pitanju toliko uniforma koliko njihovo zvanje. Videći tmaste oblake što se nadviše na Francusku, sestre su se g. 1792. slijedeći nadahnuće svoje majke glavarice Terezije od sv. Augustina, ponudile Bogu kao žrtve paljenice »da bi ublažile njegov gnjev te izmolile Crkvi i domovini onaj božanski mir što ga je na svijet donio Božji Sin«. Svoj su čin predanja Bogu svaki dan kroz dvije godine obnavljale, dok ga nisu mučeničkom smrću pod giljotinom i zapečatile.

Strašni su događaji revolucije munjevitom brzinom slijedili jedni druge. I karmelićanke iz Compiègna 14. rujna 1792. bile su iz samostana istjerane. No one su i dalje nastavile svoj život molitve i žrtve, podijeljene u četiri skupine u gradu pod mudrim vodstvom majke priorice Terezije od sv. Augustina. Ona, prema sebi uvijek veoma stroga, prema sestrama je pokazivala začudnu dobrotu i blagost.

Revolucionarni je komitet otkrio sestre te ih 24. lipnja 1794. sve zatvorio u samostan sestara od Pohođenja koji je, po nalogu »naroda«, bio pretvoren u zatvor. Odatle su bile prevezene u Pariz, kamo stigoše 13. srpnja i biše zatvorene u strašni zatvor Conciergerie. Tu je bilo mnoštvo svećenika, redovnika, redovnica, koji su čekali smrt. Karmelićanke su iz Compiègna pružale svima primjer izvanredne smirenosti, vedrog pouzdanja u Boga, nepokolebljive vjernosti Kristu i privrženosti Crkvi. Njihova je prisutnost zračila pravu radost. Na blagdan Karmelske Gospe, kao izraz svoje duhovne radosti, a predviđajući skoro mučeništvo, jedna je karmelićanka na melodiju Marseljeze ugljenom napisala pjesmu, koja je i himan i molitva.

Sutradan, tj. 17. srpnja, sestre su po kratkom postupku osuđene na smrt zbog svoje vjernosti redovničkom zvanju i zbog svoga »fanatizma«, koji se odnosio na njihovu pobožnost prema Srcu Isusovu i Marijinu. Istog su dana odvedene na stratište BarriereduThrône. Dok su ih kraj mnoštva, koje je u šutnji sve promatralo, vozili u smrt, sestre su na glas pjevale psalam »Miserere« te himan »Zdravo Kraljice« i »Tebe Boga hvalimo«. Došavši do podnožja giljotine, sestre su zapjevale himan »O dođi Stvorče Duše Svet«! Zatim je jedna za drugom pred majkom prioricom obnovila redovničke zavjete. To je bilo sve što su još na ovome svijetu mogle učiniti. Okrutna ih je sjekira sve poubijala. Posljednja je pošla pod giljotinu majka priorica, koja je za tu svečanost sestre tako divno pripremila. Bila je to divna duša koja običavaše govoriti: »Ljubav će uvijek pobijediti. Kad se ljubi, onda se sve može.«

Te slavne mučenice, tako vjerne svome pozivu, tako neustrašive u progonstvu, tako žarke u ljubavi i pobožnosti, tako poučljive prema Gospodinovu vodstvu, blaženima je proglasio 13. svibnja 1906. papa Pio X. Tko ih želi još dublje upoznati neka čita Bernanosov Dijalog karmelićanki. Imamo ga, hvala Bogu, u hrvatskom prijevodu. To je pjesma u prozi i mora biti pjesma kad je najdivnija pjesma bio sam život i mučeništvo blaženih karmelićanki iz Compiègna. Tko se ne bi svega toga, vozeći se kraj Compiègna, sjetio? Po njima je taj grad postao slavan slavom koja je poput neuvelog vijenca neprolazna.

Na smrt karmelićanki iz Compiègna možemo primijeniti Pavlove riječi: »Krist uništi smrt i obznani život i besmrtnost Radosne vijesti« (2 Tim 1,10). One su u to vjerovale i zato su s pjesmom na usnama pošle u smrt znajući da idu u život i besmrtnost, u pravu radost. Njihova se Golgota pretvorila u Tabor, smrt u preobraženje.

16. srpanj

Karmelska Gospa

Danas slavimo blagdan Gospe od brda Karmela. To lijepo brdo u Palestini uz obalu Sredozemnoga mora bijaše mjesto odakle je prorok Ilija vatreno branio vjeru u Izraelu. U srednjem vijeku vjernici su počeli slaviti uspomenu na zaštitu Majke Božje, što ju je Gospa pružila nosiocima karmelskoga škapulara.

Škapular je, zapravo, komad gornje odjeće što je nose mnogi redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstratenzi, karmelićani. Simbolički škapular, koji se sastoji od komadića platna, počeli su kasnije nositi i svjetovnjaci kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinih redova. Najpoznatiji je od tih škapulara karmelski koji nose kao zalog posebne zaštite Majke Božje u prvom redu karmelićani i karmelićanke, a onda i mnogi vjernici u svijetu koji na taj način postadoše dionicima duhovnih dobara karmelskoga reda. Taj je red za vrijeme križarskih vojna g. 1155. osnovao križar Bertold iz Kalabrije. U lijepoj karmelićanskoj crkvi na brde Karmelu u Haifi razni natpisi uklesani u mramor još i danas svjedoče o postanku karmelskoga reda. Novoosnovani je red doživio bujan procvat za vrijeme svoga trećega generala sv. Šimuna Stocka, koji je upravljao karmelićanskom zajednicom od 1242–1262. Tome se generalu pripisuje i nošenje škapulara, odjeće koju je redu kao zalog svoje zaštite dala sama BD Marija.

Jednoj privatnoj objavi pripisuje se i tzv. »subotnja povlastica«, a koju je g. 1322. potvrdio papa Ivan XXII. Povlastica se sastoji u tome da će Gospa nosioce njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze što iz prihvaćanja škapulara proizlaze, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišnih muka. Povijesna je činjenica da su pape nosiocima karmelskoga škapulara podijelile mnoge oproste.

U Svetom pismu, u Knjizi proroka Izaije, govori se o pustinji u kojoj je »dana divota Karmela« (Iz 35,2), da »vidi slavu Jahvinu, divotu Boga našega«. Te ćemo riječi razumjeti iz samoga značenja imena »Karmel«. To ime znači »plodna vrtna zemlja«. Kad palestinski hodočasnik prolazi kraj divnih karmelskih nasada, onda mu je za to brdo takav naziv posve opravdan. Tumači Svetoga pisma misle stoga da je Karmel slika prisutnosti pravoga Boga, slika ljupkosti i plodnosti njegove milosti, slika Djevice Marije, osobe što je nepodijeljena srca sva pripadala Bogu. Ona, osjenjena Duhom Svetim, postade mjestom, u kojem se Božja prisutnost na osobit način očitovala na blagoslov svima onima koji »gladuju i žeđaju za pravednošću«. Slaveći danas Gospu od brda Karmela dobro je da mislimo baš na tu stvarnost.

Kao sveto brdo Karmel je slika i naročite Božje blizine. Najveći mistik i naučitelj iz karmelskoga reda sv. Ivan od Križa dao je naslov svome djelu, u kojem je sadržana uputa kako će čovjek naći Boga, Uspon na brdo Karmel. Za njega taj uspon u prvom redu znači oslobođenje od svega onoga što nije Bog. Ne može se uspeti do Božje blizine bez žrtvovanja osjetnih stvari. Ne dolazi se do kontemplacije Boga ako srce nije što više očišćeno od svega onoga što nije Bog.

Zanimljiva je činjenica kako jednostavan puk voli pobožnost prema Karmelskoj Gospi i kako rado nosi njezin škapular. U prošlosti je to bilo daleko jače izraženo nego danas. Tako znamo da je koncem XVII. stoljeća na svijetu bilo više od tisuću karmelskih bratovština. U njima su se nalazili i mnogi svjetovni i crkveni odličnici. Sve su te bratovštine, skupa s karmelskim redom, u znak zahvalnosti za zaštitu Presvete Djevice slavile s najvećom svečanošću današnji blagdan. Tko još danas želi vidjeti jednu takvu svečanost, može je vidjeti i doživjeti u velikoj karmelićanskoj crkvi u Somboru, a i u samostanu bosonogih karmelićanki u Brezovici kraj Zagreba.

Tko je primio karmelski škapular, neka ga pobožno nosi kao znak da je na osobit način posvećen Majci Božjoj. Noseći ga, neka moli i radi za svoje vječno spasenje, ali neka to isto čini i za spasenje svih ljudi! Majci Mariji – Spasiteljevoj i našoj Majci – ne može učiniti draže djelo.

Sveta MarijaMagdalena Postel (1756–1846)

Kao opravdanje za upoznavanje života tolikih svetaca navodim riječi sv. Bernarda iz jedne njegove propovijedi na svetkovinu Sviju svetih: »Crkva nas prvorođenaca čeka, a mi je zanemarujemo; sveci nas žele, a mi o njima ne vodimo računa; pravednici nam se nadaju, a mi bježimo od njih! Probudimo se, braćo moja: uskrsnimo s Kristom; tražimo dobra tamo gore i naslađujmo se njima! Želimo za onima koji za nama čeznu; požurimo se k njima koji nas čekaju; trčimo pred njih željama svojih srdaca! U našim zemaljskim okolnostima, vezama, nema sigurnosti, savršenosti, mira. Pa ipak i ovdje dolje kako je dobro i ugodno kad braća stanuju skupa (usp. Ps 132,1)! Sve suprotivštine što dolaze bilo iznutra bilo izvana odmah su lakše u društvu tako bliske braće, s kojom smo u Gospodinu jedno srce i jedna duša. Koliko će slađe, blaženije biti sjedinjenje izuzeto od svake sumnje i nesuglasice, gdje će nas savršena ljubav povezivati u neraskidivom vezu pa, kao što su Otac i Sin jedno, i mi ćemo u njima biti jedno!«

Iz tih se nadahnutih riječi medotečnog naučitelja jasno očituje sva ljepota općinstva i zajedništva svetih, naše povezanosti sa svecima. Posve je razumljivo da će ta povezanost postati dublja, usrdnija, savršenija, što svece više budemo upoznali. Zato se i pišu njihovi životopisi, zato i životopis ove svetice.

MarijaMagdalena Postel rodila se 28. studenoga 1756. u imućnoj i brojnoj seljačkoj obitelji u Barfleuru, u francuskoj pokrajini Normandiji. Na krštenju, koje joj je odmah podijeljeno, dobila je ime JulijaFranciskaKatarina, koje će kao redovnica promijeniti u MarijaMagdalena. Djevojčica se već od malena stvarno isticala dubokom i iskrenom pobožnošću, ljubavlju prema bližnjemu, sposobnošću za žrtve i pokore koje si je sama nalagala. Da se zbilja radilo o ranoj zrelosti vidi se po tome što su je mimo tadašnje prakse pripustili prvoj pričesti već u 9. godini. Primivši temeljnu, prilično skromnu izobrazbu, pošla je k benediktinkama u Valognes, gdje je primila svestrani odgoj. Kraj sve svoje sklonosti prema duhovnom životu nimalo nije osjećala želju za redovničkim životom jedne benediktinke. Zato se u dobi od 18 godina vratila kući te u Barfleuru otvorila jedan dom za odoj mladeži. Bila je to za njezinu dob prava smionost i izazov. No to je vlastitost mnogih svetaca.

Julija je imala izrazit odgojiteljski talenat pa je u domu brzo postigla izvanredne odgojne rezultate. Uz odgojni rad dala se i na strogu pokoru, kojoj će ostati dosljedno vjerna sve do smrti. Obdržavala je vrlo strogu apstinenciju, gotovo neprestan post. Tome je pridodavala i druge vanjske pokore: bičevala se i nosila pokornički pojas.

Ta vrlo odlučna žena hrabro je dočekala i sve strahote Francuske revolucije. Kako je župnik u Barfleuru protiv crkvenih direktiva položio ipak prisegu na državni ustav, Julija mu je pružila otpor te uz dopuštenje zakonitih crkvenih vlasti u svojoj kući otvorila bogomolju u kojoj je čuvala Euharistiju i dijelila pričest. Pravo je čudo da je kraj takve aktivnosti izbjegla zatvoru. Kad je u župi kasnije između dvije struje nastao razdor, njoj je pošlo za rukom smiriti duhove te uspostaviti jedinstvo.

Julija se već dulje vremena bavila mišlju o osnutku jedne družbe za odgoj i školovanje mladeži, eventualno i dvorbu bolesnika. Kad je g. 1805. – u doba Napoleonove vladavine – bila zamoljena da u Cherbourgu preuzme brigu i odgovornost za jednu školu, dobila je u osobi kreposna svećenika Abbé Cabarta odlična duhovnog vođu i savjetnika. Ona mu je iznijela naum o osnutku družbe, koji je i on prihvatio te za ostvarenje tog pothvata od mjesnog biskupa isposlovao potrebno dopuštenje. I tako nastade mala zajednica Siromašnih kćeri milosrđa, ili sestara kršćanskih škola od milosrđa, nešto slično družbi školske braće sv. Ivana de La Salle. Julija je na Malu Gospu 1807. položila prve zavjete, uzela redovničko ime MarijaMagdalena te postala prva glavarica nove redovničke ustanove.

Broj je sestara neprestano rastao pa su doskora mogle preuzeti i školu u Octevillu. G. 1811. majka je utemeljiteljica nove družbe pošla u Tamerville, gdje je oko sebe okupila najprije četicu siročadi. U tome gradiću nije baš bilo izgleda za osnutak nove škole pa su sestre pošle u Valognes. Nova je družba upala tada u prvu jaču krizu. Poumirao je veći dio sestara i ostalo ih je samo šest. Čak je i Abbé Cabart mislio da bi zbog tako malog broja sestara družbu valjalo dokinuti, no majka MarijaMagdalena u svom nepokolebljivom pouzdanju u Providnost nije se nikako mogla složiti s tim prijedlogom.

I dobro je da je izdržala teško iskušenje. Već g. 1816. seoski im je načelnik u blizini jednog sela kod Tamervilla povjerio školu. Sestre su tu sa svojom odlučnom poglavaricom postavile čvrste temelje svoje ustanove. Otvorile su pansionat u kojem je rad na opće zadovoljstvo upravo cvjetao. MarijiMagdaleni je bilo već 63 godine, pa ipak se nije sustezala podvrgnuti još dodatnom školovanju i ispitima, što je za voditelje školskih ustanova tražila država. Bog je družbu blagoslovio novim zvanjima pa se ona poče sve više širiti i otvarati nove ustanove. U zgradama negdašnje opatije SaintSauveur le Vicomte nastanilo se vodstvo družbe i tako ta kuća postade njezina kuća matica. Duhovnu skrb nad družbom 1837. godine preuzeo je Abbé Delamare, kasniji biskup u Luçonu. On je majci utemeljiteljici bio velika pomoć. Uz njegovu je suradnju došlo do konačnih Konstitucija Družbe sestara kršćanskih škola iz milosrđa, nadahnutih Konstitucijama školske braće.

Posljednje godine svoga života Magdalena Postel je mnogo pretrpjela zbog sukoba s mjesnim župnikom u SaintSauveuru. On je bio zavidan radu sestara pa ga je na razne načine ometao. Žalosno, ali ipak stvarno. No, sve to nije moglo smesti ni utemeljiteljicu ni njezine vrijedne sestre koje su i dalje radile kako su znale i u danim mogućnostima. Majka je utemeljiteljica umrla 16. srpnja 1846., a njezina je družba imala tada već 37 kuća, od toga broja jednu u Parizu. Odmah su je poslije smrti počeli štovati i zazivati kao sveticu. Njezin grob postade mjestom stalnih hodočašća. Nakon temeljito vođenog postupka papa Pio X. proglasio ju je 22. siječnja 1908. blaženom, a Pio XI. 24. svibnja svete godine 1925. svetom.

15. srpanj

Sveti Bonaventura, biskup i crkveni naučitelj (1221–1274)

Ličnost je sv. Bonaventure tako bogata da bi pisanje o njoj tražilo obujam knjige, a ne nekoliko sažetih stranica. O serafskom su naučitelju i napisane čitave knjige i studije, pa ipak se istraživanje i pisanje i dalje nastavlja. Iz obilja duhovnog nauka sv. Bonaventure želim naročito istaknuti njegovu pobožnost Srcu Isusovu, tim više što baš to smatram veoma suvremenim. O suvremenosti pobožnosti Srcu Isusovu neka nam progovori mladi Španjolac Luis Fernando, također sudionik televizijske emisije na španjolskom religijskom programu o Apostolatu molitve, o čemu je jučer bila riječ.

Luis Fernando je na televiziji izjavio: »Drugi je bitni, a možda i najznačajniji element duhovnosti Apostolata molitve pobožnost Srcu Isusovu koja nije – kako se često misli – neka površna i sladunjava stvarnost, već koja pravo shvaćena sadrži možda u sebi ono što je u kršćanskoj poruci najvažnije. Kristovo je Srce najočitiji znak da Bog nije neko apstraktno biće, daleko od čovjeka, bez zanimanja za njega, već biće koje je čovjeku blizu i posjeduje ljudsko srce. Pobožnost su Srcu Isusovu nazvali objavom o Bogu koji ima Srce. S druge pak strane, otvoreno Srce Isusa Krista divno izriče da je Bog ljubav i doziva nam u pamet ovu misao sv. Ivana: ’Bog je tako ljubio svijet da je poslao svoga jedinoga Sina’, i onu sv. Pavla: ’Krist me je ljubio i predao se za me u smrt.’ Srce Isusovo doziva nam u pamet isto tako da je Bog milosrđe te da se više raduje zbog jednog obraćenog grješnika nego zbog 99 pravednika kojima nije potrebna pokora. Ta pobožnost traži od vjernika posvetu svoje osobe i svojih čina, zadovoljštinu za uvrede učinjene prema milosrdnoj Kristovoj ljubavi, predanje njegovoj božanskoj providnosti i pouzdanje…«

Prikazavši najprije život sv. Bonaventure, zaustavit ćemo se na njegovoj pobožnosti prema Srcu Isusovu, dakle, na onome o čemu i današnji mladi idealni kršćani znadu tako lijepo svjedočiti, kako je to učinio Luis Fernando.

Bonaventura, po krštenju Ivan, rodio se god. 1221. u Civiti, danas dio Bagnoregia. Otac mu Giovanni da Fidanza bijaše po zanimanju liječnik, inače veoma imućan čovjek. Majka mu se zvala Marija, rođena di Ritelo.

Sam svetac u svojim djelima spominje da je kao dječačić po zagovoru sv. Franje bio čudesno ozdravljen od jedne teške bolesti. Serafskome je ocu za njegovo ozdravljenje učinila zavjet pobožna majka. Veoma je vjerojatno da je mali Ivan bio odgojen i poučen u franjevačkome samostanu svoga rodnoga grada. Odatle je oko g. 1236. pošao na daljnje nauke na slavno Sveučilište u Parizu. Ondje je studirao najprije filozofiju te iz nje postigao doktorat. Kad mu je bilo 25 godina, nakon zrelog i ozbiljnog razmišljanja, stupio je u franjevački red dobivši ime Bonaventura, s kojim će imenom ući u povijest Crkve i svoga reda kao jedna velika i slavna ličnost.

Svršivši propisani novicijat, kroz pet je godina pod vodstvom svoga časnog »učitelja i oca« Aleksandra Haleškoga, a i nekih drugih franjevačkih učitelja, proučavao sveto bogoslovlje. Postigavši sve akademske stupnjeve i sam je počeo poučavati u teologiji. U dobi od 40 godina bio je izabran za generala franjevačkoga reda. Tu je službu obavljao kroz 17 godina, od 1257–1274. U njoj se istaknuo mudrim i razboritim upravljanjem reda, vjeran duhu serafskoga utemeljitelja, ali i otvoren prema potrebama što ih je nalagalo vrijeme. To dvoje nije uvijek lako spojiti.

Svojim je redovnicima sv. Bonaventura preporučivao odmjerenost, duh suradnje i sloge sa svima. Kamo sreće da su se franjevci kroz svoju povijest tih preporuka uvijek držali pa bi izbjegli mnoge neugodne afere. Mislim da je ta svečeva preporuka veoma suvremena i danas. Svoj je red obogatio mnogim mudrim zakonima, duhovnim naukom, običajima, koji su bili kadri promicati duboku pobožnost. U redu je uz kreposti promicao i gajenje znanosti te razna apostolska djela. Mnogo je radio i za sjedinjenje Rimske s Grčkom crkvom. Zbog njegovih zasluga za procvat reda franjevci ga smatraju kao nekim svojim drugim utemeljiteljem.

Bonaventura je kao general mnogo putovao. Proputovao je gotovo cijelu Europu. Na svojim je putovanjima održao mnoštvo propovijedi puku, redovnicima, redovnicama, svećenicima, crkvenim dostojanstvenicima. Zbog svojih je velikih zasluga za Crkvu od pape Grgura X. 28. svibnja 1273. bio imenovan kardinalom. Sudjelovao je i na Općem saboru u Lyonu. Ondje se i razbolio te 15. srpnja 1274. u zoru – a bila je baš nedjelja – i umro. Pogrebnim je svečanostima prisustvovao Papa i svi saborski oci. Pokopan je u crkvi Sv. Franje u Lyonu. Iza sebe je ostavio 45 pisanih teoloških djela. Crkva ga zbog njegova uzvišenog nauka smatra svojim naučiteljem.

Među asketskim djelima sv. Bonaventure ističe se osobito Vitis mistica (Tajanstveni čokot), u kojem sebi svojstvenim žarom pripovijeda o životu, muci i slavi našega Gospodina. U tom su djelu protumačeni i glavni elementi pobožnosti Srcu Isusovu, o kojoj Bonaventura raspravlja kao teolog i mistik. Dajmo mu riječ!

»David govoraše: Pronašao sam svoje srce da bih se molio svome Bogu; to isto usuđujem se i ja kazati, jer sam pronašao Srce Gospodina, moga kralja, moga brata, moga prijatelja; to je Srce moje, ako mi je Krist Glava! Pa u tome i nema ništa čudno, dopustivši da je i mnoštvo prvih vjernika bilo samo jedno jedino srce.«

Bonaventura na taj način sjedinjuje ranjeno Srce s metafizičkim pojmom božanskoga Srca. Raspravljajući o činjenici da je Srce Isusovo bilo ranjeno, da bismo kroz vidljivu ranu vidjeli nevidljivi izvor njegove ljubavi, nastavlja ovako: »Vidljiva nam, dakle, rana pokazuje duhovnu ranu. Tko ne bi ljubio to ranjeno Srce? Tko ne bi prigrlio to Srce tako čisto?« Svetac moli Srce Isusovo da ga k sebi privuče te da živi uronjen u plamenovima njegove bezgranične ljubavi.

Kod sv. Bonaventure na nalazimo samo izraze nekog trenutačnog oduševljenja, već smo svjedoci jednoga života koji je sav prožet svjetlom i ljubavlju Srca Isusova. Za njega je srce simbol ljubavi. Danas je u teologiji to opće prihvaćena stvar i na tome se gradi sva teologija Srca Isusova. Njoj je dao znatan i dragocjen prilog davno sveti Bonaventura. Zato Crkva i u obnovljenome Časoslovu Božjega naroda kao drugo čitanje na svetkovinu Srca Isusova donosi odsječak iz djela sv. Bonaventure Drvo života. To se djelo dijeli u 4 dijela, a svaki u 12 poglavlja ili plodova te 48 razmatranja. Ono je u povijesti duhovnosti izvršilo izvanredan literarni, umjetnički, mistični pa čak i glazbeni utjecaj.

Govoreći o sv. Bonaventuri bila bi prava grehota ne spomenuti njegovo remekdjelo Itinerarium mentis in Deum (Put duše k Bogu). To je filozofska, teološka i mistička rasprava kako se čovjek preko šest stepenica uzdiže do Boga, sve do mira prave kontemplacije.

Spomena je također vrijedna Bonaventurina Legenda maior seu Vita, tj. životopis sv. Franje Asiškoga. Taj životopis Longpre naziva jednim »književnim remekdjelom srednjovjekovne hagiografije«. Njegova je vrijednost u tome što ga je napisao čovjek koji je isto osjećao i proživljavao što i serafski otac sv. Franjo. Bonaventurin suvremenik, njemu posve kongenijalan, sv. Toma Akvinski, čuvši da piše Franjin životopis, uskliknuo je: »Pustimo da jedan svetac piše o drugome!«

Sastavljač saborskih akata Lyonskoga sabora ovako je zaključio svoj izvještaj o sv. Bonaventuri: »Gospodin mu je dao tako čarobnu ljubaznost da je svatko tko ga je vidio odmah i samo u srcu bio zahvaćen od ljubavi.« Zato mu je povijest s pravom dala časni naslov »doctor seraphicus« – serafski naučitelj, a to zapravo znači naučitelj koji poput serafa gori od ljubavi. Koje onda čudo da su se njegova djela, a osobito njegov životopis sv. Franje, tako rado čitala?! Možemo čak reći da je taj životopis bio najomiljelije srednjovjekovno štivo. Iz njega je zračio ne samo opisani junak, već i pisac djela sv. Bonaventura, za koga su mnogi suvremenici govorili da od njega nema ljepšega, svetijega i učenijega čovjeka. Svakako lijep kompliment, ali ne samo to, jer se iza svih tih pohvala i superlativa, zaista, krije izvanredan čovjek, redovnik, mislilac i mistik, čija su djela sposobna zagrijati svetim žarom.

Sveti Bonaventura je bio zaljubljenik Srca Isusova. Iz njegove ljubavi crpio je snagu za svoju ljubaznost kojom je sve osvajao. Ta je bila tolika da je na Saboru u Lyonu barem za kratko vrijeme uklonila raskol između Grčke i Rimske crkve. Sveti Bonaventura je svojom ljubaznošću snažan dokaz odgojne vrijednosti pobožnosti Srcu Isusovu. Poslušajmo stoga njegovu preporuku:

»Ustani, dakle, prijateljice Kristova, i budi poput golubice u spiljama kamenim, u skrovištima vrletnima; ondje poput vrapca koji nalazi sebi kuću bdij bez prestanka; ondje poput grlice čiste ljubavi sakrij ptiće svoje; ondje usta svoja primakni da s radošću crpiš vodu iz izvora spasenja! On je naime izvor. On je rijeka što je izvirala u Edenu i odatle se granala u četiri kraka te, izlijevajući se u pobožna srca, oplođuje i navodnjava svu zemlju.

Živom željom trči k tom izvoru života i svjetlosti, ti Bogu odana dušo, pa iz dna svoga srca njemu zavapi: ’O neizrecivi uresu velikoga Boga i najčistiji sjaju vječnoga svjetla, živote što svaki život oživljuješ, svjetlosti što svako svjetlo svjetlošću napajaš te činiš da mnogobrojna svjetla ustrajno blistaju pred prijestoljem tvoga božanstva sve od prvog praskozorja!

O vječno i nepristupno, sjajno i slatko vrelo izvorno koje je skriveno od očiju svih smrtnika, ti si bez dna, dubina ti je beskrajna, širina neobuhvatna, čistoća nepokvarljiva…’«

Sveti Vladimir (oko 960–1015)

Želim bar kratko nešto reći o tome svecu zato što je njegovo ime i u našem narodu veoma rašireno. Možda će njegove nositelje zanimati život njihova zaštitnika i imenjaka.

Vladimir je bio potomak jedne varjaške obitelji u Kijevu. Sin je kneza Svjatoslava, koga su u proljeće 973. ubili Pečenezi, i Maluše, jedne od sluškinja kneginje Olge, kneževe bake. Vladimir se rodio oko g. 960. Njegovo posve slavensko ime govori da su se Varjazi veoma brzo slavenizirali. Vladimir je vjerojatno bio odgojen i pod budnim okom svoje pobožne bake Olge. Ona je već g. 957. pošla još kao poganka u Carigrad te ondje bila pokrštena. U Kijev se vratila kao veoma revna kršćanka. Sa sobom je povela i nekoliko svećenika te ponijela za bogoslužje potrebne knjige, posuđe i ruho. Olga je sve do svoje smrti g. 969. bila pobožna i zauzeta kršćanka koja je mnogo učinila za pokrštenje svoga naroda. Zbog toga se štuje kao svetica. Blagdan joj se slavi 11. srpnja.

Vladimir je još veoma mlad postao novgorodski knez, dakle, u Novgorodu na sjeveru Rusije. Bilo mu je tek 14 godina pa je umjesto njega vladao rođak mu Dobrinja. Kad je Vladimiru umro otac, između njega i brata mu Jaropolka, kijevskoga kneza, nastade razmirica. Ugrožen od brata, Vladimir je g. 977. morao bježati u Skandinaviju. Ondje je organizirao dobru vojsku, vratio se te g. 978. zauzeo Novgorod. Nakon smrti svoga brata Jarogolka g. 979. Vladimir postade kijevski knez.

Iz teksta jednog bizantskoruskog ugovora, sklopljena još g. 944., vidi se da je dobar dio poklisara ruskoga kneza Igora bio već kršćanski. To se vidi iz toga što su položili prisegu po kršćanskom obrascu i što su kao kršćani imali u Bizantu prednost pred poslanicima koji su bili pogani. Za kristijanizaciju Rusije bio je značajan utjecaj kneginje Olge koja ipak nije uspjela privesti krštenju svoga sina Svjatoslava, Vladimirova oca.

Za razliku od svoga bata Jaropolka, koji je vodio prokršćansku politiku, Vladimir je ispočetka bio stravstveni čuvar ruskoslavenskih poganskih običaja. Preokret je polako počeo nastajati kad je u borbi protiv dvojice pobunjenika bizantski car Bazilije II. zatražio Vladimirovu pomoć. U proljeće 988. Vladimir je poslao u Carigrad vojsku od 6.000 vojnika, koja je cara spasila iz velike političke krize, u kojoj se nalazio, a i od Bugara, koji su mu ugrozili carstvo.

Kao nagradu za pruženu pomoć Vladimiru je obećana za ženu bizantska princeza Ana. No, on je prije toga obećao da će postati kršćanin. Obećanje je održao pa se koncem g. 987. i pokrstio. Ana je stigla u Rusiju u pratnji nekoliko metropolita, biskupa i drugoga klera noseći sa sobom razne darove. Podržavajući stalne veze s Bizantom te raznim zapadnim kršćanskim državama i Kijevska je kneževina sve više postajala kršćanska. Oko g. 990. došlo je do masovnog pokrštavanja naroda u rijeci Dnjepru. Nije to bilo neko naročito temeljito pripremljeno krštenje, nije se kod svih uvijek poštivala ljudska sloboda, no to nas ne smije previše zbuniti. Ti ljudi nisu bili na razini današnjega ljudskoga i kršćanskoga razvitka.

Što se pak tiče samoga kneza Vladimira, on je nakon svog službenog obraćenja pokazao veliku revnost za širenje, učvršćenje i produbljenje vjere u svojoj kneževini. Pomagao je i hijerarhijsku organizaciju Crkve na svome području. Kneginja je Ana donijela sa sobom u Kijev nekoliko lijepih ikona koje će postati uzorom za razvoj ruske ikonografije, u povijesti umjetnosti dobro poznate i veoma cijenjene. Knez Vladimir je podržavao veze ne samo s Bizantom, već i s papom u Rimu. Iz ruskih povijesnih izvora znamo da su već g. 988. došli u Kijev poslanici iz Rima noseći sa sobom djeliće relikvija sv. Klementa Rimskoga. Papa Ivan XV. poslao je u Kijev g. 991. drugo poslanstvo. Poslanici su se kod Vladimira zadržali nekoliko godina. U Kijev je dolazilo poslanstvo također iz Moravske i Ugarske. God. 1001. Vladimir je poslao svoje poslanike u Rim papi Silvestru II.

Znamo da je Vladimir podržavao veze i s kršćanskim kraljevima svoga vremena: Olafom Tryggvensonom, norveškim vladarom i svetim Stjepanom, ugarskim suverenom. Te značajne veze sa Zapadom odlučile su o osnivanju metropolije u Kijevu. Bizant za to ispočetka nije pokazao sklonost, ali je pred sve uglednijim Vladimirom kod drugih kršćanskih crkava morao napokon popustiti. Pretpostavlja se da je prvi kijevski metropolit bio Bizantinac Teofilakt, nekadašnji metropolit Sebastije. Vladimiru se pripisuje i crkveni ustav po kojem je bila organizirana ruska Crkva.

Posljednje godine Vladimirova života opečaćene su nevoljama. God. 1011. umrla mu je vjerna žena kneginja Ana, također veoma zaslužna za širenje kršćanstva i bizantske kulture po Rusiji. Toj smrti uslijedila je pobuna dvojice Vladimirovih sinova protiv oca. Knez je, skrhan tim nedaćama, umro 15. srpnja 1015. u dobi od 55 godina.

Prelazeći preko nekih slaboća iz mladosti Vladimirova života, ne može se poreći da je njegov kasniji život bio u službi širenja kršćanstva. O njemu s mnogo simpatija govori katolički misionar koji je bio poslanik cara Henrika II., Bruno iz Querfurta. Jedan kijevski metropolit iz kasnijih vremena nazvao je Vladimira »novim Konstantinom«. Neki su mu pripisivali zasluge jednake apostolima. Zbog svih tih zasluga brzo su ga počeli štovati kao sveca. Blagdan mu se slavi danas.

14. srpanj

Sv. Kamilo de Lellis (1550–1614)

Govoriti o tom svecu znači govoriti o kršćanskoj ljubavi prema bolesnicima, o brizi za one koji po bolnicama na ležaju boli trpe i pate. Kako god ta bol zna biti teška, mučna, dosadna i neugodna, ona postaje divna kad se nad nju sagne milosrdna samaritanska ruka. Svojom Družbom za dvorbu bolesnika sv. Kamilo de Lellis silno je umnožio takve ruke.

Kamilo de Lellis, sin jednog časnika, rođen 25. svibnja 1550. u Bucchianicu, u Abruzzima u Italiji, nije bio rođeni svetac. Štoviše, posve suprotno tome: dijete s ćudi veoma teškom za odgoj. Ta se nedaća još i povećavala s činjenicom što mu je otac radi službe često bio odsutan, a majka umrla kad mu je bilo tek 12 godina, dakle, u času kad mu je roditeljski odgoj bio najpotrebniji.

Ostavši udovac, otac je Kamila poslao u školu, no dječak za učenje i obuku nije pokazivao baš nikakve volje. Zato se često okolo skitao, kockao i kartao. Otac mu je bio na sto muka pa ga je uvukao u vojsku. Tada to nije bila neka redovita državna već plemićka vojska u kojoj je bilo avanturista svake vrste i boje.

Kad se spremala glasovita lepantska bitka, tome su se vojnome pohodu htjeli pridružiti i otac i sin de Lellis. Na putu prema Anconi, gdje se trebao ukrcati u brod, časnik je de Lellis naglo obolio i umro, a bolest zahvati i sina mu Kamila. Kod njega se radilo o groznici koja nije bila opasna. No tome je pridošlo još nešto, ispočetka bezazleno, ali što se kasnije pretvorilo u trajnu neiscjeljivu ranu na desnoj nozi. Kamilo se našao u nevolji videći kako mu se noga gnoji i ne zacjeljuje. U strahu i tjeskobi za svoje zdravlje, ali i bez ikakvih materijalnih sredstava, učinio je zavjet da će postati franjevac. Zdravstveno mu se stanje nešto poboljšalo i on brzo zaboravi na svoj zavjet. Još uvijek je bio lakomisleni momak koji je život i obećanja premalo ozbiljno shvaćao. Umjesto u samostan htio se pridružiti vojsci što je kod Lepanta izvojevala veliku pobjedu nad Turcima. No rana na nozi bi zapreka da se to ostvari.

Kamilo se tada uputi u Rim u bolnicu Sv. Jakova na liječenje. Nije to bila bolnica u današnjem smislu te riječi, već više ubožnica, sirotište, u kojem su nalazili utočište bolesnici, siromasi, prosjaci, ali u njoj je znalo biti i neugodnih tipova. Takav je bio i naš Kamilo de Lellis koga zbog nediscipliniranosti, svadljivosti, strastvenog kartanja moradoše brzo otpustiti.

Ne mogavši baš na ulicu, Kamilo se opet javio u vojsku. Taj put je stupio u venecijansku vojsku te s brodovljem Republike sv. Marka, a u borbi protiv Turaka, došao je sve do Kotora. Kasnije prijeđe u španjolsku vojsku te sudjelovaše na jednom vojnom pohodu u sjevernoj Africi. Nalazeći se na moru u strašnoj oluji, gledajući smrti u oči, sjeti se opet svoga nekadašnjeg zavjeta te ga ponovno obnovi. Ako iz oluje izvuče živu glavu, postat će franjevac. Glavu je doduše izvukao živu, ali je na zavjet opet zaboravio. Predavao se i dalje svojim strastvenim igrama te je prokartao i prokockao sav novac što ga je u vojsci zaslužio, vojničku kabanicu, pa čak i košulju. Tko bi se onda mogao nadati da će od tako bijedna čovjeka jednom postati najveći prijatelj bolesnika i svetac? No, što je kod ljudi nemoguće, kod Boga je moguće. Što ne može narav sama, može potpomognuta milošću odozgora.

Kamilo je pao na prosjački štap. Neki mu je čovjek tada našao zaposlenje pri gradnji jednog kapucinskog samostana. Rad ispočetka Kamilu nije baš osobito prijao. Nikakvo čudo, kad je naučio posve drugačije živjeti. No, vidio je da dotadašnjim načinom više ne može i ne smije živjeti, svladao se, prionuo uz posao i tada prvi put u životu poče osjećati neko smirenje i unutarnje zadovoljstvo. Kod posjeta jednom drugom samostanu Kamilo je doživio pravo obraćenje. Kapucini su ga stoga primili kao pripravnika za svoj red. Revni je obraćenik svojim duhom pokore i dubokom poniznošću svima bio na pobudu. Kapucini ga zbog zloćudne rane na nozi proglasiše ipak neprikladnim za svoj red i otpustiše.

Kamilo ode opet u Rim u bolnicu Sv. Jakova. Prošlo je više od tri godine dok mu noga nije opet zarasla. Vratio se tada kapucinima, ali rana se opet otvori, i on, iako je želio, nije mogao položiti redovničke zavjete. Sad mu je bilo posve jasno da od njegova kapucinskoga zvanja neće biti ništa pa se konačno vratio u bolnicu Sv. Jakova gdje je bio primljen s velikom radošću. Bio je, naime, posve drukčiji nego kad je ovamo prvi put došao i zbog slaba vladanja morao biti otpušten. Uzoran u svemu, brzo je izabran za pročelnika cijele bolnice. Svim se žarom dao na dvorbu bolesnika s ljubavlju, trpeći mnogo zbog spoznaje što kod svih dvoritelja bolesnika nije bilo dosta potrebne ljubavi prema njima. Stoga mu se po glavi sve više vrtjela misao kako bi pronašao ljude koji će u bolesnicima gledati samoga Krista i Njemu u njima služiti. Bio je na najboljem putu da u Božjem svjetlu pronađe svoje životno poslanje.

Prve suradnike za svoju misiju pronašao je u četvorici svjetovnjaka i jednome svećeniku. Ti su bili spremni skupa s njime, živeći u zajednici, služiti istom i uzvišenom kršćanskom idealu. Taj tako plemeniti i idealni plan u bolnici, na žalost, nije naišao na dobar odjek pa je stvorio pravi razdor. Najbolje namjere, najnesebičniji planovi, ali uslijed ljudske uskrogrudnosti naiđoše na otpor. I samome Kamilovu ispovjedniku sv. Filipu Neriju činilo se preuzetnim da jedan neizobraženi laik postane voditelj jedne zajednice. Kamilo se kao pravi svetac, međutim, nije dao ničim smesti. U dobi od 32 godine još jednom sjede u školske klupe i poče marljivo učiti latinski. Pod duhovnim vodstvom sv. Filipa Nerija u isto je vrijeme moralno dozrijevao. Nakon dvije godine studija latinskoga, a i nešto teologije, bio je g. 1584. zaređen za svećenika.

Sv. Filip Neri je ipak još uvijek držao da Kamilo de Lellis nije prikladan za osnivanje jedne družbe te da za to i nema pravoga poziva od Boga. No, tadašnje su prilike upravo vapile za družbom koja će se posvetiti dvorbi bolesnika. Njih je bivalo sve više, ali nije bilo onih koji bi ih u pravom duhu dvorili.

Bolnica Sv. Jakova u Rimu nije shvaćala Kamila i njegove drugove i oni su bili prisiljeni napustiti je. Sada su, barem, bili slobodni dvoriti bolesnike po drugim bolnicama i privatnim kućama. Broj se dragovoljnih dvoritelja bolesnika povećao pa g. 1591. papa Grgur XIV. odobri i kanonski podigne novu Družbu za dvorbu bolesnika. Kamilo joj je jednoglasno bio izabran za vrhovnoga poglavara.

I tada poče blagotvorno djelovanje njegovih redovnika s crvenim križem na habitu. Kamilo je prednjačio svojim primjerom, dobrotom, ljudskošću i milosrđem prema bolesnicima. Kad se radilo o dobru bolesnika, za njega nijedan posao nije bio ponižavajući, nijedna usluga nešto odvratno.

Svečev je stav prema bolesnicima bio vrijedan svakog udivljenja. On je bio najčvršće uvjeren da u patniku služi samome Kristu pa je koji put, promatrajući bolesnika upadao u zanos. Kad ga je koji bolesnik molio za kakvu uslugu, odgovorio bi mu: »Ti me ne trebaš za to moliti, već zapovijedati, jer ja sam tvoj sluga!« Stoga je svetac svoje služenje bolesnicima često obavljao klečeći.

Jednom je sam Papa posjetio bolnicu Santo Spirito, gdje je Kamilo najradije boravio i radio. On se nije dao smesti u svome poslu zadržavši na sebi i svoj bolesnički haljetak. Netko mu je zbog toga prigovorio da je to pomanjkanje poštovanja prema Papi. Kamilo je odvratio: »Kako? Kad sam zaposlen oko samoga Krista, mogu li se brinuti još i za njegova namjesnika?« U tome je sva mistika Kamila de Lellisa. On je u bolesnicima gledao, susretao, doživljavao samoga Krista, zato je tom službom bio prožet kao kakvim bogoslužjem.

Tako silna požrtvovnost i ljubav prema bolesnicima postala je zarazna pa je red Kamila de Lellisa procvao brojnim idealnim zvanjima. To je pak djelatnost reda proširilo i na druge gradove: Napulj, Milano, Genovu itd. Redovnici Kamila de Lellisa imali su poseban dar za službu onima već na umoru pa ih je puk počeo nazivati »braćom dobre smrti«.

Kad je Henri Dunant kasnije osnovao društvo Međunarodnog crvenog križa, imao je pred očima redovnike sv. Kamila koji su g. 1595. na bojištu u ratu protiv Turaka prvi put obavljali onu službu što će je kasnije obavljati pripadnici Crvenoga križa.

Mnogi su redovnici kamilijanci umrli dvoreći okužene od kuge, postavši tako mučenici ljubavi prema bližnjemu, a i izvor posebnog blagoslova za svoj red. Njihova je ljubav prema bolesnicima po uzoru njihova utemeljitelja bila upravo nezasitna. On je govorio: »Kad više ne bi bilo nikakvih bijednika, morali bismo kopati sve do središta zemlje samo da ih pronađemo.«

U njegovu životopisu čitamo također kako se svetac jednom brodom vraćao iz Genove u Napulj. Na brodu su mornari svojim besramnim razgovorima na račun žena i djevojaka prevršili sve moguće granice najosnovnije pristojnosti. Svetac im je tad progovorio: »Zar se ne bojite Božje kazne? Zaslužujete da vas Bog skupa s brodom potopi u dubinu morsku. Ako ne promijenite svoj život, to će vam se i dogoditi!«

Bezobrazni se mornari nisu ništa obazirali na te ozbiljne riječi te su ismijavali sveca i dalje nastavili sa svojim gadarijama. Još iste godine stigla ih je Božja kazna. Kad se njihov brod u pratnji grofa Mirande nalazio na putu prema Španjolskoj, doživio je u Lionskom zaljevu na Mediteranu brodolom te je s cijelom posadom potonuo. Spasio se jedan mornar koji je svoje drugove prekoravao zbog njihova nemoralna života.

Uz svoj naporan posao sv. Kamilo je cijeli život trpio od otvorene rane na nozi, a radi poslova morao je ipak mnogo putovati što pješke što na konju, a to je teret bolesne noge još samo povećavalo. Toj nevolji nadošli su i bubrežni napadi pa bolest želuca. Sam bolestan, još je bolje razumijevao druge bolesnike. Pred konac života doživio je neugodnost i od neke subraće koja su smatrala da se od njih previše traži, a neke su bolnice upale i u teške dugove. Svetac je zbog toga trpio strašne duševne muke. God. 1607. dao je ostavku na službu generalnog poglavara reda, ali je i dalje neumorno radio dvoreći bolesnike sve dok su mu sile to iole dopuštale.

Umro je u Rimu 14. srpnja 1614. Grob mu se nalazi u crkvi sv. Magdalene. Papa Leon XIII. proglasio je sv. Kamila zaštitnikom svih bolnica, bolničara, bolesnika i umirućih. Taj divni svetac ljubavi prema bližnjemu svojih pet bolesti nazivaše pet Božjih smilovanja prema njemu. On je u njima gledao Božju ljubav koja će iz trpljenja proizvesti čudesna djela. Rimski hodočasnik, koji u crkvi Sv. Magdalene kleči na Kamilovu grobu, zna da kleči pred posmrtnim ostacima jednoga od najvećih karitativnih radnika, diva nepatvorene kršćanske ljubavi. Njegov je život i djelo u povijesti Crkve jedna od najsjajnijih stranica.

Sveti Franjo Solano (1549–1640)

Povijest Crkve u Južnoj Americi usko je povezana s radom sv. Franje Solana, koga životopisci nazivaju »Ksaverom zapadne Indije«, »apostolom Južne Amerike«, »čudotvorcem Novoga svijeta«, »zaštitnikom franjevačkih misija«. Već sami ti nazivi jasno govore da je riječ o svecu izvanrednog oblika, apostolu jednoga svijeta i vremena, uzoru od kojega i mi danas možemo mnogo toga naučiti. Htio bih naglasiti jednu crtu u njegovu životu, a ta je: »Kristovo kraljevstvo«. Nju naglašavam stoga što je današnjim mladim kršćanima naročito bliska. Da je, doista, tako, svjedoči i jedna televizijska emisija na španjolskom religijskom programu, a u kojoj je isusovac o. Javier de Santiago intervjuirao troje mladih studenata koji su sudjelovali na španjolskoj nacionalnoj skupštini Apostolata molitve u Avili, u rujnu 1977. godine.

Evaristo, jedan od sudionika, govorio je o »Kristovu kraljevstvu« kao o jednom od bitnih elemenata Apostolata molitve. On je rekao: »Svi moramo raditi da Krist kraljuje u svim srcima. Ne samo u srcu čovjeka pojedinca, već i u obitelji i u društvu. A to znači da Kristov duh i nauk moraju prožeti običaje, ustanove, zakonodavstvo i mentalitet svih naroda svijeta. Taj je ideal socijalnoga kraljevstva Isusa Krista neodvojivo vezan uz pobožnost Srcu Isusovu, no ne u tom smislu da kanimo uspostaviti Kristovo kraljevstvo silom ili barem samim uvjeravanjem. Jedini je put do uspostave toga kraljevstva da svi ljudi upoznaju Božju ljubav prema nama, simboliziranu u Srcu Isusovu, sami se dragovoljno predadu Isusu Kristu, prihvaćajući njegov zakon, jer Gospodinov je jaram sladak i lak.«

Apostolski i misionarski život sv. Franje Solana u Južnoj Americi bio je sav u tome: na tome kontinentu uspostaviti Kristovo kraljevstvo. Koliko mu je taj pothvat uspio, nastojat ćemo upoznati. Franjo se rodio 10. ožujka 1549. kao drugorođenac svojih roditelja Mateja Sancheza Solana i Ane, rođene Jiménez. Rodno mu je mjesto Montilla kod Cordobe, u španjolskoj pokrajini Andaluziji. Roditelji su mu bili dobrostojeći ljudi, prema tome mogli su mu osigurati udoban život.

Prvu je izobrazbu mladi, živahni, bistroumni Franjo primio od isusovaca. U njihov je kolegiju zbog svoje snažno naglašene ljubavi prema bližnjemu, čvrstoće svoga značaja, uživao velik ugled kako među đacima tako i među profesorima. Kad mu je bilo 20 godina, obukao je na se franjevački habit u samostanu Sv. Lovre u svojoj rodnoj Montili. Položio je prve redovničke zavjete 25. travnja 1570., povezavši svoj život uz Krista, u želji da bude borac za ostvarenje njegova kraljevstva. Odlikujući se u redovničkoj stezi sretno je završio filozofske i teološke studije te bio zaređen za svećenika.

S radošću je slavio svoju prvu misu na blagdan Sv. Franje Asiškoga g. 1576. Pet godina kasnije bi imenovan učiteljem novaka sa zadatkom da buduće franjevce odgaja u Kristovu duhu i sprema ih za apostole njegova kraljevstva. Kad je u gradiću Montoru buknula pošast boginja, Franjo se među prvima javio za dvorbu bolesnika. Bilo je to opasno, no njegova je ljubav prema Kristu bila tako jaka da je uvijek bio spreman Krista radi izložiti se svakoj pogibelji.

Franjo se jedno vrijeme nalazio u samostanu u Zubiji kod Granade. Tu je Kristovo kraljevstvo širio vatrenim propovijedima koje su se veoma rado slušale. Svoj je propovjednički rad izmjenjivao brigom za bolesnike i zatvorenike. Želio je u ime Kristovo u ljudskome društvu pomoći onima najugroženijima i najpotrebnijima. Socijalna je nota kod njega uvijek bila snažno naglašena, a temeljila se na nauku Evanđelja.

Pobožni je andaluzijski puk svog misionara počeo častiti kao pravoga sveca. Franjo se držao nevrijednim takva poštovanja pa mu je poštopoto htio izbjeći. Stoga je zamolio svoje starješine neka ga kao misionara pošalju u sjevernu Afriku. No oni ga odrediše za Južnu Ameriku. Taj je daleki kontinent od Providnosti određen za njegovo polje rada.

Franjo se s radošću pravoga Kristova vjerovjesnika u Sanlucanu di Barrameda s drugom jedanaestoricom subraće ukrcao u lađu za Ameriku 28. veljače 1589. Tu je skupinu misionara predvodio kustos iz Tucumana o. Baltazar Navarro. Put je bio prilično sretan, pa za ono vrijeme čak i brz, jer se naši misionari već u svibnju sretno iskrcaše u Cartageni, u Kolumbiji. Odatle pješke otputovaše u Nombre de Dios u Panami, kako bi došli na obalu Tihoga oceana.

Godine 1589. Franjo se ukrcao na jednu galiju te uputio put Perua. Međutim su kod otoka Gorgone uz kolumbijsku obalu doživjeli brodolom. Srećom su se svi putnici spasili. Među njima je bilo i 80 crnačkih robova. Franjo je brodolomcima postao pravi duhovni otac i socijalni skrbnik. Crnce je poučio u vjeri i krstio. Bio je to njegov prvi veći apostolat u Americi. Nakon dva mjeseca zadržavanja putnici su se uspjeli ukrcati na neki drugi brod koji ih odveze do luke Paita u sjevernom Perùu. Franjo je odatle pješice – kao nekoć Isusovi apostoli – nastavio put prema Limi, glavnom gradu Perua i sjedištu političkoga, upravnoga i vjerskoga života cijeloga kontinenta. Došavši u Limu, od svojih je poglavara bio određen za misionara u udaljenom Tucumanu. Do svoga misijskoga odredišta morao je prevaliti 3.000 km. Putovao je preko Anda što pješke što jašući. Bio je to strahovito naporan put, no misionar ga je izdržao jer je znao za čije se kraljevstvo zlopati. Htio je nasljedovati najveće Kristove misionare Pavla i Ksavera i zato mu nijedna žrtva ne bijaše preteška.

U studenome, 1590. Franjo je stigao u Tucuman. Povjeren mu je za rad velik teritorij koji danas obuhvaća sjeverne pokrajine Argentine. Revni se misionar odmah dao na posao osnivajući misije ili redukcije, obavljajući težak ali i plodonosan apostolat među Indijancima. Njima je naviještao Evanđelje, njih je nastojao priučiti uljudbi, mirio je zavađene, branio potlačene. Gospodin je njegov rad kao nekoć i apostola pratio čudesnim znakovima i znamenjima. Računa se da je obratio i pokrstio 200.000 Indijanaca. God. 1592. imenovan je vizitatorom misija u Tucumanu pa se tako njegov rad proširio i na bijelce.

Već g. 1595. poslušnost ga je pozvala natrag u Limu gdje je bio imenovan gvardijanom samostana Sv. Marije od Anđela. Godine 1602. premješten je za gvardijana u Trujillo i tako se njegov utjecaj neprestano širi, a s njime i njegov rad za izgradnju Kristova kraljevstva u onim stranama svijeta. God. 1604. bio je opet u Limi. S raspelom je u ruci obilazio ulicama i propovijedao. Iako je bio veoma stroga života, na vani je nastojao uvijek očitovati radost. Da razveseli i duhovno uzdigne svoju subraću i druge, laćao se i violine te svirao.

Rad, oštre pokore, putovanja, iscrpiše njegove sile i on klonu te bi prenesen u samostansku bolnicu u Limi. Tu je umro 14. srpnja 1640. Na samrti je zamolio subraću da mu zapjevaju Credo. Saslušavši ga izrekao je svoje posljednje riječi: »Neka bude slavljen Bog!« Benedikt XIII. proglasio ga je 27. prosinca 1726. svecem. No, davno prije toga izabraše ga za zaštitnika brojni gradovi Perua, Bolivije, Paraguaya, Uruguaya, Čilea i Argentine. Na slikama ga najčešće prikazuju s raspelom u ruci te kako Indijancima naviješta Evanđelje. Ideja o Kristovu kraljevstvu bila je živo prisutna u njegovu životu. Zbog toga je kraljevstva prešao preko oceana, prevalio na tisuće kilometara.

Vratimo se opet k našim suvremenim idealnim mladima koje također zanosi misao o Kristovu kraljevstvu, o apostolatu molitvom, radom, žrtvom. Vidjevši je ostvarenu u životu najvećih svetaca, po njihovu primjeru mogu se za nju još više oduševiti. Na taj će način izbjeći onu prazninu od koje boluju oni mladi što trče za prolaznim užicima koje im nudi naš moderni potrošački mentalitet. Jedini je lijek tome zlu osobni susret s Kristom i angažiranost za izgradnju njegova kraljevstva danas. To se kraljevstvo ne izgrađuje ni oružjem, ni novcem, ni politikom, već svetačkim životom, velilkodušnošću, koja je svojstvena jedino svecima.

13. srpanj

Sveti Henrik (973–1024)

U svetom Henriku svetost se popela na carsko prijestolje, što dokazuje da je ostvariva u svakom staležu. Bog sve zove na svetost, svima daje milost, sveci su bolje od drugih čuli taj zov, bolje prihvatili darovane milosti. I to je njihova temeljna poruka svima nama.

Henrik je bio najstariji sin bavarskog vojvode Henrika Svadljivca. Rodio se 6. svibnja 973. u Abbachu kraj Regensburga. Nitko nije slutio da će on jednog dana postati njemački car, i još više od toga: svetac Katoličke crkve, u svojoj domovini naročito od puka štovan. Odgoj i izobrazbu dobio je u katedralnoj školi u Hildesheimu. Car Oton II. spremao ga je zapravo za duhovni stalež jer je bio u napetim odnosima s njegovim ocem pa ga je kao njegova prvorođenca želio udaljiti od politike i vladavine.

Kad se Henrik iz Hildesheima vratio u Bavarsku, predan je regensburškom biskupu Wolfgangu da pod njegovim vodstvom završi svoje naukovanje. Nakon smrti svog oca Henrik je g. 995. postao bavarski vojvoda. Kao veoma izgrađen i zauzet kršćanin odmah je uočio opalu redovničku stegu po benediktinskim samostanima, sve veće udaljavanje od onog ideala što ga je benediktincima namro i u svome slavnome Pravilu veoma mudro opisao njihov utemeljitelj. Revni je vojvoda samostane na svome području htio vratiti tome prvotnome idealu, nailazeći pri tom na otpore kako kod redovnika, tako i kod nekih bavarskih biskupa. Povijest nas uči da je tako teško obnoviti pale samostane, redovnike i redove. Oni kao da su najokorjeliji. Henrik će samostanima posvećivati veliku brigu za vrijeme cijele svoje vladavine.

Poslije smrti cara Otona godine 1002. Henrik je kao posljednji potomak saksonske kuće postao njemački kralj. Okrunjen je 8. rujna u Aachenu za kralja zajedno sa svojom ženom Kunigundom, kćerkom luksemburškoga grofa Sigfrida. Na svetkovinu Sviju svetih 1007. osnovao je u Bambergu biskupiju i to je jedna od njegovih najdražih zadužbina. Papa Benedikt VIII. 14. veljače 1014. okrunio ga je zajedno sa ženom u crkvi Sv. Petra u Rimu za rimskoga cara.

Na povratku iz Rima Henrik je samostan Bobbio uzdigao na dostojanstvo biskupije, a u Veroni se susreo s velikim svecem sv. Romualdom. Odviše bogatim crkvama oduzimao je suvišna dobra, a pomagao one siromašnije. U braku s Kunigundom nije imao djece. Kasnije se oko toga stvorila legenda da su živjeli u djevičanstvu, što ne odgovara povijesnoj istini. Car je bio krhka zdravlja i mnogo je trpio od bubrežnih kamenaca. Posjetivši g. 1022. Monte Cassino i grob sv. Benedikta, izmolio si je od toga sveca olakšanje u svojoj bolesti. Neki životopisci misle da je po zagovoru sv. Benedikta čudesno ozdravio od svoje teške i neugodne bubrežne bolesti.

Car Henrik je za svoga života bio poznat kao veoma pobožan čovjek koji je svoju pobožnost provodio na razne načine, a bio je i pokornik. Znao je dobro vrijednost pokore pa se za svoje duhovno usavršavanje često laćao i toga sredstva. Nenadano je umro 13. srpnja 1024. u Groni kod Göttingena. Tijelo mu je preneseno u Bamberg te ondje sahranjeno u katedrali što ju je sam bio podigao. Kasnije će kraj njega biti sahranjena i njegova vjerna žena, sveta Kunigunda. Početkom XV. stoljeća majstor je Tilman Riemenschneider nad grobom carskoga para izradio sarkofag s reljefima što prikazuju prizore iz njihova života. God. 1966. kad se u Bambergu održavao 81. njemački Katholikentag, vidio sam kako pobožni narod iz pokrajine Franken još i danas s velikom pobožnošću hodočasti na taj grob.

Papa Eugen III. proglasio je 12. ožujka 1146. Henrika II. svecem i to je jedini sveti njemački car. Narod ga je kao sveca dijelom štovao već za života, a u još većoj mjeri odmah poslije njegove smrti. Crkva je Henrikovom kanonizacijom posvjedočila da je on kao vladar prema svojim silama nastojao što pravičnije vladati i Bogu služiti.

Stari Henrikov životopis donosi o njemu i ove dragocjene podatke: pomazan za kralja, blaženi sluga Božji, ne zadovoljavajući se tjeskobama vremenitog kraljevanja, odluči da bi stekao besmrtnu krunu – vojevati za najvišega Kralja, kojemu služiti znači kraljevati. S najvećim se marom dade na širenje vjerskog bogoslužja. Započe obdarivati crkve posjedima i obogaćivati ih neizmjernim uresima. U svojoj oblasti osnova sasvim novu bamberšku biskupiju te nju, koja je nosila naslov apostolskih prvaka Petra i Pavla i presjajnog mučenika Jurja, uz posebno pravo izruči svetoj Rimskoj crkvi, da bi prvoj stolici iskazao čast koja joj božanski pripada, a i zato da bi svoj zasad čvršće učvrstio takvom zaštitom.

A da bi se sasvim jasno uočilo kojom je budnošću taj blaženi muž i za buduća vremena vodio brigu o dobrima mira i spokojstva svoje mlade Crkve, ovdje kao dokaz donosimo jedno pismo:

»Henrik, božanskom blagošću koja unaprijed sve određuje – kralj, svim sinovima Crkve, budućima kao i sadašnjima. Poučeni smo i opomenuti spasonosnim uredbama svete riječi da ostavljajući vremenita dobra i manje cijeneći zemaljske probitke nastojimo steći ono što trajno ostaje u nebu. Sadašnja je, naime, slava, dok je posjedujemo, prolazna i isprazna ako u njoj nema nečega od nebeske vječnosti. Ali Božje je milosrđe predvidjelo za ljudski rod koristan lijek jer je odredilo da dio nebeske domovine bude nagrada za zemaljska dobra.

Ne zaboravljajući, dakle, tu blagost i znajući da smo uzdignuti na kraljevsko dostojanstvo nezasluženim pogledom božanskog smilovanja, držali smo prikladnim ne samo da uveličamo crkve koje su naši prethodnici sagradili, već da na veću slavu Božju sagradimo i nove te ih uzdignemo dragovoljnim darovima svoje odanosti. Poradi toga, ne oglušujući se na Gospodnje zapovijedi i želeći poslušati višnje nagovore, želimo u nebu pohraniti blago što nam ga je udijelila darežljivost božanske širokogrudnosti. Tamo tatovi niti pretresaju niti kradu, niti razara rđa ili moljac. Tamo nek se češće kreće željom i ljubavlju naše srce, dok se sada prisjećamo svega što smo skupili.

Stoga želimo svemu općinstvu vjernika oglasiti da smo mjesto zvano Bamberg, koje smo primili u nasljedstvo, uzdignuli na sjedište i uzvišenost biskupije, da upravo tu bude naše sjedište, slavni spomen i spomen naših otaca i da se neprestano žrtvuje spasonosna žrtva za sve pravovjerne.«

12. srpanj

Sveti Ivan Gualberto († 1073)

Ivan Gualberto rođen je koncem X. stoljeća u jednoj odličnoj firentinskoj obitelji. Po običaju svoga vremena odgojen je za ratnika, a tada je u razjedinjenoj Italiji bilo mnogo zadjevica koje su se rješavale oružjem. Zato je ratnički zanat bio čest. Ivan je u njemu ostao sve dok jednog dana u nekoj slijepoj ulici nije susreo ubojicu svoga rođaka – ili čak brata. Taj je susret bio na sam Veliki petak. Ubojica je pao pred njim na koljena, raširio ruke u obliku križa i zamolio za oproštenje. Zamolio je u ime onoga koji je za sve nas na Veliki petak nedužan poginuo na križu. Da je Ivan slijedio tadašnje ratničke zakone, bio bi ga sigurno ubio i tako osvetio prolivenu krv. On to nije učinio, a takav je postupak bio za njega čas velike milosti. Oprostivši ubojici, stupio je u obližnju crkvu, kleknuo pred veliko raspelo te vidio kako Isus sagiba glavu prema njemu u znak da odobrava njegovo praštanje. U taj se čas u njegovoj duši zbila velika promjena – prava metanoja – i on odluči odsada služiti jedino Raspetome. Odluku je proveo u djelo priključivši se benediktincima u samostanu San Miniato u Firenzi.

Crkva se u to doba morala boriti s jednim velikim zlom. Bila je to simonija: kupovanje i prodavanje crkvenih časti preko koje su mnogi nevrijedni dolazili na vodeće i veoma odgovorne položaje nemajući za njih uopće potrebnih svojstava. Smrću opata u San Miniatu, koji je primio u zajednicu Ivana Gualberta, došao je na čelo te zajednice čovjek koji si je taj položaj kupio novcem od samoga firentinskoga nadbiskupa, dakle, nedostojnom trgovinom. Ivan je, uočivši to, došao u sukob sa svojom savješću. Smije li on slušati jednoga takvoga poglavara? U svojoj stisci obratio se nekom firentinskom pustinjaku, po imenu Teuzu, a taj mu je savjetovao neka napusti samostan. On je poslušao te pošao u samostan Camaldoli kod Arezza nadajući se da će ondje naći bolje stanje. Nada ga nije prevarila.

Međutim, Ivan je u Camaldoliju pod utjecajem milosti Duha Svetoga došao do spoznaje da Gospodin od njega očekuje osnivanje nove redovničke zajednice. Božji je naum nastojao ispuniti kad mu je g. 1038. opatica Itta darovala jedno zemljište. Na njemu je sagradio samostan zvan Vallombrosa, postavši opat i osnivač nove grane benediktinskoga reda koja dobi ime po prvome samostanu. Život je u Vallombrosi bio veoma strog. Pazilo se na kućnu stegu, šutnju, siromaštvo u hrani i odjeći. Ivan je, prema zamisli sv. Benedikta, opet uveo za početnike novicijat. To je, na žalost, u mnogim benediktinskim samostanima palo u zaborav, a na štetu redovničkoga duha i izgradnje. I tako Ivan Gualberto postade jednim od velikih obnovitelja redovničkoga života.

Dobar duh iz Vallombrose širio se dalje. Ivan je bio zamoljen da osniva nove samostane ili da neke već postojeće reformira. Uz taj posao posvećivao je naročitu pažnju skrbi za siromahe i bolesnike. Za njih je uz svoje samostane osnivao posebna svratišta, ubožnice i bolnice. Samostanskim je poglavarima nalagao da nijednoga siromaha ne otpuste praznih ruku. Redovnici su sami bili siromašni, ali su svoju siromaštinu dijelili i s drugima.

Ivan je pomagao i pape u nastojanju oko obnove Crkve, u borbi protiv simonije. Za lakše i bolje održavanje zakona celibata biskupijskim je svećenicima preporučivao da žive u malim zajednicama. Prije nego je postao redovnik, nije znao ni čitati ni pisati. Kasnije je, slušajući čitanje o životu svetih otaca, stekao izvanredno duhovno znanje tako da je mogao biti dobar duhovni vođa. Umro je 12. srpnja 1073. u samostanu San Michele Arcangelo u Passignanu. Papa Celestin III. proglasio ga je godine 1193. svetim.

Kako je sv. Ivan Gualberto jedna izuzetno zanimljiva ličnost, pokušajmo slijedeći stručnjake hagiografske literature ocrtati njegov duhovni profil. Ivan je bio izrazito snažna ličnost s crtama pomalo oporog karaktera. Vođen snažnim osjećajnim pokretima bio je veoma strog sa samim sobom čineći tako oštre pokore da su mu prilično narušile zdravlje. Na svoje učenike stavljao je velike zahtjeve, strogom askezom poput kakvog kovača nastojao ih je prekaliti u ljude od kojih će biti daleko svaka slabost i mekoputnost. Kraj sve svoje strogosti i oporosti Ivan je u sebi krio, a na vani očitovao obilje ljudskoga, zdrave samilosti prema neznalicama i neukima. Njegovu je nutrinu odražavao vanjski izgled koji jedan životopisac ovako označuje: »Bio je blag u licu, časne sijede kose, vitka stasa.« Nije bio načitan čovjek, a ipak je pokazivao začudno poznavanje Svetoga pisma.

Od sv. Ivana Gualberta imamo samo dva pisana teksta sačuvana: jedan je pismooporuka redovnicima Vallombrose, a drugi je pismo Hermanu, biskupu Volterre. Oba dokumenta nose na sebi snažno svetopisamsko nadahnuće. Prožima ih također velika briga za obnovu Crkve i sveti gnjev protiv zala u njoj, osobito protiv simonije. Zbog tih vrlina Ivana Gualberta i njegov redovnički ogranak veoma je cijenio i sam papa Grgur VII., najveći crkveni reformator tadašnjega vremena. Poslije smrti Ivana Gualberta on je o njemu ovako pohvalno pisao: »Budući da je čistoća njegove vjere u Toskani zasjala čudesnim sjajem, veoma smo ga ljubili.« Papa poziva svečeve redovnike da budu vjerni sljedbenici svoga duhovnoga oca te da se po njegovu primjeru napajaju na izvorima Svetoga pisma, razmatrajući Božju riječ.

Godine 1951., nakon povratka valombrozijanaca u njihovu opatiju maticu, koju su zbog napetih prilika između Crkve i države u prošlom stoljeću morali napustiti, Pio XII. je svetoga Ivana Gualberta proglasio zaštitnikom talijanskih šumara. Veza je sa šumarima u tome što Vallombrosa znači zapravo sjenovita dolina, a to znači da je okružena šumama.

11. srpanj

Sveti Benedikt, zaštitnik Europe (480–547)

Sveti Benedikt je umro 21. ožujka 547. i njegov se blagdan stoljećima slavio na taj dan. No kako je u Korizmi slavljenje svetaca suzdržano, blagdan je sv. Benedikta premješten na današnji dan, da mu se može nesmetano posvetiti dolična i zaslužena pažnja. Grob mu se nalazi u crkvi slavne opatije Monte Cassino. To je mjesto koje će posjetitelj Italije rijetko kada zaobići jer na njemu se, osim svečeva groba, može još mnogo toga lijepa vidjeti, doznati i doživjeti. U ikonografiji prikazuju svetog Benedikta obično kao opata sa štapom i knjigom pravila, a kraj njega stoji gavran.

Sv. Benedikt je otac zapadnog redovništva, osnivač benediktinskog reda i jedan od najvećih velikana zapadnog redovništva, zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće. Njegov životopisac i duhovni sin sveti papa Grgur Veliki o njemu piše ovako:

»Bio jedan čovjek časnoga života po imenu Benedikt, a to znači blagoslovljen i po milosti i po imenu. U sebi je već od mladosti nosio ozbiljnost jednog starca. Prije je dozreo po karakteru nego po godinama, svojoj duši nije pružao nikakve užitke. Boraveći na ovoj zemlji, prezreo je ovaj svijet sa svim njegovim čarima kao ocvao, premda ga je mogao slobodno uživati.« Pišući životopis sv. Benedikta sveti je Grgur imao pred očima više pouku i pobudu nego točno opisivanje svih podataka i zgoda toga života. On je bio uvjeren da je neobična pojava sv. Benedikta takva te više govori od suhih podataka koji bi se o njemu mogli nabrojiti. Mi ćemo ih i u ovome prikazu ipak sažeto nanizati, ali tko se želi upoznati sa sv. Benediktom u duhu sv. Grgura Velikog, taj neka posegne za svečevim životopisom iz pera benediktinca I. Herwegena, što je preveden i na hrvatski jezik.

Benedikt se rodio oko g. 480. u Norci, malom biskupskom sjedištu na podnožju sabinskih brda. Bio je sin dobrostojeće obitelji koja ga je poslala u Rim na odgoj i stjecanje znanja. Rim je tada još uvijek blistao od sjaja i stare slave, i dičio se grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla. Ipak nije bio ono što je bio negda. Prijestolnica je carstva bila u Bizantu, na Istoku. Istina, rimski je biskup bio glava cijele Crkve, ali baš za vrijeme papina izbora g. 498. Benedikt je morao vidjeti i doživjeti mnogo neugodnosti. Rimski kler nije bio na visini. U gradu se živjelo lakoumno, pohlepno trčalo za užicima, premda je opasnost od barbara bila trajna. Rimske prilike nisu oduševile mladoga i ozbiljnoga Benedikta. Njegov je duh težio za nečim višim i sadržajnijim. Zato je i napustio Rim i studije. Da bi našao Boga u što većoj mjeri, nastojao se osloboditi svih spona koje bi ga u tome mogle spriječiti.

Želja za svojim idealom odvela je mladoga Benedikta u potpunu samoću, u jednu špilju kraj Subiaca. Možda je na taj izbor utjecala i Benediktova lektira o životu strogosti, samoće i pokore mnogih redovnika tamo daleko na Istoku. Svakako je Bog velikog patrijarha zapadnoga redovništva htio uzeti u svoju školu. U njoj je Benedikt ostao kao ponizni učenik tri godine i stekao mnogo vrijednih duhovnih spoznaja i iskustava. Zatim ga je Bog iz tamne špilje izveo van na svjetlo da bi kao veliki svjetionik svijetlio u njegovoj Crkvi. Poučio ga je kako valja osnovati zajednicu te u njoj zajednički tražiti Boga. Benedikt je proučio i redovničko pravilo sv. Bazilija Velikog te došao do spoznaje kako pojedine samostanske zajednice treba da postanu crkve u malom, što savršenije ostvarenje crkvene zajednice. Međusobna povezanost članova treba da je slična povezanosti udova u jednom živom organizmu, a prava će glava svakoj zajednici biti sam Krist, koji je glava otajstvenoga svoga tijela, to jest Crkve.

Budući veliki učitelj redovništva prošao je i kroz napasti. Životopisci spominju da je kao samotnik osjetio jake napasti u tijelu. Protiv njih je postupio veoma odlučno. Svukao se i gol bacio u kupine, koje su ga dobrano izbole. Međutim, on će malopomalo shvatiti da čovjek mora biti odlučan, a da ipak ne mora upotrebljavati uvijek najdrastičnija sredstva. U svojim će pravilima razviti posve odmjerenu i uravnoteženu askezu. Smisao za sklad, uravnoteženost bit će jedna od značajki njegove duhovnosti.

Još je jedno važno iskustvo Benedikt doživio. Latio se vodstva neke monaške zajednice u Vicovaru. Bio je to težak posao jer je kod pojedinaca te zajednice bilo mnogo samovolje, a premalo smisla za zdravu stegu. Benedikt je htio uvesti red, ali ga raspušteni monasi htjedoše otrovati. Pružili su mu čašu otrovana vina i samo ga je čudesan Božji zahvat spasio od smrti. To je očit primjer do čega sve može dovesti opala stega jedne redovničke zajednice. Zato će Benedikt napisati kasnije svoje pravilo koje će biti mudar čuvar potrebne redovničke stege. Za to pravilo Pius Parsch piše da je »knjiga vrijedna za stoljeća, odgojna knjiga za sva vremena«.

Benedikt se iz Vicovara vratio u Subiaco. I tu su ga razne skupine monaha zamolile da im bude duhovni otac. On ih je podijelio u 12 malih samostana, a svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Sam je pak preuzeo cjelokupno duhovno vodstvo sviju. Tako se malopomalo počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života, »škola služenja Gospodinu«, u kojoj je vladao duh prve Crkve u Jeruzalemu. U tome načinu apostolskoga života – po uzoru apostola – naročito su se poštovale kreposti poslušnosti, molitve i rada, stvarao se benediktinski ideal: »Moli i radi!«

Walter Nigg sv. Benedikta naziva čovjekom koji izgrađuje. On je to najviše pokazao u Monte Cassinu. Samostan što će ga ondje osnovati postat će stvarno i u fizičkom i u duhovnom pogledu »grad na gori«. Taj je grad Benedikt sagradio sa svojim najvjernijim učenicima na ruševinama neke stare utvrde u kojoj se nalazilo i jedno hramsko svetište. Taj monaški grad Benedikt je gradio prema jasno zacrtanom planu koji je obuhvaćao ne samo materijalno zdanje već i idealnu izgradnju redovničke zajednice. Ona je morala biti u sebi posve zbijena, ali i otvorena prema vani za sve zadatke i potrebe onoga vremena.

Naš suvremenik, poznati teološki pisac Ladislav Boros, u svojoj knjizi Otvorenost duha piše o benediktincima ovako: »Oni su stvorili kršćansku povijest time što su počeli provoditi svoj život u bratskoj zajednici na jednome čvrsto stalnom mjestu. Zato i postojanost na jednom mjestu sačinjava bit benediktinskoga reda. Kad je taj red nastajao, sav je svijet bio u pokretu. Valja si samo predstaviti stanje u prvoj polovini VI. stoljeća. Germanska su plemena provodila seobu velikoga stila. Vojni su pohodi zadobivali karakter pravih prirodnih katastrofa. Selili su se cijeli narodi. Kasna je antika postala nestalna, izvana je sve bilo rastrojeno, a iznutra bezsadržajno. U toj je situaciji Benedikt doviknuo: ’Stoj! Seobi naroda neka je kraj!’ On je taj svoj ’stoj!’ zaviknuo ne polemički, već po metodi svetaca koji mnogo ne govore već rade. On je još nešto rekao: ’Odložite mačeve!’ I tako mir postade ključna točka sve benediktinske duhovnosti. Benedikt je time upravio zov svemu Zapadu: kršćanima, kojima su carstvo i moć ispali iz ruku te koji su se kao Rimljani i Germani, kao carevi, kraljevi, vojskovođe, činovnici, časnici, ratnici i legionari prostodušno i čvrsto laćali mača. U taj je svijet surovosti Benedikt zaviknuo: ’Mir! Dolje oružje!’

Pretpostavka za stalnost na mjestu i život bez oružja bio je treći element benediktinskoga života: bratstvo rada i molitve. ’Ora et labora!’ postade time temeljni obrazac našega Zapada. Molitva je postala zajedničko slavlje. Ako u blagdanskom bogoslužju Crkve još i danas nalazimo hranu i snagu, onda to dugujemo Benediktu iz Norcije. Uz molitvu je sav prožet njome stajao i rad, zajednički bratski rad na polju. Poštovanje rada ruku, koje sve do danas na Zapadu nije posve izumrlo, dugujemo sv. Benediktu. Ako se u daljnjim stoljećima pljačke, ropstva, iskorištavanja i osvajanja ipak mogao izgraditi kršćanski srednji vijek, jedan prostor u kojem su kršćani među sobom mogli živjeti kao braća, onda se to zbilo na temelju onakvoga načina života kakvim su živjeli benediktinci. I tako je sveti Benedikt iz Norcie postao ocem jednoga svetoga Zapada.«

Benediktinsko je pravilo na Monte Cassinu postiglo svoj konačni oblik. Ono svjedoči o Benediktovu idealu svetosti. Ono očituje tako veličanstvenu životnu mudrost, zahvaćenost Bogom i ljubav prema Kristu da je kroz 1400 godina zahvatilo svojim duhom osim tolikih monaha i toliki broj kršćana. Benedikt je ipak bio uvjeren da njegovo pravilo nije zadnja riječ o redovništvu pa je ostavio otvorena vrata i drugim mogućnostima. One su se kroz povijest redovništva i ostvarivale. No od Benediktove mudrosti mogli su mnogo naučiti i svi kasniji osnivači novih redova.

Smrt sv. Benedikta sv. Grgur ovako opisuje: »Dao se odnijeti u crkvu i svoje slabe udove naslonio je na ruke svojih učenika. Ondje ustade i ruke podiže prema nebu te izgovarajući riječi molitve, predade duh.«

Papa Pavao VI. proglasio je sv. Benedikta zaštitnikom Europe. Razlog je tome što se njezina povijest bez Benedikta i njegova djela ne može zamisliti. Njegovo je djelo prisutno i u našoj hrvatskoj povijesti, a o njemu dokumentirano govore tri debela sveska dr. Ostojića Benediktinci u Hrvatskoj. Tko se želi upoznati više sa svetim Benediktom i njegovim djelom, a osobito njegovom prisutnošću u Hrvatskoj, neka posegne za tim vrijednim knjigama i neka ih čita pa će mnogo doznati i naučiti.

Sv. Benedikt je svojim zajednicama kao glavno pravilo dao ovaj program: »Božjem djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!« Zato je sav benediktinski život uokviren i prožet svetom liturgijom. »Sveti Benedikt je stvorio idealne liturgijske obitelji koje su liturgijsku hvalu Bogu stvarno pjevale, a s njome povezivale i najozbiljniji rad na svim područjima« (Pius Parsch). Danas, u doba razmahanog liturgijskog pokreta, u jeku liturgijske obnove, dobro je da idemo u liturgiji za onim duhom kojim odiše Pravilo sv. Benedikta. Ako od svakoga sveca možemo nešto naučiti, onda od sv. Benedikta možemo to na osobit način.

Pobjedni blagdan danas proslavimo,

Krunu nebesku svetog Benedikta.

Ime ti smrtno blagoslovom zvoni,

O Benedikte!

Ostavljaš smjelo zavičaj i dom svoj,

Putove nove u samoći tražiš,

Uljudbi novoj, krepostima novim

Prokrči staze.

Novačiš Kristu učenike brojne

Pucima novim Blagovijest da nose.

Molitva tvoja neka nam donese

Zanose nove! Amen.

Sveti Oliver Plunkett, mučenik (1625–1681)

Pavao VI. proglasio je 12. listopada 1975. svetim Olivera Plunketta koji je kao najuglednija i posljednja žrtva tobožnje papinske zavjere 11. srpnja 1681. pogubljen u Londonu na zloglasnom Tyburnu. Ta je zavjera u stvari bila samo izmišljotina, nastala u smušenoj glavi svirepog mrzitelja i progonitelja katolika Tita Oatesa, a progutala je mnoge nevine žrtve. Oliver Plunkett jedan je od brojnih engleskih mučenika što su u roku od 150 godina poginuli u jednome od najokrutnijih progonstava. Upoznajmo toga junaka da se na njegovu primjeru ohrabrimo za kršćansko svjedočenje životom, djelima i smrću.

Oliver je po rođenju pripadao plemenitaškoj obitelji sjevernoga Leinstera, premda su njegovi preci bili danskoga ili normanskoga podrijetla. Roditelji su mu bili John i Tomasina Dillon, oboje u krvnome srodstvu s najodličnijim irskim obiteljima. Ugledao je svjetlo dana 1. studenoga 1625., baš na blagdan Sviju svetih u Longhcrewu, u grofoviji Meath. Jednom će i on kao slavan mučenik i od Crkve svečano kanoniziran svetac ući u društvo sviju svetih. Odgojen je bio najvjerojatnije u dvorcu Killeen, a odgojitelj mu je bio njegov rođak opat Patricije Plunkett, kasniji biskup. O drugim događajima iz njegova mladenaštva ne znamo gotovo ništa. God. 1647. Oliver je skupa s ocem Pierom Francescom Scarampijem, apostolskim ministrom pape Urbana VIII., na vrhovnom saboru konfederacije Kilkenny napustio Irsku.

Došavši u Rim sredinom svibnja 1647. morao je čekati tri godine dok nije bio primljen kao student u Irski kolegij, gdje je ipak već stanovao. Studirao je filozofiju, teologiju i matematiku, a sve odlično. Bio je veoma darovit, uz to marljiv, pa ni uspjeh nije mogao izostati. Na Novu godinu 1654. u kapeli Zavoda za širenje vjere zaredio ga je biskup Geoghegan za svećenika. Zbog progonstva katolika što ga je u njegovoj domovini provodio Oliver Cromwell, nije se mogao vratiti kući pa je ostao u Rimu još tri godine boraveći među kapelanima kod crkve San Girolamo della Carità, obavljajući svećeničku službu u bolnici Santo Spirito te studirajući u isto vrijeme na sveučilištu Sapienza crkveno i građansko pravo. Taj studij još više će usavršiti njegovu i onako već bogatu izobrazbu.

Plunkett je 14. studenoga 1657. imenovan profesorom teologije u Kolegiju za širenje vjere, a zatim savjetnikom Svetog zbora Indeksa. Kao osoba velikog povjerenja imenovan je i prokuratorom irskih biskupa, neke vrste njihovim predstavnikom u Rimu. Papa Klement IX. imenuje ga 9. srpnja 1669. nadbiskupom Armagha i primasom Irske. To je imenovanje kod irskih katolika probudilo sveopće oduševljenje. Znak je to da je za tako odgovorno mjesto i u tako delikatnim prilikama bio pogođen pravi čovjek. Novi je nadbiskup napustio Rim i uputio se put sjevera. Na blagdan Svetog Andrije apostola primio je u Gentu u Belgiji biskupsko posvećenje. Odatle je otišao u London te nakon zadržavanja od tri mjeseca napokon je u ožujku 1670. stigao u Dublin, u svoju dragu i napaćenu Irsku.

Irska je gotovo kroz 18 godina bila bez redovite hijerarhije. Novi se primas dao odmah na posao, dakako, u veoma teškim i složenim okolnostima. Bez redovitih biskupa stega je u kleru prilično popustila. Plunkett je, da bi poboljšao kler i pastvu, održao dvije pokrajinske sinode: jednu 23. kolovoza 1670. u Clonesu, a drugu u kolovozu 1678. u Ardpatricku. U kratkom roku obavio je kanonsku vizitaciju šest biskupija svoje crkvene pokrajine. Uklanjao je nerede, zloupotrebe, smirivao sukobe. Samo u četiri mjeseca podijelio je sakramenat potvrde velikom broju krizmanika. Računa se da ih je bilo 10.000. Obavio je i nekoliko ređenja. Uz priličnu tolerantnost potkralja Lorda Berkeleya i dobrohotnost i ekumensku otvorenost protestantskog nadbiskupa Armagha mogao je čak u Droghedi otvoriti jednu školu i povjeriti je isusovcima. Bio je to veoma smio pothvat, ali kratka vijeka. Škola je mogla nesmetano raditi samo tri i pol godine.

Očito je u svom radu Plunkett postigao mnogo uspjeha koji pobudiše zavist kod onoga od koga bi se to najmanje smjelo očekivati. Dublinski nadbiskup Petar Talbot nije bio čovjek dosta širokogrudan pa je počeo zaviđati svome subratu u biskupstvu. Vođen zavišću pokrenuo je spor o irskome primatu, osporavajući ga nadbiskupu Armagha. Nevjerojatno je kako baš klerička zavist znade biti bijedna i niska, i to u teškim prilikama, kad bi svi službenici Crkve morali biti jedno. U obranu primatskoga prava Armagha, koje potječe još od sv. Patrika, apostola Irske, Plunkett je napisao raspravu Isus primatiale (Dublin, 1672). Na nju je odgovorio Talbot svojom raspravom Primatus Dublinensis (Lille, 1674). I to se događalo dok je Engleska spremala ukaz o izgonu biskupa iz Irske.

Pogođen tim ukazom, Plunkett se u studenome 1673. morao sakriti i potajno djelovati. Na sreću, to razdoblje nije dugo trajalo pa je opet došlo do snošljivosti i nadbiskup je mogao izići iz tajnosti. Sad su ga dočekale neugodnosti jer se morao boriti protiv janzenističke opasnosti, zatim je doživio otvorenu bunu jednoga generalnog vikara, a bilo je i drugih »slučajeva«, da se poslužimo suvremenim pojmom. »Slučajevi«, na žalost, prate Crkvu kroz svu njezinu povijest, sad ovdje sad ondje. Svakako ne služe na čast onima što ih stvaraju. Kad bi se uvijek dostatno poštivao zakoniti crkveni autoritet, sigurno da do njih ne bi dolazilo. Ali, što možemo kad uvijek ima samozvanih proroka koji sebe smatraju višim autoritetom od biskupa i pape i kroje si pravdu po svojoj glavi.

Svim tim nedaćama unutar Crkve za Plunketta je došla još jedna izvana, koja će ga skončati. Bila je to tzv. »Popish plot« – papina zavjera, koju smo spomenuli već na početku ovog prikaza. Povodom te izmišljotine o zavjeri engleska je vlada izdala novi ukaz o izgonu biskupa. Plunkett je ostao u Irskoj unatoč tome ukazu i radio dalje, dakako, opet u potaji. Netko ga je izdao pa je otkriven te 6. prosinca 1679. zatvoren u Dublinu. Protiv njega iznesoše krive optužbe nedostojni svećenik Edmund Murphy i otpali redovnik John Mac Moyer. Na taj se način htio osvetiti nadbiskupu zbog crkvenih kazni kojima ga je bio udario. Kazne su bile na nj opravdano primijenjene i nadbiskup je radio po savjesti.

U Dublinu se inače nitko ozbiljan nije usudio dignuti službenu optužbu protiv nadbiskupa Plunketta. Svima je ozbiljnim i pravdoljubivim ljudima bilo jasno da je on pravednik, vrijedan poštovanja, a ne zatvora i suda. No nasilnici su za to gluhi i slijepi. Zato su, da lakše optuže, osude i smaknu, utamničenog nadbiskupa prevezli u londonski zatvor Newgate. Sljedeće godine u svibnju pokrenut je protiv njega sudski postupak zbog »veleizdaje«. Formulacija je kod sličnih sudskih čudovišnih postupaka uvijek ista. Postupak je završen 15. lipnja osudom na smrt. Irski je primas planirao tobože kraljevu smrt kako bi u Irsku opet vratio katoličku vjeru.

Pisma, što ih je mučenik malo pred izvršenjem smrtne kazne pisao iz londonskog zatvora, odaju čovjeka hrabra, načelna i dosljedna, za svoje uvjerenje spremna na smrt. Pišući jednom svome rođaku, studentu Irskog kolegija u Rimu, rekao mu je i ovo: »Osuđen sam na smrt zbog svoga svećeničkog pečata, zbog ispovijedanja svoje vjere te zbog svojih svećeničkih funkcija. Drage volje idem u smrt, a budući da sam prvi od Iraca, bit ću primjer hrabrosti pred smrću.«

Smrtna je kazna izvršena na Tyburnu 11. srpnja 1681. Mučenik je pokopan u groblju St. Gilesinthe Fields. Odatle je sveto tijelo g. 1685. potajno preneseno u opatiju Lamspring, kod Hildesheima u Njemačkoj. God. 1883. tijelo je mučenikovo natrag preneseno u Englesku te sahranjeno u benediktinskoj opatiji Downside, gdje se i danas časti. Jedino je glava odijeljena i časti se kao dragocjena relikvija još od g. 1735. u »Blessed Oliver Plunkett Memorial Church« u Droghedu.

Toga je slavnoga i veoma štovanoga mučenika blaženim proglasio 23. svibnja 1920. papa Benedikt XV. G. 1933. osnovana je Liga molitve za njegovu kanonizaciju. Vjernici su molili, mnogo molili, i ne uzalud. Ponovno je 27. srpnja pokrenut postupak za proglašenje svecem, okrunjen uspjehom za pontifikata Pavla VI.

Jedan je naš suvremeni mislilac – Adalbert Stifter – zapisao: »Po patnjama su ljudi postali veći nego po radostima ovoga svijeta.« Mislim da se to s pravom može reći i za sv. Olivera Plunketta. Njegove patnje, borbe, zatvor, nepravedna osuda kojom je bio udaren, mučenička smrt, učiniše ga još većim. Njegove biskupske vrline zasjaše u još sjajnijem sjaju. Na kruni mučenice, patnice, stoljećima obespravljene Irske, lik njezina primasa Plunketta svijetli kao najdragocjeniji dragulj. Mi Hrvati, koji smo po svojoj povijesti Ircima veoma slični, možemo se samo veseliti da je Crkva baš u naše dane jednoga njihova duhovnoga velikana proglasila svetim.

10. srpanj

Blaženi damašćanski mučenici († 1860)

U povijesti kršćanstva grad Damask slavan je po tome što se pred njegovim vratima obratio najveći misionar svih vremena sv. Pavao, slavan je i po velikom crkvenom naučitelju sv. Ivanu Damašćanskom, a u XIX. stoljeću po velikom broju kršćanskih mučenika koji svoju vjeru zasvjedočiše krvlju.

U kršćansku četvrt Damaska oko podne provalila je 10. srpnja 1860. fanatična masa, željna krvi i pljačkanja, predvođena turskim vojnicima te izvršila strašan pokolj. Opljačkano je i pretvoreno u prah 2.400 kuća, poubijano 6.000 golorukih kršćana. Među njima je bilo 30 svećenika i tri biskupa raznih obreda. Krv je doslovno potokom potekla i natopila uske ulice. Da u gradu nije još bilo poštenog i hrabrog emira AbdelKadera, koji je kršćanima bio sklon te mnoge od njih zaštitio, krvoproliće bi bilo još veće, možda čak u gradu ne bi ostao ni jedan jedini kršćanin. On je iz predgrađa poveo u središte grada skupinu od nekoliko tisuća kršćana, a s njima su bili lazaristi, isusovci i časne sestre.

Franjevci su smatrali da će biti sigurniji u svom debelim zidovima opasanom samostanu. Osim toga su mislili da se oni, zapravo, nemaju čega bojati. Ta kome bi uopće moglo pasti na pamet pljačkanje po siromašnim hodnicima i ćelijama njihova samostana? Da se samo radilo o tome, možda bi i bili pošteđeni, ali je rulju naprijed vodio fanatizam i mržnja na kršćansko ime. Uostalom, franjevci su se u Damasku davno udomaćili jer su u tom gradu osnovali svoju prvu naseobinu još g. 1233., dakle, brzo nakon smrti svoga utemeljitelja. Došli su onamo kao kršćanski vjerovjesnici te da se brinu za kršćane latinskoga obreda. Sve se to mnoštva opijena mržnjom i osvetom nije ticalo. Ona nije bila pristupačna nikakvim povijesnim zaslugama, nije znala za kršćane mirotvorce, već je mislila samo na osvetu i to nad posve nedužnima, a takva je osveta najgora.

Franjevačka redovnička zajednica u Damasku brojila je tada 6 svećenika i 2 brata. Bili su to gvardijan otac Emanuel Ruiz, po narodnosti Španjolac. On je dugi niz godina djelovao najprije u Svetoj zemlji, a sada je u Damasku kao poglavar stajao na čelu redovničke zajednice, a kao župnik na čelu župe. Drugi je bio o. Karmel Volta, odličan poznavalac arapskoga jezika, koji je u njemu poučavao mlade novonadošle misionare Bliskog istoka. Otac Engelbert Kolland, Tirolac, poliglot, koji je govorio gotovo sve europske jezike, na vlastitu želju bio je poslan u misije. On je u Damasku bio kapelan uz župnika oca Ruiza. Imao je vedru narav, a bio i neograničeno uslužan, požrtvovan i ljubazan prema svima. Uspio je živjeti kao Božja ovčica prema najboljim tradicijama svoga reda pa su ga nazivali »Abuna Melac« – što znači anđeoski pater. Četvrti je bio o. Nikanor Ascanius, kroz 20 godina u Španjolskoj poznati i omiljeli franjevački propovjednik, a sada misionar u Damasku. Uz njih su se u Damasku nalazili na studiju arapskoga jezika Nikola Alberca i Petar Soler. I oni su se spremali na misijski rad. Dva brata: Franjo Pinazo i IvanJakov Fernandez brinuli su se za vremenite potrebe kuće, radeći gdje je već trebalo.

Dok čovjek proučava te likove, zahvaljuje Bogu što je Isus Krist u sva vremena i na svim mjestima imao tako divnih i plemenitih duša koje su za njega i njegove interese sve žrtvovale, koje su bile uvjerene da će svoje talente najbolje upotrijebiti budu li ih stavile u službu Isusa i njegova kraljevstva. Svi su ti u općinstvu svetih naša braća. Mi smo kao članovi jednoga te istoga otajstvenoga Kristova tijela s njima životno povezani. Isus nam je svima glava, a mi smo njegovi udovi.

Onoga stravičnoga dana s franjevcima su se zajedno nalazila trojica braće po krvi: Franjo, Mooti i Rafael Massabki. Oni su pripadali grani maronitskih kršćana, a s franjevcima su bili usko povezani najboljim prijateljskim vezama. Najstariji je među njima bio 70godišnjak Franjo, u cijelom Damasku zbog svoga imanja, svoje velike gostoljubivosti i kreposti veoma ugledan čovjek, vrijedan svakog poštovanja. Mooti je napustio svoj zanat i trgovinu te se sav posvetio molitvi i dobrotvornosti. I on je u samostanskoj školi poučavao u arapskom. Rafael je provodio strog asketski život te svaki dan zalazio u franjevačku crkvu. Bila su to tri odlična predstavnika kršćanskoga Istoka.

Samostanske su zidine jedno vrijeme odolijevale napadima rulje. No nekadašnji je samostanski sluga oko ponoći Turcima pokazao potajni ulaz u samostan i rulja je provalila unutra. Gvardijan je odmah pohitio u crkvu, otvorio svetohranište te sve prisutne pričestio. U to su neprijatelji kršćana provalili i u crkvu. Njihov je vođa u polumraku zaviknuo:

»Gdje se nalazi Franjo Massakbi?«

Franjo je stupio pred vikača i rulju te upitao:

»A što hoćete s njim?«

Predvodnik je zaurlao: »Poslani smo od Abdallaha da te spasimo, samo ako se zakuneš na proroka Muhameda.«

Starac je mirno i dostojanstveno odgovorio: »Abdallah zna dobro da ja svoju kršćansku vjeru neću nikada zatajiti. No on ima i razloga zašto baš mene traži. On mi duguje 8.000 guldena. Može ih zadržati, ali moje duše neće dobiti.« – Kakav odgovor, vrijedan najodličnijih kršćanskih mučenika! U presudnim trenucima sam Duh Sveti Isusovim svjedocima stavlja na usta prave riječi.

Franjo je još doviknuo ostalima: »Braćo, budite postojani u vjeri! Tko ustraje do konca, primit će vijenac slave.« To je bila njegova nada, na nju je poticao i svoje supatnike. To su bile i njegove posljednje riječi jer je odmah bio sasječen i on i njegova braća.

Sada su došli na red franjevci. Gvardijan je s malim arapskim Evanđeljem, što ga je uvijek sa sobom nosio, klečao pred velikim oltarom. Turci ga pozvaše na otpad. A on u ime svoje i svoje redovničke subraće najspremnije odgovori: »Mi smo kršćani, mi smo za svoju vjeru spremni ginuti!« I poginuli su svi redom sasječeni od svojih dušmana.

Za franjevce je pokrenut postupak beatifikacije. Kad je već bio pri sretnom završetku, zamolio je maronitski nadbiskup Damaska u ime svoje i drugih istočnih biskupa da bi u broj novih blaženika papa Pio XI. uvrstio i trojicu braće Massabki. Papa je toj posve opravdanoj molbi udovoljio pa je 10. listopada 1926. svih tih 11 hrabrih i vjernih Kristovih svjedoka proglasio blaženima.

Jedna mi je osoba – neću reći kojem staležu pripada, jer bi bilo sablažnjivo – pisala iz Rima da ne razumije zašto papa neprestano proglašava nove blaženike i svece? Moram priznati da sam se bolno začudio tom pitanju jer se iz konteksta pisma jasno razabire da su novi blaženici i sveci suvišni. Već samo takvo držanje pokazuje da nisu suvišni već da su potrebni i, kad bismo ih nastojali upoznati i shvatiti, ne bismo nikada slična pitanja ni postavljali. Potrebna nam je njihova duhovna ljepota i plemenitost, njihova vjernost i ljubav koja je išla do kraja. Isus ih voli. Oni su njegovi naročiti miljenici. Oni su dokaz da je Isusova poruka u svako doba živa i djelotvorna, jer rađa takve junake. Zato bi se kao kršćani trebali radovati svakoj novoj beatifikaciji i kanonizaciji te raditi oko proslave onih koje Bog dade i našem narodu.

9. srpanj

Sveti gorkumski mučenici († 1572)

Vjerski razdor u XVI. stoljeću ispunio je mnoge kršćane fanatizmom koji postade uzrokom velikih krvoprolića. Kršćani su, na žalost, zaboravili na ozbiljne riječi tadašnjeg najvećeg humanista Erazma Roterdamskog, koji je u svojoj biti ostao vjeran apostolskoj Crkvi te u svojim spisima naviještao duhovnu mudrost utemeljenu na Evanđelju, a kojoj je središte Krist te osnovno pravilo ljubav. Erazmo je pisao: »Mi koji nosimo Kristovo ime onoga koji nas je uvijek učio samo dobrotu propovijedajući je i svojim primjerom; mi koji smo udovi jednog jedinog tijela, jedna jedina put; mi koji se hranimo istim duhom, istim sakramentima; mi koji smo pozvani na istu besmrtnost; mi koji težimo za najvišim zajedništvom, u kojem ćemo biti jedno s Kristom kao on sam s Ocem, može li za nas biti na svijetu stvari takove cijene, koja bi nas dovela do rata? Rat je nešto tako kobno, tako strašno, da ga jedan dobar čovjek ne može odobriti čak i kraj isprike o nekoj savršenoj pravdi.«

Mudre riječi, ali koje kao i tolike druge u našoj povijesti ostadoše glas onoga što vapi u pustinji. A posljedica su bili veći ili manji ratovi kako u XVI. tako i u XVII. stoljeću – hugenotski ratovi, Tridesetgodišnji rat itd.

Godine 1572. – u kojoj pogiboše gorkumski mučenici – Lutherov je i Kalvinov nauk od Crkve odijelio već priličan dio Europe. U Nizozemskoj su kalvini sve više osvajali teren progoneći pri tom katolike. K tome je nadošla od g. 1568–1648. borba Holandeza za vlastitu političku slobodu i nezavisnost. Borba je bila tim zagriženija jer je njima vladala Španjolska, tada glavni bedem rimokatolicizma. U vatru političke borbe nadolijevalo se i ulje vjerske pripadnosti – kalvinistička reformacija protiv katoličke vjernosti papi i Rimu.

Nakon prvih pobjeda Španjolaca mnogi nizozemski prognanici, pridruživši se gusarima, nastaviše rat na morima. Bili su to ratnici, takozvani gheusi, po vjeri fanatični kalvini, okrutni i puni mržnje na sve što je katoličko, a osobito na svećenike i redovnike. Oni su se 1. travnja 1572. iskrcali na nizozemskoj obali te osvojili gradove Brielle i Vlissingen. U lipnju iste godine prodriješe i u Dordrecht te Gorcum. U tom je posljednjem gradu u jednoj tvrđavi još jedino pružao otpor jedan garnizon sa skupinom franjevaca, župnikom i mnoštvom vjernika katolika. Bila je to očajna obrana. Neprijatelj je bio nadmoćan pa nije dugo trajala.

Gheusi su obećali braniteljima, ako budu predali tvrđavu, da im se neće ništa dogoditi. Ti su povjerovali i predali se, ali riječ nije bila održana. Svećenici i redovnici bijahu odmah pohvatani. Među njima je bilo 11 franjevaca, od tih 9 svećenika, zatim 3 biskupijska svećenika, 1 korski kanonik sv. Augustina i 1 dominikanac.

Zbog zanimljivosti izdvajam od tih mučenika i posebno spominjem franjevca Willehada iz Danske, koji bijaše 90godišnjak, a umakao je progonstvu luterana u svojoj domovini. Dominikanac otac Ivan Heer, župnik iz Hoornaerta, dojurio je u Gorcum da bi mučenicima podijelio svete sakramente pa je bio i sam uhvaćen.

Ti su sveti mučenici od 26. lipnja do 6. srpnja držani u zatvoru u Gorcumu, dok su ih katolici uzalud nastojali osloboditi i spasiti. Gheusi su ih 6. srpnja odveli polugole u jednoj lađi najprije u Brielle, a zatim u Dordrecht. Ondje su ih jedno vrijeme držali u barki da ih narod napadne i izruga. Bila je to neodgovorna svjetina koja se posve zaboravila. Ljudska prostota koji put zna biti tako niska i podla.

Nedužna žrtve u Briellu upadoše u ruke poglavice gheusa Lumeya, fanatičnog i zagriženog neprijatelja katoličke vjere i svećenika. On je naredio da ih u povorci vode kroz grad dok im se svjetina izrugivala i zlostavljala ih. Opet se po ne znam koji put u povijesti Crkve ponovio prizor Velikoga petka. Isus i dalje trpi muke Velikoga petka u svojim najodličnijim udovima. U zatvoru u Briellu mučenicima su pridružena još tri svećenika: 2 premonstratenza i 1 dijecezanski svećenik. Tako se broj mučenika popeo na 19.

Sv. Gorkumski mučenici; Sv. Veronika Giuliani

Lumey je dugim ispitivanjima vjeru mučenika još stavljao na kušnju. Pitanja su se velikim dijelom odnosila na papin primat i stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji. Mučenici su ostali postojani u svojem uvjerenju, na pitanja su pametno odgovarali i pobijali sve prigovore, a mučitelji su im uzvraćali još težim i rafiniranijim mukama. Htjeli su ih po svaku cijenu slomiti. U međuvremenu je stiglo pismo Vilima Oranjskoga u kojem se tražilo da svi svećenici i redovnici budu pušteni na miru. Lumey se na sve to nije ni najmanje obazirao, već je ubrzao smrt svojih žrtava. U noći 9. srpnja 1572. svih je 19 hrabrih mučenika za katoličku vjeru povješano. Krvnici su još i nakon smrti svojih žrtava vršili nad njima čine okrutnosti i nasilja. Fanatizam je u osveti slijep i nezasitan. Mjesto pak mučeništva gorkumskih mučenika u Briellu postade ciljem hodočašća i procesija. Blaženima ih je g. 1675. proglasio papa Klement X., a g. 1867. papa Pio IX. svetima. Blagdan im se slavi danas.

Naš Credo ima mnogo članaka vjere. Među njima jedva da je koji za koji nije prolivena mučenička krv. I ta činjenica treba da bude jedan od motiva da svoje Vjerovanje cijenimo i čvrsto ga u životu držimo.

Sveta Veronika Giuliani (1660–1727)

Biti pravi kršćanin znači svjedočiti za Isusa riječju, djelima, primjerom, čitavim životom, svjedočiti i naviještati da je Isus Spasitelj svih ljudi i da bez njega nema spasenja. Sada ćemo se upoznati sa životom mističarke sv. Veronike Giuliani te vidjeti kako je ona to činila.

Ona se rodila 27. srpnja 1660. u Mercatellu, u srednjoj Italiji, kao sedmo dijete dobrostojeće obitelji. Otac joj je bio neke vrste vojni činovnik i dobro zarađivao. Od njezinih šest sestara dvije su umrle već u povojima. Kad joj je bilo 4 godine, izgubila je i majku. Majka je na samrtnoj postelji okupila oko sebe pet svojih kćerkica te kao baštinu svakoj od njih darovala jednu od pet Isusovih rana. Uršulu, najmlađu – našu sveticu – zapala je rana na Kristovu boku. Plod je te svete raspodjele bio fantastičan: svih pet djevojčica postadoše kasnije redovnice. Sveta je majka svakoj kćeri jednu Isusovu ranu povjerila na štovanje, ali ih je poučila da će u životu u toj rani uvijek naći utočište. Pouka je bila zorna, uvjerljiva, mati je u miru zaklopila oči, a djevojčice su rasle te jedna za drugom odlazile u samostan.

Uršula je u sedmoj godini primila sakramenat potvrde, a u osmoj s ocem se premjestila u Piacenzu. U tom je gradu na Svijećnicu g. 1670. primila prvu pričest i odmah se pomalo počela uvoditi u mislenu molitvu. Sedam godina kasnije stupit će u samostan klarisa kapucinki u Città di Castello. Tada je svoje ime Uršula promijenila u Veronika. U redu je malopomalo obavljala sve službe od najnižih do najviših. Bila je kuharica, pekarica, brinula se za rublje, bolničarka, sakristanka, kroz 33 godine učiteljica novakinja te kroz 11 godina poglavarica. Preminula je nakon mnogih dragovoljnih trpljenja sudjelujući živo u Kristovim mukama 9. srpnja 1727. uvečer. Blaženom ju je proglasio Pio VII., a svetom Grgur XVI.

Sveta je Veronika Giuliani od svog ulaska u samostan shvatila da Gospodin preko nje, kao nekoć i preko sv. Franje Asiškoga, želi obnoviti i očitovati znakove svoje muke. Nju je, kao i serafskoga oca, poput tajanstvenog magneta privlačio lik Isusa raspetoga. O njemu je neprestano razmišljala, a jednog dana ukazao joj se Gospodin baš onakav kakva ga već u Starom zavjetu opisuje prorok Izaija: »Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut« (Iz 53,2–3). Poslije toga viđenja Gospodin je Veroniku sve više uvlačio u stvarnost svoje muke, u suobličenje sa samim sobom. Odlikovao ju je čak i na vani svojim ranama, pa tako i ona postade stigmatičarka.

Veronika je shvatila što Gospodin želi tim vanjskim, vidljivim znakovima svoje muke. On želi lakomisleni i neozbiljni svijet podsjetiti da su ljudi otkupljeni uz veoma visoku cijenu, uz muke i krv presvetoga Božjega Sina. On traži aktivne suradnike, također uz cijenu patnje, u djelu spasavanja čovječanstva. Veronika je bila jedna takva Kristova suradnica. Obdarena krhkim zdravljem, podvrgavala se ipak strogostima svoga reda. Nije se kod nje, dakle, radilo o nekoj »platonskoj« patnji, već o svakidašnjoj žrtvi koju je u svoj njezinoj težini živo osjećala.

Njezin duhovni vođa, jedan isusovac, zapovjedio joj je da piše dnevnik te opiše svoja duhovna iskustva. Ona je to preko volje – ili bolje – iz poslušnosti učinila, premda je živo željela da sve ostane u najvećoj tajnosti. Njezin je duhovni dnevnik objavljen u 10 svezaka. Mnoge neobične stvari u njemu potvrđene su od mnogih vjerodostojnih očevidaca. Čitav je dnevnik pisan tako trijeznom otvorenošću da je, pročitavši ga, jedan papa, Pio XI., uskliknuo: »To nije svetica, to je jedna velika svetica!«

Kapucin Felice da Mareto, član Kapucinskog povijesnog instituta u Rimu, piše o dnevniku sv. Veronike Giuliani: »Duhovna iskustva što ih je proživjela i opisala Veronika Giuliani sačinjavaju sakriveno blago, vrijedno da se s njim savjetuju te da ga ispituju ne samo teolozi duhovnoga bogoslovlja i hagiografi, nego i svi oni što se bave proučavanjem duhovnih pojava. Po svojim autobiografskim izvještajima i Dnevniku Veronika se može smatrati pravom duhovnom učiteljicom.«

Veronika je očitovala svoju spisateljsku sposobnost i u svojim Pismima te Duhovnim pjesmama. Njezini su spisi doživjeli više kritičkih i vrijednih izdanja. Oni su još i danas predmet brižnog proučavanja. Iz njezina života još bolje ćemo razumjeti Pavlove riječi u Poslanici Kološanima: »Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas – za Tijelo njegovo, koje je Crkva« (Kol 1,24). I svetu Veroniku Giuliani možemo uvrstiti u red onih svetaca koji su na osobit način iskristalizirali pojedine trenutke Kristove muke i smrti. Ona je poput tolikih drugih mistika na krvav način sudjelovala u patnjama muke i tjeskobe našega Gospodina. Stalno je proživljavala bičevanje, trnovo krunjenje, križni put i raspeće, sve tajne Velikoga petka. To je bila njezina posebnost, to je njezina poruka nama, poruka o Kristu i to raspetome.

8. srpanj

Sveti Akvila i Priscila

To se dvoje svetaca može dičiti da su bili suradnici svetog Pavla. U tome je njihova posebnost i slava. Oni bijahu bračni par, Židovi, koji postadoše kršćani, zbog svoje revnosti veoma dragi svetom Pavlu. U Novom zavjetu spominju se na više mjesta.

Sv. Luka u Djelima apostolskim, opisujući drugo misijsko putovanje svetog Pavla, piše: »Poslije toga Pavao ode iz Atene i dođe u Korint. Tu nađe nekog Židova imenom Akvilu, rodom iz Ponta, koji je malo prije došao iz Italije zajedno sa svojom ženom Priscilom, jer Klaudije bijaše izdao naredbu da se svi Židovi udalje iz Rima. On ih pohodi pa, kako je bio istoga zanata, nastanio se kod njih i radio. A bijahu sedlari po zanatu« (18,2–3).

Završavajući Poslanicu Rimljanima i šaljući osobne pozdrave Pavao piše: »Pozdravite moje suradnike u Kristu Isusu, Prisku i Akvilu, koji su podmjestili svoj vrat za moj život i kojima zahvaljujem ne samo ja nego i sve crkve poganskoga podrijetla. Pozdravite i crkvu koja se sastaje u njihovoj kući« (16,3–4).

I Drugu poslanicu Timoteju sv. Pavao završava pozdravima i blagoslovima, a prvi su na popisu: »Pozdravi Prisku s Akvilom!« (4,19).

Egzeget Teofilo Garcia de Orbiso, kapucin, misli da su Akvila i Priscila ili Priska bili kršćani već prije svog prvog susreta sa sv. Pavlom u Korintu. To zaključuje iz njihove velike srdačnosti s apostolom narodâ. Pavao je kao bistar čovjek brzo uočio vrijednost tih dvoje ljudi, njihove izvanredne ljudske osobine te se ponadao da mu u njegovu misijskome radu mogu postati najodličniji pomoćnici i suradnici. Njegova ga intuicija nije prevarila pa je kod njih zamolio gostoprimstvo. Dobivši ga, kod njih je za svoga boravka u Korintu proboravio godinu i pol dana.

Kad je sv. Pavao u Korintu završio svoju misiju te se htio vratiti u Siriju, kao pratioce na svom putu uze baš Akvilu i Priscilu. Oni su ga pratili samo do Efeza, gdje su ostali. Tamo su se osim obrtom i trgovinom bavili i apostolatom. Svoju su kuću kršćanima ponudili za bogomolju. U njoj je za vrijeme svog trećeg misijskog putovanja dugo boravio i sv. Pavao. Pišući oko g. 55. svoju Prvu poslanicu Korinćanima Pavao piše: »Mnogo vas pozdravljaju Akvila i Priscila zajedno s crkvom koja se sastaje u njihovoj kući« (16,19).

U svojim pozdravima apostol stalno izriče, dakle, svoju veliku zahvalnost svojim velikim dobrotvorima Akvili i Priscili, koji su mu u nekoj teškoj opasnosti, izloživši same sebe, spasili život. Ništa se sa sigurnošću ne može utvrditi o vremenu i mjestu smrti tih vrijednih Pavlovih suradnika. Bizantski sinasar spominje ih 13. veljače kao »apostole i mučenike«. Rimski martirologij njihov blagdan spominje 8. srpnja, dakle, danas – zato o njima i pišemo.

Više puta sam se u životu bavio mišlju da napišem knjigu o ljudima s kojima sam se susreo na župama, a koji pokazaše za Crkvu istu takvu živu zauzetost kao sveti Akvila i Priscila. Nisam, na žalost, mogao ostvariti tu zamisao, ali bih im bar ovdje kraj svetog Akvile i Priscile želio podignuti mali spomenik. To je onda dobra Milka i Pavla te već pokojni Vicko, zvan dundo Padre, na otoku Mljetu; to su oni dobri Banci u Popovićima u Konavlima; to su oni dobri »fabricieri« u Sustjepanu kod Dubrovnika; to su oni toliki naši seoski zvonari i zvonarice; to su naše slavonske počimalje, koje svojom pjesmom oživljuju bogoslužje, kao ona teta Roza u Marinom Selu ili teta Ljubica u Vinogradcima ili teta Nana u Bistrincima; to su oni naši vrijedni zagorski »šekutori« i bosanski »prakaraturi«; to su oni naši i mladi i srednje dobi i stari članovi župnih vijeća; to su oni pjevači duhovnih šansona; to su socijalni radnici među našim pečalbarima u Njemačkoj. I koliko bih ih još mogao nabrojiti! Svima je njima zajednička ljubav prema Kristu, zauzetost za Crkvu, svi su oni poput Akvile i Priscile uvijek desna ruka svećeniku, kapelanu, župniku, patru, misionaru. Da, Crkva ih je, Bogu hvala, imala u svim vremenima, pa tako i danas.

Apostol je Pavao svojim dragim suradnicima Akvili i Priscili podigao spomenik svojim poslanicama. Ja svima njihovim nasljednicima i njima sličnima činim to isto na ovome mjestu kraj dragih Pavlovih suradnika. Neka ih njihov primjer potiče i bodri na daljnju suradnju i zauzetost za Crkvu u ovom našem vremenu, na ovom našem prostoru i svagdje gdje ima naših ljudi! Lijepo je činiti dobro, surađivati, pomagati, zalagati se. Ljepotu su toga osjetili Akvila i Priscila, osjećaju je naši hrvatski »Akvile i Priscile«. I oni su svojevrsni duhovni velikani i zato im svaka čast i zato neka im je naša trajna zahvalnost i poštovanje.

Sveti Kilijan, Koloman i Totnan, mučenici

Kilijan se rodio u Irskoj ili u Škotskoj oko godine 644. Već je u svom rodnom kraju postao monah. Redovništvo je tada ondje bilo u punom cvatu. Ideal je mnogih tadašnjih irskih i škotskih monaha bilo hodočašćenje iz ljubavi prema Gospodinu. Na tom su hodočašću ti redovnici često puta bili pravi misionari. Tako se i Kilijan s nekoliko drugova uputio put Francuske, a odatle u Rim. Ondje bi posvećen za biskupa te kao misionar poslan u Franačku.

Kao »apostolski biskup« bez određenog biskupskog sjedišta obratio je vojvodu Gosberta, obvezavši ga da se rastane od udovice svoga brata Geilane, s kojom je živio u nedopuštenoj vezi. No kao nekoć Ivan Krstitelj i on postade žrtvom rasrđene žene koja ga je u vojvodinoj odsutnosti dala pogubiti. I tako je sveti Kilijan s Kolomanom svećenikom i đakonom Totnanom poginuo kao mučenik braneći neporočnost bračne veze.

Kilijan je bio pokopan u nekoj staji, dok mu tijelo na čudesan način ne bi otkriveno tek g. 752. u prisutnosti svetog Bonifacija, apostola Njemačke te Burharda, prvog biskupa Würzburga i preneseno u isti grad. U XV. stoljeću štovanje se sv. Kilijana povećalo još više jer tada postade zaštitnikom grada Würzburga. Njegov se blagdan i danas ondje veoma svečano slavi, a od g. 1926. na osminu njegova blagdana daje se na otvorenom jedan misterij – skazanje o njemu. Svetog Kilijana štuju i neki drugi njemački i austrijski gradovi. Nije zaboravljen ni u Irskoj. U našim krajevima, koliko mi je poznato, u Donjem Miholjcu, u Slavoniji, od davnine se o blagdanu Sv. Kilijana održavao veliki sajam, poznat u cijelom onom kraju.

Štovanje su svetog Kilijana irski i njemački iseljenici prenijeli i u Ameriku pa taj sveti mučenik ima i ondje lijep broj crkava njemu posvećenih. I dobro je tako jer uspomena pravednika treba da je vječna. Njihov primjer neprestano nam je ohrabrenje da i sami ustrajemo na putu pravednosti, vjerni Bogu i njegovu zakonu u svim prilikama i neprilikama života.

7. srpanj

Sveti Vilibald (oko 700–787)

Eichstätt je manje mjesto u Bavarskoj. Kao sjedište starodrevne biskupije u svojoj katedrali ljubomorno čuva relikvije svoga svetoga biskupa Vilibalda. Njegov se blagdan u Eichstättu stoljećima svečano slavio pa se i štovanje svetoga Vilibalda proširilo i postalo popularno po cijeloj Bavarskoj. Bavarci su u prošlosti bili veoma pobožni, pa i onda kad su odselili u strani svijet, na primjer u SAD. Znak njihove pobožnosti bilo je i štovanje svetaca. Upoznajmo se s jednim od njih!

Vilibald nije bio Bavarac, već rođen u Engleskoj negdje oko godine 700. Otac mu Rikard – koji se također štuje kao svetac – bijaše odličnik, a majka mu se zvala Winna. Bila je to svetačka obitelj koja je, osim svetog Vilibalda, Crkvi dala i sv. Vunibalda i sv. Walburgu. Ona je bila u krvnome srodstvu i sa svetim Bonifacijem, apostolom Njemačke.

Vilibald je već u dobi od pet godina dan na odgoj u samostan Waltham. To nas ne treba ništa čuditi jer tada drugih škola osim samostanskih nije bilo. Ondje on ostade sve do svoje 20. godine. Bilo je to vrijeme u kojem je primio solidan kršćanski odgoj te stekao zamjernu literarnu izobrazbu. Čovjek, razumom i srcem obdareno biće, oduvijek je težio za znanjem i ljepotom. U prijašnja vremena tu je težnju mogao ispuniti samo malen broj ljudi jer su škole bile rijetkost. U tom smo pogledu mi danas u daleko boljem položaju, ali, na žalost, mnogi to ne znaju pravo cijeniti pa ih više ne privlači nikakva ozbiljnija pisana riječ.

Mladi je Vilibald bio mladić velikih želja. Da bi svoju vjersku i literarnu kulturu što više usavršio, dao se na putovanja i hodočašća pa je tako posjetio Rim, Carigrad i Jeruzalem. Bio je daleko od svake pasivnosti i učmalosti. Znao je da nam je život dan da se usavršimo i spremimo za svoje životno poslanje.

Pogledajmo kako je izgledalo njegovo putovanje! Sa svojim ocem i bratom Vunibaldom ukrcao se u lađu u Hamwichu. Prešavši Kanal stigoše na ušće rijeke Seine te njome zaploviše prema Rouenu. Odatle su pješke prešli preko cijele Francuske, pa onda preko Alpa, dok ne stigoše u sjevernu Italiju. U gradu Luki Vilibald je izgubio oca, koji ondje umrije. Sinovi ga oplakaše i s najvišim počastima sahraniše. Nakon toga uputiše se u Rim. U Vječnom gradu ostadoše preko dvije i pol godine nastojeći se upoznati s benediktinskim redovničkim pravilom i načinom života. Nenaviknut na rimsku klimu, Vilibald se razbolio, ali je unatoč bolesti pokušavao da što više uđe u bogatu tradiciju i baštinu benediktinskog reda.

Dva neumorna putnika – Vilibald i Vunibald – dadoše se iz Rima na daljnje putovanje. Put ih je vodio na italski jug u lijepu Kampaniju, čarobni Napulj, a onda na najljepši među otocima, na Siciliju, gdje posjetiše Kataniju i Sirakuzu. Bilo je to godine 723. Za Uskrs preko egejskih otoka i mora stigoše u Pafos na otoku Cipru. S Cipra se prebaciše na maloazijsko kopno te dođoše u grad Emesu na rijeci Orontu. Tu ih je dočekala prilična neugodnost. Postali su sumnjivi, okrivljeni zbog špijunaže te predvedeni pred sud. Izbjegli su zatvoru i zlostavljanju posredstvom hispanskih trgovaca.

Zadobivši slobodu, puni radosti uputili su se put Svete zemlje, Isusove zemaljske domovine, cilja kršćanskih hodočasnika od davnine. Zaustavili su se u Damasku, gradu gdje se bješe obratio sv. Pavao, a onda dođoše u raspjevanu Galileju, u dragi Nazaret, Kanu, a uspeše se i na brdo Tabor. Tko bi mogao opisati njihove osjećaje! Nešto od toga osjeti svaki hodočasnik Svete zemlje. U siječnju 724. bijahu na obali svete rijeke Jordana, a u studenom iste godine na vrhuncu svoga hodočašća stigavši u Jeruzalem. Nastanivši se u tome svetome gradu, naši su hodočasnici putovali u obližnji Betlehem, u Gazu, u Hebron, u Tripoli, u Tir, Sidon i Esdron. Sve to govori o dobro smišljenom i planski organiziranom hodočašću. Put je u tadašnjim prilikama bio doduše težak, naporan, uz to pun opasnosti, pa ipak se isplatio. Vidjeti i doživjeti Palestinu, doživljaj je s kojim se ne može ništa drugo usporediti.

U Tiru Sidonskome nakon duga čekanja ukrcaše se u lađu što je plovila prema Carigradu. Vožnja je bila i duga i teška. U Carigrad stigoše tek malo pred Uskrs g. 728. Tu se zaustaviše. Vilibald je želio upoznati i glavne tekovine bizantske kulture, a zaletio se i u Niceju, gdje je nekoć bio slavni opći sabor. Nakon toga Vilibald se vraća u Europu i to preko Katanije, zaustavivši se u Reggio Calabria, Napulju i Kapui. U jesen 729. stiže napokon u Monte Cassino, kolijevku benediktinskoga reda, gdje ga je s radošću primio tadašnji opat Petronace. Slavni je samostan brojio tada mali broj redovnika. Vilibald je ondje ostao neko vrijeme te čak obavljao i neke službe. I tako se njegov boravak u Monte Cassinu oduljio na otprilike deset godina.

Dobivši dopuštenje da putuje dalje, otpratio je u Rim jednog svećenika iz Hispanije. Ondje ga sebi pozove papa Grgur III. ispitujući ga o njegovim putovanjima. Papa mu na koncu razgovora izrazi želju njegova rođaka Bonifacija koji ga je želio imati uza se u svome misijskome radu u Njemačkoj. Vilibald se oprosti od Tidberkta, svoga vjernoga pratioca na svim putovanjima, te prešavši Alpe, stiže u grad Eichstätt, gdje 22. srpnja 740. bude zaređen za svećenika, a u listopadu 741. od samoga sv. Bonifacija za biskupa. Kao biskup Vilibald sudjelovaše 21. travnja 742. na Prvom njemačkome crkvenome saboru.

Došavši u Eichstätt Vilibald je sagradio samostan s prostranom crkvom. U njoj je želio da se obavljaju onako svečani obredi kako se to običavalo činiti u Monte Cassinu. Inače o biskupskom životu i radu sv. Vilibalda nemamo baš mnogo podataka. Znamo ipak da je bio dobar i veoma revan propovjednik Božje riječi. God. 750. započeo je gradnjom opatije Heidenheim, u kojoj postade opatom njegov brat Vunibald. Sudjelovao je na raznim pokrajinskim crkvenim saborima. Potpisao je 25. ožujka 783. darovnicu u korist opatice Enhilde u Miltzu. Njegova sestra Walburga osnovala je u Heidenheimu samostan benediktinki te mu kao opatica stajala na čelu. U svoj je samostan prenijela mrtvo tijelo svoga brata Vunibalda koji je umro godine 761.

Svetome Vilibaldu pripisuje se osnutak opatije u Solenhofenu te kaptola kod crkve sv. Sebalda u Nürnbergu. Biskupovao je svega 45 godina, preminuvši u dubokoj starosti 7. srpnja 787. O svome putovanju na Istok i boravku na Monte Cassino kazivao je u pero nekoj redovnici u Heidenheimu po imenu Ugeburki. Iz toga latinskoga rukopisa doznajemo mnogo dragocjenih pojedinosti ne samo o svecu već i o tadašnjem vremenu. Kasnije se više ljudi od pera latilo posla da napišu svečev životopis, a kao temelj služio im je uvijek spis Hodoepericon, što ga je on sam diktirao. Iako je živio u davnom vremenu, zahvaljujući pisanim podacima, znademo ipak prilično toga o njemu.

Blaženi Benedikt XI., papa (1240–1304)

Nicollò Boccasino, budući papa Benedikt XI., rodio se god. 1240. u Trevisu kao sin malih i neuglednih ljudi. Majka mu je bila pralja rublja u dominikanskom samostanu pa je tako mladi Nikola rano došao u dodir s dominikancima kojima će kasnije pristupiti te pridonijeti slavi njihova reda. U dominikance je stupio god. 1257. Životopisci naglašavaju da je bio sposoban i nadaren, dobre ćudi te da su ga 1262. godine poglavari poslali na studij logike u Milano, središte Lombardije. Kad mu je bilo 36 godina nalazimo ga kao profesora u njegovom rodnome Trevisu. Neki zaključuju da ga ili nisu držali vrijednim kakvoga odličnoga učilišta ili je on sam želio ostati u pozadini, u provinciji, daleko od velikih i uglednih središta znanosti. Ovo drugo je veoma vjerojatno jer je iskrena poniznost uvijek bila njegova vrlina. On se nikad nije gurao naprijed.

Naš blaženik je iza sebe ostavio komentar Evanđelju sv. Mateja, Psalmima, Jobovoj knjizi i Otkrivenju. Prve dvije knjige su kasnije bile čak i tiskane. Ti spisi, iako vrijedni, ne odaju ipak ništa izvanredno. Ni po čemu se ne razlikuju od sličnih teoloških djela tadašnjih dominikanskih učitelja. Za njega je, kao i za njegova suvremenika sv. Tomu Akvinskoga, te mnoge druge dominikanske teologe sve do naših dana: »Teologija znanost koja brani načela vjere protiv onih što ih niječu i koja ih nastoji shvatiti te iz njih izvući zaključke« (GarigouLagrange). A načela su vjere zapravo vjerske istine i tajne.

Nikola je osim zbog svojih spisa bio cijenjen i zbog svoje duboke pobožnosti te blagosti u ophođenju sa svakim. Subraća su ga izabrala za provincijala lombardske provincije godine 1286. Kao provincijal pomirio je svoju subraću s građanima Parme. Bila je to prva njegova mirotvorna misija, a bit će ih u njegovu životu još mnogo. Zato jedan pisac i piše o njemu da je bio »blag, mrzio svađe i ljubio mir«. Službu provincijala je obavljao u dva navrata, a onda je na kapitulu u Strasbourgu bio izabran i za generalnog poglavara reda naslijedivši vrlo strogoga Stjepana iz Besançona.

Kao general uspio je pomiriti francuskoga kralja Filipa IV. Lijepog s engleskim kraljem Eduardom I. Papa Bonifacije VIII. nagradio ga je zbog toga kardinalskim šeširom. Dominikanac je kraj sve svoje poniznosti primio tu čast posve jednostavno i priprosto ne otimajući se od nje. Papa je pak tim odlikovanjem htio nagraditi i vjernost dominikanskoga reda koji je tada i u Crkvi i u društvu uživao velik ugled te imao izvanredan utjecaj.

Kad je na papu Bonifacija VIII. u Anagniju bio izvršen napad, kraj njega se nalazio kardinal Boccasino. Papa se tada držao veoma dostojanstveno, a bilo mu je na veliku utjehu što se uz njega nalazio baš taj dobroćudni kardinal. Nakon smrti Bonifacija VIII. on će 22. listopada 1303. u Vatikanu biti izabran za njegova nasljednika. Pokušat će u Rimu umiriti uznemirene duhove, one od kojih je mnogo pretrpio Bonifacije VIII., ali kad mu to nije pošlo za rukom, premjestio je svoje sjedište u Perugiju. Ondje je brzo umro, vladavši kao papa samo 8 mjeseci i 16 dana. Umro je na današnji dan godine 1304. Narod ga je odmah počeo štovati kao sveca i čudotvorca. Papa Benedikt XIV. uvrstio ga je godine 1748. u Rimski martirologij te potvrdio da se smije štovati i zazivati kao blaženik.

6. srpanj 2008.

Sveta Marija Goretti, mučenica čistoće (1890-1902)

Marija Goretti rođena je 16. listopada 1890. u Corinaldu, u Markama, a u provinciji Anconi. Njezini su roditelji ondje uživali mali posjed, ali koji je za obitelj s brojnom djecom postao premalen. Zato su se preselili u Ferriere di Conca, 11 kilometara udaljene od Nettuna na Tirenskom moru, te ondje skupa s udovcem Serenellijem i njegovim sinom Alessandrom uzeli u zakup jedan posjed. Le Ferriere su se nalazile usred Pontinskih močvara, iz kojih je na okolne stanovnike poput more vrebala malarija, prenošena od komaraca. Žrtvom te podmukle bolesti postao je brzo i otac Marije Goretti, koji je iza sebe ostavio udovicu sa šestero nejake djece, od koje Marija bijaše najstarija djevojčica. Ona je majci bila veoma vrijedna potpora. Dok je mama Assunta radila na posjedu, Marija bi se savršeno brinula za kućanstvo te za mlađu braću i sestre. Činila je to kao kakva odrasla osoba. Morala je kuhati i za Serenellijeve.

Alessandro Serenelli bio je sin oca pijanca, a zagledao se opasnim pogledom u Mariju. Prema njoj ga je vukao oganj divljih strasti što nisu bile naviknute ni na kakvu stegu. Nagovarao ju je da mu se poda. Kad mu to nije pošlo za rukom, pokušao ju je dvaput silovati, ali mu se djevojčica nadzemaljskom silom oprla. Nakon toga je provodila dane u velikom strahu i tjeskobi. Bojala se da raspojasani silnik ne bi opet na nju nasrnuo. Marija je zamolila majku da je nikad ne ostavlja samu, ali ona to nije ozbiljno shvatila, nije vjerovala da bi se moglo raditi o nečemu pogibeljnome. Svu istinu nije joj mogla otkriti jer se Aleksandar zagrozio da će umrijeti ako bude odala njegove namjere.

Kako su između njezine majke i Serenellijevih i onako bili napeti odnosi, nije htjela da majčino srce optereti još i tom neugodnom novošću. Uz šutnju Marija je pojačala molitvu te se molila Majci Božjoj, prečistoj Djevici, da joj svojim zagovorom bude u pomoći.

U molitvi, strahu i duševnim mukama Marija je dočekala i 5. srpnja 1902. Bilo je baš oko podne, a bila je u kući sama. Najednom se kraj nje stvorio Alessandro. Iz očiju mu je sijevala vatra nabujale strasti. U tom naletu požude zgrabio je djevojčicu, začepio joj usta da ne može vikati te je silom odvukao u svoju sobu. Marija se opet branila i otimala poput ranjene lavice, ponavljajući napasniku neprestano: “Ne, ne, Alessandro, to je grijeh, doći ćeš u pakao!” Kad se nije mogao domoći željenog plijena, njegova se strast požude pretvorila u strast osvete pa je pograbio nož i divlje nasrnuo na svoju nevinu žrtvu. Zadao joj je 14 velikih i 4 male rane. Ostavio ju je u lokvi krvi i pobjegao.

Takvom stavu prema čistoći prethodio je čitav život mučenice čistoće. Ona je ne tako davno izjavila svojoj majci: “Majko, radije bih dopustila da me ubiju nego da vodim tako prljave razgovore…”, radilo se o razgovoru što ga je morala čuti čekajući na bunaru, a vodila ga je jedna djevojka iz susjedstva. Na dan svog mučeništva Marija je rekla svojoj prijateljici Tereziji: “Sutra idemo u Campomorto, jedva čekam čas kad ću opet na svetu pričest.” Prvi put ju je primila tek prije nekoliko tjedana, a tako je čeznula za njom, za Isusom, koji se rodio od Djevice, bio okružen očinskom ljubavlju djevičanskog svetog Josipa, koji je naučavao: “Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!” (Mt 5,8). Ona je bila čista zbog Isusa, iz ljubavi prema njemu.

Što je još prethodilo Marijinom slavnom svršetku? – Njezina poslušnost. Mama Assunta mogla je o njoj kazati: “Marija mi je uvijek bila poslušna! Nikada mi nije svjesno zadavala brige! Ako je kada i nezasluženo bila ukorena, nije se ljutila, pa čak ni pokazala drugo lice.”

O njoj će kasnije i njezin ubojica Alessandro Serenelli dati ovo lijepo svjedočanstvo: “Ja je nisam drukčiju poznavao nego uvijek kao dobru, roditeljima poslušnu, bogobojaznu, ozbiljnu, ne lakomislenu i mušičavu, kao što su inače druge djevojke; na ulici je uvijek bila čedna te isključivo upravljena prema zadacima što ih je imala izvršiti. Uvijek je bila zadovoljna bilo s kakvim komadom odjeće – nije bilo važno da li joj ga je sama njezina majka skrojila ili joj ga netko poklonio. Po uzoru svojih roditelja bila je bogobojazna, obdržavala Božje zapovijedi. Mogu reći da je nisam nikad zatekao u kakvu prijestupu protiv Božjih zapovijedi. Nikad je nisam čuo da bi izrekla kakvu laž. Klonila se lošeg društva, kako je to od nje tražila i njezina majka.”

Alessandro je kasnije pripovijedao kako ju je u kišovite dane, kad nije bilo toliko posla, često viđao s krunicom u ruci. Tu je divnu molitvu znala moliti i u svojim slobodnim časovima. A Marijina je prijateljica Terezija rekla o njoj ono što je bitno: “Moglo se vidjeti da je bila djevojka koju je Božanski Spasitelj osobito privlačio.” Privlačio ju je iz svojih jaslica, sa svoga križa, a ponajvećma iz Euharistije.

Alessandro Serenelli bijaše osuđen na 30 godina zatvora s prisilnim radom. Prve je godine tamnovanja proveo u otvrdnulosti i neraskajanosti. Zlo se je u njemu odviše uvriježilo. No, jedne je noći u snu vidio Mariju Goretti. Gledao ju je kako na raskošnom cvjetnjaku bere cvijeće i pruža mu ga. Taj je san ili svojevrsno viđenje silno djelovao na nj. On se posve promijenio. Od tmurnog i namrštenog zatvorenika postao je raskajani obraćenik, uzor-izvršavalac zaslužene kazne. Iz zatvora je pušten 2 godine prije vremena.

Bio je baš Božić g. 1937. Allesandro se uputio u Corinaldo k još uvijek živoj majci Marije Goretti. Došavši k njoj, zavapio je: “Perdono… Assunta, perdono! Mi perdonate?” – Asumpta, oprosti! Opraštaš li mi? – Majka je odgovorila: “Kad ti je oprostila moja kćerka, kako ti ja ne bih mogla oprostiti?!” I toga dana – dana mira i pomirenja – ljubavi i praštanja – Alessandro Serenelli pristupio je zajedno s braćom Marije Goretti svetoj pričesti, a poslije toga su blagovali zajedničku kućnu agapu.

Svete godine 1950. papa Pio XII. proglasio je 24. lipnja Mariju Goretti svetom. Kod te svečanosti, kojoj je prisustvovalo pola milijuna vjernika, bila je prisutna i mama Assunta. Jedinstven slučaj u povijesti svetaca da majka prisustvuje kanonizaciji kćerke. Tu dobru staricu primio je u audijenciju Pio XII. i zagrlio je. Ona je to zaslužila jer je postala majkom jedne velike svetice.

Vrh obrazca

Dno obrazca

6. srpanj

Sveta Marija Goretti

Život

Rodila se u provinciji Anconi. Njezini su roditelji imali mali posjed, koji je za obitelj s brojnom djecom postao premalen. Zato su se preselili u Ferriere di Conca, 11 kilometara udaljene od Nettuna na Tirenskom moru, te ondje skupa s udovcem Serenellijem i njegovim sinom Alessandrom uzeli u zakup jedan posjed. Le Ferriere su se nalazile usred Pontinskih močvara, iz kojih je na okolne stanovnike poput more vrebala malarija, prenošena od komaraca. Žrtvom te podmukle bolesti postao je brzo i otac Marije Goretti, koji je iza sebe ostavio udovicu sa šestero nejake djece, od koje je Marija bila najstarija djevojčica. Ona je majci bila vrlo vrijedna potpora. Dok je mama Assunta radila na posjedu, Marija bi se savršeno brinula za kućanstvo te za mlađu braću i sestre. Činila je to kao kakva odrasla osoba. Morala je kuhati i za Serenellijeve.

Alessandro Serenelli bio je sin oca pijanca, a zagledao se opasnim pogledom u Mariju. Nagovarao ju je da mu se poda. Kad mu to nije pošlo za rukom, pokušao ju je dvaput silovati, ali mu se djevojčica nadzemaljskom silom oprla. Nakon toga je provodila dane u velikom strahu i tjeskobi. Bojala se da raspojasani silnik ne bi opet na nju nasrnuo. Marija je zamolila majku da je nikad ne ostavlja samu, ali ona to nije ozbiljno shvatila, nije vjerovala da bi se moglo raditi o nečemu pogibeljnome. Svu istinu nije joj mogla otkriti jer se Aleksandar zagrozio da će umrijeti ako bude odala njegove namjere. Kako su između njezine majke i Serenellijevih i onako bili napeti odnosi, nije htjela da majčino srce optereti još i tom neugodnom novošću. Uz šutnju Marija je pojačala molitvu te se molila Majci Božjoj, da joj svojim zagovorom bude u pomoći. Hvale je vrijedno od nje da je u tom teškom položaju bar nešto činila, ono što joj je jedino preostalo. Nije ostala duhovno pasivna, što bi bilo pogubno.

Mučeništvo

Na dan svog mučeništva Marija je rekla svojoj prijateljici Tereziji: »Sutra idemo u Campomorto, jedva čekam čas kad ću opet na [[svetu pričest.« Prvi put ju je primila tek prije nekoliko tjedana, a tako je čeznula za njom. Ona je bila čista zbog Isusa, iz ljubavi prema njemu.U molitvi, strahu i duševnim mukama Marija je dočekala 5. srpnja 1902. Bilo je baš oko podne, a bila je u kući sama. Najednom se kraj nje stvorio Alessandro. Iz očiju mu je sijevala vatra strasti. U tom naletu požude zgrabio je djevojčicu, začepio joj usta da ne može vikati te ju silom odvukao u svoju sobu. Marija se opet branila i otimala poput ranjene lavice, ponavljajući napasniku neprestano: »Ne, ne, Alessandro, to je grijeh, doći ćeš u pakao! « No te opomene momku, mahnitom od strasti, nisu puno značile. Kad se nije mogao domoći željenog plijena, njegova se strast požude pretvorila u strast osvete pa je pograbio nož i divlje nasrnuo na svoju nevinu žrtvu. Zadao joj je 14 velikih i 4 male rane. Ostavio ju je u lokvi krvi i pobjegao.

Marija je sva iskrvarena prevezena u obližnji Nettuno. Liječnici su je operirali puna dva sata. Marija Goretti pri potpunoj svijesti neprestano je zazivala imena Isusa i Marije. Kad su je upitali da li oprašta svome ubojici, smjesta je odgovorila: »Da, opraštam mu! Iz neba ću se moliti za njegovo obraćenje. Poradi Isusa, koji je oprostio raskajanom razbojniku, i ja ga želim imati blizu sebe u raju.« U takvim mislima, molitvama i osjećajima, trpeći mnogo, završila je 6. srpnja 1902. svoj kratki vijek, mučenica čistoće Marija Goretti.

Obraćenje Alessandra Serenellija

Alessandro Serenelli bijaše osuđen na 30 godina zatvora s prisilnim radom. Prve je godine tamnovanja proveo u otvrdnulosti i neraskajanosti. Zlo se u njemu odviše uvriježilo. No, jedne je noći u snu vidio Mariju Goretti. Gledao ju je kako na raskošnom cvjetnjaku bere cvijeće i pruža mu ga. Taj je san ili svojevrsno viđenje silno djelovao na nj. On se posve promijenio. Od tmurnog i namrštenog zatvorenika postao je raskajani obraćenik, uzorn izvršavalac zaslužene kazne. Iz zatvora je pušten 2 godine prije vremena. Bio je baš Božić g. 1937. Allesandro se uputio u Corinaldo k još uvijek živoj majci Marije Goretti. Došavši k njoj, zavapio je: »Perdono… Assunta, perdono! Mi perdonate?« – Asumpta, oprosti! Opraštaš li mi? – Majka je odgovorila: »Kad ti je oprostila moja kćerka, kako ti ja ne bih mogla oprostiti?!« I toga dana – dana mira i pomirenja – ljubavi i praštanja – Alessandro Serenelli pristupio je zajedno s braćom Marije Goretti svetoj pričesti, a poslije toga su blagovali zajednički.

O njoj će kasnije Alessandro Serenelli dati ovo lijepo svjedočanstvo: »Ja je nisam drukčiju poznavao nego uvijek kao dobru, roditeljima poslušnu, bogobojaznu, ozbiljnu, ne lakomislenu i mušičavu, kao što su inače druge djevojke; na ulici je uvijek bila čedna te isključivo upravljena prema zadacima što ih je imala izvršiti. Uvijek je bila zadovoljna bilo s kakvim komadom odjeće – nije bilo važno da li joj ga je sama njezina majka skrojila ili joj ga netko poklonio. Po uzoru svojih roditelja bila je bogobojazna, obdržavala Božje zapovijedi. Mogu reći da je nisam nikad zatekao u kakvu prijestupu protiv Božjih zapovijedi. Nikad je nisam čuo da bi izrekla kakvu laž. Klonila se lošeg društva, kako je to od nje tražila i njezina majka.«

Kanonizacija

Godine 1950. papa Pio XII. proglasio je 24. lipnja Mariju Goretti svetom. Kod te svečanosti, kojoj je prisustvovalo pola milijuna vjernika, bila je prisutna i mama Assunta. Jedinstven slučaj u povijesti svetaca da majka prisustvuje kanonizaciji kćerke. Tu dobru staricu primio je u audijenciju Pio XII. i zagrlio je.

Spomendan joj je 6. srpnja. Marija Goretti

Datum: 6.7.

Svetica Mucenica Djevica »Bježite od bludnosti! Svaki drugi grijeh koji covjek ucini izvan tijela je; a bludnik griješi protiv vlastitoga tijela. Ili zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!« (1 Kor 6,18–10). Ona koju danas slavimo, a koja je poginula na pragu našega stoljeca braneci cistocu, shvatila je apostolove opomene ozbiljno, kao zrela licnost, a bilo joj je tek 12 godina. Pio XII., koji je mucenicu Mariju Goretti proglasio blaženom i svetom, doviknuo je mladeži našeg stoljeca vec g. 1952.: »Izvršavanje je zapovijedi cistoce moguce, ali jedino uz pomoc milosti. Vi ste danas opcenito izloženi posve drugim opasnostima i napastima nego što su možda bili vaši roditelji. S tim se napastima možete suociti jedino u snazi milosti.« Uocavajuci dobro nebrojeno mnoštvo knjiga, casopisa, filmova, šlagera, televizijskih i kazališnih komada, što danas stoje na dohvat ruke svima, pa i djeci i mladeži, isti Papa ju je, proglasivši Mariju Goretti blaženom i svetom, postavio kao uzor kako se cisto živi i umire i onda kad je covjek od napasnika najugroženiji. Pio XII. je u govoru prigodom kanonizacije Marije Goretti svojom poznatom govornickom vještinom i uvjerljivošcu pokazao kako se mala svetica oduprla zlu necistoce jer je Gospodin bio s njom. Papa je rekao: »Svi znaju da je ova djevica bez obrane morala uci u najžešci boj. Na nju je sasvim iznenada nahrupila velika i slijepa oluja htijuci povrijediti i ukaljati njezinu andeosku bjelinu. Kad se našla u toj preteškoj kušnji, mogla je božanskom Otkupitelju ponoviti ove rijeci iz zlatne knjižice Nasljeduj Krista: ’Budem li kušana i uznemirivana mnogim kušnjama, zla se necu bojati sve dok sa mnom bude tvoja milost. Ona je moja snaga. Ona pruža savjet i pomoc. Mocnija je od svih neprijatelja.’ Zato ona, potpomognuta nebeskom milošcu, koja je naišla na velikodušan i snažan odgovor volje, žrtvova život, a ne izgubi slavu djevicanstva. U životu te skromne djevojke, koji smo ocrtali tek u najkrupnijim obrisima, može se opaziti prizor koji je ne samo dostojan neba, vec zavrjeduje da ga udivljeno i puno poštovanja promatra i ovo naše doba. Neka se pouce ocevi i majke kako treba ispravno i sveto i odvažno odgajati djecu što im ih Bog dade i kako ih treba skladno oblikovati prema zapovijedima katolicke vjere tako da djeca, kad njihova krepost dode u pogibelj, izadu iz nje, uz pomoc božanske milosti, nesavladani, neporocni i neokaljani. Neka veselo djetinjstvo i smiona mladost uci da ne srlja bijedno za prolaznim i ispraznim radostima naslade i za užicima zamamnih mana, neka radije bodro teži, makar strmim i trnovitim putem, onoj kršcanskoj cudorednoj savršenosti koju svi jednom možemo postici odvažnom voljom, uz pomoc nebeskih darova, trudeci se, trpeci i moleci. Nismo doduše svi pozvani da podnesemo muceništvo, ali je ipak na svima da postižu kršcansku krepost. A krepost traži snagu; pa ako ona u nas i ne dosiže onaj vrhunac kao odvažnost u ove andeoske djevojke, ipak ona od nas nimalo manje ne iziskuje trajan, veoma brižan i neprekidan trud sve do konca života. Zato je i možemo nazvati polaganim i trajnim muceništvom, na ostvarenje kojega potice božanska izreka Isusa Krista: Kraljevstvo nebesko trpi silu i siloviti ga osvajaju. K tome dakle, uz pomoc nebeske milosti, težimo svi. Neka nas na to potakne sveta djevica i mucenica Marija Goretti. Neka ona s nebeskih sjedišta, gdje uživa vjecno blaženstvo, isprosi u božanskog Otkupitelja da se svi, svaki prema svojim posebnim životnim uvjetima, povedemo za njenim presjajnim stopama rado, s voljom i djelotvorno.« A sada bar u najkrupnijim obrisima ocrtajmo i mi život te skromne djevojcice slijedeci poznatog hagiografa Schamonija. Marija Goretti se rodila 16. listopada 1890. u Corinaldu, u Markama, a u provinciji Anconi. Njezini su roditelji ondje uživali mali posjed, ali koji je za obitelj s brojnom djecom postao premalen. Zato su se preselili u Ferriere di Conca, 11 kilometara udaljene od Nettuna na Tirenskom moru, te ondje skupa s udovcem Serenellijem i njegovim sinom Alessandrom uzeli u zakup jedan posjed. Le Ferriere su se nalazile usred Pontinskih mocvara, iz kojih je na okolne stanovnike poput more vrebala malarija, prenošena od komaraca. Žrtvom te podmukle bolesti postao je brzo i otac Marije Goretti, koji je iza sebe ostavio udovicu sa šestero nejake djece, od koje Marija bijaše najstarija djevojcica. Ona je majci bila veoma vrijedna potpora. Dok je mama Assunta radila na posjedu, Marija bi se savršeno brinula za kucanstvo te za mladu bracu i sestre. Cinila je to kao kakva odrasla osoba. Morala je kuhati i za Serenellijeve. Alessandro Serenelli bio je sin oca pijanca, a zagledao se opasnim pogledom u Mariju. Prema njoj ga je vukao oganj divljih strasti što nisu bile naviknute ni na kakvu stegu. Nagovarao ju je da mu se poda. Kad mu to nije pošlo za rukom, pokušao ju je dvaput silovati, ali mu se djevojcica nadzemaljskom silom oprla. Nakon toga je provodila dane u velikom strahu i tjeskobi. Bojala se da raspojasani silnik ne bi opet na nju nasrnuo. Marija je zamolila majku da je nikad ne ostavlja samu, ali ona to nije ozbiljno shvatila, nije vjerovala da bi se moglo raditi o necemu pogibeljnome. Svu istinu nije joj mogla otkriti jer se Aleksandar zagrozio da ce umrijeti ako bude odala njegove namjere. Vladao se tocno onako kao što to mudro navodi sv. Ignacije Lojolski u 13. pravilu za raspoznavanje duhova, a u svojoj knjižici Duhovnih vježbi. Buduci da želimo da životi svetaca postanu za nas jedna velika i zorna škola duhovnoga života, navodimo ovdje i to glasovito pravilo sv. Ignacija do kojeg je došao poucen vlastitim duhovnim iskustvom: »Isto se tako davao vlada poput lažnog ljubavnika kad želi da ostane skrovit i u potaji. Kao što, naime, takav lažan covjek, koji govori sa zlom namjerom da bi zaveo kcer dobra oca ili ženu dobra muža, traži da se nikomu ne kazuju njegove rijeci i nagovaranja, pa se, naprotiv, vrlo ljuti kad kcerka oda ocu ili žena mužu njegove laskave rijeci i opaku nakanu, jer odmah lako razabire da nece uspjeti u zapocetom pothvatu, isto tako i neprijatelj ljudske prirode, kad sa svojim lukavštinama i nagovaranjima navali na dušu pravednika, želi i traži da sve ostane tajno. No kad ona to otkrije ili svom dobrom ispovjedniku ili kojoj drugoj duhovnoj osobi koja dobro poznaje njegove varke i lukavštine, tada ga to veoma muci jer uvida da nece uspjeti svojom zapocetom zlocom buduci da su otkrivene njegove ocite spletke.« Marija Goretti, na žalost, bijaše odviše mlada, neiskusna, da bi znala za to pravilo pa je šutjela. Kako su izmedu njezine majke i Serenellijevih i onako bili napeti odnosi, nije htjela da majcino srce optereti još i tom neugodnom novošcu. Uz šutnju Marija je pojacala molitvu te se molila Majci Božjoj, precistoj Djevici, da joj svojim zagovorom bude u pomoci. Hvale je vrijedno od nje da je u tom teškom položaju bar nešto cinila, ono što joj je jedino preostalo. Nije ostala duhovno pasivna, što bi bilo pogubno. U molitvi, strahu i duševnim mukama Marija je docekala i 5. srpnja 1902. Bilo je baš oko podne, a bila je u kuci sama. Najednom se kraj nje stvorio Alessandro. Iz ociju mu je sijevala vatra nabujale strasti. U tom naletu požude zgrabio je djevojcicu, zacepio joj usta da ne može vikati te je silom odvukao u svoju sobu. Marija se opet branila i otimala poput ranjene lavice, ponavljajuci napasniku neprestano: »Ne, ne, Alessandro, to je grijeh, doci ceš u pakao!« No te opomene sumahnitom od strasti momku bile su isto što i gluhom dobro jutro. Kad se nije mogao domoci željenog plijena, njegova se strast požude pretvorila u strast osvete pa je pograbio nož i divlje nasrnuo na svoju nevinu žrtvu. Zadao joj je 14 velikih i 4 male rane. Ostavio ju je u lokvi krvi i pobjegao. Takvom stavu prema cistoci prethodio je citav život mucenice cistoce. Ona je ne tako davno izjavila svojoj majci: »Majko, radije bih dopustila da me ubiju nego da vodim tako prljave razgovore…«, radilo se o razgovoru što ga je morala cuti cekajuci na bunaru, a vodila ga je jedna djevojka iz susjedstva. Na dan svog muceništva Marija je rekla svojoj prijateljici Tereziji: »Sutra idemo u Campomorto, jedva cekam cas kad cu opet na svetu pricest.« Prvi put ju je primila tek prije nekoliko tjedana, a tako je ceznula za njom, za Isusom, koji se rodio od Djevice, bio okružen ocinskom ljubavlju djevicanskog svetog Josipa, koji je naucavao: »Blago onima koji su cista srca jer ce Boga gledati!« (Mt 5,8). Ona je bila cista zbog Isusa, iz ljubavi prema njemu. Što je još prethodilo Marijinom slavnom svršetku? – Njezina poslušnost. Mama Assunta mogla je o njoj kazati: »Marija mi je uvijek bila poslušna! Nikada mi nije svjesno zadavala brige! Ako je kada i nezasluženo bila ukorena, nije se ljutila, pa cak ni pokazala drugo lice.« O njoj ce kasnije i njezin ubojica Alessandro Serenelli dati ovo lijepo svjedocanstvo: »Ja je nisam drukciju poznavao nego uvijek kao dobru, roditeljima poslušnu, bogobojaznu, ozbiljnu, ne lakomislenu i mušicavu, kao što su inace druge djevojke; na ulici je uvijek bila cedna te iskljucivo upravljena prema zadacima što ih je imala izvršiti. Uvijek je bila zadovoljna bilo s kakvim komadom odjece – nije bilo važno da li joj ga je sama njezina majka skrojila ili joj ga netko poklonio. Po uzoru svojih roditelja bila je bogobojazna, obdržavala Božje zapovijedi. Mogu reci da je nisam nikad zatekao u kakvu prijestupu protiv Božjih zapovijedi. Nikad je nisam cuo da bi izrekla kakvu laž. Klonila se lošeg društva, kako je to od nje tražila i njezina majka.« Alessandro je kasnije pripovijedao kako ju je u kišovite dane, kad nije bilo toliko posla, cesto vidao s krunicom u ruci. Tu je divnu molitvu znala moliti i u svojim slobodnim casovima. A Marijina je prijateljica Terezija rekla o njoj ono što je bitno: »Moglo se vidjeti da je bila djevojka koju je Božanski Spasitelj osobito privlacio.« Privlacio ju je iz svojih jaslica, sa svoga križa, a ponajvecma iz Euharistije. Poznati svetacki životopisac Schamoni umješno ustanovljuje: »Sveta pricest te neizreciva duševna patnja zadnjih tjedana života Marijin milosni život dovedoše do zrelosti na kojem je muceništvo sazrelo kao cvijet i plod. Kako je veoma duboko osjecala i mislila pokazuju najbolje 24 posljednja sata njezina života.« Zaustavimo se barem kratko na tim dragocjenim satima! Marija je sva iskrvarena prevezena u obližnji Nettuno. Lijecnici su je operirali puna dva sata. Marija Goretti pri potpunoj svijesti neprestano je zazivala imena Isusa i Marije. Kad su je upitali da li oprašta svome ubojici, smjesta je odgovorila: »Da, opraštam mu! Iz neba cu se moliti za njegovo obracenje. Poradi Isusa, koji je oprostio raskajanom razbojniku, i ja ga želim imati blizu sebe u raju.« U takvim mislima, molitvama i osjecajima, trpeci mnogo, završila je 6. srpnja 1902. svoj kratki vijek mucenica cistoce Marija Goretti, ostavivši svima – pogotovo mladima – primjer kako se cijeni ona vrlina koju je Isus tako preporucio, a koja se danas, na žalost, tako nemilo gazi. Hünermann je naziva »okrvavljenim ljiljanom«. I s pravom, jer je cuvajuci ljiljan nevinosti radije prolila krv negoli ga okaljala. Alessandro Serenelli bijaše osuden na 30 godina zatvora s prisilnim radom. Prve je godine tamnovanja proveo u otvrdnulosti i neraskajanosti. Zlo se je u njemu odviše uvriježilo. No, jedne je noci u snu vidio Mariju Goretti. Gledao ju je kako na raskošnom cvjetnjaku bere cvijece i pruža mu ga. Taj je san ili svojevrsno videnje silno djelovao na nj. On se posve promijenio. Od tmurnog i namrštenog zatvorenika postao je raskajani obracenik, uzorizvršavalac zaslužene kazne. Iz zatvora je pušten 2 godine prije vremena. Bio je baš Božic g. 1937. Allesandro se uputio u Corinaldo k još uvijek živoj majci Marije Goretti. Došavši k njoj, zavapio je: »Perdono… Assunta, perdono! Mi perdonate?« – Asumpta, oprosti! Opraštaš li mi? – Majka je odgovorila: »Kad ti je oprostila moja kcerka, kako ti ja ne bih mogla oprostiti?!« I toga dana – dana mira i pomirenja – ljubavi i praštanja – Alessandro Serenelli pristupio je zajedno s bracom Marije Goretti svetoj pricesti, a poslije toga su blagovali zajednicku kucnu agapu. Svete godine 1950. papa Pio XII. proglasio je 24. lipnja Mariju Goretti svetom. Kod te svecanosti, kojoj je prisustvovalo pola milijuna vjernika, bila je prisutna i mama Assunta. Jedinstven slucaj u povijesti svetaca da majka prisustvuje kanonizaciji kcerke. Tu dobru staricu primio je u audijenciju Pio XII. i zagrlio je. Ona je to zaslužila jer je postala majkom jedne velike svetice.

5. srpanj

Slavenski apostoli sv. Ćiril i Metodije

Ova dvojica slavenskih apostola su suzaštitnici Europe.

Živjeli su u 9. stoljeću, a rođeni su u Solunu, gdje im je otac Lon bio visoki gradski činovnik. Umro je prerano pa se za Ćirila i Metoda brinuo Teotikst, visoki carski činovnik. Svetog Ćirila se opravdano drži ocem slavenske književnosti, tvorcem staroslavenskog alfabeta i prvim piscem staroslavenskog pisma i jezika.

Na te je jezike preveo neke tekstove iz bizantske i latinske liturgije. Prevodio je i Sveto pismo, a nakon Konstantinove smrti Metod je završio njegov započeti prijevod Svetoga pisma. Metod je bio pravnik pa mu je bila povjerena uprava provincije u Makedoniji.

Mnogo mlađi Konstantin studirao je u Carigradu. Učitelji su mu bili Leon i Focije, budući patrijarh Carigrada. Nakon studija, Konstantin je zaređen za svećenika. Preuzeo je službu patrijaršijskoga bibliotekara, ali je doskora napustio tu službu pa se povukao u jedan samostan.

Ipak su ga pronašli i pozvali da prihvati katedru filozofije u kojoj se toliko odlikovao da su ga prozvali Filozofom. U Bizantu je 855. godine došlo do značajnih promjena u kojima su političku vlast izgubili carica Teodora i carski upravitelj Teoktist, pa su time i Metod i Konstantin došli u nemilost. Obojica su se povukla u samostan na Olimpu. Bili su izvan političkih događanja, a posvetili su se studiju i molitvi.

Kad su se iznova političke prilike promijenile car Konstantin je oko 860. godine zadužio Konstantina da u njegovo ime obavi misiju među Kazarima. U pratnji Metoda pošao je na tu misiju, a u maloj stanci u blizini Kersona na Krimu počeo se zanimati za grob sv. Klementa, pape i mučenika. Kad je utvrdio povijesne činjenice, došao je do vjerodostojnoga groba i ponijeli su njegove relikvije.

Careva je misija bila uspješna. Kazari su se pokrstili, a njihov je Kan sklopio prijateljstvo s carem. Po povratku u Bizant, apostoli su se povukli u samostan. Ćiril je napisao kratku povijest našašća relikvija sv. Klementa, jedan panegirik i himan u čast sv. Klementa kao i mnoga druga djela. Literarnu djelatnost Svete braće nastavili su njihovi učenici na Balkanu, odakle je prešla i u Rusiju.

Opširnije

Neki podaci o životu Sv. Braće

Živjeli su u IX. stoljeću. Rođeni u Solunu. Otac im Leon bijaše visoki gradski činovnik. Otac im je prerano umro pa je za njih preuzeo brigu carski kancelar Teotikst. Metod bijaše pravnik pa mu je bila povjerena uprava provincije u Makedoniji. Mnogo mlađi Konstantin od Teoktista bi pozvan u Carigrad na studij. Studirao je s maloljetnim carem Mihajlom III. Imao je za učitelja glasovitog Leona, zvanog Matematika, te Focija, budućeg patrijarha. Završivši nauke Konstantin je napustio karijeru na dvoru, dao se zarediti za svećenika, a preuzeo je i službu patrijaršijskog bibliotekara. No brzo je napustio tu službu te se potpuno povukao u jedan samostan. Kad su ga pronašli, nije se više htio vratiti u službu bibliotekara, no ipak je prihvatio katedru filozofije u kojoj se toliko odlikovao da je dobio ime Filozof. U to je vrijeme pošao na dvor kalifa u Bagdad u svojstvu carskoga poslanika.

Međutim je g. 855. u Bizantu došlo da vrlo značajnih političkih promjena. Rođak cara Mihaela te smrtni neprijatelj Teoktista uspio je posve zadobiti povjerenje mladog cara te ubiti Teoktista. Carica majka Teodora morala se povući s upravljanja carstvom, a kasnije su je zatvorili u manastir. Pod vladavinom Mihajla III. upravljanje i vođenje poslova efektivno je prešlo u ruke Bardasa. Tragičan završetak Teoktista i Teodore, zaštitnika Ćirila i Metoda, bijaše koban po obojicu. Metodije se odrekao svoje službe te zamonašio u samostanu Olimpu u Bitiniji. Isto se tako povukao iz javnog života i Konstantin te pošao za svojim starijim bratom na Olimp.

Ondje su obojica provodila život molitve i studija. Političke su promjene imale posljedice i u crkvenom životu. G. 858. svrgnut je patrijarh Ignacije, a na njegovo mjesto izabran je Focije, prijatelj i savjetnik Bardasov.

Konstantin i Metodije držahu se izvan tog spora. Oko g. 860. car je zadužio Konstantina za jednu političkoreligioznu misiju među Kazarima koji tada prebivahu na obalama Crnoga mora između Dona i Kavkaza. Konstantin se morao podvrći carevu nalogu te je u pratnji Metodija pošao na tu misiju. Za vrijeme stanke kod Kersona na Krimu počeo se zanimati za grob sv. Klementa, pape i mučenika. Kad se pronašlo i identificiralo tradicionalno mjesto groba sv. Klementa, Sveta su Braća pronašla njegove relikvije te ih ponijela sa sobom. Konstantinova je misija postigla postavljeni cilj: mnogi su se Kazari pokrstili, a njihov je Kan sklopio prijateljstvo s carem. Vrativši se u Bizant, Konstantin se ondje smjestio kod crkve Sv. apostola, a Metodije se povukao u manastir Polichronio te ondje postao opat.

Misija u Moravskoj

U međuvremenu je stiglo u Bizant poslanstvo kneza Rastislava (846–860) koji je vladao u Velikoj Moravskoj. On je tražio za svoju kneževinu jednog biskupa te misionare koji bi njegovu narodu naviještali Evanđelje na slavenskom jeziku. Moravsku su djelomično misionarili misionari sa Zapada koji su, osim evangelizacije nastojali i oko ekspanzije Zapadnog carstva. Rastislav je htio svoju državu osloboditi od političkog utjecaja germanskih, odnosno franačkih biskupa te svojoj zemlji pribaviti vlastitu crkvenu hijerarhiju. Car je za tu misiju odabrao Ćirila i Metodija jer su oni, rodom iz Soluna, govorili staroslavenskim jezikom. Tada ni Moravljani ni ostali Slaveni nisu imali svoju literaturu. Stoga je Konstantin (monaško mu je ime Ćiril) prije polaska u Moravsku najprije stvorio novi alfabet te na staroslavenski jezik počeo prevoditi svete knjige. Godine 868. Konstantin u pratnji Metodija i još nekih učenika pođe u Moravsku, opskrbljen carevim preporučnim pismom.

U Moravskoj su se Ćiril i Metod dali na posao poglavito propovijedanjem te odgojem mladog klera. Uz pomoć Metodija Ćiril je na staroslavenski jezik preveo s grčkog liturgijske tekstove, a neke i s latinskog. Propovijedanje i slavljenje bogoslužja, na jeziku narodu razumljivu, urodilo je velikim uspjesima, ali je u isto vrijeme kod franačkog klera probudilo neprijateljski stav pa ih optužiše u Rimu zbog navodnog krivovjerja. Nakon tri i po godine djelovanja u Moravskoj Ćiril i Metod s nekolicinom učenika dadoše se na put u Rim. Ondje ih je svečano primio papa Hadrijan II. (867–872). Učinio je to zbog relikvija sv. Klementa koje su Sveta Braća sa sobom ponijela. Obavijestivši se o radu Sv. Braće u Moravskoj, Papa je priznao njihovu pravovjernost te potvrdio upotrebu staroslavenskog jezika u bogoslužju. Metod je u Rimu bio zaređen za svećenika, a donedavno se mislilo da je ondje Ćiril bio posvećen za biskupa, što ne odgovara povijesnoj istini. Zato se oni u liturgiji službeno nazivaju: sv. Ćiril, monah, i sv. Metod, biskup. Metod je, naime, kasnije primio biskupski red. Ćiril se u međuvremenu u Rimu teško razbolio. Za vrijeme bolesti se službeno zamonašio. U Vječnom je gradu umro 14. veljače 859. te bio pokopan u bazilici Sv. Klementa, gdje mu se grob nalazi još i danas.

Nakon pregovora s knezovima Moravske i Panonije Papa je Metodija imenovao nadbiskupom staroga Sirmiuma, današnje Mitrovice, te ga poslao u Moravsku kao papinskog legata. Dok se vraćao na područje svog djelovanja bio je uhvaćen i zatočen. Adolvin iz Salzburga, Anon iz Freisinga te Ermenrick iz Passaua tzv. sinodom htjeli su tom ilegalnom nasilju dati pravni oblik. Metodije provede tri godine u zatočeništvu u Ellwangenu. Papa Ivan VIII. (872–882) energično se zauzeo za nepravedno zatočenog nadbiskupa te ga oslobodio, a on se vratio u Moravsku. I tako je ta slavenska pokrajina dobila vlastitu crkvenu organizaciju. Metod je ostatak života posvetio organizaciji svoje arhidijeceze, ali i literarnoj djelatnosti. Na žalost, njegov sufragan Viching iz Nitre uz pomoć kneza Svatopolka zagorčio mu je posljednje dane života. Metod je umro 6. travnja 885., a naslijedio ga je učenik Gorazd.

Književna djelatnost Sv. Braće

Profesor na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, p. Josip Olšr, DI, je u Katoličkoj vatikanskoj enciklopediji vrlo zorno, iscrpno i sustavno prikazao sv. Ćirila i Metoda i njihovo djelo. O njihovoj literarnoj djelatnosti donosi sljedeće podatke.

Sv. Ćirila opravdano smatramo ocem slavenske književnosti, tvorcem staroslavenskog alfabeta i prvim piscem staroslavenskog pisma i jezika. On je na taj jezik preveo tekstove bizantinske liturgije, tj. Euhologij (Obrednik), Evanđelja, Poslanice te neke tekstove latinske liturgije. Nakon njegove smrti Metod je dovršio prijevod Sv. pisma, osim knjiga Makabejaca, preveo je i Novokanon te jednu zbirku iz djela sv. Otaca. Ćiril je na grčkom jeziku napisao kratku povijest našašća relikvija sv. Klementa, jedan panegirik i himan u njegovu čast te jednu polemičku knjigu protiv židova i muslimana, koju je Metodije kasnije preveo na staroslavenski jezik. Literarnu djelatnost Svete Braće nastavili su poslije njihovi učenici na Balkanu, odakle je ona prešla i u Rusiju.

Štovanje Svete Braće

Isti autor piše o tome da je brzo nakon njihove smrti došlo do njihova štovanja kao svetaca. Štovali su ih Slaveni bilo zapadnog bilo istočnog obreda. Osim na dan njihove smrti – Ćirilove 14. veljače, Metodove 6. travnja – počela se slaviti i njihova zajednička svetkovina 5. srpnja, koju je za cijelu Crkvu propisao Leon XIII. (25. listopada 1885). Dana 11. prosinca 1897. taj je blagdan prenesen na 7. srpnja. Istočni ga obred slavi 11. svibnja, i katolici i pravoslavci.

S p. Olšrom možemo stoga zaključiti da je djelo sv. Ćirila i Metodija utisnulo snažan i svijetao pečat na začetke kršćanske kulture slavenskih naroda, zato ih ti narodi i slave kao svoje apostole. Svetog Ćirila i Metodija Carigradska crkva nije uvrstila u kanon svojih svetaca, vjerojatno zbog njihove vjernosti Rimu. Prikaz o slavenskim apostolima nalazi se u Katoličkoj enciklopediji (III, str. 1731–1734).

Sv. Ćiril i Metodije, suzaštitnici Europe

Apostolskim pismom Magnifici eventus Ivana XXIII. od 11. svibnja 1963. otvara se niz papinskih dokumenata koji spominju apostolat dvojice svetaca među slavenskim narodima. Ivan XXIII., spominjući i sjećajući se njihova dolaska u Veliku Moravsku, naglašava važnost njihove misije za jedinstvo kršćana, s velikom željom i nastojanjem oko ponovnog sjedinjenja s istočnjacima što su rastavljeni od Katoličke crkve. Leonard Boyle pronašao je relikvije sv. Ćirila, izgubljene g. 1779., nakon sekularizacije bazilike Sv. Klementa u Rimu. Pavao VI. ih je svečano vratio u nju 17. studenoga 1963., a česticu od njih poslao je grčkopravoslavnom metropolitu u Solun, u rodni grad sv. Ćirila i Metodija. Godine 1969., prigodom 1.100. obljetnice smrti sv. Ćirila, Pavao VI. je objavio apostolsko pismo Antiquae nobilitatis, upravljeno biskupima i vjernicima tadašnje Čehoslovačke. Ivan Pavao II. od početka svog pontifikata davao je sve veće značenje Sv. Braći ne samo zbog njihova djela u Crkvi i za Crkvu, nego i za čitavu Europu.

Tako je u Gnieznu 3. lipnja 1979. u svojoj – mirne duše možemo reći – povijesnoj homiliji, u kojoj je govorio o duhovnom jedinstvu Europe, spomenuo i djela sv. Ćirila i Metoda među Slavenima, pozivajući se na dvije komplementarne europske tradicije te na snagu što ujedinjava kršćanstvo u Europi, sposobnu da joj pruži kulturni identitet. Iz istog je motiva Ivan Pavao II. ne samo zbog crkvenog nego i kulturnog jedinstva Europe sv. Benediktu, zaštitniku Europe, apostolskim pismom Egregiae virtutis od 31. prosinca 1980., kao suzaštitnike pridružio i sv. braću Ćirila i Metoda. Bilo je to prigodom 100. obljetnice enciklike Leona XIII. Grande munus koja je blagdan Sv. Braće proširila na cijelu Crkvu. U apostolskom pismu Ivana Pavla II. ističe se i ekumenska vrijednost njegova čina. Papina gesta ide za jedinstvom Katoličke s istočnim Crkvama. Dana 18. siječnja 1981. Sv. zbor za sakramente i bogoslužje poslao je okružno pismo biskupskim konferencijama Europe u kojem određuje da se spomen sv. braće Ćirila i Metoda ima slaviti 14. veljače u rangu blagdana. A prigodom 1.100. obljetnice smrti sv. Metodija Ivan Pavao II. je 2. lipnja 1985. objavio encikliku Slavorum apostoli, u kojoj slavi dvojicu Sv. Braće kao »duhovni most« između zapadne i istočne tradicije, kao »ekumenske zaštitnike istočne i zapadne Crkve koji su dali također i kulturno jedinstvo jednom dijelu Europe«.

U prigodnim obljetnicama što su se slavile 1963–1985., osim u Rimu i Velegradu u Moravskoj, pa i u drugim mjestima, potvrđene su i posadašnjene neke činjenice o Svetoj Braći na temelju prouka i otkrića. Umnožila su se i hodočašća u baziliku Sv. Vida u negdašnjoj benediktinskoj opatiji Sv. Vida u Ellwangenu, mjestu tamnovanja svetog Metoda, te u benediktinsku opatiju Reichenau, gdje je jedno vrijeme također boravio sv. Metodije. (Usp. mons. Jaroslav Polc, generalni bibliotekar na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, u: Bibliotheca sanctorum, Prima appendice, str. 333–334).

U srpnju 1985., kad se na razini Europe slavila 1.100. obljetnica smrti sv. Metodija, jedna je od glavnih proslava bila kod nas u \akovu. Na njoj je bilo čak 7 kardinala: kardinal Agostino Cassaroli, legat sv. oca Ivana Pavla II. na svečanosti; kardinal Basil Hume, westminsterski nadbiskup te predsjednik biskupskih konferencija Europe; poljski primas, kardinal Jozef Glemp; mađarski primas, kardinal Laszló Lékai; u ime talijanskog episkopata, kardinal Salvatore Papalardi, hrvatski kardinal Franjo Kuharić te pariški nadbiskup Jean Marie Lustiger.

Sudjelovali su svi biskupi tadašnje Jugoslavije te nekoliko biskupa iz Europe: mons. József Udvardy, biskup iz Segedina; mons. József Cserkáti, biskup iz Pečuha; mons. Stefan László, biskup iz Eisenstadta (Željezna); mons. Franz Xaver Eder, biskup iz Passaua.

Glavne su se svečanosti odvijale u katedrali i na trgu pred katedralom. Glavnu je misu na hrvatskom jeziku predvodio kardinal Cassaroli, državni tajnik Njegove Svetosti, te na hrvatskom jeziku izrekao i propovijed. Bila je to velika čast i za našu domaću Crkvu, posebno za đakovačkosrijemsku biskupiju te njezina biskupa, mons. Ćirila Kosa, koji nosi ime jednoga od dvojice slavenskih apostola.

U proučavanju sv. Ćirila i Metoda nezaobilazna je i studija profesora Imre Bobe s University of Washington, Spring, 1970., Moravia’s history reconsidered – A reinterpretation of medieval sources, izdavač Martinus Nijhoff, Hag, 1971.

Studija je izišla i u hrvatskom prijevodu. Imre Boba, Novi pogled na povijest Moravske. Preispitivanje povijesnih izvora o Moravskoj, Rastislavu, Sventoplku i sv. braći Ćirilu i Metodu, s engleskog preveo i priredio Ante Miličić, Crkva u svijetu, Split, 1986.

Glavni je zaključak te studije, koja u hrvatskom prijevodu ima 165 stranica, ovaj: »Rastislavljeva je i Sventoplkova Moravska, zemlja, povezana s djelatnošću Ćirila i Metoda, bila južno od Dunava sa središtem koje se zvalo SirmiumMorava.« Prema tome, i grob sv. Metoda mogao bi biti u Srijemskoj Mitrovici.

Učeni je profesor Imre Boba na koncu svoje knjige naveo i bogatu bibliografiju podijelivši je na tri dijela: Bibliografski podaci, Zbirke izvora i Novije monografije i zbirke članaka i referata.

Od hrvatskih povjesničara navodi:

Nada Klaić, »Historijska podloga hrvatskog glagoljaštva u X. i XI. stoljeću« , u Slovo, 15–16 (1965), 225–281.

Tomislav Maretić, »Prvi spljetski sabor i glagolica«, u Zbornik Kralja Tomislava (Zagreb, 1925), 385–390.

Marko Perojević, »Ninski biskup Teodozije« (Split, 1922). Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 1922.

Stjepan Sakač, »De dignitate episcopali Cyrilli Thessalonicensis«, u Orientalia Christiana Periodica 16 (1950), 237–266.

Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925.

Sveti Antun Marija Zaccaria (1502–1539)

Poznato je da je u XVI. stoljeću milanski nadbiskup sv. Karlo Boromejski bio pobornik i revnitelj obnove vjerskoga života ne samo u Milanu, već u cijeloj sjevernoj Italiji. Manje je poznato da mu je u tom velikom obnoviteljskom radu bio preteča osnivač barnabita sv. Antun Marija Zaccaria, čiji blagdan danas slavimo. On je doživio samo 36 godina života, ali je u tom kratkom životnom razdoblju učinio, zaista, mnogo. Prožet duhom svetog apostola Pavla, nastojao je »naučiti uzvišenu spoznaju Isusa Krista«, koja ga je tjerala na rad. Upoznajmo se s tim kršćanskim velikanom, jednim od onih koji su vjerovali da je za sveopći razvitak čovjeka potrebno gajiti duboki duhovni život te da je misionarska djelatnost isto tako važna u gradovima Europe kao i u dalekim, još uvijek nekršćanskim krajevima.

Antun Marija Zaccaria rodio se g. 1502. u Cremoni kao sin Lazara Zaccarije i Antoniette Pescaroli. Oca nije nikad upoznao jer ga je pokosila smrt kad je dječaku bilo tek nekoliko mjeseci. Njegova majka, mlada udovica, u teškim i burnim vremenima znala mu je posvetiti dužnu pažnju te ga odgojiti u pobožnosti i ljubavi. Za nju možemo sa sigurnošću reći da je dobro izvršila svoj odgojiteljski zadatak.

Završivši prve nauke u rodnome gradu, Antun se g. 1520. upisao na studij medicine na glasovitom Sveučilištu u Padovi. Nakon 4 godine studija postao je doktor te znanosti. Vrativši se u svoju rodnu Cremonu čista i neporočna života nije se bavio liječničkim zvanjem, već se pod vodstvom dominikanca fra Marcella dao na gajenje duhovnog života, a bavio se i apostolskim radom. Držao je u crkvici Svetog Vitala kraj palače Zaccaria kateheze za puk.

Nakon smrti fra Marcella njegov novi duhovni vođa fra Battista Carioni da Crema uputio ga je prema svećeništvu. Bio je duboko uvjeren da taj mladi učeni liječnik ima sve preduvjete i sposobnosti za svećenika. Antun je g. 1528. zaređen za svećenika, a kod svoje prve mise, za vrijeme podizanja, bijaše obdaren viđenjem u kojem je vidio anđele kako se klanjaju Gospodinu nazočnom u Euharistiji. Sličnih će pojava biti još u njegovu životu. Zbog svoga djevičanskog života bio je nazvan »anđelom u tijelu«, ali i »ocem domovine«, jer je u svome rodnome gradu jedno vrijeme djelovao kao svećenik izvanredne revnosti trudeći, se poput sv. Pavla, kako bi svima postao sve i sve pridobio za Krista. Apostolska i pastoralna revnost jedna je od glavnih značajki njegova života. Bio je u pravom smislu riječi sama revnost, sav je gorio za Božju stvar. Oblikovao je skupine izgrađenih katoličkih laika koji su onda nastojali oko obnove vjerskoga života u gradu.

Da bi njegova revnost bila još djelotvornija, a propovijedanje uvjerljivije, odrekao se bogate nadarbine svetog Jurja te postao običan kapelan grofice Guastalle Ludovike Torelli, s kojom se godine 1530. preselio u lombardsku metropolu Milano. I tako je došao na još šire polje rada.

U Milanu je postao član Oratorija vječne Mudrosti kraj samostana augustinki Sv. Marte. U toj je zajednici brzo podigao opali duh i vratio je prvotnom žaru, koji joj je nadahnuo njezin osnivač mons. Bellotti. Iz stare bratovštine pod njegovim vodstvom niknut će dvije redovničke družbe: regularni klerici sv. Pavla, pučki zvani barnabiti, po njihovoj crkvi Sv. Barnabe, te anđelike sv. Pavla. Njima će se pridružiti i treća: oženjeni pobožni prema sv. Pavlu, koja će pomagati svestrani rad prvih dviju.

Revnujući za javni moral, Antun Marija Zaccaria poslao je svoje barnabite i anđelike na milanske ulice da ondje čine drastične pokore i tako potresu uspavane i otvrdnule savjesti. Bio je uvjeren da će jedna jasna izložba pokorničkih vježbi biti uspješnija od teoretskog govorenja o potrebi pokore. Obični su mu ljudi u tome dali pravo jer ih je to potreslo i jer su se obraćali. Ali mu kler takav način rada nije odobravao; valjda se bojao za očuvanje dobrog ukusa. Lijepo je to, samo, ako su šutke i hladnokrvno prelazili preko sve većeg opadanja morala, onda stav poprima posve drugo lice. Uglavnom, kler je podigao protiv revnog Antuna mnoge tužbe. Optuživali su ga zbog novotarija pa čak i krivovjerja. Protiv njega su vođena i dva procesa pred Rimskom kurijom, ali ga je crkveni sud u oba slučaja proglasio nedužnim.

Nakon toga svetac je sa svojim barnabitima mogao nesmetano još i pojačati apostolski rad. Dopušteno mu je da se četrdesetsatno klanjanje Presv. Sakramentu, uvedeno od Bellottija samo za članove bratovštine, može proširiti i na sve vjernike, a ta je praksa veoma proširila i produbila štovanje Euharistije. Svetac je uveo i običaj da svakog petka u 3 sata poslije podne zvone zvona na uspomenu Kristove smrti. Taj je običaj još uvijek živ kod nas u Bačkoj, na području subotičke biskupije. Zaccarijevi su se barnabiti dali i na tumačenje i pouke, a sve na temelju Svetog pisma. To se činilo ne samo po crkvama, već i na raskršćima ulica. U takvim bi susretima aktivno sudjelovala i milanska duhovna elita, duhovno najdublje izgrađeni kršćani. Veoma se širio i apostolat duhovnoga vodstva pa često primanje svete pričesti. Anđelike su svaki dan išle na pričest što je u XVI. stoljeću, prije Tridentskog sabora, bila nečuvena stvar. Pričesti bi uvijek prethodio kratki »fervorino« – vatreni duhovni nagovor koji bi obično izrekao Antun Marija Zaccaria. Svemu tome valja dodati i stalno održavanje pučkih misija pa da slika o svečevu obnoviteljskom radu bude potpuna.

Da bi se mogao što nesmetanije posvetiti radu, Antun Marija Zaccaria se odrekao i poglavarske službe u svojoj družbi. Svoje najbolje sile želio je utrošiti u izravni apostolat. Mnogo je pažnje posvećivao i svojim anđelikama jer one su u povijesti Crkve bile zapravo prvi tip redovnica koje nisu vezane uz strogu klauzuru i koje su se bavile izravnim apostolatom. U tome je svetac u povijesti redovništva bio veliki novator. Danas je takvo nešto posve razumljiva stvar, ali onda je bila velika novost koja je pretpostavljala mnogo hrabrosti.

sv. Antun Marija Zaccaria

Zaccaria je godine 1539. pošao na miriteljsku misiju u Guastallu, koja je bila udarena papinskim interdiktom – teškom crkvenom kaznom s veoma neugodnim posljedicama. Izmoren putovanjem, posredovanjem, a i apostolskim radom, što ga je uz povlasticu prijenosnog oltara i na tom mjestu mogao obavljati, tjelesno posve klonu. Zamolio je stoga da ga prenesu u njegovu rodnu Cremonu, gdje je 5. srpnja 1539. preminuo. Papa Leon XIII. proglasio ga je 27. svibnja 1897. svetim. Tijelo mu danas počiva u crkvi Sv. Barnabe u Milanu.

Svetac je u životu imao tri ideala: Euharistiju, Raspetoga i sv. Pavla. To je došlo do izražaja i u ikonografiji. Zbog svoje izvanredne čistoće bio je od barnabita nazivan naš »anđeoski otac«. Kako je umro veoma mlad, nije iza sebe mogao ostaviti zaokružen duhovni nauk. Ipak je posve jasno da su glavne crte njegova duhovnog profila kristocentrizam i paulinizam – Krist i sv. Pavao – odlučna borba protiv polovičnosti i duhovne mlakosti te živa potreba za apostolatom. O svemu tome jasno govore oni spisi što su nam iza njega ipak ostali. To su njegovih 12 pisama, 6 govora i Konstitucije.

Poznati promicatelj i pionir suvremene liturgijske obnove Pius Parsch pronalazi u duhovnom nauku sv. Antuna Marije Zaccarije: »Po duhu apostola Pavla prema Kristu!« – podudarnost s onim što je želja i nastojanje prijatelja liturgije u naše doba. Taj nam je duh prisutan u Pavlovim poslanicama što ih toliko puta čitamo i slušamo u našem bogoslužju. Na nama je da ga po primjeru svetog Antuna Marije Zaccarije što više usvajamo izgrađujući same sebe u što potpunije kršćane te revnujući i za duhovnu izgradnju drugih. To je danas više nego ikada zahtjev vremena. Ozbiljniji i pronicaviji duhovi sve više uviđaju da iz strašne suvremene krize bez Krista nema izlaza.

Da što bolje upoznamo i svetog Antuna Mariju Zaccariju i njegov duhovni nauk, navodimo nekoliko misli iz jednog njegova nagovora. »Mi ludi zbog Krista. Tako je govorio blaženi naš vođa i zaštitnik o sebi, ostalim apostolima i drugima koji prihvaćaju kršćanski i apostolski nauk. Ali, predraga braćo, nema razloga da se čudimo ili strašimo: nije učenik nad učiteljem, niti je sluga veći od svog gospodara. Oni koji nam se suprotstavljaju sebi zavređuju zlo, a nama dobro, jer nama povećavaju vijence vječne slave, a na sebe izazivlju srdžbu Božju. Njih smo dužni radije sažalijevati i ljubiti nego ih prezirati i mrziti. Štoviše, dužni smo za njih moliti da ne budu nadvladani od zla, već da dobrim svladaju zlo. Na nama je da na njihove glave, kako nas upozorava Apostol, zgrćemo službe pobožnosti kao ugljevlje žarke ljubavi da bi se – uočavajući našu strpljivost i blagost i obraćeni boljemu plodu – zapalili ljubavlju prema Bogu.

Nas je Bog, makar nedostojne, odabrao po svome milosrđu iz ovoga svijeta da bismo, njemu služeći, kročili iz kreposti u krepost i donijeli obilati plod ljubavi u strpljivosti, dičeći se ne samo nadom u slavu sinova Božjih, nego i u teškoćama.

Gledajte, predraga braćo, svoj poziv! Promatramo li ga pomno, lako ćemo uočiti kako njegov smisao iziskuje, kad smo već naumili makar iz daleka slijediti stope svetih apostola i drugih Kristovih vojnika, da ne odbijamo ni zajedništvo u patnjama…«

4. srpanj

Sv.Elizabeta Portugalska

Bila je portugalska kraljica. Životopisci je nazivaju velikom kršćanskom mističarkom, vjernom ženom nevjernoga muža, i majkom siromaha.

Elizabeta je rođena 1271. godine u obitelji aragonskoga kralja Petra 3. i Konstancije iz sicilijske kraljevske kuće. Prema političkome dogovoru Elizabetu su s 12 godina udali za portugalskoga kralja Dionizija koji ju je vrlo vrijeđao svojim izvanbračnim vezama čak i djecom iz tih odnosa. Elizabeta je svetačkom strpljivošću i velikom kršćanskom ljubavlju sve to praštala, pa čak prihvatila i djecu iz muževljevih nezakonitih veza.

Sama je rodila dvoje djece, sina Alfonza koji je naslijedio oca i kćer Konstanciju. Kad je sin poodrastao sukobio se s ocem, pa su dvije zavađene stranke sa svojim pristalicama ozbiljno zaprijetile i krvoprolićem koje je Elizabeta mudro uspjela spriječiti. Muž ju je tada optužio da je stala na sinovljevu stranu i prognao je u Alenquer.

Kralj je doskora uvidio nepravdu koju je učinio kraljici pa ju je sa svim počastima pozvao i primio natrag k sebi. Kad se kralj razbolio kraljica Elizabeta ga je njegovala sa svom ljubavlju što ga je dovelo do obraćenja i izmirenja s Bogom. Elizabeta se nakon toga posvetila brizi za siromahe. Rasprodala je sve svoje imanje i razdijelila siromasima. Obukla je siromašni habit franjevačke trećoredice i zaputila se na hodočašće u Compostellu na grob sv. Jakova.

Po povratku je stupila u samostan klarisa u Koimbri. Zavjete je položila tek na samrti. Prije smrti još je jednom djelovala kao mirotvorka u sukobu sina Alfonza i kastilskoga kralja Ferdinanda. Vratila se umorna od toga pohoda te je u Estremezu na današnji dan 1336. godine umrla. Svetom ju je proglasio 1625. godine papa Urban 8. Premda je imala težak životni put, ta je velika žena, znala sve okrenuti na vlastitu izgradnju.

Od svakog kamenčića trpljenja gradila je palaču kršćanske ljubavi i milosrđa u kojoj je udomljivala nezbrinute, siromašne, zavađene mirila i pripravljala Kristu ugodno boravište u njegovim svetima.

Opširnije

Sveta Elizabeta Portugalska (1271–1336)

Kod opisivanja života nekih svetaca čovjek poželi da je pjesnik pa da pjesničkim jezikom opjeva svu ljepotu svetačke duše. U te bih svece, svakako, ubrojio i svetu Elizabetu, portugalsku kraljicu, veliku kršćansku mirotvorku, vjernu ženu nevjernoga muža, majku siromaha.

Elizabeta se rodila g. 1271. kao kraljevska kćerka aragonskog kralja Petra III. i Konstancije, koja potjecaše iz sicilijske kraljevske kuće. Tek što joj je bilo 12 godina, zbog dinastijskih interesa, morala se udati za portugalskoga kralja Dionizija. Nije se, dakle, radilo o ljubavi – što bi morao biti normalan preduvjet braka – već o političkim probicima. Druga bi žena na Elizabetinu mjestu kukala i jalovo oplakivala svoju sudbinu, a ona je izabrala bolji način. Kao kršćanka i svetica prihvatila je stvarnost i nastojala se u njoj ponašati kako je najbolje znala i mogla te činiti ono što je dobro.

Elizabeta je rodila jednoga sina, kome dade ime Alfonz, a koji će oca naslijediti na kraljevskome prijestolju, i jednu kćerku po imenu Konstanciju, koja će se udati za kastilskoga kralja Ferdinanda IV. Brak joj, na žalost, nije bio sretan, jer je kralj bio vjeroloman čovjek te podržavao nezakonite i grješne veze sa svojim ljubavnicama. S njima je imao čak i nekoliko nezakonite djece. Elizabeta je upravo evanđeoskom strpljivošću i nadljudskom dobrotom podnosila preljubničke čine svoga muža. Promatrajući sve to, ona je pronalazila smisao svoga života u djelima ljubavi prema bližnjemu, u molitvi i pokori za obraćenje svoga muža. Plakala je, ali više zato što se muževljevim preljubom Bog vrijeđa, nego što je njoj samoj i nepravda i sramota nanesena. Njezin heroizam u kreposti išao je tako daleko da je s ljubavlju prihvatila čak i nezakonitu djecu svoga muža.

Kad joj je poodrastao sin Alfonz i došao u sukob s ocem, Elizabeta se kao anđeo mira postavila između dvije zavađene i naoružane strane spriječivši tako krvoproliće. Kralj ju je, spočitavajući joj da pristaje uz Alfonzovu stranku, dao prognati u Alenquer, ali spoznavši kasnije da je krivo sudio, pozvao ju je natrag i primio s najvećim počastima.

U vezi s kraljevim preokretom pripovijeda se jedna afera koja se sa sigurnošću ne može potvrditi. Navodimo je ipak kao jednu zanimljivost. Neki je paž bio oklevetan da održava s kraljicom Elizabetom nedopuštene veze. U stvari, kraljica se njime samo služila u dijeljenju milostinje. Kralj je odlučio pogubiti ga i to u vapnenoj peći. Za to su bili postavljeni nadglednici koji će izvršiti taj zločin. Paža je, koji nije slutio nikakva zla, kralj poslao k njima. Na putu je ušao u jednu crkvu i ondje se malo duže zadržao na misi. To ga je spasilo od sigurne smrti. Na mjesto zločina poslan je i klevetnik da se uvjeri je li izvršen kraljev nalog. Nadglednici su ovoga bacili u goruće vapno, misleći da je on onaj pravi koga moraju usmrtiti. Kad je kralj saznao što se zapravo dogodilo, upoznao je u tom događaju Božji zahvat koji je Bog učinio da potvrdi nedužnost njegove žene.

Ovo dalje nije legenda već dokazana stvarnost. Kad se kralj Dionizije teško razbolio, kraljica ga je Elizabeta sama brižno dvorila. Njezina nesebična ljubav tako je djelovala na njega da se i on posve preokrenuo te raskajano i sveto u Gospodinu preminuo. Bilo je to godine 1325.

Ostavši udovica, kraljica se još većom revnošću dade na dobra djela u korist siromaha i nevoljnika. Prodala je svoj imutak, svoje dragulje, a novac podijelila sirotinji i samostanima. Obukla je siromašni habit franjevačke trećoredice te pošla na hodočašće u Compostellu, na grob sv. Jakova. Kad se vratila, stupila je u samostan klarisa u Coimbri. Zavjete je položila tek na smrtnome času. Prije toga je kao mirotvorka opet pošla na put da smiri spor između svoga sina Alfonza i kastilskog kralja Ferdinanda. Vratila se umorna te u Estremozu 4. srpnja 1336. Bogu predala dušu.

Tijelo su joj prenijeli u Coimbru, a grob te divne žene i majke brzo postade metom hodočašća. Ljudi su dolazili i po njezinu zagovoru molili i zadobili razne milosti. Urban VIII. proglasio ju je 25. svibnja 1625. svečano svetom. Ta svetica uči nas kako moramo biti mirotvorci te ondje gdje među ljudima postoji jaz graditi mostove. Na ljudsku gledajući njezin je život bio veliki »torzo«, nešto promašeno. Ali ta žena velike vjere, svetosti i najveće ljubavi znala je to pretvoriti u pravu epopeju herojske kreposti i djelotvorne ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I jer je bila sposobna mnogo ljubiti, svoj je život pretvorila u ružičnjak svetosti. Razumijemo posve one brojne hodočasnike što su stoljećima dolazili na njezin grob. Nisu oni na njemu tražili samo čudesna uslišanja, već su htjeli odati poštovanje jednoj velikoj ženi koja je znala biti velika u teškom životu, u okolini koja joj je zadala mnogo boli.

Sveta Berta († 725)

Danas se u francuskoj biskupiji Arras slavi blagdan Svete Berte, rekluze. U srednjem su vijeku rekluze bile žene koje su živjele posve odvojene od svijeta, neke od njih čak zazidane u ćeliji bez vrata, jedino s prozorčićem kroz koji su dobivale potrebnu hranu i piće. U našim je stranama najpoznatija rekluza bila blažena Hozana Kotorka. Kako je tada u javnom životu vladao kršćanski mentalitet, mnogi su gradovi željeli da u svojoj sredini imaju kao Bogu posvećenu dušu bar po koju rekluzu koja će za grad moliti i činiti pokoru. Pobožni su se pak ljudi brinuli da takvim osobama priskrbe ono najosnovnije za život.

Sveta Berta, rekluza, bila je kćerka franačkoga grofa Rigoberta. Udala se za nekog velikaša Sigfrida, kome je rodila pet kćeri. Poslije smrti muža, ostavši udovica, sa svojim dvjema starijim kćerkama: Deotilom i Gertrudom, stupila je u samostan Blangy, koji je sama bila osnovala g. 686. Izabrali su je za opaticu samostana, no ona taj izbor što iz poniznosti što iz želje da živi kao jednostavna rekluza, nije prihvatila. Život je provodila povučeno, moleći, posteći i spremajući se za vječnost. Umrla je g. 725., a relikvije su joj g. 825. prenesene u Erstein kod Strassbourga. Razlog je prijenosa bila navala Normana koji su iza sebe ostavljali pustoš. Kad su prestale normanske provale, g. 1032. tijelo je svete Berte natrag preneseno u Blangy, koji je u međuvremenu postao benediktinski samostan.

Već ta briga za svetičine posmrtne ostatke pokazuje koliko su je štovali i koliki je ugled u puku uživala. Ona je, kao i tolike druge svete žene i majke, živjela najprije u braku, a zatim u redovničkom staležu, proslavivši i posvetivši tako i jedan i drugi način života. Sveci su bili snalažljivi jer su bili sposobni da u svim prilikama ostvaruju svoj svetački ideal – ono što je volja Božja, a to je naše posvećenje.

Sveti Ulrich, biskup (890–973)

U svijetu hagiografije sveti je Ulrich poznat kao prvi od pape svečano proglašeni svetac. Prije njega su pojedine biskupije i samostani sami odabirali svoje zaštitnike, slavili ih kao svece. Koncem X. stoljeća papa je to pridržao sebi i tako je ostalo do danas. Prva je, dakle, službena kanonizacija bila god. 993. u Lateranskoj bazilici, kad je Papa proglasio svetim augsburškoga biskupa Ulricha. Bilo je to 20 godina nakon njegove smrti. Papinska bula, upućena biskupima Galije i Germanije, govori da se u Božjoj Crkvi na slavu Svevišnjega sveti Ulrich, biskup, uvijek može slaviti kao svetac. Oko te kanonizacije radio je treći Ulrichov nasljednik na augsburškoj biskupskoj stolici biskup Liutolf. Inače je Ulrich odmah nakon smrti bio općenito štovan kao svetac.

Starodrevna augsburška biskupija počela je odmah svoga svetoga biskupa sa starokršćanskom mučenicom Afrom štovati kao svoga zaštitnika. On je i pokopan u njezinoj crkvi, u grobu koji si je sam pripremio. Münster sv. Ulricha i sv. Afre – današnja je zgrada veličanstvena kasnogotska i renesansna građevina – uz mjesnu katedralu najslavnija su svetišta Augsburga, mjesta za hodočašća iz cijele biskupije, ali i izvan njezinih granica. Svecu su po njemačkim zemljama podignute brojne crkve, a ima ih i u Sloveniji. Slovenci ga nazivaju sveti Urh. Na svojim se putovanjima blaženi Petar Faber iz Družbe Isusove rado zaustavljao na grobovima sv. Ulricha i sv. Afre u Augsburgu. Koliko je sv. Ulrich bio popularan i štovan svetac svjedoči jedno pismo monaha Otloka iz St. Emmerama iz g. 1050., u kojem stoji da miomiris svetosti svetog Ulricha struji kroz cijeli kršćanski svijet. U kasnom srednjem vijeku sveti je Ulrich bio često zazivan u raznim potrebama kao opće poznati pučki svetac. On je već za života bio poznat i ljubljen kao pravedan i blag čovjek, kome se mogao svatko bez straha približiti, pa je i kasnije kao svetac za puk postao privlačiv svetački lik.

Ulrich je po rođenju pripadao plemićkoj obitelji grofova iz Dillingena. Rodio se kao sin Ukbalda i Ditberge iz Švapske g. 890. u Augsburgu, u Bavarskoj. Crkveni je odgoj i izobrazbu primio u švicarskom samostanu San Gallen, jednom od žarišta vjere i kulture. Ondje ostade do g. 908. Zatim je godinu dana proboravio kod svoga rođaka Adalberona, biskupa u Augsburgu. Njega je naslijedio na biskupskoj stolici Iltin, a njegov će nasljednik biti Ulrich, koji će biskupovati pedesetak godina. Njegovo je biskupovanje prorekla sveta Viborada. Ulrich je kao augsburški biskup bio u svakom pogledu revan duhovni pastir, dobar upravitelj i u duhovnom i u materijalnom pogledu, čovjek sveta života, koji je i sam veoma strogo živio.

Vjerojatno je dobrota svetoga biskupa postala tako popularna i zbog njegove velike ljubavi i dobrohotnosti prema siromasima. Ti su osjetili njegovu darežljivu ruku. Ulrich je bio i veliki promicatelj redovničkoga života. Radi toga je g. 968. osnovao samostan Sv. Stjepana i obnovio samostan Sv. Afre. Taj je veoma stradao uslijed provale Mađara. Te je provale baš na Leškom polju kod Augsburga zaustavio car Oton I. Veliki potukavši hametom 10. kolovoza 955. glavninu mađarske vojske. I Ulrich se mnogo brinuo za obranu svoga grada Augsburga te ga je zato opasao i zidinama.

Ulrich je bio uvjereni potpomagač politike cara Otona I. pa ga je podržavao protiv autonomaških težnja njemačkih feudalaca. Smatrao je da će jako carstvo biti u stanju promicati ispravan društveni poredak te da će u njemu i Crkva bolje i sigurnije moći vršiti svoju misiju. U ono doba kad se Europa tek počela oblikovati, to je bilo od velikog značenja. Ulrich je nastupio i kao mirotvorni posrednik između careva buntovnoga sina, a švapskoga vojvode Liudolfa, koga je pomirio s ocem.

Godine 972. Ulrich se našao u Ravenni kod cara Otona I. te se odrekao biskupije da bi ostatak života proveo u samostanu. Nakon napornoga biskupskoga rada umro je u Augsburgu 4. srpnja 973. godine. Bio je sahranjen u katedrali Svete Afre, koja je kasnije bila njemu posvećena. Svetim ga je proglasio 31. siječnja 993. na koncu Lateranske sinode papa Ivan XV. Sveti Ulrich je napisao nekoliko biskupskih poslanica, ali su se, na žalost, sve izgubile.

Osim u Augsburgu sveti se Urlich svečano slavi i u Ivreji u Italiji, gdje je na svom trećem putovanju u Rim godine 971. uskrsnuo mrtvoga dječaka. Ondje mu je već koncem X. stoljeća bila podignuta crkva, kasnije posve preuređena. Svetog Ulricha zazivaju u pomoć umirući, bolesnici raznih bolesti te porodilje moleći za lak porod.

3. srpanj

Sv. Toma apostol

Za njega se često govori Toma Blizanac. Razlog tome je aramejsko značenje riječi Toma, blizanac.

Toma je u popisu apostola u Mateja na sedmom mjestu, u Marka i Luke na osmom, a u Djelima apostolskim na šestom mjestu. Sv. Ivan Evanđelist spominje Tomu u četiri zgode. Među njima je i priča o susretu s Uskrslim Kristom.

Prisjetimo se da je Toma bio onaj koji je učenicima rekao u zgodi s Lazarom: “Hajdemo i mi da umremo s njim!” Kad je Isus na oproštajnoj večeri s učenicima blagovao i govorio im o nebeskim stanovima, Toma je bio ona koji je rekao: “Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako bismo poznavali put!”

Nakon Uskrsnuća, kad se Isus ukazao učenicima prvi put, Toma nije bio s njima i nije vjerovao da su ga vidjeli. Drugi put, kad je već i Toma bio s njima, rekao mu je Isus: “Pruži prst ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!” “Gospodin moj i Bog moj!” bio je Tomin odgovor.

Tomu nalazimo i na jezeru kad se poslije uskrsnuća ukazao učenicima i Petru dao prvenstvo, Toma je spomenut odmah na drugom mjestu. I crkveni pisci spominju Tomu. Euzebije Cezarejski spominje da je Toma kao polje rada dobio Perziju. Sv. Grgur Nazijanski i Nicefor spominju da je Toma podnio mučeništvo u Indiji. Apokrifna književnost pripisuje Tomi jedno Evanđelje, Djela apostolska i Apokalipsu.

Legenda spominje da je u indijskoj pokrajini Malabaru Toma propovijedao evanđelje pa se dio kršćana tamo naziva Tomini kršćani. Njih je oko 1600. godine bilo 75.000, a danas ih je više od 750.000. Podijeljeni su u 4 biskupije, a u bogoslužju upotrebljavaju siro-malabarski obred.

Nedaleko od Madrasa nalazi se križ iz 7. st. s natpisom na staroperzijskom jeziku, te prema općem mišljenju označuje mjesto mučeništva svetoga Tome apostola. I veliki svjetski putopisac Marko Polo govore o Tominu misioniranju u Indiji.

Opširnije

Sveti Toma, apostol

»Toma« u aramejskom jeziku znači blizanac. Zato ga Ivan evanđelist i naziva Tomom blizancem. On je u popisu dvanaestorice apostola kod Mateja na sedmom, kod Marka i Luke na osmom, a u Djelima apostolskim na šestom mjestu. Četvrti je evanđelist u četiri zgode postavio i Tomu. Najljepša je, svakako, ona o susretu nevjernog Tome s uskrslim Kristom.

Međutim, mi spomenimo i druge!

Kad su židovski glavari već čvrsto odlučili ubiti Isusa, on se jedno vrijeme nalazio »s onu stranu Jordana, na mjestu gdje je Ivan krstio« (Iv 10,40). Tada je k njemu stigla vijest da je bolestan njegov ljubljeni prijatelj Lazar. Kad je Lazar umro, Isus je odlučio poći k njemu. »Rabi – rekoše mu učenici – pa sad su te Židovi htjeli kamenovati, a ti ponovo ideš onamo!« (Iv 11,8). Apostoli su očito smatrali da je opasno ići natrag u Judeju pa Isusa nekako diskretno na tu opasnost upozoravaju. Ali kad Isus odlučno reče: »Lazar je umro, hajdemo k njemu! Toma, zvani Blizanac, reče suučenicima: ’Hajdemo i mi da umremo s njim!’« (Iv 11,15–16). Da li je to bilo junaštvo ili potišteno mirenje sa sudbinom, teško je reći. Neki tumači Svetog pisma misle da se prije radi o ovom drugom. Kad bi se radilo o prvom, bila bi to od Tome veoma lijepa gesta.

Kad je Isus na zadnjoj večeri, na rastanku s učenicima, govorio o nebeskim stanovima i rekao im: »Tamo kamo ja idem već znate put«, (Iv 14,4) odvratio mu je Toma: »Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako bismo poznavali put?« (Iv 14,5). Toj primjedbi dugujemo jednu od najljepših Isusovih izjava, koja je za sve njegove sljedbenike tako mjerodavna. Isus je svečano izjavio: »Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni« (Iv 14,6).

A sada pogledajmo Tomu u njegovoj nevjeri i njegovu susretu s Uskrslim, koji ga dovodi do vjere. »Toma zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, nije bio s njima kad je došao Isus. Drugi mu učenici rekoše: ’Vidjeli smo Gospodina.’ Toma im odvrati: ’Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.’

Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: ’Mir vama!’ Zatim reče Tomi: ’Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!’ ’Gospodin moj i Bog moj!’ – izjavi Toma. Isus mu reče: ’Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli’« (Iv 20, 24–29).

I napokon Tomu nalazimo i kod čudesnog ribolova i ukazanja na Tiberijadskom jezeru. On se nalazi među sedmoricom apostola i svjedok je ne samo čudesnog ribolova, susreta s uskrslim Kristom, već i Petrova prvenstva, dana mu od samoga Gospodina: »Pasi ovce moje!« (Iv 21,17). Toma je u tom događaju spomenut na drugom mjestu, odmah nakon Petra.

Znademo li još što sigurno o apostolu Tomi? – Jedva! Navest ćemo ipak neka mišljenja i podatke o njemu iz spisa crkvenih pisaca starine.

Prema Euzebiju Cezarejskom, ocu crkvene povijesti, Toma je bio jedan od apostola kod koga je bio poučen o Isusovu nauku apostolski učenik Panias, kasnije i sam pisac. Nadalje Euzebije navodi da je Toma kao polje svoga rada dobio Perziju.

Klement Aleksandrijski piše da je gnostik Herakleon nijekao mučeništvo apostola Tome. Međutim, jača i općenitija predaja, kojoj su svjedoci sv. Grgur Nazijanski i Nicefor, tvrdi da je Toma, nakon naviještanja Evanđelja, kao mučenik poginuo u Indiji. Apokrifna književnost sv. Tomi pripisuje jedno Evanđelje, Djela apostolska i Apokalipsu. Dakako da su to posve apokrifni spisi koji su nastali daleko kasnije i nemaju veze s Tomom.

Legende o počecima kršćanstva u Malabaru, pokrajini Indije, govore da je ondje propovijedao kršćansku vjeru sv. Toma apostol. Prema njemu se u Indiji dio vjernika naziva »Tominim kršćanima«. Njih je oko g. 1600. bilo 75.000, a danas ih ima preko 750.000. Podijeljeni su u 4 biskupije, a u bogoslužju upotrebljavaju siromalabarski obred.

Kod mjesta Sveti Toma od Mailpura, nedaleko od Madrasa, na obali Coromandel, nalazi se križ iz VII. stoljeća s natpisom na staroperzijanskom jeziku te prema općenitom mišljenju označuje mjesto mučeništva svetog Tome apostola. I veliki svjetski putopisac Marko Polo te najveći portugalski pjesnik Camoens govore o Tominu misionarenju u Indiji.

Među brojnim oltarima u bazilici Sv. Petra u Rimu nalazi se i jedan posvećen svetom apostolu Tomi. Na njemu sam nekoliko puta misio i posebno mi je drag. Grob apostolskog prvaka, nad kojim se diže velebna bazilika, govori o Petrovoj vjeri, zbog koje ga je i sam Isus pohvalio. Pa ipak je ta vjera u kušnji postala slaba i Petar je zatajio Isusa. Toma nije htio vjerovati u Uskrsloga dok se iskustveno nije uvjerio, a onda je svoju vjeru sažeo u poklik: »Gospodin moj i Bog moj« (Iv 20,18). S Petrom je bio u ribolovu na Tiberijadskom jezeru te opet vidio Uskrsloga i Toma, ali i čuo ispovijest Petrove ljubavi prema Isusu: »Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim« (Iv 21,17). Nakon toga njegov i Petrov život ne bijahu drugo nego samo vjera i ljubav.

Blaženi Rajmund Lullus, mučenik (1233–1315/16)

Iako je u XIII. stoljeću bilo obilje velikih duhova, pa bi koji od njih mogao ostati i nezapažen, to se ipak ne može reći da bi se takvo što dogodilo blaženom Rajmundu Lullusu. Njega, naime, mnogi povjesničari smatraju velikom i uglednom ličnošću njegova vremena.

Rajmund se rodio g. 1233. u krilu jedne plemićke obitelji u Palmi na otoku Mallorci. Jedno je vrijeme kao paž, zatim kao odgojitelj i upravnik, živio na kneževskom dvoru u Mallorci. Oženio se te imao dvije kćeri. Njegov život nije bio baš uzoran. Moglo bi se čak reći da je popuštao raznim manama te upadao u moralni nered. Kao vatreni trubadur znao je ispjevati i sumnjive popijevke i to kao oženjen čovjek jednoj drugoj dami. Dakako da ga je to moglo dovesti i do gorih stvari. Od toga je bio očuvan zahvatom samoga Gospodina.

Kad je jednog dana kovao stihove tuđoj ženi, ukazao mu se raspeti Isus. Viđenje se ponovilo još nekoliko puta. Na blagdan Sv. Franje Asiškoga, 4. listopada 1263., Rajmund se nalazio u crkvi male braće. Biskup je u propovijedi potresnim riječima ocrtavao život sv. Franje koji je sve ostavio te izabrao siromašnoga Krista. To je na Rajmunda tako silno djelovalo da je u njegovu životu nastao potpun preokret. On je ostavio svijet te obukao habit franjevačkih trećoredaca.

Sada za Rajmunda počinje život molitve, kontemplacije, studija filozofije, teologije i arapskoga jezika te lutanja i propovijedanja. Uz kraljevu pomoć osnovao je u Miramaru kolegij u kojem se trinaest franjevaca moralo baviti proučavanjem istočnih jezika. Taj je studij imao biti u službi apostolata, obraćenja Židova i muslimana, pa čak i Tatara. O njemu je Rajmund Lullus neprestano sanjao, ali i putovao po istoku i po sjevernoj Africi tako da ga Altaner naziva najvećim srednjovjekovnim muslimanskim misionarom. On je stvarno sav bio prožet i zaokupljen željom da i muslimane privede k svjetlu Kristovu.

Više puta je posjetio Rim, a osam puta papinski dvor, nagovarajući pape da osnivaju škole za proučavanje istočnih jezika. Rajmund je u tome uspio tek kod pape Klementa V., koji je na Općem saboru u Viennu g. 1312. potpisao dekret o osnivanju pet takvih škola u Europi.

Rajmund je bio pravi lutalac. Tako je dospio u Pariz gdje se borio protiv filozofskih averoističkih zabluda. Putovao je i u Afriku, na Cipar, na Rodos, u Armeniju, Siriju i Palestinu. Nalazeći se na Općem saboru u Viennu, govorio je pred saborskim ocima o svojim idealima: osudi averoizma i napovijedi križarske vojne. Kao pripravu za taj vojni pohod smatrao je neophodnim da se ujedine u jedan svi viteški redovi te da se otvaraju novi kolegiji za odgoj i školovanje misionara. Kraj svih tih silnih putovanja i poslova Rajmund je uspio napisati čitav niz djela: čak oko dvije stotine.

Djela su mu teološkofilozofska i mistična. On slijedi augustinskofranjevačku teološku misao. Djela kao što su Blanquerna, Le cant de Ramón, Descornort idu među najbolje pisana djela na katalonskom jeziku. Iz njih se vidi ipak da je Rajmund Lullus bio veoma složena ličnost u kojoj se ukrštavao mislilac, mistik i misionar. Neki su ga zvali »doctor illuminatus« (prosvijetljeni naučitelj), a drugi opet »doctor phantasticus« (fantastični naučitelj). On je to dobro znao pa je u jednoj pjesmi ovako pjevao:

Nisam imao nijednog prijatelja, koji bi me

prijateljski primio, nego samo tebe, Gospodine,

jedinoga – a za koga sam radio i borio se

te s kojim stojim i padam.

A ovdje je na zemlji sve kao zavjesa.

Ništa više ne vidim, ne čujem,

nema ni najmanjeg odjeka utjehe.

Pa ipak je, unatoč takvom duševnom raspoloženju, unatoč nerazumijevanju, unatoč križevima, Rajmund Lullus ustrajao, kako uz Gospodina Isusa, tako i uz svoje ideale. U svome spjevu Cant de Ramón ponosno pjeva:

Pronašao sam novo znanje,

po kojem će se upoznati istina,

a laž izgorjeti do temelja,

ona će obratiti zemlju muslimana,

pa i Židove i Tatare,

to će se zbiti po znanju, koje mi je od

Gospodina dano.

Rajmund Lullus, taj veliki zaljubljenik u Isusa Krista, svoju je ljubav prema njemu zapečatio mučeničkom smrću. Odrekavši se godine 1316. kraljevske sigurnosne pratnje, pošao je iz Tunisa u Bugiju, u sjevernoj Africi. Onamo je kršćanima bilo zabranjeno ulaziti čak pod prijetnjom smrtne kazne. Rajmund bi kamenovan, ali nije odmah umro. To se zbilo na brodu na otvorenom moru kad se polumrtav vraćao na svoju rodnu Mallorcu. Sahranjen je u Palmi u vrlo lijepoj gotskoj crkvi. Godine 1448. otočani su svome zaštitniku podigli dostojan spomenik iz bijelog mramora. No najljepši je njegov spomenik bogata pismena ostavština. Pape su odobrile da se Rajmund Lullus može nazivati blaženim te štovati kao blaženik.

Sveti  Leon II., papa († 683)

Sveti Leon II. upravljao je Crkvom kratko vrijeme, od 682–683. godine. Bio je rodom sa Sicilije. O njemu znamo također da je bio veoma izobražen čovjek, dobar poznavalac crkvene i klasične književnosti, vješt u latinskom i grčkom jeziku, odgojen i glazbeno, tako da je mogao uspješno voditi Školu pjevača u Lateranskoj bazilici. Dakle, bio mu je dostupan velik dio tadašnje kulture. Svoje znanje upotrebljavaše i u dotjerivanje crkvenih himana i prijevoda psalama. Kao papa odobrio je i potvrdio zaključke VI. sinode, koja se pod predsjedanjem papinih legata i u prisutnosti cara Konstantina IV. g. 680/81. održala u Carigradu. Na njoj su bila prisutna i dva patrijarha: carigradski i antiohijski te 170 biskupa. Te je zaključke s grčkoga Papa dao prevesti na latinski jezik.

Uz učenost, pastirsku brigu za Crkvu, papu Leona II. resila je i velika ljubav prema siromasima. On im je bio pravi otac. Obilno je dijelio milostinju, tješio i svjetovao. Posebnu je pažnju posvećivao udovicama i siročadi.

Papa Leon II. dao je pregraditi staru đakoniju San Giorgio in Velabro te obnoviti crkvu Svete Bibijane, djevice i mučenice, u koju je prenio tjelesa svetih mučenika Simplicija, Faustina i Beatrice. Tjelesa su tih mučenika bila dugo vremena sahranjena na Via di Porto. Sveti je papa Leon II. umro 28. lipnja 683., a na današnji je dan sahranjen u bazilici Sv. Petra u Vatikanu.

Kao sveca počeli su ga štovati tek kasnije. Štovanje mu je postalo općenito od vremena pape Paskala II., koji je zapovjedio da se prenesu njegove relikvije u jedan novi oratorij.

Sveti Leon II. naročito je vrijedan nasljedovanja u pomaganju siromaha. Tu krepost možemo i mi danas vježbati. Ljubav prema siromasima i djela milosrđa preporučio nam je sam Gospodin.

2. srpanj

Sveti Bernardin Realino

rođen je 1530. godine u Karpiju u sjevernoj Italiji. Prema drugima se odnosio s velikim poštovanjem i uvažavanjem. Bernadin je u svoje vrijeme bio vrlo obrazovan. Kao doktor crkvenoga i građanskoga prava u sebi je ujedinjavao tadašnje ideale humanistiško-renesansne kulture. Kao pravnik stekao je velik ugled i bogatstvo. Ali, kad je izgubio ženu koju je jako volio, i kad je u pravničkim poslovima počela dolaziti u pitanje njegova savjest, počeo je razmišljati o promjeni života.

U Napulju se upoznao s Družbom Isusovom i veoma je zavolio. Primili su ga u Družbu u njegovoj 34. godini života. Za svećenika je zaređen 1567. godine, te je kao mladomisnik izabran za duhovnika i poslije za učitelja novaka.

Kao svećenik je vodio jednu Marijinu kongregaciju. Poglavari su ga zatim poslali u Lecce da osnuje kolegij u kojem će biti poglavar i podložnik. U tom je mjestu ostao sve do svoje smrti, na današnji dan 2. srpnja 1616. godine. Bernardin je svetošću, ljubaznošću u susretima s ljudima, strpljivošću, uslužnošću, kao duhovni vođa i svetac, omilio svima pa su ga nazivali “ocem grada”.

Njemu su se s jednakim povjerenjem obraćali biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i priprosti svijet. Privlačili su ih i njegovi karizmatički darovi, osobito dar čudesa. Kad je ostario gradski su oci zamolili Bernardina da bude zaštitnikom grada. On je to prihvatio pod uvjetom – da Isus bude zaštitnik grada, a da on samo bude molitelj posrednik koji grad izručuje Isusu u ruke. Papa Leon XIII. proglasio je Bernardina blaženim, a svetim ga je proglasio 1947. papa Pio XII.

Opširnije

Sveti Bernardin Realino (1530–1616)

Slikar Pietro Gagliardi ovjekovječio je na platnu nesvakidašnji prizor iz života svetaca. Prikazao je gradske oce grada Lecce u južnoj Italiji kako dolaze još živome ocu Bernardinu Realinu te ga proglašuju zaštitnikom svoga grada. Slika se čuva u kolegiju Leoniano u Anagniu. Ima još jedna poznata i raširena slika koja prikazuje našega sveca i čudotvorca kako u zanosu gleda i grli dijete Isusa. Sv. Bernardin Realino tipičan je predstavnik južnjačkoga sveca talijanskoga tipa. Na njegovu liku ne moraju nas oduševljavati baš sve crte, no ima ih ipak veoma vrijednih koje i za nas mogu biti od velike koristi.

Bernardin se rodio 1. prosinca 1530. u Carpiju, u sjevernoj Italiji. Stekao je zamjernu humanističku kulturu te postao dvostruki doktor: građanskoga i crkvenoga prava. Pohađao je predavanja na sveučilištu u Modeni, Bologni i Ferrari. U svojoj je ličnosti mogao ujediniti sve ideale tadašnje talijanske humanističkorenesansne kulture.

Po naravi je bio veseljak, optimist, vedar, srdačan, prema drugima pun poštovanja, darežljiv. Sve su to vrline koje čovjeku daju veliku vrijednost i osvajaju simpatije. Stoga nije čudo da je Bernardin kroz deset godina kao pravnik obavljao razne pravnoadministrativne službe i to s uspjehom. Da je u njima ostao, vjerojatno bi se u društvu častima i bogatstvom visoko popeo. No, on je vidio da će kao pravnik biti izložen opasnostima u kojima bi se mogao ogriješiti o glas savjesti, o pravdu i poštenje. Izgubivši i ženu, koju je veoma volio, sve je više u duši dozrijevao i tako se osposobio da je mogao donijeti jednu veliku životnu odluku.

Posljednje mjesto njegova građanskoga službovanja bio je Napulj. Tamo je došao u dodir s Družbom Isusovom. Na njega su naročito djelovala dva isusovca, koje je promatrao u crkvi. Njihovo čedno i pobožno držanje pobudilo je njegovu pažnju i on se počeo zanimati za red kome pripadaju. Saznavši da je to Družba Isusova, oduševio se za nju te zamolio da i on bude u nju primljen. Bile su mu tada 34 godine. Primio ga je u Družbu Alfonso Salmeron, jedan od prvih sudrugova sv. Ignacija. General reda bio je tada nasljednik svetog Ignacija o. Diego Lainez, koji je govorio: »Dajte mi osoba koje su živjele i djelovale u svijetu jer takve su za nas dobre.« Bernardino Realino, pravnik i administrativac, bio je baš takav i on se priključuje drugoj generaciji isusovaca u Italiji, među kojima su najslavnija imena: Roberto Bellarmino, Antonio Possevino, glasoviti diplomat, Claudio Acquaviva, kasniji general reda, Matteo Ricci, misionar u Kini. Svi su oni utjecali na oblikovanje isusovačkoga stila života u Italiji.

Bernardin Realino ostavio je konačno, stupivši 13. listopada 1564. u Družbu Isusovu, svijet, svoju pravničku karijeru, odrekavši se čak i svoje humanističke kulture – ili bolje: zamijenivši je znanošću križa. A to je značilo potpuno se odreći samoga sebe, uzeti križ te ići za Isusom. U jednome pismu svome ocu ovako je opisao Družbu Isusovu: »U njoj se provodi dobar život, slijedi zdrav nauk, siromašno odijeva – ali zato uživa duhovno bogatstvo, žar ljubavi prema Bogu i bližnjemu.« Sve te osobine podsjećaju Bernardina na prvotnu crkvenu zajednicu u Jeruzalemu s apostolima na čelu. On se među subraćom u Družbi osjeća kao u nekom zemaljskom raju, zadovoljan i smiren u srcu, upravljajući sve na službu Bogu i bližnjemu. Njegova pisma i njegova subraća svjedoče o darovima Duha kojih je bio pun. Bila je to radost, mir, velikodušnost, dobrohotnost, dobrota, vjernost, blagost. Po njima je omilio tolikima.

Za svećenika bio je zaređen 24. svibnja 1567. te, tako rekavši, kao mladomisnik bio izabran za duhovnika, kasnije za učitelja novaka, obavljajući i svećeničke poslove u korist napuljskoga građanstva, osobito kao vođa jedne Marijine kongregacije. Godine 1574. bio je poslan u Lecce da ondje osnuje kolegij u kojemu će biti poglavar, ali i podložnik. U tom je gradu ostao sve do svoje smrti 2. srpnja 1616. Svojom svetošću, ljubaznošću u susretima s ljudima, strpljivošću, uslužnošću, kao duhovni vođa i svetac, omilio je svima pa su ga nazvali »ocem grada«. Njemu se s jednakim povjerenjem obraćahu biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i priprosti svijet. Privlačili su ih i njegovi karizmatički darovi, osobito dar čudesa.

Sveti Bernardino Realino je nasmiješeni svetac. Njegov se smiješak temelji na dubokoj usrdnosti s Isusom. Iz te je usrdnosti izlazio uvijek među ljude pun vedrine, blagosti i dobrohotnosti. Nju nije moglo ništa uništiti. Na početku svoga boravka u Lecceu naišao je na nerazumijevanje, pa i kod subraće, ali se time nije dao svladati. Sačuvao je vedrinu, nadu, i u tome je bila tajna njegova uspjeha. Vjerovao je da Isus sve vidi, sve zna, i to mu je bilo dosta. Kad je ostario, mogao je još jedino moliti, davati dobar primjer i zračiti oko sebe svetost. I to je bilo mnogo. Sav se grad okupljao oko njegove ličnosti pa su svetoga starca gradski oci zamolili da Lecce uzme pod svoju zaštitu. On je to prihvatio, ali je znao da pravi zaštitnik toga grada može biti samo Isus i zato je sebi dragi grad u molitvi neprestano svome Gospodinu izručivao.

Toga divnoga, jednostavnoga čovjeka papa Leon XIII. proglasio je 27. rujna 1895. blaženim. Ta je beatifikacija imala odjeka i u travničkom sjemeništu u kojem se tada nalazio sluga Božji Petar Barbarić. Kad se bio razbolio od sušice, pisao mu je njegov prijatelj Petar Papac »da je za njegovo zdravlje molio devetnicu u čast novom blaženiku isusovačkog reda Bernardinu Realinu«.

Po završetku II. svjetskog rata Pio XII. proglasio je 22. lipnja 1947. Bernardina Realina, zajedno s Ivanom de Brittom svetim. Tom zgodom general reda otac Ivan Janssens upravio je cijeloj Družbi krasnu poslanicu. Ta je kanonizacija uz veliko sudjelovanje vjernika svečano bila proslavljena i u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Za tu su zgodu bile izrađene te u crkvi izložene i velike slike novih svetaca. Tadašnji su se mladi hrvatski isusovci na primjerima tih svetaca s velikim oduševljenjem spremali za svoj budući rad.

Sveti Franjo de Geronimo (1642–1716)

Pisac F. M. d’Aria napisao je i u Rimu 1943. izdao knjigu pod naslovom Socijalni obnovitelj – Kritička povijest života sv. Franje de Geronima. Tko pročita taj vrijedni životopis upoznat će jednu izvanrednu svetačku veličinu. Ona je izrasla iz zdravog obiteljskog korijena. Svetac je rođen 17. prosinca 1642. u Grotaglieu, kod Toronta, u južnoj Italiji, u građanskoj obitelji kao prvo od jedanaestero djece. Obitelj je bila prilično bogata, no još više od materijalnoga bogatstva obilovaše dubokom vjerom i kršćanskom pobožnošću. Stoga nikakvo čudo što je dala Crkvi tri duhovna zvanja. Najslavnije je od njih zvanje našega sveca. Ono se rodilo već u njegovu djetinjstvu, razvilo u mladenaštvu te ostvarilo u muževnoj dobi. Bilo je to godine 1666.

Nakon svećeničkog ređenja Franjo je nastavio studij crkvenoga prava i teologije, a g. 1670. zamolio je da bude primljen u Družbu Isusovu. Družbu je upoznao jer je na isusovačkom kolegiju pohađao tečajeve iz govorništva i filozofije te jedno vrijeme u isusovačkom velikom kolegiju u Napulju obavljao čak i službu prefekta mladih studenata. Oduševio se za svećenički rad u Družbi Isusovoj prema slovu i duhu, danu joj od utemeljitelja sv. Ignacija. Kao isusovac djelovao je u već zrelom razdoblju povijesti Družbe Isusove, kad su se pomalo počele nazrijevati okolnosti koje će dovesti do ukinuća reda.

Kako je stupio u Družbu kao svećenik, poglavari ga već nakon jedne godine novicijata pridružiše skupini pučkih misionara koja je krstarila gradovima i selima južne Italije. Bio je to tvrd ali i koristan misionarski novicijat za budućog velikog pučkog misionara, apostola i socijalnoga reformatora. Položivši 8. prosinca 1682. svečane zavjete, definitivno ostade u Napulju, dodijeljen tamošnjoj Kući profesa uz veliku i prostranu crkvu Gesù Nuovo. Više puta je molio da bude poslan u Indiju, u vanjske misije, no poglavari ga odrediše za misionara u Napulju. On se s time pomirio nazivajući svoje polje rada »domaćom Indijom«. U njoj je apostolski djelovao 40 godina.

Napulj je bio tada, kao i mnogi drugi veliki lučki gradovi, pun svakojakih poroka. Svetac ga je prihvatio ljubavlju Isusa Krista, prijatelja carinika, grješnika i bludnica. Njegov se apostolski i misionarski rad odvijao po uskim ulicama, sumnjivim predgrađima i trgovima Napulja. »Ako se izuzme ono nekoliko sati za potreban san te sati posvećeni molitvi, svetac je ostatak svoga života provodio s onima udaljenima i upravo ondje gdje su oni živjeli, po ulicama i trgovima najzloglasnijeg dijela grada. Zadužen za stalne gradske pučke misije službom riječi i sakramenata pokore i Euharistije te neprestanom pučkom katehezom ostvarivao je veliko djelo ćudoredne ljudske i kršćanske obnove, koja ga je nadživjela kroz još mnogo godina« (P. M. Gioia, DI).

U svome radu svetac je pokazao izvanredne organizatorske sposobnosti. Stvorio je veliku misionarsku ekipu koju su uz svećenike sačinjavali i laici. Oni su se novačili iz redova malih obrtnika i svečevih obraćenika. Preko njih je dopirao i do onih na dnu društva, ljudske i moralne bijede. On sam bio je posvuda nosilac tople riječi vjere i ljubavi. Njegove potresne propovijedi uz Božju milost taknule su i obratile mnoga tvrdokorna srca. A Bog ih je često pratio znakovima i čudesima, kao ono u apostolsko doba.

Iscrpljen naporima što ih je podnio za Božje kraljevstvo, Franjo je umro u Napulju 11. svibnja 1716. U nedjelju poslije njegove smrti u isusovačkoj crkvi gdje je bio pokopan primilo je svetu pričest preko 40.000 ljudi. Tako je to bilo i za njegova života svake treće nedjelje u mjesecu. Franjo je još za života od svih općenito bio smatran svecem. Crkva je i službeno priznala njegovu svetost kad ga je papa Pio VII. 2. svibnja 1806. proglasio blaženim, a Grgur XVI. 26. svibnja 1839. svecem. Svečevo je tijelo sve do svršetka II. svjetskog rata počivalo u lijepo uređenoj kapeli crkve Gesu Nuovo u Napulju, a tada je preneseno u njegov rodni Grotaglie u tamošnju isusovačku crkvu. U Napulju ostade ipak jedna njegova dragocjena relikvija kao i umjetnički veoma vrijedan kip od umjetnika Jerace, koji prikazuje sveca kako propovijeda. Napulj ga i danas mnogo štuje kao svoga sveca, a tkogod kao hodočasnik posjeti taj grad, rado zalazi u crkvu Gesù Nuovo, koja kao da još i danas odjekuje propovjedničkim glasom velikoga sveca.

Blaženi Julijan Maunoir (1606–1683)

U red velikih pučkih misionara ide, bez sumnje, i isusovac bl. Julijan Maunoir, apostol Bretanje. Rodio se u seljačkoj obitelji u Francuskoj, u mjestu StGeorgesde Reintembault, 1. listopada 1606. Bio je veoma bistar dječak, sposoban za školu, bezazlen i sklon pobožnosti. Školovao se u isusovačkom kolegiju u Rennesu. Ondje je slušao i čitao o doživljajima misionara u Indiji i Kanadi pa je, u želji da i sam postane misionar u vanjskim misijama, stupio u Družbu Isusovu. Bog je s njim u Družbi imao druge planove. Njegovo će misijsko područje postati Bretanja.

Kad je već kao svećenik postao rektor isusovačkog kolegija u Quimperu, zanio ga je apostolski primjer svećenika Michela Le Nobletza pa je pošao u njegovu školu. Nakon jednog hodočašća u svetište Majke Božje Ty Mam Doué, a osobito nakon jedne teške bolesti, od koje je nenadano ozdravio, postane mu posve jasno da je njegovo misijsko područje – njegova Kanada o kojoj je sanjao – Bretanja.

U pučkomisionarskom radu oca Maunoira poučio je Le Nobletz, koji se morao udaljiti iz biskupije Quimper. Njegova se misionarska metoda, a koju je prihvatio i produbio otac Maunoir, sastojala u poučavanju djece i odraslih u katekizmu, u propovijedanju o vječnim istinama, te u pučkim pjesmama na bretonskom jeziku. Sadržaj je tih pjesama velikim dijelom bio iz katekizma. I tako je puk pjevajući učio. Misionar se čak služio i plakatima koji su pružali nešto i za ljudsko oko. Vrijednost je te metode rada u tom što je poštivala načela zdrave ljudske psihologije. Vjerske istine nastojalo se naučiti tako da se što dublje usijeku u pamćenje i u srce.

Blaženi Maunoir je po zagovoru Majke Božje naučio teški bretonski jezik upravo na čudesan način u rekordnom roku pa je, osim na francuskom, mogao propovijedati i na tom jeziku. U svom apostolskom radu on je obišao sve bretonske biskupije poučavajući, propovijedajući, ispovijedajući i organizirajući pučke pobožne svečanosti. Pri tom nije bio pošteđen od poteškoća, nerazumijevanja, križeva, no revni je misionar znao za koga radi pa je ustrajno preko svega prelazio, išao dalje i na taj način mnogo dobra učinio.

Otac Maunoir je u svoj rad uključio i organizirao i mnoge dijecezanske svećenike, pa je duhovna žetva s brojnim obraćenjima bila još veća i trajnija. Za duhovnu obnovu osnovao je i dva doma duhovnih vježbi: u Quimperu i Vannesu. Pametno i neupadljivo borio se i protiv praznovjerja iskorijenivši tako neke oblike magije. Mnogo je nastojao i oko oživljavanja štovanja starih bretonskih svetaca.

Nakon smrti svećenika Le Nobletza te svoga pomoćnika isusovca o. Bernarda blaženi je Maunoir preuzeo svu brigu za bretonske misije u svoje ruke istrošivši se za njih posve. U teškom i napornom radu zahvatila ga je jaka groznica i on je u Plévinu 28. siječnja 1683. završio svoju zemaljsku trku te otišao po neuveli vijenac slave.

Papa Pio XII. proglasio je tog velikoga pučkoga misionara 29. svibnja 1951. blaženim. Njegov se blagdan s naročitom zahvalnošću slavi u četiri bretonske biskupije, koje ga smatraju svojim apostolom. I s pravom, jer idući od župe do župe, blaženik je 43 godine proveo u Bretanji.

Kad je otac Maunoir radio s ekipom svećenika – a to je bilo gotovo redovito – misije bi trajale i po mjesec dana. Misionari bi svaki dan ustajali u četiri sata, zajednički izmolili male hore, razmatrali, a onda u procesiji krenuli u crkvu, gdje ih je obično čekalo mnoštvo svijeta. Tada bi služili svete mise i dali se na ispovijedanje. U takvom bi radu uz poučavanje u katekizmu proteklo cijelo prijepodne. Poslije ručka održavala bi se konferencija za same svećenike. Za nju je otac Maunoir znao pozvati odlične predavače kao što su bili isusovci o. Rigoleuc i o. Huby. Predvečer bi se nastavilo s misijskim programom propovijedanja, katehiziranja u crkvi, a sve bi završilo euharistijskim blagoslovom. I na takav je način blaženi Julijan Maunoir obnavljao ne samo puk, već i njegove duhovne pastire. Plodovi su bili trajni jer će se Bretanja ubrajati među najbolje kršćanske pokrajine Francuske. Posvuda je nadaleko bila poznata, pa čak i poslovična, vjera i pobožnost Bretonaca. Nju neka potvrdi jedna anegdota.

Malo prije izbijanja Njemačkofrancuskog rata godine 1870. bio je pozvan u Rim glasoviti francuski liječnik Alphonse Guérin da liječi papu Pija IX., koji je trpio teške boli u prsima. Guérin je kod visokog pacijenta ostao gotovo dva mjeseca i obojica su se veoma dobro slagala. Jednoga dana kod uobičajenog pregleda liječnik je rekao Papi: »Morat ću se veoma čuvati da svojim zemljacima ne bih pripovijedao kako sam svaki dan polagao svoju glavu na vaše grudi; poznam ja svoje Bretonce: oni bi mi bez daljnjega odsjekli uši da iz njih načine relikvije.« Za te je vjerne Bretonce blaženi Julijan Maunoir, njihov apostol i zaštitnik, bio i ostao »le Tad Mad«, a to znači dobri otac.

Blaženi Antun Baldinucci (1665–1717)

Naš je blaženik rođen u Firenzi 19. lipnja 1665., a otac mu je bio glasoviti i cijenjeni pisac djela o umjetnosti Filippo Baldinucci. Najpoznatije mu je djelo Kratki opisi profesora crtanja od Cimabue pa na ovamo. Novo izdanje toga vrijednog i poučnog djela izišlo je u Firenzi u 5 svezaka 1845–1847. U jednome pismu, upravljenu o. Luigiju Ristoriju, taj vrijedni otac dao nam je sjajno svjedočanstvo o svom sinu, budućem isusovcu, velikom pučkom misionaru i blaženiku. On pripovijeda o djetinjstvu, prvim školama i nadasve o zvanju svoga sina Antuna.

Otac kaže da je svome sinu dao ime Antun iz zahvalnosti prema sv. Antunu Padovanskom koji mu je izmolio jedno za njega važno ozdravljenje. Mladi je Antun polazio školu u isusovačkom kolegiju San Giovannino u Firenzi. Tu je stupio u Marijinu kongregaciju i posvetio se Blaženoj Djevici Mariji. Ta je posveta bila za njega dvostruka obveza: nastojanje oko vlastitog usavršavanja i apostolat. On je oboje ozbiljno shvatio pa je Marijina kongregacija za njega, kao i za tolike druge idealne mladiće onog vremena, postala škola u kojoj je mnogo naučio, u kojoj se duhovno, moralno i apostolski izgradio. Mladi je Antun gajio sve one vrline što su se gajile i u njegovoj obitelji: bila je to životna ozbiljnost, uz svestrano zalaganje za napredak u duhovnom životu i u stjecanju znanja.

Obitelj je Baldinucci već jednog svoga sina darovala Bogu. Bio je to Antunov stariji brat Gian Filippo, koji je stupio u dominikance. Htio ga je slijediti i Antun, no otac se bojao da njegovo zdravlje nije prikladno za taj red te mu je savjetovao neka prije konačne odluke o zvanju obavi duhovne vježbe. U njima je, nakon nutarnjih vaganja i borba, upoznao da mu je mjesto u Družbi Isusovoj. Jedna redovnica iz samostana Sv. Marije Magdalene de Pazzi prorekla je Antunovu ocu da će od njegova sina postati velik misionar te da njegovo ne odviše čvrsto zdravlje neće biti zapreka ni za najteže napore misionarskoga života.

Antun je stupio u novicijat rimske provincije S. Andrea al Quirinale u Rimu 21. travnja 1681. U tom je novicijatu bila još uvijek živa i svježa uspomena na sv. Stanislava Kostku. On je postao ideal za nasljedovanje naraštajima rimskih novaka. Za vrijeme viših nauka Baldinucci ih je zbog slaba zdravlja morao više puta prekidati te mijenjati boravak. Pa ipak, kraj svega toga on je molio generala reda neka ga pošalje u vanjske misije. Želja ga je onamo vukla u nadi za mučeničkom smrću. Sve nam to govori o njegovu velikom idealizmu. Međutim, umjesto u vanjske misije, poglavari ga odredište za misionara po rimskoj Kampanji. Okolina grada Frascatija i Viterba postade poljem njegova misionarskoga rada sve do smrti. Kroz 20 godina on je u njemu ustrajao ne provodeći nikakav lagodan život.

Obilazio je pješke sela i gradiće idući po teškim i neprohodnim putovima. U Rimu se još i danas čuva kožni plaštić koji ga je imao štititi od vremenskih nepogoda. Kao misionar mnogo je propovijedao, ispovijedao, pohađao bolesnike, zatvorenike, mirio zavađene. Da uštedi cipele, skinuo bi ih s nogu te putovao bosonog s torbakom na leđima s najpotrebnijim stvarima. Bio je pravi evanđeoski poslenik, bez velike prtljage, siromašan, zadovoljan najmanjim. Kao misionar prokrstario je tridesetak malih biskupija, a misija je održao 448, i svagdje s velikim uspjehom.

Blaženi Antun Baldinucci bio je u propovijedanju jednostavan. Želio je da ono što govori bude što jasnije, jer samo se jasno spoznate istine mogu u dušu upiti. To ne znači da je u propovijedanju bio monoton. On je također bio pravi sin temperamentnog talijanskog naroda pa bi svoje propovijedi znao prekidati te s Raspetim ili slikom, na kojoj je bila Presveta Bogorodica, voditi glasan i potresan razgovor. Znao je voditi i glasan razgovor s tvrdokornim grješnicima pozivajući ih na obraćenje.

Antun Baldinucci je bio veliki revnitelj duša. Za promicanje njihova spasenja domišljato je pronalazio sredstva. Za vrijeme misija organizirao bi pokorničke procesije s bičevanjem sve do krvi. Za one koji su težili za savršenijim kršćanskim životom osnivao je Marijine kongregacije. Duhovnim vježbama nastojao je oko obnove klera. Veoma je širio pobožnost Majci Božjoj, utočištu grješnika. Jedno je vrijeme sa sobom na misije stalno nosio Gospinu sliku te je izlagao na štovanje. S tom ga slikom najčešće i prikazuju na slikama.

O. Baldinucci je 18. listopada 1717. započeo misije u Pofiju, u biskupiji Veroli. Tada se tako teško razbolio i oslabio da ih nije mogao završiti i već je 7. studenog preminuo. Papa Leon XIII. proglasio ga je blaženim. Tijelo mu počiva u isusovačkoj crkvi u njegovoj rodnoj Firenzi.

Po obnovljenom kalendaru Družba Isusova slavi danas spomendan svojih svetih i blaženih, koji su se posvetili apostolatu pučkih misija, osobito seoskih, po raznim krajevima Europe. Mi smo ovdje opisali trojicu od njih. No s njima se zajedno slave još i sv. Franjo Régis i sv. Franjo de Geronimo. Prvi je od njih u ovoj zbirci bar kratko opisan na svoj smrtni dan, tj. 31. prosinca, a drugi isto tako, tj. 11. svibnja. Kao drugo čitanje za današnji spomendan uzima se broj 1 iz takozvane Formule Instituta Družbe Isusove, koja je za isusovački red temeljni dokument. Tu su naglašeni i nabrojeni baš oni poslovi što su ih ovi sveti i blaženi misionari tako revno obavljali: promicanje i obrana vjere po vjerskoj pouci, propovijedima, čitanjima, duhovnim vježbama, katehiziranju djece i neukih, dijeljenju sakramenata, osobito sakramenata pokore, mirenju zavađenih, brizi za bolesnike i zatvorenike.

Iz toga slijedi da u Družbi Isusovoj nije mjesto samo učenim profesorima i teolozima, već i izrazito pastoralnim radnicima kakvi su bili sveci i blaženici koje danas slavimo. Družba se jednako ponosi njima kao i sv. Petrom Kanizijem i sv. Robertom Bellarminom i Franjom Suarezom te tolikim drugima koji se proslaviše perom i učenošću.

Sv. Ivan Franjo Régis (1597–1640)

– heroj poniznosti

Isusovac pater Henri Pinard de la Boullaye (1874–1958) u svojoj knjizi Exercices spirituels selon la Méthode de saint Ignace (Duhovne vježbe po metodi sv. Ignacija, I. svezak), pišući o trećem stupnju poniznosti, skupio je o toj kreposti izbor primjera iz života svetaca. Sam piše da je na taj način htio »pokazati s kolikim su žarom sveci željeli poniženja, patnje, trpljenja, kušnje svake vrste, i to iz ljubavi prema Kristu, i kako je Dobri Učitelj dopustio da se s njima postupa«. U tom nizu poslije sv. Ignacija Loyole odmah dolazi sv. Ivan Franjo Regis. O njemu piše: »Nedostojno oklevetan kod biskupa iz Viviersa mons. De Suzea te pao u nemilost, ukoren od generala Družbe Isusove, Franjo Regis podnosi sve anđeoskom strpljivošću, sve do dana kad je njegova nedužnost potpuno dokazana.« U vezi s tim upućeni smo na životopis sveca iz pera G. Guittona: S. JeanFrançois Régis, poglavlje 16. »Velika kušnja«. Kleveta bačena na sv. Franju Regisa postala je čak uzrokom mišljenja, da je bio izbačen iz Družbe, a što je puka izmišljotina janzenista, velikih protivnika isusovaca.

Prikazat ćemo dragi lik sv. Franje Regisa slijedeći uglednog hagiografa Wilhelma Schamonija koji ga je uvrstio u svoju upravo klasičnu svetačku zbirku Das Wahre Gesicht der Heiligen (Istinsko obličje svetaca) popraćenu bilo portretima, bilo fotografijama. Dakako da se ovo posljednje moglo primijeniti na svece koji su živjeli nakon izuma fotografskog aparata kao npr. sv. Katarina Labouré († 1876), sv. Bernardica Soubirous († 1879), sv. Ivan Bosco (†1888), sveti kapucinski brat Konrad von Parzham († 1894), sv. Terezija od Djeteta Isusa (†1897), sv. Marija Goretti (†1902), sv. Gemma Galgani (†1903), sv. Pio X. († 1914). Uz tekst sv. Franje Regisa stavljen je njegov portret slikara Guya Françoisa. Portret se nalazi u gradskom arhivu grada Le Puyja.

Franjo Regis potječe iz trgovačke obitelji u gradiću Fontcouvertu (departman Aube). Ondje se rodio posljednjeg dana siječnja g. 1597. Umrijet će posljednjeg dana posljednjeg mjeseca u godini, 31. prosinca 1640. u mjestancu La Louvesc (pokrajina Ardèche), sve dakako u Francuskoj. Kao mlad svećenik Družbe Isusove bavio se pučkim misijama u Languedocu i susjednim pokrajinama.

Ljeti bi radio apostolski po gradovima, a zimi po selima jer tada su seljaci kod kuće, dok su ljeti na poljima. Dakako da je zima u zabačenim, često gorovitim selima bez pravih puteva, veoma otežavala svečev rad pa je bilo obilno prilike za žrtve svake vrste, baš u duhu Ignacijeva trećeg stupnja poniznosti kad se iz čiste ljubavi prema Isusu te iz solidarnosti s njime, »samo da se više povede za Kristom, našim Gospodinom, da mu postaje sličniji, želi radije i odabire siromaštvo sa siromašnim Kristom negoli bogatstvo; radije pogrde s Kristom zasićenim pogrdama, negoli časti, te više želi da bude smatran ispraznim i ludim poradi Krista kojega su prvoga smatrali takvim, negoli pametnim i mudrim na ovome svijetu« (Duh. vj., br. 167). Ako želimo pravo shvatiti sv. Franju Regisa, onda ga moramo promatrati u svjetlu tog Ignacijeva nauka. Svetac ga je herojski usvojio i ostvario.

Upravo nadljudski napor i revnost sv. Franje Regisa za spas duša, njegov jednostavan pučki način govora i postupanja djelovao je snažno pa je u onim od vjerskih – hugenotskih – ratova opustošenim i podivljalim krajevima dolazilo do brojnih i velikih obraćenja. Svetac je poput magneta djelovao na duše privlačeći ih Kristu i njegovoj Crkvi. Pogled je njegovih očiju, kako ga prikazuje i spomenuti svečev portret, djelovao prodorno i neodoljivo. Iz njega je prosijevao žar, uvjerenje, moralna snaga, apostolski žar, upravo nešto proročko.

Svetac je naročitu brigu posvećivao siromasima, baš u duhu one evanđeoske: siromasima će se donositi Radosna vijest (Lk 4,18). Druga njegova velika briga bijahu pale djevojke i žene za koje će ustanoviti i kuću u koju će se smjestiti i zakloniti te bijednice. Wilhelm Schamoni o ovom posljednjem piše: »Kao nagrada svečeve poslušnosti nakon njegove smrti nastao je čitav niz takvih kuća na područjima njegova misionarskog djelovanja.« Najveća žrtva u životu sv. Franje Regisa bijaše kad su mu poglavari zabranili podizati kuće za pale ženske osobe. Njih je vodio strah od raznih govorkanja, a možemo reći da baš i nije bio neutemeljen jer je svečeva žilava borba protiv nedopuštenih veza urodila klevetama na njega pa čak i prijetnjama da će ga ubiti. Iza njih su uz druge stajali i oni kojima su izmicale žrtve njihovih najnižih i najneobuzdanijih strasti. Te nezadovoljene požude urodile su paklenskom mržnjom na Božjeg čovjeka koji im je neustrašivo, poput Ilije proroka, stajao na putu.

Pretjerano breme rada, ispunjeno i molitvenim žarom, što je značilo vremenom za molitvu, oslabilo je njegovo već i onako iscrpljeno tijelo kojemu bijaše priušteno samo tri sata sna pa je svetac u dobi od 43 godine došao na rub groba. Možda ga je ipak najviše satirala nepoštedna borba protiv ljudskih poroka i grijeha. Schamoni piše da bi takav život, što ga je razdirao žar za spasenje duša – a on za njih nije poznavao odmora i predaha – nekoga mogao navesti na pomisao da je bio nerazborit. Međutim, na takav prigovor i Schamoni, a i drugi hagiografi pa i teolozi daju odgovor da neki nadnaravni događaji takva života pokazuju kako Bog tim ljudima dopušta ili pak hoće da idu svojim putem. »Ljudskoj se mudrosti ne čini ispravnim da je svetac na Božić od najranijeg jutra do svoje mise u 2 sata ispovijedao, a onda opet pošao u ispovjedaonicu pod prozorom bez stakala, opet ispovijedao, dok napokon iscrpljen nije klonuo. Ali svetac je imao tajanstveno znanje o svojoj smrti pa je stoga načinio velik put da još jedanput obavi veliku ispovijed, a tada je 10 sati kroz mraz i snijeg kročio do mjesta svojih posljednjih misija. Ondje je djelovao kao čovjek koga još samo posve tanak zastor dijeli od drugog svijeta te koji bi prije nego taj zastor padne rado sve učinio i od sebe dao što još samo može. A uvečer je dana svoje smrti rekao: ’Vidim Gospodina i njegovu Majku kako mi otvaraju nebo.’ Na to je izdahnuo.«

Sv. Franjo Regis nije bio samo svijeća koja polako dogorijeva već oganj koji se rasplamsao i onda – dakako – brže dogorio. Takvim ga je htio imati njegov Gospodin koji je divan u svetima svojim.

Veliki je Bog po svečevoj smrti mnogim dokazima i znakovima pokazao da ga je rado imao. Proslavio ga je čudesima. Njegov grob u La Louvescu postao je mjesto hodočašća. Onamo je hodočastio kao student, kome je škola išla teško, i Ivan Vianney, kasniji slavni Arški župnik. On će kao duhovni pastir u Arsu, po zagovoru sv. Franje Regisa, zadobiti upravo čudesna uslišanja. G. 1726. došlo je do beatifikacije, a samo 11 godina kasnije i do kanonizacije sv. Franje Regisa.

Međutim su kasnije u Crkvi nastala tri djela pod zaštitom tog velikog sveca.

1) Sestre sv. Franje Regisa g. 1838. za poučavanje siročadi i njegu bolesnika s kućom maticom u Aubenasu. Ta Družba ima u Francuskoj pet kuća.

2) Ratarsko društvo sv. Franje Regisa, osnovano g. 1850. od isusovca Maksima du Bussyja u RocheArnaudu kod Le Puyja za poljoprivrednu izobrazbu siromašnih dječaka. To je djelo g. 1907. bilo preneseno i u Vauvert u Kanadu.

3) Udruženje sv. Franje Regisa za pomaganje bračnim parovima i pozakonjenje izvanvanbračne djece te za materijalnu pomoć siromašnima kod sklapanja braka. Osnovao ga je g. 1826. u Parizu sudac Jules Gossin. To je udruženje papa Grgur XVI. obdario raznim oprostima. Društvo su službeno potvrdile i francuske državne vlasti. Ono se proširilo i u Belgiju, Nizozemsku, Italiju, Austriju, Mađarsku i Njemačku.

Sve ovo govori da je život i djelo sv. Franje Regisa poslužilo kao nadahnuće za osnivanje vrijednih socijalnih ustanova. Njegov treći stupanj poniznosti bio je zapravo njegov čin najuzvišenije ljubavi koja se ne štedi, koja od sebe sve daje. Vrijedan je, doista, i udivljenja, a i nasljedovanja ne slijepog nego pametnog, ali u uvjerenju da je od svih kreposti najzahtjevnija pa zato i najsavršenija ljubav.

1. srpanj

Sveti Mucijan-Marija Wiaux (1841–1917)

Redovnik iz Družbe Braće kršćanskih škola,apostol djece

Sveti Mucijan Marija Wiaux rođen je 1841. godine kao treće od šestero djece u svojih roditelja. U toj je obitelji molitva bila dio svakodnevnice. Djeca su prije počinka uvijek molila roditelje za blagoslov. Sveti Mucijan Marija na krštenju je dobio ime Louis Joseph i cijeli je život ostao vezan uz molitvu, ne samo u obitelji nego i sam. Otac je htio da Mucijan postane kovač u njegovoj kovačnici, što je mladić neko vrijeme i pokušavao.

Međutim, ipak je 1856. godine ušao u družbu sv. Ivana de La Salle i obukao redovničko odijelo. Za njega subraća tvrde da je u cijelosti obdržavao svaku točku redovničkih pravila. Sve do smrti 30. siječnja 1917 brat Mucijan je radio s djecom kao kateheta i odgojitelj. Na početku je prolazio kroz veliku kušnju jer su ga smatrali neprikladnim za apostolat poučavanja djece, pa su ga kanili otpustiti. To se ipak nije dogodilo i Mucijan je više od 50 godina itekako dokazao Božje naume s njim.

Odmah nakon smrti počeli su ga štovati kao sveca, hodočasteći na njegov grob i utječući mu se u zagovor, a brojna uslišanja potvrđivala su milost koja je bila s njim.

Opširnije

Sveti Mucijan-Marija Wiaux (1841–1917)

Papa Ivan Pavao II. svečano je 11. prosinca 1989. proglasio svetim redovnika iz družbe Braće kršćanskih škola. To je Mucijan-Marija Wiaux. Danas ćemo se upoznati s njim. Mislim da za njegov život vrijedi ono što reče francuski romanopisac i odličan poznavalac dubinâ duše Georges Bernanos: »Neki nam životi svetaca izgledaju stvarno monotoni, prava pustinja.« Životopisac sv. Mucijana Marcel Christiaens piše o njemu: »U njegovoj dugoj karijeri nije bilo nijednog izvanrednog događaja, nikakve istaknute službe. On je molio, iz poslušnosti poučavao u crtanju i glazbi, pazio na đake u zavodu.«

Njegov je život bio prava monotonija, nalik na pustinju. Krajolik je pustinje veoma jednoličan: beskrajna pješčara, pijesak i opet samo pijesak, dani puni žege, sve slični jedan drugome, noći pune hladnoće i sablasnog mraka. Sliku jedino izmijeni koji put strašan vjetar, ali je ništa ne poljepša. Drugih događaja u pustinji nema. Ondje ne pada kiša i ništa ne niče, ne raste, ne zeleni se, ne donosi ploda.

U sivilu i jednoličnosti života brata Mucijana ističe se ipak jedan dan. Bilo je to 1. srpnja 1856. kad je mladi Louis-Joseph Wiaux, sin seoskog kovača, obukao crnu sutanu s bijelim ovratnikom školske braće sv. Ivana de La Salle. Tada je promijenio i svoje krsno ime. Otada se zvao brat MucijanMarija. »Njegov novi zaštitnik, poznat samo bolandistima i hagiografima, bio je mučenik u Kapadociji, a živio je u IV. stoljeću. Mladi se novak zalagao na putu jednog drugog mučeništva, a njegovo će ime jednog dana biti poznato i zazivano u njegovoj vlastitoj zemlji te na mnogo drugih mjesta u svijetu« (Christiaens).

Pogledajmo sada najprije što je prethodilo Mucijanovu oblačenju i prihvaćanju redovničkoga života. To je kao i kod svakog sveca i čovjeka bila obitelj. Čovjek se rađa, raste, prima prvi odgoj, doživljava prve vesele i žalosne dane u obitelji. Naš dragi brat Mucijan rodio se 20. ožujka 1841. u Melletu, sjeverno od grada Charleroi u Belgiji, kao sin kovača IvanaJosipa i Elizabete, rođene Badot, koja je držala gostionicu. Mali Louis-Joseph – budući brat Mucijan – bio je treće od njihove šestero djece. Ti vrijedni, marljivi i vjerni ljudi dali su svojoj djeci dubok kršćanski odgoj. U obitelji se svaki dan zajednički ujutro i navečer molilo, svaki dan se pod pročelništvom oca molila i krunica, a djeca su svaku večer polazila na počinak moleći prije toga blagoslov oca i majke.

Tako se nekoć živjelo u dobrim kršćanskim obiteljima, a takav je odgoj djecu posve prožeo da su i ona cijeli svoj život mislila, osjećala i živjela kršćanski. Te su obitelji davno prije II. vatikanskog sabora ostvarile ideal da budu crkve u malom, kućne crkve. Erazmo Roterdamski, možda najsposobniji duh humanizma i renesanse, s pravom je rekao: »Ništa se čovjeku tako duboko ne usadi u duši kao ono što mu se naglašava u prvoj mladosti.« Stoga je obiteljski odgoj od presudne važnosti za cijelu djetetovu budućnost. U djetinjstvu se odgajaju budući sveci, ali i spremaju kasniji lopovi. To pravilo kao i svako drugo ima iznimaka, no one ga samo potvrđuju. Svetačku budućnost maloga LujaJosipa pripremili su njegovi roditelji. Njegov otac nije bio samo dobar kovač željeza, već je znao kovati i značajeve svoje djece. Njegova majka znala je ne samo dobro primati i podvoriti goste u svojoj gostionici, već se znala zaokupiti i svojom djecom, posvetiti im pažnje i vremena. Nije se tužila da ih je previše, da s njima ne može izići na kraj, da nema vremena za djecu i njihov odgoj. Pa ipak, kraj te četice djece i brige za njih poslovi su u obitelji uvijek na vrijeme i mirno bili posvršavani i to bez one bolesne žurbe i nervoze od koje danas toliki boluju pa se ispričavaju da nemaju vremena za rađanje i odgajanje djece, a s jednim djetetom daleko manje urade nego oni sa šestero.

Mali LujJosip od malena pokazivaše velik smisao za molitvu. Rado je molio, mnogo je molio, često je molio. Činio je to ne samo sudjelujući u onoj svakidašnjoj obiteljskoj zajedničkoj molitvi, već je molio i sam za se bilo u kojem kutu seoske crkve, bilo negdje u vrtu ili u polju, pa čak i u pivnici kad je gore u gostionici dolazio veći broj gostiju, čekajući naloge svoje veoma poslovne majke. Molitva će biti jedna od glavnih značajki njegova života. Ona vuče svoje duboko korijenje iz najranijeg djetinjstva.

Kad je LujJosip, koga su u selu počeli nazivati »Luj Gonzaga«, završio osnovnu školu, njegov ga je otac uzeo u svoju kovačnicu. Pokazavši mu svoj nakovanj, batove i čekiće, rekao mu je: »Eto ti, sine, pa počni!« U to doba bio je kao šegrt kod kovača Wiauxa Jakov Desclez. On će kasnije kao 70godišnjak o našem malom junaku dati ovo svjedočanstvo: »Luj je bio primjernog vladanja, u selu se o njemu govorilo kao o uzoru. Provodio je život molitve, rada i poslušnosti. Spavali smo zajedno u istoj sobi. On je često dugo klečao kraj svoga kreveta prebirući zrnca krunice. Ta me je izvanredna pobožnost potaknula da mu jednog dana kažem: ’Luj, ti moraš poći u samostan!’«

Luj je onamo i pošao. Bilo je to 7. travnja 1856., a 1. srpnja bio je već obučen i tada počinje njegov jednoličan, a ipak nutarnje tako bogat redovnički život. On je dobro shvatio onu Pavlovu iz Poslanice Rimljanima: »Dan se približava! Odložimo, dakle, djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu, pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomori, nego se zaodjenite u Gospodina Isusa Krista i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama« (13,12–14).

On se zaodjenuo oružjem svjetlosti i obukao u Gospodina Isusa Krista po Mariji, prema kojoj je cijeli život bio izvanredno pobožan, a ona mu je bila put prema Isusu, i po savjesnom obdržavanju redovničkih pravila, koje u zajednici postade poslovično. Jedan njegov sunovak, kasnije suradnik, pa poglavar i provincijal, dao je o njemu ovo svjedočanstvo: »Prepišite naša Pravila od prvoga do zadnjega, a svaki članak završite riječima: brat Mucijan je tu točku obdržavao cijeli svoj život i ništa nije zavelo tog čovjeka da je prekrši, on nije ispustio nijedno slovo. Tada ćete odmah dobiti najvjerniju sliku časnoga pokojnika…«

Prvo je polje katehetskog i učiteljskog rada brata Mucijana bio jedan razred djece u Chimayu. Zatim je godinu dana poučavao u Bruxellesu. Godine 1859. redovnička ga je poslušnost dovela u kolegij u Malonne, gdje će ostati sve do svoje smrti 1917. godine. Na početku toga razdoblja zateklo ga je teško iskušenje. Gotovo su ga otpustili iz reda smatrajući ga nesposobnim za školski apostolat. Da se to dogodilo, kolika bi to bila šteta. No Gospodin toga nije dopustio. I njegov će mu vjerni sluga u zahvalu kao školski brat služiti poučavajući kroz više od 50 godina.

Brat Mucijan je poslušao Isusovu opomenu koju nam je pribilježio sv. Luka: »Bdijte, dakle, jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi… Budite pripravni, jer u čas kad i ne mislite Sin čovječji dolazi« (Lk 24,43–44). Njega Gospodinov dolazak nije zatekao nepripravna jer se za nj pripremao cijeli svoj život. Priprava se sastojala u molitvi i u radu, u poučavanju djece u glazbi i crtanju. Uz to se dobrovoljno bavio i katehetskim radom otvarajući mladima blago naše vjere. Tim je radom učinio toliko dobra da se ono ne može izraziti nikakvim brojkama ni mjerama. O tome svjedoče svi koji su imali sreću da ih je taj sveti brat poučavao.

Sv. MucijanMarija Wiaux; Sv. Bernardin Realino

Slijedeći duhovni nauk utemeljitelja Družbe školske braće sv. Ivana de La Salle, sveti brat Mucijan se uvijek dao voditi duhom vjere koja mu je omogućivala da u svim svojim poslovima vidi Boga, ili bolje – njegovu volju. On je neprestano bio u sjedinjenju s Bogom. U pet i pol ujutro već je klečao pred svetohraništem. Zatim bi pošao do Majke Božje. Preko dana bi u slobodno vrijeme molio krunicu. Često bi pohađao Isusa u Presvetom Sakramentu, a odšetao bi se kao pobožni hodočasnik i do lurdske špilje u zavodskom parku te ondje molio, pred Gospom izlijevao svoje srce.

Gojenci su ga u zavodu puni udivljenja prema njemu nazivali »bratom koji uvijek moli«. On je tim mladima neprestano naglašavao pobožnost Euharistiji i Presvetoj Djevici, a svi su znali da o tome govori iz svog najdubljeg uvjerenja i svojeg svagdašnjeg proživljavanja.

Na koncu svoga života brat je Mucijan s pobožnošću i zahvalnošću mogao uzdahnuti: »Kako se čovjek osjeća sretan kad se kao ja nalazi na rubu groba, a čitav je život gajio veliku pobožnost prema Gospi!« To je bila prije smrtne stiske njegova posljednja poruka. Svoju je čistu dušu predao Bogu 30. siječnja 1917. Već na sam dan njegove smrti zbila su se uslišanja po njegovu zagovoru. Oko njegova groba brzo su se počele skupljati mnoštva hodočasnika. Postupak za proglašenje blaženim pokrenut je šest godina nakon njegove smrti. Kao svetac u Crkvi je postao uzor svim odgojiteljima djece i mladeži.

0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply