SVETAC DANA VELJAČA (FEBRUAR) 2012
1. veljača 2012.
Sveti Arnold
Veoma raširena i poznata knjiga Sveta zemlja Bavarska pripovijeda nam o životu pobožnog redovnika po imenu Arnold koji je živio u augustinskom samostanu u Gornjoj Austriji. Bio je pobožan, izvanprosječan te je još za života smatran svecem. Podaci o njegovu životu i djelovanju vrlo su škrti ali je detaljno opisana njegova smrt. Godine 1166. Arnold je počeo pobolijevati. Kad je primijetio da mu se bliži kraj pozvao je redovničku subraću u svoju ćeliju da zajednički mole. Kada je nastupila smrtna borba Arnold je opazio čitav čopor nečistih duhova koji su se šuljali oko njegova ležaja želeći odnijeti njegovu dušu u vječno prokletstvo. Zadnjim naporima uzima križ te njime odgoni paklene nakaze te ugleda dio neba i blažen umre. O današnjem svecu nemamo puno podataka kako je živio ali barem znamo kako je umro boreći se protiv Sotone do zadnjeg trenutka svoga života. Živeći sveto preminuo je blažen gledajući otvorena nebesa.
2. veljača 2012.
Prikazanje Gospodinovo u hramu ili Svijećnica
“Kad je prošlo vrijeme njihova čišćenja, prema Mojsijevu zakonu, donesoše Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu, kako je pisano u Zakonu Gospodnjem: ‘Svako muško novorođenče neka se posveti Gospodinu!’ i dadnu za žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem, ‘par grlica ili dva golubića'”(Lk 2, 22-24)
Bog je preko Mojsija svom izabranom narodu dao propis da 41. dan porodu svećenici u hramu moraju blagosloviti porodilju. A za uzvrat roditelji djeteta dužni su janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. Tome se propisu pokorila i Blažena Djevica Marija. S djetetom Isusom polazi u hram u pratnji Josipovoj. Prikazanje djece u hramu bio je gotovo svakidašnji obred, no ovdje se radilo o događaju koji je već u Starom zavjetu prorekao prorok Malahija: “I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite” (Mal 3, 1).Nitko nije slutio da će to staro proročanstvo po vanjskom obliku biti tako skromno. Gospodina nisu dočekale nikakve svirke, nikakvi poklici. Sve je prošlo tako tiho, nenapadno i gotovo nezapaženo. I to je stil Isusova skrovita života, stil poniznosti i skromnosti. Isus postaje Svijetlo svijeta i Grad na gori koji svijetli cijelu vječnost.
3. veljača 2012.
Sveti Blaž, biskup i mučenik (+ 317)
Na današnji dan svake godine po svim crkvama dijeli se blagoslov grla, a po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika. Ovaj se blagoslov temelji na prastaroj predaji po kojoj je sv. Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka kome je u grlu zapela riblja kost. Današnji svetac bio je također jedan od brojnih mučenika prvih stoljeća kršćanstva. Potjecao je iz grada Sebaste u Armeniji a već od ranog djetinjstva i mladosti opredjelio se za Krista napustivši radosti i užitke ovoga svijeta. Bio je za ono doba veoma obrazovan čovjek i vršio je službu liječnika radosno pomažući siromasima. Pomagao im je ne samo kao liječnik, već je još više kao kršćanin u njima gledao i susretao samoga Krista. Svojim držanjem i dobročinstvima postao je u gradu veoma popularna i draga osoba. A kako je tada Božji narod birao biskupa, to su po biskupovoj smrti na njegovo mjesto izabrali Blaža. Za vrijeme cara Licinija buknuo je na istoku opet strašan progon kršćana a prvi su na udaru bili pastiri. Blaž je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri. Na nagovor svećenika i vjernika Blaž se skloni pred neprijateljima ali ipak bude uhićen. Bio je mučen kako bi ga prisilili na otpad. Sveti biskup hrabro je podnio sve muke i nije se dao ničim zastrašiti. Krvnik mu je godine 317. odrubio glavu. Ta glava kao dragocjena relikvija godine 972. dospije u Dubrovnik. Grad ga izabra za svog zaštitnika i već 1000 godina stoji pod njegovom zaštitom. dubrovčani svake godine najsvečanije slave svoga zaštitnika, a u procesiji biskup nosi svečevu glavu koju pobožni vjernici sa strahopočitanjem ljube. Dubrovnik i sv. Vlaho, kako Dubrovčani nazivaju sv. Blaža, nerazdruživi su.
4. veljača 2012.
Blaženi Leon Mangin i tri Svećenika, mučenici (+ 1900)
Brojnoj četi isusovačkih misionara i mučenika, koji se slave na današnji dan, valja pridružiti i još četvoricu: Leona Mangina, Modesta Andlauera, Remya Isorea i Pavla Denna. Oni su poginuli godine 1900. za vrijeme tzv. bokserskog ustanka u Kini. Blaženim ih je proglasio 17. travnja 1955. papa Pio XII. O. Mangin, skupa s tisućom kršćana, bio je masakriran u jednoj crkvi. Njegov se apostolat odvijao u Kini u veoma burnom razdoblju njezine povijesti. Postao je žrtvom straha pred strancima, a ništa drugo nije želio ni radio nego samo posve apostolske poslove jer je želio pripomoći lakšem vječnom spasenju njemu dragih Kineza.
5. veljača 2012.
Sveta Agata, djevica i mučenica (+ 251)
Kult je svete Agate, djevice i mučenice, već zarana bio veoma raširen, ali su stvarni podaci o njezinu životu prilično škrti. S****o je i njezino rodno mjesto. U raznim kalendarima i martirologijima spominje se gotovo uvijek Catania, na Siciliji. Svetica je živjela u prvoj polovici III. stoljeća a pretrpjela je mučeništvo za vrijeme cara Decija 5. veljače 251. godine. Prema legendarnim podacima potjecala je iz bogate i plemenite obitelji. Već kao djevojčica učinila je zavjet djevičanstva. Da ga obrani, morala se mnogo boriti, ali je iz svih borba izašla kao pobjednica. Kad je objavljen Decijev ukaz protiv kršćana, neki Kvintijan, znajući da je Agata kršćanka, dao je nalog da je uhvate i povjere nekoj pokvarenoj ženi. Ta je imala zadatak pokvariti Agatu. Pri tom se služila obećanjima kao i prijetnjama. Na sve to Agataje, krijepeći se neprestanom molitvom, ostajala postojana u dobru. Kvintijan, vidjevši izjalovljen pokušaj, dao ju je dovesti pred sud. U preslušavanjima je pokazala čvrstoću i neustrašivu vjeru. Tada su je stavili na muke. No i muke ne mogoše je slomiti. Ostala je postojana u vjeri i za nju poginula.
6. veljača 2012.
Sveti Pavao Miki i drugovi mučenici (+ 1597)
Sveti Pavao Miki, po narodnosti Japanac, a po zvanju isusovac, živio je u prijelomno doba povijesti svoga naroda. Nakon pada središnje vlasti Japan je postao oko 100 godina poprištem sukoba između feudalnih knezova. Sveti Franjo Ksaverski počeo je godine 1549. u Japanu prilično uspješno misionariti. Iako su novoobraćeni kršćani bili trn u oku japanskim religijama broj vjernika je rastao velikom brzinom. Militaristički vlastodršci pokazivali su ispočetka veliku naklonost prema kršćanima. Ipak je 1587. g. došlo do promjene držanja te je daljnje širenje kršćanstva zabranjeno a naređen je i progon svih misionara iz Japana. Od tada je Crkva u Japanu izložena velikim pritiscima i napadima. Godine 1593. dopušteno je skupini franjevaca iz Filipina da djeluju u Japanu ali zbog sukoba s Korejom i nesuglasica sa Španjolskom strah od stranaca je rastao. U toj napetoj atmosferi na smrt razapinjanjem na križ je osuđeno 6 franjevaca i 15 pomoćnika. Uz njih su osuđena i trojica isusovaca, među kojima se posebnom revnošću isticao Pavao Miki, te nekoliko vjernika. Tako je u svemu 5. veljače 1597. pogubljeno 26 osoba i su poput svoga Učitelja život završili smrću na križu.
7. veljača 2012.
Blaženi Nirvad, redovnik
Blaženi Nivard bio je najmlađi od petero braće slavnog srednjovjekovnog sveca sv. Bernarda. Kada su sva njegova braća odlučila stupiti 1112. godine u cistercitski samostan Nivard je bio dječačić od 10 godina. Braća su ga predala nekom svećeniku da ga nauči čitati i pisati. I tek što je nešto porasta primljen je kao novak u samostan gdje su mu bila i braća. Kasnije pođe sa svojim bratom u samostan Clairvaux. Nivard je kao redovnik uživao veliko povjerenje svoga brata Bernarda, koji mu je bio poglavarem te ga slao u razne misije. Posljednu vijest o Nivardu imamo iz godine 1150. kada je pratio svog svetog brata na putu u normandiju. Životopisvi ovoga blaženika smatraju da je umro na današnji dan pa ga se stoga Crkva danas i spominje u svojoj liturgiji.
8. veljača 2012.
Sveti Jeronim Emilijani (1486-1537)
Na svijetu ima mnogo siročadi i zapuštene mladeži za koju se nitko ne brine. Stoga je Božja providnost u krilu Crkve uvijek nalazila ljude koji su osnivali ustanove za zbrinjavanje siročadi. Jedan od njih bio je i sv. Jeronim Emilijani, koga papa Pio XI. 14. ožujka 1928. proglasi “zaštitnikom siročadi i zapuštene mladeži”. Sv. Jeronim, osnivač reda somaska, rođen je godine 1486. u Veneciji. O njegovu se djetinjstvu i mladenaštvu ne zna ništa se dok nije stupio u vojsku. Sudjelovao je u ratu između Venecije i Lige Cambraia te pao u zarobljeništvo. Iskušan patnjama, ponižen, doživio je duboku nutarnju preobrazbu te se zavjetovao Gospi da će, ako se domogne slobode, promijeniti svoj dosadašnji neuredni život. Nakon pomalo nejasnog oslobađanja zavjetovao se da će svim raspoloživim sredstvima raditi oko pomaganja siromasima, bolesnicima i potrebnicima svake vrste. Kroz 3 godine u molitvi, pokori i djelima ljubavi spremao se za svoje veliko djelo a smatrao je da će moći bolje pomagati ako postane svećenik. Zaređen je u 32. godini života. Godine 1528. u njegovoj domovini bjesnila je glad i zaraze a sv. Jeronim je za potrebe bolesnika prodao svo svoje imanje i posvetio se skrbi nad potrebnima. U svom se radu i sam zarazio a nakon ozdravljenja 1531. odrekao se i ono malo dobara što mu je preostalo. Djecu bez roditelja okupljao je u jednoj kući i brinuo se o njima. Svoj rad je proširio po okolnim mjestima a njegov divni primjer potaknuo je mnoge bogataše da mu svojim materijalnim darovima pomognu. osniva i “Družbu slugu siromaha” koju je 1540. službeno potvrdio i papa Pavao III. Svetac je kao pedesetogodišnjak još jedanput doživio pošast kuge u kojoj je i sam bio zaražen te nakon bolesti i umro. Papa Benedikt XIV. 22. rujna 1747. proglasio je Jeronima blaženim, a Klement XIII. 12. listopada 1767. svetim.
9. veljača 2012.
Sveta Apolonija, djevica i mučenica
Za vrijeme posljednjih godina vladavine cara Filipa (244-249) podigla se u narodu buna. Kao odgovor na nju buknuo je progon u kojem su pogubljeni mnogi kršćani. njihova dobra bijahu pljačkana, paljena i uništavana. Poznato je kako su pograbili i djevicu Apoloniju, koja je već bila u poodmakloj dobi. Tukli su je i čupali zube a kako se nije odrekla svoje vjere izvan grada je naložena vatra i zaprijetiše joj da će je baciti u oganj ako se ne odrekne svoga Boga. ona zamoli da je načas oslobode. Kada su to učinili, sama skoči u vatru i bi sažežena. Ovaj se događaj odigrao godine 249. a biskup Dionizije u svojim spisima ne osuđuje ovakav način odlaska u smrt svete Apolonije. Čak i sv. Augustin u svom djelu O državi Božjoj osvrćući se na ovaj događaj ističe da je slobodno sam poći u smrt samo da bi se izbjeglo grijehu.
10. veljača 2012.
Blaženi Kardinal Alojzije Stepinac (1898-1960)
Na današnji dan godine 1960. umro je u svom rodnom Krašiću zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac, koji je po svom značenju imao nekih zajedničkih crta s papom Piom XI. Za njegova pontifikata bogoslov Stepinac, kao pitomac zavoda Germanikuma na Papinskom sveučilištu Gregoriani, studirao je filozofiju i teologiju. Samo 4 godine nakon svećeničkog ređenja, a bilo je to 1934. godine papa Pio XI. imenovao je mladog svećenika Stepinca zagrebačkim nadbiskupom – koadjutorom s pravom nasljedstva, kao najmlađeg nadbiskupa u svijetu. Potpunu upravu prostrane zagrebačke nadbiskupije preuzeo je 1937. po smrti nadbiskupa Bauera. Proživio je teško ratno i poratno stanje, mnogo učinio, a još više pretrpio. pio XII. imenovao ga je 1952. kardinalom. Nakon dugogodišnjeg kućnog pritvora pod komunističkim režimom umire i biva pokopan u zagrebačkoj katedrali. Za boravka u Mariji Bistrici blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II.
11. veljača 2012.
Blažena Djevica Marija Lurdska
Gospino ukazanje u Lurdu u jednom pismu opisala je sama vidjelica sv. Bernardica ovako: “Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekekav šum. okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Na to podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogvama imala je žutu ružu iste boje kao i njezina krunica. Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se prekrižiti ali ne mogoh dići ruku ka čelu. A pošto se ona gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke, napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu. Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenje odmah nestade.” Druge dvije djevojčice nisu ništa vidjele. Vidjelica ističe da joj je Gospođa progovorila tek za trećeg viđenja i pitala je hoće li dolaziti na isto mjesto kroz petnaest dana. Također je rekla da prenese svećenicima da joj n tom mjestu izgrade kapelicu. Bernardici je zapovijedila da se napije vode iz male lokvice koja se pretvara u potok u kojemu su mnogi bolesnici našli ozdravljenje. Zato današnji dan i proglašen svjetskim danom bolesnika. Nakon više upita Bernardice da se predstavi Gospođa je sa smiješkom odgovorila: “Ja sam Bezgrješno Začeće” što je kasnije proglašeno i kao dogma Katoličke crkve. Gospa je prigodom ukazivanja Bernardici povjerila i tri tajne. 10 godina nakon ukazivanja tj. 1868. Bernardica stupa u Družbu karitativnih i školskih sestara iz Niversa.
Lurd je prodor neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Gospa se za izvršenje svoje poruke poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom. Da smo mi birali, vjerojatno bi izabrali nekoga drugoga. Ali Gospodnji su putovi i misli drugačiji od naših. On, a tako i Majka Božja, izabiru malene i ponizne. U njihovim očima povlašteno mjesto mogu imati samo ponizne duše. I to je jedna od velikih poruka Lurda. Neraspadnuto Bernardičino tijelo u Neversu svjedoči i danas kako su Gospodinu mile djevičanske, ponizne i patničke duše. Lurdske ukazanja potiču cijelu Crkvu na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima i siromasima.
12. veljača 2012.
Sveti Ludano, hodočasnik (+ 1202)
Današnji svetac sveti Ludano bio je sin visokog škotskog gospodina i baštinik velikog imetka. U njemu se krilo plemenito srce koje je osjećalo za drugoga pa je odmah sredstvima svoje baštine sagradio bolnicu da ublaži bol onima koji pate i koji se često osjećaju ostavljenima, zanemarenima, nezbrinutima i zapuštenima. Ludano je živio u visokom srednjem vijeku kada je kršćanstvo dolazilo do izražaja i u velikim i dugim hodočašćima. Ludano je želio pohoditi Sveti grob u Jeruzalemu, cilj i čežnja mnogih hodočasnika, te grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla. Nalazeći se na putovanju i primivši otajstva vjere, on je 12. veljače1202. godine umro u Northeimu. Dugo se raspravljalo gdje da pokopaju tog neobičnog i svetog hodočasnika, dok ga prosvijetljeni odozgora ne pokopaše u Hipsheimu. Oko toga groba, koji se nalazi u biskupiji Strassbourg, razvilo se veliko štovanje, a pomalo i legende koje iskitiše njegov život.
13. veljača 2012
Sveti Agab, prorok
U Djelima apostolskim na dva mjesta u vezi sa svetim Pavlom, njegovom službom budućnošću, spominje se prorok Agab i njegovo proroštvo. Evo tih mjesta:
«Barnaba zatim krene u Tarz da potraži Savla. Kad ga nađe, dovede ga u Antiohiju, gdje su godinu dana bili gosti tamošnje crkve i poučavali mnogi narod. U Antiohiji učenike, i to prvi put, nazvaše kršćanima.
U to isto vrijeme siđoše iz Jeruzalema u Antiohiju neki proroci. Jedan od njih, imenom Agab, ustade i proreče, nadahnut od Duha Svetoga, da će biti velika glad po svem svijetu. I zaista je bila za Klaudija. Tada učenici odlučiše svaki prema svojim mogućnostima poslati pomoć braći u Judeji. To i izvršiše šaljući doprinos (tamošnjim) starješinama po Barnabi i Savlu» (Dj 11,25-38).
«Za našega višednevnog boravka ondje (u Cezareji) dođe iz Judeje neki prorok imenom Agab. Kad nas pohodi, uze Pavlov pâs, sveza sebi ruke i noge te reče: ‘Ovo veli Duh Sveti: Ovako će čovjeka čiji je ovo pâs u Jeruzalemu svezati Židovi i predati ga u ruke poganima.’ Kada to čusmo, počesmo mi i mještani moliti Pavla da ne ulazi u Jeruzalem» (Dj 21,10-12).
U prvome mjestu Agab se pojavljuje među skupinom proroka koji su iz Jeruzalema došli u Antiohiju da pohode svete apostole Pavla i Barnabu. Prosvijetljen Duhom Svetim Agab je prorekao glad i nestašicu, koja je za četvrte godine vladavine cara Klaudija od svih rimskih provincija najviše pogodila Palestinu. Povjesničar Josip Flavije u svom djelu Židovske starine spominje kako je za vrijeme prokuratora Kuspija Fada i Tiberija Aleksandra Helena, kraljica Adiabene, kroz 4 godine, od 44. do 48., slala u Jeruzalem egipatsko i ciparsko žito.
Na drugom mjestu opisuje se susret sv. Pavla s prorokom Agabom u Cezareji. Bilo je to godine 58., a poslije Pavlova trećeg putovanja. Prorok mu je navijestio što ga čeka. Događaji, koji su brzo uslijedili, potvrdili su istinitost Agabova proročanstva. Neki povjesničari uvrstili su Agaba među 72 Gospodinova učenika. Rimski martirologij slavi njegovu uspomenu na današnji dan. Osim ona dva mjesta u Djelima apostolskim o proroku Agabu ništa drugo ne znamo.
Kasnija karmelićanska legenda pripisuje Agabu osnivanje jedne crkve u čast Majke Božje. Zbog toga neki ga prikazuju u karmelićanskom odijelu s crkvicom u ruci, na kojoj piše: «Virgini Matri» Djevici Mariji.
Blaženi Pavao Loc, mučenik († 1859)
U prošlom stoljeću počelo se intenzivno s misionarenjem Indokine pa ti poslovi, iako su bili teški i naporni, nisu ostali bez plodova. Bilo je, doduše, i krvi, ali mučenička je krv sjeme novih kršćana, kako je to davno rekao Tertulijan. Jedan od mučenika u Indokini, zvan «mučenik u Annamu», bio je i Pavao Loc.
On se rodio u An-Nhonu. Privuklo ga je svećeničko zvanje pa je studirao najprije u sjemeništu Cai-Nhum, a zatim u Penangu. Vrativši se nakon 7 godina u rodni kraj, djelovao je najprije kao katehista. Bio je izvanredno revan, požrtvovan, pa mu je u roku od godine dana uspjelo pridobiti za kršćanstvo više od 200 osoba. Crkveni poglavari, vidjevši njegovu revnost i sposobnost, povukoše ga u novoosnovani kolegij Thu-Duc, a zatim brzo u Thi-Nghe. U tim je zavodima Pavao stekao velik ugled kao vrstan odgojitelj mladih i učitelj, pa ga je tamošnji biskup godine 1875. zaredio za svećenika i povjerio mu upravu zavoda. Bilo je to i odlikovanje i povjerenje. Krasno bi bilo dalje nesmetano raditi, ali se, na žalost, spremala oluja.
U međuvremenu u Touranu se iskrcala francuska flota koja je željela zaštititi rad misionara. To je silno razdražilo mandarine i oni odlučiše učiniti prepad najprije na domaće sinove, koji su prešli na kršćanstvo smatrali su ih izdajicama jer su prešli na vjeru osvajača. Brkala se politika i vjera, rad misionara i kolonijalista. Kad strasti uzavru, onda često ponestane svake prisebnosti koja je potrebna za hladnokrvno i mirno razlučivanje duhova.
Kolegij u Thi-Nge morao je biti raspušten, a misionari se skloniše drugamo. Pavao je htio i dalje brinuti se za svoje gojence, makar su bili raspršeni. No, brzo je na svom poslu zatečen i zatvoren. Na preslušavanju je govorio tako mirno, dostojanstveno, ali i učeno, da su ga mandarini u prvi čas htjeli čak pustiti na slobodu. Ako se odrekne kršćanske vjere, ponudili su mu mjesto prvog tajnika u mjesnoj upravi. Ponuda bi za lakoumnu dušu mogla biti zanimljiva, ali Pavao je bio kršćanin, svećenik i misionar svom dušom te se za svoje uvjerenje i zvanje nije htio ni s kim cjenkati ili pogađati. Za njega je bilo jedino rješenje vjernost do konca, pa ako ustreba i žrtvovati život.
U međuvremenu su Francuzi sve više napredovali i već su topovima bombardirali Saigon. Mandarini ih nisu htjeli dočekati neobavljena posla pa su Pavla osudili na smrt. Smrtna kazna je izvršena na brutalan način. Izvan grada 13. veljače 1859. odrubili su mu glavu.
Ovoga mučenika iz dalekoga Vijetnama proglasio je blaženim 2. svibnja 1909. papa Pio X. Njegova je domovina i zadnjih desetljeća bila poprištem krvavih obračuna, no Crkva ondje i danas živi, djeluje, trpi i nada se boljoj budućnosti.
14. veljača 2012.
Sveti Valentin (+269)
O današnjem svecu imamo malo povijesnih podataka. Znamo da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao velik ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268-270) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori svršetak, za mučeničku smrt. Na upit jednog od sudaca što misli o rimskim bogovima odgovorio je da su oni demoni na što je cijela skupština skočila na noge i tražila njegovu smrt. Car se pobojao pobune i Valentina preda gradskom prefektu a ovaj opet sucu Asteriju. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao išibati a zatim naredi da mu odrube glavu. Bilo je to 269. godine na Flaminijskoj cesti.
15. veljača 2012.
Sv. Klaudije la Colombiere (1641-1682)
Kaludije je rođen na Svijećnicu 1641. u Francuskoj. Nakon preseljenja s obitelji započinje školovanje u Vienni a studij retorike i filozofije pohađa u Lyonu, U dobi od 17 godina stupa u novicijat Družbe Isusove a 1666. poslan je u Pariz na studij teologije. Postaje poznati profesor, odgojitelj i propovjednik. Nakon položenih svečanih zavjeta u Družbi Isusovoj preuzima službu rektora u neznatnom gradiću Paray-le-Monialu. mnogi su se čudili što je čovjek tako visokih kvaliteta poslan u maleni gradić, ali prava je istina u tome što je tu živjela ponizna redovnica Margareta Alacoque, kojoj je Gospodin objavljivao blago svog Srca, a ona je bila u velikoj tjeskobi i nesigurnosti. Njoj je sam Gospodin obećao da će poslati “vjernog slugu” i “savršenog prijatelja”, bio je to Klaudije. Potaknuo je pobožnu redovnicu da napiše svoja viđenja kako bi se svijetom moglo proširiti štovanje Presvetog Srca Isusova. Nakon godine i po dana boravka u zabačenom gradiću Paray-le-Monialu godine 1676. Klaudije po nalogu poglavara odlazi u London za propovjednika na dvoru vojvotkinje od Yorka. Bila su to teška vremena vjerskih razdora te karlo krajem 1678. bude nenadano uhićen i klevetnički optužen da je umiješan u “papističku” zavjeru protiv Engleske. Nakon zatvora i već narušenog zdravlja Klaudija protjeraju iz Engleske i on se vraća u mali gradić Paray-le-Monial gdje je 15. veljače 1682. završio svoj kratak ali plodan život. Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 16. lipnja 1929. po mišljenju sv. Margarete Alacoque njegova je karizma bila u tome da duše privodi k Bogu slijedeći put ljubavi i milosrđa, koje nam je Krist objavio u Evanđelju.
16. veljača 2012.
Sveta Julijana, mučenica (+ 305)
Prema izvještajima o mukama ove svete mučenice saznajemo da je iz svoje obitelji bila jedina pripadnica kršćanske vjere, dok je njezin otac Afrikanac bio revan štovatelj poganskih božanstava. Julijana je bila obećana za brak jednom poganinu koji se zvao Evilazije. Ona bi se za njega i udala, ali samo uz uvjet da postane kršćanin. On se tada razgnjevio i izveo je pred sud. Ni prijetnje, ni muke hrabru djevojku nisu uspjele slomiti niti odvratiti od njezine čvrste odluke. Zbog toga je osuđena na smrt, pa joj je odrubljena glava, i tako je završila svoj zemaljski tijek. Bilo je to za cara Maksimilijana 305. godine. Relikvije ove svete mučenice prenesene su najprije iz Nikomedije u Puteole u Italiju, zatim u ***u i napokon 25. veljače 1207. u Napulj.
17. veljača 2012.
Sedam Svetih utemeljitelja reda Blažene Djevice Marije
Sva sedmorica svetih Utemeljitelja po zanimanju su bili trgovci i pripadali su moćnom cehu koji je vršio veliki utjecaj na život grada Firenze. Ova sedmorica trgovaca koji su početkom XIII. st. putovali po Italiji vidjeli su mnoga dobra, bujan procvat kršćanstva ali i sekte heretika koje su širile krivovjerje, sektaški duh, rascjep i sukobe među vjernicima. Potaknuti milošću Božjom ova se sedmorica ljudi udruži u pokornički pokret živeći strogo i čineći dobro potrebnima. Osjećajući potrebu za dubljom kontemplacijom sedmorica muževa povukoše se 1241. g. na Monte senario, 18 km sjeverno od Firenze i počeše ondje provoditi pustinjački život baveći se isključivo Božjim stvarima. Svoj red nazvaše Družba Presvete Djevice Marije. Red je konačno potvrdio sam papa 1255. godine. Kao središnje točke svoga zajedničkog života novi je red uzeo božansko čitanje, misu, molitvu u koru, službu siromasima i djela milosrđa uopće. Primjer ovih svetih slugu Blažene Djevice Marije djelovao je na mnoge, ponajviše bogataše. Oni su svojim životom obogatili život Crkve, navodeći je da što više bude u skladu s Evanđeljem. Svetima ih je proglasio 15. siječnja 1888. g. papa Leon XIII. , iako im se uspomena i štovanje počelo širiti već u XIV. st. Na Veliku Gospu 1933. kosti su im skupljene u jedan relikvijar te prenesene u kapelu njima posvećenu, sagrađenu prigodom 700. obljetnice ove družbe.
18. veljača 2012.
Sveti Šimun, biskup i mučenik (+ 107)
Za sv. Šimuna, drugog jeruzalemskog biskupa, misli se da je bio sin Kleofe, jednog og dvojice učenika kojima se Isus ukazao na putu u Emaus. Nakon mučeničke smrti sv. Jakova Mlađeg, prvog jeruzalemskog biskupa oko godine 62. preostali učenici izabrali su Šimuna za njegova nasljednika. To je zabilježio otac crkvene povijesti Euzebije u svojoj Crkvenoj povijesti. Sv. Šimuna su za progonstva prvih godina carevanja cara Trajana optužili pogani i Židovi da je kršćanin i Davidov potomak. Godine 107. bio je dugo mučen, a zatim raspet. Pobudio je i čuđenje i divljenje gledatelja pa i samog konzularnog legata Tiberija Klaudija Attika, jer je bio starac od 109. godina a od toga biskup 43 godine.
19. veljača 2012.
Sv. Corrado Confalonieri iz Piacenze (1290-1351)
Svetac kojega se danas sjećamo od rane mladosti posvetio se oružju. Kad su mu bile 23 godine nalazeći se u lovu naredio je da se vatrom potjera divljač ali je požar zahvatio mnoge posjede. Čovjeka kojega su vlasti uhvatile, smatrajući da je on podmetnuo požar, osude na smrt. Sada je savjest proradila kod sv. Corrada i on se preda vlastima obećavši nadoknaditi štetu što je i učinio. Ali tada je postao siromašan, bez ičega jer je sve morao prodati i dati oštećenim ljudima. Nakon ovoga događaja njegova žena Eufrozina pođe u franjevački samostan sv. Klare a Corrado postane franjevački trećoredac. Obavio je nekoliko velikih hodošašća i čeznu za samotnjačkim životom živeći u ćelijama i špiljama. Molitvom, postom, pokorom i dobrim djelima zaslužio je da bude proglašen svetim. Umro je 19. veljače 1351. g. a 1485. g. tijelo mu je ekshumirano te položeno u srebrnu urnu. Sv. Corrado postao je zaštitnik gradića i biskupije Noto.
20. veljača 2012.
Sveti Eleuterije, biskup
Biskup Eleuterije živio je i biskupovao u burnom razdoblju seobe naroda, za vrijeme provale Franaka. Biskup je bio od godine 484 do prvih godina VI. st. Kako se iz toga vremena sačuvalo malo pouzdanih dokumenata, o njemu ne znamo gotovo ništa. Pučka mašta, a i neki pisci, stvorili su o njemu mnoge anegdote. U latinskoj patrologiji pripisuju mu se neki govori, molitve te ispovijest vjere u Presveto Trojstvo. No nije sigurno da li je baš on autor tih spisa. Unatoč nesigurnim podacima o njegovu životu narod ga ipak mnogo štuje u Flandriji, a blagdan mu se slavi na današnji dan.
21. veljača 2012.
Sveti Pier Damiani, crkveni naučitelj (1007-1072)
Današnji svetac bio je jedan od najpoznatijih pisaca XI. st. te jedan od najvećih sudionika tzv. predgrgurovske crkvene obnove. Rođen je 1007. u Raveni. Rano ostaje bez roditelja a brigu oko njegova odgoja i velike izobrazbe koje mu je omogućena, preuzima njegov brat i sestra. Stekao je izvanrednu sposobnost polemike a jedno je vrijeme radio kao profesor. U 28.-oj godini pridruži se pustinjacima koji su živjeli u blizini. Ubrzo postaje njihov poglavar te sastavlja pravila življenja za svoju i druge zajednice. Zahvaljujući mnogobrojnim napisanim djelima postaje teoretičarem pustinjačkog života. Bio je naročito obnovitelj ćudorednog života. U spisima se oštro borio protiv zala u Crkvi, a ta su bila: simonija, kupovanje i prodavanje duhovnih dobara i crkvenih časti, te neodržavanje svećeničkog celibata. Pier je u veoma burnim vremenima rimskim biskupima pomagao u obnovi Crkve. Često im je u raznim misijama bio izaslanik. Papa Stjepan IX. postavio ga je za kardinala i biskupa Ostije. Dante ga u svojoj Božanstvenoj komediji smješta u sedmo nebo među kontemplativce, opisujući ga u njegovu bijelom odijelu kako oštro šiba po pokvarenosti što se uvukla u Crkvu. Proglašen je crkvenim naučiteljem 1. listopada 1828. godine.
22. veljača 2012.
Katedra Svetog Petra, apostola
Blagdan Katedre sv. Petra slavio se na današnji dan u Rimu već od IV. st. kao znak jedinstva Crkve sazidane ne Apostolu. Stoga je danas dan kad nam se naročito valja uživljavati u tekst sv. Mateja po kojem je Petar temelj Crkve. Isus je Petru rekao: “Ti si Petar- Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crvku svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima”. Metafore kojima se Gospodin služi govoreći o Petru i samom Petru, a to su “ključevi” koji označuju vlasti, i “stijena” koja ističe solidnost zgrade, posve su razumljive svakom dobronamjernom čitatelju. One se posve jasno odnose na Petrovu osobu, a ne samo na njegovu vjeru ili čak na nekog drugoga. Već od ranih kršćanskih vremena nakon tjelesnih ostataka sv. Petra najviše se štovala njegova katedra kao simbol učiteljske vlasti. Katedra koja je sačuvana do danas, prema velikom arheologu De Rossiju, čini se da je sastavljena od tri dijela. Jedan potječe iz doba od IX-XI. st. drugi od bjelokosti iz V.- VI. st. dok se treći, najstariji pripisuje razdoblju apostolskih vremena. Svetkovina 22. veljače vuče korijene čak iz I. st. a tada se taj dan slavio sveti Petar kao zaštitnik kršćana.
23. veljača 2012.
Sveti Polikarp, mučenik (+ 155)
Oko godine 190. sv. Irenej, lyonski biskup zapisao je o Polikarpu slijedeće: “Bio je učenik apostola te prijatelj mnogima koji su vidjeli Gospodina. Sami apostoli postavili su ga za biskupa Azije u crkvi Smirne”. Polikarpa je za biskupa postavio sam sv. Ivan apostol. Bilo je to oko 100. godine. Bio je dobar pastir nepokolebljive vjere te veliki borac za Kristovu stvar. Koncem 154. godine Polikarp odlazi u Rim kako bi s papom Anicetom raspravljao o danu Uskrsa. Iako se nisu složili, rastali su se u miru. Sv. Polikarp je pretrpio mučeništvo na stadionu u Smirni 23. veljače 155. godine u dobi od 86 godina. Spaljen je na lomači. Kada su ga mučitelji htjeli prikovati za stup, a to se smatralo kao pomagalo, on je to odbio. Dok se vatra širila oko njega on nije sličio opaljenom tijelu nego je sjao poput užarene peći a istovremeno, po pisanju očevidaca, širio se miris tamjana ili koje druge ugodne tvari. Svojom je pojavom ulijevao poštovanje a čestim pisanjem hrabrio je crkvene zajednice da ne klonu u trenucima kušnji i progona.
24. veljača 2012.
Sveti Modest, biskup (+ 486)
Sveti Modest bio je jedan od biskupa drevne biskupije u Trieru. O njegovu životu imamo samo posve kratke podatke iz raznih martirologija ili rukopisa iz Njemačke i Nizozemske. Odatle je njegovo ime upisano u Rimski martirologiji, najveći popis mučenika i svetaca. Sveti Modest je upravljao biskupijom u Trieru u zadnjoj četvrti V. Stoljeća, kada se raspadalo Zapadno Rimsko carstvo i kada je svuda po Europi zbog seobe naroda i provala barbara vladala sama nesigurnost. Pljačke, osvajanja i masovna ubijanja bila su svakodnevno prisutna. U to teško doba jedina svijetla točka bili su neustrašivi sveti biskupi koji su se i uz opasnost gubljenja vlastitog života znali izložiti za svoje stado. Takav je bio i biskup Modest. On je prema prilično pomnom proučavanju umro godine 486. Pokopan je u crkvi svete Marije u Trieru. Ta je crkva slavna kao proštenišna jer se u njoj čuvaju relikvije svetog apostola Matije. Blagdan sv. Modesta slavi se danas, kad se prije obnove kalendara slavio i blagdan svetog Matije.
25. veljača 2012.
Sveti Donat, zadarski biskup (+ oko 811)
O svetom Donatu, slavnom zadarskom biskupu, pisao je već glasoviti isusovac Farlati u svom monumentalnom djelu Illyricum sacrum, izdanom u Veneciji 1775. godine. Inače prva ozbiljna vijest o svetom Donatu potječe od Eginarda u njegovom djelu Povijesni spomenici Njemačke. Mjesna zadarska predaja misli da je sveti Donat rodom Zadranin. Prema Donaldovu ljetopisu malo poslije Božića godine 805. na dvoru Karla Velikoga u Salzburgu su se sastali s mletačkim duždem Pavao, zadarski knez i Donat, zadarski biskup. On je imao posredničku ulogu između Franaka i Bizanta. Išao je u Bizant gdje je dobio na dar moći svete sirmijske mučenice Anastazije. Bilo je to godine 804. za bizantskog cara Nikefora. Sveti Donat je prenio svetičine kosti u svoj Zadar te ih pohranio u tadašnjoj katedrali svetog Petra. Kasnije katedrala bi posvećena svetoj Anastaziji, ili kako je Zadrani zovu svetoj Stošiji. Neki spominju da je sveti Donat u Bizantu dobio na dar i relikvije svetog mučenika Krizonoga, po zadarski Krševana. Tim je svetinjama duhovno obogatio svoj biskupski grad i njegove crkve. Sveti Donat je umro oko godine 811. a pokopan je u velebnoj crkve Presvetog Trojstva koju je obnovio i koja je kasnije po njemu i dobila ime. Godine 1622., po volji zadarskog nadbiskupa Stelle, moći svetog Donata stavljene su pod glavni oltar. Godine 1809., nakon provale Francuza u Zadar, prenesene su kosti svetog Donata u katedralu svete Stošije gdje se i danas nalaze. Sveti Donat je zaštitnik grada Zadra, a slavi se na današnji dan.
26. veljača 2012.
Sveti Aleksandar Aleksandrijski (+ 328)
Sveti Aleksandar, aleksandrijski patrijarh, naslijedio je Achillasa godine 313. a umro je 18. travnja 328. Od godine 318. do 323. vodio je dogmatsku borbu protiv svećenika Arija koji je nijekao Kristovo Božanstvo. Osudio je njegovo učenje brojnim pismima, a neka su sačuvana. Aleksandar je odigrao i veliku ulogu na saboru u Niceji a isti je sabor potvrdio njegovu vlast nad Egiptom, Libijom i Pentapolisom. Kad je riječ o sv. Aleksandru, aleksandrijskom patrijarhu, možemo mirne duše ustvrditi da se radi o velikom čovjeku koji je u vremenima arijanske krize odigrao veliku i pozitivnu ulogu. Aleksandru je u borbi protiv arijanaca pomagao njegov đakon Atanazije, kasnije njegov nasljednik i veliki svetac te crkveni naučitelj.
27. veljača 2012.
Sveti Gabrijel od Žalosne Gospe (1838-1862)
Francesco Possenti, kako se zvao današnji svetac, rođen je u Asizu 1. ožujka 1838. godine. Otac mu je bio guvrener u Papinskoj državi, besprijekorna značaja, duboke i proživljene kršćanske vjere. Majka mu je bila žena iskrene kršćanske pobožnosti a kao supruga i majka sva se posvetila svojoj brojnoj obitelji. Francesco bez majke ostaje u četvrtoj godini života, škole pohađa kod redovnika Školske braće. U 19-oj godini stupa u red pasionista sv. Pavla od Križa u kojemu nakon novicijata dobiva ime Gabrijel od Žalosne Gospe. Nakon toga otputovao je u Isola del Gran Sasso na studij filozofije. Tu je ostao sve do svoje blažene smrti 27. veljače 1862. godine. Primio je samo tzv. niže redove. Trideset godina zbog teških prilika u Italiji šutjelo se o mladom redovniku. Tek godine 1891. njegov nekadašnji drug na studijima, a kasnije general pasionista pokrenuo je proces za proglašenje Gabrijela blaženim. To nastojanje je okrunjeno uspjehom pa je papa Pio X. 31. svibnja 1908. Gabrijela proglasio blaženim. S procesom se nastavilo i dalje pa je Benedikt XV. 13. svibnja 1920. Gabrijela proglasio svecem. Gabrijel je proglašen suzaštitnikom talijanske mladeži u Katoličkoj akciji a papa Ivan XXIII. godine 1959. proglasio ga je i zaštitnikom talijanske pokrajine Abruzzo. Njegov grob postao je veliko proštenište na koje hodočaste mnogobrojni vjernici.
28. veljača 2012.
Sveti Roman, opat (+ oko 465)
Sveti Roman, rođen oko 400. godine već je za rana osjetio želju za pustinjačkim životom koja je još više porasla kada je čuo o životu egipatskih pustinjaka u Tebaidi. Sveti Roman se odazvao neodoljivom pozivu i ubrzo osnovao samostan za pustinjake čiji je broj neprestano rastao. Glas o Romanovoj svetosti dopro je i do Hilarija, biskupa u Arlesu koji ga zaredi za svećenika. Od samostana koji je osnovao ubrzo nastadoše novi, pa čak i jedan ženski kojemu je na čelu stajala kao opatica Romanova sestra. U samostanima se održavala najstroža klauzura. Roman je ljude osvajao svojom smirenom dobrotom, darovima razlučivanja duhova i širokogrudnošću prema novacima pustinjačkog života. Današnjem se svecu pripisuje i dar ozdravljenja bolesnika. Svetog Romana životopisi nazivaju “Kristovim herojem”. On je to i bio jer je svojim životom posve pripadao Bogu. Umro je oko godine 465. prepustivši svome bratu brigu za tri samostana. Preminuo je u miru i u Kristovoj radosti u samostanu La Balme, kamo je pošao da kaže posljednje zbogom svojoj sestri redovnici. Tamo je i pokopan, a na njegovu grobu po njegovu zagovoru Bog je izveo mnoga čudesa.
29. veljača 2012
SV. HILARIJE, BISKUP I CRKVENI NAUČITELJ (OKO 315. – 367.)
Sv. Hilarije živio je u burno doba IV. st. kada su kršćanstvo razdirale žestoke arijanske prepirke. Iako je I. opći sabor u Niceji 325.g. osudio arijansku nauku i jasno definirao da je Krist Bog, sukob je trajao i oni koji su valjano vjerovali bili su često metom progona. Žrtva tih progona bio je i sv. Hilarije, biskup Poitiersa (Poatjea) u današnjoj Francuskoj.
Sv. Hilarije je rođen oko 315. g. u bogatoj poganskoj obitelji. Završio je najveće studije svoga vremena, oženio se i imao kćerku. Upoznavši kršćanstvo sav se dao na studij Sveto pisma, a nakon nekog vremena se krsti sa svojom obitelji i postane vatrenim kršćaninom. U kršćanskoj općini Poitiersa stekao je veliki ugled te ga nakon smrti biskupa vjernici izaberu za njegova nasljednika nakon što mu je supruga dragovoljno otišla u samostan. Kao biskup Hilarije se još žešće protivio krivom naučavanju arijanaca te ga car 359. g. progoni u Malu Aziju. Hilarije se i dalje borio protiv zabluda. Postao je glasovit pa je na povratku iz progonstva bio posvuda slavljen i svečano dočekan. Arleski metropolit Saturnin, režimski čovjek, zaražen krivovjerjem, želio je cijelu Galiju privesti arijanstvu, ali je na sinodi u Parizu najviše Hilarijevom zaslugom bio osuđen i svrgnut.
Sv. Hilarije je bio dubok mislilac, vrstan teolog i dobar poznavalac Svetog Pisma pa je iza sebe ostavio veliki broj pisanih djela. Papa Pio IX. proglasio je sv. Hilarija godine 1851. crkvenim naučiteljem.
Leave a Reply
Want to join the discussion?Feel free to contribute!