SVETAC DANA – VELJAČA ( FEBRUAR )
SVETAC DANA
28. veljače
Sveti Roman, opat († oko 465)
Sveti Roman, gorštak s Jura gorja, rodio se negdje oko 400. godine. Već za rana počela ga je pratiti misao o pustinjačkom životu. Ona je postajala sve snažnija kad je čuo o životu egipatskih pustinjaka u Tebaidi. U njemu se rodila želja da bi u šumama Jura gorja načinio novu Tebaidu. Želja je sigurno dolazila od onoga koji je preko proroka Hošee rekao: “Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu pogovoriti srcu” (2,16). Taj se tekst izvorno odnosi na nevjernu ženu, u kojoj je predstavljen nevjerni izraelski narod, ali se da lijepo u jednom punijem značenju primijeniti na dušu koju Bog želi primamiti u pustinju, u samoću, da bi joj lakše i nesmetanije mogao govoriti od srca k srcu. Samo tako možemo razumjeti taj tako neodoljiv zov za samoćom u životu mnogih svetaca.
Sveti Roman se odazvao tom neodoljivu zovu te u divljem i osamljenom gorskom kraju, gdje su se spajale dvije bujice, zvanom Condadisco, kasnije Condat, osnovao samostan za pustinjake. Brzo mu se pridružiše brat Lupicinus i drugi, kojih je broj neprestano rastao. Glas o Romanovoj svetosti dopro je i do Hilarija, biskupa u Arlesu, koji ga za vrijeme pokrajinskog sabora u Besnaçonu zaredi za svećenika. Od samostana koji je osnovao nastadoše još i mnogi drugi, pa čak i jedan ženski, kojemu je stajala na čelu kao opatica njegova rođena sestra. U njemu se obdržavala najstroža klauzura.
U uspomenama o svetom Romanu čitamo da je bio manje energičan od svoga brata Lupicina, ali da je zato imponirao svojom smirenom dobrotom, darovima razlučivanja duhova i širokogrudnošću prema novacima pustinjačkog života, koji su bili teška karaktera. Svetom Romanu pripisuje se i dar ozdravljanja bolesnika. Naročito se spominje ozdravljenje dvaju gubavaca kojima je vratio zdravlje zagrlivši ih. U vremenima vjere Bog je uvijek svojim odabranicima davao razne karizme pa tako i moć ozdravljanja bolesnikâ.
Sv. Romana stari životopisi nazivaju “Kristovim herojem”. On je to i bio jer je svojim životom posve pripadao Bogu. Umro je oko godine 465. prepustivši svome bratu brigu za tri samostana. Preminuo je u miru i u Kristovoj radosti u samostanu La Balme, kamo je pošao da kaže posljednji zbogom svojoj sestri redovnici. Tamo je i pokopan, a na njegovu grobu po njegovu zagovoru Bog je izveo mnogo čudesa.
Sveti Hilar, papa († 468)
Sv. Hilar, papa, poznat je samo onima koji podrobnije poznaju povijest papinstva. Naslijedio je papu sv. Leona Velikog, a upravljao je Crkvom od god. 461-468. Glasovita knjiga Liber pontificalis kaže za njega da je bio rodom s otoka Sardinije. Ništa se ne zna o njegovu djetinjstvu, mladenaštvu, ni kako je došao u Rim. Znamo samo da je postao đakon rimske Crkve u vrijeme kad je na Istoku Eutih širio svoju krivi nauk, tzv. monofizitazam, koji uči da je u Kristu ne samo jedna osoba nego i jedna narav, jer se tobože ljudska utopila u božanskoj kao kap vode u oceanu.
Kao đakon Hilar je morao uživati velik ugled kad ga je papa Leon Veliki uključio u broj svojih izaslanika što ih je u ljeto g. 449. poslao na sinodu u Efez. Tamo su se odigrale nemile stvari, o kojima bi bilo bolje šutjeti. S te su sinode već unaprijed bili isključeni svi Eutihovi protivnici. Spretni Eutih pridobio je za se carski dvor, a povezao se i s nasilnim Dioskurom, nasljednikom sv. ]irila Aleksandrijskoga. Dioskur je doveo sa sobom čitavu rulju monaha i vojnika. Uz jaki pritisak svjetine, koja je prijetila smrću, donesene su odluke. Eutih je proglašen pravovjernim i uspostavljen na svoju stolicu, a njegovi protivnici: carigradski patrijarh sveti Flavijan i Teodoret Cirski, Euzebije i svećenik Iba osuđeni i svrgnuti, ali se oni pozvaše na Papu. Papini su poslanici protestirali. Među njima bio je i đakon Hilar, koji je u čitavoj toj aferi pokazao jakost duha, neustrašivost pred opasnostima i heroizam. Da je opasnost bila, doista, velika, vidi se po tome što je Flavijan bio tako izmrcvaren da je treći dan umro. Crkva ga 18. veljače slavi kao mučenika vjere. Sinoda u Efezu nazvana je u povijesti Crkve “efeško razbojstvo”. Car je, doduše, potvrdio njezine zaključke, ali ih je papa Leon, koga je o svemu potanko izvijestio Hilar, u Rimu na sinodi osudio. Čitava je afera dokrajčena na Općem saboru u Kalcedonu godine 451., gdje je definiran pravovjerni nauk.
Umro je papa Leon Veliki 10. studenoga 461. Nije bilo lako naći nasljednika tako velikom papi. No već 19. studenoga izabran je aklamacijom za papu arhiđakon Hilar. On je bio odgojen u Leonovoj školi, uživao je njegovo povjerenje, pa je bio i najprikladniji da ga naslijedi. Posve ima pravo povjesničar Amann, koji zapisa: “Hilarov je pontifikat bio čist i jednostavan nastavak pontifikata njegova odličnog prethodnika.” Iako je od Hilarove pismene ostavštine mnogo izgubljeno, od onoga što je ipak ostalo i od raznih svjedočanstava o njemu proizlazi kao posve opravdana navedena Amannova tvrdnja.
Hilar se mnogo brinuo za Crkvu na Istoku koja je bila razdirana krivim naučavanjima. Sastavio je zbirku dekreta i dao je proširiti po čitavom Istoku. Ponovno je osudio Eutiha, Dioskura, Nestorija i sve njihove sljedbenike.
Hilar se veoma angažirao i u Crkvi na Zapadu. U mnogim sporovima potvrdio je jurisdikciju i vrhovnu vlast rimskog biskupa. Izravno je zahvatio u sporovima za vlast u Galiji između crkve u Arlesu protiv one u Vienne, u Španjolskoj između crkve u Tarragoni protiv one u Calahorri. Na Rimskoj sinodi godine 465. zabranio je španjolskim biskupima da sami određuju svoje nasljednike, već je to pravo prepustio slobodnom izboru onih koji su trebali birati biskupa. Hilar je kao papa obavio u Rimu mnoge zamašne radove na obnovi crkava i bazilika. Naročitu je brigu posvećivao i takozvanom bogoslužju postaja. Naime, na pojedine svetkovine i dane rimski bi se puk, predvođen papom, skupljao na bogoslužje u određenoj crkvi. Sveti Hilar je završio svoj veoma aktivan život 29. veljače prijestupne godine 468., nakon 6 godina i 3 mjeseca pontifikata. Pokopan je u rimskoj bazilici Sv. Lovre na Veranu, današnje rimsko groblje.
Blagdan mu se slavi 28., a u prijestupnoj godini 29. veljače.
Blažena Villana Botti (1332-1361)
Firenza je ne samo grad umjetnosti već i grad velikih svetaca. Poklonila je život godine 1332. i kćerci bogatih trgovaca Villani Botti. Ona se u ranoj mladosti odlikovala izvanrednim žarom u molitvi i revnosti u pokori. Da bi se mogla što više posvetiti bavljenju duhovnim stvarima, htjela je stupiti u kakav samostan. No, tome se nepravedno usprotivila sva njezina rodbina. Nisu joj dali slobodu na koju je po prirodnom moralnom zakonu imala pravo da sama bira svoje zvanje. Villana je pobjegla od kuće, ali su za njom poslali potjeru i na silu je vratili kući. Premda još mlada, od svojih je bila prisiljena da stupi u brak, pa se u srpnju 1352. udala za Rossa Benintendija, s kojim je imala jednog sina.
Našavši se u posve novim okolnostima, malo-pomalo je ohladila u svojoj prvotnoj revnosti te upala u mlakost. Predavala se raskošnu životu i raznim taštinama. No, jedan je neobičan događaj učinio tome kraj. Dok se jednog dana ogledala u zrcalu, iz njezine je slike iskočilo neko bezoblično čudovište. Villana se silno prepala te otrčala u crkvu Santa Maria Novella, gdje se dobro i temeljito ispovjedila. I tada je opet nastao preokret u njezinu životu i to konačan. Vratila se svojim starim pokorama, a Gospodin ju je za uzvrat obdario raznim milostima, od kojih je bila najpoznatija dar prorokavanja.
Sva je njezina duhovnost bila usredotočena na Raspetoga. Govorila bi: “Mene toliko zahvaća razmatranje raspetoga Krista da nema tako oštre pokore koja mi tada ne bi bila najslađa.” Villana se pridružila trećoredicama kod crkve Santa Maria Novella. Bile su to dominikanske trećoredice. Villana je zaželjela da bude i pokopana u bijelom dominikanskom odijelu. Umrla je u siječnju 1361. Silan se svijet okupio oko njezina odra pa su je ostavili nepokopanu 37 dana da bi vjernici mogli udovoljiti svojoj pobožnosti prema njoj. Tijelo joj kroz to vrijeme nije odavalo znakove raspadanja. Tako je Bog već na zemlji htio proslaviti svoju vjernu službenicu. Crkva ju je 27. ožujka 1824. proglasila blaženom. Spomenik joj je isklesao Bernardo Rosselino, a ovjekovječio ju je Beato Angelico naslikavši je skupa sa svetom Katarinom i natpisom: “Isuse Kriste, moja raspeta ljubavi!” Ta se slika nalazi u muzeju samostana Sv. Marka u Firenzi.
Danijel Aleksij Brottier, Božji sluga (1876-1936)
Evo nam vremenski bliskog Božjeg sluge, čiji su život resila prava čudesa. Potjecao je iz skromne, ali duboko pobožne kršćanske obitelji. Rodio se 8. rujna 1876. u La Ferté-Saint-Cyr, biskupije Blois, metropolije pariške, u Francuskoj. Već od mladosti je pokazivao duboku pobožnost, a osobito prema Blaženoj Gospi. I nemojmo to smatrati već uhodanim načinom opisivanja života svetaca. Tako je to u stvari bilo, pa kad se o dotičnom piše, ne može se pisati nego samo onako kako je bilo. Krsna milost je u dječaku djelovala i on se pomalo razvijao u sve potpunijeg kršćanina.
Godine 1890. ušao je u sjemenište u želji da postane svećenik. Godinu dana vojničke službe samo je još ojačalo njegovu volju da se sav posveti Božjoj službi. I tako je Danijel 17. prosinca 1898. u Bloisu primio red subđakonata, 27. svibnja 1899. đakonat, te 22. rujna iste godine prezbiterat. I tako je bio na cilju svojih želja.
Prva služba koju je vršio bila je profesorska u crkvenom zavodu Pontlevoy. No, njegov je pravi poziv bio misionarski. Da bi ga što sigurnije i bolje ostvario, 24. rujna 1902. stupio je u novicijat Družbe misionara Duha Svetoga u Orlyju, kod Pariza. Nakon godine novicijata položio je jednostavne redovničke zavjete. Odmah su ga poslali u misije, i to u Senegal. Zbog teške glavobolje, koja ga nije puštala na miru, morao je godine 1906. teška srca ostaviti Afriku. Vratio se u domovinu i, čim se oporavio, nije mogao odoljeti želji koja ga je vukla natrag u Senegal. U siječnju sljedeće godine ponovno je na svom starom misionarskom poslu. No, zlo je glavobolje opet došlo i prekinulo njegov rad. Morao se definitivno vratiti u domovinu, ali i tu je radio za misije pa je tako osnovao djelo Souvenir Africain za podizanje katedrale u Dakaru. Bila je to velika sabirna akcija.
Za vrijeme I. svjetskog rata o. Danijel se odmah dobrovoljno javio za vojnog kapelana. Vodila ga je pri tom želja da pomogne dušama, osobito ranjenika i umirućih. Kroz pune 4 godine žrtvovao se za vojnike po ratištima Lorene, Somme, Verduna, Flandrije, često puta i sam izložen opasnostima po život. Žrtvovao se, doista, sve bez ikakve računice.
Poslije rata imenovan je upraviteljem socijalne ustanove za pomoć siromašnim šegrtima u Auteilu. Ta je ustanova kroz 12 godina njegove uprave silno uznapredovala. O. Brottier je umro 28. veljače 1936. istrošen radom. Stekao je glas velikog apostola kršćanske ljubavi, koga je vodila u svemu silna revnost, povezana s najdubljom poniznošću. Već 8. veljače 1961. izdan je dekret o uvođenju postupka za njegovo proglašenje blaženim.
O. Brottier je bio čovjek neograničena pouzdanja u Božju svemoć pa je činio upravo nevjerojatne stvari. Evo i o tome nešto posve kratko! Kod njegova sprovoda rekao je pariški nadbiskup kardinal Verdier da je čitav njegov život bio jedno jedino čudo. Ono se temeljilo na pouzdanju u Boga i njegove svece. O. Brottier je imao neograničeno pouzdanje u Blaženu Djevicu Mariju i svetu Malu Tereziju. I nije potrebno nabrajati vidljive dokaze da je Bog bio, uistinu, i s njime i s njegovim djelom. Najznačajniji je dokaz možda ovaj! Brottier je imao smionu nakanu podignuti kapelu u čast svete Male Terezije koja bi stajala milijune franaka. Nije imao ništa, ali Providnost mu je dala razumjeti da joj je njegov naum mio. I sada je došla vjera koja premješta bregove. Unatoč opomenama svojih prijatelja, koji su mislili da ovaj put njegova “nerazboritost” stvarno prelazi granice, o. Brottier dao se na posao. I što se dogodilo? – Njegov pomoćnik i ekonom zavoda pripovijeda da je gotovo dvije godine, sve dok se nije dovršilo to veliko djelo, o. Brottier dnevno nalazio po tisuću franaka bilo u pošti koju je dobivao, bilo u škrabici u kapeli, bilo posredovanjem neke nepoznate osobe. Koji put je prošao čitav dan, a hiljadarka je stigla kad se o. Brottier već spremao u krevet na počinak.
Gledano izdaleka to i mnogo drugo u njegovu životu izgleda nam gotovo legendarno. I lako bi bilo izmišljati hipoteze za tumačenje tih legendi koje to zapravo nisu. Ljudska duhovitost u demitiziranju zna biti veoma dosjetljiva. No, promatrati nešto izdaleka znači izgubiti se u apstrakcijama i ogriješiti se o stvarnost. Za onoga koji ide u konkretno i ispituje stvari, velik broj svjedočanstava i neprestano ponavljanje činjenica donosi neki račun, neko opravdanje. Za onoga koji je voljan približiti se svecima, sve će to biti nešto neodoljivo, čemu se neće moći oduprijeti. Svaki je svetački život iskonski, pravo ponovno oživljavanje vjere iz Evanđelja, ponavljanje obećanja, koja je Krist navezao na tu vjeru. Stoga su čudesa kao zlatan lanac koji se od Krista spušta prema nama i koji nas natrag k njemu uzdiže. Čudesa su u životu svetih ljudi siguran znak da postoji Bog, da On nije samo neka neodređena i bezlična, neosobna stvarnost, već Otac, “koji zna u tajnosti što nam treba” (Mt 6,8).
27. veljače
Sveti Gabrijel od Žalosne Gospe (1838-1862)
Sv. Gabrijela od Žalosne Gospe nazivaju Alojzijem XIX. stoljeća. Njegov je životni vijek trajao baš toliko koliko i Alojzijev. Obojicu je resila potpuna vjernost redovničkim pravilima, potpuno predanje bez pridržaja, duh molitve i pokore, čistoća srca, osobito naglašena pobožnost prema Majci Božjoj. Gabrijel od Žalosne Gospe prema najboljim tradicijama pasionističkog reda, kojemu je pripadao, štovao je naročito Žalosnu Gospu.
Francesco Possenti, tako se zvao naš Gabrijel prije ulaska u red, rodio se u Asizu 1. ožujka 1838. Njegov otac Sante Possenti bio je guverner u Papinskoj Državi, a inače čovjek besprijekorna značaja, duboke i proživljene kršćanske vjere. I majka Agneza, rođena Friosciotti, bila je žena iskrene kršćanske pobožnosti, a kao supruga i majka sva se posvetila svojoj brojnoj obitelji. Prve četiri godine života Francesco je proživio u raznim gradovima Papinske Države, u kojima je službovao njegov otac. Od zadnjih mjeseci godine 1841. pa do 6. rujna 1856. proboravio je u Spoletu, gdje mu je otac bio prisjednik i trajno se nastanio.
Osnovnu je školu polazio kod redovnika Školske braće, koji su nastavili dobrim odgojem dobivenim već u Italiji. To je bilo za Francesca važno jer mu je majka umrla 9. veljače 1842., kad su mu bile tek 4 godine. U jesen godine 1850. Franjo je započeo srednju školu u isusovačkom kolegiju. U njoj je ostao sve do 19. godine, kad je stupio u red pasionista sv. Pavla od Križa. U kolegiju je postao član Marijine kongregacije, posvetivši se Blaženoj Gospi. Inače je bio veoma živahan mladić, strastven lovac, volio je ples i lijepa odijela. Zato je bilo iznenađenje za mnoge kad su čuli da se odlučio za pasioniste. Kraj sve vanjštine u njemu je kucalo nevino srce u kojem se mogla roditi i razrasti klica duhovnog zvanja. Kad mu je bilo 18 i pol godina, 6. rujna 1856., Francesco se oprostio od oca, braće, prijatelja te pošao u Morrovalle, gdje se nalazio novicijat pasionista. Najprije je bio primljen na prve kušnje, zatim je obavio osmodnevne duhovne vježbe te 21. rujna obukao pasionistički habit dobivši novo ime Gabrijel od Žalosne Gospe. Sljedeće godine položio je profesiju ostavši u Morravalleu još 10 mjeseci.
Nakon toga otputoavo je u Isola del Gran Sasso na studij filozofije. Tu je ostao sve do svoje blažene smrti 27. veljače 1862. Primio je samo takozvane niže redove. Trideset godina zbog teških prilika u Italiji šutjelo se o mladom redovniku. Tek godine 1891. njegov nekadašnji drug na studijama, a kasnije general pasionistâ, o. Franjo od Prežalosne pokrenuo je proces za Gabrijelovo proglašenje blaženim. To nastojanje je okrunjeno uspjehom pa je papa Pio X. 31. svibnja 1908. Gabrijela proglasio blaženim. Kod beatifikacije bijahu prisutni blaženikov brat Mihael i duhovni vođa o. Norbert. S procesom se nastavilo i dalje pa je Benedikt XV. 13. svibnja 1920. Gabrijela proglasio svecem. Nastojanjem monsinjora Domenica Tardinija, tada generalnog asistenta Katoličke akcije talijanske mladeži, a kasnije kardinala državnog tajnika Ivana XXIII., sv. Gabrijel je bio proglašen suzaštitnikom talijanske mladeži u Katoličkoj akciji. Papa Ivan XXIII. godine 1959. proglasio je svetog Gabrijela zaštitnikom talijanske pokrajine Abruzzo. Njegov grob u Isola de Gran Sasso postao je proštenišno mjesto kamo godišnje zna hodočastiti preko 600.000 hodočasnika, što je znak velike popularnosti u Božjem narodu.
26. veljače
Sveti Porfirije, biskup (347-420)
Životopis ovoga svetog biskupa Gaze u Palestini dugujemo njegovu učeniku i kasnije đakonu Marku, koji je po zvanju bio krasnopisac. Iako u tom životopisu ima uljepšanih mjesta, drži se ipak da je bar 90 posto povijesna istina. Uzevši u obzir vremensku udaljenost to je odlično.
Porfirije se rodio u veoma bogatoj obitelji u Solunu godine 347. Oko godine 378. ostavio je svijet te se povukao u Egipat u pustinju i ondje provodio monaški život. Ostaje u pustinji pet godina, a zatim je pošao u Palestinu gdje je živio daljnjih pet godina u jednoj spilji kraj rijeke Jordana. Kako je provodio odviše strog život, naškodio si je zdravlju. Zato je pošao u Jeruzalem da bi ondje obišao svakom kršćaninu najsvetija i najdraža mjesta. Tu je upoznao Marka, svog kasnijeg životopsica i suradnika. Poslao ga je u Solun da riješi pitanja njegove baštine, jer je Porfirije imao još mlađe braće. Marko je taj posao sretno obavio, a kad se vratio, našao je svoga prijatelja potpuno zdrava. Čudesno je ozdravio na Kalvariji. Evo kako opisuje Porfirijev ćudoredni profil njegov životopisac: “Bio je čovjek bez mane, blag, pobožan, više od drugih posjedovao je dar tumačenja Svetog pisma, rješavanja poteškoća koje se u njemu nalaze te zatvaranja usta krivovjercima i nevjernicima. Ljubio je siromahe, lako bi se raznježio i to brzo čak do suza. Porfirije je dijelio svoja dobra ne samo u Jeruzalemu već i u okolnim selima, a znatan je dio dao i samostanima u Egiptu koji su bili jako siromašni.” Zbog svoje prevelike darežljivosti sam je osiromašio pa je neko vrijeme obavljao zanat postolara.
Jeruzalemski biskup Ivan čuo je mnogo o Porfiriju, o njegovim vrlinama, pa ga je upoznao i kasnije zaredio za svećenika te mu povjerio čuvanje najsvetije kršćanske relikvije, dijelove križa na kojem je Spasitelj dovršio djelo otkupljenja. Postavši svećenik, Porfirije nije ništa promijenio u svom strogom načinu života i u svojim neprestanim postovima. Godine 395., nakon smrti biskupa u Gazi, metropolit Cezareje u Palestini posvetio je Porfirija za biskupa obudovjele biskupije. Gaza je tada brojila mali broj kršćana. Novi je biskup u vrijeme velike suše izmolio obilnu kišu pa je to čudesno uslišanje djelovalo na ljude te se preko 100 pogana obratilo na kršćanstvo. Međutim, sljedbenici stare poganske religije nisu mirovali, već su rovarili protiv novog, revnog biskupa, i on se morao skrivati. Poslao je u Carigrad svoga suradnika Marka gdje je taj, uz potporu sv. Ivana Zlatoustoga i carskoga sobara Eutropija, od cara dobio službeno pismo po kojem su se u Gazi morali pozatvarati svi poganski hramovi. Ta se careva odredba zbog korupcije carskog službenika nije u potpunosti izvršila. Porfirijev rad Bog je pomogao novim čudesnim djelima. Tako se spominje da je pritekao u pomoć ženi koja se mučila u preteškom porodu. Svečeva čudotvorna djelatnost izazvala je nova obraćenja, ali i tvrd postupak prema novoobraćenicima od neprijatelja kršćanskog imena.
Tada je Porfirije odlučio u društvu cezarejskog metropolite sam poći u Carigrad. Dva su prelata za svoju stvar pridobila caricu Eudoksiju, koja je baš tada rodila sina Teodozija II. Ona im je isposlovala novi carski dekret koji je uzeo u zaštitu kršćane.
Porfirije je živio još mnogo godina u kojima je učinio mnogo dobra, a i pravih čudesa. Razbolivši se dao je svojima još posljednje upute, a zatim je Bogu preporučio sve ovce svoga stada. Blago je umro u Gospodinovu miru 26. veljače 420., nakon 20 godina biskupovanja.
Sveti Agrikola, biskup
U francuskom gradu Neversu slavi se danas blagdan svetog Agrikole, koji je bio biskup toga grada, jedan od onih koji su u životu te biskupije zaorali dublje brazde te zbog toga i ostali u trajnoj uspomeni. Zanimljiva je činjenica da najtrajnija uspomena u pojedinim mjestima ostaje uspomena na svece. Njih Božji narod smatra svojim najboljim prijateljima, najmoćnijim zaštitnicima i pred Bogom zagovornicima. Zato s njima tako pouzdano i druguje. Prije nego je postao biskup, Agrikola je bio knez grada Neversa pod vladavinom kralja Gontrana. Biskupovao je u Neversu između godine 570. i 614. Bio je prisutan na pokrajinskim saborima u Mâconu godine 581., u Lyonu 583. i opet u Mâconu 585. Spominje se da je intervenirao zbog nekih nereda u samostanu Svetog Križa u Poitiersu. Sve je to znak da je bio veoma aktivan i revan pastir, odgovoran za Crkvu.
Sveti Agrikola umro je na današnji dan te je pokopan u crkvi koja će se kasnije prozvati po njemu. Za vrijeme Francuske revolucije bile su obeščašćene relikvije mnogih svetaca. To se dogodilo i relikvijama svetog Agrikole. Jedan je dio ipak spasen te prenesen u Nolay. Ovoga sveca zazivaju naročito u različitim nezgodama života.
Sveti Aleksandar Aleksandrijski († 328)
Sv. Aleksandar, aleksandrijski patrijarh, nasljedio je Achillasa g. 313., a umro 18. travnja 328. U zapadnoj se Crkvi slavi 26. veljače. Od g. 318. do 323. vodio je dogmatsku (vjersku) borbu protiv svećenika Arija koji je nijekao Kristovo božanstvo. Osudio je njega i njegovu propagandu brojnim pismima. Sveti je Epifanije poznavao 20 njegovih pisama; od njih su sačuvane dvije velike okružnice: svim biskupima i Aleksandru, biskupu Soluna i Konstantinopola. Njemu je sam car Konstantin Veliki upravio pismo preko Hozija iz Cordove, poslanika pape svetog Silvestra I. na saboru u Niceji. Sv. Aleksandar je na tom I. općem saboru odigrao važnu ulogu. Sabor je potvrdio njegovu vlast nad Egiptom, Libijom i Pentapolisom. Od njegovih propovijedi vjerojatno su sačuvane, i to u odlomcima, propovijedi o Duši i tijelu te o Isusovoj muci.
Aleksandru je u borbi protiv arijanaca mnogo pomagao njegov đakon Atanazije, kasnije njegov nasljednik i veliki svetac te crkveni naučitelj. Euzebije, biskup iz Nikomedije, te sam car Konstantin tražili su od Aleksandra da natrag primi u Crkvu Arija, no on se tome odlučno usprotivio.
Kad je riječ o sv. Aleksandru, aleksandrijskom patrijarhu, možemo mirne duše ustvrditi da se radi o velikom čovjeku koji je u vremenima arijanske krize odigrao veliku i pozitivnu ulogu. Zato ga opravdano spominju manje-više sve veće crkvene povijesti, a i velika Patrologia graeca (PG) u svom 18. svesku od 547. do 614. stranice donosi njegova Pisma i Govore. Štoviše, učenjak H. G. Opitz objavio je u jednom novom izdanju djelâ sv. Atanazija i pisma sv. Aleksandra. To je djelo izdano u Berlinu g. 1934.
Opisao ga je također i svjetski poznati patrolog Bardenhewer u svom klasičnom djelu Geschichte der altkirchlichen Literatur (Povijest starocrkvene literature). Opis iznosi čak 7 stranica. Jasno je da je ušao i u sve velike katoličke enciklopedije, od kojih spominjem samo dvije s kojima sam se poslužio u ovom prikazu: Lexikon für Theologie und Kirche (I, 313, prikaz profesora dr. Pierre-Thomasa Camelota, dominikanca) i Enciclopedia cattolica (I, 781-782, prikaz profesora Gaetana Corti koji je predavao na Teološkom fakultetu u Milanu te na Katoličkom sveučilištu Sacro Cuore, također u Milanu).
Blažena Edigna, djevica († 1109)
Legenda što je nastala o ovoj blaženici učinila ju je kraljevskom kćerkom, možda franačkoga kralja Henrika I. ili Filipa II. Drugi opet drže da je bila kraljeva sestra. U Edigni se po milosti dogodilo ono što je bez nje neprotumačivo. Raspaljena ljubavlju prema Bogu, u potrazi za duhovnim dobrima, napustila je sjaj kraljevskog dovra, odbila ponudu za bogatom udajom te postala siromašna i velikom svijetu nepoznata. Živjela je skrovito kao Isus u Nazaretu u gradiću Puch, kod Fürstenfeldbrucka u Gornjoj Bavarskoj. Kao stan joj je služila udubina u deblu stare lipe. Tu je provodila dane u molitvi, pokori, baveći se isključivo duhovnim stvarima. Nasljedovala je na svoj način život starih pustinjaka.
Sveto je umrla iscrpljena postom i pokorom 26. veljače 1109. Pokopana je u mjesnoj crkvu u Puchu. Mještani su je počeli štovati kao svoju sveticu i zaštitnicu. Osobito su joj se preporučivali kad bi nešto izgubili ili bili okradeni, a i u raznim bolestima. Pripisuju joj se mnoga čudesna ozdravljenja. Neka spominje redovnik o. Matej Rader, koji je 5. kolovoza 1616. pobožno hodočastio na blaženičin grob.
Godine 1661. pobožna kneginja Ana Marija Bavarska dala je u dragocjenoj pozlaćenoj urni prenijeti posmrtne ostatke blažene Edigne i položiti ih na podnožje novog oltara podignuta njoj u čast. U crkvi u Puchu sačuvane su i dvije slike blaženice. Jedna je prikazuje u društvu svete Valburge i svete Uršule. Druga je prikazuje u hodočasničkom odijelu kako sjedi na kolima koja vuku dva ujarmljena vola. Blagdan se blaženice slavi danas. Njezino ime rado nose redovnice.
Branimir
Čim je Branimir (na proljeće god. 879.) postao banom dalmatinske Hrvatske, odmah prekida svaku svezu sa Carigradom. U to se vrijeme u Hrvatskoj nalazio neki svećenik Ivan (iz Mletaka), koji bijaše papin poslanik u Bugarskoj i u Velikoj Moravskoj. Po tome Ivanu pošalje ban Branimir u Rim pismo, kojim papi javlja, da se zajedno s narodom hrvatskim opet vraća u krilo crkve katoličke. – Istodobno naravno prestaje Branimir biti vazalom carstva bizantinskoga. Car Vazilije niti ne kuša, da obnovi vrhovnu svoju vlast nad dalmatinskom Hrvatskom, premda je u Carigradu vladao sve do g. 886. Po tomu naslućujemo, da je Branimir za sobom imao moćne saveznike. Po svoj prilici bijaše Branimir u savezu s Mihajlom (Borisom), pokrštenim knezom bugarskim, te sa Svatoplukom, vladarem Velike Moravske.
Kako sam priznaje, papa Ivan VIII. veoma se uzradovao, kad je primio pismo Branimirovo. Kad je papa na dan uzašašća Gospodnjega (21. svibnja 879.) kod oltara sv. Petra u Rimu služio svečanu službu božju, zamoli od Boga blagoslov i sreću državi, banu i narodu hrvatskomu. Banu pak Branimiru šalje papa 7. lipnja 879. posebno pismo, u kojemu izrazuje svoju radost, što se u krilo rimske crkve vraća njegov “dragi sin Branimir”. Papa šalje Branimiru blagoslov svetih apostola Petra i Pavla, koji ga neka brane “od vidljivih i nevidljivih neprijatelja”. – Istoga dana (7. lipnja 879.) upravlja papa, takodjer poslanicu “svima časnim svećenicima i čitavomu narodu” hrvatskomu. Papa ih pod okrilje svoje “prima raširenim rukama i očinskom ljubavlju”. Podjedno im obećaje vječnu sklonost, ako “ovu namjeru i zavjet svoj iskreno uzdrže do kraja”.
U prvi čas nije nitko znao, kako će se ponijeti biskupi i gradovi bizantinske Dalmacije. Papa ih posebnim pismom (10. lipnja 879.) pozove, neka se i oni vrate Rimu, uz koji pristajahu takodjer predji njihovi. Odazovu li se pozivu njegovu, obećaje im papa zaštitu svoju; ne poslušaju li ga, tad ih čeka izopćenje iz crkve katoličke. Ipak nije djelovalo pismo papino. Latinsko naime žiteljstvo u Dalmaciji ostade i nadalje pod vlašću bizantinskom; biskupi pak dalmatinski priznavahu i kasnije izopćenoga patrijarku Focija vrhovnom crkvenom glavom svojom.
Tako bi narod hrvatski ostao bez biskupa svoga, da nije (nekako u doba ustanka protiv Sedeslava) za biskupa u Ninu bio izabran djakon Teodozije, odlučan pristaša rimske crkve. Papa Ivan VIII. bodri (u svome pismu od 17. lipnja 879.) izabranoga biskupa Teodozija, neka ustraje u vjernosti prema stolici papinskoj. Uz to ga opominje, neka posvetu za biskupa ne primi ni od koga drugoga, nego od samoga pape. – Teodozije doista posluša papu te ode u Rim, gdje bude posvećen za biskupa ninskoga. Sada je papa imao prigode, da od biskupa Teodozija doznade, kako ga Hrvati štuju i ljube. Za ovu se ljubav papa Ivan VIII. zahvaljuje u pismu, što ga je god. 880. upravio “preuzvišenome gospodinu Branimiru, slavnomu banu i ljubljenomu sinu svomu, zatim svima pobožnim svećenicima i štovanim županima, te čitavome narodu” hrvatskom.
Istodobno s Teodozijem boravio je u Rimu takodjer sv. Metod, apostol slavenski. Metod izradi, da je sada i papa Ivan VIII. posvema odobrio slavensku liturgiju. Papa je naime u lipnju godine 880. moravskomu knezu Svatopluku pisao ovako: “Mi posve odobravamo slavenska slova, što ih je nekada sastavio filozof Konstantni (sv. Ćiril), te zapovijedamo, da se djela Hrista, Gospodina našega, propovijedaju i na slavenskome jeziku; jer Onaj, koji je stvorio jezike: židovski, grčki i latinski, stvorio je takodjer sve ostale jezike na svoju hvalu i slavu”. Valjda je nato biskup Teodozije zamolio papu, neka dozvoli, da se i u Hrvatskoj služba božja služi slavenskim, a ne samo latinskim jezikom. Papa nije mogao Hrvatima ovu molbu odbiti, jer je znao da i grčko-istočna crkva pojedinim narodima dijeli takve privilegije. Možda je i ova.dozvola papina bila razlogom, što je sada čitav narod hrvatski jednodušno prionuo uz biskupa Teodozija. Latinskim biskupima ostade jedino duhovna pastva u bizantinskoj Dalmaciji. – Iza smrti sv. Metoda (g. 885.) počne moravski knez Svatopluk progoniti slavenske svećenike. Veli se, da je sada do 200 učenika Metodovih iz Moravske pobjeglo u južne države slavenske. Mnogi od njih dospješe u dalmatinsku Hrvatsku, gdje su bez dvojbe bili srdačno primljeni. Metodovi učenici doniješe u Hrvatsku i svete knjige slavenske. Time je omogućeno, da se po Hrvatskoj udomi slavensko bogoslužje.
Poput bana Domagoja podje i ban Branimir hodočastiti u Rim. Na tome putu pratila ga je njegova žena Maruša, kako razabiremo iz zapisaka nekoga talijanskoga samostana, u koji se hodočasnici navratiše. Da je Branimir bio pobožan, svjedoči i to, što je god. 888. u današnjem gornjem Muću sagradio crkvu na čast blažene djevice Marije.”
Branimir je na moru vodio ratove s Mlečanima, koji su davni neprijatelji hrvatski, a drže sa carstvom bizantinskim. Mletački dužd Petar Kandijan I. pošalje god. 887. svoju vojsku na Neretvane, koji su u Hrvatskoj vazda predstavljali glavnu pomorsku silu. Kad se ova vojska mletačka vratila bez uspjeha, odluči Petar, da će osobno poći u rat na Hrvate. I doista u kolovozu god. 887. uze dužd Petar 12 ratnih ladja mletačkih, te ih povede u Dalmaciju. Hrvati ga 18. rujna dočekaju kod današnje Makarske. Ovdje podje duždu za rukom, te je neprijatelje svoje za prvog okršaja natjerao u bijeg. Mlečani se hvale, da su u tome okršaju uništili 5 neretvanskih ladja i ubili mnogo neprijatelja. No za drugog okršaja navale Hrvati svom silom, te razbiju brodovlje mletačko. Medju ostalima pogibe u tome okršaju i sam dužd Petar. Sada Mlečani zamole mir. Ban Branimir pristade na to, ali pod uvjetom, da Mlečani plaćaju godišnji danak za slobodnu plovidbu uz obalu hrvatsku. Mlečani su taj danak plaćali preko 100 godina.
25. veljače
Sveti Donat, zadarski biskup († oko 811)
O svetom Donatu, slavnom zadarskom biskupu, pisao je već glasoviti isusovac Farlati u svom monumentalnom djelu Illyricum sacrum, V. svezak. Djelo je izdano u Veneciji godine 1775. A za Farlatijem pisali su i drugi manje poznati pisci. Inače prva ozbiljnija vijest o svetom Donatu potječe od Eginarda u njegovu djelu Povijesni spomenici Njemačke. Mjesna zadarska predaja misli da je sveti Donat rodom Zadranin.
Prema Dandolovu ljetopisu malo poslije Božića godine 805. na dvoru Karla Velikoga u Salzburgu su se sastali skupa s mletačkim duždem Pavao, zadarski knez i Donat, zadarski biskup. On je igrao posredničku ulogu između Franaka i Bizanta. Išao je u Bizant, gdje je dobio na dar moći svete sirmijske mučenice Anastazije. Bilo je to godine 804. za bizantinskog cara Nikefora. Sveti Donat je prenio svetičine kosti u svoj Zadar te ih pohranio u tadašnjoj katedrali Sv. Petra. Kasnije katedrala bi posvećena svetoj Anastaziji, ili kako je Zadrani zovu, svetoj Stošiji, koju i danas veoma svečano slave. Neki spominju da je sv. Donat u Bizantu dobio na dar i relikvije svetog mučenika Krizogona, po zadarski Krševana, te Zoila, Adape i Irene. Tim je svetinjama, do kojih se onda mnogo držalo, duhovno obogatio svoj biskupski grad i njegove crkve.
Sveti Donat je umro oko godine 811., a pokopan je u velebnoj crkvi Presv. Trojstva koju je obnovio te koja je kasnije dobila po njemu ime, sačuvano sve do danas. Ta je crkva u našim krajevima crkveno-umjetnički spomenik prvoga reda. Po stilu je minijatura glasovite crkve Aja Sofije u Carigradu. Danas se u njoj izvode koncerti ozbiljne glazbe. Godine 1622., po volji zadarskog nadbiskupa Stelle, moći sv. Donata stavljene su pod glavni oltar. Godine 1809., nakon provale Francuza u Zadar, prenesene su u katedralu Svete Stošije, gdje se i danas nalaze. Tako bar misli Bibliotheca sanctorum Lateranskog sveučilišta. Sveti Donat je drugotni zaštitnik grada Zadra, a slavi se na današnji dan.
Sv. DONAT – SVETAC BISKUP
O svetom Donatu, slavnom zadarskom biskupu, pisao je već glasoviti isusovac Farlati u svom monumentalnom djelu Illyricum sacrum, izdanom u Veneciji 1775. godine.
Inače, prva ozbiljna vijest o svetom Donatu potječe od Eginarda u njegovom djelu Povijesni spomenici Njemačke. Mjesna zadarska predaja govori da je sveti Donat rodom Zadranin. Prema Donaldovu ljetopisu malo poslije Božića godine 805. na dvoru Karla Velikoga u Salzburgu su se sastali s mletačkim duždem Pavao, zadarski knez i Donat, zadarski biskup. On je imao posredničku ulogu između Franaka i Bizanta. Išao je u Bizant gdje je dobio na dar moći svete sirmijske mučenice Anastazije. Bilo je to godine 804. za bizantskog cara Nikefora. Sveti Donat je prenio svetičine kosti u svoj Zadar te ih pohranio u tadašnjoj katedrali svetog Petra. Kasnije katedrala bi posvećena svetoj Anastaziji, ili kako je Zadrani zovu svetoj Stošiji.
Neki spominju da je sveti Donat u Bizantu dobio na dar i relikvije svetog mučenika Krizonoga, po zadarski Krševana. Tim je svetinjama duhovno obogatio svoj biskupski grad i njegove crkve.
Sveti Donat je umro oko godine 811., a pokopan je u velebnoj crkve Presvetog Trojstva koju je obnovio i koja je kasnije po njemu i dobila ime. Godine 1622., po volji zadarskog nadbiskupa Stelle, moći svetog Donata stavljene su pod glavni oltar. Godine 1809., nakon provale Francuza u Zadar, prenesene su kosti svetog Donata u katedralu svete Stošije gdje se i danas nalaze.
Sveti Donat slavi se na dan 25. veljače.
24. veljače
SVETI MATIJA, apostol
Ono što najpouzdanije znamo o apostolu Matiji, koji je namjesto Jude Iškariota izabran u zbor Dvanaestorice, crpimo iz izvještaja svetog Luke u Djelima apostolskim.
“U ono vrijeme Petar ustade te pred svom braćom – bilo je zajedno oko sto dvadeset osoba – reče: ‘Braćo, trebalo se ispuniti Pismo koje proreče Duh Sveti na Davidova usta o Judi koji je bio predvodnik onima što uhvatiše Isusa. On je pripadao nama i zadobio udio, to jest ovu našu službu. Ovaj je sad, plaćom za nepravednost stekao njivu, ali je potom pao na lice i pukao po sredini tako da mu se prosula sva utroba. To je toliko postalo poznato svim stanovnicima Jeruzalema da je spomenuta njiva prozvana njihovim jezikom Hakeldama, to je Krvna njiva. Uistinu, u knjizi Psalama stoji pisano: ‘Pust mu bio dom! Ne bilo nikoga tko bi u njemu prebivao!’ I još! ‘Neka njegovu nadgledničku službu preuzme drugi!’
Prema tome, treba da bude skupa s nama svjedokom njegova uskrsnuća jedan od onih ljudi što su bili s nama sve vrijeme koje Gospodin Isus provede s nama, počevši od krštenja Ivanova do dana kad je uznesen između nas.’
Nato predložiše dvojicu: Josipa, zvanog Barsabu s prezimenom Just, i Matiju. Tada izmoliše ovu molitvu: ‘Gospodine, ti koji poznaješ srca svih ljudi, pokaži nam koga si od ove dvojice izabrao da preuzme mjesto ove apostolske službe s kojega je Juda odstupio i otišao u mjesto što mu pripada!’ Tada im podijeliše kocke. Kocka pade na Matiju, i on bi pribrojen Jedanaestorici apostola” (Dj 1,5-26).
Osim toga pouzdanoga i Bogom nadahnutoga teksta o sv. Matiji, postoje o njemu i drugi pisani izvori, ali oni su nesigurni. Jedan je od njih apokrifni spis Djela Andrije i Matije. Prema njemu, kod apostolske podjele misijskih područja Matiji pripade neka zemlja ljudoždera. U njoj je bio oslijepljen te bačen u tamnicu. Iz nje ga je Bog po Andriji oslobodio i vratio mu vid. Apostol je poginuo mučeničkom smrću. Odrubljena mu je glava. Zbog toga ga na slikama i kipovima prikazuju uvijek s bradvom, a mesari i stolari slave ga kao svoga zaštitnika.
Zemne ostatke svetog apostola navodno je u IV. stoljeću pobožna carica Jelena, majka Konstantina Velikog, donijela u Trier, gdje se danas poštuju u opatiji Sv. Matije, koja se sa svojom bazilikom razvila u veliko proštenište. No, i bazilika Svete Marije Velike u Rimu i Svete Justine u Padovi svojataju za sebe čast da su i one čuvarice relikvija dvanaestoga apostola.
Ime Matija po svom hebrejskom korijenu znači “Božji dar”. On je doista Crkvi i bio velik Božji dar jer postade jedan od njezinih stupova. Zahvaljujući i njemu, apostol narodâ mogao je pisati Efežanima, a to vrijedi i za sve nas: “Braćo, više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Isus Krist. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u duhu” (Ef 2,19-20). Pozvan da bude apostol, i sv. Matija je bio vatren svjedok Isusova uskrsnuća. U bazilici Sv. Matije u Trieru uklesana mu je iz pera učenoga bibličara Kornelija Lapide ova pohvala: “U Gospodinovu je zakonu bio veoma učen, tijelom čist, duhom razborit, u rješavanju pitanja Svetog pisma oštrouman, u savjetovanju vidovit, u govoru okretan, činitelj mnogih čudesnih znakova, raširenim je rukama prema nebu kao mučenik Bogu predao dušu.”
Sveti Matija
Matija je apostol, ki je nadomestil izdajalca Juda Iškarijota in tako dopolnil število Jezusovih apostolov, da jih je bilo spet dvanajst. *(?), † 80.
Ime Matija (grško: Ματθίας [Mathias]) izvira iz iste hebrejske osnove kot ime Matej (hebrejsko: מתי [Mataj], grško: Ματθαίος [Matheos]) in pomeni Dar Gospoda.
V Apostolskih delih (Apd 1,15-26) lahko preberemo, da so Jezusovi učenci po izdajstvu in smrti Jude Iškarijota sklenili, da je treba namesto njega izbrati novega apostola. Pogoj za kandidata je bil, da je moral biti Jezusov učenec že od vsega začetka Jezusovega javnega delovanja, to pomeni od njegovega krsta v reki Jordan naprej. Premišljevali so o dveh kandidatih, in sicer Jožefu Barsabi ter Matiji, potem pa so z žrebom (po nekaterih virih s kockanjem) izbrali Matija.
Vsi drugi podatki o Matijevem življenju so skopi in nezanesljivi – pogosto tudi protislovni. Po nekaterih virih je deloval v Judeji in pozneje Etiopiji, kjer naj bi bil tudi križan. Po drugih virih naj bi bil v Jeruzalemu kamenjan in obglavljen.
Nekater viri navajajo, da je Matija avtor Matijevega evangelija, ki pa se ni ohranil do današnjih dni.
Relikvije svetega Matija je cesarica Helena prenesla v Rim, del pa tudi v Trier. Nekateri viri navajajo domnevo, da gre za pomoto in da to niso relikvije apostola Matije, pač pa jeruzalemskega škofa Matije, ki je umrl okoli leta 120.
God apostola Matije je v prenovljenem katoliškem koledarju svetnikov 14. maj, vendar pa v številnih deželah (tudi v Sloveniji) ta god praznujemo po starem – dne 24. februarja. Na ta dan se tudi spominjamo ljudskega reka: Svet’ Matija led razbija, če ga ni, ga pa nar’di.
Sveti Modest, biskup († 486)
Sveti Modest bio je jedan od biskupa drevne biskupije u Trieru. O njegovu životu imamo samo posve kratke podatke iz raznih martirologija ili rukopisa iz Njemačke i Nizozemske. Odatle je njegovo ime upisano i u Rimski martirologij, najveći popis mučenika i svetaca. Sveti Modest je upravljao biskupijom u Trieru u zadnjoj četvrti V. stoljeća, kad se raspadalo Zapadno Rimsko Carstvo i kad je svuda po Europi zbog seobe naroda i provala barbara vladala sama nesigurnost. Pljačke, osvajanja i masovna ubijanja bila su na dnevnom redu. U to teško doba jedina svijetla točka bili su neustrašivi sveti biskupi koji su se i uz opasnost vlastitog života znali izložiti za svoje stado. Jedan je takav biskup bio i sv. Modest. On je prema prilično pomnom proučavanju umro godine 486. Pokopan je u crkvi Sv. Marije u Trieru. Ta je crkva slavna kao proštenišna jer se u njoj čuvaju relikvije sv. apostola Matije. Blagdan svetog Modesta slavi se danas, kad se prije obnove kalendara slavio i blagdan svetog Matije.
Sveti Etelbert, kralj (oko 552-616)
Etelbert je bio potomak Engista, legendarnog osnivača kraljevske kuće Kent u Velikoj Britaniji. Rodio se oko godine 552., a već kao dječak naslijedio je na kraljevskom prijestolju svoga oca Ermenrika, koji je umro godine 560. Etelbert je godine 593. uspio proširiti svoju vlast na svu Englesku, postavši poglavar federacije svih anglosaksonskih kraljevstava. Još kao poganin oko godine 588. oženio je u Parizu Bertu, kćerku kralja Kariberta, koja je bila kršćanka. Već tada se u ozbiljnim kršćanskim obiteljima pazilo da kršćanski bračni drug u braku s poganinom ili inovjercem može slobodno ispovijedati svoju vjeru i po njoj živjeti. Tako se i Etelbert morao obvezati da svojoj ženi Berti i njezinu kapelanu neće ometati slobodno obavljanje kršćanskih obreda i drugih dužnosti.
Etelbert je pod utjecajem svoje žene blagohotno primio misionare koje u Englesku posla papa Grgur Veliki. Oni su se pod vodstvom monaha-benediktinca sv. Augustina iskrcali na otoku Thanet, kamo im je pošao u susret sam kralj. Htio je točno saznati za razlog njihova dolaska. Upoznavši dobrohotnost njihova pohoda, dopustio im je da se nastane u Canterburyju i slobodno naviještaju kršćanski nauk. Dao im je na raspolaganje crkvu Sv. Martina, kojom se služila njegova žena Berta.
Sv. Augustin i njegovi monasi imali su mnogo uspjeha u svom misionarskom radu u Engleskoj. Među brojne obraćenike na kršćanstvo valja ubrojiti i kralja Etelberta, koga je 1. lipnja 597. u predvečerje Duhova krstio sam sv. Augustin. I tako je Etelbertu pripala čast da je postao prvi kršćanski kralj Engleske. Ali ne samo to, on je u svom kraljevstvu postao i revan promicatelj kršćanstva. Drago mu je bilo da njegovi podanici primaju kršćansku vjeru, ali nikoga nije silio na to pa je u tome pokazao veću širinu duha nego mnogi drugi vladari. On je znao da se za vjeru mora svatko sam u potpunoj slobodi odlučiti. Već u godini svoga krštenja Etelbert je imao preko 10.000 kršćanskih podanika.
Augustin je u međuvremenu u Arlesu u Galiji bio posvećen za biskupa. Kralj mu je ustupio svoju palaču, a prijestolnicu premjestio u Reculver. Odavde je pomogao sv. Augustinu, biskupu, da obnovi jednu staru crkvu koja je potjecala još iz rimskog doba. To je crkva Presvetog Spasitelja, engleski Christ Church, koja postade metropolitanska crkva Engleske. Kraljevoj pobožnosti valja zahvaliti i podizanje crkve Sv. Petra i Pavla, koja nakon Augustinove smrti godine 604. bi posvećena njemu. Samo onaj koji je osjetio oskudicu crkvenog prostora razumjet će pravo zasluge onih koji su gradili crkve. Oni su tim djelom omogućili normalan razvoj kršćanskog života u jednome mjestu. Zbog toga je Crkva toliko i slavila kraljeve, graditelje crkava. Za vrijeme kralja Etelberta osnovana je i nova biskupija u Rochesteru, kojoj je prvi biskup bio Just. Njega je za biskupa godine 601. posvetio sv. Augustin, apostol Engleske. Iste godine došla je s pismom upravljenim na kralja nova skupina misionara koju je također poslao papa Grgur Veliki. Njemu je bilo mnogo stalo do Crkve u Engleskoj. U tome smislu pisao je i kralju Etelbertu.
Etelbertu se duguje i obraćenje njegova nećaka Saberta, podkralja Essexa. On je sagradio katedralu Sv. Pavla u Londonu. To je bilo veoma značajno jer će London kasnije postati središte Engleskog kraljevstva. Oko godine 600. Etelbert je izdao i prvi kodeks kaznenog prava u kojem su bile kazne globom za sve one koji bi vrijeđali klerike. Etelbert je slavno vladao kroz 56 godina, od toga 20 godina kao kršćanin. Umro je 24. veljače 616. Pokopan je uz svoju ženu Bertu i sv. Augustina u kapeli Sv. Martina u opatijskoj crkvi Sv. Petra i Pavla. Kasnije mu je tijelo položeno pod glavni oltar. Na početku Engleske crkve stoji trojka: Augustin, Berta i Etelbert. Njegov se blagdan još i danas slavi u biskupijama Westminsteru, Southwarku i Northhamptonu.
23. veljače
Sveti Polikarp, mučenik († 155)
Oko godine 190. sv. Irenej, lyonski biskup, zapisao je o svetom Polikarpu: “Bio je učenik apostolâ te prijatelj mnogima koji su vidjeli Gospodina. Sami apostoli postavili su ga za biskupa Azije u crkvi Smirne.” Tertulijan, navodeći predaju crkve u Smirni, piše da je Polikarpa za biskupa postavio sam sv. Ivan, apostol. Bilo je to negdje oko 100. godine. Dok je Polikarp bio još mlad biskup, pružio je gostoprimstvo mučeniku sv. Ignaciju Antiohijskom, koji mu je iz Troade upravio pismo. U tom je pismu ocrtan duhovni profil sv. Polikarpa. On je dobar pastir, nepokolebljive vjere te hrabar borac za Kristovu stvar. Ignacije piše: “Nazivam se sretnim što sam smio vidjeti tvoje čisto lice kojim ću se moći i dalje u Bogu radovati.” Ignacije hvali Polikarpa “zbog njegova u Bogu usidrena mišljenja, koje je čvrsto kao da je sazdano na tvrdoj stijeni” i zbog toga je čeznuo za njim kao putnik u oluji za lukom. Značajne su to riječi jer otkrivaju kako je sv. Polikarp svojom ličnošću silno djelovao na svoje suvremenike.
Euzebije Cezarejski u svojoj Crkvenoj povijesti spominje kako je Polikarp svršetkom godine 154. ili početkom 155. “došao u Rim da s Anicetom raspravlja o danu Uskrsa”. O tom se pitanju papa Anicet i Polikarp doduše nisu složili, ali su se ipak rastali u miru. Čak je Anicet prepustio čast Polikarpu da on predsjeda Euharistiji.
Sv. Polikarp je pretrpio mučeništvo na stadionu u Smirni 23. veljače 155. oko dva sata poslije podne u dobi od 86 godina. O njemu nam je sačuvano divno svjedočanstvo u Poslanici smirnske Crkve koju je napisao očevidac. To je jedan od najljepših mučeničkih izvještaja. Rese ga trijeznost, dostojanstvo, a tko ga čita ostaje pod dubokim dojmom. Mučenik Polikarp je kao divna i ugodna žrtva.
Pozvan da prokune Krista, Polikarp je uzviknuo: “Osamdeset i šest godina mu služim i ništa mi na žao nije učinio. Kako mogu grditi svoga kralja koji me spasio.”
Evo jednog većeg isječka iz Poslanice smirnske Crkve o mučeništvu svetoga Polikarpa! “…Kad je lomača bila pripravljena, Polikarp svuče sa sebe odijelo, odriješi pojas i poče se izuvati. Prije to nije mogao učiniti jer su svi vjernici svakako nastojali da ga se dotaknu. Već prije mučeništva bio je ukrašen izvanrednom dobrotom poradi svoga sveta života. A sad je tu stao nasred pripravljene lomače. Kad su ga htjeli prikovati čavlima, odvrati im: ‘Pustite me ovako. Tko mi je dao snage da trpim vatru, dat će mi jakosti da je mogu mirno i podnijeti i to bez vaših pomagala!’ Zato ga ne prikovaše, nego samo svezaše. A on, otraga vezanim rukama kao ovan-zvonar izlučen iz velikog stada i pripremljen za žrtvu Bogu ugodnu, divnu, pogleda na nebo i reče: ‘Gospodine, Bože svemogući, Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga Sina Tvoga Isusa Krista! Mi smo Te po njemu upoznali. Bože anđela i nebeskih sila, svega stvorenja i svih pravednika koji žive kako Ti hoćeš. Hvala Ti, što si me učinio dostojnim da baš danas i baš u ovaj čas budem zajedno sa svetim mučenicima dionik čaše Tvoga Krista, da jednom i tijelom i dušom uskrsnem na vječni i neuništivi život Duha Svetoga. Bože istiniti, o da me danas primiš među svoje mučenike kao žrtvu divnu i ugodnu, kako si je pripravio, predodredio i sada ispunio! Za sve to hvalim Te, blagoslivljam Te i slavim Te po vječnom i nebeskom svećeniku Isusu Kristu, Tvome ljubljenom Sinu, po kojem nek je slava Tebi, zajedno s njim i Duhom Svetim, sada i u sve vjekove. Amen!’
A kada izreče ‘Amen’ i završi molitvu, sluge ognja potpališe vatru. Kad se razbuktao plamen, ugledasmo čudo mi kojima je bilo dopušteno gledati taj prizor i koji smo zato ostali na životu da možemo drugima priopćiti što se dogodilo. Plamen se izvio u luk i nadu se poput ognjenoga brodskog jedra i u krugu opkoli mučenika. A on u sredini nije sličio opaljenom tijelu, nego pečenu kruhu, i sjao je poput srebra i zlata u peći. A mi smo osjetili tako ugodan miris kao da miriše tamjan ili koja druga mirisava tvar…”
Sv. Irenej u pismu Florinu navodi da je “Polikarp slao pisma obližnjim crkvama kako bi ih utvrdio, ili nekoj subraći kako bi ih opomenuo ili potaknuo”. Od svega toga sačuvala se samo njegova poslanica Filipljanima, napisana malo poslije mučeništva svetog Ignacija godine 107. U njoj Polikarp hvali Filipljane što su pružili gostoprimstvo mučenicima Ignaciju, Zozimu i Rufu na njihovu putu u Rim. Potiče ih na vjernost Evanđelju te nauku njihova velikog učitelja sv. Pavla. “Ni ja ni tko drugi meni sličan ne može se približiti mudrosti blaženog i slavnog Pavla koji je, dok je bio kod vas, točno i sigurno naučavao riječ istine pred tadašnjim ljudima, a nakon svog odlaska pisao vam je i pisma. Ako ih pažljivo proučite, napredovat ćete u danoj vam vjeri…”
Sv. Polikarp potiče Filipljane na molitvu, da budu apostoli molitve. On o tome piše: “Molite za sve svete! Molite, također, za kraljeve, za vlasti i knezove, za one koji vas progone i mrze, i za neprijatelje križa, da vaš plod bude očit svima, da budete savršeni…” Duhovnost je sv. Polikarpa veoma slična duhovnosti sv. Ignacija Antiohijskog, a obje izviru iz Četvrtog evanđelja te iz poslanica svetog Pavla. Polikarp je ispunio preporuku svog prijatelja Ignacija: “Stoj čvrsto kao nakovanj pod udarcima!” Za njega je život bio Krist. Ono što je pisao Filipljanima i sam je vjerovao i toga se držao. “Bez prestanka ostanimo čvrsti u našoj nadi, u zalogu naše pravde, to jest u Isusu Kristu… Nasljedujmo njegovu strpljivost, i ako trpimo zbog njegova imena, iskazujmo mu slavu! Ta sâm nam je on u sebi pružio primjer i u taj smo povjerovali.” Za Polikarpa su savršeni nasljedovatelji Krista mučenici. Oni su “nasljedovatelji istinske ljubavi”. Zato je i svako mučeništvo kao neko drugo Evanđelje, očitovanje najuzvišenije ljubavi.
“Gospine Bože svevladaru, blagoslivljam Te što si me učinio dostojnim ovoga dana i ovoga časa da primim dio u broju mučenika, u čaši Tvoga Krista”! (sveti Polikarp)
“Anđelu Crkve u Smirni napiši: Ovo govori Prvi i Posljednji, onaj koji umrije i oživje: Poznam tvoju nevolju i tvoje siromaštvo, ali ti si bogat. Ostani vjeran do smrti, i dat ću ti vijenac – život. Nemoj se bojati muka što te očekuju: đavao će ubrzo neke između vas baciti u tamnicu da budete podvrgnuti kušnji” (Otk 2,8-10).
Sveti Sinerot, srijemski mučenik
Opis mučeništva sv. Sinerota, srijemskog mučenika, sačuvan je samo na latinskom jeziku, a objavio ga je veliki učenjak Ruinart. Sinerot je bio podrijetlom Grk. U blizini rimskoga grada Sirmiuma, današnje Srijemske Mitrovice, vršio je službu vrtlara. Odrekao se svih zemaljskih dobara te živio veoma povučeno. Za vrijeme progonstva Maksimijana Galerija kroz jedno vrijeme ostao je skriven, a zatim se vratio kući misleći da je prošla opasnost. Jednog je dana vidio kako se žena nekog carskog službenika odviše slobodno približava mjestu njegova obitavališta, i to u neobičan sat, i u pratnji dviju sluškinja. Sinerot joj je predbacio njezino odviše slobodno ponašanje, a ona se živo uvrijedila te ga tužila svome mužu. On je čitav slučaj predao na sud upravitelju pokrajine. Taj je dao pred sebe predvesti Sinerota da ga o svemu potanko ispita. Saznavši da je kršćanin, osudio ga je na smrt što nije htio žrtvovati idolima. Opis mučeništva kao dan smrti mučenikove spominje 23. veljače, dok godinu ne navodi. O tome svetom mučeniku pronađena su dva natpisa u sirmijskom kršćanskom groblju. U đakovačkoj biskupiji, baštinici staroga Sirmiuma, spomen svetog Sinerota, mučenika, slavi se 21. veljače.
22. veljače
Katedra svetog Petra, apostola
Blagdan Katedre sv. Petra slavio se na današnji dan u Rimu već od IV. stoljeća kao znak jedinstva Crkve sazidane na Apostolu. Stoga je danas dan kad nam se naročito valja uživljavati u tekst sv. Mateja po kojem je Petar temelj Crkve. Evo toga svakome rimokatoliku tako dragog teksta!
“Kada dođe Isus u okolicu Cezareje Filipove, upita svoje učenike: ‘Za koga drže ljudi Sina Čovječjega?’ Oni odgovoriše: ‘Jedni za Ivana Krstitelja, drugi za Iliju, treći za Jeremiju ili za jednoga od proroka.’ ‘A vi – reče im – za koga me držite?’ ‘Ti si Krist, Sin Boga živoga!’ odgovori mu Šimun Petar. Na to će mu Isus: ‘Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski! A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima'” (Mt 16, 13-19).
Metafore kojima se Gospodin služi govoreći o Petru i samome Petru, a to su “ključevi”, koji označuju vlast, i “stijena”, koja ističe solidnost zgrade, posve su razumljive svakom dobronamjernu čitatelju. One se posve jasno odnose na Petrovu osobu, a ne samo na njegovu vjeru ili čak na nekoga drugoga.
Već od ranih kršćanskih vremena nakon tjelesnih ostataka sv. Petra najviše se štovala njegova katedra kao simbol učiteljske vlasti. Katedra koja je sačuvana do danas, prema velikom arheologu De Rossiju, čini se da je sastavljena od tri dijela. Jedan potječe iz doba od IX-XI. stoljeća, drugi od bjelokosti iz V.-VI. stoljeća, dok se treći, najstariji, pripisuje razdoblju apostolskih vremenâ.
Svetkovina 22. veljače vuče svoje korijenje čak iz I. stoljeća, a tada se taj dan slavio sveti Petar kao zaštitnik kršćana.
“Prešlo je i na ostale apostole pravo sudjelovanja u vlasti, i na sve crkvene poglavare prispjela je moć te odredbe. Ali ne predaje se uzalud jednome što se priopćuje svima. To je na poseban način povjereno Petru jer je svima crkvenim upraviteljima stavljen na čelo Petar” (Sveti Leon Veliki).
Sve što na zemlji, Petre, budeš svezao
To svezano bit će i u nebesima.
I sve što ovdje danom vlašću odriješiš
Bit odriješeno na nebu će visokom.
Na strašnom sudu ti ćeš ljude suditi.
(Crkveni himan)
Pier Damiani je u veoma burnim vremenima rimskim biskupima pomagao u obnovi Crkve. Često im je u raznim misijama bio izaslanik. Papa Stjepan IX. postavio ga je za kardinala i biskupa Ostije. Umro je u Faenzi u benediktinskom samostanu Svete Marije izvan gradskih vrata u noći između 22. i 23. veljače 1072. Dante ga je u svojoj Božanstvenoj komediji smjestio u sedmo nebo među kontemplativce, opisujući ga u njegovu bijelom odijelu kako oštro šiba po pokvarenosti što se uvukla u Crkvu te kako je duh posve zaljubljen u pustinjački život. Štoviše, neki stručnjaci za Dantea misle da je taj najveći kršćanski pjesnik crpio nadahnuće za svoju veličanstvenu poemu iz djela sv. Piera Damianija.
Narod je Piera odmah nakon smrti počeo štovati kao sveca. Njegov je sprovod bila prava njegova apoteoza. Proglašen je crkvenim naučiteljm 1. listopada 1828. Osim Dantea, štovao ga je i Petrarca, koji je također napisao jedan njegov životopis, pa čak i Boccaccio. Svetoga Piera Damianija zazivaju u pomoć kod glavobolje. Od novijih svečevih životopisa najvrjedniji je iz pera J. Leclercqua: Sveti Pier Damiani pustinjak i čovjek Crkve.
Sveti Maksimijan, biskup († 556)
Danas slavimo sveca koji se rodio u našim krajevima, ali prije dolaska Hrvata. O njemu piše nekadašnji porečko-pulski biskup dr. Dragutin Nežić ovo: “Bio je rodom iz današnjeg Veštra između Rovinja i rta Guštirne. Živio je i radio u pulskoj Crkvi kao đakon. Car Justinijan ga je imenovao nadbiskupom u Raveni 546. godine. U početku ga nisu građani htjeli primiti. Za njegova biskupstva u vjerskom i kulturnom pogledu grad je uznapredovao. I u Puli je dao sagraditi prekrasnu Gospinu crkvu ‘Maria formosa’. Stari srednjovjekovni statut grada Pule nalaže da se svetkuje njegov blagdan.”
Tim posve kratkim podacima o životu sv. Maksimijana dodajmo još nešto da nam njegov lik što bolje zasja! On je bio 27. biskup Ravene, a biskupovao je od g. 546. do 556. On je prvi na Zapadu uzeo naslov nadbiskup, negdje između 549. i 554., a time je htio reći da nije samo biskup jedne biskupije, već i neka glava više njih. Po svojim kvalitetama ubrajao se među najznačajnije ličnosti u Italiji VI. stoljeća. Bio je čovjek širokih pogleda, razumio se i u financije pa je kao takav mogao biti u isto vrijeme i namjesnik cara Justinijana i pape Vigilija, dok se taj nalazio na bizantinskom dvoru.
Prije nego je postao biskup, jedno je vrijeme bio na bizantinskom dvoru, gdje je stekao povjerenje i ljubav cara Justinijana. Vjerojatno je po naređenju samoga cara posjetio aleksandrijskoga biskupa Timoteja III. U prvim mjesecima godine 545. umro je ravenski biskup Viktor. Kako je od godine 540. Ravena bila u vlasti Bizanta, to su njezini građani poslali svoje predstavnike caru Justinijanu te zamolili palij za novoga biskupa, koga su oni sami predlagali. Međutim, car je želio drugog kandidata, i to Maksimijana, koga je 14. listopada 546. u Patrasu posvetio sam papa Vigilije. Građani Ravene osjetili su se povrijeđeni u svojim pravima pa su novoga, u neku ruku njima nametnutog biskupa, primili prilično hladno. Međutim, njegova taktičnost, diplomatska sposobnost, pastoralni žar, a i bogatstvo, što ga je posjedovao, pomalo svladaše otpor i neraspoloženje Ravenjana.
Devet godina Maksimijanova biskupovanja u Raveni predstavlja zlatno doba za taj tada tako važan grad. Novi je biskup što sagradio, što obnovio najljepše spomenike crkvene umjetnosti. On je dovršio i posvetio glasovite bazilike Sv. Mihajlo in Afrisco, prekrasni San Vitale i San Apollinare in Classe. Te dvije bazilike i danas su ures i neprocjenjivo kulturno bogatstvo Ravene. Dovršio je radove na Sv. Agnezi, Sv. Probu di Classe, u krstionici Pravovjernih, na Sant Andrea Maggiore. Ponovo je sagradio baziliku Sv. Stjepana, a neke je crkve dao ukrasiti mozaicima nedostižive ljepote. Njegova je i biskupska katedra od bjelokosti, koja se danas čuva u nadbiskupskom muzeju u Raveni.
Uz ta djela bavio se i pisanjem, no spisi su mu se gotovo svi izgubili. Izdao je gotovo čitavu Bibliju. Jedan povjesničar kaže da je sastavio Sakramentar, u kojem je skupio sve bogoslužne obrasce za dane u godini, za svetkovine svetaca i za Korizmu. Mnogo je radio na jedinstvu Crkve i izvan svoje biskupije. One koji su zalutali na krive nauke pozivao je na pravi put, žalosne tješio, a potrebnima pružao materijalnu pomoć.
Umro je, doista, pun zasluga 22. veljače 556. Pokopan je u crkvi Sv. Andrije. Ta je crkva godine 1809. za vrijeme napoleonskih ratova, bila obeščašćena od Francuzâ. Tada je svečevo tijelo preneseno u katedralu. Rimski martirologij, koji vrijedi za cijelu Crkvu, slavi njegov blagdan danas, dok ga u Raveni slave sutra, na njegov smrtni dan. Na slavnom mozaiku u San Vitale, koji prikazuje pratnju cara Justinijana, nalazi se vjerno prikazan i svečev lik. Djelo je izrađeno vjerojatno oko godine 547. Mozaik prikazuje svetog biskupa u biskupskom ornatu, s kratkom bradom, ćelavom glavom te očima punim inteligencije i produhovljenosti. Vraćajući se godine 1970. s kanonizacije prvog hrvatskog sveca, posjetio sam San Vitale. Na njegovu mozaiku, kome se već stoljećima toliki dive, nalazi se i jedan sin Istre, Maksimijan, ne doduše našeg naroda, ali nama ipak drag jer se rodio i neko vrijeme živio na ovom našem tlu, a koje nikad nije zaboravio. Crkva Svete Marije Formose u Puli trajan je spomen na njega.
Sv. Robert Southwell, mučenik iz Družbe Isusove (1561-1595)
Papa Pavao VI. proglasio je 25. listopada 1970. svetima oveću skupinu engleskih mučenika. Deset od njih pripada Družbi Isusovoj. Najslavniji je među njima Edmund Campion, a odmah zatim Robert Southwell. Njihov se blagdan slavi, doduše, 1. prosinca, ali kako je sv. Robert Southwell poginuo na današnji dan godine 1595., mi ćemo ga danas pobliže upoznati.
On je bio sin Rikarda Southwella i Brigide Coxleys. Rodio se godine 1561. u Horsham-St-Faith u blizini Norfolka. Bilo je to u vrijeme kad se Engleska već odcijepila od Rima. Robertovi roditelji željeli su da im sin bude odgojen u staroj vjeri pa su ga poslali u Douai, gdje mu je bio profesorom slavni, pobožni i učeni teolog Leonard Lessius. Odatle je prešao u Pariz. Robert je bio pobožan i krepostan mladić pa nije čudo da je osjetio živu želju za duhovnim zvanjem. Njegov vrijedni duhovni vođa Toma Darbyshire nastojao je svim marom gajiti tu klicu zvanja. Mladić se kolebao između kartuzijanaca i isusovaca. Prevladali su isusovci i tako je on 18. listopada 1578. stupio u rimski novicijat Družbe Isusove. Novicijat je ipak dovršio u Tournaiu i ondje položio prve zavjete, točno dvije godine nakon ulaska u red. Vratio se opet u Rim da upotpuni filozofske i teološke nauke. Godine 1584. u Rimu je zaređen za svećenika te određen da bude nadstojnik studija u engleskom kolegiju. Tu bi mogao u miru lijepo raditi, ali on je osjetio zov domovine u kojoj je Katolička crkva krvarila te godine 1585. zamoli da tamo može raditi i poginuti kao mučenik.
Ostavio je Rim 8. svibnja 1586. te u društvu o. Henrika Garneta, budućeg mučenika, pošao u Englesku. Iskrcali su se u Newportu. Odmah se našao netko tko je dojavio njegov dolazak tajnom Vijeću engleske kraljice. Robert se morao skrivati i veoma oprezno raditi. Najprije se pod lažnim imenom Mister Cotton skrivao u kući baruna Vauxa, koji je prije 6 godina stupio natrag u krilo Katoličke crkve, a posredovanjem revnog svećenika Personsa. Godine 1587. prešao je grofici Arundel.
Nakon 6 godina misijskog rada upao je izdajstvom otpadnice Ane Bellamy u ruke svojih progonitelja. Bilo je to 5. lipnja 1592. Pretrpio je mnoge muke, dugo je čamio po zatvorima krijepeći dušu molitvom i razmatranjem. Viseći obješen rukama na vješalima ponavljao je: “Bog je sebe tebi dao, daj se i ti njemu!” Smaknut je napokon u Tyburnu.
Sv. Robert Southwell nije bio samo isusovac, misionar i mučenik, već i pisac i pjesnik. Ostavio je iza sebe djela i u prozi i u stihovima, koja su se po Engleskoj potajno širila i čitala. Najljepše njegove pjesme nastale su za njegova trogodišnjeg tamnovanja. Njih su kasnije slavili čak i protestantski književni kritičari. Robert Southwell je najznačajniji engleski religiozni lirski pjesnik iz doba kraljice Elizabete. On je protiv snažnog vala renesanse bio duboko uvjeren da kao dostojne teme pjesništva mogu služiti ne samo svjetski užici, već i krepost i pobožnost.
Southwellova je najslavnija pjesma “Dijete u ognju”. U toj dubokoumnoj pjesmi prikazuje ljubav kao oganj koji čisti i prekaljuje. Njezinu je vrijednost ocijenio veliki pjesnik Ben Johnson. On je rekao da bi rado spalio sve ostale svoje pjesme kad bi sam napisao samo te stihove. Southwella kao pjesnika slavio je u XIX. stoljeću i protestanski pisac Georg Macdonald.
Među ostalim Sauthwellovim pjesmama glasovit je mali ep “Plač svetog Petra”. U nj su se u svom umjetničkom stvaranju ugledali pjesnici Nicholas Brenton, Thomas Lodge i Giles Fletcher. Od njegovih djela u prozi spomena su vrijedna: Trijumf nad smrću, zatim asketski spisi 100 razmatranja o Božjoj ljubavi, izrađenih prema španjolskom mistiku Diegu de Estella, Suze Marije Magdalene, Utjeha za katolike.
21. veljače |
|
Sveti Pier Damiani, crkveni naučitelj (1007-1072)
Peter Manns izdao je veoma vrijedno djelo od 1.100 stranica koje nosi naslov Reformatori Crkve. Riječ je o 400 Božjih ugodnika koji se mogu ubrojiti među obnovitelje Crkve. Ako ikome od njih pripada naslov reformatora, onda je to sigurno sv. Pier Damiani. On je bio jedan od najpoznatijih pisaca XI. stoljeća te jedan od najvećih sudionika takozvane predgrgurovske crkvene obnove, koja je prethodila reformi svetog Grgura VII.
Pier Damiani rodio se godine 1007. u Raveni. Rano je ostao bez roditelja pa su mu prve godine života bile tvrde i teške. U sestri Roselindi našao je drugu majku, a u starijem bratu Damjanu drugog oca. Na njegovu uspomenu uzeo je i ime Damiani, što znači Damjanov.
Zahvaljujući njegovoj izdašnoj pomoći mogao je u školu. Studirao je u rodnoj Raveni, Faenzi i Parmi. Bio je izobražen u tzv. “slobodnim znanostima”, a među njih pripadala je i vještina u lijepom izražavanju, bilo usmenom bilo pismenom. Pier je stekao izvanrednu sposobnost i upravo majstorstvo u vođenju polemike. Jedno je vrijeme i sam bio profesor, ali je tada odlučio promijeniti život.
Nedaleko od kraja u kojem je proveo mladost nalazilo se naselje pustinjaka Fonte Avellana. Tu je još uvijek bila živa uspomena na sv. Romualda, osnivača mnogih samostana i pokretača novog strujanja u njima. Pieru je bilo 28 godina kad je ušao u Fonte Avellanu. Prva knjiga, koja mu je ondje došla u ruke, bio je životopis sv. Romualda. Od njega je napravio program i za svoj život. U krugu pustinjaka osoba Piera Damianija brzo je odskočila pa ga izabraše za poglavara. No, i opati susjednih samostana molili su ga da ih pomogne bilo usmeno: nagovorima i propovijedima, bilo pismeno: izlažući zdrav nauk o redovničkom životu. Pier se odmah ozbiljno dao na posao. Sastavio je pravilo najprije za svoj samostan, a zatim je počeo pisati djela o duhovnom životu.
Pier Damiani je bio izvanredan pisac. Njegova je latinština tako svježa pa izgleda kao da se radi o živom, a ne o mrtvom jeziku. Veoma dobro je poznavao Sveto pismo i svete Oce, pa i stare klasične pisce: Cicerona, Salustija, Vergilija, Livija, Horacija. Stil mu je posve osoban. Bio je velik neprijatelj dijalektike primjenjivane na dogmu, a to je tada bilo općenito u običaju. Pisao je dogmatske rasprave o Presv. Trojstvu, o Kristu, o Gospi, moralne pouke za kler i za bračni moral. Pokazivao je veliko zanimanje za asketiku pa je postao pravim teoretičarem pustinjačkog života. Hagiografska su mu djela prilično skromna. U svome stoljeću, siromašnom po piscima i spisima, Pier Damiani je svojim pisanim djelima povijesni izvor prvoga reda. Njegova su djela samo pismeni zaključak njegove velike aktivnosti za obnovu crkvenog i pustinjačkog života. U kristologiji je bio solidan, ali ne i originalan teolog. Za njega je teologija samo put prema askezi, prema jednom što savršenijem kršćanskom životu.
Veoma dobro je obradio naše sjedinjenje s Kristom i na taj način postao jedan od velikih učitelja pobožnosti prema Kristovu čovještvu. Mnogo je pisao i o Majci Božjoj te osvijetlio njezinu ulogu u povijesti spasenja, njezinu vrijednost i odlike. Glavni dio njegove mariologije sadržan je u njegovim mnogobrojnim govorima. Svi oni odaju čovjeka veoma pobožna prema Bogomajci. Preporučivao je slavljenje Gospe u subotu i moljenje njezina časoslova. Od svetaca opisao je život sv. Odila iz Clunyja, biskupa Cesene, sv. Romualda, sv. Rudolfa, biskupa Gubbija, sv. Dominika Loricata, mučeništvo sv. djevica Flere i Lucille, viđenja svetih mučenika Jakova i Marijana.
Sv. Pier Damiani bio je naročito obnovitelj ćudorednog života. U tu svrhu služio se i hagiografijom. U tim djelima više je moralist nego povjesničar i životopisac. Sve je htio oduševiti za što idealniji život i privesti k heroizmu. Svojim se spisima oštro borio protiv zala u Crkvi, a ta su bila: simonija, kupovanje i prodavanje duhovnih dobara i crkvenih časti, te neodržavanje svećeničkog celibata.
Pier Damiani je u veoma burnim vremenima rimskim biskupima pomagao u obnovi Crkve. Često im je u raznim misijama bio izaslanik. Papa Stjepan IX. postavio ga je za kardinala i biskupa Ostije. Umro je u Faenzi u benediktinskom samostanu Svete Marije izvan gradskih vrata u noći između 22. i 23. veljače 1072. Dante ga je u svojoj Božanstvenoj komediji smjestio u sedmo nebo među kontemplativce, opisujući ga u njegovu bijelom odijelu kako oštro šiba po pokvarenosti što se uvukla u Crkvu te kako je duh posve zaljubljen u pustinjački život. Štoviše, neki stručnjaci za Dantea misle da je taj najveći kršćanski pjesnik crpio nadahnuće za svoju veličanstvenu poemu iz djela sv. Piera Damianija.
Narod je Piera odmah nakon smrti počeo štovati kao sveca. Njegov je sprovod bila prava njegova apoteoza. Proglašen je crkvenim naučiteljm 1. listopada 1828. Osim Dantea, štovao ga je i Petrarca, koji je također napisao jedan njegov životopis, pa čak i Boccaccio. Svetoga Piera Damianija zazivaju u pomoć kod glavobolje. Od novijih svečevih životopisa najvrjedniji je iz pera J. Leclercqua: Sveti Pier Damiani pustinjak i čovjek Crkve.
Sveti Maksimijan, biskup († 556)
Danas slavimo sveca koji se rodio u našim krajevima, ali prije dolaska Hrvata. O njemu piše nekadašnji porečko-pulski biskup dr. Dragutin Nežić ovo: “Bio je rodom iz današnjeg Veštra između Rovinja i rta Guštirne. Živio je i radio u pulskoj Crkvi kao đakon. Car Justinijan ga je imenovao nadbiskupom u Raveni 546. godine. U početku ga nisu građani htjeli primiti. Za njegova biskupstva u vjerskom i kulturnom pogledu grad je uznapredovao. I u Puli je dao sagraditi prekrasnu Gospinu crkvu ‘Maria formosa’. Stari srednjovjekovni statut grada Pule nalaže da se svetkuje njegov blagdan.”
Tim posve kratkim podacima o životu sv. Maksimijana dodajmo još nešto da nam njegov lik što bolje zasja! On je bio 27. biskup Ravene, a biskupovao je od g. 546. do 556. On je prvi na Zapadu uzeo naslov nadbiskup, negdje između 549. i 554., a time je htio reći da nije samo biskup jedne biskupije, već i neka glava više njih. Po svojim kvalitetama ubrajao se među najznačajnije ličnosti u Italiji VI. stoljeća. Bio je čovjek širokih pogleda, razumio se i u financije pa je kao takav mogao biti u isto vrijeme i namjesnik cara Justinijana i pape Vigilija, dok se taj nalazio na bizantinskom dvoru.
Prije nego je postao biskup, jedno je vrijeme bio na bizantinskom dvoru, gdje je stekao povjerenje i ljubav cara Justinijana. Vjerojatno je po naređenju samoga cara posjetio aleksandrijskoga biskupa Timoteja III. U prvim mjesecima godine 545. umro je ravenski biskup Viktor. Kako je od godine 540. Ravena bila u vlasti Bizanta, to su njezini građani poslali svoje predstavnike caru Justinijanu te zamolili palij za novoga biskupa, koga su oni sami predlagali. Međutim, car je želio drugog kandidata, i to Maksimijana, koga je 14. listopada 546. u Patrasu posvetio sam papa Vigilije. Građani Ravene osjetili su se povrijeđeni u svojim pravima pa su novoga, u neku ruku njima nametnutog biskupa, primili prilično hladno. Međutim, njegova taktičnost, diplomatska sposobnost, pastoralni žar, a i bogatstvo, što ga je posjedovao, pomalo svladaše otpor i neraspoloženje Ravenjana.
Devet godina Maksimijanova biskupovanja u Raveni predstavlja zlatno doba za taj tada tako važan grad. Novi je biskup što sagradio, što obnovio najljepše spomenike crkvene umjetnosti. On je dovršio i posvetio glasovite bazilike Sv. Mihajlo in Afrisco, prekrasni San Vitale i San Apollinare in Classe. Te dvije bazilike i danas su ures i neprocjenjivo kulturno bogatstvo Ravene. Dovršio je radove na Sv. Agnezi, Sv. Probu di Classe, u krstionici Pravovjernih, na Sant Andrea Maggiore. Ponovo je sagradio baziliku Sv. Stjepana, a neke je crkve dao ukrasiti mozaicima nedostižive ljepote. Njegova je i biskupska katedra od bjelokosti, koja se danas čuva u nadbiskupskom muzeju u Raveni.
Uz ta djela bavio se i pisanjem, no spisi su mu se gotovo svi izgubili. Izdao je gotovo čitavu Bibliju. Jedan povjesničar kaže da je sastavio Sakramentar, u kojem je skupio sve bogoslužne obrasce za dane u godini, za svetkovine svetaca i za Korizmu. Mnogo je radio na jedinstvu Crkve i izvan svoje biskupije. One koji su zalutali na krive nauke pozivao je na pravi put, žalosne tješio, a potrebnima pružao materijalnu pomoć.
Umro je, doista, pun zasluga 22. veljače 556. Pokopan je u crkvi Sv. Andrije. Ta je crkva godine 1809. za vrijeme napoleonskih ratova, bila obeščašćena od Francuzâ. Tada je svečevo tijelo preneseno u katedralu. Rimski martirologij, koji vrijedi za cijelu Crkvu, slavi njegov blagdan danas, dok ga u Raveni slave sutra, na njegov smrtni dan. Na slavnom mozaiku u San Vitale, koji prikazuje pratnju cara Justinijana, nalazi se vjerno prikazan i svečev lik. Djelo je izrađeno vjerojatno oko godine 547. Mozaik prikazuje svetog biskupa u biskupskom ornatu, s kratkom bradom, ćelavom glavom te očima punim inteligencije i produhovljenosti. Vraćajući se godine 1970. s kanonizacije prvog hrvatskog sveca, posjetio sam San Vitale. Na njegovu mozaiku, kome se već stoljećima toliki dive, nalazi se i jedan sin Istre, Maksimijan, ne doduše našeg naroda, ali nama ipak drag jer se rodio i neko vrijeme živio na ovom našem tlu, a koje nikad nije zaboravio. Crkva Svete Marije Formose u Puli trajan je spomen na njega.
Sv. Robert Southwell, mučenik iz Družbe Isusove (1561-1595)
Papa Pavao VI. proglasio je 25. listopada 1970. svetima oveću skupinu engleskih mučenika. Deset od njih pripada Družbi Isusovoj. Najslavniji je među njima Edmund Campion, a odmah zatim Robert Southwell. Njihov se blagdan slavi, doduše, 1. prosinca, ali kako je sv. Robert Southwell poginuo na današnji dan godine 1595., mi ćemo ga danas pobliže upoznati.
On je bio sin Rikarda Southwella i Brigide Coxleys. Rodio se godine 1561. u Horsham-St-Faith u blizini Norfolka. Bilo je to u vrijeme kad se Engleska već odcijepila od Rima. Robertovi roditelji željeli su da im sin bude odgojen u staroj vjeri pa su ga poslali u Douai, gdje mu je bio profesorom slavni, pobožni i učeni teolog Leonard Lessius. Odatle je prešao u Pariz. Robert je bio pobožan i krepostan mladić pa nije čudo da je osjetio živu želju za duhovnim zvanjem. Njegov vrijedni duhovni vođa Toma Darbyshire nastojao je svim marom gajiti tu klicu zvanja. Mladić se kolebao između kartuzijanaca i isusovaca. Prevladali su isusovci i tako je on 18. listopada 1578. stupio u rimski novicijat Družbe Isusove. Novicijat je ipak dovršio u Tournaiu i ondje položio prve zavjete, točno dvije godine nakon ulaska u red. Vratio se opet u Rim da upotpuni filozofske i teološke nauke. Godine 1584. u Rimu je zaređen za svećenika te određen da bude nadstojnik studija u engleskom kolegiju. Tu bi mogao u miru lijepo raditi, ali on je osjetio zov domovine u kojoj je Katolička crkva krvarila te godine 1585. zamoli da tamo može raditi i poginuti kao mučenik.
Ostavio je Rim 8. svibnja 1586. te u društvu o. Henrika Garneta, budućeg mučenika, pošao u Englesku. Iskrcali su se u Newportu. Odmah se našao netko tko je dojavio njegov dolazak tajnom Vijeću engleske kraljice. Robert se morao skrivati i veoma oprezno raditi. Najprije se pod lažnim imenom Mister Cotton skrivao u kući baruna Vauxa, koji je prije 6 godina stupio natrag u krilo Katoličke crkve, a posredovanjem revnog svećenika Personsa. Godine 1587. prešao je grofici Arundel.
Nakon 6 godina misijskog rada upao je izdajstvom otpadnice Ane Bellamy u ruke svojih progonitelja. Bilo je to 5. lipnja 1592. Pretrpio je mnoge muke, dugo je čamio po zatvorima krijepeći dušu molitvom i razmatranjem. Viseći obješen rukama na vješalima ponavljao je: “Bog je sebe tebi dao, daj se i ti njemu!” Smaknut je napokon u Tyburnu.
Sv. Robert Southwell nije bio samo isusovac, misionar i mučenik, već i pisac i pjesnik. Ostavio je iza sebe djela i u prozi i u stihovima, koja su se po Engleskoj potajno širila i čitala. Najljepše njegove pjesme nastale su za njegova trogodišnjeg tamnovanja. Njih su kasnije slavili čak i protestantski književni kritičari. Robert Southwell je najznačajniji engleski religiozni lirski pjesnik iz doba kraljice Elizabete. On je protiv snažnog vala renesanse bio duboko uvjeren da kao dostojne teme pjesništva mogu služiti ne samo svjetski užici, već i krepost i pobožnost.
Southwellova je najslavnija pjesma “Dijete u ognju”. U toj dubokoumnoj pjesmi prikazuje ljubav kao oganj koji čisti i prekaljuje. Njezinu je vrijednost ocijenio veliki pjesnik Ben Johnson. On je rekao da bi rado spalio sve ostale svoje pjesme kad bi sam napisao samo te stihove. Southwella kao pjesnika slavio je u XIX. stoljeću i protestanski pisac Georg Macdonald.
Među ostalim Sauthwellovim pjesmama glasovit je mali ep “Plač svetog Petra”. U nj su se u svom umjetničkom stvaranju ugledali pjesnici Nicholas Brenton, Thomas Lodge i Giles Fletcher. Od njegovih djela u prozi spomena su vrijedna: Trijumf nad smrću, zatim asketski spisi 100 razmatranja o Božjoj ljubavi, izrađenih prema španjolskom mistiku Diegu de Estella, Suze Marije Magdalene, Utjeha za katolike.
20. veljače
Sveti Eleuterije, biskup
U divnoj katedrali Naše Gospe u Tournaiu, u Belgiji, čuva se kovčeg u kojem se čuvaju posmrtni ostaci sv. Eleuterija, prvog biskupa Tournaia. Na kovčegu se nalazi lijepo izrađen reljef sv. biskupa, odjevena u biskupski ornat. U jednoj ruci drži pastirski štap, a u drugoj svoju katedralu. Reljef potječe iz XIII. stoljeća.
Biskup Eleuterije živio je i biskupovao u burnom razdoblju seobe naroda, za vrijeme provale Franaka. Biskup je bio od godine 484. do prvih godina VI. stoljeća. Kako se iz tog nemirnog vremena sačuvalo malo pouzdanih dokumenata, to o njemu ne znamo gotovo ništa. Pučka mašta, a i neki pisci, stvorili su o njemu mnoge anegdote. U latinskoj patrologiji pripisuju mu se neki govori, molitve te ispovijest vjere u Presveto Trojstvo. No nije sigurno da li je baš on autor tih spisa. Unatoč nesigurnim podacima o njegovu životu narod ga ipak mnogo štuje i u Tournaiu i u Flandriji. Blagdan mu se slavi na današnji dan.
Sveti Euherije, biskup († 738)
O Euheriju, svetom biskupu Orléansa imamo ipak nešto više povijesnih podataka. Rodio se u Orléansu u VII. stoljeću u jednoj moćnoj obitelji Merovinga. Osjetio je u srcu poziv za samoćom da se bolje i lakše posveti duhovnim poslovima. Zato je bio primljen u Jumieges, gdje je proveo sedam godina. Na zahtjev svojih sugrađana, a i uz pristanak majordoma Karla Martela, slavnog pobjednika Arapa kod Poitiersa, protiv svoje volje naslijedio je na biskupskoj stolici u Orléansu svoga rođaka Savarika.
Nakon 6 godina biskupovanja u miru nadošle su godine u kojima je morao mnogo toga pretrpjeti. Karlo Martel, pred kojim je bio prikazan u lošem svjetlu, zapovjedio mu je da ga prati u Pariz, a zatim ga posla u izagnanstvo u Köln. Taj ga je grad na Rajni primio veoma dobro, što se nekima nije svidjelo pa je morao opet na put i to najprije u Liege, a zatim se povukao u opatiju Saint-Trond u biskupiji Maastricht, u današnjoj Nizozemskoj. Prema najnovijim studijama tamo je i umro godine 738. Legenda mu je pripisala viđenje prema kojem bi vidio da je Karlo Martel osuđen na vječno prokletstvo. Međutim, to je samo legenda. Blagdan svetog Euherija slavi se danas.
Jordan Mai, sluga Božji (1866-1922)
U Jordanu Mai, franjevačkom bratu pomoćniku, imamo Božjeg ugodnika koji nam je vremenski posve bliz. On je umro na današnji dan godine 1922. Rodio se 1. rujna 1866. u mjestancu Buer, biskupije münsterske u Njemačkoj. Otac mu se zvao Henrik, a majka Elizabeta, rođena Wittkemper. Na krštenju je dobio tri imena: Henrik, Teodor, Herman. Dječak je bio vrlo bistar, poučljiv, sklon pobožnosti, a od dobrih roditelja primio je duboko kršćanski odgoj. Kad mu je bilo 14 godina, na Bijelu nedjelju 1880., prvi put je pristupio stolu Gospodnjem. Bio je to jedan od najljepših i najsretnijih dana njegova života. Henrik je bio u dobi kad je prilično mogao doživjeti veličinu susreta sa Spasiteljem u Euharistiji. Njemu je otkrio i povjerio svoju dušu. Primio je i sakrament potvrde, a Duh Sveti je izabrao njegovu dušu da od nje učini remek-djelo milosti.
Henrik je sve do svoje 28. godine živio bez ikakvih naročitih problema, radeći skupa sa svojim roditeljima. G. 1894. kanio je stupiti u brak s jednom djevojkom iz svoga kraja, ali je za vrijeme duhovnih vježbi, koje je vodio isusovac o. Hüklenbrock, osjetio u duši prvi zov da stupi u redovnički stalež. Djevojka u koju se zaljubio nije znala za njegove osjećaje pa je u kolovozu 1894. stupila u samostan. To je utjecalo i na njegovu odluku. On se odlučio konačno za redovništvo te stupio u franjevački red kao brat pomoćnik. Njegovoj se odluci doduše opro otac, ali on je bio čvrst te je u samostanu Harreveld u Nizozemskoj obukao franjevački habit, uzevši novo ime Jordan. Nakon novicijata proveo je kao oblat 4 godine u samostanu u Paderbornu i drugdje. Pripušten je 29. kolovoza 1901. po svečanim zavjetima prvom redu sv. Franje.
Najveći dio života u redovništvu proveo je kao kuhar, a vršio je i druge niže poslove. Svoj fizički rad znao je povezati s molitvom i duhom sabranosti pa je u samostanu u Dingelstadtu i Dortmundu bio uzor i redovničkoj subraći i mnogim vjernicima koji su ga upoznali. U Dortmundu je 20. veljače 1922. umro na glasu svetosti. Godine 1960. sveta Kongregacija obreda izdala je dekret o uvođenju apostolskog procesa za njegovu beatifikaciju.
19. veljače
Sv. Corrado Confalonieri iz Piacenze (1290-1351)
Sveti Konrad rodio se godine 1290. Od rane mladosti posvetio se oružju. Kad su mu bile 23 godine, nalazeći se jednom u lovu, naredio je da se naloži velika vatra, kako bi divljač potjerala iz gnijezda, duplja i brloga. Plamen je zahvatio silne razmjere pa je opustošio žetvu i čitav jedan zaseok. Vlasnici polja i kuća tražili su od krivca nadoknadu štete. Guverner Piacenze Galeazzo Visconti osudio je na smrt čovjeka koga su našli na mjestu požara, ali taj ga nije podmetnuo i prema tome nije bio ni kriv ni dužan. Sada je proradila savjest Corradu i on se javio vlastima te obvezao da će nadoknaditi štetu. Svoje obećanje je izvršio, ali je tako sam postao siromah.
Nakon te nesreće Corradova žena Eufrozina ušla je u franjevački samostan Sv. Klare u Piacenzi, a on je postao franjevački trećoredac u Calendascu. Bilo je to godine 1315. U želji za što većom samoćom dao se najprije na hodočašće u Rim i u druga sveta mjesta, a zatim se uputio prema jugu na Siciliju. U dolini oko mjesta Noto našao je godine 1343. stalnije boravište. Jedno je vrijeme stanovao u ćelijama kraj crkve Raspetoga, ali kako je ondje bio ometan brojnim posjetiteljima, uputio se u špilju Pizzoni, koju će narod prozvati po njegovu imenu. Umro je 19. veljače 1351. i sahranjen je u crkvi Sv. Nikole. Godine 1485. tijelo mu je ekshumirano te položeno u srebrnu urnu.
Njegovo je štovanje odobreno za biskupiju Siracusa 12. srpnja 1515., a 30. listopada 1544. prošireno na čitavu Siciliju. Urban VIII. dopustio je 12. rujna 1625. vlastitu misu i časoslov u čast ovoga sveca svim franjevačkim zajednicama. Crkva Sv. Nikole, u kojoj se nalazi svečevo tijelo, postala je 19. svibnja 1844. katedrala novoustanovljene biskupije. Sv. Corrado Confalonieri zaštitnik je gradića i biskupije Noto, koja je sufragana nadbiskupiji u Siracusi.
Nezgoda s požarom za Corrada Confalonierija postala je spasonosna. Bila je povodom da je počeo drukčije živjeti. Lišen zemaljskih dobara postao je slobodan u Gospodinu. Na njega možemo primijeniti riječi Poslanice Rimljanima: “Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani, jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu jednaki slici njegova Sina, da ovaj bude prvorođenac među mnogom braćom. A koje je predodredio, one je i pozvao; koje je pozvao, one je i opravdao; koje je opravdao, one je i proslavio” (8,28-30).
Blagdan sv. Konrada naročito se svečano slavi u Notu i Avoli na Siciliji. Svečevu urnu drže dva čovjeka odjevena u bijele košulje, a narod joj pobožno pristupa sa svijećama u ruci. Bolesnici od hernije, osobito djeca, utječu se njegovu zagovoru. Oko sveca splele su se i mnoge legende te običaji i tako je on veoma popularan u kraju u kojem je kao pustinjak proveo posljednje godine svoga života. On nad njim kao njegov zaštitnik i zagovornik bdije, a narod mu je zahvalan za tu zaštitu pa ga slavi veoma svečano na svoj tipično južnjački, bučni način.
Blažena Elizabeta Picenardi (1428/38-1468)
Blaženica je pripadala pokretu Kongregacije od opsluživanja, koji je cvao u Italiji u XV. i XVI. stoljeću. Rođena je najvjerojatnije u Mantovi između godine 1428. i 1438. od plemića iz Cremone Leonarda i Mantovanke Paule Nuvoloni. Prvi je odgoj primila u Mantovi, gdje je njezin otac bio u službi plemićke obitelji Gonzaga. Po očevoj volji trebala je udati se za kakva odličnika u svom rodnom gradu. No, to su bile samo ljudske misli i planovi, a Bog je mislio i planirao posve drukčije. On je u srce mlade djevojke ulio čvrstu odluku za život u djevičanstvu. Djevojka ga je htjela prihvatiti da bude što sličnija Blaženoj Gospi, koju je od malena veoma štovala.
Da bi što bolje ostvarila svoju odluku, Elizabeta je u 20. godini obukla habit slugu Blažene Djevice Marije i to kao mantellata, neke vrste trećoredica toga reda. U novom načinu života kod nje na vani nije bilo ničega neobičnoga. Poslije majčine smrti živjela je još uvijek kod kuće, a nakon očeve smrti godine 1465. povukla se k svojoj sestri Orsini, udatoj za Bartolomea Gornija. U njezinoj kući napravila si je ćeliju te u njoj provodila Bogu posvećen život.
Posljednje tri godine života privukla je na sebe pažnju. Zalazeći u crkvu Sv. Barnabe često je primala Euharistiju, što onda baš nije bilo u praksi. Ispovijedala se kod fra Barnabe iz Mantove, posljednjih mjeseci života svaki dan. Molila je časoslov, kako to mole redovnici i redovnice. Gajila je neusiljenu i djetinju pobožnost prema Gospi, Majci milosti. To je bila opće poznata stvar pa su se mnogi preporučivali u njezine molitve da ih ona preporuči Gospi. Sama je 15. srpnja 1467. izdiktirala svoju oporuku u kojoj je ostavila svoj časoslov i 300 dukata Slugama BDM. Predosjetila je dan svoje smrti, a bio je to 19. veljače 1468. Sahranjena je u obiteljsku grobnicu u crkvi Svetog Barnabe. Kad su je mrtvu presvlačili, otkrili su na njezinu tijelu cilicij i neki drugi veoma hrapav povez. Znak je to da je bila i velika pokornica. Odmah poslije smrti narod ju je štovao kao sveticu i po njezinu zagovoru bio uslišan tako da su je smatrali pravom čudotvorkom. Najveće čudo koje joj se pripisuje bio je spas djevojčice koja je upala u jezero i pola sata bila pod vodom. U kapeli obitelji Picenardi nalaze se mnoge zahvalne pločice koje svjedoče o milostima zadobivenima po zagovoru Elizabete. Jedna stara freska u crkvi Sv. Barnabe u Mantovi iz XV. stoljeća prikazuje Elizabetu u habitu mantellate s ljiljanom i liturgijskom knjigom u ruci. Njezino je javno štovanje odobrio 20. studenoga 1804. papa Pio VII.
18. veljače
Sveti Šimun, biskup i mučenik († 107)
Za svetoga Šimuna, drugog jeruzalemskog biskupa, misli se da je bio sin Kleofe, jednog od dvojice učenika kojima se Isus ukazao na putu u Emaus. Nakon mučeničke smrti sv. Jakova Mlađega, prvog jeruzalemskog biskupa oko godine 62., preostali učenici izabrali su Šimuna za njegova nasljednika. To je zabilježio otac crkvene povijesti Euzebije u svojoj Crkvenoj povijesti. On misli da je to bilo nakon razorenja Jeruzalema, što ne odgovara istini. Daleko je vjerojatnije da je to bilo prije i da se za opsade Jeruzalema Šimun sklonio u Pellu. Gospodin, koji je prorekao i razorenje Jeruzalema, opomenuo je svoje učenike da tada bježe. Šimun je za to znao i zato je pošao u Pellu. Svojim boravkom u Pelli zameo si je trag pa se tako kao Gospodinov rođak nije morao pokazati u Rimu po naredbi cara Vespazijana i Domicijana.
Sv. Šimuna su za progonstva prvih godina carevanja cara Trajana optužili pogani i Židovi da je kršćanin i Davidov potomak. Godine 107. bio je dugo mučen, a zatim raspet. Pobudio je i čuđenje i divljenje gledatelja pa i samoga konzularnoga legata Tiberija Klaudija Attika, jer je bio starac od 109 godina, a od toga biskup 43 godine. Kako je bio Gospodinov suvremenik, pa čak i rođak, zanimalo bi nas mnogo više iz njegova života, ali, na žalost, vjerodostojni izvori o tome šute.
Za štovanje sv. Šimuna u zapadnoj Crkvi imamo prve podatke u Adonovu martirologiju, a spominje ga i Rimski martirologij kao i knjige o svecima i mučenicima na Istoku. Svi ga od reda slave kao Kleofina sina. Na Zapadu se neke crkve kao npr. u Brindisiu, Bologni i Bruxellesu ponose što imaju njegove relikvije. Međutim, predaja je o njihovoj vjerodostojnosti posve nesigurna.
Bl. Ivan iz Fiesole (Beato Angelico), dominikanac (1387-1455)
U svijetu slikarske umjetnosti veliko je ima Fra Angelica. Njegove slike odaju čovjeka duboke i profinjene duhovnosti. A takav je on i bio. Stari ljetopisi nazivaju ga “istinskim Božjim slugom”, “čovjekom pobožnim i svetim”. Već tamo od konca XVI. stoljeća slikaju ga s aureolom oko glave, znakom svetačkog sjaja u nebu. Ubrajaju ga među zaštitnike glasovitog dominikanskog samostana Sv. Marka u Firenzi, pa i samoga grada Firenze. Njegova umjetnička djela mnogi cijene ne samo kao prvorazredne umjetnine, već ih štuju kao svetačke relikvije. U mnogim knjigama Beata Angelica slave kao uzora redovničkog staleža. U dominikanskom redu slavi se i njegov blagdan. Mnoge ustanove umjetnika nose njegovo ime. Na svome generalnom kapitulu u Viterbu godine 1904. dominikanci su odlučili zatražiti od Crkve i službenu potvrdu štovanja Blaženoga Anđelika.
Godine 1955., kad se slavila 500. obljetnica Fra Angelicove smrti, dominikanski red pokrenuo je postupak za njegovo proglašenje blaženim. Imenovan je 6. veljače 1956. i tzv. “ponens kauze” za beatifikaciju i kanonizaciju “sluge Božjega fra Ivana iz Fiesole”. Godine 1960. povijesna sekcija tadašnje Kongregacije obreda objavila je dokument Službeno sastavljenu postavku za dopuštenje mise i časoslova u čast Božjega sluge Ivana iz Fiesole, koji se pučki naziva Blaženi Anđeliko. U tom se spisu po prvi put među dokumentima Fra Angelica navode ne samo njegovi spisi već i njegove slike. I to je posve opravdano, jer slike o njemu daleko više govore nego njegova pismena ostavština. Iz njegovih slika odsijeva i njegova duša, bogata vjerom i pobožnošću. Iako do danas Fra Angelico službeno još nije proglašen blaženim, na njegovoj se beatifikaciji ipak radi, a ako do nje dođe, bit će postavljen kao naročiti uzor kršćanskim umjetnicima. Svi oni od toga profinjenog umjetnika mogu mnogo naučiti. Možda je baš takve profinjenosti potrebno našem rastrganom i u mnogočem grubom vremenu. Tko s udivljenjem i pobožnošću stoji pred Fra Angelicovim remek-djelima, ne može se ni sam oteti utjecaju što struji iz njegovih slika.
Beato Angelico, u svijetu zvan Guido, rodio se godine 1387. u Vicchio de Mugello. Njegova se obitelj preselila u grad na Arnu, središte umjetnosti. U Firenzi je Guido još veoma mlad polazio umjetničke radionice u kojima su radili veliki majstori. Upoznavši velikog obnovitelja kršćanskog života, blaženoga Ivana Dominicija, Guido je iz njegovih ruku primio habit klerika novog obnovljenog samostana Sv. Dominika u Fiesoleu kod Firenze. Po tom je samostanu ušao u povijest kao Beato Angelico iz ili od Fiesole. Kao godina njegova ulaska u dominikanski red označuje se 1407.
Mladi je redovnik brzo morao dijeliti neprilike svoje mlade redovničke zajednice. Godine 1409. bio je prinuđen skupa s njom poći u izagnanstvo u Foligno i u Cortonu. Sve je to bilo zbog toga što je u doba tzv. zapadnoga raskola ta zajednica po svaku cijenu htjela ostati vjerna pravome papi. “Nije svako zlo za zlo” – kaže naš narod. Tako je to bilo i u slučaju Fra Angelica. Njegov boravak u pokrajini Umbriji bio je za njega veoma koristan jer je utjecao na njegov razvoj kao umjetnika.
Godine 1418. dominikanci su se mogli vratiti u svoj samostan u Firenzu, pa se s njima vratio i Fra Angelico, koji je dovršio nauke i bio zaređen za svećenika. I sada je počela njegova velika i plodna umjetnička djelatnost. Godine 1419. počeo je oslikavati crkvu Santa Maria Novella i njezin samostan Fiesole. Tako počeše nicati djela od neprocjenjive vrijednosti i čudesne ljepote. Načinio je triptih koji prikazuje Djevicu s Djetetom, okruženu s 8 anđela, a sa strane svecima: svetim Barnabom, sv. Tomom Akvinskim, sv. Dominikom i sv. Petrom, mučenikom. Promatrajući to remek-djelo, kako navodi Serafino Razzi, sam Michelangelo je uskliknuo: “Mora da je taj sveti čovjek vidio Djevicu ovako načinjenu u raju.” Fra Angelico je stvorio lijep broj slika Presvete Djevice, a sve su ljepše jedna od druge. Poznata je njegova slika Marijina navještenja i Krunidbe. Ova posljednja čuva se danas u Parizu u muzeju Louvre. Na njoj je prikazan Gospodin Isus kako kruni našu Gospu usred korova anđela i mnoštva svetaca. Kako lijepo piše o toj slici Vasari, koji kaže: “Nevjerojatan je ugođaj promatrati sve te različite glave. Sav kolorit toga djela odaje da ga je naslikala ruka jednog sveca ili anđela, i stoga je posve opravdano da dobrog redovnika brata Ivana nazivaju Blaženim Anđelikom.”
Kada su redovnici dominikanci iz Fiesole, koji su bili od strožeg opsluživanja pravila, dobili i samostan Sv. Marka u Firenzi, povjerili su Fra Angelicu da načini veliku sliku za glavni oltar, a povjerili su mu i da oslika čitav ambijent samostana. I tako je opet nastalo jedno veliko duhovno bogatstvo prvorazrednih slika. Čudotvorac umjetnosti Fra Angelico oslikao je stroge samostanske zidove i ispunio ih nadzemaljskim licima. Naslikao je veliko raspelo pred kojim kleči osnivač reda sv. Dominik. Nad vratima svratišta naslikao je Krista kao putnika. Nad vratima sakristije prikazao je lik sv. Petra mučenika, koji svojim prstom poziva na šutnju. U dvorani kapitula naslikao je veliku fresku koja prikazuje Razapinjanje. Iako je Krist okružen svecima i krajolikom, ipak sve to onoga tko sliku promatra ne odvodi od središnje točke, od drame na Kalvariji. Na stubištu, koje vodi prema spavaonicama, Fra Angelico je oslikao Gospino naviještenje s krasnim latinskim natpisom: “Dok prolaziš kraj slike netaknute Djevice, neka tvoja usta ne šute već mole Zdravomariju!”
Dok je Fra Angelico radio u samostanu Sv. Marka u Firenzi, primao je i brojne pozive i narudžbe od drugih redovnika: kartuzijanaca, franjevaca, kamaldulenza, valombrozijanaca. I tako se djelokrug njegova umjetničkog stvaranja sve više širio, ali je s time rastao i glas o njemu.
Godine 1445. papa Eugen IV. pozvao je Fra Angelica u Rim da oslika kapelu Presv. Sakramenta u Vatikanu. Čini se da je tom prilikom on sam preporučio papi da imenuje za nadbiskupa u Firenzi Antonina Pierozzija, kasnije slavnog sveca.
Iz toga razdoblja sačuvan nam je ovaj susret Fra Angelica s Papom, koji je zabilježio o. Jeronim Borselli te koji odaje umjetnikovu krepost. Jednog dana Papa mu je rekao: “Dragi Ivane, danas mora da si umoran, stoga želim da jedeš malo mesa.” Fra Angelico, sav uronjen u posao, u jednostavnosti srca odgovorio je ovako: “Sveti Oče, ali ja nemam dopuštenja od svoga priora da prekršim pravilo o postu.” Papa je smiješeći se odvratio: “Ja ti dajem oprost od posta.”
U Vatikanu je Fra Angelico oslikao i kapelu pape Nikole V. sa slikama sv. Stjepana i Lovre. Te slike idu u red najznačajnijih spomenika talijanske umjetnosti.
Godine 1446. Fra Angelico je započeo pregovore s radnicima divne katedrale u Orviettu, koju je oslikao skupa sa svojim nećakom Benozzom Gozzolijem i nekim drugima. Radeći u ljetu u Orviettu izbjegao je barem strašnu rimsku vrućinu.
Godine 1450. Fra Angelico se vratio u Fiesole, gdje je ponovno izabran za priora. Dvije godine kasnije ostavio je svoju rodnu Toskanu zauvijek te se preselio u Rim u samostan Sv. Marije sopra Minerva. Tu je umro na današnji dan godine 1455. u dobi od 68 godina, ostavivši iza sebe besmrtna djela čudesne ljepote. Pokopan je u kapeli Sv. Tome Akvinca. Na grobu se nalazi njegov lik u basreljefu s dva natpisa. Na jednom se čita: “Ovdje počiva časni slikar Fra Ivan iz Firenze reda propovjedničkoga 1455. Neka ne bude meni hvala što sam bio kao drugi Apelles.” Taj je natpis sastavio rimski dominikanski provincijal Domenico da Corella, a ističe i Fra Angelicovu umjetničku vještinu što se može mjeriti sa starim Grcima. No prema natpisu, Fra Angelico svu hvalu za to želi dati Kristu. On je svojim slikama njega slavio, naviještao, za njega svjedočio. Mogao je to tako divno jer je bio pun Krista, jer je i njemu Krist bio život.
Na koncu neka bude zabilježeno i ovo! U Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu, koja je najbogatija zbirka slika u ovom dijelu Europe, nalazi se originalna slika Fra Angelica, a prikazuje mučeništvo sv. Petra iz Verone. To je, zapravo, najvrjednija slika u čitavoj galeriji. Tako, eto, i naš Zagreb ima bar jednu sliku velikog majstora od Fiesole.
Ivan Pavao II. je motu proprio Qui res Christi gerit od 3. listopada 1982. (AAS, LXV 1983, str. 796-799), koji se odnosi na dopuštenje liturgijskog kulta, odobrio cjelokupnom redu braće propovjednika da 18. veljače, na dan njegove smrti, mogu Beata Angelica liturgijski slaviti. Papa ga je također proglasio sveopćim zaštitnikom svih umjetnika, a naročito slikara. Tom je zgodom u rimskoj bazilici Santa Maria sopra Minerva Ivan Pavao II. slavio prvu misu njemu u čast. U prigodnoj homiliji je rekao da je Beato Angelico bio “uzoran redovnik i veliki umjetnik, svećenik-umjetnik koji je u bojama znao prenijeti riječitost Božje riječi. On je u svom životu pokazao organsku i konstitutivnu vezu između kršćanstva i kulture, između čovjeka i Evanđelja. U njemu je vjera postala kultura, a kultura proživljena vjera. Bio je redovnik koji je znao umjetnošću prenositi vrednote koje su temelj kršćanskog života. Bio je prorok ikone, sakralne slike. Znao je dokučiti vrhunce umjetnosti nadahnjujući se otajstvima vjere. U njemu je umjetnost postajala vjera. Dekretirajući liturgijske počasti fra Giovanniju iz Fiesole htio sam priznati kršćansko savršenstvo vrhunskom umjetniku, obnovitelju, iskrenom i uspješnom, umjetničke duhovnosti. No, htio sam također posvjedočiti dubok interes Crkve za napredak kulture i umjetnosti te plodan dijalog s njima.”
17. veljače
Sv. sedam utemeljitelja reda BDM
Imena su sedam svetih utemeljitelja Reda slugu Blažene Djevice Marije ili servita ova: Bonifiglio, Bonagiunta, Manetto, Sostegno, Amadio, Uguccione, Alessio. Oni su svi od reda po zanimanju bili trgovci i pripadali su moćnom cehu trgovaca koji je vršio velik utjecaj na život i sudbinu grada Firenze. Utjecaj je bio ne samo na ekonomski, već i na kulturni i religiozni život. Ta sedmorica trgovaca, koji su početkom XIII. stoljeća putovali po Italiji, Francuskoj i Flandriji, vidjeli su mnogo dobra, bujan procvat kršćanskog života, ali i sekte heretika, koje su širile krive ideje, sektaški duh i rascjep i sukobe među vjernicima.
Potaknuti odozgora pobožni se trgovci udružiše u jedan pokornički pokret. Takvih je pokreta početkom XIII. stoljeća bilo po svim talijanskim gradovima, a osobito u Firenzi. Zvali su ih “Braća od pokore” i smatrali pravim redovnicima. Oni su, doduše, živjeli u svijetu, ali su duhom od njega bili odijeljeni te su u pokori i siromaštvu išli za nasljedovanjem siromašnog i raspetog Krista. Trgovci se kasnije oslobodiše svih rodbinskih veza te povukoše u Cafaggio kod gradskih vrata Firenze, “da bi se ondje u većoj slobodi mogli posvetiti razmatranju”, a uz to su činili i djela ljubavi prema bližnjemu. Bili su uvjereni da kontemplaciju valja oploditi i aktivnošću prema bližnjemu. I to je gotovo opća pojava u životu svetaca da su najveći kontemplativci bili ujedno i najveći aktivisti bilo u izravnom pastoralnom zalaganju, bilo u djelima milosrđa. I ti su kreposni trgovci poput sv. Franje Asiškoga htjeli živjeti po Evanđelju i to u potpunosti. Da bi to što bolje ostvarili, udružili su se sami u jednu zajednicu.
Živeći jedno vrijeme u Cafaggiu, učinilo im se da su još uvijek odviše povezani sa svijetom i da ih to smeta u sabranosti pa stoga odlučiše potražiti zabitnije mjesto. I to je također česta pojava u životu svetaca, da rado traže samoću, kako bi u njoj lakše našli Boga to su činili već neki starozavjetni proroci pa i naš Gospodin. Sveti trgovci, sada već redovnici, povukoše se godine 1241. na Monte Senario, 18 km sjeverno od Firenze, i počeše ondje provoditi pustinjački život baveći se isključivo Božjim stvarima. Na poticaj dominikanca sv. Petra iz Verone svoj red nazvaše Družba Presvete Djevice Marije, koja se zove sluge Svete Marije. Za svoj redovnički život uzeše pravila sv. Augustina, a oblačili su se u crno odijelo. Takvu nošnju zadržaše sve do danas. Red je konačno potvrdio sam papa godine 1255.
Kao središnje točke svoga zajedničkog života novi je red uzeo božansko čitanje, misu, molitvu u koru, službu siromasima i djela milosrđa uopće. Uz nasljedovanje Krista sve se više povezaše i s Majkom Božjom, kao svojom odvjetnicom i posrednicom. Njoj u čast počeše gajiti sve jaču pobožnost, a ona je dolazila do izražaja i u tome što su sve svoje poslove započinjali sa “Zdravo Marijo” ili “Zdravo Kraljice”, što su na osobit način slavili subotu kao dan Majke Božje, za koji su se spremali već u petak pjevanjem “Bdjenja naše Gospe”.
Primjer ovih svetih slugu Blažene Djevice Marije djelovao je na mnoge, ponajviše bogataše. Oni su svojim životom obogatili život Crkve, navodeći je da što više bude u skladu s Evanđeljem. Svetima ih je proglasio 15. siječnja 1888. tek papa Leon XIII., iako im se uspomena i štovanje počelo širiti već u XIV. stoljeću. Na Veliku Gospu 1933. kosti su im skupljene u jedan relikvijar te prenesene u kapelu njima posvećenu, a sagrađenu prigodom 700. obljetnice reda servita.
Serviti imaju danas u Rimu glasoviti teološki fakultet Marianum, na kojem se dijele akademski stupnjevi iz mariologije te koji pokazuje naročit interes za razvoj mariologije, dogmatske znanosti o Presvetoj Djevici. Fakultet izdaje i znanstvenu reviju Marianum te specijaliziranu biblioteku koja sadrži svu mariologiju.
Sveti Donat i drugovi, mučenici
Svetaca imenom Donat ima mnogo. Današnji je svetac mučenik, mučen zajedno s ovećom skupinom kršćana u Africi. Knjiga mučeništva pripovijeda da je za vrijeme strašnog i sveopćeg progona kršćana za cara Dioklecijana godine 304. neki Apamije upravniku grada Concordie Eufemiju dojavio dolazak dvojice kršćana iz Vicenze: svećenika Donata i njegova brata Solona. Svrha je njihova dolaska bila misionarska. Htjeli su skupini pripravnika za krštenje podijeliti taj spasonosni sakrament. Kad su završili sveti obred, bili su zatečeni provalom nasilnika koji ih odmah zatvoriše. Upravnik grada htio ih je prisiliti na otpad od vjere pa ih je stavio na muke. Ali kako su sveti mučenici ostali postojani u vjeri, osuđeni su na smrt i to da im se odrube glave.
Činjenica je da se ti sveti afrički mučenici bar od godine 1420. štuju 17. veljače u katedrali u gradu Concordiji u Italiji. U jednoj zasebnoj kapeli te katedrale u mramornoj urni nalaze se njihove kosti koje narod mnogo štuje, a svecima pripisuje mnoga čudesa. Neka nas ne zbuni ime Concordia. Takvih je gradova na teritoriju Rimskog Carstva bilo više. Neki su propali, a Concordia u Italiji ostala. Kako su kosti tih afričkih mučenika dospjele u nju, to nam nije poznato. Povjesničari, ipak, ne sumnjaju u povjesnost tih svetih mučenika, iako pouzdanih podataka o njima ima vrlo malo.
Sveti Bonozije, biskup († oko 374)
Grad Trier u Njemačkoj datira još iz rimskog doba. U njemu se veoma rano raširilo i ukorijenilo kršćanstvo pa je Trier jedna od najstarijih njemačkih biskupija. U crkvi Sv. Paulina u Trieru čuvaju se i časte relikvije trierskoga biskupa sv. Bonozija. Blagdan se toga biskupa slavi na današnji dan.
Bonozije bijaše najprije svećnik trierske biskupije, a mnogo je pretrpio od krivovjeraca arijanaca za vrijeme cara Konstansa. Za vrijeme arijanskih borbi na saboru u Arlesu godine 353. nezakonito je svrgnut i prognan na istok u Frigiju pravovjerni trierski biskup sv. Paulin. On je čvrsto pristajao uz prvoborca protiv arijanaca i braniča Kristova božanstva sv. Atanazija. Uz svoga biskupa Paulina, kome je bio vjeran, bio je zatočen i njegov svećenik Bonozije, koji će ga godine 358. i naslijediti na biskupskoj stolici u Trieru.
O biskupskoj djelatnosti sv. Bonozija ne znamo ništa, no iz njegove vjernosti nicejskoj vjeroispovijesti, koja je branila Kristovo božanstvo, možemo zaključiti da je bio dobar i revan pastir svoga stada. Umro je oko godine 374., jer se tada na biskupskoj stolici u Trieru nalazio već novi biskup sveti Britton.
Sveti Evermod, biskup († 1178)
Evermodus ili Evermod bio je rodom iz Belgije. Godine 1134. u gradu Cambrai slušao je velikog i svetog propovjednika Norberta, osnivača reda premonstratenza. Propovijed ga je potresla, propovjednik očarao, te mu se pridružio i postao njegov vjeran pratilac i suradnik na apostolskim putovanjima. Sveti Norbert ga je skupa s ostalima poslao u Antwerpen da se ondje bori protiv Tankelmova pogrješnog nauka o sakramentima. Taj je apostolski pohod urodio obilnim duhovnim plodovima. Godine 1134., mjesec dana pred svoju smrt, sveti Norbert postavio je Evermoda za poglavara samostana Gottesgnaden u središnjoj Njemačkoj, gdje je ostao 4 godine. Poslije toga postavljen je za poglavara samostana Sv. Marije u Magdeburgu, gdje je nekoć sveti utemeljitelj premonstratenza bio biskup i veliki reformator. Tu je Evermod ostao do godine 1154. dok nije imenovan biskupom Ratzeburga, danas na području biskupije Osnabrück. Ratzeburg je tada bio sjedištem metropolije. Novi njegov natpastir podigao je u njemu kaptol kanonika premonstratenza, a potvrdio ga je sam papa Hadrijan IV. Štoviše, dao mu je povlasticu da za Ratzeburg sam može izabrati biskupa. Evermod je bio apostolska duša pa se svim žarom dao na obraćanje Wenda, stanovnika sjeverne Njemačke, koji još nisu bili pokršteni. Zbog toga je i dobio častan naslov apostola Wenda. Umro je iscrpljen radom i naporima za Krista na današnji dan godine 1178. Njegovo je štovanje godine 1728. službeno potvrdio papa Benedikt XIII.
Blaženi Ivan od Triora (1760-1816)
Ivan od Triora, blaženi mučenik u Kini, rodio se 15. ožujka 1760. u Triori, u Italiji, u ulici zvanoj Molini, od oca Antuna Marije i Marije Pasqua Ferreironi. U mladenačkoj dobi od 17 godina ušao je u red asiškoga sveca sv. Franje. Stupio je u rimsku provinciju Sv. Marije na Aracoeli, gdje se nalazila centrala franjevačkog reda. Franjevački habit obukao je 1. ožujka 1777. u samostanu Sv. Bernardina u Orteu kod Rima te zamijenio svoje krsno ime Franjo Marija u Ivan. Ta promjena imena htjela bi označiti neko novo rođenje na jedan drugi, savršeniji život.
Završivši sretno propisane nauke i kušnje, zaređen je za svećenika. Kroz nekoliko godina u samostanu Tivoli predavao je filozofiju, a u Corneto Tarquinia teologiju. U ovom drugom samostanu, kao i u Velletri, vršio je službu gvardijana, tj. kućnog poglavara. Sve je to znak da je bio ozbiljan redovnik komu se mogla povjeriti svaka služba.
No, otac Ivan nije htio ostati u domovini. Njega je vukla želja u misije. S blagoslovom poglavara godine 1798. krenuo je iz Rima u Lisabon da bi odande otputovao u Kinu. Kako nije imao dosta novaca da plati put, morao je u Lisabonu ostati godinu dana.
Sretno je ipak 17. siječnja 1800. stigao u Macao, vrata Kine, gdje su franjevci imali veoma stare samostane. No i tu je morao ostati godinu dana dok mu napokon nije pošlo za rukom da probije barijeru Kineskoga Carstva. Prvo polje njegova rada bila je provincija Hu-Nan. U toj je prostranoj provinciji kroz dvije i pol godine radio tako revno da je u kratko vrijeme u pratnji jednog kineskog svećenika mogao obići gotovo sve kršćanske zajednice koje su bile bez svećenika. Njegov neporočan život, anđeoska strpljivost i čudesna ljubaznost privukli su mu srca mnogih Kineza idolopoklonika, ali i kršćana, koji su zbog toga što su dulje vremena bili lišeni sakramenata već napola bili pogani. Da bi svoje vjernike odgajao za vjernost i čvrstoću u vjeri te ih što bolje pripremio na moguća progonstva, posvuda je širio pobožnost Križnoga puta, koja je u provinciji Hu-Nan bila nepoznata. Bio je uvjeren da će vjernici, promatrajući Spasitelja na Križnom putu, i sami po njegovoj muci i križu zadobiti potrebnu snagu za hrabro ispovijedanje svoje vjere i život po njoj.
Godine 1804. prešao je u Kiang-si i to u okružje Ha-chung-fu, u kojem se nalazilo nekoliko tisuća kršćana. Da obiđe čitavo to područje trebalo mu je ništa manje nego 8 dana naporna putovanja. Tu je ostao sve do godine 1812.
Prilike u kojima je bl. Ivan evangelizirao bile su veoma teške. Protiv širenja kršćanstva izdavani su najstroži dekreti, a nije manjkalo ni doušnika plaćenika koji su stalno tragali za misionarima tako da im je glava bila neprestano u torbi. Ali hrabro srce Ivanovo nije poznavalo straha ni zapreka.
Nekih Judâ se uvijek nađe pa je tako bilo i ovdje. Ivana je izdao jedan katehist, javivši mandarinima da je Europejac, stranac i službenik kršćanske vjere. Načinjen je prepad na kuću u kojoj je stanovao, ali je Ivanu uspjelo da odjeven kao seljak prođe kroz redove vojnika i skloni se u Hu-nan. Bilo je to jako uzbudljivo.
Godine 1815. progonstvo se protiv kršćana zaoštrilo pa su mnogi misionari i katehisti pozatvarani, a među njima i blaženi Ivan. U očekivanju carskog dopisa čamio je u teškom zatvoru sve do dana svoga slavnog mučeništva. Prije nego je bio pogubljen, po običaju kineskih kršćana, htio je još jedanput javno posvjedočiti svoju vjeru: neka svi znaju zašto umire. Učinio je to tako da se pet puta bacio na zemlju i poklonio Bogu. Dokrajčili su ga na vrlo okrutan način: 7. veljače 1816. bio je jednostavno zadavljen.
Tri godine poslije smrti tijelo mu je u dragocjenom lijesu preneseno u nadbiskupsku palaču u Macao, a zatim u katedralu. Pola stoljeća kasnije na zahtjev generala reda relikvije su mu prenesene u Rim u crkvu Sv. Marije in Araceoli. Slavni kineski mučenik Ivan od Triora 27. svibnja svete godine 1900. proglašen je blaženim te postavljen za uzor svima koji imaju hrabrosti poći u misije i ondje raditi oko evangelizacije naroda. Blagdan se blaženikov slavi danas, a u rimskoj četvrti Garbatella posvećen mu je jedan trg. Red sv. Franje ima mnogo svetaca, blaženika i mučenika. U toj divnoj kruni poput dragocjenog bisera svijetli i lik ovoga blaženog mučenika i misionara.
Blaženi Franjo Regis Clet, mučenik (1748-1818)
Danas slavimo još jednog blaženika, mučenika i misionara u Kini. To je Franjo Regis Clet, lazarist, duhovni sin svetog Vinka Paulskog. On je po rodu bio Francuz. Rodio se 19. kolovoza 1748. u Francuskoj te na krštenju dobio ime velikog francuskog sveca i pučkog misionara, isusovca sv. Franje Regisa. Ušao je u Družbu misionara sv. Vinka Paulskoga ili lazarista.
Bilo je to 6. ožujka 1769., tako rekuć, u predvečerje Francuske revolucije, u gradu Lyonu. Za svećenika je zaređen 27. ožujka 1773. Bio je određen za profesora moralne teologije u velikom sjemeništu u Annecyju. Za svoju je službu imao tako veliku stručnu spremu da su ga nazivali “živa biblioteka”. Franjo nije bio samo učen već i veoma pobožan i razborit svećenik pa su ga njegovi poglavari htjeli zadržati u Parizu za rektora sjemeništa ili za učitelja novaka u kući matici. Tu je službu i vršio sve do godine 1791., ali je njegov stari san bio poći u vanjske misije i ondje raditi i žrtvovati se za duše. Zemlja njegovih čežnja i uzdisaja bila je daleka Kina.
Put od Lorienta u Francuskoj do Macaoa u Kini trajao je oko 5 mjeseci. Franjo je bio određen da radi u provinciji Kiang-si. Poslije toga kroz 30 godina radio je u provincijama Hu-Kwang, Hu-pé i Hu-nan. Dvaput je čudesno umakao strašnom progonstvu, ali je za trećega, godine 1818., izdan od jednog otpadnika za 20.000 dinara te strpan u zatvor. Kroz dugih 8 mjeseci povlačen je od zatvora do zatvora, od sudišta do sudišta. Nije bio nimalo pošteđen.
Progonitelji se nisu ništa obazirali na njegovu već poodmaklu dob od 71 godine. Blaženikova jakost u vjeri, postojanost i strpljivost u patnjama zadivili su i same krvnike pa se neki od njih ozbiljno zamisliše odakle tome starcu tolika snaga? Oni nisu znali, ali on je dobro znao da njegova snaga dolazi od Krista, s kime se na osobit način suobličio u tim mukama. Svezanih ruku, nogu i vrata bio je obješen na nekakvo grubo mučilo slično križu. Lice mu je odsijevalo nebeskim sjajem i nekom nadzemaljskom radošću, premda se gušio u krvi. Tijelo mu je godine 1858. ekshumirano i preneseno u Europu te počiva u kapeli lazarista u Parizu. I on je, kao i Ivan od Triora, istoga dana proglašen blaženim. Blagdan mu slave danas lazaristi kao i biskupije Annecy i Grenoble. I kao što je bl. Ivan dika franjevačkoga reda, tako je blaženi Franjo Regis Clet ponos Družbe lazarista koja je Crkvi dala, a daje još i danas, mnogo vrsnih i vrijednih misionara.
16. veljače
Sveti Onezim, učenik sv. Pavla
Onezim je grčko ime, a znači koristan. To ime dobio je od svoga gospodara Filemona jedan njegov mladi rob. On je jednoga dana orobio svoga gospodara te pobjegao u Rim u kojem su se tada skupljali avanturisti iz svih naroda i zemalja. Bilo je to između godine 61. i 63., kad je sv. Pavao bio u pritvoru, ali ipak mogao primati posjetitelje. Jedan od tih posjetitelja bio je i rob Onezim. Apostol naroda poučio ga je u vjeri i krstio. Htio ga je i zadržati kod sebe jer mu je kao pritvoreniku mnogo pomagao. No, po tadašnjem pravnom shvaćanju i društvenom poretku, Onezim je pripadao Filemonu koji je bio kršćanin. Budući da je Tihik odlazio u Aziju, Pavao ga je skupa s Onezimom poslao Crkvi u Kolose, s poslanicom upravljenom Filemonu, u kojoj moli oproštenje za Onezima. Poslanica je pravi biser svetopisamske književnosti, a i “magna charta” što je Crkva načelno mislila o ropstvu. Ernest Renan, racionalist, ovu najkraću Pavlovu poslanicu, koja ima samo 25 redaka, zove “biserom rane kršćanske književnosti”. Ona s jedne strane očituje Pavlovu otmjenost, pažnju prema suradnicima, mekano očinsko srce prema svima, dosjetljiv stil; a s druge strane osvjetljuje stvarni kršćanski stav prema pitanju ropstva. Donosimo ovdje tu kratku Pavlovu poslanicu koja osvjetljuje i lik današnjega sveca, i njegova gospodara Filemona, i njezina pisca, orijaša kršćanstva, sv. Pavla. Zapadna Crkva slavi danas sv. Onezima, a grčka po svom kalendaru 15. veljače.
“Pavao, sužanj Krista Isusa, i brat Timotej Filemonu, našem ljubljenom suradniku, i sestri Apiji, našem suborcu Arhipi i crkvi koja se sastaje u tvojoj kući.
Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!
Zahvaljujem Bogu svome uvijek kad te se sjećam u svojim molitvama – čujem, naime, za tvoju ljubav i vjeru koju imaš prema Gospodinu Isusu i prema svim svetima – da ona bude djelotvorna u iskazivanju svakog dobra koje se čini i mora činiti među vama radi Krista. Zbilja me uvelike obradovala i utješila tvoja ljubav, jer si, brate, okrijepio srca svetih.
Zato, premda imam puno opravdanje u Kristu da ti naredim što si dužan činiti, radije te molim u ime poznate ljubavi, takav kakav upravo jesam: Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa. Molim te za svoga sina koga rodih u okovima, za Onezima, koji ti je negda bio nekoristan, a koji je sada i tebi i meni vrlo koristan. Njega ti – upravo njega, to jest moje srce – šaljem natrag. Htio sam ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe služi u okovima koje nosim radi Radosne vijesti. Ali nisam bez tvoga pristanka ništa htio činiti, da tvoje dobročinstvo ne bude kao prisilno, već svojevoljno. Možda je zato bio odijeljen od tebe na kratko vrijeme da ti bude povraćen zauvijek, ne više kao rob, nego više od roba, kao drugi brat; meni izvanredno drag, a koliko više tebi i po naravi i po Gospodinu!
Ako, dakle, mene smatraš za druga, primi njega kao mene! A ako te je u čemu oštetio ili ti što duguje, to unesi u moj račun. Ja, Pavao, potpisujem vlastoručno, ja ću platiti… da ti ne reknem da si i sam sebe meni dužan. Hajde, brate, da se okoristim tobom u Gospodinu! Okrijepi moje srce u Kristu!
Posve uvjeren u tvoju poslušnost, ovo ti pišem, znajući da ćeš učiniti i više nego što tražim. A u isto vrijeme pripravi mi gostinsku sobu, jer se nadam da ću vam po vašim molitvama biti dobrostivo darovan.
Pozdravljaju te Epafra, koji je sa mnom sužanj u Kristu Isusu, Marko, Aristarh, Dema i Luka, moji suradnici.
Milost Gospodina Isusa Krista s duhom vašim! Amen.”
Sveta Julijana, mučenica († 305)
Crkvu mnogi optužuju zbog maskulinizma – muškaraštva. Glavnu riječ u njoj vode muškarci, a žene su nekako u pozadini. To je samo donekle točno, jer su u povijesti Crkve i mnoge žene, osobito svetice, odigrale veliku i važnu ulogu. U ovoj svetačkoj zbirci želimo da i svete žene dođu do izražaja, da nam progovore svojim životom. Zbog tih motiva pišemo i o svetoj Julijani, mučenici iz Nikomedije.
Prema izvještajima o mukama te svete mučenice saznajemo da je iz svoje obitelji bila jedina pripadnica kršćanske vjere, dok je njezin otac Afrikanac bio revan štovatelj poganskih božanstava. Julijana je bila obećana za brak jednom poganinu koji se zvao Evilazije. Ona bi se za njega i udala, ali samo uz uvjet da postane kršćanin. On se tada razgnjevio i izveo je pred sud. Ni prijetnje ni muke hrabru djevojku nisu uspjele slomiti niti odvratiti od njezine čvrste odluke. Zbog toga je konačno osuđena na smrt, pa joj je odrubljena glava, i tako je slavno završila svoj zemaljski tijek. Bilo je to za cara Maksimijana godine 305.
Relikvije ove svete mučenice prenesene su najprije iz Nikomedije u Puteole u Italiju, zatim u Cumu i napokon 25. veljače 1207. u Napulj. Njezino je štovanje veoma razvijeno u Napulju i okolici, no crkava njoj u čast ima i po ostalim predjelima Italije, zatim Španjolske i Nizozemske. Mnoge žene nose rado njezino ime. Blagdan joj slavi i zapadna i istočna Crkva.
Časni Ljudevit de la Puente (1554-1624)
Među duhovnim piscima Družbe Isusove ističe se i Ljudevit de la Puente. On se rodio 11. studenoga 1554. u Valladolidu u Španjolskoj. Obitelj iz koje potjecaše bijaše korjenito kršćanska pa Ljudevitova starija sestra i dva brata stupiše u dominikanski red. On sam bio je učenik možda najvećeg isusovačkog mislioca Franje Suareza, prema kojem je sačuvao uvijek visoko poštovanje. Suarezov primjer djelovao je i na mladoga Ljudevita pa on godine 1574. i sam stupi u Družbu Isusovu. Bilo je to u Medini del Campo, gdje je svršio novicijat.
Ljudevit de la Puente imao je sreću da se u svojoj formaciji susreo s još jednim velikim i svetim isusovcem. Bilo je to za vrijeme njegove treće probacije g. 1579-80. u Villagarciji pod vodstvom glasovitog oca Baltazara Alvareza, kome se za savjet obraćala i sama sv. Terezija Avilska. U to vrijeme Ljudevit je bio zaređen za svećenika.
Bio je vazda slabašna zdravlja pa nije mogao dugo vršiti povjerene mu službe profesora filozofije i teologije i rektora kolegija u Valladolidu. Ipak se i u takvom stanju nije štedio, već je sve svoje sile trošio u nove dužnosti duhovnika, učitelja novaka i duhovnog pisca. Od godine 1602. boravio je u svom rodnom gradu Valladolidu, gdje se tada nalazio kraljevski dvor kralja Filipa III. Kralj je tražio i rado slušao savjete oca Ljudevita. On je u tome svom gradu i umro na glasu svetosti 16. veljače 1624.
Ljudi su se odmah počeli utjecati njegovu zagovoru i mnoga su bila uslišanja. Zato se već godine 1625. započeše prvi koraci za njegovo proglašenje blaženim, do koga ipak nije došlo sve do dana današnjega. Godine 1795. službeno mu je priznat herojski stupanj njegovih kreposti. Skoro ukinuće Družbe Isusove zaustavilo je njegov postupak koji je bio, tako rekuć, pred završetkom. Kauza je nakon duge stanke koncem XIX. stoljeća opet uzeta u postupak. Ljudevit de la Puente postao je slavan po svojim brojnim duhovnim spisima koji se odlikuju teološkom ozbiljnošću, utemeljenošću na Bibliji te jasnoćom i jednostavnošću. Kako je bio lako čitljiv, izvršio je na mnoge čitatelje velik utjecaj. Čak su se i neki teolozi duhovne i mistične teologije, kao na primjer La Reguera, pozivali na njega kao na velik autoritet.
Da la Puenteovo glavno djelo Guía espiritual (Duhovni vodič) postalo je klasično. Ono odaje odličnog teoretičara i praktičara duhovne teologije i čovjeka s velikim mističnim iskustvom. On je, doista, bio kontemplativac, obdaren darom ulivene molitve i razlikovanjem duhova. Svojim je ugledom mnogo pridonio da se raširio i duhovni nauk njegova duhovnog učitelja oca Baltazara Alvareza.
15. veljače
Sv. Klaudije La Colombiere (1641-1682)
Prigodom kanonizacije sv. Klaudija 31. svibnja 1992., o. Paolo Molinari, generalni postulator Družbe Isusove, u francuskom tjednom izdanju L’osservatore romano od 9. lipnja 1992. kratko je prikazao život, aktivnost i kreposti novog sveca. Sažeto iznosimo činjenice na temelju tog prikaza.
Klaudije La Colombiere, treći sin bilježnika Bertranda La Colombiera i Margarete, rođ. Coindat, rodio se na Svijećnicu, 2. veljače 1641. u SaintSymphorien d’Ozonu u pokrajini Dauphiné, u Francuskoj.
Kako se njegova obitelj preselila u Vienne, grad s dugom prošlošću za cara Dioklecijana glavni grad Provincije Galliae Viennensis, a poslije glasovito kršćansko središte u kojem je g. 13111312. održan jedan opći crkveni sabor Klaudije u njem bijaše započeo svoje školovanje. Nastavit će ga u Lyonu studijem retorike i filozofije. Bio je isusovački đak pa je kao takav osjetio vrlo rano da ga Gospodin zove u Družbu Isusovu. Nisu nam poznati motivi za poduzimanje tog životno odlučnog koraka. Paradoksalno je u njegovu zvanju, kako sam priznaje, da je «osjećao strašnu odvratnost prema životu što ga bijaše prigrlio». P. Molinari nam otkriva tajnu Klaudijeva paradoksa ovako: «Tko se zanima za njegov život, lako će uočiti da je imao osjetljivu narav za prijateljske i obiteljske veze pa onda velike sklonosti za literaturu i umjetnost, a k svemu tome valja pridružiti i koliko ga je privlačio život u društvu i to onom plemenitaškom. No s druge strane on bijaše i čovjek koji nije dopuštao da se povodi za osjećajima.»
U dobi od 17 godina stupio je, dakle, u novicijat Družbe Isusove u Avignonu, također gradu bogate prošlosti koji tijekom sedamdeset godina bijaše čak rezidencija papâ. U istom je gradu po završetku novicijata u tamošnjem kolegiju dovršio svoj filozofski studij položivši prve redovničke zavjete. Nakon toga u istom kolegiju kroz pet godina obavlja službu profesora gramatike i literature.
Godine 1666. poslan je u Pariz da ondje u slavnom kolegiju Clermontu studira teologiju. U tom istom razdoblju povjerena mu je također jedna vrlo odgovorna služba. Kako su u njega bile otkrivene velike sposobnosti za klasične nauke, kao i kvalitete razboritosti i finoće, povjeren mu je i odgoj sinova francuskog ministra financija u vladi Luja XIV. Bio je to poznati ministar Colbert.
Nakon završetka studija teologije i svećeničkog ređenja Klaudije bi poslan opet u kolegij u Lyonu. Jedno je vrijeme bio ondje profesor, a zatim propovjednik i upravitelj Marijine kongregacije. Klaudijeve su se propovijedi uvijek odlikovale pobožnošću i teološkom dubinom. Nikad nije govorio neodređeno, nego se spretno obraćao konkretnom slušateljstvu. Uvijek nadahnut Evanđeljem, pun života i vedrine, poticao je svoje slušatelje na pouzdanje u Boga. Njegove su objavljene propovijedi i dalje kod izabranih duša donosile obilne duhovne plodove. Propovijedi su mu sačuvale veću aktualnost od mnogih tada uvaženih propovjednika.
Godine 1674. bijaše odlučna za Klaudijev cjelokupni život. Tada se nalazio u trećoj probaciji u Kući sv. Josipa u Lyonu. Obavljajući u probaciji uobičajene mjesečne duhovne vježbe, spremio se za svoje glavno životno poslanje. «Duhovne bilješke tog razdoblja omogućuju nam da ga pratimo korak po korak u njegovim duhovnim borbama, ali i pobjedama, otkrivajući kako je bio izvanredno osjetljiv za ljudske privlačnosti, ali i kako je bio velikodušan s Bogom» (Molinari).
Tada je načinio i onaj svoj glasoviti zavjet da će pod grijehom vršiti i Pravila Družbe Isusove, koja nisu propisana pod grijehom; ali u toj velikoj i teškoj, sebi slobodno nametnutoj obvezi, nije bilo bitno samo puko obdržavanje i najmanjeg propisa, nego daleko više ostvarivanje života i velikog ideala apostola u zamisli njegova duhovnog oca sv. Ignacija. U zavjetu je obećano nastojanje oko ostvarivanja ideala što ga je Ignacije opisao u knjižici Duhovnih vježbi, ideala isusovačke duhovnosti. A kako je taj ideal evanđeoski visok i nadasve zahtjevan, Klaudije izabra put svetosti, nimalo lak ni jednostavan.
Na svoj rođendan, na Svijećnicu 1675., Klaudije nakon završene duge i svestrane formacije polaže svečane zavjete u Družbi Isusovoj, a u gradiću ParayleMonialu preuzima službu rektora tamošnjeg kolegija. Kako je taj gradić bio tada prilično nepoznat i zabačen, neki su se čudili kako je čovjek tako visokih kvaliteta kao La Colombiere određen za tako neznatno mjesto. Rješenje te zagonetke nalazimo u činjenici da su Klaudijevi poglavari znali da se upravo u ParayleMonialu nalazi ponizna redovnica Margareta Alacoque, kojoj je Gospodin objavljivao blago svog Srca, a ona bila u velikoj tjeskobi i nesigurnosti. Njoj je sam Gospodin obećao da će joj poslati svog «vjernog slugu» i «savršenog prijatelja». On će joj pružiti duhovnu pomoć, uliti sigurnost i pomoći u ostvarivanju zahtjeva Srca Isusova. Bili su to zahtjevi da svijetu očituje nedokučivo blago ljubavi Kristova Srca.
Margareta Marija, prosvijetljena iznutra, već je kod prvog susreta o. Klaudiju očitovala svoju dušu i objave dane joj od Srca Isusova. On je odmah shvatio o čemu se radi, obodrio je da je na pravom putu i potaknuo da opiše sve što se događa u njezinoj duši, a on će joj već dati potrebne savjete te je podržavati u izvršavanju od Gospodina povjerene joj, doista, velike misije. Otac je Klaudije u molitvi, u duhovnom rasuđivanju, jasno je spoznao kako sam Krist želi da se proširi štovanje njegova Srca u cijeloj Crkvi. Kako doznajemo iz svečevih duhovnih bilježaka, on se i sâm sav dao na rad da se ostvari Isusova želja.
Iz posljednjih bilježaka o. La Colombiera te iz onoga što mu je povjerila Margareta Alacoque, slijedeći također smjernice sv. Ignacija, on u promatranju Srca Isusova dolazi do spoznaje da je to Srce simbol njegove bogospasiteljske ljubavi. Teologija će to kasnije razviti i jasno utvrditi: da je Srce Isusovo najizrazitiji simbol milosrdne Božje ljubavi.
Nakon godine i po dana boravka u ParayleMonialu g. 1676. o. La Colombiere je po nalogu poglavara otputovao u London za propovjednika na dvoru vojvotkinje od Yorka. Bijaše to u ono doba vjerskih razdora i napetosti veoma teška misija. On je, osim propovijedi u kapeli i stalnog duhovnog vodstva, mnogim osobama što se odvratiše od Katoličke crkve davao solidne vjerske pouke te ih vodio natrag majci Crkvi. Bio je to vrlo opasan posao, ali u njemu je, uz neugodnosti, o. La Colombiere doživio i utjehe. Sam je o tome zabilježio: «Mogao bih napisati knjigu o milosrđu kojim me je Bog učinio svjedokom otkako sam ovdje.» Naporan rad i nepovoljna klima narušiše njegovo i onako slabo zdravlje i tako se počeše pokazivati znakovi sušice. No on je hrabro ostvarivao svoj životni ideal.
Krajem g. 1678. bio je nenadano uhićen i klevetnički optužen da je umiješan u ‘papističku’ zavjeru protiv Engleske. Nakon dva dana premješten je u zloglasni zatvor Kong’ Bench gdje je u teškim okolnostima, lišen i najnužnijih stvari, proveo tri tjedna, a nakon toga protjeran je iz Engleske. Sve to bijaše dostatno da njegovo zdravstveno stanje postane još gore.
U ljetu 1681. došao je opet u ParayleMonial, gdje je 15. veljače 1682. završio svoj kratak, ali vrlo intenzivan i plodan život. Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 16. lipnja 1929. Po mišljenju sv. Margarete Alacoque njegova je karizma bila u tome da duše privodi k Bogu slijedeći put ljubavi i milosrđa, koje nam je Krist objavio u Evanđelju.
Prigodom audijencije francuskih hodočasnika biskupije Autun, Chalon i Mâcon, koji dođoše na kanonizaciju bl. Klaudija, papa Ivan Pavao II. im je rekao: «Radujem se zbog vijesti da ParayleMonial svojom duhovnošću hrani mnogo svećenika i redovnika te nadahnjuje prvotnu formaciju i lijep broj svećeničkih kandidata. I skupovi su, osobito mladih i obitelji, u ParayleMonialu istinski razlog nade za vitalnost Crkve u vašoj zemlji, a ne zaboravimo ni na hodočasnike što dolaze iz drugih zemalja…
Svima što ondje rade u svagdašnjem pastoralu, što animiraju hodočašća i sastanke, upućujem svoje ohrabrenje: mislim naročito na monaške zajednice, svećeničke također, na oce isusovce, na zajednicu Emmanuel, na vjernike grada ParayleMoniala i na područje Saône et Loire i na sve one koji se s vama sjedinjuju u istom žaru. Neka vas sv. Klaudije i sv. Margareta Marija podržavaju svojim zagovorom te izmole od Gospodina da ognjište u ParayleMonialu, što ga je on sam ondje zapalio, bude trajno duhovno žarište…»
U zadnje vrijeme je u ParayleMonialu otvoreno sjemenište koje ima odlične učinke. Kanonizacija sv. Klaudija pridonijet će sigurno još više da to odabrano svetište Srca Isusova s grobovima dvoje svetih bude mjesto blagoslova i duhovne obnove.
14. veljače
Sveti Valentin († 269)
Teško je protumačiti činjenicu da se u narodu naročito štuju baš oni sveci o kojima nemamo nikakvih sigurnih povijesnih podataka. Kod nas je veoma razvijeno štovanje sv. Valentina baš na današnji dan. Njemu su posvećeni mnogi oltari, osobito na području stare zagrebačke nadbiskupije, a u Batini u Baranji podignuta mu je župna crkva. Mnogi bi vjernici, a još više svećenici koji danas moraju propovijedati, htjeli što više saznati o današnjem svecu. Moramo ih, na žalost, razočarati, jer ne znamo gotovo ništa. Ono što znamo samo je legenda. Da ih, ipak, posve ne razočaramo i ne ostavimo na cjedilu, evo bar nešto.
Rimski martirologij spominje sv. Valentina s izvještajem koji potječe od sv. Bede Časnoga iz VIII. stoljeća. On ga je uzeo iz legendarne muke Marisa i Marte. Tu se o sv. Valentinu kaže da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao velik ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268-270) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori svršetak, za mučeničku smrt. Okrijepljen snagom svetih sakramenata hrabro je stupio pred cara. Taj mu je rekao:
«Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio bih biti tvoj prijatelj. Za uzvrat samo jedno od tebe tražim: povratak k staroj vjeri u rimske bogove.»
Valentin je odvratio: «Svijetli care, kad bi bar nešto slutio od Božje slave, to nikad ne bi od mene tražio. Krist je za mene pravi Sin Božji.»
Na upit jednoga od sudaca što misli o bogovima, odgovorio je: «To su demoni!» Sudska skupština se podigla na noge te zatražila Valentinovu smrt. Valentin je zamolio od cara samo koji trenutak te mu na brzinu istumačio osnovne kršćanske istine. Car je bio duboko potresen. Ali je gradski prefekt uzviknuo: «Valentin je čarobnjak!» Na to je nastala velika gužva. Car se prestrašio bune u narodu pa je Valentina predao gradskom prefektu, a ovaj opet sucu Asteriju. Molitvom i polaganjem ruku Valentin mu je ozdravio slijepu kćerku. Asterije se odmah dao krstiti te uskoro skupa sa svojom obitelji umre mučeničkom smrću. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao istući, a zatim naredi da mu odrube glavu. Bilo je to godine 269. na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala neka žena Sabinilla.
Jedan drugi izvještaj mlađega datuma spominje da je na mučenikovu grobu papa Julije I. dao sagraditi baziliku. Nju je kasnije pregradio i obnovio papa Teodor. Pisani spomenici VII. stoljeća spominju da je bila prekrasno urešena. Svečev se blagdan slavio već za vrijeme pape Grgura Velikog. Narod ga zaziva u pomoć kod očnih bolesti, padavice i u drugim potrebama sve tamo od ranog srednjeg vijeka.
Kad čitamo kritički pisane studije o sv. Valentinu, ostajemo zbunjeni. Naša se zbunjenost temelji na činjenici da je baš taj za povjesničare tako nesiguran i sporan svetac i mučenik toliko štovan. U tome se štovanju očito krije nadnaravni element. Pa da li je moguće da sve to skupa visi u zraku? Nije li, ipak, rješenje u tome da su se povijesni podaci o svecu izgubili? Znamo da je Dioklecijan dao spaliti sve kršćanske spise do kojih su njegovi krvnici mogli doći. Mnogo je toga propalo i kasnije za seobe naroda i drugih nedaća. Povjesničari su neumoljivi. Oni priznaju samo ono za što imaju pisane izvore. Kao učenjacima ne smijemo im zamjeriti. Ali, osim strogo znanstvenih postoje li i drugi vjerodostojni kriteriji? Možda postoje. Jedan bi od njih mogao biti «sensus fidelium» – kršćanski osjećaj Božjega puka. Taj nam kod sv. Valentina može biti mjerodavan jer drugi – povijesni – sve stavlja pod upitnik.
Za vjernike koji se danas okupljaju oko oltara, slika i kipova sv. Valentina, neka to bude dan obnove u ispovijedanju vjere, u prihvaćanju svakidašnjeg križa, u kršćanskom životu, bez žalosnih ustupaka bilo kome ili bilo čemu. To je ono najvažnije, a objektivnu stvarnost ćemo saznati tek u vječnosti.
Sveti Adolf, biskup (1185-1224)
Adolf je bio sin grofa od Tecklenburga u Vestfaliji. Rodio se negdje oko godine 1185. Veoma mlad stupio je u kler kölnske nadbiskupije te doskora postao kanonik. Jednog je dana posjetio samostan cistercita u Altenkampu. Tu ga je čekala naročita milost. Potresen primjerom redovnika, koji su u molitvi i pokori težili za kršćanskom savršenošću, i sam zamoli da bude primljen u red. No nije dugo uživao samostanski mir. Već godine 1217. izabran je za biskupa u Osnabrücku.
Kroz 7 godina biskupskog života sačuvao je onu jednostavnost koju je naučio u samostanu, a koja je tako izrazita evanđeoska krepost. Veliku je brigu posvećivao siromasima i gubavcima, kojima je dijelio obilatu pomoć i milostinju. Brinuo se zauzeto i za duhovni život svojih vjernika, za samostane u svojoj biskupiji. Umro je 30. lipnja 1224. Brzo su ga počeli štovati kao sveca, ali službeno nije nikad kanoniziran. Prvi oltar podignut mu je u katedrali u Osnabrücku tek godine 1632. U prisutnosti biskupa i kaptola te mnoštva vjernika godine 1651. otvoren mu je grob i relikvije pohranjene na časnijem mjestu. Blagdan mu se slavi još i danas u biskupiji Osnabrück i u cistercitskom redu i to 14. veljače.
13. veljače
Sveti Agab, prorok
U Djelima apostolskim na dva mjesta u vezi sa svetim Pavlom, njegovom službom budućnošću, spominje se prorok Agab i njegovo proroštvo. Evo tih mjesta:
«Barnaba zatim krene u Tarz da potraži Savla. Kad ga nađe, dovede ga u Antiohiju, gdje su godinu dana bili gosti tamošnje crkve i poučavali mnogi narod. U Antiohiji učenike, i to prvi put, nazvaše kršćanima.
U to isto vrijeme siđoše iz Jeruzalema u Antiohiju neki proroci. Jedan od njih, imenom Agab, ustade i proreče, nadahnut od Duha Svetoga, da će biti velika glad po svem svijetu. I zaista je bila za Klaudija. Tada učenici odlučiše svaki prema svojim mogućnostima poslati pomoć braći u Judeji. To i izvršiše šaljući doprinos (tamošnjim) starješinama po Barnabi i Savlu» (Dj 11,25-38).
«Za našega višednevnog boravka ondje (u Cezareji) dođe iz Judeje neki prorok imenom Agab. Kad nas pohodi, uze Pavlov pâs, sveza sebi ruke i noge te reče: ‘Ovo veli Duh Sveti: Ovako će čovjeka čiji je ovo pâs u Jeruzalemu svezati Židovi i predati ga u ruke poganima.’ Kada to čusmo, počesmo mi i mještani moliti Pavla da ne ulazi u Jeruzalem» (Dj 21,10-12).
U prvome mjestu Agab se pojavljuje među skupinom proroka koji su iz Jeruzalema došli u Antiohiju da pohode svete apostole Pavla i Barnabu. Prosvijetljen Duhom Svetim Agab je prorekao glad i nestašicu, koja je za četvrte godine vladavine cara Klaudija od svih rimskih provincija najviše pogodila Palestinu. Povjesničar Josip Flavije u svom djelu Židovske starine spominje kako je za vrijeme prokuratora Kuspija Fada i Tiberija Aleksandra Helena, kraljica Adiabene, kroz 4 godine, od 44. do 48., slala u Jeruzalem egipatsko i ciparsko žito.
Na drugom mjestu opisuje se susret sv. Pavla s prorokom Agabom u Cezareji. Bilo je to godine 58., a poslije Pavlova trećeg putovanja. Prorok mu je navijestio što ga čeka. Događaji, koji su brzo uslijedili, potvrdili su istinitost Agabova proročanstva. Neki povjesničari uvrstili su Agaba među 72 Gospodinova učenika. Rimski martirologij slavi njegovu uspomenu na današnji dan. Osim ona dva mjesta u Djelima apostolskim o proroku Agabu ništa drugo ne znamo.
Kasnija karmelićanska legenda pripisuje Agabu osnivanje jedne crkve u čast Majke Božje. Zbog toga neki ga prikazuju u karmelićanskom odijelu s crkvicom u ruci, na kojoj piše: «Virgini Matri» Djevici Mariji.
Blaženi Pavao Loc, mučenik († 1859)
U prošlom stoljeću počelo se intenzivno s misionarenjem Indokine pa ti poslovi, iako su bili teški i naporni, nisu ostali bez plodova. Bilo je, doduše, i krvi, ali mučenička je krv sjeme novih kršćana, kako je to davno rekao Tertulijan. Jedan od mučenika u Indokini, zvan «mučenik u Annamu», bio je i Pavao Loc.
On se rodio u An-Nhonu. Privuklo ga je svećeničko zvanje pa je studirao najprije u sjemeništu Cai-Nhum, a zatim u Penangu. Vrativši se nakon 7 godina u rodni kraj, djelovao je najprije kao katehista. Bio je izvanredno revan, požrtvovan, pa mu je u roku od godine dana uspjelo pridobiti za kršćanstvo više od 200 osoba. Crkveni poglavari, vidjevši njegovu revnost i sposobnost, povukoše ga u novoosnovani kolegij Thu-Duc, a zatim brzo u Thi-Nghe. U tim je zavodima Pavao stekao velik ugled kao vrstan odgojitelj mladih i učitelj, pa ga je tamošnji biskup godine 1875. zaredio za svećenika i povjerio mu upravu zavoda. Bilo je to i odlikovanje i povjerenje. Krasno bi bilo dalje nesmetano raditi, ali se, na žalost, spremala oluja.
U međuvremenu u Touranu se iskrcala francuska flota koja je željela zaštititi rad misionara. To je silno razdražilo mandarine i oni odlučiše učiniti prepad najprije na domaće sinove, koji su prešli na kršćanstvo smatrali su ih izdajicama jer su prešli na vjeru osvajača. Brkala se politika i vjera, rad misionara i kolonijalista. Kad strasti uzavru, onda često ponestane svake prisebnosti koja je potrebna za hladnokrvno i mirno razlučivanje duhova.
Kolegij u Thi-Nge morao je biti raspušten, a misionari se skloniše drugamo. Pavao je htio i dalje brinuti se za svoje gojence, makar su bili raspršeni. No, brzo je na svom poslu zatečen i zatvoren. Na preslušavanju je govorio tako mirno, dostojanstveno, ali i učeno, da su ga mandarini u prvi čas htjeli čak pustiti na slobodu. Ako se odrekne kršćanske vjere, ponudili su mu mjesto prvog tajnika u mjesnoj upravi. Ponuda bi za lakoumnu dušu mogla biti zanimljiva, ali Pavao je bio kršćanin, svećenik i misionar svom dušom te se za svoje uvjerenje i zvanje nije htio ni s kim cjenkati ili pogađati. Za njega je bilo jedino rješenje vjernost do konca, pa ako ustreba i žrtvovati život.
U međuvremenu su Francuzi sve više napredovali i već su topovima bombardirali Saigon. Mandarini ih nisu htjeli dočekati neobavljena posla pa su Pavla osudili na smrt. Smrtna kazna je izvršena na brutalan način. Izvan grada 13. veljače 1859. odrubili su mu glavu.
Ovoga mučenika iz dalekoga Vijetnama proglasio je blaženim 2. svibnja 1909. papa Pio X. Njegova je domovina i zadnjih desetljeća bila poprištem krvavih obračuna, no Crkva ondje i danas živi, djeluje, trpi i nada se boljoj budućnosti.
12. veljače
Sveti Ludano, hodočasnik († 1202)
Vrt svetaca doista je raznolik. U njemu ima najrazličitijih cvjetova, a svaki je od njih ljepota za se. Zastupane su sve dobi, svi staleži, svi narodi, svi temperamenti, sva stoljeća. Svaki je život originalna pjesma, roman, drama. I samo kad bi pero životopisca bilo sposobno da piše bez klišejâ, ulazeći u ono za svakoga sveca tipično njegovo, neponovljivo!
Današnji svetac sveti Ludano bio je sin visokog škotskoga gospodina, baštinik bogate baštine. U njemu se krilo plemenito srce koje je osjećalo za drugoga pa je odmah sredstvima svoje baštine sagradio bolnicu da ublaži bol onima koji pate i koji se često osjećaju ostavljenima, zanemarenima, nezbrinutima i zapuštenima.
Ludano je živio u visokom srednjem vijeku kad je kršćanstvo dolazilo do izražaja i u velikim i dugim hodočašćima. Ne čudimo se tome! Svako vrijeme na svoj način izražava pobožnost. Ludano je želio pohoditi Sveti grob u Jeruzalemu, cilj i čežnju mnogih hodočasnika, te grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla. Nalazeći se na putovanju i primivši otajstva vjere, on je 12. veljače 1202. umro u Northeimu u Alsaceu. Dugo se raspravljalo gdje da pokopaju toga neobičnog i svetoga hodočasnika, dok ga prosvijetljeni odozgora ne pokopaše u Hipsheimu.
Oko toga groba, koji se nalazi u biskupiji Strassbourg, razvilo se veliko štovanje, a pomalo i legende koje iskitiše njegov život. Nadnaravni se element u svemu tome vidi u tome što je život toga malo poznatoga hodočasnika postao pobuda za mnoge da bolje kršćanski žive. Možemo reći da se Bog sam poslužio njime kako bi svoje vjernike priveo savršenijem životu. I u tome je životno poslanje sv. Ludana. To je zapravo poslanje svakog sveca, ali ovaj ga je izvršio u jednom kraju na svoj način i to trajno kroz stoljeća.
Sveti Grgur II., papa († 731)
U povijesti Crkve bilo je do sada 264 pape. Mnogi se od njih časte kao sveci, pa tako i Grgur II. koji je upravljao Crkvom od 715. do 731. godine. Rodio se u Rimu. Već od mladosti vršio je u papinskoj lateranskoj palači razne službe, a ondje je primio i temeljitu izobrazbu. Papa Sergije I. zaredio ga je za subđakona i povjerio mu važne službe sakristana i bibliotekara rimske Crkve. Kasnije primi đakonski red pa je kao đakon pratio papu Konstantina na njegovu putovanju u Carigrad. U razgovorima s carem Justinijanom II. Grgur je pokazao izvanredne sposobnosti, a osobito jakost duha povezanu s velikom mudrošću. Kad je godine 715. umro papa Konstantin, oči svih bile su uprte u Grgura kao najprikladnijeg za njegova nasljednika i tako se on uspe na Petrovo prijestolje.
Novi je papa bio posvećen i ustoličen 19. svibnja 715. Kroz 16 godina svoga pontifikata posvetio se naročito trima tadašnjm velikim problemima: širenju Evanđelja među germanskim plemenima, borbi protiv kipoboraca i zaštiti crkvene imovine.
Veliki prostori sjeverno od Dunava te istočno od Rajne nastanjeni poganskim plemenima, početkom VIII. stoljeća postadoše misijsko polje revnih misionara monaha, koji su dolazili sa sjevera iz Irske i Škotske. Najslavniji od njih bio je anglosaski monah Vinfrid, koji je godine 719. došao u Rim da bi od Kristova namjesnika zamolio blagoslov i kanonsku misiju za svoj rad. Papa Grgur II. promijenio mu je ime u Bonifacije te ga poslao evangelizirati Frižane. Godine 722. posvetio ga je za biskupa i povjerio mu prostrano područje Hessena i Turingije. Revni je biskup i misionar bio uvijek usko povezan s papom, a taj mu je davao odlične upute i o kršćanskom nauku i ćudoređu i bogoslužju.
Pet posljednjih godina Grgurova pontifikata bilo je pomućeno nevoljama koje su dolazile od kipoboraca. Bizantski car Leon III. Izaurijski godine 726. izdao je dekret kojim se zabranjuje štovanje slika. Za svoju je odluku htio pridobiti i papu, ali se on nije dao upreći u njegova kola. O tome svjedoče dva njegova pisma. U prvome Grgur II. među inim caru piše: «Ti bi me htio zaplašiti prijeteći da ćeš doći u Rim ne samo da ukloniš sliku sv. Petra, već i da strpaš u okove Grgura…» i poručuje mu neka se ne miješa u crkvena pitanja. Leon mu odgovori da on ima pravo na to jer je ne samo imperator nego i prezbiter. Grgur kraj svih prijetnja nije ustuknuo jer je znao da iza sebe ima sav Zapad. Ponovno je odgovorio caru neka ne prelazi granice svoje vlasti. U pismu papa izlaže opravdanost štovanja svetih slika i neovisnost duhovne o svjetovnoj vlasti. «Crkvene dogme spadaju pod nadležnost biskupa, a ne careva, i bit će uvijek definirane sa sigurnošću.» Car je nekoliko puta poslao svoje čete u Rim da zarobe papu, ali su ga uvijek branili Rimljani, pa čak i Langobardi, koji su već bili pokršteni i odani papi. Skora smrt poštedila je papu Grgura II. od daljnjih nevolja.
Za rimski puk papa Grgur II. bio je pravi dobročinitelj i otac. Zapovjedio je da se obnove gradske zidine, a to je za ono nemirno doba po sigurnost građana bilo od životne važnosti. Papa je obnovio i mnoge samostane i crkve. Umro je 11. veljače 731., a pokopan je u bazilici Sv. Petra.
Blaženi Reginald Orleanski, dominikanac (1180 – 1220)
O blaženome Reginaldu, makar nam je vremenski dalek, imamo pouzdane povijesne izvore, a to su spisi njegovih suvremenika Jordana Saksonca i Gerarda di Fracheta te akta procesa kanonizacije samoga osnivača dominikanskog reda sv. Dominika. Prema tome, ne nalazimo se u mutnom. To, ipak, ne znači da nam je o njemu sve do u pojedinosti poznato. Ne znamo sa sigurnošću mjesto njegova rođenja, no ono je najvjerojatnije bilo u biskupiji orleanskoj, pa ni točan datum rođenja. Vjerojatno se rodio godine 1180. Znamo sigurno da je bio profesor prava na Pariskom sveučilištu te dekan kolegijatne crkve StAignan. Godine 1218., u pratnji svoga biskupa Manassea II. od Seignelaya, pošao je u Rim. Konačan cilj putovanja bila je Sveta zemlja. U Rimu se upoznao s kardinalom Hugolinom, kasnijim papom Grgurom IX., a preko njega i sa svetim Dominikom.
Evanđeosko siromaštvo, snažno naglašeno u novoosnovanom dominikanskom redu, koji je uz franjevački glavni prosjački red, silno je djelovalo na pariškog profesora prava. On je vidio raskorak između svoga prilično bogata života i preporuka siromaštva IV. lateranskoga sabora, koji je bio održan samo 3 godine prije. Za vrijeme svog boravka u Rimu Reginald se teško razbolio i bio na rubu groba. U tom stanju posjetio ga je sv. Dominik te ga pozvao da nasljeduje Kristovo siromaštvo i postane redovnik. Posredovanjem i zagovorom Presvete Djevice zadobio je zdravlje te odlučio da će po povratku iz Svete zemlje vojevati za Krista u dominikanskom redu.
U prosincu 1218. sv. Dominik je poslao Reginalda kao svoga vikara u Bolognu. U tom je gradu svojom rječitošću mnoge studente, pa i neke profesore, privukao u dominikanski red. Sveti Dominik je imao veliko povjerenje u Reginalda pa ga je godine 1219. poslao u samostan Sv. Jakova u Parizu da pridigne tamošnju zajednicu. U Parizu se ponovilo ono što se zbilo u Bologni. Reginald je opet za svoj rad osvojio mnoge mlade. Bilo je to u veoma kraktu roku jer je 1. veljače 1220. već bio mrtav. Vijest o njegovoj smrti silno je pogodila sv. Dominika, a utješio se saznanjem da je Reginald umro sa smiješkom na usnama, sretan što je prihvatio evanđeosko siromaštvo. O njegovoj govorničkoj vještini piše Jordan Saksonac ovo: «Njegova je rječitost i govor bio pun vatre, kao kakva buktinja, pa je znao zapaliti srca slušatelja. Malo ih je bilo tako tvrda srca koji su se mogli oduprijeti tome ognju. Izgledao je kao drugi Ilija.»
Blaženi Reginald je pokopan na benediktinskom groblju u Parizu, zvanom Notre-Dames des Champs. Štovanje od pamtivijeka priznao mu je u prošlom stoljeću i službeno godine 1875. papa Pio IX. Blagdan mu se slavi danas.
11. veljače
Blažena Djevica Marija Lurdska
Gospino ukazanje u Lurdu u jednom pismu opisala je sama vidjelica sv. Bernardica Soubirous, najstarija kćerka siromašnog mlinara, ovako:
«Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogama imala je žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.
Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Turnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti ali ne mogoh dići ruke k čelu, i ona spadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu: Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala ustima. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade. Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im do znanja kako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih se zato u nedjelju jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva…
Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću li k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako treba da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dade znak da ne govori o rijeci i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, ne nađoh nego ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nešto uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam je puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se nato povuče i ja odstupih.
Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je put pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon podigavši ruke i uprijevši oči u nebo reče mi: ‘Ja sam Bezgrješno Začeće.’
Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne i zabranila mi da to ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala.»
Bernardica je 10 godina nakon ukazanja, tj. godine 1868., stupila u Družbu karitativnih i školskih sestara iz Neversa. Učiteljica novakinja i poglavarica postupale su s njom strogo bojeći se da se zbog ukazanja Majke Božje ne bi uzoholila. No, ona je dobro naučila lekciju poniznosti pa te opasnosti nije bilo. Ona je znala da će je poniznost još više približiti Bogu pa je rado primala i poniženja kojima su je podlagali.
Bernardica, već od djetinjstva boležljiva, mnogo je bolovala i u samostanu. Na taj je način stalno vršila onu pokoru na koju ju je Gospa pozivala. Njezina joj je astma davala obilno prilike da trpi i ispašta za grješnike. Kućni liječnik dao je o Bernardici kao smirenoj i strpljivoj Gospinoj patnici najdivnije svjedočanstvo. Posljednje riječi što ih je na ovoj zemlji izgovorila bile su ove: «Sveta Marijo, Majko Božja, moli za mene siromašnu grješnicu!»
Lurd je prodor neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Gospa se za izvršenje svoje poruke poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom. Da smo mi birali, možda bismo za to izabrali koga drugoga. Ali, Gospodinovi su putovi i misli drugačiji od naših. On, a tako i Majka Božja, izabiru malene i ponizne. U njihovim očima povlašteno mjesto mogu imati samo ponizne duše. I to je jedna velika poruka i pouka Lurda. Neraspadnuto Bernardičino tijelo u Neversu svjedoči i danas kako su Gospodinu mile djevičanske, ponizne i patničke duše. Lurdska ukazanja Crkvu potiču na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima i siromasima. Svi smo mi kršćani ta Crkva pa smo stoga mi pozvani da se odazovemo i tome velikom poticaju, koji nam je došao Gospinim ukazanjima u Lurdu.
Sveti Grgur II., papa († 731)
U povijesti Crkve bilo je do sada 264 pape. Mnogi se od njih časte kao sveci, pa tako i Grgur II. koji je upravljao Crkvom od 715. do 731. godine. Rodio se u Rimu. Već od mladosti vršio je u papinskoj lateranskoj palači razne službe, a ondje je primio i temeljitu izobrazbu. Papa Sergije I. zaredio ga je za subđakona i povjerio mu važne službe sakristana i bibliotekara rimske Crkve. Kasnije primi đakonski red pa je kao đakon pratio papu Konstantina na njegovu putovanju u Carigrad. U razgovorima s carem Justinijanom II. Grgur je pokazao izvanredne sposobnosti, a osobito jakost duha povezanu s velikom mudrošću. Kad je godine 715. umro papa Konstantin, oči svih bile su uprte u Grgura kao najprikladnijeg za njegova nasljednika i tako se on uspe na Petrovo prijestolje.
Novi je papa bio posvećen i ustoličen 19. svibnja 715. Kroz 16 godina svoga pontifikata posvetio se naročito trima tadašnjm velikim problemima: širenju Evanđelja među germanskim plemenima, borbi protiv kipoboraca i zaštiti crkvene imovine.
Veliki prostori sjeverno od Dunava te istočno od Rajne nastanjeni poganskim plemenima, početkom VIII. stoljeća postadoše misijsko polje revnih misionara monaha, koji su dolazili sa sjevera iz Irske i Škotske. Najslavniji od njih bio je anglosaski monah Vinfrid, koji je godine 719. došao u Rim da bi od Kristova namjesnika zamolio blagoslov i kanonsku misiju za svoj rad. Papa Grgur II. promijenio mu je ime u Bonifacije te ga poslao evangelizirati Frižane. Godine 722. posvetio ga je za biskupa i povjerio mu prostrano područje Hessena i Turingije. Revni je biskup i misionar bio uvijek usko povezan s papom, a taj mu je davao odlične upute i o kršćanskom nauku i ćudoređu i bogoslužju.
Pet posljednjih godina Grgurova pontifikata bilo je pomućeno nevoljama koje su dolazile od kipoboraca. Bizantski car Leon III. Izaurijski godine 726. izdao je dekret kojim se zabranjuje štovanje slika. Za svoju je odluku htio pridobiti i papu, ali se on nije dao upreći u njegova kola. O tome svjedoče dva njegova pisma. U prvome Grgur II. među inim caru piše: «Ti bi me htio zaplašiti prijeteći da ćeš doći u Rim ne samo da ukloniš sliku sv. Petra, već i da strpaš u okove Grgura…» i poručuje mu neka se ne miješa u crkvena pitanja. Leon mu odgovori da on ima pravo na to jer je ne samo imperator nego i prezbiter. Grgur kraj svih prijetnja nije ustuknuo jer je znao da iza sebe ima sav Zapad. Ponovno je odgovorio caru neka ne prelazi granice svoje vlasti. U pismu papa izlaže opravdanost štovanja svetih slika i neovisnost duhovne o svjetovnoj vlasti. «Crkvene dogme spadaju pod nadležnost biskupa, a ne careva, i bit će uvijek definirane sa sigurnošću.» Car je nekoliko puta poslao svoje čete u Rim da zarobe papu, ali su ga uvijek branili Rimljani, pa čak i Langobardi, koji su već bili pokršteni i odani papi. Skora smrt poštedila je papu Grgura II. od daljnjih nevolja.
Za rimski puk papa Grgur II. bio je pravi dobročinitelj i otac. Zapovjedio je da se obnove gradske zidine, a to je za ono nemirno doba po sigurnost građana bilo od životne važnosti. Papa je obnovio i mnoge samostane i crkve. Umro je 11. veljače 731., a pokopan je u bazilici Sv. Petra.
Sveti Benedikt od Aniane (oko 750-821)
Rodio se oko g. 750. u jednoj aristokratskoj vizigotskoj obitelji. Bio je u službi franačkih vladara, najprije Pipina Maloga, a zatim Karla Velikoga. Kad mu je bilo 27 godina, na savjet nekog pustinjaka, odluči stupiti u samostan SaintSeine kod Dijona. Ta odluka bila je posljedica obećanja učinjena kad se nalazio u nekoj opasnosti. U samostanu je proveo 5 i pol godina, a kad su ga po opatovoj smrti htjeli izabrati za njegova nasljednika, on se povukao u samotnički život kod rječice Aniane u Langedocu.
Tu je počeo živjeti prema pravilu sv. Benedikta, ali je kasnije prihvatio pravila istočnih otaca redovništva Pahomija i Bazilija, jer su više odgovarala njegovu temperamentu. Oko njega su se okupili i prvi učenici, ali su ga brzo ostavili jer su se prestrašili njegova prestrogog načina života. Benedikt je sada uvidio da valja ublažiti pravilo života pa se opet oko njega okupiše učenici i on im sagradi samostan. Sada je uvidio i drugu činjenicu: da zapadnjacima više odgovara pravilo sv. Benedikta pa ga je uveo u svoj samostan.
Benedikt se nije zadovoljio samo radom u svom samostanu, već je obilazio i obližnje da bi ondje poučavao monahe, a dijelio bi im i obilne milostinje. Oko njega se počeo okupljati velik broj učenika. Bilo ih je do 300. Sada je valjalo misliti na osnivanje novih samostana. Benedikt ih je osnivao pod jurisdikcijom samostana od Aniane. To je bio prvi pokušaj da se stvori jedna kongregacija od više benediktinskih samostana.
Ljudevit Pobožni povjerio je Benediktu zadatak da obnovi sve samostane u Akvitaniji, što je on s najvećom revnošću i učinio i tako postao velik promicatelj redovničkoga života. Postavši carem, Ljudevit je nadležnost Benedikta proširio na sve samostane u Franačkoj. Želeći ga imati što bliže svojoj prijestolnici u Aachenu, sagradio mu je 6 milja daleko od Aachena samostan Inden, nazvan tako po istoimenom potočiću, a danas se zove Cornelimünster. Samostan je sagrađen g. 815/816. Benedikt ga je nastanio s 30 najprobranijih monaha iz raznih samostana. Godine 817. u Aachenu je bila značajna skupština benediktinskog reda, a duša joj je bio sv. Benedikt. Svrha je toga skupa bila da se svi samostani udruže pod jednim redovničkim pravilom. To je bio prvi pokušaj da se prerade pravila sv. Benedikta, osnivača benediktinskog reda.
Sv. Benedikt od Aniane htio je od samostana u Indenu učiniti uzor za sve ostale. U nj su po carevoj želji dolazili redovnici iz ostalih opatija da se nauče što savršenijem redovničkom životu i da taj duh prenesu u svoje zajednice. No, revnost se našega sveca nije sva iscrpla u promicanju redovničkog života. On je polazio i na raskršća putova te ondje prolaznicima naviještao Radosnu vijest. Na pokrajinskom Saboru u Aachenu godine 813. založio se za što bolje propovijedanje Božje riječi. Tamo je prisutnim ocima u tu svrhu kroz nekoliko dana izlagao smisao kanona i homilija sv. Grgura. Plod je toga bio da je Sabor izdao stroge zakone koji su se odnosili na naviještanje Božje poruke. Sv. Benedikt se zalagao i za pravovjerni nauk protiv krivovjeraca adopcionista, a koji su naučavali da je Božji Sin samo posinjen od Oca, dok je u stvari od Oca rođen i s njime je iste biti. Glava krivog naučavanja adopcionista bio je Feliks d’Urgel. Protiv tog nauka Benedikt je napisao i nekoliko rasprava.
Iscrpljen, doista, svestranim radom i naporima, Benedikt je svetački umro 11. veljače 821. Bio je obdaren bogatom teološkom i patrističkom kulturom pa je napisao i brojna djela. Od mnoštva njegovih pisama sačuvala su se samo tri. Na vrhuncu Karolinškoga Carstva sv. Benedikt od Aniane odigrao je značajnu ulogu kako u crkvenom tako i u političkom životu. Njegov je utjecaj u benediktinskom redu ostao trajan kroz stoljeća.
10. veljače
Sveta Skolastika, djevica
Moliti ili čak služiti svetu misu na grobu kojeg sveca uvijek je velik doživljaj svoje vrste. Posjetiti pak Monte Cassino, kolijevku benediktinskog reda i europske kulture uopće, čežnja je mnogih. 5. svibnja 1974. pala mi je u dio sreća doći u Monte Cassino te misiti na grobu sv. Benedikta i njegove sestre svete Skolastike. Na tome grobu pribilježio sam ovaj natpis: “Benedikt i Skolastika došli su na zemlju jednim porodom, bili su odani Bogu jednom pobožnošću i ovaj ih jedan grob čuva.”
Po grobnom natpisu moglo bi se zaključiti da je sveta Skolastika bila sestra blizanka svome bratu Benediktu. Tako su neki i pisali, ali oni kritičkiji kažu da to nije utemeljeno, a da se u stvari Skolastika rodila u istom mjestu kao i njezin brat Benedikt, no ne znamo da li prije ili poslije njega. Njezino je ime, kako to kaže benediktinac kardinal Schuster, u VI. stoljeću bilo veoma često.
Sve što znamo o životu svete Skolastike crpimo iz druge knjige Dijaloga sv. Grgura Velikoga, koja je sva posvećena životu sv. Benedikta. Iz toga vrela doznajemo da je Skolastika već od djetinjstva bila posvećena Bogu kao djevica, zaogrnuta koprenom djevičanstva. I to je sve što iz tog razdoblja o njoj znamo. Njezin je život skriven pred svijetom, zavijen u tajnu poniznosti, skrovitosti, šutnje, molitve i povezanosti s Kristom. Možemo naslućivati, ali samo naslućivati, da je s Benediktom provodila pustinjački život dok je on bio još u Subiacu. Sa sigurnošću znamo da je živjela bar nekoliko godina pred smrt u Monte Cassinu, u blizini slavnog samostana što ga je bio utemeljio njezin brat. Jedanput godišnje običavala bi posjetiti ga i s njime provoditi vrijeme u duhovnim razgovorima. Taj bi se susret zbio izvan samostana, u jednoj izbi na samostanskom posjedu, u koju bi sv. Benedikt silazio s kojim svojim učenikom.
Jedan je takav susret ovjekovječilo pero sv. Grgura Velikog. Bio je to posljednji susret Benedikta i Skolastike. Imamo ga kao II. čitanje u Časoslovu naroda Božjega. “Skolastika, sestra blaženog Benedikta, bila je od same djetinje dobi posvećena svemogućem Gospodinu. Ona je obično dolazila k bratu jedanput na godinu, a Božji je čovjek silazio k njoj ne daleko izvan vrata, na samostanskom imanju.
Jednog je dana ona po običaju došla a časni njen brat siđe k njoj u pratnji učenika. Čitav su dan proveli u hvaljenju Boga i svetim razgovorima, a kad se spuštao noćni mrak, zajedno su blagovali hranu. Kako ih je, pak, u svetim razgovorima zatekao kasni sat, sveta ga koludrica zamoli: ‘Molim te, ne ostavljaj me noćas, već razgovarajmo o radostima nebeskog života sve do jutra.’ On joj odvrati: ‘Što to govoriš, sestro? Izvan ćelije ne mogu nikako ostati.’
Sveta koludrica, čuvši bratovo odbijanje, sljubi ruke i položi ih na stol pa spusti k rukama glavu da se pomoli svemogućem Gospodinu. A kad sa stola podiže glavu, navali sijevanje i grmljavina i pljusak kiše takvom žestinom da nisu ni časni Benedikt a ni braća od pratnje mogli nogom krenuti izvan praga mjesta gdje su sjedjeli.
Tada se Božji čovjek rastužen stade jadati: ‘Svemogući ti se Bog smilovao, sestro: što si to učinila?’ A ona će mu: ‘Eto, molila sam tebe, i nisi me htio čuti. Zamolila sam svoga Boga, i on me čuo. A sada, daj, iziđi, ako možeš; ostavi me tu, pa se vrati u samostan!’
A on, koji nije bio voljan ostati, osta ondje preko volje tako da su probdjeli svu noć i jedno drugo uzajamno hranili svetim razgovorima o duhovnom životu.
I nikakvo čudo što je žena bila valjanija od njega; jer, po onoj Ivanovoj: Bog je ljubav, sasma ispravno, više je mogla koja je više ljubila.
I gle! Tri dana kasnije čovjek je Božji bio u ćeliji. I podigavši oči uvis, vidje dušu svoje sestre kako izlazi iz tijela i u obliku golubice prilazi nebeskim odajama. On se obradova tolikoj njezinoj slavi i zahvali svemogućem Bogu pjesmama i pohvalama; i posla braću da joj tijelo donesu u samostan i polože u grob što ga za se bijaše pripravio.
I dogodi se da ni grob ne razdvoji tjelesa njih kojima je srce bilo uvijek u Gospodinu.” Kao zanimljivost navodimo da su liječnici-stručnjaci godine 1950. na temelju sačuvanih kostiju sv. Skolastike došli do zaključka da je bila stasa otprilike 159 cm, a glede dobi da je umrla negdje između 60. i 70. godine. Kosti sv. Benedikta i sv. Skolastike bile su kroz 5 godina, od 1950. do 1955., izložene javno na štovanje vjernika, a zatim položene u stari grob pod glavnim oltarom. Poznato je da su crkva i samostan u Monte Cassinu za vrijeme II. svjetskog rata teško stradali, ali su nastojanjem talijanske vlade, Crkve i čitavoga katoličkog svijeta opet obnovljeni i vraćeni svom prvotnom sjaju.
Uz sv. Benedikta štuje se i u benediktinskom redu i izvan njega i sv. Skolastika. Božji narod je zaziva protiv groma i kad je suša, da bi po njezinu zagovoru izmolio kišu. Sveticu slave mnogi govori i himni. Posvećeni su joj brojni samostani, crkve, oltari, a ovjekovječili su je i velemajstori umjetnosti na mnogim lijepim slikama.
Blažena Klara iz Riminija (1280-1326)
Životni put pokornice bl. Klare iz Riminija odvijao se od godine 1280. do 10. veljače 1326. Otac Onosdeo odgojio ju je u tadašnjem viteškom duhu pa je više sličila dječaku nego djevojčici. To se osobito očitovalo u nepodnašanju bilo kakvog autoriteta. Majka Gaudiana odgajala ju je doduše kršćanski, ali je djevojka bila više pod očevim utjecajem te je svoju mladost i vrijeme provodila u jahanju i viteškim igrama i natjecanjima.
Kad je majka Gaudiana umrla, otac se po drugi put oženio pa mu je kćerka postala sada još samostalnija i slobodnija. Udala se posve mlada za sina svoje maćehe, no već nakon tri godine braka ostala je udovica s veoma bogatom baštinom. Sada se dala na lagodan život u gozbama, igrama, zabavama, pa je brzo došla na zao glas. U jednom suparničkom ratu između plemića poginuo joj je i otac i brat pa je mlada udovica još većma povećala svoj imutak. Sve je to pogodovalo još lakoumnijem životu. I tko zna gdje i kako bi se to završilo da je Gospodin svojom milošću nije zahvatio.
Jednoga dana iz puke znatiželje ušla je u crkvu Majke Božje. Tu ju je prvi puta u životu nešto zahvatilo, neki neobičan osjećaj grižnje savjesti. Vratila se brzo kući, zatvorila u sobu, bacila na zemlju, udarila u plač i odlučila promijeniti život. Već sutradan pošla je u istu crkvu te obavila životnu ispovijed. Bio je to potpun preokret njezina života. Posvetila se odsada molitvi, pokori i dobrim djelima. Uspjela je na takav život obratiti i svog drugog muža koji je umro veoma pobudnom smrću. Klara je sada postala još slobodnija da se preda svojoj pobožnosti i djelima pokore kojima je željela pružiti Bogu zadovoljštinu za svoj prijašnji život.
Dala se na izvanredan karitativni i socijalni rad. Svoje veliko bogatstvo ulagala je u dobrotvorne svrhe, osobito da pomogne siromašnim djevojkama kako bi i one mogle sklopiti pristojan brak. Uz Klaru se brzo okupiše i neke druge žene koje su željele provoditi savršeniji život. Za njih je, uz biskupovo odobrenje, osnovala samostan u kojem su živjele po pravilu svete Klare iz Asiza. Klara je provodila život u razmatranju Isusove muke i u odgoju svojih sestara. Križeva joj nije nedostajalo. Često je nailazila na nerazumijevanje nekih sestara, od čega je mnogo trpjela. U trpljenju ju je Gospodin tješio utjehom obdarivajući je raznim mističnim milostima. Umrla je u dobi od 46 godina, iscrpljena pokorom i molitvom. Štuje se kao blaženica.
Blaženi kardinal Alojzije Stepinac (1898-1960)
Na današnji dan godine 1960. umro je u svom rodnom Krašiću zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac, koji je po svome značaju imao nekih zajedničkih crta s Pijem XI. Za njegova pontifikata bogoslov Stepinac, kao pitomac zavoda Germanikuma na Papinskom sveučilištu Gregoriani, studirao je filozofiju i teologiju. Samo 4 godine nakon svećeničkog ređenja, a bilo je to g. 1934., papa Pio XI. imenovao je mladog svećenika Stepinca zagrebačkim nadbiskupom-koadjutorom s pravom nasljedstva, kao najmlađeg nadbiskupa na svijetu. Potpunu upravu prostrane zagrebačke nadbiskupije preuzeo je g. 1937. po smrti nadbiskupa Bauera. Proživio je teško ratno i poratno stanje, mnogo učinio, a još više pretrpio. Pio XII. imenovao ga je g. 1952. kardinalom. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali. Krajem g. 1997. kanonski proces o kardinalu Stepincu u Vatikanu prihvaćen je među kauze mučenika što će zacijelo ubrzati njegovo proglašenje blaženim.
Budući da je u ovoj knjizi govor o svecima, današnji niz završimo s propovijedi nadbiskupa Stepinca koju je izrekao u zagrebačkoj katedrali godine 1941., a koja je tiskana u Katoličkom listu od 6. studenoga iste godine.
“Blagdan je danas Sviju svetih! Proslava je danas milijuna znanih i neznanih junaka svete vjere, mučenika i ispovjednika, djevica i udovica, koji su svi izišli kao pobjednici u borbi za vječni život. Pobjednici nad samim sobom, nad svojim strastima i slabostima. Među njima je golem broj i onih za koje je rekao Krist: ‘Blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju!’ I da danas jednoga između njih upitamo što nam je činiti, sigurno je da bi nam odgovorio sa sv. Pavlom: ‘Budite sljedbenici moji kao što sam i ja Kristov!’ (1 Tim 4,16).
Da, nasljedujmo ih u kreposti, ako hoćemo da budemo s njima dionici blaženstva. ‘Nitko neće biti okrunjen, ako se ne bude zakonito borio’ (2 Tim 2,5), tako nas opominje sveti Pavao. Na tu nas krepost krotkosti i blagosti potiče ponajprije sam primjer Boga Stvoritelja, za kojeg veli psalmist: ‘Jer ti si, Gospodine, dobar i blag i mnogog milosrđa za sve koji te zazivaju’ (Ps 85,5). Ta sjetite se samo koliko se puta prokune sveto ime Njegovo samo u našoj domovini! Kad bi On, Svemogući, za uvrede svoga beskrajnoga Veličanstva primijenio iste mjere kao zemaljski vladari za uvredu svoga ograničenog veličanstva, onda bi već davno morao zatrti čitav ovaj svijet. A ipak ga još uvijek trpi i obasiplje nebrojenim dobrima svaki dan, pa i onda kad ga kažnjava.
Na tu nas krepost krotkosti i blagosti potiče Spasitelj Isus Krist i riječju i primjerom: ‘Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca i naći ćete mir dušama vašim’ (Mt 11,29). Na tu nas krepost krotkosti i blagosti potiče misao na vlastitu korist. Malo što je David tako vruće molio Boga kao ovo: ‘Pokaži mi, Gospode, putove svoje, nauči me hodati stazama tvojim!’ (Ps 24,4). Znao je, naime, da ga samo putovi Gospodnji mogu dovesti pravoj sreći i miru. A komu Gospod najradije pokazuje svoje putove? ‘Uči krotke putovima svojim.’ O kako bi lijep bio život već na ovoj zemlji kad bi ljudi shvatili riječi Kristove: ‘Blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju!’
Kažu da su u staro doba mornari ulijevali ulje u uzburkano more da spase lađu od propasti. Kudgod se ogledamo danas, čovječanstvo nam se čini nalik ne na uzburkano more nego na razbješnjeli ocean, kojim se bacaju valovi ljudskih strasti, mržnje i bijesa. Učinimo i mi slično! Lijevajmo samo koliko možemo u taj razbješnjeli element ulje božanske dobrote, samilosti i blagosti, da se stišaju valovi strasti i čovjek dočeka onaj blaženi čas mira za kojim toliko uzdiše. Konačno ćemo nagradu primiti u nebu. Blaženi krotki jer će baštiniti zemlju, tj. kraljevstvo Božje i život vječni!”
9. veljače
Sveta Apolonija, djevica i mučenica
Kad su me kao dijete boljeli zubi, tada su mi rekli: “Moli se svetoj Apoloniji i bol će proći!” Tako sam prvi put čuo za tu sveticu koju bogata ikonografija uvijek prikazuje s kliještima i zubom u ruci.
Euzebije, otac crkvene povijesti, donosi jedan dio pisma sv. Dionizija, aleksandrijskog biskupa, upravljena Fabiju u Antiohiju. U njemu navodi neke zgode iz doba teškog progonstva kršćana kojem je sam bio svjedok. Za vrijeme posljednjih godina vladavine cara Filipa (244-249) podigla se u narodu buna. Kao odgovor na nju buknuo je progon u kojem su pogubljeni mnogi kršćani. Njihova dobra bijahu pljačkana, paljena, uništavana. Dionizije spominje kako su pogani pograbili i divnu djevicu Apoloniju, koja je bila već u poodmakloj dobi. Tukli su je po obrazu i čupali joj zube. Tada izvan grada naložiše veliku vatru i zaprijetiše joj se da će je u nju baciti ako skupa s njima ne bude izgovarala njihove bezbožne riječi. Ona zamoli da je za čas oslobode. Kad su to učinili, sama skoči u vatru i bi sažežena.
Taj bi se događaj imao zbiti godine 249. Biskup Dionizije, koji to spominje, piše za Apoloniju da je provodila neporočan život, vrijedan svakog poštovanja i udivljenja. Možda su je pogani mrzili baš zbog toga i zbog apostolskog rada, kojim se u Crkvi isticala, pa joj se htjedoše svirepo osvetiti na veoma vulgaran, neljudski i okrutan način. Dionizijev izvještaj o svršetku Apolonije, koja se sama bacila u vatru, ne sadržava nikakav prijekor. Nekima bi se to moglo učiniti kao samoubojstvo. Taj slučaj svete Apolonije spominje i sv. Augustin u I. knjizi svoga djela O Božjoj državi pa kaže da je slobodno sam poći u smrt samo da bi se izbjegao grijeh. Knjige mučenika spominju da se Apolonija bacila u oganj “potaknuta jačim ognjem iznutra, a koji dolazi od Duha Svetoga”.
Štovanje se svete Apolonije brzo raširilo najprije na Istoku, a onda i na Zapadu. Po Europi stoje mnoge crkve i kapele sagrađene u čast ove aleksandrijske mučenice. Možda je uzrok tolike raširenosti štovanja činjenica što je bila mučena na tako neobičan način. Nešto je pripomogla popularnosti svetice i legenda koja se kasnije oko nje splela i prema kojoj bi bila kraljevska kći te poslana u smrt od samog svog oca zbog toga što je postala kršćanka. Širenjem kulta sveticu su sve više počeli zazivati i u bolesti zuba.
8. veljače
Sveti Jeronim Emilijani (1486-1537)
Na svijetu ima mnogo siročadi i zapuštene mladeži za koju se nitko ne brine. Nije to samo danas. Tako je uvijek bilo. Stoga je Božja providnost u različita vremena u krilu Crkve podizala karizmatike, svece, koji otvoriše svoje srce zapuštenima, koji osnovaše ustanove za zbrinjavanje siročadi. Jedan je od njih bio i sv. Jeronim Emilijani, koga papa Pio XI. 14. ožujka 1928. proglasi “zaštitnikom siročadi i zapuštene mladeži”. Jedan sonet, koji potječe iz pera Parinija, napisan g. 1765., ovako ocrtava lik sv. Jeronima Emilijanija: “Ta velika duša sve ljude zna prigrliti s jednakom nježnošću i svakoga smrtnika učiniti svojim sugrađaninom.”
Sv. Jeronim Emilijani, osnivač reda somaska, rodio se godine 1486. u Veneciji od oca Anđela Mianija ili Emilijanija, presvijetlog senatora prejasne Mletačke Republike, i majke Dionore Morosini, koja je potjecala od duždeva. O njegovu djetinjstvu i mladenaštvu ništa se ne zna sve dok nije stupio u vojsku. Sudjelovao je u ratu između Venecije i Lige Cambraia te pao u zarobljeništvo. Iskušan patnjama, ponižen, doživio je duboku nutarnju preobrazbu te se zavjetovao Gospi da će, ako se opet domogne slobode, promijeniti svoj dosadašnji neuredni život. Na taj se način dokopao vjere, nutarnje ali i vanjske slobode. Prošao je, naime, neobjašnjivim načinom između redova neprijatelja te pohrlio odmah u Treviso da bi se ondje, u svetištu Majke Božje, zahvalio za sve milosti i u znak zahvalnosti obećao da će svim raspoloživim silama i sredstvima raditi oko pomaganja siromasima, siročadi, bolesnicima i potrebnicima svake vrste. Doista, divna i blagoslovljena zahvalnost prema Bogomajci, Majci milosrđa!
Kroz tri godine u molitvi, pokori i djelima ljubavi spremao se za svoje veliko životno poslanje. Smatrao je da će ga moći još bolje izvršiti ako postane svećenik, pa se marno spremao i na svećeništvo. Za svećenika je zaređen godine 1518. u 32. godini života. Sada su dovršeni svi preduvjeti za njegov karitativni rad. Njemu se posvetio nesebično i požrtvovno svim svojim bićem.
Godine 1528. u njegovoj užoj domovini bjesnila je glad i harale razne bolesti. Svetac se dao odmah na posao. Za potrebe siromaha prodao je sve svoje pokućstvo po noći je, kao nekoć Tobija, pokapao mrtvace koji su ležali po cestama; njegovao je bolesnike. U tome radu i sam se zarazio i teško razbolio. I kao što je nekoć njegovo zarobljeništvo bilo neke vrste redovnički postulat, prva stepenica prema redovništvu, tako je sada ova bolest bila novicijat, druga stepenica prema evanđeoskoj savršenosti. Nakon što je ozdravio u veljači godine 1531., odrekao se svih dobara koja su mu još preostala. I sada se posvetio naročitoj brizi oko djece bez roditelja, koje tada bijaše veoma mnogo. U jednoj kući kod San Rocca skupljao bi ih, pribavljao im hranu, a starijima bi pronašao i kakav posao. Mletačka Republika godine 1531. stavila mu je na raspolaganje za njegovu siročad “Bolnicu neizlječivih”.
Uspješan karitativni i socijalni rad u Veneciji potaknuo ga je da ga proširi i na ostale gradove pa je tako provodio svoju blagoslovljenu djelatnost i u Bergamu, Veroni, Bresciji, Milanu, Paviji i Comu. Posvuda je osnivao sirotišta, skloništa za pale djevojke, bolnice, a podizao je i učilišta u kojima je poučavao u vjeri seosko stanovništvo.
Njegov divni primjer potaknuo je mnoge bogataše i plemiće da mu svojim materijalnim sredstvima priteknu u pomoć. Da bi svoj rad učinio što trajnijim i uspješnijim, osnovao je novu redovničku družbu koju je godine 1540. potvrdio papa Pavao III. Družba se zove po mjestu Somasca kod Bergama. Službeni joj je zapravo naziv “Družba slugu siromaha”. Ona u Italiji djeluje još i danas.
Svetac je doživio kao pedesetogodišnjak još jedanput pošast kuge te hrabro pošao u prve redove na bojno polje da se posveti djelima ljubavi. Pri tom se i sam zarazio. Bolest je primio pun predanja u Boga. Njegov životni optimizam nije se dao ničim slomiti, njegova vedrina ničim potamniti. Nalazeći se u posljednjim časovima života, poticao je subraću na nasljedovanje raspetoga Krista, na duhovno siromaštvo, na pomaganje siromaha i njegovanje bolesnika. Očima i rukama uzdignutim prema nebu, izgovarajući zazive: “Isuse i Marijo!” preminuo je u Somaski 8. veljače 1537. Bio je pokopan u mjesnoj crkvi Sv. Bartolomeja. Grob mu je brzo postao hodočasničkim mjestom na koje počeše dolaziti pobožni hodočasnici da se preporuče njegovu zagovoru.
Papa Benedikt XIV., nekadašnji učenik somaska, nakon dugog niza kanonskih postupaka 22. rujna 1747. proglasio je Jeronima Emilanija blaženim, a Klement XIII. 12. listopada 1767. svetim.
Sveti Pavao, biskup Verduna († oko 648)
Trinaesti po redu biskup grada Verduna u današnjoj Francuskoj bio je sveti Pavao, nekadašnji pustinjak kod Triera. Njegov se život dade prilično rekonstruirati uz pomoć raznih dokumenata, pisama, oporuka, a osobito Kronike Bertrarija, koja je nastala početkom X. stoljeća.
Pavao se rodio u blizini grada Autuna u Burgundiji. Jedno je vrijeme živio na kraljevskom dvoru, a zatim se povukao u blizinu Triera na jedno brdo, koje se po njemu prozvalo Pavlovo brdo. Iako nije provodio samostanski život, ipak je bio u vezi sa samostanom Tholey. Od puka i klera izabran je za biskupa, a izbor je potvrdio kralj Dagobert II. Na svoju biskupsku stolicu Verdun stupio je godine 626. našavši je u velikoj bijedi. Uz pomoć i velikodušnost svog velikog prijatelja Adalgiza započeo je obnovom svoje biskupije, obnovom bogoslužja, obnovom kaptola i klera. U teškim vremenima VII. stoljeća bio je potpuno na visini svoga zadatka.
Izvan gradskih zidina sagradio je crkvu u čast sv. Saturnina te je povjerio brizi nekolicine svećenika. Kasnije su ih nadomjestili redovnici opatije Tholey, koju je Pavao stavio također pod jurisdikciju biskupa u Verdunu.
Spomen na svetoga biskupa Pavla ostao je trajan ne samo zato što je materijalno uzdigao svoju crkvu, već još više zato što su ga resile naročito tri vrline: postojana briga oko euharistijskog života njegovih vjernika, dobrota prema siromasima i pobožnost prema Gospi. Sve su to vrline koje su uvijek suvremene i vrijedne nasljedovanja. Zbog njih i želimo oteti zaboravu ovoga svetog biskupa.
On je umro, po svoj prilici, na današnji dan godine 648., a pokopan je najprije u Sv. Saturninu, zatim u Sv. Pavlu. Za vrijeme Francuske revolucije, kad su stradale mnoge svetačke relikvije, njegove su ipak pošteđene pa se još i danas čuvaju u katedrali u Verdunu. Svecu su u toj biskupiji posvećene dvije župe, a kao svoga zaštitnika štuju ga pekari, slastičari i mlinari. Svi se oni na njegov blagdan skupljaju u katedrali na misu pod kojom se blagosliva kruh namijenjen siromasima. Lijep je to obred koji još i danas slavi svečevu ljubav i dobrotvornost prema sirotinji. Obično ga slikaju u biskupskom ornatu s kruhovima do nogu na uspomenu jednog čuda s kruhom koje mu se pripisuje, a još više na spomen njegove darežljivosti prema siromasima. Slikaju ga i s odmotanim komadom platna na kojem se nalazi natpis koji spominje njegovu marijansku pobožnost. Na njemu piše: “Tko ne ljubi Mariju, našu Gospu, Majku Božju, neka bude izopćen!” Čvrsta je to riječ, nastala u doba koje bijaše posve drugačije od našega. Mi je prihvatimo kao poticaj da ljubimo i štujemo Gospu kao Majku Božju i majku našu! To Crkva i danas od nas očekuje i na to nas neprestano potiče. Sveci, pobožni prema Mariji, daju nam u tome svojim životom divan primjer.
Pater Filip Jeningen, sluga Božji (1642-1704)
Izdavačka kuća Verlag Donau Kurier u jednoj je knjizi o gradu Eichstätt u Njemačkoj, taj grad nazvala “Ein Schatzkästlein hoher Kunst im Altmühl” – riznicom visoke umjetnosti u Altmühltalu. Tko posjeti taj grad lako će se uvjeriti u istinitost rečenog. Eichstätt je raskošno bogat crkvama; samo da spomenem katedralu Marijina uznesenja, nekoć isusovačku Schutzengelkirche, opatijsku crkvu Sv. Walburge te nekoliko izvanrednih palača i visokih stupova s kipovima Gospe ili kojeg sveca, npr. Vilibalda na Marktplatzu. U tom se prelijepom gradu 5. siječnja 1642. rodio Filip Jeningen, kasniji isusovac i slavni propovjednik.
Uspomene na njega u njegovu su rodnom gradu žive još i danas. On ima svoj trg, a u biskupskom dvoru pa i predvorjima crkava nalaze se njegove slike. Moli se i radi za njegovu beatifikaciju.
Naš je mali junak kršten u katedralnoj župi. Bio je četvrto dijete zlatara Nikole Jeningena i njegove žene Ane Marije König, koja se za nj udala kao udovica. Otac Nikola potječe iz Schwabacha kod Nürnberga; došavši u čisto katolički grad Eichstätt obratio se na katoličku vjeru. Filipove dvije sestre postadoše redovnice, jedna u Eichstättu kao sestra Suzana u benediktinskoj opatiji Sv. Walburge, a druga kao sestra Richmunda, cistercitkinja, u Kirchheimu na Riesu. Iz drugog očeva braka poteklo je još troje djece. Jedno od njih, Franz-Anton, postade dominikanac; djelovao je kao propovjednik i učitelj novaka.
Iz Filipovih dječjih godina nije nam sačuvan nikakav podatak. Rođenje mu je palo u konačnoj fazi 30-godišnjeg rata. Tada se u Eichstättu mnogo trpjelo. U veljači 1634. godine, dakle, još prije Filipova rođenja, Šveđani su popalili gotov cijeli Eichstätt. Iste je godine izgubilo život 982 duše, dok je g. 1630 umro 131 čovjek. Sve tamo do Vestfalskog mira g. 1648. vladao je nemir i strah od neprijateljskih četa. Tek je 7. srpnja 1650., na blagdan Sv. Vilibalda, prvog eichstätskog biskupa, u tom gradu naviješten mir.
Tako je mali Filip rastao u vremenu ratnih strahota i bijede među ruševinama barbarski popaljena grada, koji se tek polako ponovno izgrađivao i popravljao. U to je doba puno učinjeno pa je nakon te gradnje u punom jeku baroka grad zadobio oblik – lijep i svečan – koji se sretno sačuvao sve do današnjih dana. Mali se Filip od djetinjih dana naučio na jednostavan život. Njegov je otac u oskudnim vremenima, jedno vrijeme i kao gradonačelnik, teškom mukom prehranjivao svoju obitelj.
Od jeseni 1651. pa sve do 1659. Filip je marno pohađao isusovačku gimnaziju kraj predivne barokne crkve Svetih anđela čuvara u svom rodnom gradu. Isusovce je u Eichstätt doveo domaći knez-biskup Johann Christoph von Wersterstetten s nalogom da preuzmu sjemenište Willibaldianum. Taj je biskup bio knez-prepošt Ellwangena (1603-1613) i upravo je pod njegovom upravom ondje ustanovljena g. 1611. isusovačka misijska postaja. Godine 1651. isusovačka je gimnazija u Eichstättu imala 93 đaka podijeljena u 7 razreda. Mali broj đaka u razredu omogućavao je visok kvalitet školskog rada po čemu su se isusovci tada afirmirali i odlikovali po cijeloj Europi tako da se može reći da su isusovci uz misije najviše učinili baš na školskom području. Broj će se đaka u Eichstättu brzo podvostručiti. Škola se i školski rad nakon Tridesetgodišnjeg rata brzo počela oporavljati. Filip Jeningen se ubrajao u tihe i nezapažene učenike. U sačuvanim se kazališnim komadima, odnosno njihovim programima nigdje ne spominje njegovo ime. Dakle, nije ušao u glumačku družinu. Zna se da je za Veliku Gospu 1654. bio primljen u Marijinu kongregaciju koja se ondje kao i u drugim isusovačkim kolegijima, trudila oko duhovnog i intelektualnog napretka svojih članova.
Redovnički poziv – Mladog su Filipa Jeningena privlačile vanjske misije. Želio je poći u daleke krajeve te naviještati Evanđelje. Mislio je da će to najbolje ostvariti ako stupi u Družbu Isusovu. I sav će njegov redovnički život u Družbi pratiti pisma što ih je pisao vrhovnom poglavaru Družbe Isusove moleći ga da ga pošalje u vanjske misije. U prvom od tih pisama 15. listopada 1669. piše da su 7 godina trajale zapreke njegovoj želji za ostvarenjem redovničkog života u Družbi Isusovoj. Tome su se protivili njegovi roditelji. Razlog tog protivljenja nije nam poznat. Sve to vrijeme Filip je ostao vjeran Božjem pozivu, čekao je i molio da bi mogao ostvariti svoj životni ideal. No Bog je s njim imao druge planove.
Mladi je Filip Jeningen 1. siječnja 1663. stupio u novicijat Družbe Isusove u Landsbergu na Leechu. Teološke je nauke završio u Ingolstadtu. Dana 11. lipnja 1672. bio je zaređen za svećenika. Nakon treće probacije u Altöttingu djelovao je kao učitelj na gimnazijama u Mindelheimu i Dillingenu. G. 1680. bio je premješten u Ellwangen. Ondje je revnom dušobrižniku p. Jeningenu bila povjerena pastoralna skrb za obližnju proštenišnu kapelu Naše drage Gospe na obližnjem Schönenbergu. On je ponukao kneza-prepošta Johanna von Adelmanna na gradnju jedne nove velike proštenišne crkve. U toj će crkvi od tada biti usredotočen manje-više sav apostolski rad revnoga patra Jeningena, lovca i osvajača duša. Tu će donekle biti i njegovo misionarsko područje. U svom radu držat će se načela što ga je drugima preporučivao: “Tko ljubi, vlastito mu je gledati više na mig ljubljenog negoli od njega očekivati zapovijed.”
A sada recimo nešto pobliže o gradnji crkve na Schönenbergu. Koliko blagoslovno bijaše to djelo i kolika navala bijaše na Schönenberg, razaznaje se iz činjenice da je p. Jeningen dobio vrlo brzo pomoćnika u patru Georgu Engelu. Gradnji je crkve prethodio jedan požar koji je zaprijetio i gradu Ellwangenu. Tada je p. Jeningen prepoštu Adelmannu predložio da Mariji obeća gradnju nove crkve ako obrani Ellwangen od požara. On je to prihvatio, grad je bio pošteđen, a odluka o gradnji brzo postade stvarnost.
Duša čitave gradnje bijaše p. Jeningen. On nije bio samo idejni pokretač svega, već je utjecao na oblik gradnje crkve. Graditelj tog lijepog zdanja bijaše Michael Thumb iz Bezaua u Bregenzerwaldu. On je planirao lijepo gradilište na visoravni brijega. Pater Jeningen je nastojao oko toga da bi stara milosna kapela bila uključena u novu zgradu. Pri tom je imao na umu marijansko svetište u Loretu gdje je nad malom milosnom nazaretskom kućom podignuta velebna crkva. Graditelj je kod gradnje crkve na Schönenbergu razvio tzv. “Vorarlberger Münsterschema” – uzorak velikih crkava u pokrajini Vorarlberg. Takve crkve imaju više pokrajnjih kapela, što je prikladno za proštenišne crkve. Svetište je na Schönenbergu plod suradnje graditelja i pastoralaca.
U prosincu 1683. prepoštu je uspjelo da za Ellwangen dobije isusovačkog brata Heinricha Mayera. On je od Michaela Thumba preuzeo vodstvo gradnje te ju je do 1690. ovladao. Visina crkve, njezina štukatura i njezini oltari građeni su po njegovu nacrtu. P. Jeningen je govorio da valja uložiti sav mar da Schönenberg bude uistinu “lijepi brijeg”, što mu i samo ime znači. Od g. 1685. u novosagrađenoj crkvi mogla se održavati služba Božja. A ostalo je uređenje zahtijevalo još mnogo vremena.
Prepošt Adelmann, koji je omogućio gradnju crkve, nije mogao dočekati njezin posvemašnji svršetak. Umro je 26. kolovoza 1687. I on je iza oltara milosne kapele našao svoje posljednje zemaljsko počivalište. P. Jeningen je već g. 1683. dobio nasljednika u službi dušobrižnika na Schönenbergu. A njegova će se služba protezati na sva područja oko Schönenberga. To ne znači da je posve prekinuo s radom u svetištu Majke Božje. Naprotiv, on je ondje kad god je to bilo moguće ispovijedao te vršio i druge pastoralne poslove te misije. Zato se može reći da je njegov duhovni zavičaj bio i ostao Schönenberg. Ondje se najradije zadržavao.
Na grobnom je natpisu p. Jeningena zapisano: “U elwangenškom okružju i još dalje na cijelom teritoriju četiriju biskupija neumorni je misionar bio p. Jeningen.” A prvi tiskani životopis patra Jeningena nosi naslov Apostolski misionar u Reciji. Činjenica je da je p. Jeningen u najvećem dijelu svoga apostolata bio pučki misionar. I vrijeme u kojem je živio i prostor u kojem je djelovao trebao je imati apostola njegova formata. Mnoge župe bijahu bez svećenika, a iz gradova se širila protestantska opasnost.
Godišnji izvještaji isusovačke kuće govore da je godine 1682. održano 27 pučkih misija, od kojih je dobar dio vodio p. Jeningen. Godinama je njegov rad bivao sve opsežniji. G. 1685. spominje se čak 40 župa koje imahu po 3 do 4 sela. G. 1688. bilježi se da je p. Jeningen misionario u biskupijama: Konstanzu, Eichstättu i Würzburgu.
Ferdinand Holböck, koji je i p. Jeningena uvrstio u svoju knjigu Pogled na Probodenoga u kojoj govori o velikim štovateljima Srca Isusova, o djelatnosti p. Jeningena piše ovo: “U veliku proštenišnu crkvu na Schönenbergu izbliza i izdaleka hrlio je puk k veoma poštovanom svećeniku patru Jeningenu koji ne djeluje samo na propovjedaonici, na oltaru, u ispovjedaonici, nego i kraj bolesničke postelje. Ljudi svih staleža, svih društvenih klasa, imali su u njega neograničeno pouzdanje. Dolazilo je do naročitih obraćenja, pa i najokorjelijih grješnika. Očitovalo se kako je Gospodin Isus, blaga i ponizna srca, djelovao preko tog misionara.” Cilj misionarskog djelovanja p. Jeningena bijaše u narodu iskorjenjivati mane te usađivati i njegovati kršćanske kreposti – i teološke i ćudoredne. Bilo je to u Reciji (njemački Ries) prevažno jer su ondje katolički vjernici živjeli u dijaspori. Revni se misionar u svom teškom pothvatu obraćao Presv. Srcima Isusa i Marije. Iz njegovih pisama zrači intimna i duboko proživljavana pobožnost, osobito Presv. Srcu Isusovu. On u jednom pismu dekanu Ignacu Peutingeru u Elwangen piše: “Moje se srce već davno rastopilo, sada je moje srce Isusovo srce. Umrijevši svijetu, zadobivam opet novi život u ovome svome istinskome svijetu.”
P. Jeningen je uvjeren da zadobivamo i posjedujemo Isusovo Srce u svetoj misnoj žrtvi. U tom je Srcu sve uključeno. On je bio duboko svjestan da je Isusovo Srce za zemaljskog života bilo prožeto svim krepostima i to na herojski način, a ono poziva i nas na isto: “Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca” (Mt 11,2). Sav prožet pobožnošću Srcu Isusovu p. Jeningen drži da bez toga Srca i samo nebo ne bi bilo ono što treba da bude. Ako smo udomljeni u tom Srcu, onda smo već ovdje na zemlji u nebu te nemamo što više željeti. Dakako da time nije htio zanijekati da će ta udomljenost u Presv. Srcu biti u nebu još savršenija i intenzivnija. Spomenuti Holböck piše: “Povezanost tog bogobojaznog isusovca s Božanskim Srcem Isusovim bijaše na osobit način potvrđena nekoliko godina prije njegove smrti duhovnom stigmatizacijom.”
Velik dio života p. Jeningena bijaše osjenjen ratnim strahotama Tridesetgodišnjeg, a i kasnijih ratova, osobito rata za španjolsku baštinu (1701-1714). U oba rata odlučne su se bitke vodile oko Ellwangena, što je dakako ostavljalo kobne posljedice. Za ovog drugog rata što se vodio u zadnjim godinama života p. Jeningena, on je i dalje obilazio svoje misijsko područje, duhovno se brinući i za vojnike, ali i tješeći ožalošćene, pomažući nevoljnima svake vrste.
Usred jednog takvog pohoda došao je posljednji zemaljski put revnog i zaslužnog misionara. Na povratku s misija u Pfahlheimu i Rattstadu, želio je 22. siječnja 1704. održati prve duhovne vježbe u novoj godini. Šest dana kasnije osjetio se bolesnim te se kao takav prijavio poglavarima. Morao je u krevet. Na Svijećnicu, na dan svojih svečanih zavjeta, zamolio je i primio bolesničko pomazanje. Dana 8. veljače 1704. – bio je petak – predvečer je preminuo u rezidenciji Družbe Isusove u Ellwangenu. Već sljedeći je dan u klaustru crkve na Schönenbergu bio pokopan. Ondje je počivao sve do godine 1953.
< Na grob p. Jeningena odmah nakon njegove blažene smrti počeše dolaziti vjernici preporučujući se u svojim potrebama dobrom ocu Jeningenu. Već od g. 1726. počeše se bilježiti uslišanja po njegovu zagovoru.
G. 1763. p. Josef Pergmayr objavio je na latinskom jeziku životopis o. Jeningena. Tri godine kasnije p. Wilhelm Hausen objavljuje na njemačkom jeziku novi životopis. No prodor tzv. prosvjetiteljstva te sekularizacije nije imao interesa za takve ljude kakav bijaše p. Jeningen. U međuvremenu je došlo i do ukinuća isusovačkog reda. Unatoč svim tim i drugim nevoljama vjernička svijest nije zakazala. Vjernici su se i dalje preporučivali svom dobrom patru Filipu. Jedno se vrijeme nije moglo na njegov grob, ali ljudi su se molili i preporučivali Božjem sluzi kod kuće ili u otvorenim crkvama. Josef Ottenwälder je g. 1850. skupio čitav niz vjerničkih uspomena na p. Jeningena. Kad je došlo do ponovnog procvata hodočašća na Schönenberg sredinom prošlog stoljeća, došlo je i do ponovnog posjećivanja groba p. Jeningena. Njegovo su štovanje promicali elwangenški župnici. A godine 1901. otvoren je u Rottenburgu postupak za proglašenje blaženim p. Jeningena. G. 1953. došlo je do prijenosa relikvija Božjeg sluge u gornju crkvu. Bilo je to na svetkovinu Bezgrješne. Do beatifikacije doduše nije još došlo, ali se na njoj radi. Za nju se zauzeo i pokojni kardinal Augustin Bea.
7. veljače
Blaženi Nivard, redovnik
Blaženi Nivard bio je najmlađi od petero braće slavnoga srednjovjekovnog sveca sv. Bernarda. Kad su sva njegova braća godine 1112. odlučila stupiti u cistercitski samostan Cîteaux, Nivard je bio dječačić od 10 godina. Tada se razvio onaj zanimljivi razgovor između najstarijega i najmlađega od braće, između Guida i Nivarda, a koji se neprestano ponavlja u hagiografskoj književnosti, što se odnosi na svetog Bernarda. Kad su braća napuštala roditeljsku kuću, Guido je promatrao Nivarda kako se igra s drugim dječacima, pozdravio ga i rekao: “Vidiš, Nivarde, sav će naš posjed tebi ostati.” A dječak je odgovorio: “Lijepo, vama nebo a meni zemlja, je li? To nije pravedna podjela.” I htio je i on odmah poći s njima u samostan. To je tada bilo nemoguće, ali će postati moguće kasnije.
Braća su ga predala nekome svećeniku da ga nauči čitati i pisati. I tek što je nešto porastao, već je bio primljen kao novak u Cîteaux. To je najvjerojatnije bilo godine 1115. Kasnije pođe za svojim slavnim bratom Bernardom u samostan Clairvaux. O redovničkom životu bl. Nivarda iz povijesnih izvora malo znamo. Jedan izvor posve kratko kaže: “Šesti, biva brat, Nivard prezrevši zemaljsko izabra nebesko.” Nivard je kao redovnik uživao veliko povjerenje svoga brata Bernarda, koji mu je bio i poglavarem te ga slao u razne misije. Jedno je vrijeme bio čak i učitelj novaka u samostanu Vaucelles, kod Caimbraia. Vjerojatno je bio i na čelu cistercitskog poslanstva oko godine 1147. u Staru Kastiliju, gdje se radilo o osnivanju samostana S. Pietro di Spina. U sličnim poslanstvima nalazimo ga i u drugim samostanima, ali se nigdje nije dugo zadržavao već se redovito vraćao u svoj dragi Clairvaux, k svome bratu Bernardu.
Posljednju vijest o Nivardu imamo iz godine 1150., kad je pratio svoga svetoga brata na putu u Normandiju. Krizostom Henriquez misli da je Nivard umro na današnji dan, pa se tako danas i slavi. Neki pisci spominju da je bio velik štovatelj sv. Josipa, pa ga čak nazivaju blaženi Nivard od sv. Josipa.
Papa Pio IX., sluga Božji (1792-1878)
Mnogi znaju da je pontifikat Pija IX. od 32 godine u povijesti papinstva bio najduži. Malo ih je koji znaju da je Pio X. 11. veljače 1907. pokrenuo postupak za njegovu beatifikaciju i kanonizaciju i da je u istom smislu, nakon sretno završenog dijecezanskog postupka 28. lipnja 1955., otvoren i takozvani apostolski proces. Štoviše, papa Ivan XXIII. priželjkivao je da papa I. vatikanskog sabora bude proglašen blaženim na II. vatikanskom saboru. Do toga ipak nije došlo, a mislimo da postupak Pija IX. nije skinut s dnevnog reda pa se je nadati da će taj papa, koga staro proročanstvo naziva “križ s križa”, u doglednoj budućnosti ipak zasjati i na oltarima. Već odmah nakon njegove smrti s mnogih su strana svijeta dolazile molbe da se za njega povede postupak beatifikacije. Tako je 740 katoličkih organizacija uputilo molbu Leonu XIII., neposrednom nasljedniku Pija IX., da pokrene proces za njega. Sličnu su molbu poslale talijanske pokrajinske biskupske konferencije te pojedini biskupi i laici iz ostaloga svijeta. Upoznajmo malo pobliže život toga pape kome mi Hrvati dugujemo da je zagrebačku biskupsku stolicu podigao na nadbiskupsku i metropolitansku, a dva zagrebačka nadbiskupa zaredom imenovao kardinalima. Bili su to Juraj Haulik i Josip Mihalović. Time je ugled Zagreba porastao i u Crkvi i u svijetu.
Giovanni Maria Mastai Ferretti, kako se zvao Pio IX., rodio se u Senigalliju 13. svibnja 1792. Prvi je odgoj primio u svom rodnom gradu, a zatim je u Volterri predan na daljnji odgoj pijaristima sv. Josipa Calasanzija, da napokon upotpuni nauke u slavnom rimskom kolegiju. Svladavši mnoge poteškoće, od kojih najmanja nije bila slabo zdravlje, odlučio se za svećeništvo pa je tako 10. travnja 1819. primio svećenički red. Još prije ređenja započeo je apostolskim radom među mladima u domu “Tata Giovanni”. Dok je boravio u Rimu, papa Pio VII. uočio je njegove bogate darove uma i srca pa ga je godine 1823. poslao u pratnji apostolskog delegata Giovannija Muzzija u Čile i Peru. Vrativši se u Italiju, preuzeo je vodstvo doma “Tata Giovanni”, a zatim kuće Sv. Mihajla na Ripa Grande u Rimu.
Leon XII. ga je 24. svibnja imenovao nadbiskupom u Spoletu. Mladoga prelata smatrao je čovjekom koji je obdaren ozbiljnošću, razboritošću, naukom, čestitošću i životnim iskustvom. Novi se nadbiskup svim žarom dao na svoju pastirsku službu. Činio je to dobrotom srca, velikom ljubavlju i blagošću. Obnovio je razne odgojne ustanove, a preko tečajeva duhovnih vježbi želio je duhovno obnoviti i svoj kler. Papa Grgur XVI. premjestio ga je godine 1832. za nadbiskupa u Imolu i tu je Giovanni Mastai nastavio onakvim radom kakav je u Spoletu urodio tolikim plodovima. Isti papa 8 godina kasnije imenovao ga je kardinalom. Tog je istog dana njegov stari učitelj, glasoviti Graziosi, uskliknuo: “Danas smo dobili budućeg papu.” Nije se prevario. Samo 6 godina kasnije 16. lipnja 1846. aklamacijom u tajnom konzistoriju izabran je za papu i tako došao na prijestolje sv. Petra u jednom veoma teškom razdoblju crkvene povijesti.
Povjesničar Hertling, ne tajeći ni njegovih sjena, kaže ipak da je Pio IX. bio čarobna ličnost, koju su mnogi na cijelom svijetu veoma voljeli i poštivali, pa čak i nekatolici. On je kao papa uveo crkvenu hijerarhiju u Englesku i Nizozemsku, podigao 29 novih nadbiskupija i 132 biskupije. Za vrijeme njegova pontifikata, zahvaljujući sve boljim prometnim vezama, u više navrata mnoštvo hodočasnika pohrlilo je u Rim. Bilo je to već godine 1854. prigodom proglašenja dogme o Bezgrješnom Začeću, godine 1862. prigodom kanonizacije prvih japanskih mučenika, godine 1867. kad se slavila 1800. obljetnica smrti apostolskih prvaka. Tada je papa bio okružen s 500 biskupa iz gotovo svega svijeta. Ti skupovi nadahnuli su Pija IX. da je u njemu sazrela misao o sazivu općeg sabora. Bio je to Prvi vatikanski sabor, otvoren na Bezgrješno Začeće godine 1869. Definirao je kao istinu vjere papinu neprevarljivost kad službeno naučava vjeru i ćudoređe. Pio IX. glasovitim Sillabom i enciklikom Quanta cura 8. prosinca 1864. osudio je 80 tvrdnja kao neispravne. Objava toga dokumenta izazvala je pravu buru; papu su nazivali mračnjakom i protivnikom svakog napretka. Za vrijeme pontifikata Pija IX., ulaskom Garibaldija u Rim, propala je i tadašnja Papinska Država. Papa je protestirao i povukao se u Vatikan ne priznavši nametnuto stanje.
Unatoč mnogim ograničenjima, papa je i dalje nesmetano upravljao Crkvom. Enciklikom od 24. prosinca 1874. najavio je jubilej za Svetu godinu 1875. Te godine 16. lipnja Crkvu je posvetio Srcu Isusovu i mnoge Božje ugodnike uzdigao na čast oltara. Papa je u svome radu bio neumoran. Nije se dao slomiti ni vanjskim nedaćama, ni umorom, ni bolešću. I možda baš to pokazuje njegovu moralnu veličinu, čovjeka koji je znao vršiti kreposti u herojskom stupnju. Iscrpljen dugim pontifikatom umro je na današnji dan godine 1878. Izrazio je želju da bude pokopan u bazilici Sv. Lovre na Veranu, gdje se nalazi rimsko groblje. U noći 13. srpnja 1881., kad su mu onamo prenosili tijelo, skupina fanatika htjela ga je baciti u Tiber. Jedva su ga spasili.
Nalazeći se godine 1969. u Rimu posjetio sam baziliku Sv. Lovre najviše zbog groba Pija IX. Htio sam odati počast čovjeku koji je u životu bio toliko kritiziran s jedne, a ljubljen i čašćen s druge strane. U posmrtnom govoru prelat Nocella, kasniji kardinal, izrekao je o Piju IX. ove riječi: “Možda će Gospodin dati da taj papa bude čašćen častima svetaca.” Mi želimo da se te riječi ispune. Pio IX. je to zaslužio. Hrvatski Zagreb, koji je od toga pape bio počašćen, moći će se samo veseliti.
6. veljače
Sveti Pavao Miki i drugovi, mučenici († 1597)
Sveti Pavao Miki, po narodnosti Japanac, a po zvanju isusovac, živio je u prijelomno doba povijesti svoga naroda. Uslijed pada središnje vlasti dinastije Ashikaga-Shogunates Japan je gotovo kroz 100 godina postao poprištem beskonačnih borba između brojnih daimyja, tj. feudalnih knezova. Nešto slično kao prije ujedinjenja i u Italiji. Sredinom XVI. stoljeća militaristički vođe Oda Nobunaga i Toyotomi Hideioski postavljali su pomalo temelje narodnog jedinstva i postepenog smirivanja situacije, ali to je potpuno bilo ostvareno tek u narednom stoljeću.
U to nemirno doba nesigurnost je prijetila kako životu pojedinaca tako isto i svem društvenom poretku. Ono što je bilo odlučujuće bila je vojnička korektnost i viteško držanje. Jaki vođe nastojali su učvrstiti vlast u svojim rukama, a njome utjecati na sudbinu što većeg broja ljudi.
U isto vrijeme promicala se domaća nacionalna kultura, osobito u originalnom graditeljstvu, slikarstvu i drugim granama umjetnosti, pa i u književnosti. Dodir sa Zapadom, osobito s Portugalcima, u mnogočemu je obogatio život Japanaca. Želja za nekom sabranošću i produbljenjem našla je svoj tipičan izražaj u čajnim obredima, koji su se tada naročito gajili u širokim narodnim slojevima. Sve je to budilo nacionalnu svijest o vlastitoj vrijednosti i ponos na domaću kulturu.
Sv. Franjo Ksaverski počeo je godine 1549. u Japanu prilično uspješno misionariti. Taj rad naišao je kasnije na mnoge poteškoće. Domaće japanske religije, duboko povezane s narodnom kulturom, počele su pružati kršćanstvu žilav otpor. U Yamaguchiju je bila veoma živa kršćanska zajednica koja je mnogima bila trn u oku. Unatoč svemu tomu, kršćanstvo se i dalje širilo. Godine 1852. Crkva u Japanu brojila je već 150.000 pokrštenih duša.
Kako se preko 40 godina Družba Isusova jedina bavila misijskim radom u Japanu, to je japanska pobožnost stajala pod velikim utjecajem isusovačke duhovnosti, osobito duhovnih vježbi sv. Ignacija. Vizitatora misija isusovca o. Alessandra Valignana, koji je prvi put g. 1579-82. obišao Japan, silno se dojmio vjerski žar japanskih kršćana pa je u svojim izvještajima dao oduška velikoj nadi za budućnost Crkve u Japanu. Kako je bio vrstan organizator i dobar planer, stvorio je odličan program za budući misijski rad. Vrijednost je toga programa u tome što se nastojao prilagoditi mentalitetu Japanaca.
Militaristički vlastodršci pokazivali su se ispočetka veoma skloni kršćanstvu. Ipak je godine 1587. jedan veoma utjecajan između njih, Toyotomi Hideyoshi, nenadano promijenio svoje držanje. Zabranio je daljnje širenje kršćanske vjere i zapovjedio da se iz Japana istjeraju svi misionari. Uzrok tim oštrim mjerama mogla je biti sumnja u veze misionara sa strancima, a i strah za vlastiti utjecaj. I od toga je trenutka Crkva u Japanu bila izložena svakojakim iskušenjima, opasnostima i pritiscima svake vrste. Nastupiše teški dani jer se nebo nad Crkvom silno naoblačilo. Bilo se bojati i najgorega.
Godine 1593. došla je s Filipina u Japan skupina franjevaca. Oni su smjeli ostati u Japanu pa su svojim karitativnim djelima, osobito po bolnicama te brinući se za siromahe i gubavce, pružili pred javnošću divno svjedočanstvo za nauk Evanđelja. Ipak je položaj Crkve u Japanu bio i dalje ugrožen. Zemlju su još opteretile različite elementarne nepogode te nesretni rat s Korejom. Nova je kriza nastupila kad je španjolski brod San Felipe na putu iz Manile u Mexico pristao uz japansku obalu. To je bilo shvaćeno, a posve krivo, kao da se radi o posve ratnim namjerama prema Japanu.
U vezi s tom nategnutom aferom Hideyoshi je 6 franjevaca, među njima 3 svećenika, i 15 njihovih japanskih pomoćnika osudio na smrt na križu. Tom popisu osuđenih pribrojana su i 3 člana Družbe Isusove, svi Japanci: Pavao Miki, skolastik, dakle, bez posljednjih zavjeta, i 2 brata Ivan Soan Goto i Jakov Kisai. Oni su pripadali isusovačkoj rezidenciji u Osaki. Uz njih su još bila pridružena 2 japanska kršćanina tako da je 5. veljače 1597. u svemu pogubljeno 26 mučenika. Navedena trojica bili su prvi mučenici isusovci u Japanu. Slijedit će ih na tome slavnome putu još mnogi.
Pavao Miki u dobi od 5 godina primio je krštenje skupa sa svojim roditeljima koji ga kasnije povjeriše isusovcima na odgoj. Godine 1586., kad su mu bile 22 godine, stupio je u novicijat Družbe Isusove. Prve zavjete položio je godine 1588. Zatim je 3 godine studirao u mjestu Arie. Latinski mu je bio veoma težak jezik. Ubrzo je počeo djelovati kao katehist i propovjednik, a to mu je kao domaćem sinu išlo dobro od ruke. Bio je sposoban za dijalog s nekršćanima. Nakon uspješnog djelovanja u Kyushu pozvan je u središnji Japan gdje je također lijepo djelovao među samurajima, tzv. višim slojevima japanskog društva. Tamo je u prosincu godine 1596. bio i zatvoren. Njegov je život neprestani rast u nasljedovanju Krista raspetoga i sav u službi naviještanja Evanđelja. O tome svjedoče njegova brojna pisma, osobito ona iz zatočeništva. A njegovo posljednje pismo krasna je ispovijest vjere u Krista od mučenika koji za svoju vjeru ide hrabro u smrt.
Ostala dva Mikijeva subrata: Ivan Soan, po svom rodnom otoku nazvan Goto, i Jakov Kisai, iako su od njega bili različite dobi, bili su s njime združeni jednakom vjernošću Kristu i željom za mučeništvom.
Ivan Soan, 19-godišnjak, kao sin kršćanskih roditelja bio je već od mladosti veoma povezan s Družbom Isusovom. Jakovu Kisaiu bile su 64 godine. On se sav posvetio razmatranju tajnâ Isusove muke i vjernom služenju Crkvi u raznim poslovima. Obojica su žarko željela mučenički poginuti skupa sa slavnim propovjednikom Pavlom Mikijem. Malo pred smrt smjeli su položiti isusovačke zavjete.
Sva trojica tih isusovačkih prvomučenika u Japanu ispunila su na uvjerljiv i potresan način onu Gospodinovu zapovijed: “Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!” (Mt 16,24). Sva trojica su ispunila životni ideal svoga isusovačkog zvanja iz knjižice Duhovnih vježbi “prinoseći veće cijene i veće vrijednosti”.
Nalazeći se pribijen na križ, kao i njegov božanski Učitelj, Pavao Miki je s križa prisutnima ovako progovorio: “Kad sam već došao do ovog trenutka, držim da među vama nema toga koji bi vjerovao da ću sad prešutjeti istinu pa vam izjavljujem da nema nijednog puta k spasenju do onoga što ga imaju kršćani. Taj me put uči da oprostim neprijateljima i svima koji me uvrijediše pa rado opraštam kralju i svim začetnicima moje smrti i molim ih da se dadu uvesti u kršćanski krst.”
Sveti Amando, biskup († 679)
Sveti Amando, apostol Belgije i Nizozemske, kome je u tim zemljama posvećeno ništa manje nego 111 crkava, rodio se početkom VII. stoljeća u pokrajini Gascogne, na jugu Francuske. Bio je preteča velikih vjerovjesnika na pograničnom području između Frizije i Franačke sv. Willibrorda i sv. Bonifacija. Tu u ono doba još nije bilo završeno naseljavanje franačkih plemena pa je onda i evangelizacija bila još na početku. Razvili su je revni monasi.
Amando je već u svojoj mladosti posve ozbiljno shvatio evanđeosku poruku koja traži nasljedovanje siromašnoga Krista. Kasnije, na jednom hodočašću u Rim, bolje je upoznao svoj životni poziv. To je poziv misionara. Oko godine 638. posvećen je u Galiji za misijskog biskupa i krenuo je na sjever, tamo u današnju Flandriju.
U prvim godinama misionarenja doživio je veliko razočaranje. Ostavili su ga njegovi najbliži suradnici. Samo čovjek velikog pouzdanja u Boga i izvanredne hrabrosti mogao je izdržati takovu kušnju. Jedno je vrijeme čak napustio Flandriju te pošao na jug da bi, jugoistočno od Alpa, slavenskim plemenima naviještao Evanđelje. Osjetio je, ipak, da je njegovo misijsko polje na sjeveru pa se vratio onamo. I tada je osnivanjem samostana želio položiti čvrste temelje za ono što se stručnim jezikom misiologije naziva “zasađivanje Crkve”. Najglasovitija opatija koju je osnovao bila je Elnon, kasnije po njemu nazvana imenom Saint-Amand. Ona je postala žarište kršćanskog života i duhovne izgradnje. Oko godine 647. postao je biskupom u Maastrichtu. Već dvije godine kasnije odrekao se biskupske službe.
Njegov veliki ugled kod pape Martina I. i austrazijskog kralja Sigiberta II. pomogao je da su franački biskupi potpisali odluke Lateranske sinode.
Umro je u miru 6. veljače 679. u samostanu Elnonu. Prije toga je zapisao u svojoj oporuci: “Mi smo na daleko i naširoko iz ljubavi prema Kristu svim pokrajinama i plemenima naviještali Božju riječ i dijelili krštenje. Bog nas je spasio od mnogih opasnosti. Sada je tijelo izmoreno i iscrpljeno mnogim radom. Nadamo se da će se naš oproštaj od svijeta zbiti veoma brzo.” U oporuci se u velikoj poniznosti naziva “najbjedniji grješnik”.
5. veljače
Sveta Agata, djevica i mučenica († 251)
Kult je svete Agate, djevice i mučenice, već zarana bio veoma raširen, ali su stvarni podaci o njezinu životu prilično škrti. Sporno je i njezino rodno mjesto. U raznim kalendarima i martirologijima spominje se gotovo uvijek Catania, na Siciliji. Svetica je živjela u prvoj polovini III. stoljeća, a pretrpjela mučeništvo za vrijeme cara Decija 5. veljače 251.
Prema legendarnim podacima potjecala bi iz bogate i plemenite obitelji. Već kao djevojčica učinila je zavjet djevičanstva. Da ga obrani, morala se mnogo boriti, ali iz svih je borbâ izišla kao pobjednica. Kad je objavljen Decijev ukaz protiv kršćana, neki Kvintijan, znajući da je Agata kršćanka, dao je nalog da je uhvate te povjere nekoj pokvarenoj ženi. Ta je imala zadatak da je pokvari. Pri tom se služila i obećanjima i prijetnjama. Na sve to Agata je, krijepeći se neprestanom molitvom, ostala postojana u dobru.
Kvintijan, videći izjalovljen svoj pokušaj, dao ju je dovesti pred sud. U preslušavanjima je pokazala i čvrstoću i neustrašivost u vjeri. Tada su je stavili na muke. No i muke je ne mogoše slomiti. Ona je ostala postojana u vjeri te je za nju i poginula. Narod joj je u čast dizao crkve, osobito u Cataniji, Rimu i Raveni. Grad Catania naročito časti svoju zaštitnicu sv. Agatu i zaziva je u pomoć protiv erupcije vulkana Etne. Njezino je ime ušlo u rimski kanon mise. Proslaviše je svojim spisima mnogi sveti oci i kršćanski pisci. I u obnovljenom kalendaru slavi se u cijeloj Crkvi s obveznim spomendanom.
“…Preko tako slavnih djela svetih mučenika, kojima Crkva posvuda cvate, vlastitim očima potvrđujemo koliko je istinito ono što pjevasmo: ‘Dragocjena je pred licem Gospodnjim smrt njegovih svetaca.’ Dragocjena je i pred našim licem i pred licem onoga zbog čijeg je imena podnesena. No cijena tih smrti jest smrt jednoga. Koliko je smrti kupio jedan umirući, onaj jedan koji da nije umro, ne bi se pšenično zrno bilo umnožilo?”
(Sveti Augustin)
Sveti Modest, apostol Karantanije
Kad su se Slovenci doselili u krajeve koje danas nastavaju, susreli su se s kršćanstvom preko preživjelih starosjedilaca. Područje tadašnje Karantanije, današnje Koruške, papa Zaharija pridružio je misijskoj brizi salzburške biskupije. Slavni salzburški biskup sv. Virgilije oko g. 757. poslao je u Karantaniju biskupa Modesta s više vjerovjesnika. On je sa svojim suradnicima, bila su to 4 svećenika, u alpskim dolinama naviještao Evanđelje tamošnjim Slovencima. Nije imao stalnog sjedišta, već je bio biskup-misionar, koji je neprestano bio na putu. On je sagradio i glasovitu crkvu Gospe Svete na Gosposvetskom polju, nedaleko od Krnskoga grada, gdje su se ustoličavali karantanski knezovi. Ta je crkva postala duhovno središte odakle se svjetlo Evanđelja širilo u sve obližnje krajeve. Slovenci je još i danas štuju kao jednu od svojih narodnih svetinja. U toj crkvi nalazi se grob sv. Modesta, sagrađen u obliku preromaničkog oltara. U njemu se u drvenom lijesu nalaze svečeve kosti. I taj je grob još i danas u velikoj časti jer sadrži posmrtne ostatke onoga koji je bio neumoran apostol tih krajeva. On počiva u sjeni prekrasnog Gospina svetišta i čeka uskrsnuće tijela. Samo je svetište jedan od najznačajniji kulturno-umjetničkih spomenika Koruške. Nalazeći se u tom svetištu osjetio sam dah stoljeća, koja su njime prohujala, ali i pomlađenu svježinu sadašnjeg trenutka jer crkva djeluje kao mjesto o kojem se vodi ozbiljna briga i danas što, na žalost, nije baš uvijek tako i posvuda.
Neka sveti Modest, koji je za pokrštenje Karantanije bio presudna ličnost, i danas bude zagovornikom svih hodočasnika Gospi Svetoj i njegovu grobu! Neka po njegovu zagovoru kršćanstvo i danas bude živo i duboko usađeno kako u slovenskom narodu, tako i kod svih stanovnika današnje Koruške!
Sveta Adelhajda, redovnica († 1015)
U blizini Bonna, današnje njemačke prijestolnice, nalazi se Vilich, drevna opatija benediktinki. Proslavila ju je svojim životom opatica sv. Adelhajda koja je, doduše, na današnji dan godine 1015. umrla u Kölnu, ali ipak po vlastitoj želji pokopana u klaustru samostana Vilich. No, to je bilo samo privremeno. Kako je na njezin grob dolazilo sve više hodočasnika pa je narušavalo samostanski mir, svetičino je tijelo preneseno u crkvu. Počeli su je štovati odmah nakon smrti, a blagdan joj se slavi čak dvaput u godini: danas i u osmini Male Gospe.
Adelhajda je bila kćerka Megengoza i Gerburge, a rodila se negdje oko godina 960., vjerojatno u zamku Gelderu. Još kao djevojčica dana je redovnicama sv. Jeronima u samostan Svete Uršule u Kölnu, gdje se odlikovala u pobožnosti i u učenju. Kad joj je godine 977. brat Goffred poginuo u ratu protiv Čeha, roditelji su njegov dio baštine odredili za gradnju ženskog samostana u Vilichu kod Bonna, a Adelhajdu postavili za prvu poglavaricu. Iako je za tu odgovornu i tešku službu bila još premlada i neiskusna, brzo se pokazala posve na visini svoga zadatka. Svojski je nastojala oko pobožnosti i studija u samostanu.
Poslije smrti svoje majke, koja je umrla negdje oko godine 994., potaknuta milošću, Adelhajda je odlučila u svoju zajednicu uvesti redovničko pravilo sv. Benedikta. Štoviše, nakon godine dana te nakon mnogih molitava i pokora, Adelhajda je svoj samostan stavila pod vodstvo benediktinki u Kölnu. Kasnije postade poglavarica i toga samostana i to po želji cara Otona III. U upravi obaju samostana Adelhajda se odlikovala velikom razboritošću, energijom, ljubavlju prema sirotinji u korist koje odredi stalne dohotke. Bog ju je obasuo raznim darovima pa i darom čudesa. Lijepa redovnička duša, koja je duhovno obogatila dva samostana i stoga nije čudo da ju je pobožni narod odmah nakon smrti počeo štovati i u pomoć zazivati.
Njezinim su se likom pozabavili i razni životopisci tako da o njoj postoji i prilično bogata literatura.
4. veljače
Sveti Ivan de Britto, mučenik (1647-1694)
Dvije riječi polariziraju i sažimaju život isusovačkog misionara Ivana de Britta: misionar i mučenik. On je bio misionar tako velikog formata da su ga Portugalci i Indijci XVII. stoljeća nazivali “novim Ksaverom”. Rodio se 1. ožujka 1647. u portugalskom glavnom gradu Lisabonu. Kad su mu bile tek 4 godine, izgubio je oca koji je bio guverner i generalni namjesnik Brazila. U devetoj godini postao je počasni paž na dvoru kralja Ivana IV. Kralj je htio prijestolonasljednika Petra okružiti četom paževa. To je tada bio običaj vremena do koga se mnogo držalo.
Kad je Ivanu bilo 9 godina, razbolio se od sušice tako jako da su liječnici njegov slučaj proglasili beznadnim. Njegova pobožna majka obratila se tada moćnom zagovoru sv. Franje Ksaverskoga te učinila zavjet da će Ivan, ako ozdravi, kroz godinu dana nositi isusovačko odijelo. Mali je nakon nekoliko dana mogao napustiti krevet, a majka je odmah izvršila zavjet. I tako se Ivan pojavio među paževima na kraljevskom dvoru u isusovačkom talaru s krunicom oko pojasa. Nosio ga je godinu dana, jer je tako bilo uvjetovano majčinim zavjetom, a onda ga je svukao. No, u njemu je ostala simpatija prema tom odijelu, a još više prema isusovačkom zvanju. Kad mu je bilo tek 15 godina, dečko je odlučno molio da bude primljen u Družbu Isusovu. Toj molbi oprla se majka, opro se kralj i prijestolonasljednik. Ivan nije popuštao pa je 17. prosinca 1662. stupio u novicijat. Radilo se o pravom redovničkom zvanju, što je pokazala sva Ivanova budućnost.
On se nije nikad demantirao. Iz novicijata poslan je na nauke najprije u Europu, a zatim u Coimbru. Svojom oštroumnošću uvrstio se među najodličnije studente.
Uz napredak u naukama Ivan je napredovao i u želji da pođe stopama sv. Franje Ksavera, da postane misionar u Indiji. U tu svrhu sam je pisao dvaput generalu reda, ocu Olivi, da ga pošalje u misije. Odobrenje je došlo tek kasnije pa je Ivan 2 godine poučavao u kolegiju, završio nešto od teologije i primio svete redove. Bilo je to godine 1673.
Prije polaska u misije Ivan je morao svladati još jednu veliku poteškoću. Bila je to njegova vlastita majka koja se, shrvana bolju zbog smrti u ratu svoga prvorođenca Kristofora, nije mogla pomiriti s mišlju da je Ivan ostavi, ode u daleke krajeve i izloži se opasnostima. Nastojala je preko apostolskog nuncija u Portugalu i preko kralja onemogućiti njegov polazak. Sve je bilo uzalud jer je Ivan imao pravo misijsko zvanje i želio ga ostvariti po svaku cijenu. Nije se pravo oprostio od majke. Učinio je to pismeno s broda, samo da ne bi omela njegov put.
Nakon duga i avanturama ispunjena putovanja Ivan se iskrcao u Indiji, u Goi. Najprije posjeti grob svoga zaštitnika sv. Franje Ksaverskoga te ponovi zavjet da će raditi u misijama. Kako još nije posve završio teološke nauke, učinio je to u Goi u tamošnjem isusovačkom kolegiju. Poglavari, uočivši njegovu veliku oštroumnost, htjeli su ga zadržati za profesora filozofije, ali je Ivan odlučno odgovorio: “Nisam došao u Indiju da skupljam lovorike znanosti već palmu mučeništva.”
Da bi mogao što uspješnije djelovati kao misionar, dao se svim žarom na studij urođeničkih jezika. Učinio je to na misijskom terenu u kraljevstvu Đindža. Prije nego je onamo prispio, morao je prevaliti naporan put kroz gorje Gati. Iscrpljen od napora opet se teško razbolio. Preporučio se zagovoru svoga uzora i zaštitnika sv. Franje Ksaverskoga, bio uslišan i ozdravio. Malo prije njegova dolaska u gradić Colei, ondje se pojavila zarazna bolest koja se brzo proširila po čitavom kraljevstvu. Ivan sada nije imao mira ni danju ni noću jer se sav dao na posjećivanje i dvorenje bolesnika. Nije se ustručavao ni pred kakvim poslom, vršio je i one usluge koje osjetljivijima znaju biti ne samo teške već i odvratne. Jednako se brinuo za kršćane i nekršćane jer ljubav poznaje samo potrebe brata čovjeka i ne pravi nikakve razlike. Svojim riječima, a još više požrtvovnošću, taknuo je mnogo srce i osvojio ga za Krista.
Želeći postati svima sve, služio se metodom prilagođivanja kao Robert de Nobili i Baltazar da Costa. Postao je “pandaramsuami”, indijski pokornik, koji se slobodno mogao približiti svima kastama. Od godine 1674. do 1679. radio je neumorno u Colei, u Tattuvancheri, a 1685-1686. bio je i poglavarom tamošnje misije.
Provodio je veoma naporan život. Putovao je pješke, hranio se više nego oskudno, spavao je malo i to na golom tlu i pod otvorenim nebom. Bio je izložen mnogim opasnostima od nevremena, od zmija, od divljih životinja, a i od idolopoklonskih svećenika, koji se vrebali na ovoga velikog osvajača duša. Bog je svoga slugu pratio i čudesnim znakovima.
Saznavši da u kraljevstvo Marava, na istoku od Madure, kroz 18 godina nije prodro nijedan misionar, odlučio je poći onamo. Pred sobom je poslao najprije nekoliko vrijednih i hrabrih katehista. Ivan je 5. svibnja 1686. prešao granicu kraljevstva, počeo raditi i do 17. srpnja iste godine obavio 2.000 krštenja. Provodio je noći poučavajući, krsteći i ispovijedajući. Pravi “novi Ksaver”. Prvi ministar kraljevstva zapovjedio je da se zatvori revni misionar i njegovi najbliži suradnici. Povod je bila nerazboritost misionara jednog drugog reda. Ivan je kroz mjesec dana pretrpio u zatvoru pravo mučeništvo, samo što ga još nije zapečatio krvlju. Bio je bičevan korbačima, ćuškan, okovan u lance, zatim skinut do gola i bačen na oštro kamenje na kojem su po njemu skakali i gazili ga.
Godine 1686. Ivan je, ipak, bio oslobođen i protjeran iz kraljevstva Marava. Kad se vratio u glavnu misiju, provincijal mu je priopćio da je imenovan prokuratom misije. U svojstvu novog prokuratora morao je odmah otputovati u Portugal i u Rim ocu generalu. Nije mu baš bilo drago jer se bojao da ga ne bi zadržali u Europi, a on je tako živo želio ovdje u Indiji još raditi, trpjeti i umrijeti kao mučenik. Poslušao je, ipak, i pošao na put. Nakon izvanredno sretnog putovanja 8. rujna 1687. iskrcao se u Lisabonu. Poslije posjeta redovničkoj subraći pošao je na dvor kralja Pedra II., kome je kao dječak bio paž. Susreo se i s majkom, koja je još bila živa. Zamolio je dispenzu od puta u Rim i dobio je. Kralj je svoga nekadašnjeg paža htio učiniti odgojiteljem svoga sina prijestolonasljednika. To bi značilo zamijeniti tvrdi život misionara s ugodnim životom na kraljevskom dvoru. Ivan takvo nešto nije mogao ni zamisliti i stoga je otklonio tu ponudu.
Godine 1690. u travnju otputovao je posljednji put u Indiju te stigao u Gou 2. studenoga. Opet je pošao u kraljevstvo Marava. Znao je iz iskustva kakvim se sve opasnostima izlaže. Ali nije mogao odoljeti nekoj nutarnjoj sili koja ga je onamo vukla. Radio je grozničavom brzinom jer je predosjećao da se neće moći dugo skrivati, da će mu jednog dana ipak ući u trag. Jedan svjedok u procesu za njegovu beatifikaciju svjedoči “da je svaki dan pokrstio po nekoliko stotina katekumena, koji put čak i tisuću”. Po svemu izgleda da je “novi Ksaver” obratio nekoliko desetaka tisuća pogana. I njegove su ruke bile ponekad umorne od dijeljenja sakramenta preporoda vodom i Duhom Svetim.
Na Bogojavljenje 1693. godine Ivan je podijelio krštenje čak i jednom princu, po imenu Teriadevenu, koji je bio na smrt bolestan. Ivan je nad njim izgovorio Vjerovanje te pročitao početak Evanđelja po Ivanu i čudesno ga ozdravio. Po naredbi misionara princ se morao ostaviti mnogoženstva te zadržati samo jednu od pet žena, a ostale četiri otpustiti. Jedna je od njih bila kraljeva nećakinja pa je bilo jasno da će je njezini roditelji osvetiti. Kralj, dočuvši za to, dao je naredbu da se spale sve kršćanske crkve, opljačkaju kuće vjernika, a misionar Ivan de Britto da se ponovno uhiti. Ivan je svojim vjernicima rekao: “Pustite me da idem sam, a vi se skrijte na sigurna mjesta i molite za me!” Htio je pošto-poto spriječiti paljenje kršćanskih kuća pa je s još tri katehista pošao ususret svojim glavnim progoniteljima. U očekivanju kralja sa zatvorenicima se lijepo postupalo. Misionar je svojim držanjem i primjerom ulijevao hrabrost i pouzdanje. Kralj je stigao 20. siječnja, a već 28. izrekao je ovu smrtnu presudu:
“Ovoga stranca koji se usudio prekršiti moje naredbe i propovijedati svoj nauk u mome kraljevstvu osuđujem na izgon.” U stvari kralj je htio misionara odstraniti da ga lakše i mirnije pogubi. Zapovjedio je stoga da ga odvedu u grad Oriur. Svome bratu, upravitelju one pokrajine, dao je nalog da misionara odmah pogubi.ž
Put od prijestolnice do Oriura bio je dug i naporan. Misionar ga je uz mnoga zlostavljanja hrabro prevalio, uzdižući srce neprestano Gospodinu i spremajući se za mučeništvo. Njegovo bijedno stanje, njegove krvave noge pobudile su samilost čak i kod nekih pogana pa mu je neki brahmanac, koji ga je susreo, ponudio svoga konja samo da bi lakše došao do cilja. O svemu tome jedan je kršćanin na procesu izjavio ovo: “Ono što je i nama davalo sve više snage i poleta bila je neka čudesna i nebeska radost koja je odsijevala na mučenikovom licu.” On je od mladih nogu želio biti ne samo misionar već i mučenik. Sada je bio na cilju svojih želja. Zato je u svojim patnjama obilovao radošću u Gospodinu.
Iz zatvora u Oriuru Ivan je 3. veljače 1693. pisao svome poglavaru: “Kada je krepost krivnja, onda je trpjeti slava. Vojnici me gledaju ravno u lice i zbog toga ne mogu pisati sve što želim. Zbogom, dragi oci!” Bile su to posljednje riječi. Lijep oproštaj sa subraćom. Sutradan bio je već smaknut. Papa Pio IX. 21. kolovoza 1853. proglasio je ovog divnog mučenika blaženim, a Pio XII. 22. lipnja 1947. svetim na radost Družbe Isusove, katoličkog Portugala i svih misionara u Indiji.
Blaženi Rudolf Acquaviva (1550-1583) i četiri mučenika
Kad je godine 1542. sv. Franjo Ksaverski, apostol Indije i Japana, pristao u Goi, imao je dojam kao da je stigao u katolički grad. To je Goa sa svojim brojnim crkvama i katoličkim ustanovama gotovo i bila. Ali odmah izvan grada, u najbližoj okolici, bilo je sve daleko od kršćanstva. Trebalo je još 15 godina napornog misionarskog rada da se pokršćane bar obližnja sela oko Goe. U tom je mnogo pomogao revni potkralj Indije Konstantin Bragança. Na jug produžen poluotok Salsette, sa svojih 250.000 stanovnika, godine 1564. brojio je samo 1.500 katolika. To područje bilo je povjereno misionarenju isusovaca. U njemu je djelovao mučenik bl. Rudolf Acquaviva.
On se rodio 2. listopada 1550. u odličnoj plemićkoj obitelji. Njegov otac Giangirolamo bio je vojvoda od Atria. Dva njegova brata Giulio i Ottavio kasnije postadoše kardinali. Njegov stric Klaudije postao je slavni general Družbe Isusove, jedan od najvećih u njezinoj povijesti. Obitelj Acquaviva bila je u srodstvu s mnogim plemićkim obiteljima u Italiji pa tako i s Gonzagama. Poput sv. Alojzija i mladi je Rudolf morao svladati protivljenje oca koji se opirao da njegov sin postane jednostavan isusovac. On mu je spremao drugu sjajnu karijeru. No, Božje misli i poticaji u Rudolfu pobijedili su ljudske misli u njegovu ocu i on je 2. travnja 1568. stupio u rimski novicijat Družbe Isusove. Ondje mu je bio sunovak sv. Stanislav Kostka.
Opredijeljen za misije u Indiji te primivši u Lisabonu 24. ožujka 1578. svećeničko ređenje, otputovao je prema zemlji svojih čežnji i mladenačkih snova. Kako je zbog svoje neobične zrelosti i svetosti uživao velik ugled kod poglavara, bio je određen za vođu poslanstva na dvor velikog mogula Akbara, koji je neprestano tražio misionare. Rudolf je boravio na njegovu dvoru, ali nije imao nekog naročitog uspjeha. Zbog toga je bio pozvan natrag u Gou i određen za poglavara misije u Salsetteu. Već kod prvog posjeta te misije zadobio je g. 1583. milost mučeništva. On je za njim čeznuo jer je u jednom pismu napisao: “Još se nismo opirali do krvi.” Rudolfova smrt potresla je i samoga Akbara jer ga je zbog njegove karakternosti veoma cijenio.
Blaženi Alfonz Pacheco rodio se g. 1551. u krilu jedne od najodličnijih kastilskih obitelji. Zanimljiva je činjenica da su te plemićke obitelji XVI. stoljeća davale tolika svećenička, redovnička, misionarska i mučenička zvanja. Alfonz je 8. rujna 1567. stupio u Družbu Isusovu, a g. 1574. poslan je kao misionar u Indiju. Kroz nekoliko godina neobičnom je energijom upravljao kolegijem i misijom u Goi. Nakon kratkog putovanja u Europu godine 1581. određen ja za misiju Salsette, gdje s Rudolfom Acquavivom pogiba mučeničkom smrću.
Treći mučenik ove skupine bio je blaženi Antun Francisco, Portugalac iz Coimbre. On je godine 1571. stupio u Družbu privučen viješću o pogibiji 40 brazilskih mučenika, s bl. Ignacijem de Azevedom na čelu. Pošao je u Indiju, gdje je godine 1583. zaređen za svećenika. Bio je samo kratko vrijeme svećenik, ali je zato kod svake svete mise prigodom pretvorbe molio za mučeničku smrt. Gospodin ga je uslišao.
Četvrti mučenik Salsette zvao se Petar Berno. On je bio rodom iz švicarskog sela Ascone. Bio je najprije student u kolegiju Germanicumu u Rimu, a onda je malo prije svećeničkog ređenja 2. srpnja 1577. stupio u isusovački novicijat Sv. Andrije na Kvirinalu. Novicijat je završio u Portugalu te otputovao u Indiju, kamo je stigao 8. rujna 1579. Ondje je godinu dana kasnije zaređen za svećenika. Bio je izraziti isusovački operarius, svećenik koji se isključivo bavi neposrednim pastoralnim radom. I on je djelovao na poluotoku Salsetteu, a svoj je rad zalio vlastitom krvlju.
Peti mučenik blaženi Franjo Aranha bio je također Portugalac iz Brage. Kao sedamnaestogodišnjak s velikom je čežnjom na svetkovinu Sviju svetih stupio na indijsko tlo u Goi. Ondje je najprije tri godine živio u tamošnjem sjemeništu, a zatim kao brat pomoćnik stupio u Družbu Isusovu. Bio je i u rodu s prvim goanskim nadbiskupom. Kao brat vjerno je vršio službu “Marte” služeći subraći. Razumio se i u gradnju crkava pa je time navukao na se mržnju hindusa. Godine 1583. nalazio se na Salsetti baš kad se ondje na isusovce razmahao sav bijes pogana. Poginuo je skupa s četvoricom otaca, ništa manje redovnik, misionar i mučenik nego i oni. Silili su ga na otpad, što je on najenergičnije odbio.
Nakon tragičnog ali slavnog svršetka ovih mučenika Portugalcima je uspjelo doći do njihovih tjelesa koja su svečano prenesena u Gou. Već g. 1598. pokrenut je proces za proglašenje blaženima ovih slavnih mučenika. Uslijed mnogih vanjskih poteškoća postupak je okrunjen uspjehom tek 295 godina kasnije. Svečano su proglašeni blaženima 30. travnja 1893., za pontifikata Leona XIII.
Bl. Franjo Pacheco i drugovi, mučenici u Japanu († 1626)
U Nagasakiju 20. lipnja 1626. su spaljeni živi: Franjo Pacheco, Portugalac, tipičan primjer misionarske karizme Baltazar de Torres, Španjolac; Giambattista Zola, Talijan; Petar Rinscei, Japanac; Vinko Caun, Korejanac; Ivan Kinsaco, Pavao Xinsuki, Mihael Tozo, sva trojica Japanci; Gašpar Sadamatzu, brat, a svi ostali svećenici Družbe Isusove. Blaženim ih je proglasio godine 1867. papa Pio IX.
Blaženi Karlo Spinola (1564-1622) i drugovi, mučenici
Japanska je misija odvajkada bila naročito draga Družbi Isusovoj. Tome su dva razloga. Prvi je što je ondje misionario najveći Družbin misionar sv. Franjo Ksaverski; drugi što je ondje mučeničkom smrću poginulo mnogo isusovaca. Tipičan njihov predstavnik bio je bl. Karlo Spinola, odgojen u viteškom duhu svoga vremena, a to je viteštvo u potpunom predanju i žrtvi upravio prema Kristu Kralju. Karlo Spinola kao isusovac često je razmatrao iz knjižice Duhovnih vježbi o pozivu zemaljskoga kralja da bi bolje promotrio život i poziv vječnoga Kralja. Razmatranje je završavao ovom ignacijanskom molitvom:
“Vječni Gospodaru svih stvari! Uz Tvoju milost i pomoć prinosim Ti, evo, svoju žrtvu pred neizmjernom Tvojom dobrotom i pred licem Tvoje preslavne Majke i svih svetaca i svetica nebeskoga dvora te izjavljujem da želim i hoću i da je to promišljena moja odluka, samo ako je na veću službu Tebi i na Tvoju proslavu, da slijedim Tebe podnoseći svaku nepravdu i svaku porugu i sve siromaštvo u zbilji kao i srcem, samo ako me Tvoje presveto Veličanstvo bude htjelo odabrati i primiti u takav život i stalež.”
Ta je molitva za njega stvarno značila za Krista Kralja proliti vlastitu krv. Tu je želju nosio već od rane mladosti. I prema tome on se u pravom smislu uzdigao tako visoko da može poslužiti kao simbol potpunog predanja koje se u isusovačkim Duhovnim vježbama i Konstitucijama označuje kao ideal jednog isusovca.
Karlo Spinola rodio se godine 1564. u Italiji, ali je najveći dio djetinjstva proveo u Španjolskoj. Poslije povratka u domovinu povjeren je na odgoj svome stricu, kardinalu Filipu Spinoli, biskupu Nole, koji ga je poslao u tamošnji isusovački kolegij da ga odgoje vrsni odgojitelji. U kolegiju je jednog dana slušao o slavnom mučeništvu bl. Rudolfa Acquavive i tada je čvrsto odlučio poći u Indiju, kako su tada nazivali čitavu istočnu Aziju, te ondje raditi za nebeskoga kralja Isusa Krista sa željom da taj rad zapečati mučeničkom smrću. Smatrao je da će to najbolje ostvariti ako i sam stupi u Družbu Isusovu. Njegova se obitelj tome oštro usprotivila. Karlo se stoga obratio za pomoć svome stricu kardinalu ovim pismom:
“Ako Vaša Uzoritost misli da moram čekati pristanak svoga oca tada mogu jedino reći da njegovo dopuštenje ne smatram potrebnim. On neće pokolebati moju odluku pristao ili ne pristao uz nju. Iako sam u toj stvari pitao Vašu Eminenciju, to nije zato što bih držao da mi je potrebno Vaše dopuštenje već zato što sam smatrao da sam Vas ipak dužan pitati iz poštovanja prama Vama. Stoga ako mojoj molbi ne bude udovoljeno, ja ću se ipak poslužiti svojim pravom… Nadam se da jedan kardinal svete majke Crkve neće upotrijebiti svoj visoki položaj da svoga sinovca liši tako velike sreće. I s kojim pravom Vaša Uzoritost može odbiti svoju pomoć za ostvarenje moga zvanja kad je već tolikim drugima pomogla u njihovu zvanju…”
Napokon je i Karlov otac dao željeno dopuštenje i on je godine 1584. stupio u novicijat u Noli. Još kao novak javio se za misije u Indiji i bio pridružen mnoštvu “Indipeta”, onih koji su molili da smiju poći u Indiju. Baš u to doba svoje predanje Gospodinu ovako je formulirao:
“Ispuni moje srce duhovnom utjehom da te uvijek pronalazim u svim stvarima, u svako doba, na svakom mjestu, da napokon u mučeništvu budem sjedinjen s tobom.”
Godine 1594. Karlo je zaređen za svećenika, a godinu dana kasnije određen za japanske misije. Njegova obitelj opet se podigla da osujeti to putovanje. I kad se brod, kojim je putovao, nasukao na stijenu i morao se vratiti u Genovu, rođaci su držali da je to očit znak Božje providnosti koja ga želi imati u Italiji. Karlo je, naprotiv, vrijeme čekanja upotrijebio da sastavi litanije svetaca mučenika. Pisao je 6. prosinca jednom isusovcu u Milano: “Ovih dana zaposlio sam se sastavljanjem neke vrste litanija svih onih članova Družbe koji su za Krista dali svoj život. U životu bl. Franje Borgije naišao sam na imena četrdesetorice mučenika, koje su krivovjerci bili bacili u more; osim toga našao sam imena 9 drugih koji su u Floridi postigli palmu mučeništva. Šaljem ih vama da te svete mučenike zamolite da bi mi svojim zagovorom izmolili milost nasljedovanja njihovih kreposti… O moj dragi oče, kad će doći vrijeme da i ja budem dionikom slične sudbine!”
Sv. Ignacije mnogo je držao do žarkih želja svojih sinova. Karlo Spinola gorio je s njima i ne uzalud. Godine 1602., nakon mnogih zapletaja, došao je napokon u Japan, zemlju svojih čežnja. Pošto je naučio japanski jezik, radio je najprije u Arimi, a zatim u tadašnjem glavnom gradu, današnjem Kyôtu. Godine 1612. pozvan je u Nagasaki i imenovan prokuratom provincije.
Godine 1614. u Japanu je buknulo sveopće progonstvo protiv kršćana pa tako se i za bl. Karla bližio čas željenog mučeništva. U noći 14. rujna 1618. Karlo je sa svojim pratiocem, bratom Ambrozijem Fernandosom, uhvaćen te nakon prvog preslušavanja u Nagasakiju, skupa s dva dominikanca i 3 japanska kršćanina odveden u zatvor Suzuta kod Omure. Otuda je 20. veljače 1619. pisao: “Ovdje sada živim radostan i zadovoljan i pun zahvalnosti prema Gospodinu koji mi je udijelio tako veliku milost.”
Do mučeničke smrti morat će čekati još duge 4 godine u kojima je trpio svaku vrstu oskudice i nevolje koje, prema svjedočanstvu oca Porroa, bijahu pravo živo mučeništvo. U uskom prostoru bilo je najprije 17, zatim 24 i napokon 33 zatvorenika. Uvjeti života bili su dakako nesnosni. U pismu provincijalu Karlo je pisao: “Svako osjetilo ima svoju naročitu muku.” Unatoč straži kršćanima je uspjelo zatvorenicima u zatvor prokrijumčariti sve što je bilo potrebno za slavljenje Euharistije tako da su je mogli svaki dan slaviti. Ostali dio dana bio je proveden na poticaj oca Spinole po strogo određenom dnevnom redu u razmatranju, recitiranju malog časoslova, moljenju krunice, duhovnom čitanju, siromašnom obroku, “rekreaciji”, pjevanju večernje i ispitivanju savjesti. Na taj su način ne samo izbjegli dosadnu dangubljenju, već su se i duhovno neprestano produbljivali i jačali za konačan završetak zemaljske trke.
O. Spinola pisao je oproštajno pismo svome provincijalu 28. kolovoza 1622.: “Jučer su stražari posve neočekivano i veoma bijesni prodrli u naš zatvor. Uslijed buke mislili smo da ćemo odmah biti pobijeni. Ali radilo se samo o tome da nas prebroje i zapišu…” Pismo je potpisano ovako: “Karlo, zbog imena Isusova, osuđen na smrt.”
Dvadeset pet zatvorenika 9. rujna odvedeno je u Nagasaki. Sutradan su ondje povedeni na tzv. “sveto brdo”, isto ono na kojem je godine 1597. poginulo 26 mučenika. Danas se to mjesto zove Nishizaka i u njemu se nalazi isusovačka rezidencija. Uz ovih 25 mučenika dovedeno je onamo još 30 tako da se njihov broj popeo na 55. Od tih je tridesetorici bila odrubljena glava, a 25 ih je spaljeno na lomači. Prvi je među njima bio o. Spinola tako da je njegov život u pravom smislu postao žrtva paljenica.
Od ostalih isusovaca, koji su poginuli u tom “velikom mučeništvu”, bilo je 7 Japanaca, koje je o. Spinola u zatvoru primio u Družbu. Svi su oni godine 1867. proglašeni blaženima. Njihov junački primjer služio je mnogim misionarima kao nadahnuće za potpuno žrtvovanje bez pridržaja.
Blaženi Jakov Berthieu, mučenik († 1896)
Kad se slavila 75. obljetnica mučeničke smrti Jakova Berthieua na Madagascaru, taj je inače malo poznat mučenik za vrijeme posljednjega zasjedanja II. vatikanskog sabora proglašen blaženim. Njegova beatifikacija htjela je pridonijeti novom zahvatu u misijskome radu Crkve o kojem govori i saborski dekret Ad gentes.
Jakov Berhtieu rodio se u Cantalu nedaleko od d’Aurillaca u Francuskoj. Kršten je na sam dan rođenja. Seljačka obitelj iz koje je potekao bila je duboko prožeta kršćanskim načelima. Prvi je odgoj primio u kući, a zatim je pošao u seosku osnovnu školu. Svršivši je, njegov su odgoj preuzela školska braća u d’Aurillacu. U dobi od 15 godina s očevim dopuštenjem stupio je u malo sjemenište u Pléauxu. Nije bio nikakav briljantan đak, ali je ipak sretno svršio gimnaziju te stupio u veliko sjemenište u Saint-Flouru, gdje je 23. svibnja 1863. zaređen za svećenika. Njegov ga je biskup imenovao kapelanom u obližnjoj župi Roannes-Saint-Mary. Tu je mladi kapelan kroz 9 godina ustrajao u revnom i uspješnom apostolskom radu. Stekao je simpatije svih župljana, a kroz to je vrijeme u njemu pomalo dozrijevalo misijsko, odnosno redovničko zvanje.
Ostavivši svoju biskupiju, roditelje i prijatelje, stupio je u novicijat DI u gradu Pau. Bilo mu je tada 35 godina, dok njegovi sunovaci nisu imali ni dvadeset. Već sljedeće godine bio je premješten u teologiju u Vals, kod le Puya, da bi ondje obnovio, osvježio i produbio teološke nauke. Tu je s oduševljenjem slušao predavanja velikog apostola Srca Isusova oca Ramiéra te se i sam zanio kako za pobožnost Srcu Isusovu tako i za Apostolat molitve. Ožaren vatrom Srca Isusova odlučio je poći u misije. O. Berthieu ukrcao se 26. rujna 1875. u Marseilleu i krenuo put dalekog Madagascaara. Teško mu se bilo oprostiti od domovine, a još više od majke, ali on je tu žrtvu prihvatio jer je želio biti misionar.
Najprije je poslan na otok Sv. Marije. Tu se spotaknuo o poteškoće učenja domaćeg jezika jer mu pamćenje nije bilo baš osobito. Odatle je pošao na sam veliki otok u Tamatave, a zatim u Tananarive. Kao polje rada dodijeljena mu je pokrajina Betsiléo. Rat godine 1883. donio je njemu i ostalim misionarima mnogo nevolja. U nešto smirenijim prilikama o. Berthieu djelovao je kao župnik u distriktu d’Ambositra. Njegova posljednja postaja bio je distrikt d’Anjozorofadö. Nastojao se približiti svim ljudima, bavio se i socijalnim radom i poučavanjem. Prema svemu što je smatrao za pastvu važnim nije nikad ostao ravnodušan. Naročitu brigu vodio je za bolesnike i gubave. Doista je svima postao sve. Svi su mu govorili da je “dobar”. Njegovo je misijsko područje smatrano najperspektivnijim.
Opet je došlo do rata i o. Berthieu je pomagao svima. Pripadnici plemena Menalambe uhvatili su, zlostavljali, ranili u glavu te odveli u šumu. Ne znajući sada kako bi se riješili toga zatočenika, neki su mu predložili da si spasi život ali uz uvjet da više neće naviještati Evanđelje. Njegov je odgovor bio dostojan odgovora prvih mučenika kršćanstva: “Radije izabirem smrt.” Bio je dokrajčen toljagama. Kao Krist Gospodin, kao sv. Stjepan prvomučenik, i o. Berthieu je naglas i raširenih ruku molio za svoje ubojice. Bio je ubijen 8. lipnja 1896.
Župljani župe Polminhac na 75. obljetnicu njegove smrti donijeli su auvergnanske zemlje, uzete iz blizine kuće porodice Berthieu, da bi je izmiješali s crvenom zemljom Madagascara. Bio je to gest pun znakovitosti, a želio je označiti mučenikovu povezanost s rodnom grudom i zemljom njegova rada i mučeničke smrti. O. Berthieu vezao je svoju sudbinu sa sudbinom vjernika Madagascara. On i danas s neba bdije nad crvenim otokom te nad katoličkim misijama i ustanovama na njemu. Njegov je životopis napisao V. Sartre, DI, nekadašnji nadbiskup Tananarive. Prigodom beatifikacije bl. Jakova Berthieua preveden je životopis i na hrvatski.
Bl. Leon Mangin i tri svećenika, mučenici († 1900)
Brojnoj četi isusovačkih misionara i mučenika, koji se slave na današnji dan, valja pridružiti još četvoricu: Leona-Ignacija Mangina, Modesta Andlauera, Rémyja Isoréa i Pavla Denna. Oni su poginuli godine 1900. za vrijeme tzv. bokserskog ustanka u Kini. Blaženima ih je proglasio 17. travnja 1955. papa Pio XII. O. Mangin, skupa s tisućom kršćana, bio je masakriran u jednoj crkvi. Njegov se apostolat odvijao u Kini u veoma burnom razdoblju njezine povijesti. Postao je žrtvom straha pred strancima, a ništa drugo nije želio ni radio nego samo posve apostolske poslove jer je želio pripomoći lakšem vječnom spasenju njemu dragih Kineza.
Sveti Andrija Corsini, biskup (1302-1373)
Najstariji životopis svetog Andrije Corsinija napisao je 77 godina nakon njegove smrti Pietro Andrea di Castagno, subrat po redu, koji naročito navodi njegova čudesa, ali više u panegiričkom nego povijesnom stilu. Drugi životopis na latinskom jeziku sastavio je još kasnije neki nepoznati autor, a velikim se dijelom oslanja na onaj prvi. Glavni povijesni izvori o svečevu životu i djelatnosti nalaze se u karmelićanskom arhivu u Firenzi te u biskupskoj kuriji u Fiesoleu.
Andrija se rodio 30. studenoga 1302. u odličnoj obitelji Corsini u Firenzi. Kako se toga dana slavi sv. Andrija apostol i on je na krštenju dobio ime Andrija. Nakon prilično lakoumne, pustopašne i rastresene mladosti, pogođen otkrićem neobičnog sna svoje majke, koji je usnila prije nego ga je rodila, stupio je g. 1317. u karmelićanski samostan u Firenzi. Izgleda da je služio prvu misu na brežuljku Selve kod Segna u jednoj kapelici negdje između godine 1324. i 1328. Ondje se kasnije uzdigao glasoviti karmelićanski samostan. Godine 1344. bio je u samostanu Sv. Marije od Karmela u Pisi, koji je u to doba bio u cvatu. U lipnju 1344. vratio se ponovno u Firenzu i to ovaj put kao savjetnik, o čemu govore i kasniji dokumenti. Sudjelovao je na generalnom kapitulu reda u Metzu, na kojem je izabran za provincijala Toskane. Vrativši se u domovinu započeo je djelovati u veoma teškom razdoblju. Godine 1348. buknula je Europom strašna kuga, pohodila je i Firenzu pa je karmelićanski samostan gotovo lišen svih svojih redovnika. Svetac se dao na oživljavanje svoje provincije tražeći nova zvanja, a u samostanima je naročito nastojao oko stege, ljubavi prema siromaštvu i obdržavanju redovničkih pravila.
Godine 1349. katedralni kaptol u Fiesoleu izabrao ga je za svoga biskupa, a izbor je potvrdio papa Klement VI. Prvih mjeseci jubilarne godine 1350. započeo je upravom povjerene mu biskupije. Marno je obilazio župe te osnovao bratovštinu svećenika u čast Presv. Trojstvu. Raspolažući priličnom svotom novca obnovio je katedralu i neke druge crkve. U to doba, poznato po razmiricama između plemićkih obitelji, mnogo je učinio oko pomirenja. Urban V. poslao ga je kao svoga legata u Bolognu da ondje smiri uznemirene duhove. U prvo vrijeme nije uspio pa je čak dospio i u zatvor. No kasnije izvrši na opće zadovoljstvo povjerenu mu misiju.
Umro je u Fiesoleu 6. siječnja 1373. te pokopan po volji kanonika u katedrali. No nakon kratkog vremena tijelo mu je prevezeno u karmel u Firenzu, gdje se i danas nalazi. Odmah je štovan javnim štovanjem. U album svetih službeno ga je uvrstio tek Urban VIII. 22. travnja 1629., a bulu kanonizacije proglasio je Benedikt XIII. 4. lipnja 1724. Aleksandar VII. proširio je njegov blagdan na cijelu Crkvu i to za dan 4. veljače. Po obnovljenom kalendaru više se ne nalazi na popisu svetaca cijele Crkve, već se slavi samo u karmelićanskom redu te u rodnoj Italiji. Središte je njegova štovanja Firenza. Klement XII., koji je pripadao njegovoj obitelji, podigao je u njegovu čast u Lateranskoj bazilici jednu od najljepših kapela u Rimu. Arhitekt je bio Alessandro Galilei, majstor monumentalnog lateranskog pročelja. O svetom Andriji Corsiniju postoji i prilično bogata ikonografija koja potječe iz razdoblja poslije njegove kanonizacije.
3 veljače
Sveti Blaž, biskup i mučenik († 317)
Na današnji dan svake godine po svim crkvama dijeli se blagoslov grla, a po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika. Svećenik s dvjema svijećama pristupi vjerniku i moli: “Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i od svakoga drugoga zla!” Taj je blagoslov takozvana blagoslovina naše Crkve. On se temelji na prastaroj predaji po kojoj je sv. Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka kome je u grlu zapela riblja kost. Kod blagoslovina Crkva moli Božju pomoć u raznim potrebama, a po zaslugama Isusa Krista i zagovoru svetaca.
Sveti Blaž bio je također jedan od onih nebrojenih junaka prvih stoljeća crkvene prošlosti koji su svoje uvjerenje zapečatili krvlju i životom. Potjecao je iz grada Sebaste u Armeniji. Već kao dječak i mladić više je mislio na posvećenje svoje duše, na stjecanje vrlina nego na radosti i užitke ovoga svijeta. Veoma rano učinio je ono što mi danas nazivamo “fundamentalna opcija”, posvemašnje opredjeljenje za Krista, njegov nauk i za potpun kršćanski život. Bio je za ono doba izobražen čovjek i vršio je službu liječnika. U njoj je bio veliki prijatelj siromaha i bolesnika. Pomagao im je ne samo kao liječnik, već još više kao kršćanin koji je u njima gledao i susretao samoga Krista. Svojim držanjem i dobročinstvima postao je u gradu veoma popularna i obljubljena osoba. A kako je tada Božji narod birao biskupa, to su po biskupovoj smrti na njegovo mjesto izabrali Blaža. I tako on od liječnika postade apostolski nasljednik i pastir Kristova stada. Novu, još odgovorniju, službu vršio je svim žarom.
Za vrijeme cara Licinija buknuo je na Istoku opet strašan progon kršćana. Prvi su na udaru bili pastiri. Progonitelji znaju da najprije treba udariti po pastiru pa će se onda i stado lako raspršiti i uništiti. Blaž je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri. Njega su svećenici molili da se skloni pred neprijateljima, što je on i učinio. Ali su ga ipak otkrili, zatvorili i mučili ne bi li ga prisilili na otpad. Sveti biskup je hrabro podnio sve okrutne muke i nije se dao ničim zastrašiti. Krvnik mu je godine 317. odrubio glavu. Ta je glava kao dragocjena relikvija godine 972. došla u naš hrvatski Dubrovnik. Grad ga je izabrao za svoga zaštitnika i već 1.000 godina stoji pod njegovom moćnom zaštitom. Na njegovim zidinama nalaze se svečevi kipovi, a podignuta mu je i veoma lijepa crkva.
Dubrovčani svake godine najsvečanije slave svoga zaštitnika, a u procesiji biskup nosi svečevu glavu koju pobožni vjernici sa strahopočitanjem ljube. Dubrovnik i sveti Vlaho, kako Dubrovčani nazivaju sv. Blaža, nerazdruživi su.
I u hrvatskoj metropoli Zagrebu diže se lijepa crkva Sv. Blaža, pravo remek-djelo arhitekture našega stoljeća. Uz crkvu prostire se i jedna od najvećih župa našeg Zagreba. Mučenik i svjedok vjere sv. Blaž može svakome vjerniku služiti kao uzor vjernosti Kristu i kao primjer kršćanske dobrotvornosti prema bližnjemu.
Sveti Oskar, biskup (801-865)
Među svece koji su ušli u opći kalendar, a prije nisu bili, valja ubrojiti i apostola sjevernih krajeva Europe svetoga Oskara ili Ansgara. On se rodio godine 801. za vladavine cara Karla Velikoga u franačkoj pokrajini Pikardiji. Odgojili su ga monasi u Gorbieu. Na ozbiljniji život potakla ga je smrt Karla Velikoga, “najslavnijega od svih vladara, koga je vidio u slavi njegove moći”. A ipak i taj i takav vladar, koji je velikom mudrošću upravljao velikim carstvom, morao je jednom umrijeti. Rimbert, Oskarov životopisac, piše da ga je ta smrt potresla, da je odbacio svaku lakoumnost i da je počeo sve više težiti za onim što je Božje, što je neprolazno. Ta težnja navela ga je i na izbor zvanja. Postao je monah.
Vježbanjem monaških vrlina postao je pravi Božji borac koji se dao voditi jedino Božjim svjetlom. Jedne noći, a bilo je to uoči svetkovine Duhova, ugledao je neki lik i čuo čudesno sonoran glas koji mu je govorio: “Pođi, a vratit ćeš mi se s mučeničkom krunom!” Taj Božji glas Oskar nije nikad više zaboravio i odmah se počeo polako spremati za sve ono veliko, ali i tegobno, što ga je čekalo.
Prva njegova djelatnost bilo je poučavanje u samostanskoj školi. A kad mu je bilo 25 godina pratio je danskoga kralja Haralda na putu iz Mainza u njegovu daleku domovinu. Za pratioca preporučio ga je opat Wala iz Korweya. Franački car Ljudevit Pobožni tražio je, naime, pratioca danskom kralju koji će biti “bogobojazan te spreman za Kristovo ime na tako opasno putovanje”. Opat Wala odgovorio je caru “da u svome samostanu poznaje jednog redovnika koji izgara za Božju stvar i koji za Božje ime želi podnositi patnje”. Oskar je na taj prijedlog “čitavim srcem izrekao pristanak”. Rekao je: “Nikada se ne bih usudio usprotiviti takvom zahtjevu. Ja ga štoviše želim i nitko me ne bi mogao pokolebati.” Osim monaha Autberta nitko mu se drugi nije usudio pridružiti.
Povorka putnika krenula je niz Rajnu i preko Frizijske obale uputila se tamo daleko. Oskar je usput posvuda naviještao Radosnu vijest. I u Danskoj je razvio veliku misionarsku aktivnost, ali je godine 827. s Autbertom morao napustiti tu zemlju. Novu misijsku aktivnost započeo je godine 829., kad ga je kralj Björn pozvao u Švedsku. Onamo je stigao u proljeće godine 830. te se iskrcao kod Birka na jezeru Mälar, zapadno od Stockholma. I tu se rodila prva crkva te zemlje.
Osamnaest mjeseci kasnije Ansgar se opet pojavio na franačkom carskom dvoru. Caru Ljudevitu učinilo se najprikladnijim da za potrebe sjevernih misija na granicama svoga prostranog carstva načini jednu čvrstu odskočnu dasku. Ta točka bijaše Hamburg, u kojem je osnovana biskupija. Njezin prvi biskup postade Oskar, a biskupsko posvećenje podijelio mu je godine 832. Drogo, biskup Metza. Na to Oskar otputuje u Rim papi Grguru IV. koji prizna njegov izbor, podijeli mu i palij, znak časti nadbiskupa i odredi ga za svoga legata za Dansku, Švedsku i sve krajeve na sjeveru u kojima su tada obitavali Slaveni. Oskar je posvetio za biskupa svoga novog suradnika Gautberta i poslao ga kao misionara u Švedsku, dok se on sam posvetio misionarenju Danske, vodstvu svoje biskupije u Hamburgu s pokrajinama Schleswig i Holstein. U svim tim krajevima njegovo je ime sve do danas ostalo u velikoj časti.
Nakon mnogih uspjeha i neuspjeha, nakon razočaranja u vlastitim redovima, Oskar je morao doživjeti i katastrofu godine 845. Te godine Normani su razorili i opustošili Hamburg, Danci mu zadali mnogo jada, a Šveđani potjerali Gautberta. Sve nesreća za nesrećom. Ansgar se želio skloniti u Bremenu. Nakon smrti tamošnjeg biskupa Leudericha, 24. kolovoza 845., Ansgar je biskupiju Bremen sjedinio s Hamburgom. No tek je godine 858. bio službeno potvrđen za biskupa Bremena. Godine 864. papa Nikola I. potvrdio je ujedinjenje biskupija Hamburg-Bremen te to područje uzdigao na nadbiskupiju. Oskar je u međuvremenu u nešto povoljnijim prilikama nastavio misionarenjem Danske i Švedske. Iako je vidio da njegova prijašnja nastojanja nisu urodila nikavim plodom, nastavio je ipak s apostolskim radom. Tjerala ga je na nj ona nutarnja sila koju sv. Pavao naziva “Kristova ljubav”.
Oskar je pošao godine 852. u Sigtunu, gdje mu je švedski kralj Olaf dopustio da propovijeda po svem njegovu kraljevstvu. Prije nego što se vratio u domovinu, predao je Rimbertu brigu za misije u Švedskoj, koji će ga naslijediti i na biskupijskoj stolici Hamburg-Bremen.
Kad je Oskar 3. veljače 865. zaklopio umorne oči, kršćanstvo je na sjeveru Europe bilo čvrsto ukorijenjeno u tri velika grada: u Birki, Schleswigu i Ribeu. Nije postao krvni, ali svakako nekrvni mučenik, jer je pretrpio mnogo suprotivština od kralja, od biskupâ, a i od svoje redovničke subraće. Sve to mu je pomoglo da se dovine do herojske kreposti.
Rimbert, Oskarov učenik i nasljednik, napisao je životopis svoga učitelja i prethodnika. Bez njega bismo malo znali o ovome velikom apostolu Sjevera. Oskarova pismena ostavština siromašna je i prema tome beznačajna. Sačuvano je samo jedno njegovo pismo, nekoliko molitava uz tekst psalama te opis jednog čuda sv. Willehada, bremenskog biskupa.
Rimbert je pun poštovanja prema Oskaru opisao njegovu životnu trku, njegovu borbu. U njemu je gledao odlična sljedbenika Raspetoga “koji je sav gorio od revnosti za Božju stvar”. Pisac Hamburške kronike kaže za njega da je bio “Foris apostolus, intus monachus – izvana apostol, iznutra monah”. Ta kratka lapidarna rečenica govori da je bio više sklon nutarnjem životu i tim više je udivljenja vrijedna njegova teška misionarska aktivnost. “Naviještanjem Božje riječi, pun revnosti, nastojao je pomoći ljudima. Povremeno je, ipak, volio samoću da se pozabavi Božjom mudrošću, ali nikada u njemu nije prevladavala vlastita udobnost i ljubav prema samoći nad dobrom povjerenih mu duša. On je htio slijepome biti oko, hromome noga, siromašnome pravi otac.” Sav njegov život bio je jedno mučeništvo, ali bez nasilnog krvavog završetka. Sve je to izdržao jer je bio duboko nutarnji čovjek “prosvijetljen nebeskim objavama”. Za sve svoje pothvate tražio je Božje svjetlo, a kad ga je dobio, onda više nije nimalo oklijevao već se dao na posao da izvrši ono što mu je bila dužnost. Slikaju ga gotovo uvijek na nogama s metropolitskim križem u ruci. Te slike označuju Božjeg apostola koji, poput sv. Pavla, hoda, putuje, s križem u ruci, znakom našega spasenja.
Sveti Nithard, monah i mučenik († oko 845)
Sveti Nithard bio je monah u samostanu Corbie, a zatim mučenik u Švedskoj. Mnogi pisci, koji opisuju misijsko djelovanje sv. Oskara u Švedskoj, počevši od Adama iz Bremena, spominju i mučeništvo sv. Nitharda. Svi oni crpe iz jednoga zajedničkoga izvora, a to je Život sv. Oskara, što ga je napisao Rimbert. U XIII. poglavlju toga životopisa piše da je sv. Oskar poslao u Švedsku biskupa Gautberta da ondje nastavi njegov misionarski rad. On je djelovao u pokrajini Björkö. Jednoga dana napali su ga pogani, začepili mu usta te ga sa svim njegovim suradnicima istjerali iz zemlje. Nithard, njegov nećak, ipak je bio ubijen i to iz mržnje prema kršćanskom imenu koje je naviještao. Kronika kaže: “Pars quaedam populi Nithardum odio christiani nominis percussum, Dei, ut credimus martyrem fecit. – Jedan dio naroda iz mržnje prema kršćanskom imenu udario je Nitharda i učinio ga, kako vjerujemo, Božjim mučenikom.” Iz povijesnih izvora znamo da je sveti mučenik bio monah, ali ne znamo da li je bio i svećenik. Njegovo se mučeništvo zbilo negdje oko godine 845. Učeni Bollandisti stavljaju spomendan sv. Nitharda danas, kada se slavi i sveti Oskar. Sveti Nithard je malo poznat svetac, no njegovo misionarenje i slavna mučenička smrt zaslužuju da bude otet zaboravu.
Sveta Berlinda, djevica († 930/35)
Sveta Berlinda, djevica, u nas malo poznata, u Belgiji je silno čašćena i popularna svetica. Zazivaju je u pomoć protiv raznih bolesti bilo kod ljudi bilo kod domaćih životinja. Zbog toga je veoma popularna u poljodjelskim krajevima. U duhovsko doba seljaci iz Flandrije, Brabanta i Hainauta hodočaste u Meerbeke na njezin grob.
Uz mnoge legendarne elemente njezin život sačinjava i povijesno prihvatljive podatke. Obradio ga je kritički R. Podevyn. Prema tim podacima svetica se rodila negdje u posljednjim desetljećima IX. stoljeća. Otac joj je bio Odelard, gospodar Meerbekea u istočnoj Flandriji, a majka joj se zvala Nona. Oko godine 880., za vrijeme provale Normana u Flandriju, Odelard je bio zadužen da brani područje između Antwerpena i Condéa. U tom je ratu izgubio sina Eligarda, a poslije poraza Normana godine 891., vrativši se u Meerbeke, bio je zahvaćen gubom. Budući da se nalazio u takvoj nevolji, brižno ga je dvorila i njegovala kćerka Berlinda, koja je ostala siroče bez majke. Jednoga dana, a ne zna se zbog čega, no sigurno posve krivo, Odelard je primijetio kao da je njegova bolest njegovoj kćerci odvratna. Zbog te posve subjektivne predrasude razbaštinio ju je te svoja dobra ostavio samostanu sv. Gertrude, zaštitnice Nivellesa.
Pogođena svim tim nedaćama, Berlinda se povukla u samostan Moorsel kod Alosta, u kojem je godinama živjela u krajnjem siromaštvu. Saznavši u viđenju za očevu smrt, vratila se u Meerbeke da se pobrine za njegov pogreb. Ondje se i zadržala provodeći opet život u strogosti, molitvi i ljubavi prema siromasima, skupa s nekim ženama koje su se okupile oko nje. Poslije očeve smrti živjela je još 27 godina, a umrla je negdje između godine 930. i 935. te je pokopana u crkvi Sv. Petra u Meerbeku. Tada je opatija Nivelles preuzela dobra iz Meerbeka te stala promicati njezino štovanje. Biskup iz Cambraia Autbert II. (960-965) 30 godina kasnije prenio je njezine relikvije u novosagrađenu crkvu Svete Marije u Meerbeku. Briga oko te crkve i svetičina groba povjerena je skrbi zajednice od 6 redovnica i 6 crkvenjaka, kojima na čelu stoji prepošt, imenovan od opatice iz Nivellesa. Svetici se pripisuju brojna čudesa. Njezin je život sama jednostavnost, prožet ipak kušnjama koje je hrabro podnijela. Duboko katolički Flamanci štuju je još i danas.
Sveti Tripun, mučenik
Niz svetaca današnjega dana završit ćemo svecem koji se mnogo slavi u našoj najmanjoj biskupiji. To je sveti Tripun, zaštitnik Kotora i kotorske biskupije. U Rimskom martirologiju na dan 10. studenoga spominju se sveti mučenici Tripun i Respicije s Ninfom bez ikakve naznake mjesta, a čini se da i među sobom nisu imali nikakve veze. Sveti Tripun bio je u kršćanskoj starini štovan mučenik, iako je o njemu sve tamo do srednjega vijeka bilo slabo vijesti.
Središte štovanja sv. Tripuna bilo je u Sampsadosu, seocu nedaleko od Apameje, u pokrajini Frigiji. Odatle se štovanje proširilo u Niceju u Bitiniji, u Carigrad, gdje mu je car Justinijan sagradio crkvu. Posvećenje te crkve slavilo se 19. listopada. Početkom IX. stoljeća domogao se grad Kotor svečevih relikvija, proglasio ga svojim zaštitnikom i podigao mu katedralu. Štovanje sv. Tripuna proširilo se i u susjednu južnu Italiju i Siciliju, a čak mu je i u Rimu sagrađena i posvećena crkva na Campo Marzio. Od IX. stoljeća ta je crkva određena za korizmeni zbor i to u subotu po Pepelnici. Crkvu je obnovio i posvetio 28. studenoga 1006. papa Ivan XVIII. Sredinom XVIII. stoljeća ta je crkva srušena da bi ustupila mjesto gradnji samostana i crkve Sv. Augustina.
Unatoč tako rasprostranjenu štovanju, u povijesnim izvorima vlada nesigurnost s obzirom na svečev smrtni dan. Najvjerojatnije je to bilo 2. veljače, kako nam svjedoči tzv. Passio graeca. No zbog Svijećnice blagdan mu je u Kotoru prenesen na današnji dan, dok se u općoj Crkvi slavi 10. studenoga. Zlobni jezici su govorili da su Kotorani slavili sv. Tripuna na današnji dan da ne bi išli na slavlje u Dubrovnik, s kojim su znali biti u rivalstvu.
Budući da su povijesni izvori o vremenu i mjestu mučeništva veoma nesigurni, a život mu iskićen legendama, to ozbiljni povjesničar Agostino Amore piše: “Kao zaključak sa sigurnošću možemo jedino držati da je Tripun vjerodostojan mučenik Frigije, ali o njemu ne znamo zapravo ništa.” To nas nipošto ne treba zbuniti jer su za vrijeme progonstva, osobito Dioklecijanova, bile spaljene i uništene mnoge kršćanske knjige i spisi. Mnogo je toga propalo za seobe naroda, a uslijed nestašice izvora nekritički srednji vijek stvarao je legende. Nama je, ipak, drago da je zaštitnik jedne naše biskupije povijesna ličnost i da je bio pravi mučenik. To nam je i dosta jer riječ mučenik i činjenica mučeništva govore veoma mnogo. Zato je posve opravdano štovanje i čast kojom su Kotorani od IX. stoljeća okruživali svoga svetog pokrovitelja. I mi skupa s njima:
Slavimo pojkom uzor mučenika,
Kristove vjere hrabrog pobornika.
Umom i srcem pjevajmo mu hvale,
Djela preslavna!
2. veljače
Prikazanje Gospodinovo u Hramu ili Svijećnica
“Kad je prošlo i vrijeme njihova čišćenja, prema Mojsijevu zakonu, donesoše Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu, kako je pisano u Zakonu Gospodnjem: ‘Svako muško novorođenče neka se posveti Gospodinu!’ i dadnu za žrtvu, kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem, ‘par grlica ili dva golubića'” (Lk 2,22-24).
Bog je preko Mojsija svom izabranom narodu dao propis da 41. dan po porodu svećenici u hramu moraju blagosloviti porodilju. A za uzvrat roditelji djeteta dužni su žrtvovati janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. Tome se propisu pokorila i Blažena Djevica Marija. Stoga je s djetetom pošla u jeruzalemski hram. Pratio ju je i njezin muž sveti Josip. Isus je bio Marijin prvorođenac pa ga je nakon obreda čišćenja morala prikazati Gospodinu. Nakon toga bio je otkupljen za 5 srebrnih šekela. Žrtva je Isusovih roditelja za njega bila žrtva ljudi srednjega stanja, a sastojala se od dvije grlice. Evanđelist sv. Luka izričito spominje kao žrtvu par grlica, dakle, ipak ne žrtvu najvećih siromaha, koja se sastojala samo od desetog dijela jedne efe ili jedne rukoveti žita.
Prikazanje djece u hramu bio je gotovo svakidašnji obred, no ovdje se radio o događaju koji je već u Starom zavjetu prorekao prorok Malahija: “I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite” (Mal 3,1). Nitko nije ni slutio da će to sjajno proročanstvo po vanjskom obliku biti tako skromno ispunjeno. Gospodina nisu dočekale nikakve svirke, nikakvi poklici “Hosana”! Sve je prošlo tako tiho, neupadno i gotovo nezapaženo. I to je stil Isusova skrovita života, stil poniznosti i skromnosti.
Ipak je dvoje starozavjetnih pravednika bilo odlikovano od Gospodina da dočekaju Mesiju u hramu: Šimun i Ana. Oni su bili predstavnici onoga malog broja onih ispunjenih Duhom Svetim. Njihove su misli bile neprestano upravljene prema obećanom Mesiji.
Sv. Luka ovako opisuje Šimuna: “Tada je živio u Jeruzalemu čovjek imenom Šimun. Bio je pravedan i pobožan i očekivao je utjehu Izraelovu. Imao je božansko nadahnuće. Njemu je Duh Sveti objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Mesiju Gospodnjega. Potaknut od Duha Svetoga dođe u hram. Upravo kad su roditelji nosili Djetešce Isusa da izvrše na njemu propis Zakona, uze ga na ruke, dade hvalu Bogu i reče:
‘Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj, ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela.’
Njegov otac i njegova majka divili se onomu što se govorilo o njemu. Tada ih Šimun blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: ‘Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti – a tebi će samoj mač probosti dušu – da bi se otkrile misli mnogih srdaca.’
Također tada bijaše proročica Ana, Fanuelova kći, iz plemena Aserova, u veoma poodmakloj dobi. Poslije svoga djevojaštva živjela je u braku sedam godina, zatim sama kao udovica do osamdeset i četvrte godine. Ona nije ostavljala hrama. Noću i danju služila je Bogu postom i molitvom. Upravo toga časa pristupi i ona te počne hvaliti Boga i govoriti o Djetetu svima koji su očekivali otkupljenje Jeruzalema…” (2,25-38).
Sveti Kornelije, biskup
Rimski stotnik Kornelije bio je prvi poganin koji je po krštenju primljen u Crkvu. Već prije toga sa svojom obitelji provodio je posve sređen religiozni život. O njegovu krštenju imamo opširan i podroban izvještaj u Djelima apostolskim.
“U Cezareji bio neki čovjek imenom Kornelije, stotnik u takozvanoj Italskoj četi. Bio je pobožan priznavalac pravoga Boga sa svim domom svojim. Židovskom je narodu iskazivao mnoga dobročinstva i molio se Bogu bez prestanka.
On u jednom viđenju, oko devetoga sata dana, jasno vidje kako anđeo Božji dolazi k njemu i veli mu: ‘Kornelije!’ ‘Što je, gospodine?’ upita stotnik očima uprtim u njega i prestrašen. ‘Tvoje molitve i dobročinstva – odvrati anđeo – uziđoše pred Boga kao žrtva podsjetnica. Tako, sad pošalji ljude u Jopu i dozovi Šimuna koji se zove Petar. On je gost nekog Šimuna, kožara, čija je kuća pokraj mora.’ Kad iščeznu anđeo koji mu je govorio, stotnik dozva dvojicu svojih slugu i jednoga pobožnog vojnika od onih koji su mu bili dodijeljeni na službu te ih posla u Jopu pošto im izloži sve.
Sutradan, dok su oni putovali i približavali se gradu, uziđe Petar oko šestog sata na krov kuće da moli. Ogladnje i zaželje nešto pojesti. I dok su mu pripravljali jelo, on pade u zanos: gleda otvoreno nebo i neku posudu – sličnu velikom platnu zavezanu na četiri roglja – gdje silazi i spušta se na zemlju. U njoj bijahu sve vrste četvernožnih životinja, gmazova zemaljskih i ptica nebeskih. I neki mu glas reče: ‘Ustani, Petre, kolji i jedi!’ ‘Nikako, Gospodine – odvrati Petar – jer još nikada nisam jeo ništa pogano i nečisto.’ ‘Što je Bog proglasio čistim, ti ne nazivaj poganim!’ reče mu onaj glas po drugi put. To se ponovi triput i posuda odmah bî uznesena na nebo.
Dok je Petar, zbunjen, promišljao što bi moglo značiti viđenje koje je imao, najedanput se pojave na vratima Kornelijevi izaslanici, pošto su se raspitali za Šimunovu kuću, te pozovu i upitaju: ‘Je li ovdje u gostima Šimun zvani Petar?’ Dok je Petar svejednako razmišljao o viđenju, reče mu Duh: ‘Evo te traže tri čovjeka. Hajde ustani, siđi i pođi s njima ne premišljajući, jer sam ih ja poslao!’ Petar siđe k ljudima te im reče: ‘Evo, ja sam onaj koga tražite. Koji je razlog vašem dolasku?’ ‘Stotnik Kornelije – odgovoriše mu – čovjek pravedan i bogobojazan, koji uživa dobar glas kod svega naroda židovskog, primio je zapovijed od anđela svetoga da te dozove u dom svoj i da čuje riječi od tebe.’ Tada ih Petar uvede unutra i gostoljubivo primi.
Sutradan ustade te krenu s njima, a pratila ga i neka braća iz Jope. Sljedećega dana stiže u Cezareju. Tu ih je čekao Kornelije sazvavši rodbinu i bliske prijatelje. Dok je Petar ulazio, Kornelije mu iziđe u susret, pade mu do nogu i pokloni se. A Petar ga podignu i reče mu: ‘Ustani! I ja sam samo čovjek!’ I sve razgovarajući s njim, uđe unutra, nađe veliku skupinu ljudi te im reče: ‘Vi dobro znate da je Židovu zabranjeno družiti se s Nežidovom ili ući mu u kuću, ali je mene Bog poučio da nikoga ne proglašavam poganim ili nečistim. Zato kad bijah pozvan, dođoh bez prigovora. Sada vas želim upitati zašto ste me dozvali?’
‘Prije četiri dana – odgovori Kornelije – upravo u ovo doba, molio sam u svojoj kući molitvu devetoga sata, i najedanput stade preda me čovjek u sjajnoj odjeći te reče: ›Kornelije, uslišana je molitva tvoja i Bog se sjetio tvojih dobročinstava. Pošalji, dakle, nekoga u Jopu i dozovi Šimuna koji se zove Petar! On je gost u kući Šimuna, kožara, pokraj mora.‹ Ja sam nato odmah poslao ljude k tebi, i ti si dobro učinio što si došao. Sada smo, dakle, svi mi skupljeni pred Bogom da čujemo sve što ti je Gospodin zapovjedio.’
Tada Petar otvori usta svoja i reče: ‘Uistinu, sad istom shvaćam: Bog nije pristran. Naprotiv, njemu je mio u svakom narodu onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno. Ovo je uputio Izraelovim sinovima, navješćujući im kao Radosnu vijest spasenje po Isusu Kristu, koji je gospodar svega. Vi znate što je bilo po svoj Judeji, počevši od Galileje, poslije krštenja koje je Ivan propovijedao: kako je Bog Isusa iz Nazareta pomazao Duhom Svetim i snagom te kako je Isus prošao čineći dobro i ozdravljajući sve koje đavao bijaše tlačio, jer Bog bijaše s njim. Mi smo svjedoci svega što je učinio u zemlji židovskoj i u Jeruzalemu, i to on koga su ubili, objesivši ga na križ. Bog ga je uskrisio treći dan i dopustio mu da se pokaže. Ne svemu narodu, već unaprijed od Boga izabranim svjedocima – nama koji smo s njim jeli i s njim pili poslije njegova uskrsnuća od mrtvih. I on nam je zapovjedio da propovijedamo narodu i da svjedočimo da ga je Bog postavio za suca živih i mrtvih. Za njega svjedoče svi proroci da po imenu njegovu prima oproštenje grijeha svaki koji u nj vjeruje…’
Još dok je Petar to govorio, siđe Duh Sveti na sve koji slušahu riječ. Svi obrezani vjernici koji su dopratili Petra bijahu vrlo iznenađeni što se i na pogane izlio dar – Duh Sveti. Jer ih čuše gdje govore tuđim jezicima i slave Boga. Tada Petar reče: ‘Zar može tko uskratiti vodu da budu kršteni ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?’ I naredi da budu kršteni u ime Isusa Krista. Nato ga zamole da ostane s njima neko vrijeme” (Dj 10).
Krštenje poganina Kornelija bio je za povijest Crkve presudan događaj. Iza njega je stajao sam Gospodin, koji je htio proširiti uski židovski vidokrug jer spasenje je dano svim ljudima, a ne samo Židovima. Veoma stara predaja govori da je Petar posvetio Kornelija za biskupa u Cezareji te da je za cara Nerona i on poginuo mučeničkom smrću i tako krštenjem krvi zapečatio krštenje vode, koje mu je Gospodin preko svetog Petra tako čudesno podijelio.
Sveta Katarina de Ricci (1523-1590)
Pisati danas životopise svetaca, pogotovo ako su iz srednjeg vijeka, veoma je nezahvalno. Njihov mentalitet, pa i svetost, mnogima se danas čine posve tuđima, dalekima, neshvatljivima. Stoga ih današnjem čovjeku nije lako približiti. Život, pak, jedne redovnice, mističarke, izgleda naročito neshvatljiv ili čak nenaravan. Ako ga ipak pokušamo promatrati kroz svjetlo vjere, zahvatit će nas udivljenje pred Božjim zahvatima, ali i pred onim što jedna duša koja se posve predala Bogu može učiniti, koliko se može žrtvovati. U životu svetaca, u njihovu nastojanju i žrtvama možemo tek pravo shvatiti one Isusove riječi: “Od vremena Ivana Krstitelja do sada navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju” (Mt 11,12).
Katarina de Ricci daje nam primjer jedne “silovite” duše koja se svim silama bori za Božje kraljevstvo. Rodila se 25. travnja 1523. od oca Pierfranceska de Ricci i majke Katarine Ponzano. Obitelj de Ricci ubrajala se među najodličnije plemićke obitelji u Toskani. Maloj Aleksandri ili Sandrini, kako su je nazivali, otvarao se život pun bogatstva, blagostanja, ugleda, užitaka i mogućnosti za izobrazbu, što je mnogim djevojkama onoga vremena bilo prikraćeno.
No, Bog se raznim događajima brzo umiješao u život sretne djevojčice. Već u 5. godini izgubila je dobru majku koja ju je htjela bogobojazno odgojiti. Postavši siroče, primila ju je u samostan S. Pietro in Monticelli njezina rođakinja, opatica toga samostana. Sandrina je već od ranog djetinjstva osjećala snažne nutarnje poticaje prema razmatranju Spasiteljeve muke. U tom je razmatranju sve više napredovala i nije čudo da se odlučila za redovništvo te stupila u dominikanke i dobila ime Katarina.
Kao redovnica bila je izložena mnogim kušnjama: teške bolesti iznutra, poniženja i prezir sestara izvana. No, baš sve to omogućavalo joj je da se sve više suobliči s onim čiju je patnju neprestano razmatrala. Spasitelj joj je za uzvrat uzvraćao mističnim milostima i prosvjetljenjima. Zbog njih su joj se obraćali za savjet knezovi, biskupi, ali isto tako i mali jednostavni ljudi. Sa svima njima bila je u neprestanom dopisivanju. Dopisivala se i s velikim svecima i velikanima svoga vremena, sa sv. Filipom Nerijem, sv. Karlom Boromejskim, sv. Magdalenom de Pazzi, vojvodskom kućom Medici, s Ivanom Austrijskom i drugima.
Veliku je djelatnost razvila i u samostanu u kojem je u više navrata bila poglavarica. Tada je u njemu cvao redovnički život, o čemu svjedoči broj od 160 sestara. Svima je bila uzor redovničkog opsluživanja zavjeta i pravila. Razmatranje Isusove muke bijaše stup i oslonac sve njezine duhovnosti. Kao plod tih razmatranja sastavila je za svoju zajednicu Kantik muke, koji su sestre molile svakoga petka u korizmi.
Katarina de Ricci umrla je na današnji dan 1590. Blaženom je proglašena 1732., a svetom 1746.
Blaženi Teofan Venard († 1861)
Francuski misionar mučen u Vijetnamu godine 1861. Prije smrti svojim milima i dragima htio je napisati pismo, i to svakome pojedinačno. Neka svi imaju uspomenu od njega, misionara i mučenika. U jednom oproštajnom pismu piše: “Ponoć je: oko moga kaveza ne vidi se drugo do kopalja i drugih mačeva. U jednom kutu sobe skupina vojnika igra na karte. Druga se skupina opet kocka. Dva metra daleko od mene mala svjetiljka baca svoje drhtavo svjetlo na list kineskog papira i omogućuje mi da ti mogu napisati ove retke. Iz dana u dan očekujem svoju presudu. Možda ću već sutra biti odveden u smrt. Sretnu smrt, zar ne? Željenu smrt, koja vodi u život…”
A svome bratu pisao je ovako: “Dragi moj Henriče, ne troši svoj život u ispraznostima svijeta… Opiri se sklonostima tijela i podvrgavaj ih duhu, budi na oprezu pred zasjedama zloduha i običajima svijeta, obdržavaj zapovijedi vjere, a to znači: budi dobar! Ove sam ti riječi napisao u jednom svečanom trenutku: za nekoliko sati zbog vjere u Isusa Krista bit ću predan u smrt… Zbogom, brate, dođi da me nađeš u nebu!”
Tome junaku vjere odrubljena je glava 2. veljače 1861. Navršio je tada tek 31 godinu života. Vjernici su jedva uspjeli nekako otkupiti mučenikovo tijelo i odijelo. Glavu su mučenika neprijatelji najprije izložili, a zatim bacili u rijeku. Krv su mu jednako upijali promočivim predmetima i kršćani i pogani.
Mučenikovo je tijelo godine 1865. preneseno u Pariz, u sjemenište za vanjske misije. Glavu su pronašli ribari i ona se čuva i časti u Vijetnamu. Sv. Pio X. proglasio je Teofana Venarda, skupa s 29 kršćana mučenika Vijetnamaca blaženim. Veoma ga je poštivala sv. Mala Terezija. O njegovim je posljednjim pismima roditeljima izjavila ovako: “To su moje misli, moja je duša slična njegovoj.” I ovdje vrijedi ona poslovica: “Sličan se sličnu raduje!” Lijepo je biti sličan dobru, plemenitu i karakternu čovjeku.
Tri tjedna pred smrt, u prvim rujanskim danima godine 1897., Mala Terezija rekla je svojim susestrama: “Teofan Venard je mali svetac. Njegov je život posve običan. Imao je veliku ljubav prema Bezgrješnoj Djevici i veliku ljubav prema svojoj rodbini. I ja veoma volim svoju rodbinu. Kao oproštajni pozdrav za vas imam nekoliko rečenica iz njegovih oproštajnih pisama.”
Teofan Venard bio je s Malom Terezijom suputnik “maloga puta”. Ove njegove riječi iz zatočeništva mogla bi napisati i Mala Terezija: “Velika je istina da je Gospodin izabrao malene kako bi postidio velike ovoga svijeta. Ne oslanjam se na svoje vlastite sile, već se pouzdajem u snagu onoga koji je na križu pobijedio moć pakla. Ja sam proljetni cvijet, koji će gospodar vrta ubrati sebi na veselje. Svi smo mi cvjetovi zasađeni u ovu zemlju i Bog ubire svaki cvijet u svoje vrijeme, jedan malo ranije, drugi nešto kasnije. Ja, jednodnevni cvijet, pobjeći ću prvi. Jednoga dana naći ćemo se opet u raju i tada ćemo uživati pravu sreću.”
1. veljače
Sveti Arnold
U pokrajini Gornjoj Austriji u Reichensbergu još se i danas nalazi veliki starodrevni augustinski samostan. On je nekoć pripadao njemačkoj zemlji Bavarskoj. Bio je utemeljen negdje u XII. stoljeću, kad je svuda po Europi bujno cvao redovnički život. Utemeljio ga je bračni par Erharda i Ditberge koji, ostavši bez djece, svoj zamak pretvoriše u samostan. Prema običaju tadašnjega vremena svoju pobožnu zadužbinu povjeriše korskim kanonicima sv. Augustina ili augustincima. I to je sve što znamo o počecima toga za Gornju Austriju znamenitog samostana.
Veoma raširena i poznata knjiga Sveta zemlja Bavarska pripovijeda nam o životu pobožnoga redovnika po imenu Arnold koji je živio u tom augustinskom samostanu. Podaci su o njemu, doduše, posve općeniti, ali kad je između stotina monaha baš on upao u oči piscu spomenute knjige, znak je to ipak da je bio neobičan čovjek, iznadprosječan, smatran i štovan kao svetac. Ljetopisac je naročitim naglaskom opisao posljednje časove njegova života.
On piše: “Godine 1166. Arnold je počeo pobolijevati. Kad je primijetio da mu se bliži kraj, dozvao je u svoju ćeliju redovničku subraću te ih zamolio da mu molitvom budu u pomoći u borbi protiv zloga neprijatelja. Kad je nastupila smrtna borba, braća su poklekla i počela usrdno moliti. Arnold je tada opazio kako se čitav čopor nečistih duhova šulja oko njegova ležaja i kao da žele odvesti njegovu dušu u vječno prokletstvo. Započeo je drhtati kao šiba na vodi i vapiti: ‘Gledajte paklene nakaze! Ima ih toliko da svi ne mogu ni ući. Borimo se junački protiv njih!’
Izgovorivši te riječi, latio se raspela kao štita protiv paklenoga neprijatelja, više je puta njime učinio znak križa i žarko se molio. I stvarno je križem poplašio zle duhove. Zatim je zamolio subraću da zazivaju i Majku Božju. Tada mu se učinilo kao da se već nalazi pred strašnim Božjim sudom. Tu su s jedne strane stajali đavli koji su ga optuživali, a s druge sveci koji su ga zagovarali. Potom je ugledao dio neba pa je sav blažen zavapio: ‘Ispunjen sam radošću kad mi rekoše da ćemo poći u dom Gospodnji.’ Riječima: ‘Evo, dolazim’, blago je usnuo.”
Pobožni je ljetopisac u duhu svoga vremena opisao umiranje jednog sveca želeći naročito naglasiti onu tešku stranu smrti i stvarnost zloga duha, koji nikoga ne pušta na miru, već ga nastoji navesti na zlo. Uz tu tešku stranu nije zaboravio spomenuti ni onu utješnu: snagu Kristova križa, prisutnost Majke Božje i svetaca.
Teologija, koja se temelji na objavi, uči nas da je s Kristovim uskrsnućem zapečaćen Sotonin poraz, ali bitka će s njime prema nauku sv. Pavla završiti tek posljednjim činom povijesti spasenja, na “dan Gospodnji kad Krist, pošto uništi svako poglavarstvo, svaku vlast i silu, preda kraljevstvo Bogu i Ocu. Da, on mora kraljevati, dok ne položi svoje neprijatelje pod svoje noge. Neprijatelj koji će posljednji biti uništen jest smrt…” (1 Kor 15, 24-26). Prema tom nauku i kršćanin se baš kao i Krist mora sukobiti s Protivnikom, s đavlom. To je stvarnost. Uz Pisma o njoj govori sva tradicija i životi tolikih svetaca. S njome moramo računati.
Leave a Reply
Want to join the discussion?Feel free to contribute!