SVETAC DANA LIPANJ (JUNI)

30. lipanj

Sveti prvomučenici Rimske crkve

Strašno je to kad luđaci, neuračunljivi i neodgovorni tipovi dođu na vlast. Tada prijete mnoga, ali ne i ugodna iznenađenja. Tip neodgovorne i samovoljne vladavine bio je rimski car Neron. On je i tipičan primjer umišljene veličine. Smatrao je da bi svojim pjesničkim darom nadmašio čak i staroga Homera, samo kad bi mu se pružio prizor sličan onome kod pada Troje. Zato je 16. srpnja godine 64. dao podmetnuti požar koji je djelomično ili posve uništio više gradskih četvrti u velikom Rimu. Mnoštvo je ljudi zbog njegove ludosti ostalo bez krova. U gradu je nastalo silno neraspoloženje koje se lako moglo pretvoriti u bunu protiv samovoljnika i tiranina u carskome grimizu. U strahu za vlastitu kožu Neron je bacio krivnju na nedužne kršćane. I tako je buknulo prvo progonstvo protiv kršćana u samome Rimu.

Rimski povjesničar Tacit u svojim Analima (Ljetopisima), u 15. poglavlju, govori o »velikom broju« kršćana koji su tada bili stavljeni na muke. Jedne su od njih bacali pred divlje zvijeri, a drugi su gorjeli kao žive baklje u Neronovim vrtovima, dok se on sa svojim ulizicama zabavljao i iživljavao u razvratu.

O rimskim mučenicima u Neronovo doba piše koncem I. stoljeća sveti papa Klement I. u svojoj prekrasnoj poslanici Korinćanima. Evo izvatka iz te poslanice što govori o prvim junacima, mučenicima i svjedocima Rimske crkve: »Ostavimo se starih primjera, pristupimo najbližim boriocima! Uzmimo uzvišene primjere iz svojega doba! Zbog ljubomore i zavisti bijahu najvjerniji i najpravedniji stupovi Crkve progonjeni i sve do smrti su se borili.

Stavimo sebi pred oči dobre apostole! Petar s nepravedna ljubomora ne podnese samo ovaj ili onaj jad nego svu silu nevolja, te tako po mučeničkoj smrti dođe na mjesto slave što ga ide. Po ljubomoru steče Pavao nagradu za svoju postojanost. Sedam je puta nosio okove, bježao i bio kamenovan. Posta propovjednikom na Istoku i na Zapadu i ubra uzvišenu slavu s vjere svoje. Cio je svijet on učio pravednosti, došao je Zapadu na granicu, pretrpio mučeničku smrt pred zapovjednikom tjelesne carske straže, rastao se sa svijetom, preselio se na sveto mjesto i postao nam tako najveći uzor postojanosti.

Tim ljudima što su proživjeli svet život pridošlo je veliko mnoštvo izabranika koji su zbog ljubomora bili zlostavljani mnogim mukama i mučenjima i postali su nam najljepšim primjerom. Zbog ljubomora progonstvo su pretrpjele žene Danaide i Dirka, pošto su podnijele teška i okrutna mučenja, dale se na čvrstu trku vjere te slabašne tijelom plemenitu nagradu primiše. Ljubomor otuđi mnoge duše žena od njihovih muževa i preinači riječ oca našega Adama: Ovo je kost od mojih kostiju i meso od mojega mesa. Ljubomor i svađa raskopaše velike gradove i istrijebiše brojne narode.«

Tom često upotrebljavanom riječju »ljubomor« sv. Klement vjerojatno cilja na Židove, koji su u Neronovo doba ljubomorni – ili bolje zavidni prema kršćanima – podjarili rimsku vlast protiv njih.

Štovanje se rimskih prvomučenika razvilo zajedno sa štovanjem apostolskih prvaka Petra i Pavla, koji su također bili žrtve istoga progonstva. To je štovanje u Rimu još i danas veoma živo, o čemu svjedoče jedna kapela i jedna župna crkva. Kapela maloga sjemeništa rimske biskupije posvećena je rimskim prvomučenicima, isto tako župna crkva na staroj Aurelijevoj cesti. Prva je podignuta g. 1933., a druga g. 1964. Mali sjemeništarci i budući pastiri Vječnoga grada mogu, doista, u rimskim prvomučenicima gledati savršene uzore vjernosti. Oni su izdržali i najteže muke, pokazali se vjernima i u najvećim kušnjama.

Sveti Oton, bamberški biskup (1063–1139)

Njemački grad Bamberg sačuvao je nešto od one srednjovjekovne ljepote, kad je bilo više smisla za duhovne vrednote. U njemu, uz divnu romansku katedralu s četiri tornja, s grobovima sv. Henrika i sv. Kunigunde, ima i drugih crkava i samostana. Možda je po popularnosti najpoznatija crkva Sv. Mihovila, što se ponosno diže povrh grada kraj nekadašnjeg benediktinskog samostana. U njoj se nalazi grob osmog po redu bamberškog biskupa koji je, uz sveti carski par što počiva u bamberškoj katedrali, zaštitnik toga lijepoga grada. Grobovi su bamberških pokrovitelja već stoljećima hodočasnička mjesta kamo hodočasti pobožni puk iz njemačke pokrajine Oberfrankena.

Kad se sredinom srpnja 1966. u Bambergu održavao 81. njemački katolički dan, održana je veličanstvena procesija sa svijećama u kojoj je sudjelovao gotovo cijeli njemački episkopat i 30.000 vjernika. Povorka je išla iz katedrale prema Michaelsbergu i grobu svetog Otona. Svečanost je trajala puna tri sata. Bila je organizirana poznatom njemačkom organizacijskom sposobnošću. U njoj se molilo, pjevalo, zazivalo sv. Henrika, moleći za državnike, sv. Kunigundu moleći za žene i majke, sv. Otona moleći za duhovne pastire. Svaki je sudionik te procesije – sretnik sam bio i ja – mogao doživjeti dušu njemačkih katolika. Nju su oblikovali njemački sveci, među kojima na posljednjem mjestu nije ni sveti Oton, bamberški biskup, o kome ovdje s poštovanjem želim progovoriti i upoznati ga s našim čitateljima.

Oton se rodio kao sin jedne plemićke obitelji u pokrajini Švapskoj oko g. 1063. »Svoj visoki ugled ne zahvaljuje svom rođenju i roditeljskoj kući nego jedino svojoj ličnosti i kreposti«, piše o njemu B. Neundorfer. Ostavši siroče, pošao je s bratom Fridrihom u Poljsku. Kao svećenik bio je dvorski kapelan Judite, sestre cara Henrika IV., koja je stupila u drugi brak s poljskim knezom Vratislavom.

Oton je postao biskup u Bambergu god. 1102. Biskupsko posvećenje primio je tek na Duhove 1106. u Anagniju, i to od samoga Pape. U borbama za investituru između cara Henrika V. i Pape Oton je sačuvao vezu i jedinstvo s Rimom. U svojoj je biskupiji bdio nad crkvenom slobodom boreći se da Crkva može nesmetana od svjetovnih knezova obavljati svoje poslanje. Nastojao je oko crkvene stege te duhovne obnove svećenika i redovnika. Znao je da je zanemarena klerička stega najgore zlo za Crkvu. Svećenik i redovnik bez zdrave stege, duha i poslušnosti pravo je strašilo.

Oton je znao cijeniti vrijednost dobrih redovničkih zajednica i zato je podizao nove samostane. Osnovao ih je 15 velikih i 6 malih. Njegovo se djelovanje širilo izvan granica njegove biskupije čak do Akvileje. Održao je i razne sinode te poradio na obnovi cistercitskoga i premonstratenskoga reda. Nazvan je »ocem redovnikâ«. Sudjelovao je i u naviještanju Evanđelja u Pomeraniji, kamo ga je s dvadesetak svećenika i drugih pomoćnika poslao poljski knez Boleslav. Na njegov rad pogani su reagirali, no on je odvratio u duhu vjere smirivši situaciju. Riječju i spisima duhovno je izgrađivao tu mladu Crkvu.

O karitativnom radu revnoga biskupa svjedoče dvije bolnice: Svetog Egidija i Svete Gertrude, podignute od njega u Bambergu. Promicatelj znanosti i kulture bio je po glasovitoj bamberškoj katedralnoj školi i školi pisaca opatije Michaelsberg. Članovi te škole bili su i njegovi kasniji životopisci Ebo i Herbord.

Sveti je biskup umro u Bambergu 30. lipnja 1139., a na vlastitu je želju pokopan u crkvi na Michaelsbergu. Klement III. proglasio ga je godine 1189. svetim. Prikazuju ga u biskupskom ornatu s knjigom u ruci. Na nekim ga slikama prikazuju i s psom jer ga po Njemačkoj zazivaju u pomoć protiv bjesnoće.

Cesare Baronio, kardinal i časni Božji sluga (1538–1607)

U jednoj svetačkoj zbirci izostaviti kardinala Baronija i njegovo djelo bila bi prava grehota. Taj je časni učenjak u posttridentskoj obnovi sastavio Martyrologium Romanum – popis svih poznatih i nepoznatih mučenika i svetaca – što je kraj svih svojih nedostataka bio znatno bolji od svih sličnih martirologija prije njega te koji je udario temelje kritičkoj hagiografiji – pisanju svetačkih životopisa s više povijesne i znanstvene kritičnosti nego što je to bio običaj u srednjem vijeku. No kardinal Baronio nije bio samo velik učenjak, već i veoma krepostan prelat. Poznato je koliko ga je cijenio pokojni papa Ivan XXIII.

Cesare Baronio rodio se 30. listopada 1538. u Sori kod Frosinonea od oca Kamila i majke Porcije Febonije. Prve je nauke svršio u Veroli, a zatim se u Napulju upisao na studij prava. Preselivši se u Rim, postade jednim od najmilijih učenika sv. Filipa Nerija. Na njegov je poziv g. 1558. počeo u njegovu oratoriju s predavanjima iz crkvene povijesti, a time je otvorio vrata jednoj aktivnosti što će za Crkvu i kulturu postati od najveće važnosti.

Vidoviti Filip Neri brzo je uočio Baronijeve izvanredne sposobnosti pa ga je potaknuo na sustavno proučavanje crkvene povijesti iz pisanih izvora. Bilo je to tada u jeku protestantske najezde i djela magdeburških centurijatora veoma potrebno. I u katoličkom taboru tražio se učenjak koji će dostojno odgovoriti na protestantsko pisanje crkvene povijesti. Katolička je crkva takvoga učenjaka dobila u Baroniju. On se upravo s nekom pobožnošću i predanošću dao na studij crkvene prošlosti. Kad to od njega traži njegov duhovni otac Filip Neri, koga je veoma cijenio, onda je to za njega siguran mig Božje providnosti.

Baronio postade doktor obaju prava 20. svibnja 1561. a tada odluči provesti u djelo naum da postane svećenik. Dao se na studij teologije pišući i predavajući i dalje crkvenu povijest. Za svećenika je zaređen 27. svibnja 1564. Kao svećenik dao se i na pastoralni rad kao propovjednik i ispovjednik u crkvi San Giovanni dei Fiorentini, gdje je djelovao i njegov duhovni otac sv. Filip Neri. Baronio je stupio i u njegovu družbu svećenika oratorijanaca. Svetac, bojeći se za njegovu poniznost, dobro ga je prokušao u kreposti. On, tako briljantno sposoban, gotovo kroz deset godina morao se brinuti za zajedničku kuhinju. Nije mu uvijek bilo baš lako. Jednom je zgodom zabilježio: »Caesar Baronius, vječni kuhar!« Sv. Filip Neri ga je vježbao i na druge načine. Nakon svih kušnji Baronio je u duši uvijek osjećao neku radost pa se uvjerio da je sve to za njegovu duhovnu izgradnju veoma dobro.

Izmoren silnim radom Baronio se 1572. razbolio na smrt. Sveti Filip Neri izmolio mu je od Gospodina ozdravljenje. Tri godine kasnije preselio se u oratorij Santa Maria in Vallicella, koji postade konačno sjedište oratorijanaca. Tu je provodio veoma strog život. Uskraćivao si je i od sna i od hrane. To je zabrinulo sv. Filipa Nerija pa je često tražio od njega da jede u njegovoj prisutnosti.

Glas je o Baroniju prešao preko granica oratorija. Za njega se pozanimao papa Grgur XIII. ponudivši mu biskupsku stolicu u Sori. Baronio je odbio i još se više posvetio pisanju svoje slavne crkvene povijesti Annales Ecclesiastici. G. 1578. došlo je do novih otkrića u katakombama pa se Baronio poče baviti i arheologijom. Pri tom ga je vodio pijetet prema Filipu Neriju, koji je kod svojih duhovnih sinova i štićenika nastojao probuditi i gajiti pobožnost prema rimskim mučenicima. G. 1580. kardinal Sirleto je pozvao Baronija u članstvo Komisije za novo kritičko izdanje Rimskog martirologija. To je djelo nastojanjem i radom Baronija objavljeno već g. 1584. Papa ga je zato htio bogato novčano nagraditi, no on je primio samo 10 škuda podijelivši ih kao milostinju siromasima.

Baronio je bio rođeni učenjak, ali nikad nije zaboravio da je i svećenik pa se neprestano isticao i u pastoralnom radu. I on je jedan od onih sretnih duhova koji su u sebi znali ujediniti duhovno nastojanje, znanstveni rad i apostolat u jednu skladnu cjelinu. Takvo bi nešto prema nauku II. vatikanskog sabora moralo biti ideal svakog svećenika.

Da bi kao povjesničar mogao što bolje raditi, udario je i temelje glasovitoj Bibliotheca Vallicelliana, sakupivši brojne rukopise, inkunabule i knjige. Kad je  1586. godine po drugi put izdao Rimski martirologij, obogativši ga učenom raspravom i bilješkama, papa Siksto V. nagradio ga je obilnim novčanim prilogom. Baronio prepusti sav taj novac sv. Filipu Neriju. Želio je da mu srce ostane što slobodnije od materijalnih dobara.

Malo-pomalo počeo je i izdavanjem svojih Crkvenih anala, pisanih latinskim jezikom. To veliko djelo odmah je prevedeno na talijanski i njemački. Baroniju su bile opet ponuđene dvije biskupske stolice no on ih je odbio nastavljajući svojim omiljelim radom. Sve više je izlazio na glas i zbog svoje svetosti. Čak su mu se pripisivala i neka čudesna ozdravljenja. Mnogi su ga željeli vidjeti i čuti, a on je tako želio ostati malen, ponizan i nepoznat.

G. 1593. njegov duhovni otac, tada već starac, izabrao ga je za svoga ispovjednika i povjerio mu brigu za zajednicu oratorijanaca. I tako na njega pade i briga za zajednicu, upade u administraciju. Njegovo breme postade još teže. Za ispovjednika izabra ga i papa Klement VIII., koji se s njim savjetovao u svim tadašnjim mučnim pitanjima. Zbog njegovih golemih zasluga Papa ga je u konzistoriju od 4. lipnja 1595. imenovao kardinalom. Tada je već izišlo na vidjelo 7 svezaka njegove velike crkvene povijesti.

Kao kardinalska crkva Baroniju je dodijeljena crkva svetih mučenika Nereja i Ahila, koju je novi kardinal dao obnoviti, prenijevši u nju iz Domitilinih katakomba kosti tih svetih mučenika. Klement VIII. imenovao ga je i knjižničarom svete Rimske crkve. Baronio je i kao kardinal bio izgledna života. Svete jubilarne godine 1600. otvorio je svoju kuću hodočasnicima dvoreći ih sam kod stola. Njegov su primjer slijedili i neki drugi kardinali. Kraj svih tih i drugih poslova nastavio je izdavanjem daljnjih svezaka svojih Anala. Godine 1604. izdao ih je već 11. U konklavu nakon smrti Klementa VIII., uza svu španjolsku oporbu, dobio je 32 glasa i već su ga kardinali htjeli aklamacijom izabrati za papu, no on se tome opro tražeći neka se i dalje glasa pojedinačno. Izabran je ipak Leon XI., koji je brzo iznenada umro pa je u sljedećem konklavu bila slična situacija.

G. 1606. Baronio se spremao na izdavanje i 12. sveska Anala, ali su ga sile počele ostavljati. Patio je mnogo od bolova u želucu. Po vlastitoj želji prenesen je u kuću u Vallicelli, gdje je 30. lipnja 1607. sveto u Gospodinu preminuo. Pokopan je u prezbiteriju crkve Santa Maria in Vallicella. Naš suvremenik Carlo Gasbarri, generalni postulator oratorijanaca sv. Filipa Nerija te pisac veoma vrijednog svečeva životopisa, piše o Baroniju ovo: »Baronija je već za života zbog njegove duboke poniznosti, neporočnosti u vladanju, žarke vjere te neumorne revnosti u apostolskome radu, bilo intelektualnome, bilo pak sakramentalnome, okruživao glas kreposti. On nije popuštao zemaljskim osjećajima dajući pogodnosti svojim rođacima, koje doduše pomagaše, ali ih nije bogatio ni obasipao častima, dok je prema siromasima i crkvenim ustanovama bio široka srca, dajući sve što je dobivao.« Za Baronija je poveden i postupak beatifikacije, ali do nje do danas ipak nije došlo. Generalna postulatura oratorijanaca ponovno je pokrenula postupak.

Baronio je u svojih 12 svezaka Crkvenih anala došao do godine 1198. Njegov su rad kasnije nastavili drugi učenjaci. Euzebija iz Cezareje nazivaju ocem crkvene povijesti. Baronija možemo nazvati ocem kritički pisane crkvene povijesti. On se svojim radom uključuje u veliku crkvenu obnovu što je započela s Tridentskim saborom. U tome obnoviteljskom strujanju on je, bez sumnje, jedna od sjajnih zvijezda prvoga reda. Njegovi su Anali i kraj nedostataka monumentalno djelo. Čitajući ih neki su s protestantima prešli na katolicizam. »S Analima je Baronio crkvenu povijest uputio na njezin pravi put te oni ostaju jednim od najljepših spomenika Crkve« (Gasbarrini).

Nakon smrti sv. Filipa Nerija Baronio se nije žacao objaviti koliki je udio u stvaranju Anala imao taj veliki svetac. On je bio onaj neprestani pokretač koji je sposobnog Baronija poticao na rad, savjetovao ga i svestrano pomagao u tome radu.

Baronio je najodličniji lik iz duhovne škole sv. Filipa Nerija. Jedan je svetac rodio drugoga. Baronio je sjajan primjer kako se veliki Božji darovi mogu najbolje iskoristiti. On svoje bogate talente nije zakopao, već ih je razvio i stavio u službu Crkve i čovječanstva. U njega se ugledao i na njemu nadahnjivao Angelo Giuseppe Roncalli, kasniji papa Ivan XXIII. u pisanju svoga velikoga povijesnoga djela o apostolskim pohodima sv. Karla Boromejskoga u bergamskoj biskupiji. Meni se čini da Baronijev primjer svima nama ima mnogo toga reći.

Uz blagdan Srca Isusova – Srce Isusovo i Apostolat molitve

Za vrijeme svoga javnoga života Isus je »na povratku iz tirskoga kraja došao preko Sidona ka Galilejskom moru, usred područja Dekapolisa. Tada mu donesu gluhonijema te ga zamole da stavi na nj ruku. On ga izvede između naroda nasamo te stavi svoje prste u njegove uši i svojom se pljuvačkom dotače njegova jezika. Zatim pogleda u nebo, uzdahnu te mu reče: ’Effatha’ – to jest: ’Otvori se!’ Otvore mu se uši i razriješi mu se sapeti jezik, te je pravilno govorio…« (Mk 7,31–34). Narod je bio oduševljen Isusovim čudom te je klicao: »Sve je dobro učinio! On čini da gluhi čuju, a nijemi da govore!« (Mk 7,37).

Sigurno da su ti ljudi imali i svojih osobnih problema, jada i nevolja, ali je to lijepo od njih da na čas zaboravljaju na sebe te svu svoju pažnju usredotočuju na gluhonijemoga i mole Isusa da metne na nj ruku, a to znači da ga blagoslovi i ozdravi. I postadoše dostojni vidjeti i doživjeti čudo.

Danas često čujemo ovakve i slične glasove: »S našim je svijetom veoma zlo, on se vraća u poganstvo. Gluh je za ono što Bog govori, gluh je za njegove zapovijedi, ne sluša njegove proroke i apostole. Svoja usta više ne otvara na molitvu, hvalu, zahvalu, ljubav prema bližnjemu, već psuje i proklinje, ogovara i kleveće, govori prosto i bezobrazno.« U našem pak narodu raširena je psovka, pijanstvo, hara bijela kuga, ubijaju se nerođena djeca.

Sve je to, na žalost, istina i stvarnost, no što činimo mi kršćani da poboljšamo taj naš svijet, taj naš narod? I što možemo činiti?

Srce Isusovo

Možemo barem moliti, biti apostoli, misionari molitve. To je zadaća onih koji pripadaju udruženju Apostolata molitve. To je njihov svakidašnji stvarni prilog rješavanju problema koji nas muče i zala koja nas biju. Na takvu nas molitvu za rješavanje ljudskih problema svesrdno poziva apostol naroda sv. Pavao u I. poslanici Timoteju. On piše: »Tako, prije svega, molim da se upravljaju prošnje, molitve, zazivi, zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i za sve koji su na višem položaju, da mognemo provoditi tih i miran život u punoj pobožnosti i dostojanstvu. To je dobro i ugodno pred Bogom, Spasiteljem našim, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do potpune spoznaje istine« (1 Tim 2,1–4).

A ne pretjeruje li on i za njim svi mi koji pozivamo na molitvu, koji promičemo Apostolat molitve? – Ako se molitva shvati kako treba, onda je veća opasnost od polovičnosti nego od pretjeranosti.

Zamislite si neku zločinačku aferu koja mora doći pred sud. Što je dužnost suda, da li da samo malo stvar osvijetli ili da ide do dna, da dotjera cara do duvara?

Ili ako netko traži smisao života. Zar želi samo naći malo smisla ili potpun smisao?

Jedino kad je riječ o vjeri ili o molitvi, onda ljudi rado govore: »Ma dosta je samo malo, samo nešto. Malo religije je dobro, ali ne previše. Malo moliti neće škoditi, ali samo ne previše!«

A što je zapravo religija, vjera? Nije li nedjeljiva veza stvorenja sa Stvoriteljem? Nije li priznavanje svoje potpune ovisnosti o Bogu, svoje bezgranične nemoći? Iz toga slijedi da »nešto malo«, kad je riječ o vjeri u Boga, o odnosu prema njemu, uopće ne dolazi u obzir. Drugim riječima: čitavo moje biće mora biti prožeto Bogom, zahvaćeno njime. A religija, vjera i molitve jesu jedno. Potpuna vjera traži potpunu molitvu.

Jedan naš suvremenik, anglikanski biskup John A. T. Robinson, zapisao je ovo: »Građu za našu molitvu pruža nam svijet.« A to u praksi znači da nam sve može biti povod za molitvu. Kad susretnemo čovjeka koji je prekinuo s Bogom i s Crkvom, možemo moliti: »Bože, vrati u svoju očinsku kuću toga izgubljenoga sina!« Kad prolazimo kraj groblja ili susretnemo mrtvačka kola, možemo moliti: »Bože, daj nam ljubav prema Tebi, da bismo mogli nadvladati strah pred smrću!« Kad ugledamo kakav izazovan i sablažnjiv plakat ili prizor, zavapimo: »Bože, ne dopusti da ljudi tome nasjedaju!« Kad kraj nas projuri kakav hiperluksuzni »mercedes« recimo: »Bože, daj da budem zadovoljan s malim i s onim što imam!« Kad čitamo u novinama o ratu, o djelima nasilja, zamolimo: »Bože, daj da naš nemirni svijet upozna da si Ti jedini uzročnik pravoga i trajnoga mira!«

Dvije se žene vraćaju kući iz crkve. Jedna se od njih tuži da nema vremena za molitvu. Morala bi se posedmerostručiti, toliko ima posla od ranoga jutra do kasne večeri. Jedan posao sustiže drugi: pranje, glačanje, kuhanje, krpanje, čišćenje i tako bez kraja i konca. Žene domaćice sve to predobro znaju i bez moga nabrajanja i tumačenja. I onda navečer čovjek bude tako umoran pa kad počne moliti, odmah zaspi. Na tu tužbu jedne prezaposlene žene odgovorila je druga da je i kod nje isto tako, ali ona se istrgla toj bujici posla pa sada moli čitav dan.

Žena se začudila nad svojom sugovornicom, majkom petero djece, a djeca su joj uvijek pristojno i čisto obučena te kuća u najboljem redu. O svemu tome osobno se uvjerila prigodom kućnih posjeta. Pa kako onda moli čitav dan? –

Ne moli svakako na koljenima ili sklopljenih ruku ili prebirući zrnca krunice ili iz molitvenika. Ali ona na početku dana kratko prikaže Božanskom Srcu Isusovu po Bezgrješnom Srcu Marijinu sve molitve, djela i trpljenja dana u naknadu za ljudske grijehe i na sve nakane na koje se sam Isus neprestano prikazuje na oltaru, za Crkvu, za papu i nakane od njega preporučene. Doista, jednostavna ali i veličanstvena ideja koja čitav dan, sve naše poslove i jade pretvara u čistu apostolsku molitvu. Jedan ju je slikar jezikom umjetnosti ovako izrazio:

Na jednoj velikoj školskoj ploči napisano je mnoštvo ništica jednu do druge. Pred njima stoji anđeo s kredom u ruci, koji pred ništice piše brojku 1. Ispod slike stoji natpis: »Dobra nakana«. Mi bismo jezikom Apostolata molitve kazali: »Jutarnje prikazanje«. Sve je to veoma jednostavno, a ipak svu sivu svakidašnjicu uzdiže na jednu vrhunaravnu razinu, uključuje ju u spasiteljski Božji plan. Dakako da jutarnje prikazanje mora utjecati na čitav dan, a to znači da čovjek svoje poslove i dužnosti obavlja u duhu prikazanja i da svoje križeve barem strpljivo podnaša znajući da sa svim time surađuje s Kristom, svećenikom i žrtvom na djelu spasenja.

I tu odmah dolazimo do veze između Srca Isusova i Apostolata molitve. Pravo shvaćen Apostolat molitve jest izvršenje opomene apostola narodâ, koji piše Filipljanima: »Težite među sobom za onim za čim treba da težite u Kristu Isusu!« (Fil 2,5). A koje su težnje Srca Isusova, izriče nam Crkva riječima 32. psalma: »Misli su Srca njegova usmjerene od pokoljenja na pokoljenje; da im izbavi duše od smrti i da ih gladne nahrani.«

Apostol molitve dijeli misli i težnje Srca Isusova misleći s njime na spasenje svih ljudi, moleći im kruh koji daje život vječni. Sve je u tome. Apostalat molitve nije samo izgovaranje obrasca jutarnjeg prikazanja, nije samo molitva već duhovnost i život, život i suradnja i sužrtva s Kristom Spasiteljem, koji ima otvoreno Srce za sve ljude, da ih spasi, nahrani, napoji i učini zauvijek sretnima.

Bezgrješno Srce Marijino

Blagdan se Marijina Srca slavi u subotu po Srcu Isusovu. Kad kažemo Bezgrješno Srce, mislimo na osobu BD Marije pod vidom njezine ljubavi prema Bogu, prema Božjem Sinu, koji je postao i njezin sin, prema svim ljudima, a osobito krštenima, kojima je i duhovna majka.

Poslije Isusova čovještva Bezgrješna je najsavršenije Božje stvorenje. I njezino je Srce bezgrješno i sveto. U njemu plamti tako velika ljubav od koje je još jedino veća ljubav Srca Isusova. Zato Crkva uz Srce Isusovo časti i Srce Marijino. To je ono Srce što se obradovalo u Bogu svojemu Spasitelju, što je osjetilo potrebu da pohodi Elizabetu i pritekne joj u pomoć, što je u Kani zamijetilo nezgodu zbog nestašice vina i odmah posredovalo, što je pod križem Isusovim na Kalvariji bilo mačem boli probodeno, što je s uskrslim Sinom klicalo od radosti, što je uz prvu Crkvu kucalo prije i poslije dolaska Duha Svetoga, što je uvijek blisko i Crkvi i svijetu i svakome od nas.

Tome je Marijinu Srcu papa Pio XII. posvetio Crkvu i ljudski rod. Marija nas je u Fatimi pozvala da častimo njezino Bezgrješno Srce i to:

1) Moleći svaki dan krunicu.

2) Obavljajući pobožnost prvih subota u mjesecu, prisustvujući u te dane svetoj misi, primajući naknadnu pričest, četvrt sata razmatrajući o kojem otajstvu krunice.

Velika poruka Srca Isusova

Slijedeći autora Jeana Ladama, odličnog poznavatelja čudesnih događaja u Paray-le-Monialu, koji ih stručno opisa u svom najnovijem životopisu svete Margarete Alacoque, želimo sada u mjesecu lipnju, kad slavimo blagdan Srca Isusova, prikazati ono veliko viđenje u kojem je Gospodin zatražio uvođenje posebnog blagdana u slavu svoga Srca. Točan datum toga viđenja zapravo ne znamo. Ono se zbilo najvjerojatnije g. 1675. za vrijeme tjelovske osmine, tj. između 13. lipnja, kad se te godine slavilo Tijelovo, i 20. lipnja, u koji je padala osmina svetkovine. Mnogi životopisci sv. Margarete misle da je viđenje palo na dan 16. lipnja. Priklanjajući se tome mišljenju i mi ga želimo opisati za da-našnji dan.

Kao što je u XIII. stoljeću blažena Julijana de Mont-Cornillon primila od Gospodina nalog da poradi oko uvođenja blagdana Tijelova, tako je u XVII. stoljeću sv. Margareta Alacoque dobila nalog za uvođenje blagdana Srca Isusova. Božje očitovanje, u kojem je dan taj nalog, obično se naziva »veliko ukazanje«. Jean Ladame misli da bi bilo bolje govoriti o »velikoj poruci« kod koje element viđenja dolazi u drugi plan.

Okolnosti u kojima je Margareta Marija primila božansku poruku izgledale su ovako: Jednog se dana za vrijeme tjelovske osmine svetica nalazila na klanjanju u kapelici, najvjerojatnije pred izloženim Presvetim Sakramentom. I tada je, kako sama priznaje, »od Gospodina primila prekomjerne milosti njegove ljubavi«. Želeći odgovoriti na Gospodinovu susretljivost, osjetila je snažan poticaj »da na ljubav uzvrati ljubavlju«. Kako će to ostvariti naznačio joj je sam Krist. Njegova izabranica ne može mu bolje očitovati svoju privrežnost nego da ispuni ono što je od nje već više puta zatražio. Ona nije još ništa učinila da ljude upozna s pobožnošću prema Spasiteljevu Srcu, o čemu joj je on govorio već kod svoje prve objave. Ova je sada bila već treća po redu. Margareta je od samoga Isusa odabrana »da ispuni tu veliku osnovu«. Sama je svetica doduše prakticirala pobožnost Srcu Isusovu, ali još nije postala njezinim apostolom. Možda je za to imala i nekih razloga: još uvijek nije bila potpuno sigurna koji je duh zapravo vodi, kod poglavarica je nailazila na veliku suzdržljivost i oprez, po naravi je bila spora, a u izravnom apostolatu nije imala nikakve prakse pa onda ni potrebnog iskustva. Ona je molila za proširenje pobožnosti Srcu Isusovu, zbog toga u duši i trpjela, no nešto izravno nije činila. I stoga joj opet dolazi Krist da je upravo prisili na taj posao oko proslave njegove ljubavi.

Učinio je to ovako: Svojoj je odabranici otkrio svoje Srce. Riječi: »Gle ovo Srce« pokazuju jasno da je poruku pratilo i viđenje. U poruci se nalaze četiri elementa.

Spasitelj, kao i kod prvog viđenja očituje svoju veliku ljubav prema čovječanstvu. »Gle ovo Srce što je toliko ljubilo ljude te se nije ništa štedilo sve do iscrpljenja i skončanja da im posvjedoči svoju ljubav.« Ono ih je ljubilo do kraja, kako to svjedoči i sveti Ivan opisujući posljednju večeru, pa je prema tome velika poruka u Paray-le-Monialu samo ponovna potvrda onoga u Evanđelju: »Ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav« (Iv 13,1). U ljubavi se Isus nije zaustavljao na pola puta, već išao do kraja.

Drugi je element sličan onome u drugome viđenju. Gospodin se svetici tuži što nije ljubljen: »A kao zahvalnost od većine ne primam drugo do nezahvalnosti.« Isus te nezahvalnosti označuje podrobnije. One se u prvom redu odnose na stav ljudi prema sakramentu Euharistije. U njemu je Isus predmet prezira, nepoštovanja, svetogrđa i hladnoće. A sve to je tim teže jer se radi o »sakramentu ljubavi«. Isusa naročito boli što se tako ponašaju i oni koji bi po zavjetima morali biti njegovi osobiti prijatelji. »Najbolnije mi je to što tako sa mnom postupaju srca koja su mi posvećena.«

Isus zatim traži od svetice poseban blagdan u čast svoga Srca. »Stoga od tebe tražim da prvi petak nakon tjelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i otprošnja naknadnom pričešću kako bi se naknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima.«

Na svršetku poruke Isus obećaje nagradu svima onima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca. »Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju.«

Eto, to je ta velika Isusova poruka, koje se danas želimo sjetiti, a koju na osobit način izvršavamo kad svečano i po Isusovim uputama slavimo blagdan Srca Isusova. Poruka je to vrijedna da se u njezin sadržaj često zamislimo, da nas ona pomaže te ispuni nekim svetim nemirom kako bismo je što bolje ostvarivali.

Jean Ladame naglašava kako je velika poruka dana Margareti Alacoque u Paray-le-Monialu u skladu s Evanđeljem i zapravo njegova jeka. Ona izriče Božju spasiteljsku volju: Krist je došao i opet dolazi da potraži i pronađe ono što je bilo izgubljeno. Ona nam ponovno naglašava kako je velika Isusova ljubav prema dušama. Ta je poruka dana u vrijeme kad je janzenizam ohladio ljudska srca, odvraćajući ih od Božje ljubavi i od primanja Euharistije, sakramenta ljubavi. No, ona tim nije vremenski uvjetovana, već ima trajnu vrijednost koja je u tome što nas upravlja prema presvetom Kristovu čovještvu, po kojem imamo pristup i k njegovu božanstvu. Ona nas veže uz Spasiteljevu ljubav tražeći od nas obraćenje te neograničeno pouzdanje u Učitelja, koji je krotak i ponizan Srcem.

Sve je to tako divno da bi trebalo postati predmetom naše neprestane meditacije, da bi u nama moralo razvijati jednu posebnu duhovnost koja se temelji na ljubavi Srca Isusova. Po Paray-le-Monialu i svetoj Margareti Alacoque pobožnost Srcu Isusovu izišla je iz samostanskih zidina i ušla u kršćanski svijet, od privatne postala javna, od Crkve toliko puta i na tako svečan način odobrena i preporučena pobožnost. Objave u Paray-le-Monialu nisu i ne mogu postati predmetom vjere kao one sadržane u Bibliji. No, one su ipak pouzdan i prikladan zov k Evanđelju. One nam ga približavaju pozivajući nas da još više prianjamo uz Isusa Krista, da njegovu osobu nastojimo što bolje upoznati. Pod tim razumijevamo onu spoznaju koja ide u dubine do srca. A samo takva spoznaja dovodi i do najprisnije međusobne ljubavi jer, kako netko reče, samo srce zna pravo govoriti srcu. Čovjek će najbolje razumjeti Krista ako bude upoznao njegovo Srce i bit će najprikladniji za njegovu ljubav ako se bude naučio osluškivati glas njegova Srca.

Dan u koji smo dobili veliku poruku Srca Isusova vrijedan je da ga pamtimo te da ga uvijek sa zahvalnošću u srcu nosimo. On nam je donio novo svjetlo, on je – kako to neki rekoše – poslije Duhova u našu povijest unio najviše svetog plamena, koji treba da božanskom ljubavlju zagrije svako srce.

29. lipanj

Sveti Petar i Pavao, apostoli (+ 67)

U kalendarima postoji cio niz svetaca koji se zajednički slave ili zazivaju. Navest ću samo neke: Šimun i Juda, Fabijan i Sebastijan, Ivan i Pavao, Kuzma i Damjan, Gervazije i Protazije, Ćiril i Metodije, Henrik i Kunigunda. Različiti su razlozi da su ti sveti skupa: bračna veza, bratstvo po krvi, zajednička smrt ili zajednički grob. Zanimljivo je da se iz apostolskog zbora braća zajedno ne slave: Petar i Andrija, Ivan i Jakov. Oni se slave posve odijeljeno. Ali se zato zajednički slave i često zazivaju kao apostolski prvaci sveti Petar i Pavao. Oni su se u životu rijetko susretali, ali ih je zajednička mučenička smrt zauvijek sjedinila. O njihovu životu najviše znamo iz novozavjetnih spisa. U želji za kratkoćom i sažetošću mi ćemo baciti pogled na te apostole na onim trima mjestima gdje su se sreli.
Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo; kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obraćenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. “Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana” (Gal 1,18).
Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: “Taj je čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove” (Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na početku poslanica naziva: “Pavao, apostol Isusa Krista”. Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu. Studirao je kod učenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani teolog. Što je onda mogao naučiti od galilejskog ribara Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz učtivosti? – Ne, sigurno ne! On nije imao ništa od one nadutosti nekih današnjih teologa koji na biskupe gledaju kao na neznalice i zaostale. Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao načelo: “Ništa bez Petra!” I ono što će ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: “Ništa bez biskupa!” Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti, koje si za Gospodina podnio, no velik si i u poštivanju hijerarhijskih vrednota! Svaka ti čast, Pavle!
Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom. U međuvremenu je prokrstario Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evanđelja, pokrstio ih i medu njima osnovao kršćanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažući im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje “apostola i starješina sa svom Crkvom” (Dj 15,22).
Kad je na tome Apostolskom saboru “nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar” (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. “Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spaseni, jednako kao i oni – biva pogani – milošću Gospodina Isusa” (Dj 15,10-11). To je Pavao i želio znati. Saznavši, nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge.
Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galaćanima ovako: “A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dođoše, on se zbog straha od obrezanih poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh. ‘Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski?'” (Gal 2,11-14).
Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? – Ne pobija, jer je tu riječ ne o nauku već o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv – ili još bolje – nezabludiv kad kao učitelj vjere naučava vjerske i ćudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galaćanima krivo uzima da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost.
“Da je Petar s Pavlom bio bitno istog mišljenja, pokazalo se jasno već na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz ‘Jakovljeve okoline’ on se posve drukčije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo medu dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednička zadaća, ljubav prema zajedničkom Gospodinu nadvladala je – i kod jednog i kod drugog – osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj Crkvi” (Ernest Schmitt).
Petar i Pavao opet su našli zajednički jezik i držanje. To su mogli naći jer im je bilo stalo više do općeg nego do osobnog dobra, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebičnosti koja fanatički traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi treba da služimo ne pozivajući se ni na kakve svoje zasluge.
Treće je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapečatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do g. 130. imamo zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim se grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik s poštovanjem obiđe. No po cijelome katoličkome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u čast svetih apostolskih prvaka.

Opširnije

Sveti Petar i Pavao, apostoli († 67)

U kalendarima postoji cio niz svetaca koji se zajednički slave ili zazivaju. Navest ću samo neke: Šimun i Juda, Fabijan i Sebastijan, Ivan i Pavao, Kuzma i Damjan, Gervazije i Protazije, ]iril i Metodije, Henrik i Kunigunda. Različiti su razlozi da su ti sveti skupa: bračna veza, bratstvo po krvi, zajednička smrt ili zajednički grob. Zanimljivo je da se iz apostolskog zbora braća zajedno ne slave: Petar i Andrija, Ivan i Jakov. Oni se slave posve odijeljeno. Ali se zato zajednički slave i često zazivaju kao apostolski prvaci sveti Petar i Pavao. Oni su se u životu rijetko susretali, ali ih je zajednička mučenička smrt zauvijek sjedinila. O njihovu životu najviše znamo iz novozavjetnih spisa. U želji za kratkoćom i sažetošću mi ćemo baciti pogled na te apostole na onim trima mjestima gdje su se sreli.

Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo, kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obraćenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. »Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana« (Gal 1,18).

Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: »Taj je čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove« (Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na početku poslanica naziva: »Pavao, apostol Isusa Krista«. Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu. Studirao je kod učenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani teolog. Što je onda mogao naučiti od galilejskog ribara Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz učtivosti? – Ne, sigurno ne! On nije imao ništa od one nadutosti nekih današnjih teologa koji na biskupe gledaju kao na neznalice i zaostale. Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao načelo: »Ništa bez Petra!« I ono što će ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: »Ništa bez biskupa!« Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti, koje si za Gospodina podnio, no velik si i u poštivanju hijerarhijskih vrednota! Svaka ti čast, Pavle!

Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom. U međuvremenu je prokrstario Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evanđelja, pokrstio ih i među njima osnovao kršćanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažući im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje »apostolâ i starješinâ sa svom Crkvom« (Dj 15,22).

Kad je na tome Apostolskom saboru »nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar« (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. »Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spaseni, jednako kao i oni – biva pogani – milošću Gospodina Isusa« (Dj 15,10–11). To je Pavao i želio znati. Saznavši, nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge.

Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galaćanima ovako: »A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dođoše, on se zbog straha od obrezanih poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh. ’Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski?’« (Gal 2,11–14).

Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? – Ne pobija, jer je tu riječ ne o nauku već o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv – ili još bolje – nezabludiv kad kao učitelj vjere naučava vjerske i ćudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galaćanima krivo uzima da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost.

»Da je Petar s Pavlom bio bitno istog mišljenja, pokazalo se jasno već na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz ’Jakovljeve okoline’ on se posve drukčije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo među dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednička zadaća, ljubav prema zajedničkom Gospodinu nadvladala je – i kod jednog i kod drugog – osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj Crkvi« (Ernest Schmitt).

Petar i Pavao opet su našli zajednički jezik i držanje. To su mogli naći jer im je bilo stalo više do općeg nego do osobnog dobra, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebičnosti koja fanatički traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi treba da služimo ne pozivajući se ni na kakve svoje zasluge.

Treće je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapečatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do g. 130. imamo zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim se grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik s poštovanjem obiđe. No po cijelome katoličkome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u čast svetih apostolskih prvaka. Crkva u radosti na današnji dan pjeva:

O blaženi Rime, štono te posvetila

Prvaka ovih dvaju srca preslavna,

U grimizu se njezinu rumeneći

Ljepote svijeta svega sam nadilaziš.

Vi, srca jednog, svete dvije masline,

Sav narod Božji danas vama moli se,

Božanske dare vjere, nade, ljubavi

I dobrotvorja svakog vi nam molite!

»Slavnih li Kristovih apostola! Kao što su se za života ljubili, tako se ni u smrti ne odijeliše.«

U jednom svom govoru sv. Augustin kliče: »Jedan je dan mučeništva za oba apostola. Ali su i njih dvojica bili jedno. Iako su trpjeli u različite dane, bili su jedno. Prvi je išao Petar, a za njim je slijedio Pavao. Proslavljujemo svečani dan koji nam je posvetila krv apostolâ. Ljubimo vjeru, život, napore, patnje, priznavanja, propovijedi!«

U drugoj večernji današnjega blagdana Crkva pjeva: »Petar apostol i Pavao učitelj narodâ, Gospodine, učiše nas tvome zakonu!« To je zakon vjere, ufanja, ljubavi, sloge, jedinstva, pomirenja, suosjećanja s Crkvom i za Crkvu.

Prigodom proslave 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata naši su nas biskupi u svojoj poslanici upozorili na poruku Ivana VIII. Hrvatima: »Budite vjerni Bogu i svetom Petru do smrti, i primit ćete krunu života što ju je Bog obećao onima koji ga ljube.« Petrovo je blagdan kad treba da se u vjernosti Bogu, Kristu, Crkvi i papinstvu obnovimo. Ta je vjernost jamstvo naše budućnosti. Nek nas u njoj i cijeli naš hrvatski narod »pomaže Bog Hrvata, a Petar, učenik Kristov, obdari pobjedom«! (Iz ugovora pape Agatona s Hrvatima.) Već na početku svoga kršćanstva sreli smo se i sa svetim Petrom. Prema pisanju cara Konstantina Porfirogeneta, »Hrvati su se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleli svetom Petru…« Budimo i mi danas toj zakletvi vjerni! Vjerni u velikom i malom, vjerni u sreći, ali i u križu!

28. lipanj

Sveti Irenej, biskup i mučenik (+ 202/3)

Sveti Irenej, slavni lyonski biskup, napisao je prvi prikaz svega poklada kršćanskog nauka i na taj način postao utemeljitelj kršćanske teologije ili “otac katoličke dogmatike” kako a neki nazivaju. Potekao je iz Male Azije, vjerojatno iz Smirne. Tamo je još bila veoma živa tradicija o apostolima koji su ondje djelovali, a osobito o sv. Ivanu i sv. Pavlu. Ne znamo za godinu Irenejeva rođenja. Ono se zbilo vjerojatno sredinom II. stoljeća. Podrijetlom je bio Grk, a u mladosti je stekao izvanredno bogatu i svestranu izobrazbu. Dobro je poznavao Sveto pismo i prve spise ranih kršćanskih pisaca, uz to je bio načitan djelima klasične književnosti, a poznavao je i spise raznih krivovjeraca svoga vremena.
Glavni je pak Irenejev učitelj bio sveti Polikarp, biskup u Smirni. Prema vlastitom priznanju, njegov je nauk požudno u srce upijao i njime se hranio. Ličnost toga biskupa učinila je na njega silan dojam. On ga više nikad nije mogao zaboraviti pa je još i u starosti rado pripovijedao o svojim susretima s Polikarpom, koji je bio učenik apostola Ivana.
Ne znamo točno godinu kad je Irenej iz Male Azije došao u Galiju, u Lyon, a nije nam sa sigurnošću poznato ni koji je razlog njegova dolaska. Kršćanstvo se u Lyonu ukorijenilo već u prvoj polovici II. stoljeća i to medu pučanstvom što se doselilo iz Azije. Vodenim putem to baš i nije bilo nemoguće. Oko g. 177. u Lyonu se već nalazila brojna kršćanska zajednica, dobro organizirana, kojoj je kao biskup stajao na čelu devedesetogodišnjak Potin. Među njegovim svećenicima nalazio se i Irenej. Sv. Grgur Turonski, biskup, piše u svojoj Pouijesti Franaka “da je Irenej u biskupstvu naslijedio mučenika Potina i da je svojim propovijedanjem u kratko vrijeme učinio kršćanskim cijeli grad Lyon”.
O mučeničkoj smrti sv. Ireneja govore sv. Jeronim i sv. Grgur Turonski. Ovaj posljednji izričito tvrdi da je Irenej “život završio mučeništvom”. Bilo je to za Septimija Severa i njegova progonstva kršćana između 202. i 203. godine. Grgur piše: “Irenej je pokopan u bazilici Svetog Ivana, pod oltarom. S jedne mu je strane položen Epipodij, a s druge mučenik Aleksandar. Prah, s vjerom sabran iz tih grobova, liječi odmah bolesnike. U toj se kripti krije velika slava koja je, mislim, vrijednost mučenika.”
Ta je bazilika tijekom vremena promijenila svoje ime, a za vrijeme hugenotskih ratova u Francuskoj bila je g. 1562. opustošena te njezine relikvije obeščašćene. Na brežuljku Fourviere, u starom dijelu Lyona, nalazi se danas crkva Sv. Ireneja koja čuva trajnu uspomenu na njega. Na ulazu u kriptu te crkve stoji natpis: “Tu je kriptu dao sagraditi sv. Pacient, lyonski biskup u V. stoljeću, na mjestu gdje su sv. Potin i sv. Irenej, poslani u Lyon od sv. Polikarpa, učenika apostola Ivana, sakupljali prve kršćane. Tu su bili pokopani brojni mučenici.”

Opširnije

Sveti Irenej, biskup i mučenik († 202/3)

Sveti Irenej, slavni lyonski biskup, napisao je prvi prikaz svega poklada kršćanskog nauka i na taj način postao utemeljitelj kršćanske teologije ili »otac katoličke dogmatike«, kako ga neki nazivaju. Potjecao je iz Male Azije, vjerojatno iz Smirne. Tamo je još bila veoma živa tradicija o apostolima koji su ondje djelovali, a osobito o sv. Ivanu i sv. Pavlu. Ne znamo za godinu Irenejeva rođenja. Ono se zbilo vjerojatno sredinom II. stoljeća. Podrijetlom je bio Grk, a u mladosti je stekao izvanredno bogatu i svestranu izobrazbu. Dobro je poznavao Sveto pismo i prve spise ranih kršćanskih pisaca, uz to je bio načitan djelima klasične književnosti, a poznavao je i spise raznih krivovjeraca svoga vremena.

Glavni je pak Irenejev učitelj bio sveti Polikarp, biskup u Smirni. Prema vlastitom priznanju, njegov je nauk požudno u srce upijao i njime se hranio. Ličnost toga biskupa učinila je na njega silan dojam. On ga više nikad nije mogao zaboraviti pa je još i u starosti rado pripovijedao o svojim susretima s Polikarpom, koji je bio učenik apostola Ivana.

Ne znamo točno godinu kad je Irenej iz Male Azije došao u Galiju, u Lyon, a nije nam sa sigurnošću poznato ni koji je razlog njegova dolaska. Kršćanstvo se u Lyonu ukorijenilo već u prvoj polovici II. stoljeća i to među pučanstvom što se doselilo iz Azije. Vodenim putem to baš i nije bilo nemoguće. Oko g. 177. u Lyonu se već nalazila brojna kršćanska zajednica, dobro organizirana, kojoj je kao biskup stajao na čelu devedesetogodišnjak Potin. Među njegovim svećenicima nalazio se i Irenej. Sv. Grgur Turonski, biskup, piše u svojoj Povijesti Franaka »da je Irenej u biskupstvu naslijedio mučenika Potina i da je svojim propovijedanjem u kratko vrijeme učinio kršćanskim cijeli grad Lyon«.

I otac crkvene povijesti, Euzebije iz Cezareje, dao nam je jedan siguran i dragocjen podatak iz Irenejeva života. On piše: »U to se vrijeme, to jest oko g. 190., razbuktala rasprava od velike važnosti. Crkve iz cijele Azije, oslanjajući se na jednu veoma staru predaju, mislile su da Spasiteljev Vazam (Uskrs) valja slaviti četrnaestoga dana u mjesecu nisanu, u kojigod dan sedmice pao. (Točno onako kako su stari Židovi slavili svoju Pashu.) Crkve pak svega ostaloga svijeta nisu slijedile taj običaj – već su slavile Uskrs u nedjelju poslije četrnaestoga nisana.«

O istom se pitanju slavljenja Uskrsa već raspravljalo koncem g. 154. ili početkom 155. između pape Aniceta i sv. Polikarpa, koji baš zbog toga bijaše došao čak u Rim. Tada se pitanje nije riješilo. Za vrijeme pape Viktora održane su tri biskupske sinode na kojima su se svi biskupi, osim onih iz Azije, izjasnili za slavljenje Uskrsa u nedjelju.

Euzebije nastavlja: »Zbog takvog držanja azijskih biskupa htio je pročelnik Rimske crkve Viktor iz crkvene zajednice isključiti cijelu Aziju. No mnogi su mu biskupi pisali i poticali ga na promicanje mira, jedinstva i ljubavi. Među njima je bio i Irenej, koji je pisao u ime crkava Galije, kojima je predsjedao.« Euzebije, navodeći odlomke iz Irenejeva pisma, zaključuje ovako: »Irenej, čije ime znači mirotvorac, bio je to i u svome ponašanju.« Čitavo se to mučno pitanje između zapadne i istočne Crkve, na sreću, povoljno riješilo i tako nije došlo do raskola. I azijske su se crkve u slavljenju Uskrsa složile s Rimskom crkvom.

Unatoč Isusovoj jasnoj želji i molitvi za jedinstvo Crkve, u njoj je kroz cijelu njezinu povijest sve do danas u većoj ili manjoj mjeri prisutna opasnost raskola. Ona je rodila velikim istočnim raskolom, rodila je raskol u doba reformacije, rodila je brojnim manjim, ali ipak tragičnim raskolima. Ta je opasnost naročito prisutna onda kad fanatizam pobijedi istinsku evanđeosku ljubav. U tome pogledu od povijesti, na žalost, nismo mnogo naučili. Da smo naučili, u današnjoj Crkvi u tolikoj mjeri ne bi bile prisutne opasnosti od raznih razdora i raskola, koji trgaju ne samo nešivenu Kristovu haljinu, već i samo njegovo otajstveno tijelo. Sveti Irenej, mirotvorac, svojim primjerom i držanjem uči nas kako da promičemo crkveno jedinstvo.

O mučeničkoj smrti sv. Ireneja govore sv. Jeronim i sv. Grgur Turonski. Ovaj posljednji izričito tvrdi da je Irenej »život završio mučeništvom«. Bilo je to za Septimija Severa i njegova progonstva kršćana između 202. i 203. godine. Grgur piše: »Irenej je pokopan u bazilici Svetog Ivana, pod oltarom. S jedne mu je strane položen Epipodij, a s druge mučenik Aleksandar. Prah, s vjerom sabran iz tih grobova, liječi odmah bolesnike. U toj se kripti krije velika slava koja je, mislim, vrijednost mučenika.«

Ta je bazilika tijekom vremena promijenila svoje ime, a za vrijeme hugenotskih ratova u Francuskoj bila je g. 1562. opustošena te njezine relikvije obeščašćene. Na brežuljku Fourvière, u starom dijelu Lyona, nalazi se danas crkva Sv. Ireneja koja čuva trajnu uspomenu na njega. Na ulazu u kriptu te crkve stoji natpis: »Tu je kriptu dao sagraditi sv. Pacient, lyonski biskup u V. stoljeću, na mjestu gdje su sv. Potin i sv. Irenej, poslani u Lyon od sv. Polikarpa, učenika apostola Ivana, sakupljali prve kršćane. Tu su bili pokopani brojni mučenici.«

Od vjerodostojnih djela sv. Ireneja sačuvane su nam dvije rasprave: Dokazivanje apostolskoga propovijedanja i Izlaganje apostolskoga propovijedanja. U njima sv. Irenej na kratak i sažet način izlaže tradicionalni nauk Crkve o Bogu Ocu, stvoritelju; o Bogu Sinu, otkupitelju; o Duhu Svetom, koji je prosvjetljivao proroke i vodio pravednike.

Međutim je Irenej izišao na glas kao teološki pisac svojim djelom Protiv hereza. U prvom dijelu toga djela svetac raskrinkava lažne nauke gnostika Ptolomeja, Valentina, Marka, kao i njihovih prethodnika sve tamo do Simona Maga. To čini prema načelu »da valja razotkiti teorije, kako bi na vidjelo došla zabluda«. Svim tim krivim naucima Irenej kao mjerilo istine postavlja tradicionalan nauk Crkve. Zlatno pravilo koje od svoje vrijednosti i suvremenosti ni danas nije ništa izgubilo. I kad bi ga se u Crkvi svi s poštovanjem držali, manje bi bilo krivih i problematičnih teoloških stavova.

U drugoj knjizi toga velikoga djela Protiv hereza Irenej razlozima razuma pobija gnostički nauk. U trećoj isto čini, ali samo iz nauka apostola, koji se nalazi sadržana i sačuvana u Svetome pismu i apostolskoj predaji. U četvrtoj knjizi istoga djela Irenej pobija gnozu Gospodinovim govorima, riječima samoga Gospodina u Novom, pa čak i u Starom zavjetu, jer su prema njemu Mojsijevi i proročki spisi riječi samoga Krista Gospodina. I napokon, u petoj i posljednjoj knjizi Irenej zaključuje svoju borbu protiv krivih nauka ostalim Gospodinovim govorima te apostolskim pismima, osobito poslanicama svetoga Pavla.

Prema svetom Ireneju, dragocjeni poklad vjere »kao dragocjeni napitak, čuvan u najboljoj posudi, pod utjecajem Duha Svetoga, neprestano pomlađuje i priopćava svoju mladost samoj posudi što ga sadrži«. Ta je posuda Crkva. Crkvena se tradicija, do koje Irenej kao i toliki drugi apostolski oci i učenici toliko drži, nalazi u svakoj crkvi, a pogotovo u onima koje su osnovali sami apostoli. To vrijedi za Crkvu u Efezu, koju je osnovao sv. Pavao, a vodio sv. Ivan, za Crkvu u Smirni, koju je vodio apostolski učenik sv. Polikarp, a na najosobitiji način za Crkvu u Rimu, osnovanu od sv. Petra i sv. Pavla, i s kojom se zbog njezina ugleda moraju slagati sve druge crkve. Tu je silno naglašena uloga rimske u sveopćoj Crkvi. Ona ima pravo vodstva, ona mora biti počelo jedinstva svih mjesnih crkava u jednoj sveopćoj-katoličkoj Crkvi.

Dragocjena je Irenejeva nauka i o Euharistiji, zatim o Blaženoj Djevici Mariji, koju naziva »novom Evom«, tj. novom majkom svega otkupljenoga čovječanstva.

Zanimljivo je i veoma poučno uočiti motiv koji je Ireneja vodio kod pisanja njegova velikog djela Protiv hereza. Bila je to ljubav. On sam o tome piše u uvodu: »Ja sam, doduše, nenaviknut na pisanje, nemam u tome nikakve vježbe, ali me na to tjera ljubav.« Njemu nije do toga da osudi one u zabludama, već da ih pridobije za »Isusa Krista, koji je iz neizmjerne ljubavi postao ono što smo mi, da bi nas usavršio u onome što je on«. Ljepšeg motiva za pisanje doista nije mogao imati. Taj motiv govori o njegovoj izvanrednoj ljudskoj i kršćanskoj plemenitosti.

Veliko djelo svetog Ireneja svoju vrijednost ima još i danas. Po njemu je postao svjetionik ne samo svog vremena, već i kasnijeg doba. Na njega su se pozivali toliki sveti Oci, crkveni naučitelji i teolozi. U novije doba veliki je švicarski teolog Hans Urs von Balthasar g. 1943. sastavio lijepu antologiju  tekstova sv. Ireneja, preveo ih, protumačio te izdao pod naslovom Geduld des Reifens (Strpljivost dozrijevanja). Isti je vrijedni teolog i pisac izdao veliku zbirku Menschen der Kirche (Ljudi Crkve). U njoj u prvom licu govore osobe koje su uzori crkvenoga života. Među prvima je sveti Irenej. I s pravom, jer je on svojim životom, pisanim djelima i mučeničkom smrću divan uzor života u Crkvi i s Crkvom.

Djelo svetog Ireneja Protiv hereza i Henri de Lubac, drugi veliki teolog današnjice, smatra orijentacijskim za čitav svoj teološki rad. On ga je čitao kao mlad teolog i veliki ga lyonski naučitelj više nije ostavljao. Postao mu je u teologiji životnim pratiocem. Poznavaoci velikog teološkog djela, što ga je stvorio de Lubac, uvidjet će da je taj u svetom Ireneju imao odličnog teološkog pratioca i vodiča. Henri de Lubac, Hans Urs von Balthasar, Jean Danielou, Hugo i Karl Rahner, sve od reda veliki suvremeni teolozi, znali su uranjati u djela svetih Otaca te u njima otkriti poruke koje su potrebne i dragocjene baš za naše vrijeme. Sveti Oci, pa tako i sveti Irenej, veoma su zanimljive i snažne ličnosti koje i našem vremenu mogu uliti novu životnost, ono od čega su sami živjeli i što im je bilo nepresušno nadahnuće za njihova velika i sadržajna teološka djela.

Okusimo još po koju Irenejevu misao! – »Božji je sjaj životvoran. Na životu imaju, dakle, udjela oni koji Boga gledaju. To je razlog zbog kojega se onaj koji je nedohvatljiv, neshvatljiv i nevidljiv nudi da ga ljudi vide, shvate i dohvate kako bi oživio one koji ga shvaćaju i vide. Nemoguće je, naime, živjeti bez života, i nema života osim dioništvom na Bogu, a to se dioništvo sastoji u gledanju Boga i uživanju njegove dobrote.

Stoga će ljudi vidjeti Boga da bi živjeli postavši besmrtnima tim gledanjem i doprli do samoga Boga. Upravo su to, kako sam već rekao, slikovito predoznačili proroci, naime da će Boga vidjeti ljudi koji nose njegova Duha i vazda očekuju njegov dolazak…«

27. lipanj

Sveti Ćiril Aleksandrijski, biskup crkveni naučitelj (370-444)

Pisati o svetom Ćirilu Aleksandrijskom nije lako jer njegov život bijaše pun sjena i ljudskih slabosti. One su proizlazile iz njegove veoma žestoke i svadljive naravi koja, kad se zapalila i upala u borbu, nije birala sredstva. Njegov privatni život bio je doduše moralno besprijekoran, a pravovjernost na visini, ali njegov postupak prema protivnicima nije odavao duh Evanđelja. Zbog toga njegovu svetost moramo više promatrati iz njegovih spisa, nego iz ostalih njegovih čina. Nakon Efeškog sabora g. 431., na kojem se borio za pravovjerje i čast Bogorodice, pa sve do svoje smrti 24. lipnja 444. imao je prilike u molitvi i kajanju okajati svoje postupke.
Ćiril Aleksandrijski, posljednji veliki predstavnik aleksandrijske škole i grčko-kršćanske književnosti u Egiptu, rodio se oko g. 370. Bio je učenik svog strica Teofila, aleksandrijskog patrijarha, od koga je naslijedio ne samo patrijaršijsku stolicu već i žestinu i svadljivost u vođenju vjerskih rasprava. Jedno je vrijeme medu monasima provodio monaški život. Godine 403., već kao svećenik, pratio je svoga strica Teofila na sabor “pod hrastom”, koji je s patrijaršijske stolice u Carigradu svrgnuo sv. Ivana Zlatoustog poslavši ga u progonstvo. G. 412. Ćiril je postao aleksandrijski patrijarh.
Odmah je na početku pokazao pomalo agresivnu tvrdoću svoga značaja u odnosu prema krivovjercima novacijancima i prema Židovima. Ovi su u Aleksandriji digli neku bunu pa su bili protjerani.
Kad je predstavnik antiohijske teološke škole monah Nestorije god. 428. postao carigradski patrijarh, počeo je širiti i javno izlagati nauk da su u Kristu dvije osobe: božanska i ljudska. Zbog toga prema njemu nemamo prava Mariju nazivati Bogorodicom jer ona nije ništa drugo nego “majka čovjeka zvanoga Isus”. Takvo nešto javno naučavati vrijeđalo je osjećaj kršćanskih vjernika koji su vjerovali da je Marija Bogorodica. I njihov ih osjećaj nije varao. Pokazalo se opet kako bi se pastiri duša, učitelji i teolozi, morali više obazirati na pobožni osjećaj vjernika. Kako su istočnjaci u teološkim pitanjima veoma temperamentni, uzbudiše se silno duhovi. U borbu se strastveno upustio i Ćiril Aleksandrijski. On je udario po Nestorijevu nauku kao po krivovjerju, a o tome je u pismu obavijestio i papu Celestina I. Valjalo je posredovati jer je krivovjerni nauk iznosio biskup tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva.
Papa Celestin I. u pismu od 11. kolovoza 430. naredio je Nestoriju, carigradskom biskupu, da po primitku pisma mora pismeno opozvati svoj nauk u roku od deset dana. Ako to ne učini, bit će izopćen iz crkvenoga zajedništva. Taj je dokument papa povjerio Ćirilu Aleksandrijskom obvezavši ga da ga proslijedi Nestoriju. Ako taj odbije nalog, neka ga Ćiril svrgne s carigradske biskupske stolice. Papa je prijepis toga pisma poslao isto tako antiohijskom i jeruzalemskom patrijarhu kao i primasu Makedonije “tako da naš sud o Nestoriju, to jest Kristov božanski sud nad njim bude poznat”. Tu se već jasno vidi kako je u važnim pitanjima rimski biskup već tada obavljao primat vlasti.
Ćiril je prihvatio papin nalog te protiv Nestorija sastavio glasovitih dvanaest “anatema” prokletstava. Te je anateme odobrila jedna sinoda egipatskih biskupa. Za Duhove g. 431. car Teodozije II. najavio je sabor u Efezu. Taj je sabor osudio Nestorija i lišio ga patrijaršijske stolice. Ćiril se na tome saboru ponio odviše autoritativno i na neki način bezobzirno jer nije htio čekati dolazak sviju istočnih biskupa, pa i samih papinih legata. Sabor je u Efezu 22. lipnja 431, proglasio člankom vjere da je Marija Bogorodica i time udario dogmatske temelje štovanja Majke Božje. Narod je zbog toga dao oduška svojoj radosti te biskupima uvečer priredio bakljadu.
No Ćirilov protivnik i suparnik Ivan Antiohijski sazvao je protiv njega sabor, na koji su se skupila 43 biskupa, a carski su vojnici Ćirila uhvatili i strpali u zatvor. Dok je on u zatvoru pisao Tumačenje 12 poglavlja, njegovi su sljedbenici uspjeli uvjeriti cara da i on osudi Nestorija te ga svrgne s biskupske stolice. Sabor je bio raspušten, Ćiril se vratio u Aleksandriju, no borba se nastavila. Vodio ju je i Ćiril u mnogim pismima što ih je napisao. Umro je g. 444., a da nije doživio mir među biskupima i teolozima.

Opširnije

Sveti Ćiril Aleksandrijski, biskup i crkveni naučitelj (370–444)

Pisati o svetom Ćrilu Aleksandrijskom nije lako jer njegov život bijaše pun sjena i ljudskih slabosti. One su proizlazile iz njegove veoma žestoke i svadljive naravi koja, kad se zapalila i upala u borbu, nije birala sredstva. Njegov privatni život bio je doduše moralno besprijekoran, a pravovjernost na visini, ali njegov postupak prema protivnicima nije odavao duh Evanđelja. Zbog toga njegovu svetost moramo više promatrati iz njegovih spisa, nego iz ostalih njegovih čina. Nakon Efeškog sabora g. 431., na kojem se borio za pravovjerje i čast Bogorodice, pa sve do svoje smrti 24. lipnja 444. imao je prilike u molitvi i kajanju okajati svoje postupke.

Ćril Aleksandrijski, posljednji veliki predstavnik aleksandrijske škole i grčko-kršćanske književnosti u Egiptu, rodio se oko g. 370. Bio je učenik svog strica Teofila, aleksandrijskog patrijarha, od koga je naslijedio ne samo patrijaršijsku stolicu već i žestinu i svadljivost u vođenju vjerskih rasprava. Jedno je vrijeme među monasima provodio monaški život. Godine 403., već kao svećenik, pratio je svoga strica Teofila na sabor »pod hrastom«, koji je s patrijaršijske stolice u Carigradu svrgnuo sv. Ivana Zlatoustog poslavši ga u progonstvo. G. 412. Ćiril je postao aleksandrijski patrijarh.

Odmah je na početku pokazao pomalo agresivnu tvrdoću svoga značaja u odnosu prema krivovjercima novacijancima i prema Židovima. Ovi su u Aleksandriji digli neku bunu pa su bili protjerani. U to je doba u Aleksandriji na barbarski i svirep način bila ubijena poganka Hipatija, inače veoma izobražena žena, sljedbenica neoplatonske filozofije. Zbog toga su ubojstva moralnu odgovornost neki svaljivali na ]irila, no to je ipak sporno. Tako barem misli Constantino Vona, redoviti profesor patrologije u Rimu na papinskom Lateranskom sveučilištu. On misli da je kraj svih tih sjena, stvarnih i nestvarnih sumnjičenja »Ćiril Aleksandrijski u istočnoj Crkvi uživao velik ugled, pa i kod stada svojih vjernika za koje napisa krepke homilije te egzegetska i dogmatska djela«.

Kad je predstavnik antiohijske teološke škole monah Nestorije god. 428. postao carigradski patrijarh, počeo je širiti i javno izlagati nauk da su u Kristu dvije osobe: božanska i ljudska. Zbog toga prema njemu nemamo prava Mariju nazivati Bogorodicom jer ona nije ništa drugo nego »majka čovjeka zvanoga Isus«. Takvo nešto javno naučavati vrijeđalo je osjećaj kršćanskih vjernika koji su vjerovali da je Marija Bogorodica. I njihov ih osjećaj nije varao. Pokazalo se opet kako bi se pastiri duša, učitelji i teolozi, morali više obazirati na pobožni osjećaj vjernika. Kako su istočnjaci u teološkim pitanjima veoma temperamentni, uzbudiše se silno duhovi. U borbu se strastveno upustio i ]iril Aleksandrijski. On je udario po Nestorijevu nauku kao po krivovjerju, a o tome je u pismu obavijestio i papu Celestina I. Valjalo je posredovati jer je krivovjerni nauk iznosio biskup tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva.

Papa Celestin I. u pismu od 11. kolovoza 430. naredio je Nestoriju, carigradskom biskupu, da po primitku pisma mora pismeno opozvati svoj nauk u roku od deset dana. Ako to ne učini, bit će izopćen iz crkvenoga zajedništva. Taj je dokument papa povjerio Ćirilu Aleksandrijskom obvezavši ga da ga proslijedi Nestoriju. Ako taj odbije nalog, neka ga Ćiril svrgne s carigradske biskupske stolice. Papa je prijepis toga pisma poslao isto tako antiohijskom i jeruzalemskom patrijarhu kao i primasu Makedonije »tako da naš sud o Nestoriju, to jest Kristov božanski sud nad njim bude poznat«. Tu se već jasno vidi kako je u važnim pitanjima rimski biskup već tada obavljao primat vlasti.

Ćiril je prihvatio papin nalog te protiv Nestorija sastavio glasovitih dvanaest »anatema« – prokletstava. Te je anateme odobrila jedna sinoda egipatskih biskupa. Za Duhove g. 431. car Teodozije II. najavio je sabor u Efezu. Taj je sabor osudio Nestorija i lišio ga patrijaršijske stolice. Ćiril se na tome saboru ponio odviše autoritativno i na neki način bezobzirno jer nije htio čekati dolazak sviju istočnih biskupa, pa i samih papinih legata. Sabor je u Efezu 22. lipnja 431. proglasio člankom vjere da je Marija Bogorodica i time udario dogmatske temelje štovanja Majke Božje. Narod je zbog toga dao oduška svojoj radosti te biskupima uvečer priredio bakljadu.

No Ćirilov protivnik i suparnik Ivan Antiohijski sazvao je protiv njega sabor, na koji su se skupila 43 biskupa, a carski su vojnici Ćirila uhvatili i strpali u zatvor. Dok je on u zatvoru pisao Tumačenje 12 poglavlja, njegovi su sljedbenici uspjeli uvjeriti cara da i on osudi Nestorija te ga svrgne s biskupske stolice. Sabor je bio raspušten, Ćiril se vratio u Aleksandriju, no borba se nastavila. Vodio ju je i Ćiril u mnogim pismima što ih je napisao. Umro je g. 444., a da nije doživio mir među biskupima i teolozima.

Sveti Ćiril Aleksandrijski bio je plodan pisac. Pisao je egzegetska, dogmatsko-polemička, apologetska i homiletska djela. Napisao je i brojna pisma od kojih se sačuvalo oko 80. Bitne se točke njegova nauka kreću oko Presv. Trojstva i tajne utjelovljenja. Skolastičkom jasnoćom izriče pojam jedne Božje naravi u trima osobama. Raspravlja o izlaženjima i odnosima u Trojstvu. Za Duha Svetoga kaže da izlazi od Oca po Sinu. Unatoč rezervama prema nekim stavovima ]irila Aleksandrijskoga, Crkva ga je uvijek smatrala borcem za pravovjerje. Grci slave svečano njegovu uspomenu 9. lipnja, a spominju ga i 18. siječnja skupa sa sv. Atanazijem. Leon XIII. ga je proglasio naučiteljem Crkve. Blagdan mu se u zapadnoj Crkvi slavi na današnji dan. Prigodom 1500. obljetnice Efeškoga sabora papa Pio XI. je izrekao velike pohvale o svetom ]irilu Aleksandrijskom.

Evo i bar nekoliko misli iz njegovih Poslanicâ: »Nadasve se čudim što uopće ima onih koji dolaze u sumnju treba li Svetu Djevicu nazvati Bogorodicom. Ako je, naime, Gospodin naš Isus Krist Bog, kako onda Sveta Djevica, koja ga je rodila, ne bi bila zvana Bogorodicom? Tu su nam vjeru predali božanski učenici, makar i ne spominjali taj naziv. Sam taj način govora ostavili su nam sveti oci. Tako je otac naš Atanazije, presjajne uspomene, u trećem govoru knjige što ju je napisao o svetom i istodobnom Trojstvu, Svetu Djevicu na nekim mjestima nazvao Bogorodicom… Taj je čovjek sveti Atanazije – bez sumnje sposoban i osobito dostojan da mu bez straha povjerujemo. Slobodno ga svom sigurnošću smijemo slijediti, jer on ne bi ništa rekao što bi bilo tuđe božanskim pismima.

I Pismo, koje je Bog nadahnuo, tvrdi da je Božja riječ postala tijelo, što znači da se sjedinila s tijelom koje posjeduje razumsku dušu što njime ravna. Božja Riječ uzima dakle Abrahamovo sjeme, stvara sebi tijelo od žene i postaje dionik tijela i krvi. Na taj način nije više samo Bog, već razumijemo da je poradi sjedinjenja postao i čovjek, nama sličan.

Emanuel se, dakle, uistinu sastoji od dvoga: od božanstva i čovještva. No ipak je Gospodin Isus Krist jedan: jedan pravi i naravni Sin koji je istodobno Bog i čovjek. On nije pobožanstvenjeni čovjek, jednak onima koji su po milosti dionici božanske naravi, nego pravi Bog koji se radi našega spasenja pojavio u ljudskom obliku…«

Sveta Ema Krška (980–1045)

Tako je zovu Slovenci, dok je Austrijanci i Nijemci nazivaju Hemma von Gurk. Krstariti Koruškom, a ne posjetiti Gurk i njegovu divnu katedralu iz XII. stoljeća, značilo bi krupan promašaj. U kripti te katedrale, u pravoj maloj šumi stupovlja, nalazi se grob svete Eme, a na njemu ovaj natpis: »O blažena Emo, biseru svih kreposti, utemeljiteljice Gurka, ti koja si sve svoje bogatstvo posvetila Kristu, ovdje počivaš u vječnome miru.« Vanjska tišina kripte dočarava onaj nutarnji mir duše koja se smirila u Gospodinu. Uz Maria Saal ili Gospu Svetu Gurk je najljepše hodočasničko mjesto u Koruškoj. Prava je sreća posjetiti ta dva svetišta ne samo za Austrijance i Slovence, već i za sve one koje put nanese u Korušku. Ako imaju istančan ukus za sakralne umjetnine, a pogotovo duboko razvijen religiozni osjećaj, osjećat će se na oba ta mjesta ugodno, osobito pak na grobu svete Eme, te kneginje i redovnice, velike dobrotvorke siromaha i prijateljice maloga puka. Slovenci s poštovanjem ističu da je ta žena bila majka i njihovoga življa u staroj Karantaniji.

Najstariji je vjerodostojan dokument o svetoj Emi baš natpis na njezinu grobu koji sažeto izriče život te velike i svete žene. Ema je potjecala iz jedne bogate koruške obitelji. Ona je bila i u srodstvu s njemačkim carem svetim Henrikom II. Rodila se oko godine 980. Jedno je vrijeme bila na dvoru bavarskoga kneza Henrika, kasnije njemačkoga cara. Ondje je vjerojatno i upoznala svoga budućega muža, grofa Wilhelma von der Sanna. Ne znamo točno godinu kad je s njim stupila u bračnu vezu. Imala je dva sina. Obojica su umrli mladi, jedan od njih nasilnom smrću.

Godine 1036. i Emin je muž grof Wilhelm pao u borbi boreći se protiv ustanika na Henrika II. I tako je Ema na bolan način bila lišena svega što ju je vezalo uz ovaj svijet. Jedan životopisac s obzirom na to piše o njoj: »Budući da nije imala baštinika, posve se predala Kristu te njega učinila baštinikom svoga posjeda sjećajući se riječi Evanđelja o blagu u polju… o stostrukom rodu… Sve je te riječi držala u srcu, a što je u srcu nosila, to je očitovala i u djelima.«

Evo kako je to stvarno izgledalo. Ema je napustila svoj dvorac, prihvatila ponizan i skroman život izgradivši samostan. Bio je to samostan za 70 redovnica u Gurku, za koje 20 svećenika bijaše također uzdržavano da mogu voditi brigu o njihovim duhovnim potrebama. Taj je samostan Ema tako bogato obdarila da je ta velika nadarbina kasnije mogla poslužiti i kao materijalni temelj za osnutak biskupije u Gurku. Eminoj darežljivosti ima mnogo zahvaliti i glasoviti benediktinski samostan u Admontu, koji je još i danas sa svojom bogatom bibliotekom dragocjeni biser katoličke Austrije.

Svoje posljednje godine života Ema je provela u samostanu u Gurku. Izgleda da ipak nije polagala redovničke zavjete. Učinila je tako stoga da bi mogla raspolagati svojim posjedom i upotrijebiti ga u dobre svrhe, kako ju je milost već nadahnjivala. I tako su nastajale nove ustanove, množila se dobra djela, »a Ema žela radost svetaca u slavi«. Tako o njoj piše jedan životopisac.

Ema je umrla u Gurku godine 1045. te je ondje u redovničkom odijelu bila i pokopana. Popis brojnih čudesa po njezinu zagovoru govori da je pobožni puk svoju dobru groficu počeo odmah štovati kao pravu sveticu. Crkva je to štovanje i službeno potvrdila godine 1287. Nad njezinim grobom izradio je u XVIII. stoljeću majstor A. Corradini mramorni reljef koji prikazuje smrt Božje ugodnice. Ona se stoljećima slavila kao blaženica, a 4. siječnja 1938. Crkva joj je priznala naslov svetice. Blagdan joj se naročito svečano slavi u Koruškoj, ali ponegdje i u Sloveniji.

Sveti Ladislav, kralj (1040–1095)

Nešto mlađi suvremenik svete Eme bio je ugarski kralj sveti Ladislav, za nas Hrvate značajan zbog toga što je koncem XI. stoljeća u Zagrebu osnovao biskupiju i tako tome gradu postavio preduvjete da jednog dana postane kulturno, vjersko i političko središte hrvatskoga naroda.

Ladislav se rodio g. 1040. kao sin Bele I. iz dinastije Arpadovića i poljske kneginje Riske. U njegovim je žilama tekla ne samo mađarska već i slavenska krv. Na ugarsko je prijestolje stupio g. 1077., nakon mnogih borbi sa svojim bratučedom Salomonom. Oženio se kćerkom Rudolfa Švapskoga, a svoga je tasta podržavao u borbi protiv cara Henrika IV. u borbi za investituru što su je pape njegova vremena, a osobito Grgur VII., vodile protiv svjetovnih vladara. Ladislav je jedno vrijeme pristajao uz papinstvo, da se onda g. 1091. stavi ipak na stranu Henrika i protupape. Nama je danas teško shvatiti takvo držanje, no ono je činjenica, a protiv nje nema protudokaza.

O osnutku zagrebačke biskupije po Ladislavu naš povjesničar profesor Srećko Dragošević piše ovo: »Ladislav je g. 1091. uspio uspostaviti vlast tek u Posavskoj Hrvatskoj, a kako je tada hrvatski biskup bio uz kralja Petra Svačića, Ladislavu se nametala nužna potreba da u Posavskoj Hrvatskoj provede samostalnu crkvenu organizaciju s biskupom na čelu. Sigurno se nadao da će time i zemlju čvršće vezati uz sebe. Posavsku Hrvatsku nije mogao podijeliti među mađarske biskupije jer je postojala nepremostiva zapreka jezika. Da je to ipak napravio, izazvao bi oporbu i splitskoga nadbiskupa i hrvatskog biskupa, a i samoga Rima. Nadao se da će dopuštenje za osnivanje nove posebne biskupije dosta lagano postići, jer je prišao protupapi Klementu III. koji je želio svoje pristalice privezati uz sebe dajući im ustupke.

Sigurno je jedan od razloga osnivanja nove biskupije bio i vjerski jer je narod bez crkvene organizacije mogao lako upasti u vjersko neznanje i zastraniti u krivovjerje. No, politički vidik učvršćenja arpadovske vlasti bio je očito na prvom mjestu.

Sama bula o osnutku biskupije nije sačuvana, ali je u kasnijim potpuno pouzdanim dokumentima sačuvan najvećim dijelom njezin sadržaj…

Prema ispravama može se skoro sa sigurnošću utvrditi da je zagrebačka biskupija osnovana oko g. 1094., a ne točno te godine, kako tvrdi Šišić.

Kad je osnovana zagrebačka biskupija, bila je podvrgnuta kao sufragana Ostrogonu. Tim je pretrgnuta vjekovna crkvena veza između Primorske i Panonske Hrvatske…«

Iz vladavine svetog Ladislava spominje se još »elevatio corporis« – neke vrste svetačka proslava tjelesnih ostataka sv. Stjepana, prvoga mađarskoga kralja, njegova sina svetog Emerika i čanadskoga biskupa svetog Gerarda ili Gelerta.

Sveti Ladislav je umro 29. srpnja 1095. u Nitri, a prema svjedočanstvu legendi, što se oko njega oviše, kanoniziran je g. 1192. Povjesničarka Edith Pásztor piše o njemu: »Period je vladavine sv. Ladislava za mađarsku povijest značajan po tome što je nastojao oko učvršćenja kršćanske države. Njegovi dekreti kao i oni sa sinode u Szabolcsu iz g. 1092., kojoj je i predsjedao, svjedoče o naporu da se izliječi moralno propadanje mađarskoga klera i puka, zemlje koja je samo polagano usvajala ideje gregorijanske obnove« – one obnove što ju je u Crkvi tako vatreno promicao veliki papa sveti Grgur VII.

O životu i djelu svetog Ladislava postoje pisane dvije legende, takozvana Legenda maior i Legenda minor. Prva je kritički izdana u Budimpešti godine 1938., kad su Mađari slavili 900. obljetnicu od smrti svetog Stjepana, kralja, i održali veličanstveni Međunarodni euharistijski kongres. Legenda minor bila je izdana već godine 1744. u Veneciji. Rimski martirologij spominje svetog Ladislava 27. lipnja. Njega je zagrebačka biskupija, kasnije nadbiskupija, slavila kao svoga prvotnoga zaštitnika. U Hrvatskoj mu je posvećeno nekoliko crkava, kapelica i oltara.

Blažene mučenice iz Arrasa († 1794)

Živimo u vremenu u kojem se naši suvremenici – vjernici kao i nevjernici – pogotovo mladi, oduševljavaju za razne »zvijezde«: filmske dive, pjevače šansona, natjecatelje na motorističkim utrkama, nogometne prvake i tolike druge. Njihova nas, ne baš osobito inteligentna lica, neprestano gledaju iz tolikih dnevnih i tjednih ilustriranih revija i magazina.

Poznati protestantski pisac svetačkih životopisa Walter Nigg u vezi s time piše: »Ti naduveni idoli potpuno zaluđuju mlade i odvode ih na opasne putove. Poremećenost ćudorednih ograda, izbacivanje iz prirodnih temelja, nesposobnost za rješavanje i najjednostavnijih problema, sklonost prema nihilističkim oboljenjima, sve to su neotklonjive posljedice nadomjestka idealne životne slike idolima.« Nigg čak smatra da je pomanjkanje idealnih ljudskih likova jedna od najvećih nevolja našega vremena. On mu želi pomoći stavljajući neumorno preda nj svetačke likove jer smatra da su oni uz Krista Gospodina – najidealnijeg sveca, dakako, ne samo to – jedini sposobni čovjeka povesti prema istinskim vrijednostima. Zbog toga i neprestano piše te izdaje nove vrijedne knjige o svecima. Čovjeka današnjice, u želji da ga ozdravi, neprestano upućuje na uzorne i primjerne svete ljude. U tome poslu, na sreću, nije jedini.

Svjestan potrebe idealnih likova baš za današnjicu, iznosim na današnji dan još četiri idealna ljudska lika, četiri milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga, što ih je Francuska revolucija 26. lipnja 1794. iz mržnje na vjeru u francuskom gradu Cambraiju giljotinirala i na taj način okrutno pogubila. One su pripadale redovničkoj zajednici u Arrasu, domovini Robespierrea. Revolucija im je učinila pravo nasilje. Želim osvijetliti likove tih redovnica koje, ne samo da nikome ništa na žao nisu učinile, već su bile i prave majke i dobrotvorke, milosrdne sestre svima kojima su na sve moguće načine pomagale. Želim o njima pisati danas tim više što se toliki oduševljavaju za nasilnu revoluciju. Od nje idejno nije daleka ni takozvana teologija oslobođenja kojoj su glavni osnivači latinsko-američki teolozi Gustavo Gutiérrez i Hugo Assman. Kako god ih pri tom vodili dobri motivi, imajući na pameti da nasilna revolucija jedno nasilje uklanja drugim, nismo za takvu revoluciju. Ona nam nije i ne može postati ideal. Jesmo za tihu nenasilnu revoluciju, kakvu su naviještali Ghandi i Martin Luther King. Još više za onu koju su ostvarili jedan sv. Vinko Paulski i njegove milosrdne sestre. Takve su revolucionarke bile i četiri mučenice milosrdnice u Arrasu.

To su: Marija Magdalena Fontaine, poglavarica, mučenica u 71. godini života, Marija Franciska Lanel, mučenica s 47 godina života, Marija Terezija Fantou, 46 godina, te Ivana Gérard, 42 godine. Te hrabre redovnice dobro su znale što je to vjernost svome zvanju pa su stoga odbile položiti prisegu na revolucionarni ustav. Taj se u nekim svojim pozicijama kosio s njihovom kršćanskom savješću. Revolucija je tim redovnicama zamjerila i to što su bile solidarne s mjesnim biskupom i klerom. Danas bi im to zamjeravali i oni u katoličkom taboru koji smatraju da protiv biskupa moraju voditi rat, kako bi u Crkvi izvojevali tobožnju demokraciju. Pri tom se čak pozivaju na nauk II. vatikanskog sabora. »O tempora, o mores!« Doista, zapadosmo u preobraćaj svih vrednota. Milosrdnice iz Arrasa vjerovale su u hijerarhijsku Crkvu kojoj stoje na čelu kao zakoniti pastiri papa i biskupi i koje valja slušati.

Kad je g. 1789. buknula Francuska revolucija, milosrdne su sestre, unatoč poteškoćama i problemima, nastavile svojim blagotvornim karitativnim radom. Kako je to stvarno bio veoma potreban i koristan posao, pučanstvo ih je zbog njega izvanredno cijenilo. U sestrama se doživljavalo duše koje bez izvikivanja parola, bez razbijanja i nasilja služe stvarnim potrebama čovjeka. No 14. veljače 1794. narodni komesar Lebon daje te sestre s ostalih 600 osoba kao sumnjive i opasne po revoluciju zatvoriti. Među tim zatvorenicima bilo je i svećenika te redovnica drugih redovničkih družbi. Mjesecima su ti nedužni zatvorenici bili povlačeni iz jednog zatvora u drugi. Dobre četiri sestre milosrdnice nastojale su im, koliko su samo mogle, ublažiti tešku situaciju, koju su i same vedrom dušom podnosile.

Nakon mnogih zlostavljanja i patnja sestre su 26. lipnja napokon predvedene pred takozvani revolucionarni sud u Cambraiju. Sestra Marija Magdalena Fontaine, kao poglavarica, u ime svoje i svojih redovnica odlučno je odbila položiti traženu prisegu, zato je zajedno s njima osuđena na smrt pod giljotinom. Krvnici su sestrama uz podsmjehivanje i izrugivanje objesili na glavu njihove krunice, govoreći da su to beskorisni praznovjerni predmeti. Zatim su bile odvedene na stratište koje se nalazilo na Trgu oružja. Ondje se okupil golemo mnoštvo svijeta promatrajući taj prizor u šutnji, zbunjenosti i zgražanju. Mnogi su čuli glasno izrečene proročke riječi sestre Fontaine: »Mi ćemo biti posljednje žrtve revolucije u Cambraiju.« Tako je i bilo. Nakon pogubljenja okrutnim mučilom revolucije tjelesa su sestara bačena u zajedničku jamu.

No spomen se na te junakinje kršćanske ljubavi, koje su hrabro i neustrašivo posvjedočile za svoju vjeru, nije zatro. Kad su se prilike sredile, kad je utihnula revolucija, počelo se s postupkom za njihovu beatifikaciju. Po svršetku I. svjetskog rata, papa Benedikt XV. proglasio je, 13. lipnja 1920., 4 mučenice iz Arrasa zajedno s 11 iz Valenciennesa blaženima. Njihov se blagdan slavi danas.

26. lipanj

Sveti Ivan i Pavao, mučenici († 362)

Sačuvani opis mučeništva svetog Ivana i Pavla opisuje ih kao braću po krvi i vjeri. Oni su potajno bili mučeni u svojoj kući na Monte Celiju u Rimu. Ondje su za vladavine cara Julijana Odmetnika 26. lipnja 362. bili i pokopani. Opis se toga mučeništva sačuvao u više od 100 rukopisa.

Ivan i Pavao bili su u velikoj milosti kćerke cara Konstantina, ali kad je došao na vlast Julijan Odmetnik, koji je opet htio uspostaviti poganstvo, postadoše sumnjivi. Najprije se pokušavalo nagovoriti ih na otpad od kršćanske vjere, ali kad to nije uspjelo, udariše ih na muke.

Sveti mučenici Ivan i Pavao ušli su u Rimski misni kanon, Jeronimov martirologij, Leonov, Gelazijev i Grgurov sakramentar. Sve to govori da su bili slavni i veoma štovani mučenici. Molitve, predslovlja, slave njihovo bratstvo u vjeri, njihovo mučeništvo i pogreb u Rimu. Sveti Leon Veliki sagradio je u njihovu čast na sjeverozapadu vatikanske bazilike jedan samostan koji je postojao sve do XV. stoljeća.

U Rimu na Monte Celiju nalazi se bazilika svetih mučenika Ivana i Pavla, koju je papa Grgur Veliki odredio kao jednu od korizmenih bogoslužnih postaja. Ti sveti mučenici ušli su i u Litanije sviju svetih.

Učenjak Gioacchino de Sanctis izdao je nakon pomnog proučavanja g. 1962. knjigu Sveti Ivan i Pavao, celimontanski mučenici. Njegov je zaključak o njima ovaj: »Iz liturgijskih, arheoloških i povijesnih podataka, iz kritike teksta o mučeništvu te iz uvida u suprotne pretpostavke, po mojem je mišljenju izvan sumnje jezgra tradicije o svetom Ivanu i Pavlu, makar o nekim pojedinostima i dalje ostaje nesigurnost.«

Sveti Vigilije, biskup

Grad Trident u južnom Tirolu u povijesti Crkve postao je slavan po velikom obnoviteljskom saboru što se u XVI. stoljeću u doba reformacije održao u njemu. No on se ponosi i nizom svojih biskupa sve tamo od IV. stoljeća do danas. Treći je u tom lancu sveti Vigilije, zaštitnik grada i biskupije Trento. On je bio biskupom u Tridentu nakon 381. g. Na svom je području dovršio pokrštavanje stanovništva, a nastojao je zasađenu crkvu što više ojačati i usavršiti u svakom pogledu. Legenda ga je uvrstila čak među mučenike, no to se povijesno ne može dokazati.

Povijesno je zajamčeno da mu je sveti Ambrozije, milanski biskup, poslao jednu pastoralnu uputu. Iz Milana je dobio i tri suradnika i misionara: Sizinija, Martirija i Aleksandra. O njihovom je djelovanju i mučeništvu poslao izvještaj g. 397. milanskome biskupu sv. Simplicijanu, malo zatim i carigradskome patrijarhu sv. Ivanu Zlatoustom. Te činjenice dokazuju kako su biskupi pojedinih mjesta bili međusobno povezani te kako su tom povezanošću pomagali jedni drugima u razvijanju osjećaja crkvenosti, pripadnosti jednoj Katoličkoj crkvi.

Relikvije svetog biskupa Vigilija ostale su trajno u crkvi u kojoj je bio i pokopan. Ta je crkva u karolinško doba postala katedrala, a posljednji je put pregrađena i nadograđena u XIII. stoljeću. U njoj je održavan i slavni Tridentski sabor.

Danas se relikvije svetog Vigilija nalaze podno glavnog oltara, koji je podignut g. 1743. Čuvaju se u jednoj srebrnoj urni. Na teritoriju stare tridentske biskupije bilo je 37 crkava posvećenih svetom Vigiliju. Njegov se kult iz južnog Tirola proširio u Austriju, Bavarsku i po sjevernoj Italiji. Slikari ga prikazuju kao mladog biskupa, bez brade, cokulom, koja je aluzija na njegovo navodno mučeništvo, jer legenda pripovijeda kako su ga pogani udarali cokulama.

Blaženi José Maria Escrivá de Balaguer (1902–1975)

U oči svog 72. rođendana, 17. svibnja 1992., Ivan Pavao II. proglasio je dvoje novih blaženika: Joséa Escrivá de Balaguera i Giuseppinu Bakhitu, rođenu u Sudanu oko g. 1870. Umrla je 8. veljače u Schiju u Italiji. Kako je José Escrivá de Balaguer osnivač pokreta Opus Dei, danas veoma raširena po cijelom svijetu, za njegovu se beatifikaciju očekivalo 120.000 hodočasnika, a predviđanja nisu podbacila. Hodočasnici bijahu iz 56 zemalja, od njih 200 biskupa. U trodnevnim svečanostima samo je u Rimu odsluženo 300 misa na 12 jezika. Progresisti novog blaženika smatraju spornom ličnošću zbog njegove blizine s generalom Francom, no blaženik i Opus Dei uživaju povjerenje Ivana Pavla II., a to je za one koji istinski osjećaju s Crkvom vrlo mjerodavno. Neprijatelji i oporbenjaci ustanove Opus Dei samo su potvrda njezine crkvenosti, a kojima se to ne sviđa ti će prema Opus Dei biti vrlo agresivni, kao što nekoć bijahu protiv isusovaca.

Danas don Balaguerovu Opus Dei pripada 75.000 laika te 1.400 svećenika. Taj katolički svjetovni institut, osnovan g. 1928. u Madridu, nastoji proširiti život po Evanđelju među sve slojeve ljudskog društva. Komisija Kongregacije za beatifikacije i kanonizacije, nakon izvršenih studija, osnivaču Opus Dei pripisuje čudesno ozdravljenje jedne od tumora pogođene redovnice. Proces za beatifikaciju ovog Božjeg sluge najkraći je u novije doba u Crkvi. U srednjem vijeku, kad su slični postupci bili vrlo kratki, došlo je čak i do kanonizacije svetaca u roku od samo godine dana nakon njihove smrti.

Bl. José Escrivá de Balaguer rodio se u Barbastru, u Španjolskoj, 9. siječnja 1902. Roditelji mu bijahu Josip i Maria Dolores Albas, duboko pobožni i revni kršćani koji mu pružiše primjeran religiozni odgoj. Obitelj se g. 1915. preselila u Logroño. Ondje je José Maria u 16. godini života osjetio prve glasove Božjeg poziva za nešto važno i veliko u životu, a što mu tada još nije bilo jasno. Tek je nazrijevao da se valja Bogu posve dati.

Da bi to ostvario, odlučio je postati svećenik. Flavio Capucci, generalni postulator Prelature Svetoga križa i Opus Dei u Biblioteci svetaca opisuje tijek njegova života, nabrajajući mnoge dragocjene podatke. José je g. 1918. započeo teološke nauke u Logroñu, da ih nakon dvije godine nastavi u Saragozzi te dovrši na tamošnjem Papinskom nadbiskupskom sveučilištu. Uz pristanak poglavara studirao je u isto vrijeme i pravo na Sveučilištu u Saragozzi. U Velikom sjemeništu odlikovao se pobožnošću i duhovnom zrelošću tako da ga je kardinal Soldevila imenovao sjemenišnim poglavarom kad je imao tek 20 godina. U mladom se čovjeku već tada nazrijevahu sposobnosti jednog duhovnog vođe kakav će on i postati te za sobom povući mnoge. De Balaguer je već tada među profesorima i studentima razvio izvanrednu apostolsku aktivnost koja će se kasnije razviti do neviđenih razmjera. Mladi je apostol 28. ožujka 1925. bio zaređen za svećenika. Čekala ga je ne velika karijera već fenomenalno uspješna djelatnost.

S dopuštenjem je svog biskupa g. 1927. došao u Madrid da bi ondje razvio veliku djelatnost tako da su mu se obraćale za savjet razne ustanove i redovničke zajednice. U isto je vrijeme mladi revni svećenik i doktorant u glavnom gradu Španjolske razvio apostolat u predgrađima među siromasima i bolesnicima.

Dana 2. listopada osnovao je svoje životno djelo Opus Dei. Njime je u Crkvi otkrio jedan novi, originalan put, upravljen promicanju svetosti u svim društvenim slojevima, u svakom staležu, na svakom poslu. Zanimljivo je da se radilo gotovo isključivo na posvećivanju laika, običnih vjernika. Njegov mu je ordinarij dopustio da se može sav posvetiti svom djelu. Bijaše to mudra odluka koja će uroditi nesagledivim plodovima. Iz gorušičinog zrna izrastao je snažan pokret, jedna od najjačih ustanova Katoličke crkve.

Dana 14. veljače Balaguer je osnovao i žensku granu Opus Dei. Za vrijeme Građanskog rata u Španjolskoj 1936–1939. revni se svećenik nije dao smesti, već je neustrašivo vršio svoje svećeničke dužnosti, dakako uz velike poteškoće i opasnosti jednog krvavog građanskog rata koji je također rušio crkve, oskvrnjivao oltare, relikvije, palio i žario sve što je bilo kršćansko, kako su to samo znali crveni borci, potpomognuti komunističkom internacionalom. Za cijelo je vrijeme rata Escrivá de Balaguer boravio u Madridu te svoj Opus Dei širio po cijeloj Španjolskoj. Koliko je to tada bilo moguće, na poziv biskupa i redovničkih poglavara, vodio je mnoge tečajeve duhovnih vježbi za svećenike, redovnike i laike. Kad je nesretni rat završio, otvoriše se velike mogućnosti duhovnog rada. On će ih znati odlično iskoristiti.

Dana 14. veljače 1943., unutar Opus Dei, blaženik je osnovao i Družbu sv. križa. Svećenici će te Družbe biti glavni duhovni voditelji i odgojitelji svih članova Opus Dei. Godine 1950. bilo je dopušteno i biskupijskim svećenicima da postanu članovi Opus Dei, ali podvrgnuti i dalje svojim biskupima. Od svećenika će Družba svetog križa primati samo duhovnu formaciju.

Po svršetku II. svjetskog rata, u kojem Španjolska nije sudjelovala, točno g. 1946., don José Escrivá de Balaguer preselio se u Rim, u sjedište kršćanstva. Godine 1950. dobio je konačnu potvrdu svojih ustanova koje postadoše dokument papinskoga prava. Od tada će revni svećenik svojom molitvom i pokorom, svojim organizatorskim sposobnostima, razviti svoj Opus Dei i proširiti ga po cijelom svijetu.

On sam će postati velikim duhovnim učiteljem i vođom nutarnjeg života. Srž je njegova poslanja u pozivu svih članova Crkve na svetost. U tome je bio preteča Drugog vatikanskog sabora koji će peto poglavlje svog najvažnijeg dokumenta Lumen gentium posvetiti pozivu svih kršćana na svetost. Evo blaženikove misli: »Posvetiti posao, posvećivati se u poslu, posvećivati druge poslom.« Na taj je način pokazivao kako valja stvoriti čvrsto i stabilno jedinstvo, povezanost svog rada, zaposlenja, profesije s molitvom i apostolatom, tako da svaki vid kršćanskog života postane Bogu mio i ugodan prinos.

On se borio za slobodu djelovanja laika u Crkvi i u društvu, dakako uz dužnu odgovornost svakog pojedinca te uz nepokolebljivu vjernost učiteljstvu Crkve. Opus Dei je jasno organizirana ustanova koja zna što hoće. To je uz obilnu Božju milost te blagoslov Crkve tajna njezina uspjeha.

Zadnjih je godina života duhovni otac i pokretač Opus Dei neumorno putovao po Europi i Americi držeći posvuda svoje duhovne kateheze. I valja priznati da je uspijevao i da su ga slijedili i mnogi mladi. On je iz sebe zračio svetost te revnost za dom Gospodnji. Uza sav napor uspio je i napisati knjige što su tiskane i raširene u milijunima primjeraka. Najpoznatije mu je djelo Put – svojevrsni moderni Toma Kempenac i njegov Nasljeduj Krista. Ostala su mu djela: Sveta krunica, To je Isus koji prolazi, Božji prijatelji, Razgovori s monsinjorom Escrivom, Križni put.

U centrali Opus Dei u Rimu 26. lipnja 1975. nenadani je srčani udar završio zemaljski život jednog od najvećih apostola našeg stoljeća. Zanimljivo je da je istog dana kod sv. mise prikazao svoj život za Crkvu i papu. Tijelo mu je pokopano u kripti crkve Prelature Opus Dei u Rimu, a grob mu je postao cilj hodočašća iz cijelog svijeta. U času smrti ostavio je iza sebe 60.000 članova Opus Dei, sabranih iz 80 naroda sa svih kontinenata. Nakon njegove smrti taj se broj znatno povećao a što je na najspektakularniji način pokazalo mnoštvo na Trgu sv. Petra za njegove beatifikacije.

Nabrojili smo djela novog blaženika, a teško bi bilo nabrojiti sve ono što je o njemu napisano. Pisano je o njemu na španjolskom, ali i na engleskom, talijanskom i njemačkom jeziku. U listu mladih Mi od svibnja 1992. Viktor Škovrlj napisao je lijep prikaz novog blaženika. Navodimo samo ovo: »Mnoge vrline krasile su slugu Božjega mons. Escrivu tako da je još za života bio na glasu svetosti. Sveta misa bila je korijen i središte njegova unutarnjeg života. U stalnoj prisutnosti trojedinoga Boga tražio je savršeno jedinstvo s Isusom Kristom. Jaku ljubav gajio je i prema Majci Božjoj i svetom Josipu. Stalno pouzdavajući se u anđele čuvare zadobivao je snagu da širi mir i radost na svim zemaljskim putovima…«

Neki teolozi, koji su ga osobno poznavali, rekli su o njemu: »Učitelj duhovnosti za naše vrijeme… čovjek poslan od Boga da obnovi i oživi kršćanski duh u svijetu ravnodušnosti i rastresenosti.« – Kardinal Parente čak ga je uspoređivao s velikim utemeljiteljima crkvenih redova, poput svetog Benedikta i svetog Franje.

25. lipanj

Sveti Prosper Akvitanski (390–463)

Tiro Prosper, vatreni branič i ugledni tumač Augustinova nauka o milosti i preodređenju, rodio se oko g. 390. u Limogeu, u pokrajini Akvitaniji u Galiji. Njegovi spisi odaju čovjeka s visokom klasičnom kulturom, iz čega zaključujemo da je svršio sve redovite nauke u jednom od brojnih galskih kulturnih središta u kojima je cvala znanost isto tako kao u Rimu i u Italiji. S pravom je stoga već u I. stoljeću Plinije Galiju nazivao »više Italijom nego provincijom«.

Pod Prosperovim imenom sačuvana je pjesma Poema coniugis ad uxorem (Pjesma muža ženi), iz čega se zaključuje da je bio oženjen. Međutim, on u toj pjesmi od 122 stiha potiče svoju ženu da taj kratki i nestalni život što više posveti Bogu. Znak je to da je i on ozbiljno razmišljao o smislu života te iz toga razmišljanja povlačio spasonosne zaključke. Jedan je od njih bio – ne znamo točno da li u sporazumu sa ženom ili nakon njezine smrti – da je pošao u Massiliju, na jugu Galije (današnji Marseilles) te ondje postao redovnik ne primivši nikakvih crkvenih redova.

Kad je nauk sv. Augustina o milosti i slobodnoj volji uzbudio duhove među hadrumetanskim monasima u sjevernoj Africi, sam im je svetac upravio dvije rasprave: O milosti i slobodnoj volji te De correptione et gratia. Taj je nauk naišao na živ odjek i u Massiliji, na Lerinskom otočju te po samostanima Provanse. Prosper se tada nalazio baš u Massiliji i odsada će se sva njegova znanstvena i spisateljska aktivnost odvijati u znaku svetog Augustina, za obranu njegove teologije S njime se i dopisivao. Augustin mu je kao i laiku Hilariju upravio dva svoja djela: O preodređenju svetaca i O daru ustrajnosti. Malo prije Augustinove smrti – tj. prije 430. godine –  Prosper je ispjevao pjesmu s tisuću i dva heksametra O nezahvalnima – protivnicima milosti – u kojoj u polemičkom tonu pobija zablude Augustinovih protivnika izjednačujući ih s pravim pelagijancima.

Nakon Augustinove smrti teološke se rasprave nisu smirivale. Zato Prosper i Hilarije putuju u Rim k papi Celestinu I. da on svojim ugledom ustane u  obranu Augustinova nauka. Papa ih je poslušao te upravio poslanicu galskim biskupima pozivajući ih da ustanu protiv Augustinovih klevetnika jer je Augustin bio čovjek silnog znanja koga su Celestinovi prethodnici na rimskoj stolici ubrajali među najbolje naučitelje. Ta poslanica još nije smirila duhove pa je Prosper nastavio pisanjem rasprava u obranu Augustinova nauka.

Za vrijeme pontifikata pape Leona Velikoga Prosper se nalazi u Rimu u njegovom uredu, gdje se mogao u miru posvetiti svojim proučavanjima Augustinova nauka. Braneći taj nauk, napao je, malo i pretjerano, i velikog učitelja zapadnog monaštva Ivana Kassijana, osnivača i opata samostana Svetog Viktora u Massiliji. Pred konac života Prosper se od velikog polemičara pretvara u pisca i učenjaka, koji mirno izlaže Augustinov nauk, pojedina mjesta iz Svetog pisma, a piše i veliki ljetopis.

O životu svetog Prospera crpimo znanje jedino iz njegovih djela. Smrt je tog vatrenog učenjaka i pisca zadesila negdje oko g. 463. Jedini je znak da su ga štovali kao sveca jedna freska u bazilici Svetog Klementa u Rimu koja potječe iz IX. stoljeća. Baronije ga je stavio u svoj martirologij na dan 25. lipnja.

Sveti Vilim (1085–1142)

U veličanstvenoj Petrovoj bazilici u Vatikanu u nišama na zidovima nalaze se kipovi osnivača redova. God. 1878. takav je kip podignut i u počast sv. Vilima, osnivača benediktinske kongregacije Di Montevergine, a djelo je kipara Prinzija. Vilim se rodio u plemićkoj obitelji g. 1085. u gradu Vercelli, u Italiji. Rano je ostao siroče pa je već u 15. godini obukao redovnički habit te se kao hodočasnik dao na hodočašća u glasovita svetišta pa i u samu Svetu zemlju. Prvo je hodočastio u glasovito svetište Sv. Jakova u Compostelli, u Španjolskoj.

Vrativši se s apostolova groba u Italiju, kao i toliki drugi prije te poslije njega, osjetio je živu i neodoljivu želju da hodočasti na sveta mjesta u Palestinu, u Isusovu zemaljsku domovinu. Kao i ostale srednjovjekovne hodočasnike tjerala ga je na to daleko i opasno putovanje pobožnost prema Kristovu čovještvu. Želio je svojim očima vidjeti mjesta povezana s Kristovim životom vjerujući da su zbog te povezanosti s Kristovim čovještvom i sama ta mjesta sveta. Sa srednjovjekovnom pobožnošću doživljavao je Svetu zemlju kao sredstvo preko kojeg će doći u još užu i životniju vezu s Kristom.

Vođen svim tim mislima, željama, čežnjama i osjećajima Vilim je krenuo na put prema jugu. Jedno se vrijeme zadržao u Melfi, zatim na brdu Serico kod Atelle, gdje je učinio svoje prvo čudo vrativši vid nekom siromašnom slijepcu. Kad su ga zbog toga počeli naveliko hvaliti kao velikog sveca, slugu Božjega i čudotvorca, on je odmah pobjegao i uputio se prema Brindisiju, da se ondje ukrca u kakvu lađu za Palestinu. Usput je načinio kratak posjet svetom Ivanu da Matera, budućem osnivaču kongregacije di Pulsano, koji ga je upozorio da ga Gospodin ne treba na Istoku. On će ga trebati drugdje. Neki životopisci spominju da je Vilim uspio hodočastiti u Svetu zemlju, dok drugi o tome šute.

Bilo kako bilo, Vilimu je postalo jasno da ga Gospodin treba na brdu Montevergine u Italiji. On si je ondje podigao ćeliju te u njoj godinu dana ostao posve sam sa svojim Bogom. Od živih bića činili su mu društvo jedino vukovi i medvjedi ne učinivši mu ipak nikakva zla. Kasnije se oko Vilima počeše skupljati učenici sagradivši si oko njegove ćelije svoje i tako nastade monaška naseobina s crkvom koju je g. 1124. posvetio Ivan, biskup iz Avellina. On je upoznao vrijednost te redovničke zajednice te ju je izuzeo ispod svoje jurisdikcije da se sama može nesmetano razvijati i prema svojim pravilima živjeti.

Vilima je privlačio samotnički život, ali je ljude privlačila njegova svetost, žar njegovih monaha, crkva Majke Božje na Monteverginu i tako su se njegovi redovnici silom prilika počeli baviti i svećeničkim poslovima stojeći na raspolaganju sve većem prilivu hodočasnika. Godine 1128., da bi mogao što više provoditi u djelo svoj pustinjačko-samotnički ideal, Vilim je s nekoliko učenika ostavio Montevergine, ostavivši kao svog nasljednika blaženog Alberta.

Na brdu Cognato Vilim je osnovao drugu redovničku naseobinu ostavivši joj pročelnika, dok je sam pošao opet dalje. Ovaj put je došao u ravnicu Goleto, gdje je osnovao i mušku i žensku redovničku zajednicu. Širom Italije Vilim je još osnovao nekoliko redovničkih naseobina, tako S. Cesareo kod Rocca San Felice, L’Incoronata kod Foggie i Troie, mali samostan Binetto i još neke druge. Bilo je to u doba kad su mnogi u želji za što većom savršenošću željeli živjeti redovničkim životom.

Sveti Vilim je zaklopio oči na blagdan Rođenja svetog Ivana Krstitelja g. 1142. »On je bio ujedno strogi pustinjak na surim brdima i samotničkim ravnicama, propovjednik i apostol siromašnoga puka po prostranim poljima. Nije se ustručavao ulaziti ni u palače feudalaca, a posljednjih godina života ni na dvor kralja Ruđera, prema kome nije štedio u riječima kad je trebalo da mu progovori kao učitelj i Božji glasnik« (Giovanni Mongelli).

Vilim je u stvari prihvatio pravilo svetog Benedikta i uključio se u benediktinski duhovni pokret, no jako je naglašavao strogu pokoru i život molitve. Njegove su se ustanove proširile naročito po južnoj Italiji i na Siciliji. Njegovi monasi nose bijelo odijelo. Za vrijeme rata imali smo u Zagrebu dva takva redovnika, koji su vršili službu predstavnika Svete Stolice kod hrvatskog episkopata.

Tijelo je svetog Vilima iz Goleta 2. rujna 1807. bilo preneseno na Montevergine. Grob je svetog Vilima odmah iz početka postao stjecištem mnogih molitelja, a na njemu se dogodiše i brojna čudesa i uslišanja. Crkva je Vilima uvrstila u broj svojih svetaca, dok ga je papa Pio XII. breveom od 7. lipnja 1942. proglasio prvotnim zaštitnikom Irpinije u Italiji. Blagdan mu se slavi danas, a na Monteverginu slavi se svečano 2. rujna i prijenos njegova tijela.

24. lipanj

Rođenje svetog Ivana Krstitelja

Rođenje Isusova preteče i događaje u vezi s njime opisuje nam sveti evanđelist Luka u I. glavi svoga evanđelja ovako:

»Elizabeti dođe vrijeme da rodi. I rodi sina. Kad njezini susjedi i rodbina doznaše da joj je Gospodin iskazao veliko milosrđe, radovali su se s njom.

Osmoga dana dođoše da obrežu dijete. Htjedoše ga po ocu nazvati Zaharijom, ali majka njegova reče: ’Ne tako, nego neka se zove Ivan!’ Odvrate joj: ’Pa nitko se u tvojoj rodbini ne zove tim imenom.’ Znakovima upitaju oca njegova kako bi on htio da se zove. On zatraži pločicu i napisa: ’Ivan mu je ime.’ Svi se tome začude. U isti čas otvore mu se usta, a jezik mu se razriješi te je govorio i hvalio Boga.

I strah spopade sve žitelje u okolici. I u svoj se planini judejskoj pripovijedahu ti događaji. Svi koji su čuli za njih pohranjivali su ih u srcu i govorili: ’Što će biti ovo dijete?’ I, doista, ruka Gospodnja bijaše s njim.

Tada se Zaharija, otac njegov, napuni božanskog nadahnuća te proročki kaza:

’Neka je hvaljen Gospodin, Bog Izraelov, jer se udostojao da otkupi narod svoj.

I da nam podigne silna Spasitelja među potomstvom Davida, sluge svoga, kao što obeća od davnine na usta proroka svojih svetih, Spasitelja od naših neprijatelja i iz ruke svih koji nas mrze, da učini milosrđe koje obeća ocima našim i da se sjeti svetoga Zavjeta svoga, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu, da nam dopusti da mu bez straha, izbavljeni iz ruke neprijatelja, služimo u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane.

A ti ćeš se, dijete, prorok Previšnjega zvati, jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da narodu njegovu pružiš spoznaju spasenja, koje biva oproštenjem grijeha njegovih, zahvaljujući milosrdnom srcu Boga našega, zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine, da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naše na put mira.’

A dijete kako je raslo tako je jačalo duhom. Boravilo je u pustinji do onoga dana u koji se jasno očitovao Izraelu« (Lk 1,57–80).

Izvještaj svetog Luke o Ivanovu rođenju nije isključivo usredotočen i upravljen na sam događaj rođenja, on smjera dalje, jer pokazuje na ulogu djeteta u povijesti spasenja. Već je samo njegovo ime puno značenja. Ono znači: »Bog se smilovao.« Kome? – Svome narodu, poslavši mu nakon duljeg razdoblja opet velikog proroka, dapače najvećeg između svih proroka, koji će neposredno pripremiti put pojavku Mesije, njegovu javnom nastupu. Da je Bog milosrdan, osjetio je kod Ivanova rođenja njegov otac Zaharija koji je, nakon devetmjesečne nijemosti, opet progovorio, a njegov se govor pretvorio u hvalospjev koji svako jutro ponavljamo moleći Pohvale.

Neobičnost toga djeteta, rođena u ljupkom Ain Karinu, pokazala se čim je malo poodraslo. Ivan je još veoma mlad ostavio toplo obiteljsko gnijezdo, svoje prijatelje i znance te pošao u pustinju da se što bolje spremi za svoje veliko poslanje. On će se na nj pripremati u Božjoj blizini, u molitvi i razgovoru s njime.

Kod Ivanova rođenja svi su se u okolici pitali što će biti od njega? – Na to je pitanje nama odgovor posve jasan. On je postao jedna od najznačajnijih ličnosti u Božjem planu o spasenju. Štoviše, on je postao tako velik da je sam Isus o njemu izrekao nečuvene riječi: »Velim vam, nije nitko između rođenih od žene veći od Ivana« (Lk 7,28). Sam Ivan sebe je nazvao »Zaručnikovim prijateljem«. Taj je zaručnik Isus Mesija. Njemu se Ivan veseli i govori: »On mora rasti, a ja se umanjivati!« (Iv 3,30). »Ivan je pripremio svadbu, sve je pozvao na svečanost, sve doveo u Zaručnikovu blizinu. A on sam je u svatovima nevažan. Zaručnik ne pripada njemu. On tu samo stoji i raduje se Zaručnikovu glasu. On nije sebičan; on je zahvalan i radostan zbog prijateljstva s njime« (Rainer Kaczynski).

Što traži danas od nas sveti Ivan Krstitelj, Zaručnikov prijatelj? – Ne traži toliko da se u njega ugledamo, već prstom upire na Krista i poziva nas da njega slijedimo i za njim idemo. Ivan nam kao rijetko koji svetac želi biti vodič Kristu.

Pokrajinski sabor u Agdi g. 506., govoreći o blagdanima crkvene godine, govori o svetkovini rođenja Ivana Krstitelja kao o jednoj od većih svetkovina. Takvo se shvaćanje učvrstilo još više u srednjem vijeku, koji je Ivanje slavio kao »ljetni Božić«. Do XI. stoljeća na taj se dan isto kao i na Božić slavilo tri svete mise. U čast sv. Ivanu Krstitelju podignute su mnoge crkve počevši od Lateranske bazilike u Rimu, papinske katedrale, te glave i majke svih crkava na svijetu.

Naš hrvatski glavni grad Zagreb ima lijepu baroknu crkvu s lijepim cintorom, posvećenu sv. Ivanu Krstitelju. Inače je najpoznatije svetište svetog Ive u našim krajevima ono u Podmilačju, nedaleko od Jajca, kamo svake godine još i danas hodočasti veliko mnoštvo vjernika preporučujući se toplo i usrdno Isusovu preteči.

U svome sam djetinjstvu često promatrao lijepi barokni pokrajni oltar sv. Ivana Krstitelja u župnoj crkvi u Valpovu i to bijaše moj prvi susret s tim velikim svecem. Njegov mi je lik uvijek imponirao. U njemu gledam čovjeka jakoga značaja pred kojim se zadivio i sam naš Gospodin. Za njim su se Ivanu divili i veličali ga toliki sveti Oci i crkveni naučitelji. U ime svih njih nek nam danas progovori genijalni sveti Augustin.

»Crkva promatra Ivanovo rođenje koje je na neki način posvećeno. Među ocima nema nikoga čije bismo rođenje svečano slavili. Proslavljujemo Ivanovo i Kristovo rođenje. To ne može nedostajati, a ako ga možda zbog dostojanstva takve stvari manje tumačimo, ipak o tome plodonosno i uzvišeno razmišljamo. Ivan je rođen od neplodne starice, a Krista je rodila mlada djevica.

Kod Ivana ne vjeruju da će se roditi, i otac postaje nijem. Kod Krista se vjeruje, te je vjerom i začet. Iznijesmo što bi valjalo istražiti i rekosmo o čemu bi trebalo raspraviti. Ali o tome sam govorio. A ako nam za istraživanje svih skrovitih mjesta takvog otajstva nedostaje ili sposobnosti ili vremena, bolje će vas poučiti onaj koji u vama govori, makar mi bili i odsutni, onaj o kojemu pobožno razmatrate, koga ste srcem prihvatili, čiji ste hramovi postali.

Čini se, dakle, da je Ivan postavljen kao neka međa između obaju saveza, Staroga i Novoga. Sam Gospodin svjedoči da je Ivan na neki način međaš: Zakon i proroci su do Ivana Krstitelja. On u sebi, dakle, nosi i značaj drevnosti i nagovještaj novosti. Poradi značaja drevnosti rađa se od ostarjelih, a zbog značaja novosti očitovan je još kao prorok u majčinoj utrobi. Već tu bijaše označen prije rođenja. Pokazano je čiji će biti preteča prije nego ga je vidio. Božanske su to stvari i nadilaze mjeru ljudske slabosti. Napokon se rodio i dobio ime: jezik se ocu razriješio. To što se zbilo, prenesi na slikovito značenje tih stvari.

Zaharija šuti i gubi glas dok se ne bude rodio Ivan, Gospodinov preteča. Tad će početi opet govoriti. Što je Zaharijina šutnja ako ne prikriveno proroštvo, proroštvo koje je prije Kristova propovijedanja na neki način skrovito i zatvoreno? Ono biva otvoreno njegovim dolaskom i postaje jasno kad bude došao onaj koji je prorican. Otvaranje Zaharijina glasa kod Ivanova rođenja isto je što i kidanje zastora na Kristovu križu. Jezik se odrješuje jer se rodio glas. Ivanu, naime, koji već tada naviješta Gospodina, rečeno je: Tko si ti? A on odgovori: Ja sam glas onoga koji viče u pustinji. Ivan je glas, a Gospodin bijaše u početku Riječ. Ivan je privremena riječ, a Krist vječna Riječ od početka.«

Prije nego s Crkvom upravimo toplu molbu velikom Krstitelju, spomenimo da ga obično slikaju kako krsti Isusa ili kao propovjednika pokore obučena u odijelo od kože, sa štapom u obliku križa i natpisom: »Evo Jaganjca Božjeg!« Prikazuju ga i s janjetom pokraj sebe ili čak na ruci. Slikari koji su željeli prikazati njegovu smrt prikazuju mu glavu na pladnju. Dakako da su brojni slikari nastojali na platnu dočarati i rođenje Ivana Krstitelja. Tako je osobito poznata slika Ivanova rođenja u Lodiju, u Italiji, a naslikao ju je u XVI. stoljeću slikar Callisto da Lodi. Svetom Ivanu Krstitelju kao svome pokrovitelju preporučuju se pastiri, seljaci, razni obrtnici. U pomoć ga zazivaju i bolesnici pogođeni raznim bolestima. Dobro je da mu preporučujemo i svoje duhovne potrebe, osobito da bi nam izmolio milost da Isusa što bolje upoznamo, ljubimo i slijedimo.

23. lipanj

Sveti Josip Cafasso (1811–1860)

Nije mala stvar biti ispovjednik i duhovni vođa jednom svecu i to takvog formata kakav je bio sv. Ivan don Bosco. Zato je s pravom netko napisao: »Ljudski govoreći, bez sv. Josipa Cafassa ne bismo imali sv. Ivana don Bosca, a vjerojatno ni salezijanske družbe.« Jedan je svetac duhovno rodio i odgojio drugoga. Zato je i papa Pio XI. odličnog duhovnog vođu ne samo Don Bosca, već i tolikih duša, svetoga Josipa Cafassa nazvao »biserom talijanskoga klera«. On je kao duhovni učitelj i odgojitelj odgojio čitav jedan naraštaj piemontskih svećenika, koji su blagotvorno i zauzeto djelovali. Svaki je dan po nekoliko sati sjedio u ispovjedaonici obavljajući tešku dužnost duhovnog savjetnika. On je kroz 20 godina vodio i don Bosca, i to tako uspješno, prosvijetljeno i nadahnuto da je taj veliki svetac i apostol mladeži izjavio: »Njemu sve dugujem. On mi bijaše otac i savjetnik, vođa i pomoćnik.« Prvi salezijanski biskup i kardinal Cagliero umješno je jednom zgodom primijetio: »Kreposti su i mudrost Don Bosca slava Don Cafassa.«

Josip Cafasso rodio se 15. siječnja 1811. u Castelnovo d’Asta – danas se to mjesto zove Don Bosco – u Piemontu kao sin vrijedne kršćanske obitelji. Roditelji su mu bili seljaci, ljudi naučeni na rad, ali i ljudi duboke i proživljene vjere. Njihov je pogled na svijet bio skroz-naskroz kršćanski. U njemu su odgojili i svoga sina Giuseppina, krhka tijelom, izobličena rahitisom, ali bistra i nadasve energična dječaka. Njegovo su blijedo lice resila dva sjajna, neobično živa i crna oka, iz kojih je odsijevao čudesan sjaj. Te su oči odavale nevinost i bezazlenost. Kad je došao u školu, njegovi su ga drugovi zbog malena stasa i grbe jako zadirkivali, vrijeđali i izrugivali, pa je morao mnogo pretrpjeti. No unatoč tome on je ipak prema svima ostao dobar i odnosio se prijateljski. I baš je time izvojevao pobjedu jer su ga kasnije svi voljeli i gotovo na rukama nosili. Osjetili su da se u tom dječaku krije neobično dobro i plemenito srce, a to ih je osvajalo i k njemu privlačilo.

Svršivši osnovnu školu u Chieriju, u istom je gradu stupio u sjemenište. Jednom riječju, sjemeništarca Cafassa dvanaestgodišnji Ivan Bosco nikad nije mogao zaboraviti: »Tko postaje svećenik, prodaje se Gospodinu, zato ga na tom svijetu ništa drugo ne privlači nego jedino veća slava Božja i spas duša.« Josipovo je životno načelo glasilo: »Postati svet, da bih mogao doći u nebo te onamo povesti sa sobom što više duša.«

Cafasso je u Torinu bio zaređen za svećenika 22. rujna 1833. Njegov svećenički vijek neće biti dug. Neće trajati ni 30 godina, ali će zato biti sav ispunjen djelima neobične svećeničke revnosti. On je često govorio: »Prezadovoljan sam što sam postao svećenik.« Ali to je ne samo govorio, već se to očitovalo u cijelom njegovu životu. On je čitavim bićem bio svećenik. O njemu piše Josè Cottino: »Don Cafasso nije imao nekih naročitih programa duhovnosti i apostolata, osim onih što su zajednički dijecezanskome kleru. On iza sebe nije ostavio ustanova niti je osnivao družbe; nije pisao školske rasprave ni asketska djela, već je na neobičan način proživljavao ritam svećeničke misije.« A na taj ga je način Providnost odredila da bude »lijep, velik, složen, bogat svećenički lik, učitelj i odgojitelj svećenika« (Pio XI.).

Nakon ređenja don Cafasso je nastavio u Torinu sa studijem moralne teologije da bi se na taj način što bolje pripremio za ispovjedničku službu koja mu je toliko ležala na srcu. U to mu je vrijeme bio učiteljem glasoviti teolog Luigi Guala, koji ga je odmah zavolio kao rođenog sina. I taj odlični učenjak, apostol, mecena, uveo ga je u katehizaciju mladih zidara, kojih je u Torinu bilo mnogo, a spremio ga je i za pastoralni rad među utamničenicima. Nakon tri godine studija i vježbe don Cafasso je postao veoma kvalificiran apostolski radnik za posao koji ga je čekao. On je naslijedio od don Guale katedru za moralnu teologiju, koju će i sâm poučavati i uz to se baviti izravnim apostolatom. Kao profesor moralne teologije prihvatio je nauk sv. Alfonza de Liguorija, a svoje studente osim znanjem nastojao je ispuniti i ljubavlju prema dušama, razvijao je u njima svim žarom svećeničku apostolsku dimenziju. Naglašavao je uvijek pozitivne vidove raznih kreposti, uzdižući uvijek beskrajno Božje milosrđe. Na taj je način stvarao moral koji je ljude odgajao više u ljubavi nego u strahu.

Svoje veliko teološko znanje don Cafasso je primjenjivao u praksi dijeleći sakramenat pokore. U grad bi zalazio jedino u posjet bolesnicima, umirućima i zatvorenicima. Mnoge je od njih obratio upravo na čudesan način. Zatvorenici su bili njegovi pravi ljubimci i među njima je proveo mnogo sati poučavajući ih i dijelići im utjehe vjere. 68 osuđenika na smrt pratio je na njihovu posljednjem zemaljskom putovanju, bio uz njih u času smrti i sve ih je uspio obratiti i privesti k Bogu. Neke u zadnji čas. Bio je uvjeren u njihovo spasenje pa ih je nazivao »svojim svetim obješenicima«. Za njih se, spremajući ih za vješala, mnogo molio Majci Božjoj.

Don Cafasso je g. 1848. postao upraviteljem svećeničkog konvikta don Guale, naslijedivši i njegovu veliku imovinu. On ju je upotrebljavao da pomogne siromasima, zatvorenicima, za školovanje siromašnih svećeničkih kandidata, a ostatak je oporučno ostavio karitativnim i socijalnim ustanovama don Cottolenga.

Don Guala je u brdima Lanzo Torinese obnovio svetište Svetog Ignacija, otvorivši uz njega dom duhovnih vježbi za svećenike. Don Cafasso je nastavio tim djelom, sam dajući svećenicima duhovne vježbe. Sačuvana su nam i dva sveska njegovih predavanja u duhovnim vježbama.

Iako je don Cafasso bio vrijedan crkvenih odlikovanja, on ih je sve otklonio, želeći ostati samo ponizan Isusov svećenik. Neumoran rad i neprestana pokora istrošiše njegov već i onako skroman organizam. Videći da su mu dani odbrojeni, lijepo se i sabrano spremio na put u vječnost za smrt koja ga je zatekla na današnji dan godine 1860. Imao je tek 49 godina. Prigodom smrti uzornoga svećenika, don Bosco je na vratima crkve u Valdoccu u jednom oglasu ovako napisao: »Uzor svećeničkog života – odličan učitelj klera – otac siromaha – savjetnik dvojbenika – tješitelj bolesnika – odlična okrepa umirućih – potporanj zatvorenika – spasenje osuđenika na vješala – prijatelj sviju – veliki dobrotvor čovječanstva.«

Od svetog Josipa Cafassa potječe i ova lijepa molitva predanja:

Gospodine Bože, već sada iz Tvoje ruke primam svaku vrstu smrti sa svim njezinim tjeskobama, bolima i žalostima, posve odan i predan u Tvoju svetu volju.

Ako se ta molitva moli i usvaja u pravom duhu, s njom je povezana savršena ljubav prema Bogu koja prašta i ništi ljudske grijehe, pa onda i kazne za njih. Tu su molitvu pape obdarile obilnim oprostima.

Prvi životopisac don Cafassa bio je njegov duhovni sin Don Bosco. Taj je o njemu ovako pisao: »Mislim da će se među svetima naći rijetko koji, koji bi u svojoj osobi sjedinjavao toliko mudrosti, iskustva u ljudskim stvarima, velikodušnosti, jakosti, odmjerenosti, revnosti za slavu Božju i spas duša, kao što nam sve te vrline zrače iz lika svećenika don Cafassa.«

22. lipanj

Sveti Paulin, Noalski biskup (355-431)

Paulin se rodio u staroj Burdigali u Galiji, današnji Bordeaux u Francuskoj. Bio je sin bogate senatorske kršćanske obitelji. Godina rođenja vjerojatno mu je bila 355. Školovao se u rodnom gradu, kulturnom središtu, jednom od najuglednijih u cijeloj Galiji IV. stoljeća. Bio je učenik pjesnika Ausonija, najslavnijeg učitelja škole u Burdigali, koja je tada pod njegovim vodstvom bila u cvatu. Njemu će sam Paulin kasnije pjevati: “Tebi, zaštitniče, učitelju, oče, dugujem stegu, dostojanstvo, znanje, ures toge i glasovitosti.” Paulinova zahvalnost prema učitelju pokazuje da je medu njima bilo više od običnoga odnosa: učitelj – učenik. Među njima je vladalo pravo prijateljstvo, a možda i medu njihovim obiteljima.
Ausonije bijaše učitelj i na carskom dvoru Valentinijana I. i Gracijana te napokon prefekt pretorija za Italiju, Ilirik i Afriku. Svojim je položajem mogao, dakle, pomoći i učeniku da dođe do blistave karijere. I doista, godine 381. Paulin je postao guverner rimske pokrajine Kampanije. U toj je službi došao u dodir s gradom Nolom i štovanjem svetog mučenika Feliksa u tom gradu, na čiji su grob svake godine 14. siječnja dolazili hodočasnici sa svih strana. Paulin će silno zavoljeti toga mučenika te ga uzeti za svog zaštitnika. Možemo reći da će odsada čitav njegov život biti pod njegovim okriljem.
Vrativši se u domovinu između 383-384 g., nakon kratkog zadržavanja kod kuće, pošao je u Hispaniju gdje se oženio s Therasijom. S njome je imao jednog sina, po imenu Celza, koji je umro u djetinjoj dobi na veliku žalost svojih roditelja. Ožalošćeni mladi bračni par pošao je u Akvitaniju na svoje bogate posjede. Vrijeme su provodili krećući se u aristokratskim i kulturnim krugovima onoga vremena. To je društvo sačinjavao već spomenuti pjesnik Ausonije, zatim Sulpicije Sever, mladi nadareni odvjetnik, tada još poganin, a kasnije slavni kršćanski pisac, pa i filozof Jovije i bogataš Gastidije. Za sva ta imena doznajemo iz Paulinovih pisama i stihova. Možda se baš tih godina dogodilo čudo što će ga kasnije Sulpicije Sever opisati u životopisu sv. Martina. Taj je popularni svetac Paulina tada ozdravio od neke bolesti očiju. Ne znamo točno u kojem se mjestu to zbilo. Neki nagađaju da je to bilo u gradu Vienneu.
Možda se u to vrijeme Paulin upoznao i sa svetim Ambrozijem, za koga piše da mu mnogo duguje. Od njega je “primio hranu vjere”. Zanimljivo da Paulin, iako sin kršćanskih roditelja, sve do tada nije bio kršten. To tada nije bilo ništa neobično jer su se mnogi krstili u zreloj dobi. Paulina je spremao na krštenje svećenik Amandus, a krstio ga je sam Delphinus, biskup Burdigale. Krštenje se zbilo vjerojatno g. 389. Ta je godina u Paulinovu životu od presudne važnosti. On napušta Galiju, prekida s poganskim učiteljem Ausonijem i daje se na asketski život. Bio je to prvi preokret u njegovu životu. Paulin postaje ozbiljan kršćanski asket; Ausonije to od njega nije očekivao. Pokušao ga je odvratiti od takva načina života, ali nije uspio.
Paulin se vratio u Kampaniju te ondje provodio strogo kršćanski život. Oko g. 393., u najljepšoj životnoj dobi, prodao je svoju baštinu te započeo živjeti pravim monaškim životom. Već nakon godine dana bio je zareden za svećenika. Bilo je to g. 394. u Barceloni na sam Božić. Redenje je primio, ali uz uvjet da ne bude vezan uz Barcelonu. Njega je srce vuklo u Nolu, ka grobu svetog mučenika Feliksa. Ondje se naselio sa svojom ženom Therasijom, s kojom je već nekoliko godina živio u potpunoj uzdržljivosti, te s nekim prijateljima i učenicima. Svi su oni sačinjavali neku vrstu monaške zajednice. Siromaštvo i poniznost bile su im glavne vrline. Zajednički su molili i dijelili siromašni stol, zajedno i s gostima koji bi im dolazili.
Glas o velikoj Paulinovoj svetosti sigurno je utjecao da je godine 409. bio izabran za biskupa u Noli. 22 godine bio je dobar i vjeran pastir svoga stada, tješeći bolesne, pomažući siromašne, živeći sam u krajnjem siromaštvu. Bile su to teške godine jer su barbari sa svih strana uznemirivali Rimsko Carstvo. Sve je te nevolje Paulin podnosio strpljivo i odan u volju Božju. Okružen od svog klera umro je ujutro 22. lipnja 431., godinu dana nakon svog velikog suvremenika sv. Augustina.

Opširnije

Sveti Paulin, nolanski biskup (355–431)

»Što li imaš što nisi primio? kaže nam sveti Pavao (1 Kor 4,7). Ne budimo, dakle, pohlepni prema svojim dobrima kao da pripadaju nama. Upotreba novca traje samo neko vrijeme, a privatno vlasništvo nije vječno. Ako ga priznaješ kao prolazno na zemlji gdje se sada nalaziš, na nebu ćeš moći osvojiti posjedovanje koje neće imati kraja. Sjeti se onih slugu iz Evanđelja koji su primili talente svoga gospodara i što je gospodar na povratku uzvratio svakome od njih. Tada ćeš shvatiti da je položiti svoj novac na Gospodinov stol, da se umnoži, mnogo korisnije negoli ga čuvati jalovom vjernošću, koja vjerovniku ništa ne donosi, a beskorisnom sluzi donosi veliku štetu, čija će i kazna biti tim teža…« Tako je pisao u jednome pismu slavni nolanski biskup sveti Paulin, čiji blagdan danas slavimo. Iako je bio suvremenik velikih svjetionika Crkve Augustina i Ambrozija, u pogledu spisa i teologije ne može se s njima mjeriti. Zaostaje za njima. No zato ga ipak možemo ubrojiti među velike biskupe onoga vremena. Kad upoznamo njegov život, uvjerit ćemo se o opravdanosti te tvrdnje.

Paulin se rodio u staroj Burdigali u Galiji, današnji Bordeaux u Francuskoj. Bio je sin bogate senatorske kršćanske obitelji. Godina rođenja vjerojatno mu je bila 355. Školovao se u rodnom gradu, kulturnom središtu, jednom od najuglednijih u cijeloj Galiji IV. stoljeća. Bio je učenik pjesnika Ausonija, najslavnijeg učitelja škole u Burdigali, koja je tada pod njegovim vodstvom bila u cvatu. Njemu će sam Paulin kasnije pjevati: »Tebi, zaštitniče, učitelju, oče, dugujem stegu, dostojanstvo, znanje, ures toge i glasovitosti.« Paulinova zahvalnost prema učitelju pokazuje da je među njima bilo više od običnoga odnosa: učitelj – učenik. Među njima je vladalo pravo prijateljstvo, a možda i među njihovim obiteljima.

Ausonije bijaše učitelj i na carskom dvoru Valentinijana I. i Gracijana te napokon prefekt pretorija za Italiju, Ilirik i Afriku. Svojim je položajem mogao, dakle, pomoći i učeniku da dođe do blistave karijere. I doista, godine 381. Paulin je postao guverner rimske pokrajine Kampanije. U toj je službi došao u dodir s gradom Nolom i štovanjem svetog mučenika Feliksa u tom gradu, na čiji su grob svake godine 14. siječnja dolazili hodočasnici sa svih strana. Paulin će silno zavoljeti toga mučenika te ga uzeti za svog zaštitnika. Možemo reći da će odsada čitav njegov život biti pod njegovim okriljem.

Vrativši se u domovinu između 383–384 g., nakon kratkog zadržavanja kod kuće, pošao je u Hispaniju gdje se oženio s Therasijom. S njome je imao jednog sina, po imenu Celza, koji je umro u djetinjoj dobi na veliku žalost svojih roditelja. Ožalošćeni mladi bračni par pošao je u Akvitaniju na svoje bogate posjede. Vrijeme su provodili krećući se u aristokratskim i kulturnim krugovima onoga vremena. To je društvo sačinjavao već spomenuti pjesnik Ausonije, zatim Sulpicije Sever, mladi nadareni odvjetnik, tada još poganin, a kasnije slavni kršćanski pisac, pa i filozof Jovije i bogataš Gastidije. Za sva ta imena doznajemo iz Paulinovih pisama i stihova. Možda se baš tih godina dogodilo čudo što će ga kasnije Sulpicije Sever opisati u životopisu sv. Martina. Taj je popularni svetac Paulina tada ozdravio od neke bolesti očiju. Ne znamo točno u kojem se mjestu to zbilo. Neki nagađaju da je to bilo u gradu Vienneu.

Možda se u to vrijeme Paulin upoznao i sa svetim Ambrozijem, za koga piše da mu mnogo duguje. Od njega je »primio hranu vjere«. Zanimljivo da Paulin, iako sin kršćanskih roditelja, sve do tada nije bio kršten. To tada nije bilo ništa neobično jer su se mnogi krstili u zreloj dobi. Paulina je spremao na krštenje svećenik Amandus, a krstio ga je sam Delphinus, biskup Burdigale. Krštenje se zbilo vjerojatno g. 389. Ta je godina u Paulinovu životu od presudne važnosti. On napušta Galiju, prekida s poganskim učiteljem Ausonijem i daje se na asketski život. Bio je to prvi preokret u njegovu životu. Paulin postaje ozbiljan kršćanski asket; Ausonije to od njega nije očekivao. Pokušao ga je odvratiti od takva načina života, ali nije uspio.

Paulin se vratio u Kampaniju te ondje provodio strogo kršćanski život. Oko g. 393., u najljepšoj životnoj dobi, prodao je svoju baštinu te započeo živjeti pravim monaškim životom. Već nakon godine dana bio je zaređen za svećenika. Bilo je to g. 394. u Barceloni na sam Božić. Ređenje je primio, ali uz uvjet da ne bude vezan uz Barcelonu. Njega je srce vuklo u Nolu, ka grobu svetog mučenika Feliksa. Ondje se naselio sa svojom ženom Therasijom, s kojom je već nekoliko godina živio u potpunoj uzdržljivosti, te s nekim prijateljima i učenicima. Svi su oni sačinjavali neku vrstu monaške zajednice. Siromaštvo i poniznost bile su im glavne vrline. Zajednički su molili i dijelili siromašni stol, zajedno i s gostima koji bi im dolazili.

Paulin svoj pjesnički talenat nipošto nije zapustio. No sada je pjevao pjesme u čast svetom mučeniku Feliksu nazivajući ga »roditeljem, ocem, gospodarom i zaštitnikom«. Nola po Paulinu i njegovim učenicima postade ugledno monaško središte u Italiji. U IV. stoljeću takva se središta počeše oblikovati oko sv. Ambrozija u Milanu, oko sv. Euzebija u Vercelliu te u Africi oko svetog Augustina. Sva su ona svjedočila da Evanđelje nije mrtvo slovo, već duh koji je kadar buditi na nov život.

Dopisivao se s velikim ličnostima tadašnje Crkve: s biskupima Augustinom, Alipijem i Delfinom, zatim svećenicima, monasima i laicima Jovijem, Pamahijem, Licencijem. Možda je najviše prijateljevao preko pisama s prijateljem iz mladosti Sulpicijem Severom, koji je i sam prihvatio kršćanstvo. Njemu je napisao 13 pisama u kojima je odlično obradio dvije sebi omiljele teme: kršćansko prijateljstvo i asketski ideal.

Glas o velikoj Paulinovoj svetosti sigurno je utjecao da je godine 409. bio izabran za biskupa u Noli. 22 godine bio je dobar i vjeran pastir svoga stada, tješeći bolesne, pomažući siromašne, živeći sam u krajnjem siromaštvu. Bile su to teške godine jer su barbari sa svih strana uznemirivali Rimsko Carstvo. Sve je te nevolje Paulin podnosio strpljivo i odan u volju Božju. Okružen od svog klera umro je ujutro 22. lipnja 431., godinu dana nakon svog velikog suvremenika sv. Augustina.

Svećenik Uranius, očevidac, opisujući Paulinovu smrt kliče: »O svetog li i svima krepostima obasutog muža, koji je bio drag i krotak, pobožan, milosrdan, ponizan i dobrohotan!« Istim pohvalama nastavili su veličati svetog nolanskog biskupa i svi kasniji njegovi životopisci.

»Paulinov je grob postavljen pokraj groba mučenika i njegova zaštitnika sv. Feliksa, i tako je prvi njegov kult nastao u monumentalnom sklopu što ga je sam Paulin povećao i uresio, a koji su nedavna iskapanja iznijela na vidjelo dana« (Maria Chiara Celletti). Njegovi se posmrtni ostaci nisu ondje ipak dugo nalazili jer su u XI. stoljeću bili preneseni u Rim u crkvu što ju je na tiberskom otočiću sagradio car Oton III. Tu je crkvu car dao posvetiti u čast praškome biskupu i mučeniku Adalbertu. U njoj se nalaze i relikvije svetog Bartola apostola, što ih je car oteo Beneventu. Crkva danas nosi kao svoje naslovnike svetog Bartola i svetog Paulina. Međutim je papa sveti Pio X. dopustio da se relikvije svetog Paulina vrate u njegovu Nolu. Onamo su nakon stoljeća opet stigle 14. svibnja 1909. Papa Pio X. blagdan je svetog Paulina proširio na cijelu Crkvu, a zadržao ga je i obnovljeni kalendar.

U duhovnoj literaturi mnogo se raspravlja o sv. Paulinu kao o teologu kršćanskog prijateljstva, pa i kršćanskog humanizma. On je svojom ljudskošću stekao mnoge prijatelje. Tu je ljudskost kao nolanski biskup naročito pokazivao prema patnicima svake ruke. Po tome nam je veoma bliz danas kad toliko naglašavamo socijalne kreposti i borbu za promicanje boljih međuljudskih odnosa.

Sir Thomas More, svetac i mučenik (1478–1535)

»Čovjek svih vremena«, engleski državnik, pisac, mučenik rodio se 7. veljače 1478. u Londonu, a umro 6. srpnja 1535. također u Londonu. Bio je odgojen u kući lord-kancelara, kardinala Mortona, te u Canterbury Collegeu u Oxfordu. Od g. 1494. dao se na studij prava pa je za to vrijeme stanovao 4 godine kod engleskih kartuzijanaca, te će kao i oni postati mučenik katoličke vjere i Crkve, posebno pape i papinstva. Dao se marno i revno također na humanističke studije te prijateljevanje s Erazmom Roterdamskim (1469–1536) i s engleskim teologom i humanistom Johnom Coletom (1466–1519) pa i nekim drugima. Godine 1504. More je kao narodni zastupnik u parlamentu izrazio svoje negodovanje kralju Henriku VII. zbog njegovih zakona o porezu. Tada se povukao iz političkog života te pošao najprije u Louvain pa onda u Pariz da se na tamošnjim visokim učilištima posveti opet studiju. U javni je život ušao opet nakon smrti engleskog kralja Henrika VII. Tada je postao kraljevski savjetnik. Nakon raznih diplomatskih misija, odlikovan kraljevskim odlikovanjem – plemstvom – g. 1520. postaje tzv. podčuvar kraljevske riznice. Godine 1523. kao govornik donjeg doma More je sve više dobivao naklonost kralja Henrika VIII., a kod pisanja njegove knjige protiv Luthera postaje kralju savjetnik. A kasnije, kad je Henrik VIII. planirao prekinuti svoj zakoniti brak, pitao je i Morea za savjet. Dakako da je More stajao uvijek uz crkveni zakon. T. More, koji je imao sretnu obitelj, bijaše čovjek humora i neustrašiva karaktera, velike pobožnosti i duboke duhovnosti. Skupa s Erazmom Roterdamskim oplakivaše praznovjerje te sve zloupotrebe u Crkvi, no isto tako bijaše zabrinut zbog porasta antiklerikalizma i hereza. Njegov osobni obzir prema kralju i njegov duboki respekt pred kraljevskim autoritetom držao ga je ipak očevidno u opoziciji pred kraljevim brakolomstvom te pred protupapinskim zakonima.

Kralj Henrik VIII. htio je otpustiti svoju zakonitu ženu Katarinu te oženiti Anu Boleyn. Zbog toga htjede najprije prisiliti kler da ga prizna »čuvarom i glavarom engleske Crkve«; na početku je još dopustio dodatak – »koliko je to dopušteno jednom kršćaninu«. Toma More kao lord-kancelar odrekao se te svoje visoke službe. To je ispočetka značilo sa svojom obitelji pasti na prosjački štap. On je tada u šali rekao: »Ako ne bude drugačije, svatko će od nas objesiti torbu o rame te od vrata do vrata ići pjevajući Salve Regina. Na taj ćemo način biti svi veseli.«

Godinu i pol dana More je bio u skrovitosti i marno pisao. Kad je g. 1533. u westminsterskoj opatiji kralj Henrik VIII. slavio svoje nezakonito vjenčanje, bio je pozvan i Toma More. Ali on se nije odazvao, što je kralja strašno razbjesnilo. Svojim je prijateljima More svoj postupak ovako obrazložio: »Protiv toga ne mogu ništa pa neka od mene učine štogod hoće, makar me i objesili; a dokle mi Bog bude milostiv, trudit ću se da se ne osramotim.«

Brzo je došlo i do drugog loma: Papa je drugi Henrikov brak proglasio nevaljanim, a njega izopćio iz Crkve. Bio je to papa Klement VII. To se zbilo 11. srpnja 1533.

Dana 22. lipnja 1535. u Londonu je odrubljena glava velikom kardinalu, Moreovu prijatelju, Johnu Fisheru jer nije htio priznati Henriku VIII. da je poglavar engleske Crkve, a ni valjanost kraljeva drugog braka. Ni More nije više morao dugo čekati da mu se zbog istog razloga i na isti način to dogodi.

Bilo je to 6. srpnja 1535. Thomas More bijaše posve miran prije nego će podnijeti smrt. Svojeg je zeta zamolio da krvniku koji će mu odrubiti glavu podari zlatnik. Od poduljeg tamnovanja More je oslabio pa su mu morali pomoći da dođe do gubilišta. Ondje je rekao: »Umrijet ću kao vjeran kraljev službenik!« Tada je izmolio 50. psalam »Smiluj mi se, Bože!« Prije smaknuća zagrlio je krvnika, a sam si je povezao oči. Bila mu je odrubljena glava.

Toma More je jedan od velikih ljudi, ne samo kao znani humanist, pisac Utopije, nego još kudikamo više kao mučenik savjesti, vjernosti svojoj katoličkoj vjeri i namjesniku Kristovu na zemlji. Ako za ikojeg smrtnika vrijedi: »Mortuus adhuc loquitur« – govori još kao mrtav, onda to vrijedi za Tomu Mora. Crkva ga je zato kao i Johna Fishera proglasila svetim.

Pismo iz zatvora

Objavljujemo odlomak iz pisma što ga je sveti Toma More pisao iz zatvora kćeri Margariti (The english Works of Sir Thomas More, London, 1557, str. 1454, navod prema Časoslov Božjega naroda str. 2456–2457, KS).

»Premda sam, moja Margarito, sasvim svjestan da je moj prijašnji život bio razlogom da potpuno zasluženo budem napušten od Boga, ipak ne prestajem pouzdavati se uvijek u njegovu beskonačnu dobrotu. Stalno se i potpuno nadam u njegovu milost koja mi je pružila snagu da sve u duhu prezrem: bogatstvo, prihode pa i sam život, radije nego da prisižem protiv savjesti. On je dobrostivim naukom ponukao i samoga kralja da me zasad samo liši slobode. (Time mi je Njegovo Veličanstvo u jednu ruku zacijelo iskazalo veliko dobročinstvo zbog duhovnog napretka moje duše: nadam se, naime, da ću u ovim prilikama taj napredak bolje postići nego u svim onim častima i dobrima što su mi se prije tako nagomilala.) Bog će istom milošću ili tako ublažiti kraljev duh da za me ne odredi ništa teže ili će mi trajno pružiti snagu da bih strpljivo podnio sve ono teže što bi moglo doći.

Moja će strpljivost, povezana sa zaslugama pregorke Gospodnje muke (koja i zaslugom i načinom u beskrajnoj mjeri nadilazi svaku moju podnošljivost), blažiti kazne što sam ih zaslužio u čistilištu te, po dopuštenju božanske dobrote, ponešto uvećati i nagradu.

Ne želim, moja Margarito, sumnjati u Božju dobrotu, iako jasno razabirem da sam slab i krhak. Čak ako bih i naslutio u tom strahu i nemiru da bih negda mogao posrnuti, sjetit ću se da je sveti Petar zbog male vjere počeo tonuti i na sam dašak vjetra pa ću učiniti što je i on učinio. Zazvat ću Krista: ’Gospodine, spasi me.’ Nadam se da će ispružiti svoju ruku, dohvatiti me i neće dopustiti da potonem.

Ako pak pripusti da i dalje oponašam Petra te mi je naglo pasti, kleti se i preklinjati (neka to Bog po svome milosrđu što dalje odvrati i neka mi iz tog pada radije pripusti štetu nego korist); uza sve to nadam se da će se obazrijeti na me okom prepunim milosrđa kao što je pogledao i Petra te će me opet pridići da bih iznova mogao ispovijedati istinu i rasteretiti savjest. Snažno ću podnositi kaznu i stid za ranije odreknuće.

Napokon, moja Margarito, sasvim pouzdano znam da me Bog bez moje krivnje neće ostaviti. Stoga ću se u svoj svojoj nadi i pouzdanju sav njemu povjeriti. Ako dopusti da propadnem zbog svojih grijeha, bar će se na meni proslaviti njegova pravednost. Ipak se nadam da će preblaga njegova dobrota vjerno čuvati moju dušu i dati da se na meni radije proslavi njegovo milosrđe nego pravednost.

Budi stoga, kćeri moja, dobrog raspoloženja. Ne budi zabrinuta za me pa ma što mi se dogodilo u ovome svijetu. Uostalom, ništa se i ne može dogoditi što Bog ne bi htio. A što Bog hoće, doista je najbolje, pa makar se nama činilo ne znam kako zlo.«

Sveti Ivan Fisher, biskup i mučenik (1469–1534)

Kad dođu na vlast tirani, koji cijelom jednom narodu silom žele nametnuti svoju samovolju, onda se brzo pokaže koliko tko vrijedi, koliko je sličan hrastu što se ne da slomiti, a koliko trstici kojom se svaki vjetar poigrava. Crkva je u svojoj povijesti uvijek imala kremen-značajeva koji se od silnika nisu dali slomiti. Poginuli su radije časno na bojištu, ne zatajivši nikada svojega uvjerenja. Ostali su načelni, nepodmitljivi, sebi i svojim idealima uvijek dosljedni – i u tamnici i na sudu i na stratištu. Jedan je takav junak bio ročesterski biskup, u tamnici imenovan kardinalom, John Fisher koji, 22. lipnja 1535., kao mučenik pogibe »kraljevom voljom«. Riječ je o engleskom kralju Henriku VIII. U ovom sam nizu svoje čitatelje često pozivao da se upoznaju s pojedinim duhovnim velikanima. Danas taj isti poziv upravljam s naročitom radošću, jer se doista radi o izvanrednom junaku i mučeniku.

Ivan Fisher rodio se g. 1469. u Beverleyju, grofoviji Yorkshire, kao prvo od četvero djece trgovca Roberta Fishera. Taj je vrijedni čovjek umro g. 1477., kad je Ivanu bilo tek 8 godina. Svršivši gimnaziju u rodnome kraju, mladi je i sposobni Fisher pošao na sveučilište u Cambridge. Postigao je godine 1491. akademski stupanj »Master of Arts«, što odgovara doktoratu iz filozofije. Imao je tada tek 22 godine i s posebnim je papinskim dopuštenjem zaređen za svećenika. Bio je to za njega u isto vrijeme i svršetak i početak – svršetak, ukoliko je ostvario svoje svećeničko zvanje – početak, ukoliko je nastavio studijem te g. 1501. postigao doktorat iz teologije, no izvanredna ljubav prema knjizi i studiju neće ga ostaviti cijelog života. On je bio čovjek duha, imao velike duhovne i duševne potrebe kojima je nastojao udovoljiti molitvom, razmatranjem i studijem.

Godine 1494. Fisher je još kao relativno mlad student na sveučilištu izabran za starijeg cenzora sveučilišta, što svjedoči o velikom ugledu što ga je na toj visokoj znanstvenoj ustanovi u Cambridgu uživao. Obavljajući službu cenzora upoznao se s Lady Margaret Beaufort, groficom Richmonda i Derbyja te majkom engleskoga kralja Henrika VII. Bila je to izvanredno obdarena žena, urešena mnogim iskonskim vrlinama. Ona je brzo uočila vanredne sposobnosti mladoga svećenika Fishera pa ga je izabrala za svog ispovjednika i duhovnog vođu. On ju je duhovno vodio sve do njezine smrti godine 1509.

Crkva je u Engleskoj u to doba bila u prilično bijednom stanju, obremenjena mnogim slabostima. Kod svećenika, pa čak i biskupa, vladalo je prilično teološko neznanje, što je u narodu rađalo neželjenim i teškim posljedicama. Puk je bio zanemaren jer ga nije imao tko solidnim propovijedima i katehezama poučavati i izgrađivati. Lady Margaret je dobro uočila to bijedno stanje pa mu je bar malo pokušala doskočiti. Financirala je u Cambridgu uzdržavanje jedne kapele i propovjednika uz obvezu da se u njoj propovijeda bar šest puta na godinu. Uz to je u Cambridgu utemeljila i dva koledža, jedan je koledž Krista Gospodina, a drugi svetog Ivana. Fisheru je povjerila da ostvari te dvije fundacije. Ista je vrijedna i plemenita žena osnovala još dvije katedre za teologiju: u Cambridgu i Oxfordu, kulturnim središtima Engleske sve do dana današnjega. Prvi profesor teološke katedre Lady Margaret u Cambridgu bio je Ivan Fisher. U svome govoru na spomen te velike mecenatkinje engleskoga naroda Ivan je dao divno svjedočanstvo o njezinim vrlinama i dobrim djelima.

Po svojim sposobnostima, a još više ćudorednoj izgrađenosti, Fisher bi zaslužio da zasjedne na najugledniju biskupsku stolicu u Engleskoj. No on nije bio karijerist, laktaš, ulizica, nije tražio protekcionaštvo i nije se gurao naprijed, što sve također odaje veličinu njegova duha. Znao je da se čovjek ne mjeri po častima i položaju već po poštenju i skromnosti. Zato je nastojao biti uvijek u skladu s načelima svoje savjesti, ispravan pred svojim Bogom.

Fisher je bio 24. studenoga 1504. posvećen za biskupa u Rochesteru, male, neugledne i siromašne biskupije u Engleskoj. On je ljubavlju pastira i pravog zaručnika prihvatio tu svoju »siromašnu zaručnicu«. On je svojoj prvoj ljubavi prema njoj ostao vjeran do groba, makar je imao priliku dobiti bogatiju i ugledniju biskupiju. Njemu do toga nije bilo stalo jer je znao da nije važno gdje je tko biskup, već kakav je biskup. On je, za razliku od ostalih biskupa onog vremena, stalno živio u svojoj biskupiji, »čuvao rezidenciju« – kako se to stručno kaže. Redovito je obavljao kanonske vizitacije da upozna što bolje svoje stado i da mu kao pastir bude u pomoći. Kao biskup živio je posve skromno i pokornički. Spavao je na tvrdom ležaju najviše četiri sata dnevno.

Jedino u čemu nije škrtario prema sebi bile su knjige. Njih si je nastojao što više nabaviti. Njegova je biblioteka bila jedna od najboljih u Europi. U toj mu je stvari bio veoma sličan u naše dane pokojni đakovački biskup Stjepan Bäuerlein, koji je bio veoma skroman i povučen, čovjek s malim zadovoljan, ali je zato prikupio veliku biblioteku. Oporučno ju je ostavio svojoj biskupiji.

Fisher je bio čovjek velike kulture i načitanosti. God. 1516. počeo je i učenjem grčkoga jezika pod vodstvom najvećeg humanista svoga vremena, glasovitog Erazma Roterdamskog. Taj je jezik toliko svladao da je mogao obaviti ispravke u izdanju jednog novog školskog teksta Novog zavjeta. Fisher je bio i dobar teolog. Pisao je rasprave i knjige u obranu katoličkog nauka protiv Luthera. Na njegove će se tekstove, osobito nauk o Euharistiji, češće pozivati i sam Tridentski sabor. Tako je Fisher bio na njemu prisutan bar po svojim teološkim spisima, koji su također pomagali stvaranju tridentske teologije. Njegova je teologija bila još uvjerljivija jer je, braneći katoličku vjeru, poginuo kao mučenik.

On kao da je predviđao kakvom će smrću umrijeti. Jednom je stvarno izjavio: »Kažem vam, znam da neću umrijeti u svom krevetu. Uputno je stoga da mislim neprestano na strašni čas svoje smrti.«

Kreposni i bogobojazni biskup nije morao dugo čekati na taj čas. On će brzo doći. Povod mu je dobro poznata afera engleskog kralja Henrika VIII. On se bio, uz dispenzu pape Julija II., oženio Katarinom Aragonskom, udovicom svoga brata Artura. S njome je živio 18 godina. A tada se, tobože zbog državnih interesa, jer mu Katarina nije rodila muškog potomka, htio pošto-poto oženiti Anom Boleyn, jednom dvorskom damom, u koju se bijaše zaljubio. Kao »dobar kršćanin«, k tome još i »branič vjere« – nazvan tako zbog svog spisa protiv Martina Luthera, u kojem je branio nauk o sakramentima – htio je da se njegova ženidba s Katarinom proglasi nevaljanom pa da onda može s Anom Boleyn slobodno sklopiti drugi brak. Za opravdanost svoga nauma pozivao se čak na Sveto pismo Starog zavjeta tvrdeći da mu papa za brak s Katarinom nije uopće ni mogao dati oprost od ženidbene zapreke srodnosti.

U tom je slučaju ročesterski biskup hrabro stupio u obranu zakonite žene i kraljice Katarine Aragonske. Kao nekoć Ivan Krstitelj i on je branio nerazrješivost ženidbene veze, a time je na se navukao gnjev razjarenog kralja. Taj je tražio da biskup pred Parlamentom opozove svoj stav te proglasi nevaljanom i papinu dispenzu i kraljev brak s Katarinom. Naravno da je energični biskup to odbio i zato je 26. travnja 1534. bio odveden u Tower – zloglasni londonski zatvor. Iste je godine Parlament izglasao Akt o supremaciji, to jest zakon po kome je kralj vrhovna glava engleske Crkve. Fisher je odbio to priznati, govoreći da se tako nešto protivi »Svetom pismu i našoj vjeri«.

U to je vrijeme papa zatvorenog ročesterskog biskupa u znak priznanja njegove vjernosti i hrabrosti imenovao kardinalom. Kralj se zbog toga razbjesnio smatrajući to od pape pravom provokacijom, da se razumio u jezik današnjice, sigurno bi to ožigosao kao »miješanje u unutarnje poslove Engleske«. On je posprdno izjavio da će »novi kardinal nositi crveni šešir na ramenima, jer neće imati glave da ga stavi na nju«. Kralj je tada, zajedno s Parlamentom i svojim državnim aparatom, digao hajku protiv pape. Biskupi su i svećenici s oltara i propovjedaonica morali udarati po papi i njegovoj vlasti. Samovoljni je, dakle, kralj pokrenuo cijeli engleski državni aparat protiv pape i papinstva.

U tom je sveopćem ludilu i bjesnilu osvanuo i 22. lipnja, dan u koji je biskup Fisher imao biti smaknut. Kad su mu to ujutro rano u pet sati priopćili, biskup je upitao u koji će sat biti smaknut? Rečeno mu je da će to biti u 9 sati. Tada je on mirom pravog sveca zamolio da može još sat-dva mirno prospavati i to »ne zbog straha od smrti već zbog bolesti i svoje velike tjelesne slabosti«.

Probudivši se nakon posljednjeg sna u ovom životu, brižno se odjenuo, rekavši pobočniku što stajaše uz njega: »Ne vidiš li da je danas dan naše svadbe?« Malo prije 9 sati stajao je pred rešetkom Towera sa Svetim pismom u rukama. Otvorio je Ivanovo evanđelje i pročitao: »A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista. Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim.

A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samog slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet« (Iv 17,3–5).

Izveden pred stratište s lakoćom se uz stepenice popeo na nj na udivljenje svih prisutnih koji su znali koliko je u tamnici prepatio i oslabio. Tada ga je nenadano obasjalo sunčevo svjetlo, a on kao u zanosu reče: »Accedite ad eum et illuminamini!« – Pristupite k njemu i on će vas prosvijetliti! Zatim se obrati prisutnima jakim glasom: »Kršćanski narode, približavam se smrti za vjeru u svetoj Kristovoj Katoličkoj crkvi.« Vrijeme se oteglo pa je bilo već 11 sati. Sveti je biskup kleknuo na koljena, izmolio Te Deum, zatim 31. psalam: »Tebi se, Gospodine, utječem, o da se ne postidim nikada: u svojoj me pravdi izbavi!« Mirno je položio glavu na panj i krvnik mu je teškom sjekirom odrubio glavu. Tijelo je mučenikovo bilo svučeno i tako ostavljeno cijeli dan, a po noći je pokopano u jednoj jami na groblju Svih svetih u Barkingu. Glava mu je bila izložena na mostu u Londonu, da prolaznicima tjera strah u kosti, sve dok nije bila zamijenjena glavom Tome Mora, koji je pogubljen 6. srpnja. Fisherovu su glavu bacili u Temzu.

Chapuys, poklisar Karla V. na engleskom kraljevskom dvoru, pisao je svome vladaru da bi mučeniku i zadnji čas bio pošteđen život samo da je promijenio svoj stav. No to engleski kralj od njega nije mogao dočekati jer on je za svoje uvjerenje radije išao u smrt nego da ga pogazi. Pio XI. proglasio je g. 1935. Ivana Fishera, skupa s Tomom Morom, svetim, a posljednjom liturgijskom reformom obojica su svetih mučenika ušla u kalendar opće Crkve. Samo komadić od kostiju svetog Ivana Fishera ostade, a čuva se kao dragocjena relikvija u kolegiju Stonyhurst. Glasoviti Hans Holbein napravio je lijep portret tog divnog mučenika, a taj se danas nalazi u kraljevskoj zbirci u Windsoru.

Kad bi čovjek, recimo kao romanopisac, htio što ljepšim crtama opisati lik jednog idealnog mučenika, jedva da bi našao bolje građe nego što je daje život svetog Ivana Fishera. On nije ni mit, ni legenda, već istinska stvarnost, puna čarobne ljepote pred kojom čovjek ne može a da ne padne u divljenje i poštovanje. Pred Ivanom Fisherom i Tomom Morom upao je u divljenje i papa Pio XI. rekavši o njima: »Tales ambio defensores!« – a to znači da Papa želi takve branitelje vjere. I mi ih želimo, zato te svece i štujemo.

21. lipanj

Sveti Alojzije Gonzaga, zaštitnik mladeži (1568-1591)


U dobi od 17 godina, odrekavši se prije markgrofije u korist mlađega brata Rudolfa, stupio je u novicijat Družbe Isusove godine 1585. mladi plemić Alojzije Gonzaga, o kome je njegov otac don Ferrante sanjao kao o svojem nasljedniku na kneževskom prijestolju. Alojzije je napustio sjaj kneževskih i kraljevskih dvorova i zamijenio ga poniznim, jednostavnim i strogim redovničkim životom.
Alojzije se rodio 9. ožujka 1568. u Castiglioneu u vrijeme snažne tridentske obnove, koja je Crkvi nakon potresa zadanog od protestantizma opet dala pouzdanja u sebe i u one vrednote koje su nastupom novatora bile veoma poljuljane. Na kućnome ognjištu duša pravog kršćanskog odgoja bila je dona Marta, Alojzijeva majka. Ona nije bila samo visoka plemkinja, već daleko više duboka kršćanka. Malome Alojziju usađivala je od malena ljubav prema molitvi, obraćanju i razgovoru s Bogom.
Alojzije je veoma mnogo molio, a to znači da je imao veoma proživljenu vjeru koja mu je preko molitve Božju stvarnost veoma približavala i s kojom je nastojao biti u trajnome dodiru.
Druga vrlina, koju je Alojziju majka u srce usađivala, možda je našem vremenu i shvaćanju bliža. To je ljubav prema siromasima.
Alojzijevi životopisci rado spominju njegov boravak u vojničkom taboru, gdje je bio obučen u malu časničku odoru, gdje je nenadano opalio topom, gdje je naučio ponavljati rječetine vojnika ne znajući im pravo smisao i gdje je sanjao kako će jednom postati zapovjednik goleme vojske. Dakle, u njegovu djetinjstvu nije bilo samo sve na kaljenima i u pobožnosti. Bio je živ dječak, a više će se uozbiljiti u 10. godini.
Bilo je to 25. ožujka 1578. na blagdan Blagovijesti. Nalazio se tada u gradu na Arnu, crkvama i umjetninama bogatoj Firenzi. U crkvi Presvete Bogorodice obećao je da će čitav život živjeti čisto. Da li je u tome času razumio dalekosežnost svoje odluke? Ne znamo! Znamo samo to da joj je do groba ostao vjeran, a to je kudikamo važnije nego ono prvo. I to je treća vrlina koja je resila Alojzijev lik i zbog koje je stoljećima bio uzor onima koji su htjeli u idealnoj čistoći provesti mladenačko doba.
Nalazeći se u Firenzi kao paž na dvoru Medici, Alojzije je stjecao odgoj i znanje tada vlastito djeci aristokratskih obitelji. Učio je Latinski, divno toskansko narječje talijanskoga i francuski. Igrao se s mladim princezicama u parku Boboli, učio plesati i sudjelovao u lovu na ptice. Nije se odmah zatvorio svijetu. Iako njegova dob još nije bila sposobna potpunoma upoznati svijet, ipak ga je barem nešto upoznao. Njegov plemićki položaj odvest će ga i na kraljevski dvor u Madrid. Vidio je i doživio sav tadašnji sjaj i raskoš. I nije ga zatravio ni zarobio. Ostao je slobodan prema njemu i u tome je Alojzijeva veličina. Ona je to veća što nije bio u dobi zrela čovjeka.
U studenome g. 1585. Alojzije se odrekao markgrofije u korist mladega brata Rudolfa i stupio u isusovački novicijat u Rimu. Svršivši novicijat, započeo je više nauke na glasovitom rimskome kolegiju, od kojeg se razvila današnja Gregoriana. Tu se povjerio duhovnom vodstvu jednoga od najučenijih ljudi svog vremena. Bio je to Robert Bellarmino, kasniji kardinal i svetac. Taj je Alojzija veoma cijenio, radio na njegovoj beatifikaciji i želio biti pokopan do njegovih nogu.
Alojzije je umro mlad u 23. godini života vršeći djela milosrđa prema zaraženima od kuge: Njegova rodna Italija proslavila je svečano 400-godišnjicu njegova rođenja. Za tu zgodu izdala je poštansku spomen-marku koja prikazuje Alojzija u njegovu herojskom djelu kako nosi okuženika na svojim ramenima.

Opširnije

Sveti Alojzije Gonzaga, zaštitnik mladeži (1568–1591)

Redovnički ideal Družbe Isusove privukao je mnoge, i to iz najrazličitijih staleža. Bilo je u njoj plemića i pučana, no došavši u Družbu svi postadoše jednaki, članovi jedne te iste zajednice. U dobi od 17 godina, odrekavši se prije markgrofije u korist mlađega brata Rudolfa, stupio je u novicijat Družbe Isusove godine 1585. mladi plemić Alojzije Gonzaga, o kome je njegov otac don Ferrante sanjao kao o svojem nasljedniku na kneževskom prijestolju. Alojzije je napustio sjaj kneževskih i kraljevskih dvorova i zamijenio ga poniznim, jednostavnim i strogim redovničkim životom. Takva jedna zamjena, gledana u posve naravnom svjetlu, može izgledati ludost. Gledana pak svjetlom vjere, zadobiva pravi smisao. Svećeničko i redovničko zvanje bez duha vjere može postati besmisao. I tko ne razumije jezik vjere, taj neće razumjeti ni Alojzija ni bilo koga tko se želi posvetiti duhovnom staležu. Na dnu današnje krize duhovnih zvanja stoji kriza vjere. Vrijeme jako u vjeri veoma je bogato duhovnim zvanjima.

Alojzije se rodio 9. ožujka 1568. u Castiglioneu u vrijeme snažne tridentske obnove, koja je Crkvi nakon potresa zadanog od protestantizma opet dala pouzdanja u sebe i u one vrednote koje su nastupom novatora bile veoma poljuljane. Na kućnome ognjištu duša pravog kršćanskog odgoja bila je dona Marta, Alojzijeva majka. Ona nije bila samo visoka plemkinja, već daleko više duboka kršćanka. Malome Alojziju usađivala je od malena ljubav prema molitvi, obraćanju i razgovoru s Bogom. Onaj koji vjeruje u Boga, u Krista, njemu molitva postaje posve prirodna potreba. Kako bismo mogli ne razgovarati i ne obraćati se onim osobama za koje vjerujemo da su nas stvorile, otkupile, posvetile? Vjerovati, a ne moliti, bilo bi doista čudno i neprirodno. Ispravan odgoj za molitvu nije ništa nametnuto. Prava molitva izlazi iz srca koje vjeruje.

Alojzije je veoma mnogo molio, a to znači da je imao veoma proživljenu vjeru koja mu je preko molitve Božju stvarnost veoma približavala i s kojom je nastojao biti u trajnome dodiru. Dok promatramo Alojzija u molitvi nepomična i zadubena, nemojmo prema njemu zauzeti odmah neki odbojni stav, kao da je bio neprirodan. Sigurno da nama ne mora odgovarati takav stav i takav način molitve, ali zato ne smijemo molitvu isključiti iz svoga života. Bog je duh i pravi molitelj molit će ga u duhu i istini. Duh i istina oslobađaju, zato imamo pravo i slobodu molitve na svoj način, ali zbog njega nemojmo zauzimati neprijateljski stav prema načinu izražavanja pobožnosti drugih! Stvarnost Alojzijeve molitve, za koju ga je odgajala majka, za nas je samo jedno svjedočanstvo više o važnosti molitve u životu kršćanina.

Druga vrlina, koju je Alojziju majka u srce usađivala, možda je našem vremenu i shvaćanju bliža. To je ljubav prema siromasima. Naše je vrijeme, pogotovo mladi, veoma osjetljivo za socijalnu pravdu u svijetu. Da li je doista i ostvaruje, to je već drugo pitanje. No za put do ostvarivanja redovito će biti razvijen smisao za pravdu. Svaki čovjek kao ljudska osoba ima pravo na život dostojan čovjeka. Budući da postoje ipak socijalne razlike, oni koji imaju dužni su dati onima koji nemaju. Alojzije je pripadao onima imućnima, socijalno veoma dobro zbrinutima. Lijepo je da se od malena naučio pomagati onima nezbrinutima. I završetak njegova života bit će posve nesebično djelo ljubavi prema bližnjemu, pomaganje zaraženome od kuge pri čemu je i sam stradao. Nije, dakle, taj strogi, pobožni asket mislio samo na Boga, već je znao svoju ljubav prema Bogu ostvarivati djelima ljubavi prema bližnjemu. Prema tome, razvio je i te kako i onu dimenziju koja je danas naročito u cijeni.

Alojzijevi životopisci rado spominju njegov boravak u vojničkom taboru, gdje je bio obučen u malu časničku odoru, gdje je nenadano opalio topom, gdje je naučio ponavljati rječetine vojnika ne znajući im pravo smisao i gdje je sanjao kako će jednom postati zapovjednik goleme vojske. Dakle, u njegovu djetinjstvu nije bilo samo sve na koljenima i u pobožnosti. Bio je živ dječak, a više će se uozbiljiti u 10. godini.

Bilo je to 25. ožujka 1578. na blagdan Blagovijesti. Nalazio se tada u gradu na Arnu, crkvama i umjetninama bogatoj Firenzi. U crkvi Presvete Bogorodice obećao je da će čitav život živjeti čisto. Da li je u tome času razumio dalekosežnost svoje odluke? Ne znamo! Znamo samo to da joj je do groba ostao vjeran, a to je kudikamo važnije nego ono prvo. I to je treća vrlina koja je resila Alojzijev lik i zbog koje je stoljećima bio uzor onima koji su htjeli u idealnoj čistoći provesti mladenačko doba.

Prema čistoći može se zauzeti negativistički stav, koji se sastoji jedino u zabranama: »Ne smiješ ovo! Zabranjeno ti je ono!« Takav stav, iako može objektivno biti opravdan, veoma je mučan, pogotovo za mlade.

Na sreću, prema čistoći može se zauzeti i pozitivan stav te je promatrati kao neku vrednotu, što ona uistinu i jest. A zašto je čistoća vrednota? – Zato, jer omogućuje razvoj skladne ličnosti, kod koje su strasti podvrgnute višim težnjama. Čovjek čista srca obično će biti i čovjek jake volje, a ona je opet neizrecivo velik kapital za ljudski život. Pozitivan stav prema čistoći možemo izraziti ovako: »Čist sam, jer takav hoću biti. A hoću, jer sam uvjeren da me ona uzdiže, oplemenjuje, oslobađa, jača.« Najbolji odgoj čistoće sastojat će se svakako u pozitivnom stavu. Mladi obično ne vole da im se nešto zapovijeda ili zabranjuje. Zato valja da i čistoću više shvate ne kao zapovijed, već kao nešto što je samo po sebi, zbog svoje unutarnje vrijednosti, poželjno.

Promatrajući Alojzijev lik, možemo promatrati čistoću ne baš onako kako ju je on ostvarivao, već je prihvaćajući kao vrednotu koju ćemo mi nastojati ostvarivati na sebi svojstven način. Neću ga opisivati. Svatko je pozvan da sam istraži i upozna čistoću kao vrednotu, jer će samo tako ona postati njegova osobna, slobodno izabrana i prihvaćena vrednota.

Nalazeći se u Firenzi kao paž na dvoru Medici, Alojzije je stjecao odgoj i znanje tada vlastito djeci aristokratskih obitelji. Učio je latinski, divno toskansko narječje talijanskoga i francuski. Igrao se s mladim princezicama u parku Boboli, učio plesati i sudjelovao u lovu na ptice. Nije se odmah zatvorio svijetu. Iako njegova dob još nije bila sposobna potpunoma upoznati svijet, ipak ga je barem nešto upoznao. Njegov plemićki položaj odvest će ga i na kraljevski dvor u Madrid. Vidio je i doživio sav tadašnji sjaj i raskoš. I nije ga zatravio ni zarobio. Ostao je slobodan prema njemu i u tome je Alojzijeva veličina. Ona je to veća što nije bio u dobi zrela čovjeka.

Primjerom Alojzija Gonzage ne želimo propovijedati bijeg iz svijeta. To bi danas zvučilo anahronistički. Ali ne dati se zarobiti svijetom, to će uvijek biti suvremeno. Danas je opasnost da postanemo robovi veće zarade i što višeg standarda života. Tu opasnost nalazimo u svijetu. Tko njoj podlegne, lako će prodati ideale, duhovne, moralne i druge vrednote. I opet imamo od Alojzija nešto naučiti. On je odlučio ostaviti ono što bi mu pružio svijet i postati isusovac da živi jednim drugim životom. Ta odluka bila je i tada mnogima čudna, počevši od njegova oca don Ferrantea, a danas može izgledati još čudnija. A zašto? Zato što postoje različita mjerila vrednovanja. Ljestvica vrednota nije kod sviju jednaka.

Alojzijev primjer upućuje na pravo vrednovanje vrednota i to je njegova, recimo, četvrta vječna poruka. Vječna, jer nadilazi sva vremena. Kad se osvrćemo na primjere iz prošlosti, ne činimo to da prošlost prenesemo u sadašnjost, već da ono nadvremensko u tim primjerima upoznamo i njime se obogatimo. Mislim da se sam Alojzije u prvom redu ne želi nikome nametati. On želi da svatko slobodno izabire one vrednote koje je i on smatrao vječnima. Njegov primjer može nam samo biti povod i poticaj za samostalan rad na ostvarivanju naše osobne, originalne svetosti, koja će odgovarati našem vremenu i mentalitetu.

U studenome g. 1585. Alojzije se odrekao markgrofije u korist mlađega brata Rudolfa i stupio u isusovački novicijat u Rimu. Svršivši novicijat, započeo je više nauke na glasovitom rimskome kolegiju, od kojeg se razvila današnja Gregoriana. Tu se povjerio duhovnom vodstvu jednoga od najučenijih ljudi svog vremena. Bio je to Robert Bellarmino, kasniji kardinal i svetac. Taj je Alojzija veoma cijenio, radio na njegovoj beatifikaciji i želio biti pokopan do njegovih nogu.

Alojzije je umro mlad u 23. godini života vršeći djela milosrđa prema zaraženima od kuge. Njegova rodna Italija proslavila je svečano 400-godišnjicu njegova rođenja. Za tu zgodu izdala je poštansku spomen-marku koja prikazuje Alojzija u njegovu herojskom djelu kako nosi okuženika na svojim ramenima.

Mladima koji danas zaziru od savršenih sustava, Alojzije pokazuje da kršćanstvo nije nikakav udoban naslonjač za počivanje, već nešto što valja s mnogo hrabrosti osvajati i za što se valja neprestano boriti. On se nije rodio kao svetac, nego je to postao, uz milost Božju i svojim upornim i ustrajnim radom te borbom za osvajanje moralnih vrhunaca. Nemojmo ga, dakle, promatrati kao gotova sveca, već kao sveca u nastajanju koji se naporno penjao prema visinama svetosti. Takav Alojzije može biti simpatičan i bliz i današnjim mladima.

20. lipanj

Blažena Margareta Ebner (1291–1351)

»Nisam ništa mogla osim onoga što mi je s Isusom i od Isusa i u Isusu bilo dano.« Tako je zapisala u svome Dnevniku srednjovjekovna mističarka Margareta Ebner. Kritičko izdanje njezina Dnevnika objelodanjeno je tek g. 1882. Taj je Dnevnik pisan doduše hrapavim, nespretnim te pomalo monotonim stilom, ali zato odaje trijeznost, iskrenost i vjerodostojnost. Margareta je bila duša puna ljubavi prema Kristu. Njezina se ljubav rascvala u pobožnost prema Djetetu Isusu, Spasitelju na križu, Presvetom Sakramentu, Isusovu Imenu, njegovim ranama, krvi i Srcu. Iako nam neki njezini stavovi danas mogu izgledati malo tuđi, ne može se ipak zanijekati njezina religiozna genijalnost, koju je vodila i prosvjetljivala ljubav prema Kristu. Upoznajmo je, da se i mi obogatimo onim svjetlom što joj je dolazilo od Isusa!

Margareta se rodila oko g. 1291. kao plemićka kći u Danauwörthu, u augsburškoj biskupiji. Znamo samo za ime njezina oca. Bio je to Henrik Ebner Mlađi. Obitelj je Ebner bila i bogata i ugledna. Margareta je u njoj provela djetinjstvo te već u 14. ili 15. godini ostavila sve i stupila među dominikanke u nedalekom Medingenu. U tom samostanu Svete Marije od g. 1314. do 1326. preboljela je razne bolesti koje su je dovele na rub groba. Zbog rata je svoj samostanski život morala prekinuti pa se vratila u rodnu kuću gdje je zatekla još živu majku te brata i sestre. U kući je proživjela oko dvije godine i to u molitvi, povučenosti i najvećoj sabranosti.

Kad su se prilike smirile, vratila se u samostan. Prvi put se 29. listopada 1332. susrela sa svećenikom Henrikom iz Nördlingena, cijenjenim duhovnim vođom duša. On je bio samo na prolazu kroz Medingen. Poslao joj je god. 1345. knjigu od Mehtilde iz Magdeburga Lux Divinitatis (Svjetlo Božanstva). Bio je to njemački prijevod te slavne knjige. Margareta je i sama počela praviti duhovne bilješke već tamo od g. 1312., a svećenik Henrik ju je potaknuo da time nastavi. I tako je malo-pomalo nastajao njezin Dnevnik. Uz taj vrijedni dokument mnogo pridonose poznavanju njezine duše i pisma što ih je primala od velečasnog Henrika. Ona opisuju i tadašnje prilike u samostanu i redovnički život uopće. Sačuvan je i odlomak iz jednog Margaretina pisma tome vrijednom svećeniku.

Margareta je bila prokušana mnogim bolestima i drugim patnjama, no unatoč tim križevima ostala je uvijek pobožna, puna ljubavi prema Bogu i bližnjemu, puna neograničenog pouzdanja u Boga i njegovu Providost. Margareti se pripisuje i jedan spis pod naslovom Oče naš. To je zapravo razmatranje o spasenju što nam ga je donio Krist, a dijeli ga po Crkvi i sakramentima. Margareta je svojim primjerom i molitvenim vezama zračila daleko izvan svoga samostana. Među takozvanim »Božjim prijateljima« svoga vremena bila je središnja ličnost.

Dominikanac otac Angelo Walz, profesor crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Angelicum u Rimu, piše o njoj: »Godine 1347. dobila je novčanu pomoć za izgradnju blagovališta. Vjerojatno je tada u zajednici obavljala službu ekonome. Nakon teških bolesti, na blagdan Svih svetih zadobila je milost duhovnih zaruka. (Tom milošću bili su obdareni mnogi sveci i svetice na vrhuncima svoga duhovnoga puta.) Njezina duhovnost slijedi liturgijsku godinu, a usredotočuje se na osobu Isusa Krista. Veliko štovanje, što ga je uživala već za života posvjedočeno je i time što je nakon smrti 20. lipnja 1351. pokopana u dvorani za kapitule, koja je kasnije pretvorena u kapelicu. U njezinu središtu već je u XIV. stoljeću postavljen kamen s reljefnom slikom i natpisom: ’Blažena Margareta Ebner umrla…’ Njezino štovanje tijekom stoljeća nije jenjavalo unatoč ratovima i povremenim izgonima, kao što nisu prestajala ni dobročinstva primana po zagovoru blaženice. God. 1686. provedena je službena istraga o njezinom štovanju s pozitivnim rezultatom. No sve se zaustavilo na tome. Augsburški je biskup 4. listopada 1910., nakon provedenog postupka, ustanovio da se radi o njezinu štovanju od pamtivijeka. U Kongregaciji obreda izvršena je g. 1952. rasprava o spisima što joj se pripisuju. Očekuje se potvrda njezina štovanja i od Svete Stolice.«

Margareta Ebner bijaše velika patnica i nije joj bilo lako. Tek kad joj je neka »blažena žena« – kako sama kaže – progovorila o vrijednosti patnje, prihvatila ju je bezuvjetno u želji da u potpunosti izvrši Božju volju. U tom joj je pomagao njezin prosvijetljeni duhovni vođa Henrik iz Nördlingena, čovjek pun iskrene pobožnosti i dobrohotnosti. On joj je napisao 56 pisama, a 8 puta ju je u Medingenu i pohodio. Ta su pisma prva poznata korespondencija na njemačkom jezičnom području.

Margareta je živjela i u teškom razdoblju crkvene povijesti, za vrijeme boravka papa u Avignonu. Ti su pape u političkom pogledu bili često protiv njemačkih interesa, što je Nijemce prilično boljelo. I tako se u Njemačkoj stvorio krug »Božjih prijatelja« u kojem su se nalazili ponajbolji svećenici, redovnici i svjetovnjaci onog vremena. Oni su iskreno tražili ne samo dobro svog naroda, već kudikamo više dobro cijele Crkve. Njima je, zaista, bilo stalo do pravog kršćanskog života. U tom su se krugu, uz druge manje poznate, nalazili i Ivan Tauler te blaženi Henrik Seuse ili Suzo. Svi su oni čuli za Margaretu Ebner, cijenili je i preporučivali joj se u molitve.

Duhovno joj je bio srodan naročito dominikanac Ivan Tauler (1300–1361), prozvan »prosvijetljeni naučitelj«. Cijeli je svoj životni vijek taj redovnik proživio u Strassbourgu. Napisao je prekrasne govore. U jednom svom razmatranju o muci Isusovoj piše »da nam je Gospodin dao svoje probodeno Srce, kako bismo u njemu mogli utanačiti svoje prebivalište sve dok ne postanemo čisti i bez ljage, suobličeni njegovu Srcu. U zamjenu za to on traži za prebivalište naše srce«.

Margareta Ebner, i sama pobožna prema Srcu Isusovu, dala je Isusu u zamjenu svoje srce. Iako je zbog bolesti bila tjelesno veoma krhka, činila je ipak oštru pokoru. Odricala se nekih jela, mesa, ribe, voća i vina te je spavala na tvrdom ležaju. Ona je tako bila prožeta Božjom stvarnošću da joj je pred njom sve drugo izbledjelo.

Mi danas živimo u jednom sekulariziranom vremenu u kojem božanske i nadnaravne stvarnosti sve više blijede pred »bumom« napretka znanosti, tehnike i civilizacije. A da li smo zbog toga bogatiji? – Neka nam na to pitanje odgovori jedan naš suvremenik, dobitnik Nobelove nagrade za mir g. 1964., propovjednik nenasilja i mirotvorne borbe za ljudska prava Martin Luther King, ubijen 6. travnja 1968. On piše: »Sredstva su kojima raspolažemo stvarno čudesna. Pa ipak nam nedostaje jedna stvar. Naučili smo letjeti po zraku kao ptice i plivati u moru kao ribe, no nismo naučili jednostavno umijeće da živimo zajedno kao braća. Naše nam obilje nije donijelo ni duševnog mira ni vedrine srca… Sredstva kojima raspolažemo udaljuju nas od ciljeva za koje bismo trebali živjeti. Naša je znanstvena moć zapostavila našu duhovnu moć. Mi znamo dobro upravljati projektilima, a slabo ljudima. Kao onaj nekadašnji bogataš i mi smo u našem životu sveli na minimum ono što je nutarnje, a dademo se u najvećoj mjeri voditi od onoga što je izvanjsko. Mi smo rasplinuli život u stilu i načinu našega življenja. Naša generacija neće naći mir dok opet ne naučimo onu Isusovu: ’Pazite! Čuvajte se svake pohlepe, jer ni onom tko je u izobilju nije život osiguran njegovim imanjem!’ (Lk 12,15). I onu Isusovu isto tako: ’Nabavite sebi torbe što ne stare: neprolazno blago na nebesima gdje se kradljivac ne primiče niti moljac grize!’ (Lk 12,33). Dakle, nećemo doći do mira bez onoga nutarnjega duhovnoga blaga.«

Zbog svega su toga baš našem sekulariziranom vremenu više nego ikojem drugom potrebni sveci i mistici, oni koji će nam Božje stvarnosti opet približiti. Blažena Margareta Ebner sa svojim Dnevnikom i duhovnim naukom jedno je svjetlo koje nam može pomoći da se približimo Bogu, koji je punina svjetla, sama svjetlost.

19. lipanj

Sveti Romuald (951–1027)

Romuald, osnivač benediktinske grane kamaldulenza, rodio se oko g. 951. u Raveni kao sin nekog plemića po imenu Sergija. Kad mu je bilo dvadesetak godina, bio je upleten u svađu između svoga oca i jednog rođaka, koja se imala rasplesti na najnesretniji način – oružjem. Sergije tada usmrti svog protivnika. Kako se branio od pokore za to zlodjelo, pokoru će izvršiti njegov sin Romuald stupivši za 40 dana u samostan San Apollinare in Classe. Za jednog noćnog bdjenja ukazao mu se sveti mučenik Apolinar, a Romuald, obodren i prosvijetljen tim viđenjem, odluči postati redovnik. Ravenski nadbiskup Honestus nagovorio je Sergija da dadne svoj pristanak sinovljevu konačnom ulasku u samostan. Otac je pristao i Romuald je položio zavjete. Sergije se obratio te i sam stupio u samostan San Severo u Raveni, gdje je umro na glasu svetosti. Okajao je svoje grijehe i za njih činio oštru pokoru.

Romuald je tri godine ostao u samostanu San Apollinare, ali kako mu se nije sviđala opala redovnička stega, osobito slabo obdržavanje poslušnosti, otvoreno je kritizirao stanje u zajednici. To ga je među subraćom učinilo veoma nepopularnim, a kako je duh strašno opao vidi se i po tome što su ga htjeli naprosto likvidirati. Da bi izbjegao životnoj opasnosti i riješio se loše zajednice, zamolio je svoga opata za dopuštenje da smije u okolici Venecije živjeti kao pustinjak. Ondje se podvrgnuo oštroj stezi pustinjaka Marina. Taj ga je u pravom smislu »muštrao« te iskušavao na sve moguće načine. Smatrajući njegov redovnički život premalo temeljitim, a naobrazbu nedostatnom, poučavao ga je u latinskom moljenju Psaltira. Učitelj i učenik izmolili bi ga svaki dan cijeloga. Tako su skupa proveli tri godine. Godine 978. došao im je u posjet mletački dužd Petar Orseolo tražeći od njih duhovnih savjeta. Mučila ga je savjest zbog okolnosti u kojima se dokopao vlasti. Njega je zapravo već prije Guarin, opat samostana Sv. Mihajla u Cuxi u Pirinejima, pokušao nagovoriti da se odrekne duždevske časti i postane redovnik. Kad su mu posve isti savjet dali Marin i Romuald, dužd ih posluša te u pratnji Guarina, Marina, Romualda, a zajedno s mletačkim odličnicima Ivanom Gradenigon i Morsinijem potajno napusti Veneciju te preko Lombardije i Provanse pobjegne u samostan Cuxa, gdje je cvala redovnička stega i osjećao se dah klinijevske obnove.

Romuald i Marin živjeli su i dalje pustinjačkim životom u blizini Cuxe obrađujući zemlju. Romuald se dao ozbiljno i na čitanje Života otaca i Kasijanovih Usporedbi. Te su knjige tada bile birano monaško štivo. U njima je Romuald mnogo naučio, sredio svoju askezu te postao učiteljem u krepostima i molitvi Petru Orseolu i Ivanu Gradenigu. »Poučavao ih je, kako nas izvješćuje njegov budući učenik Bruno iz Querfurta, u potpunoj zaboravi svijeta, postojanom boravljenju u ćeliji, bdjenjima i postovima, poniranju u riječ i duh psalama, poništavanju samoga sebe u očekivanju Boga, a strogost je svoje pouke sjedinjavao s povlaštenom ljubavlju kojom je ljubio te jake duše što su mu se pokoravale« (Giovanni Tabacco). Petar Orseolo je g. 987. umro u Cuxu.

Godine 988. Oliba Cabreta, grof Cerdagne i lenski gospodar Cuxe, došao je Romualdu na savjetovanje. Taj ga je uvjerio da ima zvanje za redovnika. Grof ga je poslušao, ali je, bojeći se otpora svojih vazala, s Romualdom, Marinom, Guarinom i Gradenigom otputovao u Monte Cassino. Oliba je u toj kolijevci benediktinskog reda položio zavjete, no umro je već dvije godine poslije toga. Gradenigo je kao pustinjak u blizini samostana poživio još 30 godina, Guarin je pošao na hodočašće u Jeruzalem, Marin se uputio u južnu Italiju da ondje provodi pustinjački život, ali je bio ubijen od Saracena, i tako je Romuald ostao sam.

Kroz više je godina krstario samotnim mjestima Apenina i Lombardije provodeći posvuda veoma strog isposnički život. Tri godine proživio je na području porečke biskupije u našoj Istri. Ondje življaše zatvoren u jednoj ćeliji u kojoj se nalazio oltar. Tu je, moleći psalme, često ronio suze što su mu dolazile od duhovne utjehe kojom ga je Gospodin obdarivao. Bavio se i dušobrižništvom, a sazidao je i jedan samostan.

O životu sv. Romualda u Istri i o njegovu blaženom preminuću njegov veliki suvremenik i životopisac sv. Petar Damiani zapisao je ovo: »Dok je Romuald boravio tri godine u okolici grada Poreča, jedne je godine sazidao samostan i s braćom postavio u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren. Tu ga je božanska ljubav uzdigla do tako visokog vrhunca savršenosti da je, nadahnut Duhom Svetim, i neke buduće događaje prorekao i zrakama razumijevanja proniknuo mnoga skrovita otajstva Staroga i Novoga zavjeta.

Često ga je zahvaćalo takvo promatranje Božanstva da bi, kao sav omekšao u suzama i zračeći neizrecivi dar božanske ljubavi, uzviknuo: ’Dragi Isuse, dragi, slatki moj medu, neizreciva željo, slasti svetaca, dražesti anđela’, i ostalo tome slično. Nama je nemoguće izraziti ljudskim riječima ono što je on govorio kao radosni poklik, jer mu je tako Duh Sveti kazivao.

Gdje god bi pak taj sveti čovjek nakanio boraviti, najprije bi u Obitavalištu načinio oratorij s oltarom, onda se zatvorio i zabranio pristup.

Poslije svih mjesta svojih boravišta, kad je već na zreniku vidio svoj svršetak, vrati se u samostan što ga je podigao u Val di Castru, očekujući bez sumnje svoj skori kraj. Tu odredi da mu sagrade ćeliju s kapelicom u koju bi se zatvorio i sve do smrti opsluživao šutnju.

I tako je bilo načinjeno njegovo obitavalište za osamu. A kako je mislio da se odmah treba zatvoriti, njegovo je tijelo počelo sve više slabiti poradi tegotnosti. Opadalo je ne toliko zbog slabosti koliko zbog dugovjeke starosti, koja je već bila velika. Tako ga jednoga dana stade malo-pomalo napuštati tjelesna snaga, a tegotnost, koja je bivala sve veća, teže umarati. Sunce je tada bilo već na zapadu i on naredi dvojici braće koji su bili uza nj da iziđu van i da za sobom zatvore vrata, a da se u osvit, kad proslave jutarnje pohvale, opet k njemu vrate. Izišli su, dakle, protiv svoje volje, zabrinuti za njegov svršetak. Nisu se požurili odmah krenuti na počinak. Bojahu se da učitelj ne bi preminuo i zato su skriveni blizu ćelije promatrali talent skupocjenog blaga. Neko su se vrijeme tako zadržali, a onda pozornije osluškivali, i kako više nisu čuli ni gibanje tijela ni zvuk glasa, znajući već pouzdano što se dogodilo, brzo su ušli unutra otvorivši vrata te zapalili svjetlo. Sveta je duša bila uzeta na nebo, sveto su tijelo našli kako leži nauznak. Tad je ležalo kao zanemareni nebeski biser, a potom će biti časno položeno u riznicu višnjega Kralja.«

Godine 1023. Romuald je osnovao malu pustinjačku zajednicu u Camaldoli kod Arezza. Ona postade kuća matica kamaldulskog reda. Sv. Romuald je umro 19. lipnja 1027. Relikvije mu se danas nalaze u crkvi kamaldulenza u Fabrianu.

Ako promatramo današnjim očima život sv. Romualda i njegovih prvih sudrugova, može nam izgledati tvrd i bez srca. No to u stvari nije tako bilo. Naš suvremenik, francuski dominikanac o. Lassus, u jednome svome članku pod naslovom »Gozba ljubavi«, objavljenom u reviji La Vie Spirituelle, raspravljajući o braći i prijateljima, piše: »Nadasve nam je potreban prodor Duha koji će nas učiniti jednim i trojstvenim kao što su oni divni Rubljovi anđeli što sjede pod hrastom u Mambri. Pomišljam na prvi naraštaj romualdovaca, na one samotnike, Bruna, Benedikta, Ivana, koji su se smatrali sretnima što su proživljavali povlasticu prave ljubavi. To je čudesna svečanost za koju znaju samo prijatelji.« Romualdovi prvi redovnici bili su, sigurno, pod snažnim zahvatom Duha i zato su kraj sve vanjske strogosti i različitosti temperamenta bili jedno srce i jedna duša, proživljavajući blagodat istinskog prijateljstva u Gospodinu.

Zanimljivo je da je i nenadmašivi ruski slikar i ikonopisac Trojstva Andrej Rubljov (1360–1430) bio monah, koji je upravo iz svoga monaškoga duhovnoga iskustva crpio nadahnuće za svoje slike za Trojstvo, što je na ljudsku najteže prikazati. On je iz nutarnjega bogatstva svoga redovničkog života koloristički i emotivno obogatio tradiciju religioznog bizantskog slikarstva. Zato su ga stoljećima mnogi oponašali. Od njega su umjetnici mogli mnogo naučiti, a za nas je dobro da idemo na sam izvor njegova nadahnuća. Taj je u životu bratske redovničke zajednice.

Sveti Gervazije i Protazije, mučenici

Najstariji podaci o ovim svetim mučenicima sežu u godinu 386. kad su nastojanjem sv. Ambrozija bila pronađena njihova tjelesa u Milanu. Tada se u Milanu nalazio još sv. Augustin, koji je taj događaj ovjekovječio u svojim besmrtnim Ispovijestima. On piše: »Tada si spomenutomu svomu biskupu (Ambroziju) u viđenju otkrio gdje se skrivaju tjelesa mučenika Gervazija i Protazija, koja si za toliko godina bio sahranio nepokvarena kao u blagajni tvoje tajne, da ih ipak u zgodno vrijeme izneseš na utaženje srdžbe jedne žene, koja bijaše carica.« Tu je riječ o carici Justini, majci maloljetnoga cara Valentinijana, koja je bila zagrižena arijanka pa je kao takva stala proganjati milanskog biskupa sv. Ambrozija, neustrašivog braniča Kristova božanstva.

Sv. Augustin nastavlja: »Kad su, dakle, ta tjelesa otkrili i iskopali te ih dostojnom čašću nosili u Ambrozijevu baziliku, ozdravili su ne samo bjesomučni, uz priznanje samih vragova, nego i neki građanin, slijep već mnogo godina, a gradu veoma dobro poznat. On zapitavši i doznavši zašto puk tako buči od veselja, skoči od radosti i zamoli svoga vodiča da ga onamo povede. Kad dođe na mjesto, zamoli da se rupcem dotakne nosila tvojih svetaca, kojih je smrt dragocjena pred tobom. Kad ih se dotakne i prinese rubac k očima, odmah mu se oči otvoriše. Glas se o tom prosu, tebi se uzdizale unaokolo tople i sjajne hvale, pa i srce neprijateljice, ako se i nije otvorilo spasonosnom vjerovanju, ipak se uzdrža od daljnjeg proganjanja.

Hvala neka bude tebi, o Bože! Zašto si mi ti probudio tu uspomenu, ako ne da ti priznam i to djelo, koje sam, premda veliko, na svom mjestu zaboravio ipak spomenuti? Ako li su i onda tako mirisala tvoja ulja, nisam hodio za tobom. Zato sam tada poslije svoga krštenja toliko više suza prolio slušajući pjevanje tvojih pjesama…«

Kako je zatrovano mržnjom ozračje tada vladalo u Milanu, svjedoči jedan Ambrozijev životopisac pišući kako su arijanci nijekali ono čudo ozdravljenja bjesomučnika. Štoviše, oklevetali su ga da je novcem potkupio nekoliko ljudi da glume kako su osjednuti od zlih duhova i da su onda tobože ozdravili.

O čudu ozdravljenja slijepca govori sv. Ambrozije u više svojih spisa, a i sv. Augustin još i u svome djelu De civitate Dei. On u jednom pismu piše o svetim mučenicima da su bili mučeni davno prije vremena sv. Ambrozija, a za njegova vremena »pronašli smo dva muža čudesne veličine, kako je o njima govorila starina«. O otkriću tjelesa sv. Gervazija i Protazija govori i Paulin iz Milana, Ambrozijev tajnik i životopisac. Sam sv. Ambrozije, opisujući svojoj sestri Marcelini kroniku tih događaja, ne govori o viđenju koje je imao, već samo da je stvar predosjećao.

O životu svetih mučenika splela se kasnije legenda koja nema povijesne vrijednosti. Stručnjaci kažu da su bili mučeni ili za Dioklecijanova progonstva početkom IV. stoljeća ili već u III. stoljeću za Decijeva ili pak Valerijanova progonstva. Sveti Gervazije i Protazije na Zapadu su veoma štovani mučenici i to ne samo u Milanu, već i u Rimu, Raveni, Bresci, Viennu, Rouenu, u Carmoni u Španjolskoj, u Kartagi u Africi. U lijepom turističkom gradiću Bormiju, u sjevernoj Italiji, nalazi se velika župna kolegijatska crkva posvećena svetom Gervaziju i Protaziju s umjetničkim slikama što ih je izradio G. Prina. Dva su sveta mučenika stoljećima bila zazivana i u Litanijama sviju svetih.

Sveta Julijana Falconieri († 1341)

»Zato se uvijek i molimo za vas da vas Bog naš učini dostojnima poziva i da snažno dovede do savršenstva svako nastojanje oko dobrote i svaku vjersku djelatnost, da se proslavi u vama ime našega Gospodina Isusa – i vi u njemu – u skladu s milošću našega Boga i Gospodina Isusa Krista« (2 Sol 1,11–12).

Život svete Julijane vezan je uz početke servitskoga reda ili reda slugu BD Marije, osobito uz svetog Aleksija Falconierija, jednoga od sedam svetih utemeljitelja toga reda. Promotrit ćemo taj život u svjetlu biblijskoga teksta što ga sv. Pavao, nadahnut Bogom, napisa Solunjanima. Život svetice nije bio odmah dostojan kršćanskoga poziva, štoviše, bila je opasnost da veoma mlada skrene na stranputicu. Od toga ju je očuvala jedna propovijed. Kad joj je bilo 15 godina, slušala je propovijed sv. Aleksija Falconierija o sudnjem danu i drugim eshatološkim istinama naše vjere. To je temeljito potreslo čitavo njezino biće; ona, obasjana svjetlom odozgora, shvati da život mora ozbiljnije shvaćati te ga posvetiti molitvi i pokori te razmišljanju o duhovnim stvarnostima. I na taj je način postala dostojna kršćanskoga poziva. Da ga što bolje ostvari, primila je habit servita te tako i na vanjski način pokaže čime će se odsada baviti. Roditelji joj se s time doduše nisu slagali, ali je njezina upornost ipak pobijedila.

»U svim svojim djelima misli na svoj konac, pa nećeš nikada sagriješiti!« (Sir 7,36). Julijanu je na taj put razmišljanja o svršetku svega zemaljskoga života navela propovijed jednog sveca. Bila je to za nju spasonosna i sudbonosna propovijed. U mislima na vječnost, na susret s Gospodinom, ona je »snažno dovodila do savršenstva svako nastojanje oko dobrote i svaku vjersku djelatnost«. Bila je to njezina velika životna mudrost. Suvremeni marksistički materijalizam – u toj je stvari jednak egzistencijalizmu – smatra mišljenje o prekogrobnom životu klasično-idealističkim, a time misli besmislenim i nestvarnim. Egzistencijalizam smatra čak i ovaj život na zemlji velikim besmislom. Mi kršćani takva nauka i filozofije ne prihvaćamo. Naša je filozofija mudrost svetaca koji su vjerovali u Boga, koji su s Kristom živjeli u nadi uskrsnuća, a zato su ovaj život smatrali samo kao pripravu za onaj budući – vječni. Ta ih je mudrost već na ovome svijetu vodila do velikog savršenstva, a na taj način do potpunog razvoja i potvrđivanja ljudske ličnosti.

Mantelate – redovnice servitkinje – kojima je pripadala i sveta Julijana Falconieri, a kasnije smatrana čak kao neka njihova utemeljiteljica, provodile su veoma revan vjerski život. Bavile su se i karitativnim radom čineći djela milosrđa. U Firenzi su se okupljale na bogoslužje u crkvi di Cafaggio, koja se nalazila kraj gradskih vrata. Julijana je kao mantelata ostavila iza sebe glas o netaknutom djevičanstvu, što ga je znala sačuvati i uslijed zasjeda. Da to bolje shvatimo, spomenimo da su mantelate u početku bile laička organizacija pod pokroviteljstvom servitskoga reda, a sličnih su imali i drugi redovi. Kao takve živjele su u svijetu i ondje nastojale ostvarivati evanđeosko savršenstvo, što je bilo znatno teže. Julijana, kao jednostavna djevojka, postala je svjetlo kreposti za sve ljude u Firenzi. Na taj je način ostvarila u sebi »proslavu imena našega Gospodina Isusa«. Ljudi, videći njezina dobra djela, slavili su Oca nebeskoga i njegova sina Isusa Krista. Julijana je u potpunosti ostvarila Isusov govor na gori u kojem on od svojih sljedbenika traži: »Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog« (Mt 5,6).

Smrt je svete Julijane Falconieri značajna po euharistijskom čudu. Nalazeći se na samrtnoj postelji, zbog čestog povraćanja nije mogla primiti svetu pričest, a tako ju je željela. Stoga je zamolila da joj u sobi barem izlože Svetootajstvo da ga može promatrati. U srednjem vijeku takvo nešto nije bilo neobično. To se predviđalo za one bolesnike koji su nisu mogli pričestiti. Kad je svećenik Kristovo tijelo približio tijelu bolesne Julijane, kaže stari životopisac da je »blago izdahnula, a nestalo je i svete Hostije«. Smrt se svetice zbila 19. lipnja 1341.

Od ikonografije o svetici spomenut ću samo dva spomenika na kojima je prikazana. Prvi je slika u crkvi S. Maria dei Servi u Milanu, a naslikao ju je Federico Benković (1167–1753), istaknuti venecijanski barokni slikar, rodom iz Dalmacije. I tu njegovu sliku, kao i druge, rese snažni svjetlonosni kontrasti te toplina lijepih boja. Ta toplina odgovara svetici koja je imala toplo svetačko srce, puno ljubavi prema Isusu u Presvetom Sakramentu. Drugi se svetičin spomenik nalazi u bazilici Svetog Petra u Vatikanu. To je veličanstveni kip što je g. 1738. postavljen u vatikansku baziliku nad nekadašnju ispovjedaonicu kardinala penitencijara.

Sveti Ivan Neumann, biskup (1811–1860)

Svečano je proglašen svetim 19. lipnja 1977. redemptorist, filadelfijski biskup Ivan Nepomuk Neumann. Svetim ga je proglasio papa Pavao VI. O njegovoj čudesnoj aktivnosti govorio je 11. prosinca 1921. nakon čitanja dekreta, koji je kreposti biskupa Neumanna označio kao herojske, tadašnji papa Benedikt XV. On je tom svečanom zgodom rekao i ovo: »Čudesna Neumannova djelatnost može poslužiti kao snažan poticaj revnosti biskupâ, svećenikâ i laikâ, svih onih koji moraju nastojati – a to je dužnost sviju – oko slave Božje i dobra bližnjega…« Vrijedi, dakle, uložiti trud da upoznamo toga »maloga biskupa« – maloga tijelom, ali veoma velikoga duhom i poduzetnošću.

Ivan se rodio u Prachaticu u Češkoj 28. ožujka 1811. Istog je dana kršten u seoskoj župnoj crkvi, a nadjenuli su mu ime Ivan po svetom Ivanu Nepomuku, velikom češkom svecu i zaštitniku te zemlje. Toga je dana slavila cijela obitelj, a s njome i radnici u maloj cipelarskoj radionici, koja je bila vlasništvo Ivanova oca. Nitko tada nije ni slutio što će biti od toga djeteta, a najmanje se slutilo da će 166 godina nakon rođenja biti proglašen svecem.

Ivan je imao veoma ljubaznu majku koja je pratila njegov rast i razvoj te mu pokazivala veliku ljubav, ali bez slabosti. Ta je žena znala odgajati svoje šestero djece. Prachatic je bilo malo središte s osnovnom školom. Ako se htjelo školovati dalje, valjalo je poći u grad. Kako je Ivan bio veoma ozbiljan đak, marljiv, obdaren zanimanjem za mnoge stvari, roditelji ga poslaše u gimnaziju u Budjejovice. Prve godine bijahu ondje za njega veoma teške. Osjetio je svu težinu đačkoga života, otrgnut od mira, tišine i idile rodnoga sela. Da ne bi odviše bio na teret roditeljima, Ivan je dijelio sobu s trojicom drugih veoma bučnih i silovitih dječaka. U IV. razredu pao je na koncu godine iz dva predmeta. To ga je prilično obeshrabrilo. Bavio se mišlju da se zaposli i prekine školu. No s time se nije složila njegova dobra mama. Ona je intuicijom žene uvidjela da bi to bila šteta pa je uspjela uvjeriti i muža i sina da je bolje da se Ivan pojavi na popravku te nastavi sa školom. Mama je bila u pravu. Ivan je prošao odlično na tom popravnom ispitu i otada su u školi stvari krenule za njega na bolje.

Dobivši u V. razredu vlastitu sobu kod jedne vrijedne gospođe, Ivan je u miru mogao učiti, a to se osjetilo i na njegovu uspjehu u školi. Dječak je uz svladavanje školskih predmeta stigao još i da se bavi proučavanjem astronomije, botanike, prirodnih znanosti i medicine. Kao nekim »hobijem« bavio se još k tome glazbom i crtanjem. U to je doba Ivan već postavio neke maksime svoga života, kojih se držao. To su:

– mnogo se zalagati za školu,

– početi studijem stranih jezika; počeo je s učenjem talijanskog;

– odmarati se dugim šetnjama s malo hrane;

– svaki dan podijeliti dio svoje porcije i vino sa siromašnijim đacima;

– staviti se na raspolaganje slabije nadarenim učenicima;

– biti uvijek spreman priteći u pomoć svakome;

– svaki dan moliti i to ozbiljno.

Takav jasno zacrtani životni program odaje zrelog mladića koji se ozbiljno spremao za svoj životni zadatak.

Svršivši gimnaziju, Ivan je kao mladi Herkul stajao na raskršću života: kuda će, kamo će? Činilo mu se kao da u sebi čuje neki nejasan i neodređen glas koji mu govori da bude »Gospodinov čovjek«. To bi značilo ući u bogosloviju i spremati se za svećenika. Abiturijent Ivan smatrao se nevrijednim toga staleža. Njegova mama, žena velike intuicije, brzo je uočila njegovu nutarnju borbu i dala mu mudar savjet.

»Sinko, slušaj me! Ne osjećaš se dostojnim, no sud o tome prepusti drugima. Znaš i sam kako su mjesta u sjemeništu u naše doba ograničena na osobe s dobrim preporukama. Ti učini ovako! Pošalji molbu bez ikakve preporuke. Ako te prime, bit će ti to kao Božji odgovor na tvoje pitanje.«

Sin je poslušao majku te učinio kako mu je savjetovala. Ishod je bio da su ga primili u sjemenište u Budjejovicama. S vremenom je sve više uviđao da se nalazi na pravom putu. Dao se ozbiljno na studij teologije, ali nije zanemarivao ni duhovni život. U tom mu je mnogo pomagao duhovni vođa kog si je sam izabrao. Uz svećeničko zvanje počelo se u njemu buditi i rađati i misionarsko. Tada se osjećala velika potreba za svećenicima njemačkog jezika koji bi pošli u Sjedinjene Američke Države da ondje budu dušobrižnici njemačkim doseljenicima. Neumann je osjetio želju da pođe onamo kao misionar koji govori njemački.

Za vrijeme druge godine teologije marno je čitao poslanice svetoga Pavla te misijske izvještaje Fridriha Barage – rodom Slovenca – velikog apostola Indijanaca u Michiganu u SAD-u. Tada je stvorio odluku da će i sam poći u Ameriku, koja je sve više otvarala vrata europskim useljenicima. Misionarskim zvanjem Ivan će udariti temelje svoje buduće svetosti, koja će se bitno sastojati u tome da uvijek spremno odgovori na sve ono što upozna kao Božju volju. Svoju je teološku izobrazbu obogaćivao temeljitim proučavanjem djela svetih Otaca, zatim velikih tridentskih i post-tridentskih teologa, osobito svetog Petra Kanizija i sv. Alfonza de Liguorija. Posljednju je godinu teologije završio u metropolitanskom sjemeništu u Pragu. Bilo je to godine 1835. Njegov je biskup, zbog prevelikog obilja svećenika, odložio mu svećeničko ređenje na neodređeno vrijeme. Ivana je to bolno pogodilo, ali ne i dotuklo. On je za ostvarenje svoga ideala hrabro pokročio u svoju veliku duhovnu avanturu.

Bez novaca, bez ikakve potpore, kao jednostavan klerik, ukrcao se 20. travnja 1836. u francuskoj luci Le Havre i zaplovio preko oceana u Ameriku s odlukom da se odande nikad ne vrati. »Jedan, dva ili tri puta obići ću američke biskupije. Tražit ću jedino da bih mogao raditi za najnapuštenije duše bilo Nijemaca bilo Indijanaca. Ako me nitko ne bude primio, povući ću se u pustinju te ondje činiti pokoru za svoje i tuđe grijehe.«

sv. Ivan Neumann

Prije ukrcavanja na brod Ivan nije imao nikoga da ga pozdravi; niti ikoga kad se bude iskrcavao. »Pošao je jedino s Bogom i s hrabrošću svoje odluke. Nije slušao odviše razborite, koji su ga od toga odvraćali, ni glasine o nemilim događajima u Americi. Rastao se od namještene i svadljive Europe, jer ga u Americi mnogi trebaju. On je samo jednostavan klerik te ne zna da li će moći primiti sveti red ni gdje će ga dobiti. Nije mogao čak dobiti ni potrebne dokumente koji bi mu stvar olakšali. Unatoč svim tim neizvjesnostima, on se već smatra misionarom na polasku u misije« – piše njegov životopisac M. L. Luzi.

Ivan se 2. lipnja 1836. iskrcao u New Yorku i odmah se javio biskupu Ivanu Duboisu, koji ga je već 19. lipnja zaredio za subđakona, 24. lipnja za đakona, a 25. lipnja za svećenika. Stvari su krenule naprijed neočekivanom brzinom. Samo tri dana nakon ređenja mladomisnik je poslan na slapove Niagare između Buffala i Rochestera. Ivan je bio na cilju svojih misionarskih želja i snatrenja te se odmah dao odlučno na posao. Radio je četiri godine, no osjećajući strašnu osamljenost, došla mu je na pamet misao da bi, možda, mogao više učiniti ako bi se pridružio kakvoj redovničkoj družbi. Odluka je pala da stupi u redemptoriste. Položio je 16. siječnja 1842. u Baltimoru redovničke zavjete. Bilo je to prvo zavjetovanje jednog redemptorista u SAD-u. Dvije godine kasnije Neumann bude imenovan poglavarom redemptorističke naseobine u Pittsburgu. Pet godina kasnije povjerena mu je u Baltimoru služba generalnog poglavara otaca redemptorista u Sjedinjenim Američkim Državama.

Sve su mu te službe bile povjeravane kao znak priznanja za njegovo odlično misijsko djelovanje i veliku pastoralnu revnost. U svojoj velikoj skromnosti, kao župnik njemačke crkve Sv. Alfonza u Baltimoru, posve se zbunio na glasine da ga kane predložiti za biskupa u Filadelfiji. Molio je da ne bude imenovan biskupom, a i pisao je u Vatikan da za to mjesto i službu odrede drugog svećenika. Unatoč tome papa Pio IX. imenovao ga je 1. veljače 1852. biskupom Filadelfije i to »s obvezom poslušnosti bez ikakva priziva«. Papa mu je priopćio da od njega nemaju boljeg kandidata za biskupa.

Filadelfijska je biskupija tada bila jedna od najprostranijih i najnapučenijih u SAD-u. Novoga je biskupa čekao težak rad i mnogi problemi svake vrste. No on, malen stasom, skromnih manira u držanju, pokazao je izvanrednu hrabrost i poduzetnost u poslu. Bio je biskup jedva osam godina jer ga je zatekla nenadana smrt, ali je kroz to kratko vrijeme učinio veoma mnogo. Sagradio je velik broj novih crkava, gotovo po jednu svaki mjesec. Istom je brzinom otvarao nove župne škole, a već otvorene neprestano poboljšavao. Sam Pio IX. je priznao da je Neumannov primjer osnivanja novih škola postao pobudan i primjeran za cijelu Ameriku.

Poznavajući dobro vrijednost redovnika, biskup je Neumann u svoju biskupiju doveo mnoge redove i kongregacije. U Filadelfiji je sam osnovao novu družbu Sestara III. reda sv. Franje.

Njegova duboka pobožnost prema Euharistiji navela ga je da u svoju biskupiju uvede novi način 40-satnog klanjanja Presvetom Sakramentu. Ta se pobožnost svakog tjedna održavala u jednoj župi njegove biskupije tako da su se kroz godinu dana izredale sve župe. Tu su metodu prihvatile i druge biskupije u SAD-u.

Sav taj silni napor iscrpio ga je i njegovo je srce klonulo. Umro je od infarkta 5. siječnja 1860. u dobi od 48 godina. Sprovod mu je bio veličanstven. Vjernici su vidjeli što su izgubili. Nadbiskup je Kenrick Neumanna uspoređivao s najvećim pastirima Crkve, a taj su sud za njim mnogi ponavljali, osobito obični vjernici, koji su ga počeli častiti i zazivati kao pravoga sveca. Postupak za njegovo proglašenje blaženim dugo se vodio, dok ga Pavao VI. nije 13. listopada 1963., za vrijeme drugog zasjedanja II. vatikanskog sabora, proglasio blaženim.

Prigodom prve stogodišnjice od njegove blažene smrti godine 1960. Senat ga je Savezne Države Pennsylvanije uzvisivao kao »značajnog čovjeka koji je bio pionir i promicatelj katoličkog školskog sustava u SAD-u«. Kardinal Amleto Cicognani, dobar poznavalac Amerike, gledao je u Neumannu »biser američkog apostolata«. Papa Pavao VI. imao je čast i sreću da obljubljenog »malog biskupa« Filadelfije uvrsti u broj svetaca.

Sv. Ivan Neumann se bavio i spisateljskom djelatnošću. Napisao je 3 katekizma. Prvi je doživio 21, drugi 38, a treći 6 izdanja. Napisao je brojna, veoma sadržajna pisma i poučne poslanice. Priredio je priručnik svećenicima za 40-satno klanjanje. Izdao je razne crkvene statute u kojima se nalaze odredbe iz biskupijskih sinoda. Njegova Summa theologica od preko 2000 stranica, sastavljena na temelju spisa svetih Otaca i velikih naučitelja Crkve, ostala je u rukopisu, no i ona svjedoči o njegovoj izvanrednoj marljivosti. Uz tolike poslove našao je uvijek vremena i za pisanje. S pravom ga je papa Benedikt XV. veličao kao heroja dužnosti. Njegove naizvana skromne vrline bile su nadahniteljske za mnoga uspješna djela u prošlosti, sadašnjosti, a bit će to i u budućnosti. Ivan je u sebi »utjelovio sjajne duhovne i građanske vrline ove stare Europe i presadio ih u plodno tlo novog kontinenta« – rekao je o njemu Pavao VI. U Europi njegova vremena bilo je, uz mnogo sjena i nedostataka, jednako mnogo dobra. On je to pokupio i prenio u Ameriku postavši tako »jedna karika iz onog čudesnog lanca biskupa, pripremajući okvire katoličke hijerarhije u Sjedinjenim Američkim Državama, ulivši joj one kreposti predanja, revnosti, uspješne praktičnosti, potpune vjernosti, koje još i danas odlikuju časni američki episkopat« (Pavao VI.).

Već letimičan pogled u život i djelo svetog Ivana Neumanna opravdava tvrdnju da ga možemo uvrstiti u broj velikih pastira Crkve. Njegov je primjer kadar svakoga oduševiti tko se ne želi izgubiti u osrednjosti već u Božjem kraljevstvu biti svestrano angažiran. Njegov je put u Ameriku prava avantura, a rad u njoj još veća. Taj je »mali biskup« iza sebe ostavio 80 novih župa, stotinjak škola, azila, sirotišta, svratišta. On je dogotovio veliku i lijepu katedralu Svetog Petra i Pavla u Filadelfiji, on »mali biskup«, a veliki Neumann, svetac je vrijedan nasljedovanja. U njega se možemo ugledati i od njega mnogo naučiti.

18. lipanj

Sveti Marko i Marcelijan, mučenici

Jeronimov martirologij 18. lipnja spominje svete rimske mučenike Marka i Marcelijana te kaže da su pokopani na groblju Balbina na Ardeatinskoj cesti. Njih jednako spominju Gelazijev sakramentar iz VIII. stoljeća te neki drugi martirologiji, a pogotovo Rimski martirologij. Spominje ih čak i Carigradski sinasar. Zabilježili su ih u svojim putopisima i neki hodočasnici iz VII. stoljeća koji kažu da se njihovi grobovi časte pod oltarom crkve nedaleko od groba pape Damaza i pape Marka. Glasoviti arheolog De Rossi misli ipak da su se grobovi tih mučenika što ih danas slavimo nalazili na groblju Basileo, za koje danas još uvijek ne znamo gdje se točno nalazilo.

Pomalo legendarna Passio Sebastiana pripovijeda o našim mučenicima da su bili braća, sinovi nekog Trankvilina. Zbog vjere ih je uhvatio i zatvorio prefekt Kromacije te predao sucu Nikostratu. Pod paskom su ih držali mjesec dana, davši im tako priliku da se eventualno predomisle i odstupe od kršćanske vjere. Na otpad od vjere nagovarali su ih čak i njihovi roditelji i prijatelji, ali oni se nisu dali nagovoriti. U vjeri ih je sokolio sveti Sebastijan. Kako njihov pritvor nije bio tako strog, papa Gajo zaredio ih je za đakone. Predstojnik Fabijan stavio ih je na okrutne muke, a onda su bili probodeni kopljima. I tako su slavno završili svoju životnu trku zadobivši vijenac slave. Prema jednoj predaji, relikvije su im prenesene u Soissons, gdje se časte u bazilici Sv. Medarda.

Slavni slikar Paolo Veronese naslikao je velebnu sliku koja prikazuje presudu svetom Marku i Marcelijanu. Slika se čuva i časti u crkvi Sv. Sebastijana u Veneciji. Blagdan tih svetih mučenika opet nam je prilika da se bar kratko u duhu zaustavimo pred pojavom mučeništva u Crkvi. Ona je stara kao i Crkva i prisutna u svakom vremenu njezine povijesti. I danas ima mučenika. I stari i novi mučenici vjeruju s onim ruskim svećenikom, ocem Dimitrijem, da sljedbenik Isusa Krista mora biti uvijek uz njega pa i onda kad ga čavlima pribijaju na križ. No biti s Isusom na Golgoti znači poći s njime i u uskrsnuće. Ta je vjera i nada bila duboko usađena u srca svih mučenika dajući im nadljudsku snagu.

Sveta Elizabeta iz Schönaua (1129–1164)

U povijesti mistike poznato je ime Elizabete iz Schönaua, za koju Rimski martirologij kaže »da je slavna i zbog opsluživanja redovničke stege«. Iako su je častili kao sveticu još za života, a još više poslije smrti, upisana je u Rimski martirologij tek g. 1584. u doba pape Grgura XIII.

Elizabeta se rodila g. 1129. u krilu jedne plemićke obitelji u Bonnu, današnjoj njemačkoj prijestolnici, u Porajnju. Otac joj se zvao Hartwig, dok nam je majčino ime nepoznato. Kad joj je bilo 12 godina, roditelji su je dali na odgoj redovnicama benediktinkama u Schönau na Rajni, u blizini Sankt Goarshausena. Kako joj se svidio redovnički način života, i sama je postala redovnica te g. 1147. položila zavjete. Deset godina kasnije izabrana je za magistru, tj. poglavaricu samostana, koji nije imao badesu ili opaticu, već je bio ovisan od opata muške grane benediktinskoga reda, isto u Schönauu. Tada je opat bio Elizabetin brat Egbert, koji će kasnije kao njezin duhovni savjetnik imati na nju sve veći, ne baš uvijek najsretniji utjecaj. On će postati i njezin prvi životopisac.

Od bliže Elizabetine rodbine spomena je vrijedan još jedan njezin brat po imenu Ruđer, redovnik premonstratenz i prepošt Pöhldea u pokrajini Saskoj te nećak Šimun, koji će postati opat u Schönauu.

Elizabeta je preboljela jednu tešku bolest u kojoj je mnogo prepatila. Gospodin je njenu patnju okrunio viđenjima kojima ju je pohađao. U svojim je mističnim zanosima razgovarala s Gospodinom, Gospom i svecima, koji bi se toga dana slavili. Zanosi bi i viđenja znali potrajati i nekoliko tjedana te su znatno oslabili njezine tjelesne sile, koje nikad nisu bile naročite. Zato je i njezin životni vijek bio prilično kratak. Umrla je u 35. godini života u Schönauu 18. lipnja 1164.

Biskupija Limburg njezin blagdan i danas slavi kao svoj vlastiti spomendan. Za vrijeme Tridesetgodišnjeg rata Šveđani su godine 1632. oskvrnuli njezine relikvije, od kojih je spašena jedino glava koja se i danas čuva i časti u župnoj crkvi u Schönauu.

Na nagovor svoga brata Egberta, koji ju je nadživio 20 godina, opisala je postupno sva svoja viđenja i tako su nastale tri Knjige viđenja, veoma raširene i čitane za svega srednjega vijeka. O tim viđenjima sačuvano je sve do danas mnoštvo rukopisa. Svetica je napisala i Liber viarum Dei (Knjiga Božjih putova), koju je pisala povodeći se za svetom Hildegardom, drugom velikom njemačkom vidjelicom. Ta je knjiga sva usredotočena na potrebu pokore i ćudoredne obnove u Crkvi. U Viđenjima o uskrsnuću Blažene Marije Djevice opisala je slavno Gospino uznesenje dušom i tijelom na nebo. Tako je i ona svjedok prastare predaje o Marijinu uznesenju. Knjiga objava o svetoj vojsci kölnskih djevica govori o svetoj Uršuli i 11.000 djevica mučenica. Ona nije povijesno pouzdana te je mnogo pridonijela proširenju legende o tolikom broju djevica oko svete Uršule, zaštitnice grada Kölna.

U Elizabetinim djelima nalaze se mjesta koja su očito napisana pod utjecajem njezina brata Egberta. Ta su mjesta obojena nezdravim teološkim i političkim naglascima. Sačuvana su nam i 23 njezina pisma raznog sadržaja upravljena biskupima, opatima i redovnicama. Pisala je i sv. Hildegardi. U pismima dosta oštrim jezikom, koji je posve u suprotnosti s njezinom jednostavnošću i bezazlenošću srca, udara na grijehe i poroke svoga vremena. Do danas, na žalost, ne postoji kritičko izdanje djela Elizabete iz Schönaua, koje bi nam omogućilo da bolje i sigurnije upoznamo njezinu izvornu misao i duhovnost. Tko želi upoznati tu dušu, neka posegne ipak za knjigom W. Rotha Viđenja sv. Elizabete i spisi opata Ekberta i Emeka iz Schönaua. To je najbolje što je dosada o njoj napisano. Vrijednih podataka o njoj nalazi se i u raznim teološkim leksikonima i enciklopedijama te u člancima koji se bave srednjovjekovnom mistikom.

I ovdje možemo spomenuti da je ta mistika bila snažno obilježena pobožnošću Srcu Isusovu. Elizabetin brat opat Egbert u svojim spisima, po primjeru svetih Otaca, smatra otvoren Isusov bok vrelom svih milosti. Promatrajući otvorenu ranu na tom boku on kliče: »Neka ta rana i u meni slično proizvede… Neka taj živi i djelotvorni govor rani i moje srce te iz njega umjesto krvi i vode proizvede ljubav prema tebi, Gospodine, i prema mojoj braći!« A u molitveniku što ga je sastavio za svoju sestru Elizabetu moli sv. Ivana, evanđelista: »Posreduj za mene kod Srca slatkoga Isusa!« U to je isto doba u jednom molitveniku zabilježena i ova topla molitva: »Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, u ime tjeskoba što su zahvatile tvoje sveto Srce kad su tvoje svete udove stavljali na muku i smrt, molim te da ublažiš bol moga srca kao što si ublažio žalost tvojih apostola ukazavši im se nakon uskrsnuća.«

Drago nam je da se slični glasovi pobožnosti Srcu Isusovu i danas sve češće i glasnije čuju. Tako se u zaključnom dokumentu Drugog međunarodnog svećeničkog kongresa o Srcu Isusovu, održanog u Pompejima 22–27. rujna 1977., preporučuje odgajanje kršćana, a osobito svećenika i redovnika, u ozračju današnje pokoncilske duhovnosti, koja sadrži dva vrlo vrijedna elementa:

1) Ostvarivanje kršćanske savršenosti po ljubavi; ono će se očitovati u prisnom sjedinjenju s Kristovim Srcem, osobito po molitvi, nudeći mu prostor da on sam u pojedinom vjerniku savršeno ljubi Oca i sve ljude-braću sve do potpunog žrtvovanja samoga sebe.

2) Svjesno i snažno sudjelovanje svih vjernika prema vlastitom poslanju u jedinom svećeništvu Isusa Krista, koje nam je, kako to naučava enciklika Pija XII. Haurietis Aquas (Crpst ćete vodu), kao i Euharistija, dar presvetog Srca Isusova.

Primjer svetaca i mistika uči nas kako da u sebi gajimo ono što možemo nazvati duhovnošću Srca Isusova. Ta je duhovnost veoma bogata. Ona je uvijek odgajala Isusovu Srcu otvorene duše i vodila ih do najprisnijeg sjedinjenja s Gospodinom. Ta je duhovnost bila uvijek velika odgojiteljica svetaca. Zato je vrijedna da je i danas gajimo i neprestano oživljavamo.

17. lipanj

Sveti Grgur Barbarigo, biskup (1625-1697)

Jedan je od svetačkih likova, koga je papa Ivan XXIII. naročito štovao, u koga se ugledao te koga je kanonizacijom 26. svibnja 1960. proglasio svetim, nekadašnji bergamski i padovanski biskup i kardinal Gregorio Barbarigo. Isti je Papa njegov blagdan proširio na čitavu Crkvu odredivši da se slavi 17. lipnja. Posljednja reforma kalendara ostavila je njegov blagdan mjesnim crkvama tako da više nije obvezatan za cijelu Crkvu. Nema nikakve sumnje da je Grgur Barbarigo bio velik biskup, nasljedovatelj sv. Karla Boromejskog te promicatelj i ostvarivatelj tridentske obnove Crkve.

Gregorio Giovanni Gaspare Barbarigo rodio se 16. rujna 1625. u Veneciji kao prvorođenac Gianfrancesca i Lukrecije, rođene Lion. Obitelj je Barbarigo potjecala iz Istre. U njoj je bila tradicija da je brigu za vjerski, ćudoredni i politički odgoj djece preuzimao osobno otac. Kad je Grguru bilo 6 godina, ostao je s troje braće bez majke. No imao je sreću da mu je otac bio, uistinu, uzoran u svakom pogledu. Bio je to čovjek i kršćanin koji je svaki dan molio Mali časoslov Majke Božje. Grgur je u njemu imao odličnog vođu, pomoćnika i savjetnika. Dječak je već od mladih nogu počeo prakticirati vjeru i vjerske dužnosti. U 7. godini života prvi put se ispovjedio, a u 10. godini prvi put pričestio. Od tada je svake nedjelje pristupao stolu Gospodnjemu, što se tada smatralo čestom pričešću. O ozbiljnosti njegova vjerskoga života govori i činjenica da bi i noću ustajao na molitvu, koju bi obavljao naslonjen na prozor promatrajući zvjezdano nebo. Pri tom bi ga i san svladao.

Grgur je dobio svu onu školsku spremu koju su tada dobivali sinovi odličnijih venecijanskih obitelji. Imao je posebne učitelje za latinski, grčki, glazbu i mačevanje, dok ga je u filozofiji i matematici poučavao otac. Kao osamnaestgodišnjak otputovao je 11. kolovoza 1643. s bratučedom Petrom Duodom u Münster u svojstvu tajnika Alviza Contarinija, koji je bio venecijanski poklisar na konferenciji o vestfalskom miru.

Jednog je dana mladi Barbarigo u velebnoj kölnskoj katedrali pobožno molio Časoslov Majke Božje. Ondje ga je uočio papinski nuncij Chigi i sklopio s njime prijateljstvo. Nuncij će kao posrednik mira i sam poći u Münster te postati Barbarigov duhovni vođa. On je pobožnog mladića uveo u humanističku duhovnost sv. Franje Saleškoga. Uputio ga je i u daljnji studij latinskog jezika, svetih znanosti i crkvene povijesti. Baveći se tim studijem, nije zanemarivao ni proučavanje onih predmeta koji su ga jako zanimali i prema kojima je gajio izvanrednu sklonost. To su matematika, zvjezdoznanstvo, zemljopis i kartografija.

Kao Contarinijev tajnik Barbarigo je pomalo ulazio i u vještinu diplomacije, dok je putovanjima u Haag, Amsterdam, Copenhagen i Leiden još više proširio svoje kulturne vidike. Javljajući god. 1648. venecijanskom senatu povratak svojih tajnika Grgura i Petra – opisao ih je kao osobe veoma visokih kvaliteta »koje mogu imenovati više naslovom anđela nego ljudi, jer su u krepostima i ponašanju premašili naravne vlastitosti svoje dobi«.

Da je ostao u svijetu, Barbarigo bi u Mletačkoj Republici mogao načiniti blistavu diplomatsku karijeru. No on je osjetio da ga Bog zove u svoju službu i ništa ga nije moglo spriječiti da se ne odazove tome zovu. Svršio je teologiju, obukao kleričko odijelo, a 21. prosinca 1655. zaredio ga je za svećenika sam venecijanski patrijarh.

Na poziv Aleksandra VII. Barbarigo je kao mladi svećenik pošao u Rim i to je bila prva postaja njegova svećeničkog života. Ondje si je želio gostoljubivu kuću s mnogo knjiga, da ih može staviti na raspolaganje ljubiteljima knjige, a uz to još posve skroman stol. U pismu od 1. travnja 1656. piše svome ocu da vjeran svome načelu »neće nikada ništa tražiti jer zna da je veoma malo sposoban, no neće ništa ni odbiti znajući da ima dobre poglavare koji će prihvatiti bar njegovu dobru volju«. U Rimu je radio u dva papinska ureda, a brzo je imenovan kućnim prelatom Njegove Svetosti i počasnim kanonikom u Padovi. U Rimu je nastavio studij prava, crkvene povijesti i matematike. Polazio je predavanja najučenijih ljudi u Rimu, tako kardinala Sforze Pallavicino, Luke Holstenio, Atanazija Kirchera i drugih. Bavio se i teologijom, a davao je prednost sadržajnoj teologiji pred onom koja je bila »začešljana sofističkim raspravama«.

U Rimu je godine 1656. buknula pošast kuge. Barbarigo je dobio nalog da se brine za javno zdravstvo u veoma napučenom dijelu Rima koji se zove Trastevere. On je učinio sve što je mogao, no kuga je ipak samo te godine svojom neumoljivom kosom pokosila 15.000 žrtava. Već tada su počeli kolati glasovi da će Barbarigo biti imenovan biskupom u jednoj od biskupija na području Mletačke Republike. On je s obzirom na te glasove pisao svome ocu: »Radije mislim na sadašnjost nego na budućnost jer bi me to uznemiravalo. Sada sve treba da dođe od Boga. Učinit ćemo mnogo ako ništa ne učinimo.« To znači, ako ne budu ni on ni njegov otac ni itko drugi bilo što učinili za njegovo biskupsko promaknuće.

Papa ga je, doista, imenovao biskupom i to u Bergamu. Posvećen je za biskupa u crkvi Sv. Marka u Rimu 29. srpnja 1657. Biskupski je kandidat kao pripravu za biskupsko posvećenje obavio duhovne vježbe kod isusovaca te u potresnom razgovoru sa samim sobom opisao što će sve kao biskup tražiti od sebe. Taj spis odaje njegovu veliku i ozbiljnu želju za svetošću i savršenstvom.

Poslije biskupske posvete, da bi izbjegao prevelike troškove za seobu, porazdijelio je velik dio onoga što je posjedovao. Uputio se u Veneciju da se ondje domogne knjige Acta Ecclesiae Mediolanensis od sv. Karla Boromejskoga jer je smatrao da će mu u Bergamu jedino ta knjiga biti od koristi. »I doista ta će Akta biti pravi zbornik sve njegove pastoralne djelatnosti, kao što će mu životopis sv. Karla od Giussanija biti ogledalo njegova života. Zbog toga su ga suvremenici nazivali drugim svetim Karlom« (Ireneo Daniele).

Kad su papinog legata u Bologni pitali tko je taj Barbarigo o kome se toliko govori, on bi odgovorio: »Čitaj svetog Karla pa ćeš to saznati!« Kad je pak Segneri polazio na put u Bergamo i Milano, pisao mu je kardinal Sforza Pallavicino: »Hvalim tvoje hodočašće jer želiš pohoditi dvojicu kardinala svetaca, jednoga mrtvoga u Milanu, drugoga živoga u Bergamu.« A vjernici su Milana običavali govoriti onima u Bergamu: »Mi imamo jednog mrtvog svetog kardinala, a vi ga imate živog.« Barbarigo je isto tako kao i prije njega sv. Karlo Boromejski želio obnovu Crkve prema dekretima Tridentskog sabora.

Nalazeći se još u Veneciji, novi je biskup u svome prvome pastirskome pismu vjernicima u Bergamo pisao ovo: »…Znamo da je ime pastira ime rada i brige. No pouzdavajući se u Boga, ne trebamo se ičega bojati. Ne odbijamo napor, ne izbjegavamo borbu, ne ljubimo život, ne odbacujemo smrt. Među vama bit će nam radostan život, radosna smrt za vas. Riječ u jednu, mi ćemo vas ljubiti. Ljubav je ono po čem se razaznaje dobar pastir.«

Barbarigo je privatno ušao u sjedište svoje biskupije 27. ožujka 1658. Došao bi i prije, ali ga je u Veneciji zadržala što karantena, što zima. Prilike su tada u bergamskoj biskupiji bile teške i žalosne. Sam ih je Barbarigo opisao u svojem Izvještaju o stanju biskupije, što ga je na latinskom jeziku g. 1660. upravio Svetom zboru za biskupe. U njemu nabraja što je sve poduzeo da bi to stanje popravio. Obnovu je biskupije započeo s obnovom klera jer je bio uvjeren da život vjernika ondje zamire gdje ne svijetli život svećenika.

Evo nekih njegovih odredaba i postupaka prema svećenicima! Oduzeo je vlast ispovijedanja svima onima koji se nisu odazvali ispitu bilo pred njim bilo pred generalnim vikarom. Svećenicima je zabranio polazak u kazališta. Bolje je raspodijelio dekanate i povećao im broj. Od dekana je tražio popis svih svećenika u dekanatu. U tom je popisu morala biti označena dob i druga svojstva svećenika. Od svećenika je tražio da se svaki mjesec sastaju na rješavanje slučajeva savjesti. Badava bi im dijelio razne duhovne knjige, a osobito Filoteju sv. Franje Saleškoga. Svećenike je svaki mjesec pozivao na duhovnu obnovu. Za njih je uveo praksu duhovnih vježbi, a za puk pučkih misija.

Prijavilo mu se god. 1658. za ređenje 200 kandidata. On ih je sam sve ispitao te zaredio samo 8. To znači da su svi ostali bili posve nespremni za ređenje, a i to da su takve prije njega bez ikakvih skrupula ipak redili, što nije moglo ostati bez loših posljedica. On je u kuću Božju želio unijeti red. O tome je rekao ovo: »Želio bih učiniti veliko dobro ovoj biskupiji s dobrim sjemeništem klerika.« Svoju želju nije mogao ostvariti jer je bio premješten u Padovu.

U roku od dvije godine uspio je ipak obići 279 župa bergamske biskupije. To ga je stajalo mnogo napora i znoja jer su putovi bili teški i neprohodni. Kad je bio pri kraju obilaženja svoje biskupije, papa Aleksandar VII. imenovao ga je 5. travnja 1660. kardinalom. Vrativši se sa svečanog konzistorija iz Rima, Barbarigo je održao biskupijsku sinodu. U radu za obnovu biskupije došao je u sukob sa svojim kanonicima, što mu je zadalo prilično jada. Ništa nije bolje prošao ni u nekim samostanima gdje je nastojao obnoviti palu redovničku stegu. Posebnu je pažnju posvećivao osnivanju škola kršćanskog nauka. Neke su se od njih razvile u prave teološke akademije. Uz taj je rad promicao i onaj karitativni i socijalni. Bio je, dakle, pravi reformator biskupije, uzoran pastir, zauzet u svakom pogledu.

Papa Aleksandar VII. pozvao ga je u Rim i zadržao u raznim poslovima gotovo kroz godinu dana. Svetac je kroz to vrijeme upravljao biskupijom koliko je samo mogao preko pisama svome generalnome vikaru. Tako mu je 12. svibnja 1663. među inim pisao i ovo: »Živim u brizi da što skorije opet vidim svoju zaručnicu koju cijenim više od svake druge dužnosti.« Vratio se u biskupiju, ali ne zadugo, jer ga je Aleksandar VII. bulom od 24. ožujka premjestio u Padovu. Svetac je tada u jednome pismu napisao: »Sada mi je započeti drugi novicijat, nakon što sam prvi tek svršio.«

Došavši u Padovu, ovako je zacrtao svoj program: ono što je u Bergamu u kratko vrijeme, tako reći, samo započeo, ovdje će, poučen stečenim iskustvom, nastojati sustavno ostvarivati. I Bog mu je to omogućio jer je u Padovi upravljao biskupijom 33 godine. Rad je prekidao odlaženjem u Rim na izbor pape Klementa IX. g. 1667., Klementa X. g. 1670., Aleksandra VIII. g. 1689. i Inocenta XII. g. 1691. U posljednja dva izbora umalo da sam nije bio izabran za papu. Izbivanje iz Padove za izbor Inocenta XII. proteglo se na tri i pol godine. Taj papa, koji je kasnije proglašen blaženim, rekao mu je na dan svog izbora, »neka im zajednički bude barem teret, kad već ne može biti i dostojanstvo«. Papa ga je imenovao vizitatorom samostana te članom raznih kongregacija.

Kao padovanski biskup Barbarigo je pisao svojim svećenicima: »Puk vaših župa nema druge knjige za čitanje do primjera samoga župnika. Da, vaš će puk toliko naučiti koliko bude vidio da vi činite.« Koliko je bio moderan u odgoju klera, vidi se po tome što je osnovao pastoralni institut u kojem će se svećenici i teoretski poučavati u pastoralnome radu. U Padovi je održao dvije dijecezanske sinode. Govoreći o drugoj sinodi napisao je velikom vojvodi Cosimu III. de Mediciju: »Ne činim drugo nego jedino potvrđujem sinode svojih prethodnika imajući uvijek na pameti da je svijetu više potrebno izvršavanje nego zakon.« U tome je bio veoma mudar jer je dijelio mudrost onih mudrih koji su svjesni da više vrijedi održavanje starih zakona nego stvaranje novih.

I u padovanskoj biskupiji neumorno je obilazio sve župe. Prekinuo je s tim poslom tek tjedan dana pred smrt. Akta u kojima su zapisane njegove kanonske vizitacije sadrže 34 sveska u biskupijskom arhivu. Od 390 župa biskupije neke je obišao i do pet puta. Završivši obilazak jednog dekanata, sakupio bi sve svećenike zajedno, održao im slovo, a onda bi razgovarao sa svakim u četiri oka. Jednom je župniku, koji se tužio na pokvarenost u župi, rekao ovo: »Riba smrdi od glave; razlog je zlu on sam jer nije učinio što mu bijaše dužnost…«

Za vrijeme kanonskih vizitacija, dok je neke stvari povjeravao svojim pomoćnicima, djecu bi uvijek sam ispitivao kršćanski nauk. Koji put bi među tim živim i nemirnim deranima i derankama proveo po 5 do 6 sati ispitujući ih i tumačeći im. U tumačenju se majstorski znao spustiti na njihovu razinu tako da su ga svi mogli pratiti i razumjeti. Kad bi susreo revne duhovne pastire župnike, kapelane, katehete, ne bi škrtario ni pohvalama ni darovima ni priznanjima, dok bi nemarne oštro pozvao na red.

Kad je svetac bio na samrti, samo u gradu Padovi bijahu 42 škole kršćanskoga nauka, u cijeloj pak biskupiji 314 takvih škola. A tko bi nabrojio sve ostale njegove pastoralne pothvate u biskupiji?! Umro je umoran od napora u jutarnje sate 18. lipnja 1697. Klement XIII. proglasio ga je 1761. blaženim. Svetim ga je proglasio u naše dane papa Ivan XXIII.

Dok čitamo životopis sv. Grgura Barbariga, gledamo u duhu sve one revne biskupe i svećenike koji su u duhu tridentske obnove izgrađivali Crkvu. Doista, i papa Ivan u svom obnoviteljskom radu za Crkvu imao se u koga ugledati! Upoznati pobliže sv. Grgura Barbariga znači bolje shvatiti i papu Ivana XXIII. i njegove obnoviteljske planove. Samo, žalibože, da su ih neki krivo shvatili. Da se danas papa Ivan XXIII. vrati na zemlju i vidi što se sve u ime Sabora, koji je on sazvao, naučava i stvara, možda bi morao reći da to nema veze s onim što je on sa Saborom zamislio i htio. Bilo bi vrijedno truda napisati ili barem prevesti te na hrvatskom izdati opširan životopis kako sv. Karla Boromejskog tako sv. Grgura Barbariga. Ako je od tih velikih i nenadmašivih učitelja pastorala Ivan XXIII. toliko naučio, onda bi mogli naučiti i ostali kojima je, doista, stalo do istinske obnove Crkve.

Kad je liječnik bolest sv. Grgura Barbariga pripisao njegovim pretjeranim naporima, svetac mu je odvratio: »Sveti Karlo je rekao da biskup mora umrijeti naprežući se za Crkvu.« I kad su mu oni, koji su ga dvorili, pripremili kiselo osvježavajuće piće, sveti je padovanski biskup rekao: »Ah, oni siromasi koji nemaju te pogodnosti!« Kako u životu tako i pred smrt on je sebi ostao dosljedan. Uvijek je želio jedino ostvarivati lik dobrog pastira koji i život daje za svoje ovce. To je stalno imao pred očima i papa Ivan XXIII. od prvih govora svoga kratkog pontifikata pa sve do one teške agonije pred smrt. U tome je i njegova veličina, a ne u »mitovima«, »nimbusima« i »utopijama«, koje su stvorene oko njega. Od svega toga trebalo bi Papu osloboditi, a pokazati na njegovu sličnost s njegovim duhovnim učiteljima i uzorima: Karlom Boromejskim i Grgurom Barbarigom, pa bismo dobili vjerodostojnu sliku o njemu. To je slika dobroga pastira kakvu nam je Isus ocrtao, a još više svojim životom pokazao, na kojoj su se uvijek nadahnjivali ponajbolji pastiri Crkve, bili to pape, biskupi ili svećenici.

16. lipanj

Sveta Lutgarda Brabantska (1182-1246)

Život svete Lutgarde opisao je Toma de Cantimpre odmah nakon njezine smrti. Pisac ju je jako dobro poznavao pa odatle i vrijednost njegova spisa. Taj je životopis doživio u Flandriji velik uspjeh jer je više puta izdavan. Lutgarda se rodila u Tongresu te je vrlo mlada, možda već s 12 godina, stupila u samostan benediktinki u Saint-Trondu. Kad je kasnije bila izabrana za prioricu samostana, napustila je svoj samostan te prešla u samostan u Awirsu kod Liegea, pa u Lillois, napokon u Aywieres, gdje se govorilo francuski, dok je ona uporno govorila i dalje flamanski. Sveta Lutgarda je pripadala velikim mističarkama trinaestog stoljeća kao što su bile: Cristina de Saint-Trond, Julijana de Cornillon, Ida de Nivelles. Ona je ipak na osobit način proživljavala tajnu presvetoga Srca Isusova, obdarena od njega videnjima i drugim mističnim milostima i susretima.
Iako je živjela u samostanskoj tišini i uživala u mističnim milostima, ipak joj nisu bili tuđi problemi njezina vremena. Za njihovo je rješavanje činila velike pokore. Njima je željela izmoliti obraćenje krivovjercima albigenzima te nekim velikim i javnim grješnicima. Veoma je štovala i duše u čistilištu pa je po njihovu zagovoru izmolila neka čudesna ozdravljenja, dobila poruke za brabantsku vojvotkinju, a i o svojoj smrti. Posljednjih 11 godina života bila je slijepa, no i tada je imala veoma velik utjecaj na pobožnike svoga vremena. Živjela je od 1182. do 1246. godine.
Dok je kao veoma mlada djevojka jedne večeri čekala sastanak s mladićem, ukazao joj se neki neznanac, otkrio grudi, pokazao na njima ranu što je krvarila i rekao joj: “U toj rani je ono što moraš i zašto moraš ljubiti!” Taj je susret bio odlučan za njezinu budućnost. Ona je ostavila svijet, pošla u samostan da se posveti Isusu koji je za nas trpio.
Kao redovnica jednog je dana opazila kako Isus s jednog velikog raspela otkida jednu ruku da bi je privukao k sebi, “stisnuvši je na svoje srce, davši joj da pije krv što je tekla iz otvorene rane na boku”. Opojena Kristovom otkupiteljskom krvlju, živjela je u molitvi za Crkvu, za grješnike, suosjećajući s Kristovim mukama, sjedinjujući svoje žrtve s njegovom na križu za spasenje svih ljudi, osobito onih grijehom više pogođenih.
Ne zadovoljavajući se milostima što je od Isusa primila, jednog je dana zamolila da joj daruje svoje Srce. Gospodin joj je na to odgovorio: “Budući da to želiš, darujem ti svoje Srce, ali samo uz uvjet da i ti meni dadneš svoje.” Lutgarda je na to rekla: “Sretna sam zbog tako korisnog ugovora, no ipak i ja želim postaviti jedan uvjet: posjedovat ćeš moje srce ali uz obvezu da ga očuvaš čistim. A budući da je moja ljubav ograničena, a tvoja neizmjerna, učini me prikladnom za tvoju ljubav. Neka moje srce tako bude sjedinjeno s tvojim da u prijateljskom zajedništvu skupa nosimo zajedničko breme ljubavi.” Tu je riječ o izmjeni dvaju srdaca, no ona se nije izvršila na materijalan već na posve duhovan način.
U povijesti mistike i duhovnosti sveta je Lutgarda prvi slučaj ovakve mistične izmjene srdaca. Grob svete Lutgarde u koru crkve u Aywieresu brzo je postao mjestom velike pobožnosti. Redovnička je zajednica toga samostana 4. prosinca 1796., da izbjegne posljedice revolucije, pobjegla u Ittre noseći sa sobom relikvije svoje drage svetice. One se i danas čuvaju u Bas-Ittreu. Slike po raznim crkvama i galerijama prikazuju pojedine prizore i doživljaje iz njezinoga mističnoga života. Zanimljivo je da se ta flamanska svetica nalazi i u mramornoj svetačkoj skupini koju izradi Matthias Brun na prelijepom mostu preko Vltave u Pragu.

Opširnije

Sveta Lutgarda Brabantska (1182–1246)

Nakon kongresa o štovanju Srca Isusova u Paray-le-Monialu g. 1974. te u Pompejima g. 1977., na kojima je s toliko topline, teološke dubine, pastoralne zauzetosti raspravljano o duhovnom bogatstvu što se krije u Kristovu Srcu, s naročitom radošću pišem životopis velike srednjovjekovne mističarke, zaštitnice Flandrije, svete Lutgarde. Ona je živjela u zlatnom stoljeću pobožnosti Srcu Isusovu. Tako se u povijesti te pobožnosti obično naziva razdoblje kad je po samostanima Francuske, Njemačke, Belgije, Italije i Španjolske cvala usrdna, duboko doživljavana pobožnost prema Srcu Isusovu. Začetnik joj je sveti Bernard, a gajile su je benediktinke, naročito u Helfti, a zatim franjevci i dominikanci.

Život svete Lutgarde opisao je Toma de Cantimpré odmah nakon njezine smrti. Pisac ju je jako dobro poznavao pa odatle i vrijednost njegova spisa. Taj je životopis doživio u Flandriji velik uspjeh jer je više puta izdavan. Lutgarda se rodila u Tongresu te je vrlo mlada, možda već s 12 godina, stupila u samostan benediktinki u Saint-Trondu. Kad je kasnije bila izabrana za prioricu samostana, napustila je svoj samostan te prešla u samostan u Awirsu kod Liègea, pa u Lillois, napokon u Aywières, gdje se govorilo francuski, dok je ona uporno govorila i dalje flamanski. Sveta Lutgarda je pripadala velikim mističarkama trinaestog stoljeća kao što su bile: Cristina de Saint-Trond, Julijana de Cornillon, Ida de Nivelles. Ona je ipak na osobit način proživljavala tajnu presvetoga Srca Isusova, obdarena od njega viđenjima i drugim mističnim milostima i susretima.

Iako je živjela u samostanskoj tišini i uživala u mističnim milostima, ipak joj nisu bili tuđi problemi njezina vremena. Za njihovo je rješavanje činila velike pokore. Njima je željela izmoliti obraćenje krivovjercima albigenzima te nekim velikim i javnim grješnicima. Veoma je štovala i duše u čistilištu pa je po njihovu zagovoru izmolila neka čudesna ozdravljenja, dobila poruke za brabantsku vojvotkinju, a i o svojoj smrti. Posljednjih 11 godina života bila je slijepa, no i tada je imala veoma velik utjecaj na pobožnike svoga vremena. Živjela je od 1182. do 1246. godine.

Dok je kao veoma mlada djevojka jedne večeri čekala sastanak s mladićem, ukazao joj se neki neznanac, otkrio grudi, pokazao na njima ranu što je krvarila i rekao joj: »U toj rani je ono što moraš i zašto moraš ljubiti!« Taj je susret bio odlučan za njezinu budućnost. Ona je ostavila svijet, pošla u samostan da se posveti Isusu koji je za nas trpio.

Kao redovnica jednog je dana opazila kako Isus s jednog velikog raspela otkida jednu ruku da bi je privukao k sebi, »stisnuvši je na svoje srce, davši joj da pije krv što je tekla iz otvorene rane na boku«. Opojena Kristovom otkupiteljskom krvlju, živjela je u molitvi za Crkvu, za grješnike, suosjećajući s Kristovim mukama, sjedinjujući svoje žrtve s njegovom na križu za spasenje svih ljudi, osobito onih grijehom više pogođenih.

Ne zadovoljavajući se milostima što je od Isusa primila, jednog je dana zamolila da joj daruje svoje Srce. Gospodin joj je na to odgovorio: »Budući da to želiš, darujem ti svoje Srce, ali samo uz uvjet da i ti meni dadneš svoje.« Lutgarda je na to rekla: »Sretna sam zbog tako korisnog ugovora, no ipak i ja želim postaviti jedan uvjet: posjedovat ćeš moje srce ali uz obvezu da ga očuvaš čistim. A budući da je moja ljubav ograničena, a tvoja neizmjerna, učini me prikladnom za tvoju ljubav. Neka moje srce tako bude sjedinjeno s tvojim da u prijateljskom zajedništvu skupa nosimo zajedničko breme ljubavi.« Tu je riječ o izmjeni dvaju srdaca, no ona se nije izvršila na materijalan već na posve duhovan način.

U povijesti mistike i duhovnosti sveta je Lutgarda prvi slučaj ovakve mistične izmjene srdaca. Grob svete Lutgarde u koru crkve u Aywièresu brzo je postao mjestom velike pobožnosti. Redovnička je zajednica toga samostana 4. prosinca 1796., da izbjegne posljedice revolucije, pobjegla u Ittre noseći sa sobom relikvije svoje drage svetice. One se i danas čuvaju u Bas-Ittreu. Slike po raznim crkvama i galerijama prikazuju pojedine prizore i doživljaje iz njezinoga mističnoga života. Zanimljivo je da se ta flamanska svetica nalazi i u mramornoj svetačkoj skupini koju izradi Matthias Brun na prelijepom mostu preko Vltave u Pragu.

Ako nam danas i nije tako lako razumljiv jezik mistike ni mistični doživljaji te velike srednjovjekovne svetice, neke bismo stvari mogli ipak shvatiti, a to su da je ljubav prema Isusu najdivnija, da Isus od svakoga od nas traži srce, a u zamjenu želi nam dati blaga svoga Srca, da s Isusom po molitvi i pokori valja sudjelovati na spasenju svijeta. Nadalje nama rastrešenjacima, koji smo izgubili smisao za kontemplaciju, život velike mističarke može biti poticaj da više cijenimo, a onda i prakticiramo molitvu. Tako će nam susret s njome biti spasonosna prigoda da počnemo više ići za onim »jedino potrebnim«.

Marija Terezija Scherer, Božja službenica (1825–1888)

Jedno je od velikih djela đakovačkoga biskupa Strossmayera što je u svoju biskupiju doveo časne sestre svetog Križa, odakle su se one proširile ne samo po hrvatskim krajevima, već po cijelom Balkanu te su danas uz hrvatske milosrdnice sv. Vinka najjača ženska redovnička grana u našim stranama. Njih je osnovala s kapucinom ocem Teodozijem Fiorentinijem Švicarka Marija Terezija Scherer. Kao osnivateljica nove redovničke zajednice i kao vrhovna glavarica posjetila je svoje sestre u \akovu. Svjesni zasluga naših sestara svetoga Križa rado ćemo se upoznati s njihovom časnom majkom utemeljiteljicom.

Katarina Scherer – u redu Marija Terezija – rodila se na svršetku mjeseca listopada g. 1825. u Meggenu, u kantonu Luzern, u Švicarskoj. Bila je seljačko dijete vrijednih supružnika Karla i Marije Ane, koji svoju kćerku odgojiše u ljubavi prema Bogu. Iz te će se ljubavi kasnije razviti i ljubav prema križu. U sedmoj godini izgubila je oca, a to je bio prvi veći udarac za nju koji će je malo-pomalo odgajati u znanosti križa.

Katarina je bila veoma darovita i živahna djevojčica. Da bi se njezini talenti što bolje razvili, poslali su je u Luzern u jednu sestarsku školu. Te su se sestre brinule za gradsku bolnicu. U njoj je bilo svakojakih, pa i veoma teških bolesnika. Katarina je osjećala naravnu odvratnost prema služenju bolesnika, no kršćanka je u njoj pobijedila pa će baš služba bolesnicima postati njezino životno poslanje jer će i ona i njezine sestre mnogo učiniti za bolesnike.

Katarina je jednog dana pošla na hodočašće u Einsiedeln, glasovito marijansko svetište u Švicarskoj. Ondje je snažno osjetila da je Gospodin zove u aktivni redovnički stalež, družbu koja će uz duhovni život gajiti i intenzivan apostolski i karitativan rad. Tada joj još nije bilo jasno koja će to družba biti. No Gospodin, koji joj je dao milost redovničkoga zvanja, pobrinut će se i za to. Katarina je 5. listopada 1844. susrela kapucina oca Teodozija Fiorentinija, Božjeg čovjeka i velikog socijalnog radnika svoga vremena. Taj će susret biti za nju od presudne važnosti jer će zajedno s njime, uz mnoge križeve i poteškoće, osnovati Družbu sestara svetoga Križa.

Već 27. listopada 1845. Katarina će – uzevši ime Marija Terezija – u samostanskoj kapeli u Wurmsbachu kod Züricha s četiri prve sestre položiti prve zavjete novoosnovane Družbe. Srce joj je tada drhtalo od uzbuđenja jer je našla što je tražila i željela. Godine 1857. izabrana je za prvu vrhovnu glavaricu s kućom maticom u Ingenbohlu. Tada se još više dala na ostvarivanje Pravila svoje Družbe. Najvažnija točka u njemu glasi: »Ustanova s kućom maticom u Ingenbohlu mora se baviti odgajanjem i poučavanjem mladeži od kolijevke pa sve do profesionalne formacije, mora voditi brigu za siromahe, bolesnike, zapuštene, sirote, nevoljnike svake vrste, zatvorenike…«

Čitajući taj stavak iz Pravila sestara svetog Križa prenosim se duhom samo u jednu njihovu kuću, u Bruck an der Mur u Austriji, gdje se sestre s toliko požrtvovnosti brinu za slaboumnu i duševno poremećenu djecu. Sreo sam ondje jednu sestru koju neću nikada zaboraviti. Ona se cijeli život brine za te jadnike da i oni osjete ljudsku toplinu. Ta je briga povezana s mnogo odricanja jer ima djece koja ne znaju sama obaviti ni one najosnovnije ljudske potrebe. Gledao sam te mališane, pa i odraslije, kako se i u onom njihovu tupom pogledu krijesi neka radost zbog blizine sestre, koja im je tako dobra; ona nije sama u tom poslu. S njome rade i druge.

Kako su pak naše sestre sv. Križa shvatile svoje Pravilo, to znaju brojni bolesnici i bolesnice koji su imali sreću da su ih po bolnicama te sestre dvorile. Danas kod nas naše sestre više nemaju škola, ali se zato kao vrsne i požrtvovne katehistice i radeći po župama brinu za našu mladež i tako nastavljaju veliko životno djelo svoje časne majke suutemeljiteljice.

Otac Teodozije Fiorentini umro je već 15. veljače 1845. pa je sva briga za novu ustanovu pala na ramena poduzetne majke Marije Terezije. Ona je imala izraziti organizatorski talenat pa se njezina družba brzo proširila i izvan granica Švicarske. Posvuda su počele nicati škole, bolnice, sirotišta i ubožnice.

Kad je časna majka Scherer umrla na današnji dan g. 1888., njezina je družba brojila već 1.500 sestara sa zavjetima i 422 kuće. Danas ima na svijetu preko 10.000 sestara svetoga Križa, a jedna je od najjačih njihovih provincija baš naša sa sjedištem u \akovu.

Majka Scherer bila je pokopana na mjesnome groblju u Ingenbohlu, a njezin grob brzo postade stjecištem hodočašća. God. 1938. tijelo joj je preneseno u kapelu kraj glavne crkve. Pobožnici i dalje dolaze na taj grob sa svih strana svijeta da iskažu počast velikoj zaljubljenici križa i osnovateljici družbe koja postade veliki dobrotvor patničkoga čovječanstva. U školi križa sestre sv. Križa uče kako valja služiti Bogu i bližnjemu, žrtvujući se od jutra do mraka. Majka Terezija Scherer nije poznavala visoku i učenu teologiju križa, kakvu razvijaju neki današnji teolozi. No ona je intuicijom karizmatika shvatila isto tako kao i jedan teolog – Hans Urs von Balthasar – da križ sačinjava vrhovno mjerilo kršćanske istine. Koliko je netko sposoban nositi križ, toliko je i prikladan vjerodostojno svjedočiti za kršćansku istinu.

Marija Terezija Scherer, o kojoj je poveden postupak za proglašenje blaženom, uvrštava se u red velikih propovjednika križa. Ona je to doduše više činila svojim životom i djelima nego riječima, ali sve to ipak glasno govori da je križ središnji i odlučni događaj povijesti spasenja. U tome je posve na liniji apostolskog propovijedanja zabilježenoj u Evanđeljima i u poslanicama sv. Pavla. Ona skupa s njima vidi spasenje ostvareno u Kristovoj smrti na križu.

Nas danas veseli da i teolozi počinju opet razvijati teologiju križa jer baš ta je teologija u povijesti Crkve odgajala velike svece. I dok nastojimo upoznati njihov život dobro je da se udubljujemo i u teologiju križa kako bismo i mi iz nje što više naučili.

Prema protestantskom teologu Tillichu, križ u sinoptičkim evanđeljima Mateja, Marka i Luke »nije neki izolirani događaj… već događaj prema kome je upravljena sva povijest Isusova života i od kojeg svi drugi događaji dobivaju svoje značenje«. Neka to osvijetle i potvrde ovi tekstovi:

»Zatim im poče objašnjavati da Sin Čovječji mora mnogo trpjeti, da će ga starješine, glavari svećenički i književnici odbaciti, da će biti ubijen i da će uskrsnuti poslije tri dana. To je govorio posve otvoreno« (Mk 8,31–32).

»Moram primiti krštenje. Kako sam tjeskoban dok se to ne izvrši« (Lk 12,50).

»Ali najprije treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi i da ga naraštaj ovaj odbaci« (Lk 17,25).

»Vruće sam želio da blagujem s vama ovu pashalnu večeru prije svoje muke« (Lk 22,15).

»Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?« (Lk 24,26).

Križ je središnja tema i u Evanđelju sv. Ivana. O toj stvari piše Hans Urs von Balthasar, jedan od najvećih teologa današnjice, ovo: »Jedna te ista linija provlači se od Proslova sve do pranja nogu – geste što sintetizira tipično ivanovsko jedinstvo neumoljivosti i nježnosti, neopozivog samouništenja i očišćenja što uzdiže – a od njega do velike oproštajne molitve koja za uru križa sve stavlja u Očeve ruke i, napokon, do prizora na Tiberijadskom jezeru, u kojem se hijerarhijska Crkva stavlja pod zakon sve veće ljubavi i prema tome do nasljedovanja sve do križa. Novi zavjet u svojoj cjelini teži prema križu i uskrsnuću te, polazeći od njih i u njihovu svjetlu i Stari zavjet postaje jedinstvena predigra Trodnevlja smrti što u isto vrijeme označuje središte i cilj Božjih putova.«

A što da tek kažemo o sv. Pavlu kao učitelju križa!? On je zapravo utemeljitelj teologije križa. »Za apostola narodâ naviještanje se Evanđelja i Kristova križa podudaraju. On u Korintu ne želi znati drugo nego samo Kristov križ, pred Galaćanima se ne želi hvaliti ičim drugim osim križem… Za njega je križ mjerilo za shvaćanje, tumačenje, ispitivanje, vrednovanje svake druge teorije, svake druge stvari. On sve promatra u perspektivi križa…« (Battista Mondin).

Teologiju su križa razradili kako sveti Oci tako i skolastici.

Sv. Atanazije naučava: »Logos – Božja Riječ – koja po sebi ne mogaše umrijeti, uzima tijelo koje može umrijeti, da bi ga kao svoje tijelo žrtvovala za sve.«

Nauk i teologija križa i u djelima i raspravama velikih srednjovjekovnih skolastika i svetaca: Anzelma, Bernarda, Bonaventure, Tome, Skota zauzima važno mjesto. Istu teologiju gaje i veliki njemački mistici. Taulera čak smatraju kao nekim ocem teologije križa. I kod svetih žena, osobito sv. Mehtilde iz Magdeburga, Gertrude iz Helfte, Margarite Ebner, Angele da Foligno, Katarine Sienske mistika križa poprima veličajne oblike. Slavni pak Toma Kempenac križ stavlja u središte svoje zlatne knjižice Nasljeduj Krista.

Majka Terezija Scherer svoju je družbu stavila pod stijeg križa. Njezina i njezinih sestara prsa resi Isusov križ. Vjerujemo da je taj križ još više zasađen u njihovo srce. Samo ono srce u kojem je duboko zasađen Isusov križ sposobno je za djela neprolazne vrijednosti.

15. lipanj

Sveti Vid, mučenik (+ 304/5)

I sveti Vid spada medu one svece koje puk veoma štuje, ali i one o kojima malo povijesno zajamčeno znamo. Doduše, i oko njega se ovila legenda, no kojoj povjesničari ne daju nikakvu povijesnu vrijednost. Za njegovu povijesnu opstojnost najsigurnije je jamstvo štovanje što se oko njegova lika rano razvilo. Kako svi životopisci spominju legendu, koja se uz njegov život i mučeništvo razvila, navest ću je i ja.
Oko god: 600. u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano je djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac, po imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baš u doba velikog Dioklecijanova progonstva pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti. Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, medu njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaše opsjednut. Unatoč tomu, bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja bačen je u kotao vrelog ulja. No iz njega bi spašen od anđela koji ga otprati u Lukaniju, gdje mladić umre. Prema predaji njegovo bi se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko g. 304. ili 305.

Opširnije

Sveti Vid, mučenik (+ 304/5)

O Vidovu mučeništvu postoje tri inačice koje još uvijek nisu dosta proučene. Vida ozbiljni povjesničari smatraju vjerodostojnim mučenikom i prema tome svecem, koji je doista postojao, iako je legenda o njegovu mučeništvu izmišljena. Njegovo je štovanje u Crkvi veoma staro, a raširilo se po cijeloj Europi. Već svršetkom V. stoljeća posvećeno mu je nekoliko samostana na Sardiniji i Siciliji, a spominje ih u svojim spisima papa Grgur Veliki. Svečev se blagdan spominje u Gelazijevu sakramentaru, svim povijesnim martirologijima, u takozvanom Napuljskom mramornom kalendaru, pa čak i u bizantskim sinasarima, što je znak da se njegovo štovanje proširilo i u istočnu Crkvu.

Prema jednoj donjonjemačkoj predaji, svečevo je tijelo g. 583. sa Sicilije preneseno u Italiju, odakle je g. 756. opat Fulrad od Saint-Denisa prenio u svoj pariški samostan. Godine 836. Vidove je relikvije opat Hilduin dao slavnome samostanu Korvey na rijeci Weseru. Taj samostan kasnije postade središtem štovanja sv. Vida. Sv. Vjenceslav, češki vojvoda, dobio je u Korveyu ruku sv. Vida i prenio je u Prag, sagradivši njemu u čast crkvu. Na temeljima te crkve podići će se kasnije divna gotska katedrala, možda jedna od naljepših crkava katoličkoga svijeta.

Već sam spomenuo da je sv. Vid veoma štovan svetac. To neka potvrde i ove brojke: oko 150 mjesta tvrdi da posjeduje dio relikvija sv. Vida, što je znak da se do toga sveca mnogo držalo. U srednjem vijeku bilo je oko 1300 mjesta u kojima se štovao sv. Vid kao zaštitnik, a to znači i s tolikim brojem crkava, kapela i oltara. On je uvršten i u slavnu skupinu takozvanih 14 zaštitnika u velikoj nevolji. Štoviše, među tim svecima nosi rekordan broj 34, tj. 34. patronata – bilo raznih životnih nezgoda u kojima ga ljudi zazivaju – bilo što ga pojedini staleži slave kao svoga zaštitnika. Nabrojimo nešto od toga. Svetog Vida zazivaju u pomoć padavičari, histerici, opsjednuti. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti, kad valja izvesti neke teške zadatke. Kao svoga zaštitnika slave ga apotekari, pivari, gostioničari, podrumari, kazandžije, vinogradari, glumci. Preporučuju mu se i ljudi slabog sluha i vida.

U djetinjstvu sam i ja svake godine na blagdan Sv. Vida išao u obližnje Veliškovce, gdje je tome svecu u župnoj crkvi posvećen jedan pokrajnji oltar, a Vidovo se uvijek veoma svečano slavilo. Tada bi obično propovijedao sada već pokojni viljevački – kasnije marjanski župnik – revni svećenik Josip Radičev. On bi u svojim propovijedima naglašavao vjernost sv. Vida kršćanskoj vjeri, šibajući po vjerskoj mlakosti i drugim porocima i pozivajući na obraćenje. Bio sam dijete, baš kao i sv. Vid, ali su me te propovijedi u djetinjoj dobi duboko dirale i poticale na razmišljanje. Sveti Vid je pokazao junaštvo već u ranoj dobi pa je tolikim pokoljenjima svijetlio kao divan primjer vjernosti. Taj je primjer u puku budio prema njemu veliku ljubav i pouzdanje pa su mu se onda kao svom velikom prijatelju počeli utjecati u svim svojim nevoljama. I tako se onda posvuda razvilo ono veliko štovanje prema njemu. Ono je našlo snažan izražaj i u slikarstvu, kiparstvu i graditeljstvu. Likovna se umjetnost s pučkom pobožnošću upravo natjecala kako bi što više proslavila toga mladoga junaka vjere.

Na koncu još jedno pitanje. O čemu možemo mi danas razmišljati kad slavimo sveca o čijem životu, kraj svega njegova štovanja, tako malo znamo? – Razmišljajmo o neistraživom Kristovu bogatstvu što je po milosti krštenja i mučeništvu bilo sakriveno i u tome dječaku. On je bio velik po Kristu i u Kristu. Krist ga je u obilju učinio dionikom svoga božanskoga života, svoga bogatstva i punine. Vid je to blago znao cijeniti i za nj je hrabro pošao u smrt. U tome je sva njegova slava, sva njegova veličina, sva njegova suvremenost i primjerenost i za nas njegove štovatelje, a daj Bože, i nasljedovatelje.

Sveti pomoćnici

Spomendan svetog Vida daje nam povod da upoznamo skupinu svetaca, koje, kao i njega, pučka predaja smatra naročito moćnim zagovornicima u raznim potrebama i teškim situacijama. Pobožnost prema njima nastala je u njemačkim zemljama, o čemu svjedoče stari misali: onaj iz Bamberga iz g. 1490., iz Mainza g. 1493., iz Konstanza g. 1504., iz Isenheima g. 1516. Jedan vatikanski kodeks iz g. 1466. ima »Misu koja se govori u čast XV pomoćnika u svakoj potrebi«. Taj je misni obrazac Zbor obreda g. 1618. dokinuo i zamijenio ga zajedničkom misom za više mučenika. Papa Leon XIII. dopustio je ipak nekim svetištima svetih pomoćnika vlastitu misu.

Možda je najpoznatije svetište u čast svetih pomoćnika podignuto u blizini Staffelsteina, u pokrajini Oberfranken, zvano Vierzehnheiligen. Tamošnja raskošna crkva u stilu profinjenog rokokoa ide u red veoma glasovitih crkava u Njemačkoj. Kad se čovjek nalazi u toj crkvi upravo osjeća kako je smisao za čudesno baš u njoj našao svoj neusporediv izražaj. Raskoš svjetla, boja, oltara, kipova čovjeka prenosi u neko nadzemaljsko ozračje. Jedno nedjeljno ljetno poslijepodne posjetio sam tu crkvu i ostao upravo zadivljen. Stvarnost svetaca, njihova zagovornička moć osjećala se u njoj kao nigdje drugdje. U životnom djelu velikog majstora graditelja, Balthasara Neumannsa, koji je g. 1753. umro u Würzburgu, proštenišna crkva Vierzehnheiligen zauzima izuzetno mjesto.

Broj svetih pomoćnika kreće se između 14 i više. Najčešći je broj 14. To su:

Sveti Akacije, pomoćnik protiv glavobolje i tjeskobe; sveta Barbara, koju zazivaju u pomoć protiv groma i nenadane smrti; sveti Blaž, pomoćnik u bolestima grla; sveta Katarina, djevica i mučenica, zaštitnica kršćanskih filozofa i pomoćnica u fiziološkim nedostacima jezika; sveti Cirijak, pomoćnik protiv đavolskog opsjednuća, osobito u času smrti; sveti Kristofor, zaštitnik protiv prometnih nesreća, protiv uragana i kuge; sveti Dionizije, mučenik, koga slikaju s glavom u ruci – aluzija na njegovo mučeništvo – a zazivaju ga u pomoć protiv đavolskog opsjednuća i glavobolje; sveti Egidije, koga prikazuju u benediktinskoj kukuljici s košutom kraj njega, a zazivaju protiv prevelikog straha, nemoći i ludosti; sveti Erazmo, zaštitnik mornara, a zazivaju ga i bolesnici što boluju na crijevima; sveti Eustahije, zazivaju ga u svim nevoljama, a osobito da odstrani opasnost ognja, uključujući i onaj pakleni; sveti Juraj, zaštitnik srednjovjekovnih vitezova, vojnika, a zaziva se i u kožnim bolestima; sveta Margareta, djevica i mučenica, koju zazivaju trudnice; sveti Pantaleon, zaštitnik liječnika i sušičavih bolesnika; sveti Vid, o kome smo već govorili.

Uz te svece u nekim se popisima nalaze još i sveti Liberan, koji se kod nas veoma slavi u Neretvi i Stonskom primorju, te sveti Humbert. U Italiji se među svecima pomoćnicima naročito slavi sveti Magno, biskup Trevisa, sveti Rok, štovan veoma i drugdje, sveti Leonard i sveti Nikola. Svetim pomoćnicima bile su posvećene mnoge bolnice, gradovi, kapelice, crkve i svetišta. Naročito je bilo poznato ono iz g. 1448. u Würzburgu. Kult je tih svetaca nadahnuo mnoge zanatlije i umjetnike koji su izrezbarili, isklesali, islikali njihove likove za crkve i oltare. U štovanju tih svetaca naročito je dolazila do izražaja vjera u moć svetačkoga zagovora. Dobro je da tu vjeru i danas gajimo štujući svece kao naše velike zagovornike pred Bogom.

Veoma rašireno štovanje svetaca pomoćnika daje nam povod da nešto reknemo o elementima teologije svetačkoga kulta u želji da naše zazivanje svetaca bude što prosvjetljenije i daleko od svakoga praznovjerja.

Štovanje svetaca u Crkvi javlja se tek 100 godina poslije Isusove smrti, u početku malo neodređeno i nesigurno, da se kasnije razvije u posve svjesno iskazivanje počasti u prvom redu mučenicima, a onda malo-pomalo i ostalim svecima.

Štovanje Majke Božje i svetaca poprima sve jače naglaske u IV. i V. stoljeću, kad su se počele voditi oštre teološke rasprave o Kristovoj ličnosti, o njegovu božanstvu i čovještvu, o tajni utjelovljenja, o hipostatskoj uniji, tj. sjedinjenju dviju naravi u jednoj božanskoj osobi Isusa Krista. Kad se došlo jasnije do spoznaje da je Isus iz Nazareta od Boga poslani Mesija, sve više dolazi i do svijesti da on ima oko sebe mesijanski narod. Crkveno naučiteljstvo, propovijedi i kateheze njezinih pastira sve više osvjetljavaju istinu da onaj to dublje pripada mesijanskome narodu što je u svome životu više ostvario nasljedovanje Krista. A budući da se ono u smrti za njega ostvaruje na najočitiji način, naročito se razvija štovanje mučenika, tj. onih koji su iz ljubavi prema Kristu, da se s njime što više suobliče, pošli i u smrt. U tome bi bili oni temeljni elementi teologije svetačkoga kulta iz kojih se mogu onda razviti i svi ostali.

Apsolutno je svet samo Bog. S njegovom se svetošću ne može usporediti ni jedna druga. No, Božja ljubav otvara vrata svoje svetosti i prema stvorenjima, osobito razumnima: anđelima i ljudima. Ako su oni povezani s Bogom, ako su kod njega, onda postaju dionicima njegove svetosti. Ljudima je Božja svetost naročito zasjala u Kristu čovjeku. I on je zapravo jedini čovjek koji je u okvirima svoje ljudskosti posve svet. Kršćanska je svetost u što većoj suobličenosti s Kristom. Krist je kao čovjek najsavršeniji Božji svetac, zato i uzor svake ljudske svetosti, njezin pralik. Apostol Pavao nastojao se suobličiti s Kristom, u njega ugledati i svoje kršćane potiče: »Ugledajte se u me kao ja u Krista!« Na taj način i svetost običnih svetaca postaje primjerna za svakoga od nas. Po njihovu primjeru, a i zagovoru, i svi mi treba da se po Kristu nastojimo što više približiti Bogu, biti kod njega, omiljeti mu kao što mu je omilio njegov jedinorođenac Isus Krist, pa ćemo i mi biti sveti.

Sveti Bernard od Mentone ili od Mont-Jouxa († 1081)

Papa Pio XI., koji je bio veoma zagrijan planinar, proglasio je g. 1923. sv. Bernarda od Mentone, nekadašnjeg arhiđakona u Aosti, zaštitnikom svih alpinista, smionih penjača na alpske vrhunce. On se rodio negdje početkom XI. stoljeća u jednoj plemićkoj obitelji na podnožju italskih Alpa. Stupivši u klerički stalež, postao je katedralni arhiđakon. Prožet apostolskom revnošću, propovijedao je ne samo na području svoje biskupije, već sve tamo do Novare i Pavie. Umro je u Novari 12. lipnja 1081., a sahranjen je tri dana kasnije u bazilici Sv. Lovre pa mu se stoga blagdan slavi 15. lipnja.

Sveti Bernard od Mentone veoma je poznat kao osnivač svratišta Veliki sveti Bernard. On je zapravo obnovio jedan stari samostan gore visoko u Alpama, koji je bio ondje podignut već svršetkom VIII. stoljeća, no kasnije razoren i opustošen od Saracena. Po svetom Bernardu obnovljeni samostan na alpskome prijelazu pokazao se u povijesti veoma korisnom ustanovom za sve putnike preko Alpa, u doba kad su prometne veze bile slabe i putovanje vezano ne samo uz mnoge nepogodnosti već i životne opasnosti. Redovnici toga samostana, koji uzgajaju velike pse bernardince i vježbaju ih da tragaju za izgubljenim putnicima u mećavi, učinili su mnogima velike usluge te spasili tolike od sigurne smrti.

Štovanje sv. Bernarda od Mentone veoma je prošireno u Valle d’Aosta, Piemontu, Lombardiji, Vallese i Savoji. Ikonografija ga prikazuje s križem u obliku alpskog štapa, čime se želi pokazati njegova svetačka zaštita nad svim putnicima preko Alpa. Slikaju ga i sa skijama, planinskom sjekiricom, čekićem i psom bernardincem. Život je toga sveca bio znamenit ne samo kao propovjednika i apostolskog radnika, već i kao izrazito socijalnog djelatnika u korist planinara i prijelaznika preko Alpa. Njegovo se djelo i danas nastavlja pa je i on odličan primjer sveca koji je živeći za nebo koračao po zemlji, imajući pred očima vremenite ljudske potrebe i nastojeći im doskočiti.

Francuski je pisac Henry Bordeaux napisao: »Tvoja se vrijednost mjeri prema veličini plamena što ga nosiš u sebi.« Taj je plamen kod svetaca velik, zato su oni u svijetu duha, ljudskosti, svetosti tako veliki. U tamnim noćima našega života oni nam svijetle poput sjajnih zvijezda te pokazuju put k vrhuncima.

Sveta Germana Cousin (1579–1601)

»Što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake; što je neplemenito i prezira vrijedno u očima svijeta – i čak ono čega nema – izabra Bog da uništi ono što jest, da se ni jedan čovjek ne može ponositi pred Bogom« (1 Kor 1,27–29). Ako postoji svetac ili svetica na koga i na koju se mogu primijeniti navedene riječi sv. Pavla, onda je to sigurno francuska seoska svetica, čobanica, sveta Germana Cousin. Ona je u očima svijeta izgledala bezvrijedna, ali baš nju izabra Bog da isprevrće sve ljudske račune, sudove, vaganja i procjenjivanja. Na vagi svijeta Germana je ispala prelagana, ali izmjerena na Božjoj, zadobi svu vrijednost. Upoznajmo taj svetački lik, da nešto iz njega naučimo!

Germana se rodila na jednom seoskom posjedu u seocu Pibrac, 15 km udaljenom od Toulousea. Bilo je to g. 1579., kad su se u Francuskoj vodili neprestani oružani sukobi između katolika i hugenota. Germana je rano ostala siroče bez majke. Rođenu majku nije pravo ni upoznala jer je umrla brzo nakon poroda svoje djevojčice. Otac se ponovno oženio, no njegova kćerka u novoj ženi nije dobila majku već pravu maćehu, a s njome i sve ono što je suprotno od pravoga, toploga, nježnoga, djetetu tako potrebnoga majčinstva.

Germana je već od rođenja bila boležljiva, slabašna, sićušna, suhonjava. Desna joj je ruka bila uzeta, a često je bolovala od skrofula. Jadna zbog tolikih tjelesnih nedostataka, u očima je svoje maćehe izgledala još jadnijom i odbojnijom. Zato postade predmetom poruga, nepravdi, prezira i to ne samo od maćehe već i od svih ukućana. Bila je prava pepeljuga, proganjana od sviju, lišena svake ljubavi.

Kad je djevojčici bilo 9 godina, dadoše joj da čuva ovce i praktično cijeli dan bude izvan kuće i obitelji. Kad bi se uvečer vratila kući, dali su joj da spava u staji ili kakvoj bijednoj i mračnoj sobici. Kao ležaj služila bi joj loza. U takvom je načinu života proživjela 22 godine, dok je jednoga ljetnoga dana g. 1601. nisu našli mrtvu.

A ipak u tom izvana tvrdom, zabačenom životu, što se nalazio posve na rubu tadašnjega društva, krila se velika, Božjim darovima obdarena duša. Iako je gotovo nitko na ovom svijetu nije znao ljubiti, ona je posjedovala jednostavnu ali začudo veliku ljubav. Očitovala ju je prema malim seoskim pastirima i pastiricama s kojima se skupa nalazila na paši. Njima je velikodušno dijelila svoj i onako škrto odmjereni zalogaj. U slobodno vrijeme govorila bi im tako divno o nebeskom Ocu, o Spasitelju Isusu Kristu, o Presvetoj Djevici i na taj ih način poučavala u vjeri, postavši njihova katehistica. Odakle je ona sve to naučila? Ne iz knjiga, već iz žive riječi u crkvi, u koju je tako rado zalazila i upravo gutala svaku propovijed i svaku vjersku pouku. Ona je svaki dan išla na misu, dakako od stada, a začudo da ono u njezinoj odsutnosti nije nikada pošlo u kvar. Za blagdane bi se ispovjedila i pričestila, dok je krunicu i Gospin pozdrav molila svaki dan.

Mještani su je zbog njezine velike pobožnosti posprdno nazivali »bogomoljkom«, a izrugivali su je i na druge načine. Dobra je djevojčica sve to podnosila upravo anđeoskom strpljivošću. Ona se nije ni na koga ljutila, nikome zlo uzvraćala zlim, nikome osvećivala. Shvatila je da je blaženije nepravdu trpjeti negoli je drugome nanositi, te da je bolje biti gažen negoli drugom biti uzrokom boli i žalosti.

Njezina okolina i ona domaća i ona seoska morala se ipak dva put uvjeriti da je mila u Božjim očima jer joj je Bog učinio dva čuda. Jednom je, žureći se u crkvu, prešla preko potoka koji je nabujao i nije se mogao pregaziti, a da nije uopće smočila svoje odjeće. Drugi put su joj ukućani usred zime predbacivali da nosi sa sobom previše kruha. Ona je odgurnula svoju pregaču, a unutra se nađoše svježe mirisave ruže.

Kad je umrla, tada njezini mještani upoznaše njezinu veličinu. Cijelo je selo došlo na sprovod, a sahraniše je pred propovjedaonicom župne crkve. 34 godine nakon smrti tijelo su joj pronašli neraspadnuto. Onima starijima, koji su se sjećali te neobične djevojke, izgledala je kao da sniva. Vjernici su je počeli štovati pa se poveo crkveni postupak za njezinu proslavu. Godine 1854. proglašena je blaženom, a 29. lipnja 1867. svetom. U Francuskoj je veoma štovana svetica. I tako je veliki Bog već na ovome svijetu proslavio svoju odabranicu.

14. lipanj

Etiopski mučenici († 1638)

Etiopija se spominje već u Starom zavjetu. Prorok Ezekiel svojom nazočnošću u progonstvu g. 591–570. pr. Krista svojim je sunarodnjacima dizao duh i budio nadu. U proroštvu protiv Egipta on spominje: »Evo me na te i na rijeke tvoje, da pretvorim zemlju egipatsku u pustinju i pustoš od Migdola do Sevana i do granice etiopske« (Ez 29,10). Sevan se nalazio negdje kod današnjeg Assuana. Djela apostolska u 8. glavi pripovijedaju kako je đakon Filip po Božjem nadahnuću pokrstio nekog Etiopljanina, dvoranina, visokog dostojanstvenika kandake, etiopske kraljice, i nadglednika cijele njezine riznice.

Sredinom IV. stoljeća misionarenjem Frumencija iz Tira i Edezija kršćanstvo je u Etiopiji pustilo dublje korijenje. Frumencija je za biskupa postavio sam sv. Atanazije te njegovu biskupiju u Assuanu pripojio aleksandrijskom patrijarhatu. No, kasnije na čelu etiopske Crkve stoji abuna. Kršćanstvo brzo u toj zemlji dobiva status državne vjere. No za vrijeme žučljivih kristoloških rasprava u IV. stoljeću Etiopija se priklanja monofizitizmu i takva ostade sve do danas.

Nakon prodiranja monofizitizma u Etiopiju njezina povijest upada u mrak sve tamo do XIII. stoljeća. Tada kraljevska dinastija poče širiti vijest da potječe čak od Salamona, jer se njemu s kraljicom od Sabe rodio sin Menelik, koji postade ocem etiopske kraljevske dinastije. Prodiranjem islama u sjevernu Afriku Etiopija postaje sve više odijeljena od ostaloga kršćanskoga svijeta.

Etiopski su kraljevi iz straha pred islamskom opasnošću nastojali ipak tražiti veze sa zapadnim kršćanstvom nadajući se na taj način zaštiti. Pape su im slale pisma i misionare, a sve to u želji da bi se monofizitska etiopska Crkva vratila u krilo katoličkoga pravovjerja. Papa Julije III. poslao je u XVI. stoljeću u Etiopiju isusovačke misionare. I tako započinje isusovačko misionarenje u toj dalekoj zemlji. Ono je Družbi dalo i 8 slavnih mučenika, kojima na čelu stoji otac Apolinar de Almeida, naslovni nicejski biskup. Crkva ih je proglasila časnim Božjim slugama, a nadati se da će doći i do njihove beatifikacije.

Apolinar de Almeida rodio se 22. srpnja 1587. u Lisabonu. Stupio je u Družbu Isusovu te jedno vrijeme u Europi predavao Sveto pismo. Godine 1626. imenovan je naslovnim nicejskim biskupom i koadjutorom etiopskoga patrijarha Alfonza Mendeza. Nakon mnogih i dugih peripetija stigao je tek g. 1630. na polje svoga djelovanja. No već g. 1633. svi su misionari s patrijarhom Mendezom bili prognani te otišli u Gou u Indiju. Otac de Almeida s dvojicom drugih otaca uspio se ipak nekako izgubiti i ostati u etiopskoj pokrajini Tigre. Ondje je živio skriven gotovo tri godine izložen neimaštini, gladi, strahu od progonitelja i drugim nevoljama.

Napokon su ga uhvatili, a otpadnički ga je etiopski car Fasiladas predao u ruke krivovjernih monaha. Ti su ga nakon okrutnog tamnovanja od godine dana na jednome otoku rijeke Nila skupa s Jacintom Franceschi i Franciskom Rodriguez predali u ruke razjarene svjetine koja ih je kamenovala. Mučeništvo se zbilo između 10. i 15. lipnja 1638. Biskup de Almeida je poginuo 14. lipnja. Za njihovo proglašenje blaženim otvoren je g. 1902. apostolski proces.

Meinard Josip Gebard Eugster,časni Božji sluga (1848–1928)

Na II. vatikanskom saboru vodila se prilično živa rasprava i o svetosti i svecima. U njoj se belgijski primas kardinal Suenens osvrnuo na štovanje svetaca. Zastupao je mišljenje da bi, ako želimo da sveci budu primjeri vjernicima, valjalo prijeći na nove kanonizacije. Nadalje, da bi sveci trebali zastupati sve narode i sve društvene slojeve svijeta. Međutim, počev od VIII. stoljeća, među svecima je 85% redovnika i redovnica, a 90% su iz tri europska naroda: talijanskoga, španjolskoga i francuskoga. Kardinal misli da bi trebalo obnoviti i postupak kanoniziranja jer je današnji način odviše spor i veoma skup. Postupak je odviše centraliziran jer se sve važnije faze odvijaju u Rimu. Zato je predlagao da u stvari beatifikacije bude nadležna biskupska konferencija.

Pomoćni lyonski biskup Ancel, poznat po svojoj socijalnoj usmjerenosti, na Saboru je iznio ovo mišljenje: »Eshatološka narav našeg poziva ne očituje se samo u borbi protiv vražjih zasjeda, u podnošenju trpljenja ovog života, u budnosti pred smrću. Treba da se očituje u cijelom našem svagdašnjem životu po vjeri, ufanju i ljubavi, koja daje vječnu vrijednost našim djelima i suzbija klevetu da je vjera opijum naroda.«

Budući blaženik i svetac, čiji ćemo život sada kratko prikazati, bar djelomično ispunjava zahtjeve te dvojice saborskih otaca. Vidjet ćemo u čemu ispunjava, a u čemu ne. Meinard Eugster se rodio 23. kolovoza 1848. u Altstättenu, u kantonu Sankt Gallen u Švicarskoj. Švicarska ima samo jednog jedinog sveca: Nikolu von Flüea (1417–1487). Meinardov se otac zvao Ivan Ulrich, a majka Ana Marija, rođena Rechsteiner. Kao mladić jedno je vrijeme radio u tvornici i tako sam iskusio svu tvrdoću radničkoga života na početku ere industrijalizacije. U tome nam je veoma suvremen. Već sa 16 godina pošao je na zanat da izuči za krojača. Šegrtovao je u Alstättenu, Rapperswillu i Rorschachu. Svršivši zanat godine 1873. pošao je u Einsiedeln, glasovito marijansko svetište u Švicarskoj, i ondje se zaposlio u krojačnici benediktinskog samostana.

Kao idealan vjernik smatrao je da mora biti aktivan pa se učlanio u udruženje mladih katolika. I tako je prije ulaska u samostan stekao prilično iskustvo o životu, osobito o njegovim teškim stranama, te naučio da za kraljevstvo Božje valja biti aktivan. Prema tome, može služiti kao primjer onoga što je biskup Ancel iznio na Saboru.

Meinard je stupio kao brat u benediktinski red, nadamo se ne iz bijega od svijeta, a još manje radi veće socijalne sigurnosti, već iz uvjerenja da ga u red zove Bog. Obukao je redovničko odijelo 5. rujna 1874. Sljedeće godine na isti dan položio je jednostavne, a 22. rujna 1878. vječne zavjete i bio konačno uključen u red. I sada počinje njegov jednostavni radini redovnički život koji će trajati punih 50 godina. Radio je u svome krojačkome zanatu, brinuo se za odjeću svoje subraće, a pomagao je i u sakristiji.

Njegov je ponizni i sveti život bio primjer za sve u samostanu. On je živio od vjere, u nadi i ljubavi. Svoje je dane ispunjavao molitvom i radom. Iako sav uronjen u vječnost, svojim je marljivim radom čvrsto stajao na zemlji, brinući se za jedan dio potreba svoje braće. Vjera, dakle, za njega nije bila nikakav opijum, koja bi ga uspavljivala i na taj način udaljivala od stvarnih svagdašnjih zemaljskih zadataka. Zbog toga bi zaslužio da dođe još više na svjetlo te poput svjetionika svijetli mnogima. U njegovu životu razlikujemo dva razdoblja: jedno kraće – ono u svijetu – i jedno duže – ono u samostanu. Možda nam ono prvo danas ima više reći nego drugo. No ne bi bilo ispravno misliti da nam drugo nema ništa reći.

Crkva je i nakon Sabora nastavila s praksom proglašavanja blaženika i svetaca. I čini mi se da su najvećim dijelom ti novi blaženici i sveci redovnici. To će tako biti sve dok se ne pronađe novi tip svetosti, one u svijetu. On zapravo već postoji i ima svoje nosioce, samo će proći mnogo vremena dok svi kršćani budu shvatili da su pozvani na svetost i da biti svet nije povlastica samo redovnika i svećenika, već sviju koji u Krista vjeruju. Zato je dobro da uz svece redovnike neprestano naglašavamo i opći poziv na svetost.

A što se tiče onog postotka svetaca iz triju naroda, dobro je da se u nj naročito zamislimo mi koji tim narodima ne pripadamo. Možda su oni od nas daleko više učinili da njihovi ponajbolji sinovi i kćeri dođu do oltara. U tome bi nam mogli služiti za primjer. Nadalje, ako se mi sami ne budemo zalagali za proslavu svojih duhovnih velikana, kojih hvala Bogu imamo, drugi će to još manje od nas činiti. A bilo bi dobro da s našim duhovnim velikanima upoznajemo i druge narode. To je jedino moguće pisanjem na velikim svjetskim jezicima. Katolici intelektualci, dobri poznavaoci kojeg stranog jezika, učinili bi za promicanje naše domaće svetosti mnogo kad bi na taj jezik preveli koji naš životopis. Eto razmišljanja da posao oko pisanja svetačkih životopisa odgovara što više suvremenim zahtjevima.

13. lipanj

Sveti Anto Padovanski (1195.-1231.)

Antino životno pravilo bio je evanđeoski poziv da ostavi sve i slijedi Krista. Bog ga je uvijek iznova zvao na nešto novo. Svaki je put Anto odgovorio novim poletom i žrtvom da bi tako što potpunije nasljedovao Gospodina.
Njegovo je životno putovanje započelo kad je kao mlad čovjek odlučio priključiti se augustinskom redu, odričući se tako budućnosti u bogatstvu i moći zbog služenja Bogu. Kasnije, kad su u gradu u kojemu je bio pronosili tijela prvih franjevačkih mučenika, Anto je ponovno bio ispunjen snažnom željom da bude medu onima koji su najbliže Isusu: onima koji umiru za Boga.
Tako je ušao u franjevački red i uputio se da propovijeda Maurima u Africi. No, bolest ga je u tome spriječila. Dospio je u Italiju, u jednu zabitnu nastambu, u kojoj je provodio vrijeme u molitvi, čitanju Svetog pisma i izvršavanju svakodnevnih kućnih poslova.
Ponovno je došao Božji poziv, ovaj put prigodom obreda ređenja u kojemu nitko nije bio spreman da propovijeda. Ponizni i poslušni Anto nevoljko je prihvatio zadatak. Godine traženja Isusa u molitvi, čitanju Biblije i služenja njemu u siromaštvu, čistoći i poslušnosti pripremili su Antu da dopusti Duhu korištenje njegovih darova. Antina je propovijed iznenadila one koji su očekivali nepripremljenu propovijed kao i one koji nisu vjerovali da Duh može dati ljudima takve riječi.
Priznat kao veliki čovjek molitve i učitelj Pisma i teologije, sveti Anto je bio prvi franjevac koji je druge fratre učio teologiju. Poziv ga je opet vodio da propovijeda hereticima, služeći se svojim dubokim poznavanjem Svetog pisma i teologije da zavedene ljude obraća i učvršćuje.

Opširnije

Sveti Antun Padovanski,crkveni naučitelj (1195–1231)

Iako je današnji svetac po rodu Portugalac, rođen u Lisabonu oko g. 1195., ipak je općenito poznat kao Padovanac jer u tome gradu ostade najživlja uspomena na njegov apostolski rad i jer u njemu svetac nađe svoje posljednje počivalište. Njegov grob u veličanstvenoj bazilici, zvanoj »il Santo«, i danas je cilj neprestanih hodočašća. Štovanje sv. Antuna u Katoličkoj crkvi tako je rašireno i tako općenito da predstavlja pravi religiozni fenomen. Upoznajmo stoga lik sveca koji je kršćanskome puku tako drag!

On je potjecao iz plemenite lisabonske obitelji, a na krštenju je dobio ime Ferdinand. Kad mu je bilo 20 godina, stupio je u red regularnih kanonika sv. Augustina i to u samostanu Sv. Vinka kod Lisabona. Tu je ostao dvije godine, a zatim prešao u samostan Sv. Križa u Coimbru, koja je tada bila najčasnije kulturno središte Portugala. Ondje se dao na proučavanje Svetog pisma i svetih Otaca, osobito sv. Augustina, što će za budućeg velikog propovjednika i naučitelja biti od najveće važnosti. On se za službu naviještanja temeljito pripremio. Vjerojatno je g. 1219. bio zaređen za svećenika.

Već sljedeća godina za Ferdinanda postade prijelomna. Tada je kroz Coimbru prolazila povorka s relikvijama prvih mučenika novoosnovanoga franjevačkoga reda, koji poginuše za vjeru u sjevernoj Africi. I mladog je Ferdinanda obuzela živa želja za mučeništvom, da i on svoju vjeru posvjedoči krvlju. Stoga zamoli za dopuštenje da smije stupiti u franjevce, što mu bi odobreno. Stupivši u novi red, promijeni ime i prozva se Antunom. Još iste 1220. g. kao misionar otputuje u Maroko. Želio je biti mučenik, no Bog je s njim imao druge planove. Jedan ljetopis o tome kaže: »Sam Bog mu se opro udarivši ga teškom bolešću što ga je mučila cijelu zimu.« Pritisnut bolešću, Antun se želio vratiti u domovinu i dao se već na put, ali žestoka oluja baci brod na kom se vozio na sicilijsku obalu. Na Siciliji je u proljeće 1221. ostao posve kratko vrijeme, ostavivši iza sebe neke neodređene uspomene. Na taj će se otok opet vratiti u ljeto i jesen 1223., no i taj put posve kratko.

Na Duhove g. 1221. sveti Antun je u Asizu sudjelovao na glasovitoj franjevačkoj skupštini zvanoj »na hasurama«. Ondje se susreo i sa svetim Franjom. Čini se da osnivač franjevačkog reda nije u Antunu otkrio velik talenat, što se u njemu krio. Ne dobivši od kapitula nikakvo zaduženje, svetac je zamolio fra Gracijana, provincijala pokrajine Emilije, da smije poći u njegovu provinciju. Ondje je jedno vrijeme u molitvi i pokori boravio na osamljenom mjestu Montepaolo kod Forlija. Na taj se način spremao na svoj veliki propovjednički apostolat, koji će mu Providnost uskoro dodijeliti.

Dotada posve nepoznat i svojim fratrima, Antun je zablistao kad je nenadano morao održati propovijed u Forliju kod jednog svećeničkog ređenja. Tada je otkriveno njegovo veliko teološko znanje, osobito poznavanje Svetoga pisma, i njegova velika rječitost, koja će ga učiniti jednim od najvećih crkvenih propovjednika svih vremena. Odmah mu je bila povjerena propovjednička služba i on poče svoj propovjednički križarski pohod, koji će biti vremenski kratak, ali će u Božjem narodu ostaviti ipak neizbrisive tragove.

Pohod je započeo u Riminiju, gdje je obratio krivovjerca Bonilla, uputivši se prema sjevernoj Italiji. O tome njegov prvi životopisac, neki nepoznati fratar, u takozvanom Životu ili Prvoj legendi, zvanoj i Assidua, po latinskoj riječi kojom započinje, bilježi ovo: »Circumibat civitates et castra, vicos et campestria, et vitae semina… cunctis spargebat.« A to znači da je poput Isusa obilazio gradove, utvrđena naselja, sela i ravnice sijući svima sjeme života. Ono je sadržano u Božjoj riječi, što ju je naviještao.

Kao propovjednik borio se protiv tadašnjih nauka katara, patarena i albigenza, protiv zlih običaja, a nastojao je pomiriti zavađene stranke te obnoviti vjerski i ćudoredni život kršćana. Žar i energija kojima se borio protiv krivovjernih nauka pribaviše mu naziv »malj heretika«. Danas nam taj naslov ne mora zvučati simpatično, ali se zbog njega nipošto ne moramo svecu manje diviti koliko je revnovao za istinu i čistoću kršćanskog nauka.

Od g. 1223–1225. sv. Antun kao učitelj svete teologije u bolonjskom samostanu Santa Maria della Pugliola postavlja temelje franjevačkoj teološkoj školi koja će kasnije dati velikih učitelja, od kojih su najveći sv. Bonaventura te Ivan Duns Skot. Kao profesor teologije Antun je dobio pismo od utemeljitelja reda sv. Franje, u kojem mu serafski otac mudro napominje: »Sviđa mi se što braći predaješ teologiju, samo ako studirajući ne gasiš duh molitve, kako i stoji u našem Pravilu.«

Od 1225–1227. Antun se nalazi u južnoj Francuskoj. Ondje poučavaše teologiju u Montpellieru, Toulouseu i Puy-en-Velayu, a propovijedao je u Bourgesu, Limogesu, St-Junienu, Briveu i Arlesu, nastupajući apostolskom slobodom protiv brojnih krivovjeraca, čak i na trgovima, što nije bilo bez opasnosti. No Antun se nije bojao jer je čeznuo za mučeničkom krunom.

Slušajući ili čitajući o sv. Antunu, navikli smo na čudesne stvari u njegovu životu. Od svega toga dosada nisam ništa spomenuo. To je zato što u stvarima čudesa želim biti što kritičniji. Da, vjerujem u Isusova čudesa, i u ona što ih je Bog činio preko svojih svetaca, ali samo u ona koja su nam povijesno zajamčena. Više vrijedi jedno sigurno čudo nego tisuću izmišljenih i preuveličavanih čudesa.

Dok se Antun nalazio u službi kustoda u Limogesu, za što je najvjerojatnije bio izabran na kapitulu u Arlesu g. 1226., i jednom propovijedao o križu, ukazao mu se sv. Franjo obdaren Kristovim ranama. Bilo je to malo pred smrt velikoga sveca, jer je upravo te godine 4. listopada umro sveti Franjo.

Nakon Uskrsa 1227. Antun se vratio u Italiju da u Asizu, kao limoški kustod, sudjeluje na generalnom kapitulu reda. Tada je bio izabran za provincijala emilijske provincije u Italiji i tu je službu obnašao tri godine. Bio je to znak povjerenja prema njemu, njegovoj svetosti i sposobnosti da upravlja. No i kao poglavar zadužen upravom nije prestajao propovijedati, već je i dalje marno naviještao Božju riječ.

Baš u to je doba sastavio svoje propovjedničko djelo Sermones dominicales (Nedjeljni govori). Za vjerodostojnost toga djela jamče nam 13 kodeksa, napisanih između XIII. i XIV. stoljeća. Svečeva je metoda propovijedanja bila ova: najprije bi naveo koji tekst iz Svetoga pisma, načinio uvod oslanjajući se opet na jedan biblijski tekst te zatim razvio temu o kojoj je želio govoriti. Od četiri načina na koje se može tumačiti jedan biblijski tekst: doslovno, u prenesenom smislu, anagoški ili uzdižući se od riječi Svetog pisma k Bogu, Antun je najviše upotrebljavao tropološki ili moralni način izlaganja, izvodeći iz svetoga teksta ćudoredne pouke za konkretan život svojih slušatelja. Propovijedi je napisao da bi se njima u propovjedničkoj službi mogla poslužiti i njegova subraća pa je na taj način postao preteča, uzor i zaštitnik svih onih koji pišu i izdaju propovijedi.

Propovjednička djela sv. Antuna sadržavaju veliko blago svetopisamskog, ćudorednog i mistično-asketskog nauka. U apostolskome breveu Exulta Lusitania (Portugalu, kliči!) papa Pio XII. pokazuje na sv. Antu kao na odličnog teologa u osvjetljavanju istine vjere. Tim je breveom Pio XII. u našem stoljeću proglasio velikog srednjovjekovnog propovjednika Antuna Padovanca naučiteljem Crkve. Nakon te počasti, iskazane sv. Antunu, uslijedile su g. 1946. dva »Antunovska tjedna«, jedan u Rimu, drugi u Padovi, na kojima su sudjelovali teološki i povijesni stručnjaci te svojim referatima osvijetlili misao i nauk velikog sveca. Među njima je bio i naš hrvatski stručnjak, sada već pokojni o. Karlo Balić, koji je održao dva predavanja: »Sveti Antun, evanđeoski naučitelj, i drugi naučitelji franjevačke skolastike« te »Spisi svetog Antuna«.

Na temelju Akata spomenutih kongresa ili tjedana možemo zaključiti da se teologija sv. Antuna može nazvati kerigmatskom, to jest naviještačkom, a svrha joj je konkretna pastoralna praksa, briga za duhovno dobro svakog vjernika. Zato sv. Antun razvija naročito ove teme: zapovijedi i kreposti kršćanskoga ćudoređa. Od kreposti osobito naglašava: vjeru, ljubav prema Bogu, samilost prema siromasima i potrebnima, duh molitve, poniznost, samozataju, a obara se na sve poroke svoga vremena kao što su: oholost, škrtost, bludnost, lihvu. Na ovu se posljednju naročito žestoko okomio i nemilosrdno je šibao pa je na taj način pridonio i društvenom nauku Crkve. Prilično je razvio i nauk o sakramentu pokore. Kad sve to imamo u vidu, onda lako razumijemo zašto ga je Crkva odlikovala naslovom svoga naučitelja.

Negdje oko Uskrsa g. 1228. svetac se u poslovima svoga reda nalazio u Rimu. Tada je propovijedao u prisutnosti velikog franjevačkog prijatelja pape Grgura IX., inače veoma učena čovjeka. Taj se zadivio nad njegovim velikim poznavanjem Svetoga pisma. Zato ga je i pozdravio kao »škrinju zavjeta«, tj. Staroga i Novoga zavjeta, u kojoj leži pohranjeno veliko svetopisamsko blago.

Antun je godine 1230. na kapitulu bio riješen dužnosti provincijala pa se vratio u Padovu, gdje je već boravio barem dva puta. Ipak je morao još jednom poći i u Rim kao član jedne komisije, koja je imala zadatak da prouči neka dvojbena pitanja o tumačenju Pravila franjevačkoga reda. U zimi 1231. u Padovi je napisao svoju drugu veliku zbirku propovijedi Sermones in solemnitatibus Sanctorum (Govori za blagdane svetaca). Uz to je napisao i šest govora za svetkovine Majke Božje, u kojima je sadržana njegova mariologija. Ti se govori odlikuju izvanrednom toplinom i mističnim zanosom. Na svakoj se strani osjeća da su sve proizašle iz srca sveca koji je veoma štovao i ljubio Majku Božju. U njima Antun zamjernom teološkom točnošću i genijalnošću u stvaranju pojmova, slika i usporedaba osvjetljuje misiju, dostojanstvo, kreposti i povlastice Presvete Djevice. Na području mariologije sveti Antun je odličan svjedok marijanske tradicije između sv. Bernarda i sv. Bonaventure. On veliča naročito Marijino djevičanstvo, čistoću i svetost. Izričito uči da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo, pa je zaslužio da ga u dogmatskoj buli o Marijinu uznesenju na nebo Munificentissimus Deus Pio XII. uz drugih 13 otaca i učitelja izričito navodi. Njegovi govori idu u prilog i nauku o Marijinu posredništvu. Mariologiju svetog Antuna stručno je obradio Lorenzo di Fonzo, konventualac i pročelnik Papinskog teološkog fakulteta Sv. Bonaventure u Rimu.

Sv. Antun je 1231. godine s velikim uspjehom održao korizmene propovijedi. Propovijedao je i poslije Uskrsa obilazeći mnoga sela. Dvadesetak dana pred smrt povukao se u samoću Camposampiero, dvadesetak kilometara daleko od Padove. Ondje se pogoršala njegova vodena bolest od koje bolovaše neko vrijeme. Htio je da ga prenesu u Padovu, ali je umro na putu u samostanu dell’Arcella. Prije smrti, u viđenju je ugledao svoga Gospodina, a izdahnuo je u petak 13. lipnja podvečer pjevajući himan O gloriosa Domina.

Bog je odmah počeo s proslavom svoga sluge jer je skupina dječaka pohitila u obližnju Padovu vičući kroz grad: »Umro je sveti pater.« Ni punu godinu kasnije papa Grgur IX. svečano ga je u katedrali u Spoletu uvrstio u broj svetih. Pripisuju mu se mnoga čudesa pa je vjerojatno i zbog njih postao toliko štovani svetac. Već je za života ozdravio mnoge bolesnike pa čak i oživio neke mrtvace. Neke je opsjednute oslobodio vlasti sotone, a proricao je i buduće događaje. Neka je svečeva čudesa ovjekovječila likovna umjetnost, tako njegovo propovijedanje ribama, čudo s mazgom što je pala na koljena pred Presv. Sakramentom, ukazanje Djeteta Isusa. Neposredno poslije svečeve smrti pripisuju mu 19 čudesnih ozdravljenja koja su bila službeno ispitana i zajamčena. No čudesna su se uslišanja po zagovoru sv. Antuna nastavila i dalje pa traju sve do današnjih dana.

Božji narod štuje sv. Antuna naročito na tri načina:

1) Slaveći njemu u čast utorke. To je zato što je svetac bio pokopan u utorak 17. lipnja 1231. i što se toga dana dogodilo više velikih čudesa.

2) Noseći uza se njegovu medaljicu, sličicu ili kipić. Važno je napomenuti da to ne smijemo smatrati nekom amajlijom jer bi to bilo praznovjerje. Želimo li u pravom duhu to prakticirati, onda nas mora podsjećati na sveca da mu se s pouzdanjem utječemo, a ne kao da sama medaljica ili slika ili kip može izvesti neko čudo ili očuvati od kakve nesreće.

3) Darivajući za kruh svetog Antuna u korist siromaha. Čini mi se da je ta praksa danas najodličniji način štovanja sv. Antuna jer njome pomažemo siromasima, činimo stvarno djelo milosrđa i bratske ljubavi, što je pred Bogom veoma vrijedno. Postanak te prakse pripisuje se čudu po zagovoru sv. Antuna. Neka je majka po njegovu zagovoru zadobila milost da joj je oživjelo dijete koje se bilo utopilo u nakapnici za kišnicu. Dok je molila za čudo, obećala je da će u korist siromaha dati toliko kilograma žita koliko je dijete teško.

Za one koji hodočaste u Padovu na grob sv. Antuna navest ću nešto iz svoga putopisa u Lurd g. 1972., kad smo se s našim hodočasnicima zaustavili i u Padovi te ondje kroz dva sata razgledali velebnu baziliku Sv. Antuna koja je, uz katedralu Sv. Justine, pravi ures Padove. Ta divna bazilika izgleda kao neka veličanstvena vizija koje se ne možeš do sita nagledati. Ona je meta hodočasnika iz svih strana našega globusa, jer je sv. Anto jedan od najpopularnijih svetaca. Njezina gradnja počinje g. 1232., godinu dana nakon svečeve smrti. Gradila ju je pobožnost prvih franjevaca, uz velikodušnu pomoć grada Padove i brojnih hodočasnika koji su željeli da njihov svetac ima što veličanstveniji nadgrobni spomenik. XIII. stoljeće poznato je u crkvenoj povijesti kao vrijeme izvanrednog kršćanskog idealizma i zanosa, koji je dolazio do izražaja i u gradnji velikih i umjetnošću bogatih katedrala i bazilika.

Povijest nije zabilježila ime arhitekta ili više njih koji su idejno zamislili tako bogato i tako veličanstveno zdanje. Ali, iako ne znamo za njihovo ime, znamo da su imali bogat duševni i kršćanski život jer takvo što ne bi mogao zamisliti neki zakržljali duh. P. Sartori misli da bi začetnik tog neobičnog umjetničkog djela mogao biti genijalni brat Ilija iz Assisija, koji je umro g. 1253. Crkva, iako po svojim kupolama donekle oponaša baziliku Sv. Marka u nedalekoj Veneciji, ipak po svojoj apsidalnoj strukturi posve je originalna i možemo reći jedinstvena na svijetu. U kasnijim stoljećima nije pretrpjela nikakve promjene u svojoj originalnoj arhitekturi. Pretrpjela je mnogo štete od strašnog požara godine 1749., ali je na sreću tako obnovljena da se poštivala njezina prvotna izvornost. Stoljeća su ipak obogaćivala nutrinu, no ne uvijek najsretnije.

Bazilika ima osam kupola, dva tornja blizanca te nekoliko manjih tornjića. Ulazeći u baziliku, oku se pruža veličanstvena panorama koja djeluje čarobno. Koliko šarenilo boja, kamenja, mramora, stupova, oltara, prozora! Daleko bi nas odvelo opisivanje pojedinosti, zato radije krenimo na lijevu stranu u kojoj se nalazi grob evanđeoskog naučitelja, velikog srednjovjekovnog propovjednika i čudotvorca svetog Antuna, koji, iako Portugalac, postade Padovanac za sva vremena. Svečev grob okružuje bogato urešena kapela u kojoj se stoljećima okušavala umjetnost svake vrste i stila. Mramorni natpis: »Divo Antonio Confessori Sacrum RP PA PO.« U slobodnom hrvatskom prijevodu rekli bismo: »Ovu svetinju sv. Antunu priznavaocu podiže Padovanska Republika«. U gornjoj niši uz svečev kip stoje i kipovi padovanskih svetaca, mislim onih koji se u Padovi veoma poštuju: sv. Ivana Krstitelja, sv. Justine, sv. Prosdocima i sv. Danijela, mučenika.

Grob sv. Antuna, koji se nalazi na oltaru, neprestano obilaze njegovi štovatelji, dotičući se živom vjerom kamena koji krije njegove tjelesne ostatke. I to je jedno mjesto žarke molitve koja sadržava tolike ljudske potrebe, vapaje, suze, što se dižu iz ove suzne doline pred onoga u koga Božji narod ima toliko povjerenja. I ja sam velikom svecu preporučivao svoje velike, bar za mene, i one male, sićušne nakane, koje u srcu nosi gotovo svaki kršćanin. Kao gimnazijalac osjetio sam jedanput neobičnu pomoć sv. Antuna. Sjećam se toga još danas. Čitajući iz sjemenišne biblioteke Šenoin roman Čuvaj se senjske ruke!, koji je bio umotan kao i sve druge knjige, stavio sam u omot jednu prilično veliku novčanicu, koja je za moj đački džep bila jedno malo ali nužno bogatstvo. Knjigu sam vratio u biblioteku, a kad opazih da nema moje novčanice, nisam ni pomišljao kamo sam je stavio. Bilo je to u lipnju pred polazak kući i novac mi je trebao za vlak. U svojoj stisci preporučio sam se sv. Anti. I gle čuda: već sutradan tu istu knjigu dobio je za čitanje jedan moj kolega iz razreda, pogledao što se krije u zamotu, nabasao na novac, a i na mene pokazavši mi to. Zar je to zbilja sve slučajno? Ne vjerujem. Biblioteka je bila velika, mnoštvo knjiga; knjigu s mojim novcem mogao je posuditi dečko iz kojeg drugog razreda a ne baš iz moga, a naišavši na novac mogao ga je i zadržati. Nisam baš na to mislio u Padovi, već mislim sada, dok pišem ove uspomene, da moja povezanost s padovanskim svecem bude još veća.

A ovo nije bio moj prvi posjet bazilici Sv. Antuna. Prvi put sam je posjetio i u njoj služio sv. misu za vrijeme hrvatskog hodočašća u Rim prigodom kanonizacije sv. Nikole Tavelića. No, tada nije bilo mnogo vremena za razgledanje jer je valjalo odmah juriti dalje. Zato sam se sada mirno i nesmetano mogao dati na razgledanje te divne crkve i uočiti mnoge pojedinosti koje su u žurbi prvi put izbjegle mojem oku.

Stručni tumač tumačio je u isto vrijeme skupini francuskih Antunovih hodočasnika sve što je vrjednije i značajnije. U bazilici sam susreo i dvije redovnice u neobičnim redovničkim odorama. Upitao sam ih odakle su i kojem redu pripadaju? Odgovorile su mi da su iz Venecije i da pripadaju redu Male Gospe, koji su osnovale Bartolomea Capitanio i Vincencia Gerosa. Kad sam im se predstavio kao isusovac rekoše mi da smo duhovni rođaci jer brojne njihove sestre djeluju u Indiji skupa s isusovačkim misionarima.

Stručnjaci za baziliku Sv. Antuna preporučuju da se nakon razgledanja bazilike pođe u ulicu Cesarotti na Pontecorvo, jer se s te točke pruža najslikovitiji pogled na tu divnu građevinu. Mi se nismo okoristili tom mogućnošću jer nas nitko na nju nije tada upozorio. Pošli smo odmah u autobuse da krenemo opet na kolodvor i nastavimo svoje putovanje prema cilju, prema Gospinu Lurdu. Našim nemoćnim bolesnicima, koji su nas čekali u vlaku, donijeli smo svetu pričest da i oni budu dionici našega padovanskog hodočašća.

Završimo ovaj prikaz s nekoliko misli iz jedne propovijedi svetog Antuna! »Onaj koji je ispunjen Duhom Svetim govori različitim jezicima. Različiti su jezici različita svjedočanstva za Krista, kao što su poniznost, siromaštvo, strpljivost, poslušnost. Njima govorimo kad ih drugima pokazujemo životom. Riječ je živa kad govori život. Neka zato prestanu riječi, a neka progovore djela. Prepuni smo riječima, prazni djelima. Stoga nas stiže prokletstvo Gospodnje, koji prokle smokvu na kojoj ne nađe ploda, nego samo lišća. ’Zakon je propovjedniku’, veli Grgur, ’da ono što propovijeda provodi u djelo’. Uzalud se hvasta poznavanjem zakona onaj tko djelima razara nauk.«

12. lipanj

Sveti Ivan od svetoga Fakunda (1430–1479)

Španjolci ovog svog veoma štovanog sveca nazivaju Juan de Sahagùn, a to znači Ivan iz Sahaguna, gradića u pokrajini León. U njemu se Ivan rodio u XV. stoljeću, negdje oko g. 1430. U samostanskoj školi rodnoga grada stekao je prvu naobrazbu. Dodir s benediktincima utjecao je na odluku da se i sam posveti duhovnome staležu. Primio je niže kleričke redove, pa čak dobio i crkvenu nadarbinu dušobrižnika u Cordonillosu. Taj mu je prihod bio potreban za daljnje naukovanje. No kako se nije mogao brinuti za duše, poče ga zbog toga peći savjest i on se odrekne nadarbine. Smatrao je da je ima pravo uživati samo onaj koji će se stvarno brinuti za duše u Cordonillosu. Klerika tako nježne savjesti i osjećaja za pravednost u ono doba nije bilo baš na pretek. Ivan je zbog neimaštine morao prekinuti studij. Samostanski ljetopisi govore o njemu kao o mladiću izvanredne pobožnosti.

Božja providnost Ivana nije zapustila. Pobrinula se za njega preko biskupa u Burgosu, koji ga uze za upravitelja svoga dvora. Uočivši njegove sposobnosti, a još više kreposti, biskup ga je g. 1453. zaredio za svećenika i imenovao kanonikom. A onda ga je opat samostana u Sahagunu obasuo raznim dobročinstvima. Ivan je sada imao mnogo prihoda, no brzo je uvidio da je to opasno pa se odrekao svih svojih nadarbina. Znao je da će u siromaštvu biti vjerodostojniji propovjednik Evanđelja. Postavši siromah, posveti se sav apostolatu među siromašnim slojevima, radeći za Crkvu siromaha. On nije znao za preporuku II. vatikanskog sabora da Crkva nasljeduje siromašnog Krista. Živio je pola tisućljeća prije Sabora, ali je znao za Evanđelje, starije od svih sabora, od kojeg i sabori uče, pa je iz te knjige naučio da je nasljedovanje siromašnog Krista pitanje evanđeoskog duha, kako to lijepo kaže papa Pavao VI. Mislim da je u životu svetaca kao već davno ostvareno dobro uočiti one elemente koje nam danas preporučuje II. vatikanski sabor, kako bismo ih po njihovu primjeru i mi ostvarivali. Oni su svojim životom po Evanđelju uvijek naši suvremenici, dapače nama potrebni suvremenici.

Kad je g. 1456. umro biskup, Ivanov pokrovitelj, on pođe na sveučilište u Salamancu da se još bolje znanstveno pripremi za svoju propovjedničku službu. Nju je smatrao ozbiljnom i odgovornom, zato je i osjetio potrebu da stekne što više teološkog znanja kako bi je što bolje mogao obavljati. Uz studij je obavljao i pastoralnu službu u crkvi Sv. Stjepana. Kolegij Sv. Bartola izabrao ga je čak kao svoga službenoga propovjednika za svoje patronatske blagdane i kao svoga kapelana. Tu je službu svetac revno i savjesno obavljao kroz tri godine.

Pred svršetak studija Ivan je napustio kolegij, a od tog će časa njegov život biti veoma usko vezan uz povijest slavnoga sveučilišnoga grada Salamance. U njemu će izići na glas i kao svetac i kao propovjednik. U njemu će postati veliki svjetionik koji će svijetliti mnogima i upućivati ih na pravi put. Grad je tada bio strašno rastrgan raznim trzavicama među plemićkim obiteljima, a uz to u njemu vladaše kriminal i pokvarenost svake vrste. I u tome je gradu g. 1460. Ivan imenovan za službenog propovjednika. Sada je njegovo nastojanje išlo u prvom redu za širenjem mira i pomirenjem među zavađenima. Postao je velik mirotvorac, apostol mira. Uz to se dao marno i na ispovijedanje, dvorbu bolesnika, pomaganje siromaha. Puk je u njemu vidio sveca koga mu je sam Bog poslao pa je u njega imao silno povjerenje. Ono se nakon nekoliko njegovih čudesa još povećalo.

Svoju veliku djelatnost Ivan je zbog bolesti morao prekinuti gotovo kroz godinu dana. Ozdravivši, po Božjem nadahnuću želio se povući u samostanski život pa je obukao 18. lipnja 1463. augustinsko redovničko odijelo. Bilo je to u doba kad je augustinski red po obnovi Ivana di Alarcóna bujno cvjetao.

U gradski život Salamance međutim vratiše se zla te puk poče vapiti za Ivanom i njegovim nezaboravnim propovijedima. Ivanovi se poglavari ne oglušiše na taj vapaj pa on poče s velikim uspjehom opet propovijedati i to ne samo po crkvama, već i po ulicama i trgovima, pa čak i plemićkim palačama. Osim u Salamanci propovijedao je i u Albi de Tormes te Ledesmi. Ponegdje je doživio da su ga razvratni plemići izvrgavali ruglu i tjerali iz svojih palača. Tako je svetac osjetio sudbinu evanđeoskih proroka na koje su silnici svijeta kivni baš kao Herod na Ivana Krstitelja. Uzrok je takvoga stava što su proroci stalan i živ prijekor njihovu nemoralu i nedjelima.

Nakon 12 godina teškoga i napornoga propovjedničkoga i apostolskoga rada Ivan se povukao u zasluženi mir. Godine 1476. pošlo mu je za rukom da su plemići potpisali svečani ugovor o vječnoj međusobnoj slozi. Uspomena je na taj događaj sačuvana u Salamanci sve do danas, jer se ondje nalazi sačuvana Palača i Trg sloge. U dva navrata Ivan je na kapitulu svoga reda bio izabran za priora u Salamanci. O njemu kao prioru i redovniku veoma pohvalno piše blaženi Orozco.

Ivan je u jednom svome korizmenom govoru g. 1479. prorekao svoju smrt a i plodove kojima će tek tada uroditi njegove propovijedi. Njegovo se proročanstvo i ispunilo jer je umro iste godine 11. lipnja. Izgleda da ga je otrovala neka žena koju je korio zbog njezina nećudoređa. Na taj je način i on pao kao žrtva jedne Herodijade. Salamanca je dostojno oplakala smrt svoga propovjednika i sveca. Njegov grob brzo postade slavan. Obilazili su ga mnogi hodočasnici, a i javni grješnici što se obratiše i počeše činiti pokoru. Grad je Salamanca pun uspomena na svoga sveca i velikog čudotvorca. Iz njega se pobožnost prema njemu proširila po cijeloj Španjolskoj. Kralj, biskupi, svećenici i puk tražili su njegovu beatifikaciju. Godine 1600. kardinal je Antoniani nakon pomnih istraživanja dao pozitivan sud pa je Ivan 19. lipnja 1601. proglašen blaženim. Do kanonizacije dođe tek g. 1691. Papa Benedikt XIII. dekretom od 16. studenoga 1729. njegov je blagdan proširio na cijelu Crkvu i tako je to bilo sve do najnovije reforme kalendara, kad je njegovo liturgijsko štovanje prepušteno samo mjesnim crkvama i augustinskom redu.

Danas se svečeve relikvije u jednoj urni nalaze u novoj katedrali u Salamanci. Na sreću nisu stradale za vrijeme divljanja građanskoga rata u Španjolskoj, kad su bile obeščašćene mnoge kršćanske svetinje. Sv. Ivan od sv. Fakunda naslovnik je nove katedrale u Salamanci, a posvećena mu je u istom gradu i jedna župa. Rodna mu je kuća u Sahagunu pretvorena također u kapelicu njemu posvećenu. Slikari ga obično prikazuju s Presvetim Sakramentom u ruci, a tim žele izraziti njegovu veliku pobožnost prema Isusu u Euharistiji.

Ivan je u Euharistiji štovao ne samo stvarnu Isusovu sakramentalnu prisutnost, već je to otajstvo štovao i kao znamenje i izvor jedinstva vjernika za jedno tijelo u Kristu. Kao augustinac dobro je poznavao nauk svoga duhovnog oca svetog Augustina, prema kojoj je Euharistija isto tako sakrament tijela i glave, cijelog Krista, kao i povijesnog Krista. Stoga je sv. Augustin vjernicima govorio: »Ako ste tijelo Kristovo i njegovi udovi, tajna je na oltaru vaša tajna. Vi primate svoju tajnu. Budite što vidite i primajte što jeste!«

Blagdan se svetog Ivana od svetog Fakunda slavi 12. lipnja. Dan je to kad se na njegovu svetačkom primjeru možemo i mi prosvijetliti, zagrijati za evanđeosko siromaštvo, mirotvorstvo, za apostolski i euharistijski život.

11. lipanj

Sveti Barnaba, apostol

Prema mišljenju poznatog bibličara, isusovca, milanskog nadbiskupa, kardinala Karla Martinija, između Duha Svetoga i apostolskoga svjedočenja postoji veoma uska veza. Duh Sveti je onaj koji čovjeka preobražava iznutra i na taj ga način osposobljava da se po karizmatičkim darovima otvori svakoj vrsti apostolske aktivnosti. A zato i svojima dijeli ove darove: “ljubav, radost; mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost, uzdržljivost” (Gal 5,22). Duh Sveti s plodovima Duha bio je naročito prisutan u svetom apostolu Barnabi. Za njega je sv. Luka u Djelima apostolskim zapisao: “Bijaše on dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere” (Dj 11,24). Na drugome mjestu hvali se njegova darežljivost, što
je opet plod Duha: “Tako je Josip, koga apostoli prozvaše Barnaba – što znači sin utjehe – levit, rodom s Cipra, posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima” (Dj 4,36-37).
Prema izvještajima Djela apostolskih, Barnaba je prije Pavla, a kasnije uz njega, bio jedan od najvećih apostola i misionara prve crkvene zajednice. “Barnaba krene u Tarz da potraži Savlaa (11,25). S njime zajedno nosi pomoć – dar antiohijske zajednice – “braći u Judeji” (11,30). “Barnaba i Savao, pošto su izvršili dužnost, vratiše se iz Jeruzalema, uzevši sa sobom Ivana zvanog Marka” (11,25). Zatim kreće na prvo veliko misijsko putovanje, za koje ih je odredio sam Duh Sveti: “Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!” (12,2).
Barnabina je velika povijesna zasluga ne samo što je misiji među poganima dao snažan zamah, postavši i sam među njima velik i prodoran misionar, već što je progonitelja Savla nakon njegova obraćenja predveo vodećim ljudima jeruzalemske zajednice i na taj ga način rehabilitirao te mu otvorio put u njegovo vlastito nedostiživo misijsko djelovanje.
Nas bi zanimalo da saznamo što više pojedinosti o životu toga velikoga apostola, o čijem djelovanju Djela apostolska razmjerno mnogo govore. No morat ćemo se ipak zadovoljiti malim brojem sigurnih podataka o njegovu životu. Neki su od njih veoma značajni.
Prvi je takav podatak njegova darežljivost. “On je posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima” (Dj 4,37). Novac će biti utrošen u dobro siromaha.
Drugi je podatak isto tako značajan. I on govori o velikoj Barnabinoj duši. “Kada Savao dođe u Jeruzalem, nastojao se približiti učenicima; ali ga se svi bojahu, jer nisu vjerovali da je uistinu učenik. Nato ga uze Barnaba i odvede k apostolima te im izloži kako je Savao napustio Damask, vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Otada se s njima slobodno družio, smjelo propovijedajući ime Gospodnje” (Dj 9,26-27).
Treći je podatak o nošenju milostinje u Jeruzalem. On također govori o Barnabinoj socijalnoj dimenziji, smislu za druge, osobito potrebne.
A onda dolaze izvještaji o Barnabinim misijskim putovanjima. On u pratnji sv. Pavla ide na svoj rodni otok Cipar, a zatim u Malu Aziju. O doživljajima na tom putovanju imamo opširan izvještaj u Djelima apostolskim u 13. i 14. poglavlju. Vrativši se godine 49. s Pavlom u Antiohiju, Barnaba je bio uvučen u tadašnju veliku raspravu što činiti s poganima koji postaju kršćani? Neki su mislili da se i oni moraju po mojsijevskom običaju najprije obrezati te da je to čak nužno za spasenje. Antiohijska Crkva Pavla i Barnabu posla u Jeruzalem da taj problem iznesu pred apostole i starješine. I tako je došlo do Apostolskoga sabora u Jeruzalemu, na kojem su aktivno sudjelovala i oba apostola: Pavao i Barnaba. Njihov je izvještaj te iskustva s misijskog pohoda među poganima pažljivo saslušala jeruzalemska Crkva s apostolima na čelu.
Oko g. 51. Pavao je odlučio poduzeti drugo misijsko putovanje na kojem će obići kršćanske općine što ih je skupa s Barnabom osnovao na prvom. Zato je zaželio da ga Barnaba opet prati. No, tu je došlo do neslaganja pa i do nekog loma među njima, koji u povijesti svetaca postade klasičan primjer kako i među njima može doći do većih ili manjih razilaženja. Barnaba je na putovanje htio povesti i Ivana Marka, koga Pavao zbog njegove nestalnosti nije podnosio. I tako Pavao krenu svojim putem, a Barnaba sa svojim rođakom Ivanom Markom opet svojim, tj. oni odoše na Cipar. “To neslaganje može nas začuditi, no valja ipak uočiti da se ono vrtilo samo oko vrednovanja jedne osobe, a ne o važnosti da li treba nastaviti naviještanjem Evanđelja. Uostalom, Pavao je sačuvao i poštovanje i prijateljstvo prema Barnabi” (Gian Domenico Gordini).
O Barnabi, na žalost, kasnije više nemamo nikakvih sigurnih podataka. Jedna legenda, kasnije i zabilježena, govori o Barnabinu apostolatu na Cipru te o njegovoj slavnoj smrti koju su, prema nekom monahu Aleksandru, prouzročili Židovi došavši iz Sirije u Salaminu na Cipar. Njima je bilo zazorno da je taj čovjek tolike obratio na kršćanstvo pa su ga kamenovali i spalili. Neki su mišljenja da bi ta stara predaja mogla imati i svoj povijesni temelj.

Opširnije

Sveti Barnaba, apostol

Prije uzašašća na nebo Isus je svojim apostolima i učenicima obećao Duha Svetoga, koji će ih osposobiti da mu budu svjedoci »u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje« (Dj 1,8). Sv. Luka, koji je pisao svoje evanđelje i Djela apostolska »vrlom Teofilu«, nama nepoznatoj osobi, ocrtavši mu duhovni put kojim i on poput Isusovih učenika mora proći, u Evanđelju je zapisao i ovo: »Tako stoji pisano da Mesija mora trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih, da se na temelju njegova imena mora propovijedati obraćenje i oproštenje grijeha svim narodima, počevši od Jeruzalema. Vi ste svjedoci toga« (Lk 24,46–48).

Prema mišljenju poznatog bibličara, isusovca, milanskog nadbiskupa, kardinala Karla Martinija, između Duha Svetoga i apostolskoga svjedočenja postoji veoma uska veza. Duh Sveti je onaj koji čovjeka preobražava iznutra i na taj ga način osposobljava da se po karizmatičkim darovima otvori svakoj vrsti apostolske aktivnosti. A zato i svojima dijeli ove darove: »ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost, uzdržljivost« (Gal 5,22). Duh Sveti s plodovima Duha bio je naročito prisutan u svetom apostolu Barnabi. Za njega je sv. Luka u Djelima apostolskim zapisao: »Bijaše on dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere« (Dj 11,24). Na drugome mjestu hvali se njegova darežljivost, što je opet plod Duha: »Tako je Josip, koga apostoli prozvaše Barnaba – što znači sin utjehe – levit, rodom s Cipra, posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima« (Dj 4,36–37).

Prema izvještajima Djela apostolskih, Barnaba je prije Pavla, a kasnije uz njega, bio jedan od najvećih apostola i misionara prve crkvene zajednice. »Barnaba krene u Tarz da potraži Savla« (11,25). S njime zajedno nosi pomoć – dar antiohijske zajednice – »braći u Judeji« (11,30). »Barnaba i Savao, pošto su izvršili dužnost, vratiše se iz Jeruzalema, uzevši sa sobom Ivana zvanog Marka« (11,25). Zatim kreće na prvo veliko misijsko putovanje, za koje ih je odredio sam Duh Sveti: »Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!« (12,2).

Barnabina je velika povijesna zasluga ne samo što je misiji među poganima dao snažan zamah, postavši i sam među njima velik i prodoran misionar, već što je progonitelja Savla nakon njegova obraćenja predveo vodećim ljudima jeruzalemske zajednice i na taj ga način rehabilitirao te mu otvorio put u njegovo vlastito nedostiživo misijsko djelovanje.

Nas bi zanimalo da saznamo što više pojedinosti o životu toga velikoga apostola, o čijem djelovanju Djela apostolska razmjerno mnogo govore. No morat ćemo se ipak zadovoljiti malim brojem sigurnih podataka o njegovu životu. Neki su od njih veoma značajni.

Prvi je takav podatak njegova darežljivost. »On je posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima« (Dj 4,37). Novac će biti utrošen u dobro siromaha.

Drugi je podatak isto tako značajan. I on govori o velikoj Barnabinoj duši. »Kada Savao dođe u Jeruzalem, nastojao se približiti učenicima; ali ga se svi bojahu, jer nisu vjerovali da je uistinu učenik. Nato ga uze Barnaba i odvede k apostolima te im izloži kako je Savao napustio Damask, vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Otada se s njima slobodno družio, smjelo propovijedajući ime Gospodnje« (Dj 9,26–27).

Treći je podatak o nošenju milostinje u Jeruzalem. On također govori o Barnabinoj socijalnoj dimenziji, smislu za druge, osobito potrebne.

A onda dolaze izvještaji o Barnabinim misijskim putovanjima. On u pratnji sv. Pavla ide na svoj rodni otok Cipar, a zatim u Malu Aziju. O doživljajima na tom putovanju imamo opširan izvještaj u Djelima apostolskim u 13. i 14. poglavlju. Vrativši se godine 49. s Pavlom u Antiohiju, Barnaba je bio uvučen u tadašnju veliku raspravu što činiti s poganima koji postaju kršćani? Neki su mislili da se i oni moraju po mojsijevskom običaju najprije obrezati te da je to čak nužno za spasenje. Antiohijska Crkva Pavla i Barnabu posla u Jeruzalem da taj problem iznesu pred apostole i starješine. I tako je došlo do Apostolskoga sabora u Jeruzalemu, na kojem su aktivno sudjelovala i oba apostola: Pavao i Barnaba. Njihov je izvještaj te iskustva s misijskog pohoda među poganima pažljivo saslušala jeruzalemska Crkva s apostolima na čelu.

»Tada odlučiše apostoli i starješine sa svom Crkvom da između sebe izaberu neke ljude te ih s Pavlom i Barnabom pošalju u Antiohiju, i to vodeće ljude među braćom: Judu zvanog Barsabu i Silu. I po njima im pošalju slijedeće pismo:  ’Apostoli i starješine, vaša braća, braći obraćenoj s poganstva u Antiohiji, Siriji i Ciliciji pozdrav! Budući da smo čuli kako su neki između nas, kojima mi nismo dali nikakva naloga, svojim izjavama bacili među vas smutnju i uznemirili duše vaše, odlučismo svi jednodušno izabrati neke ljude i poslati ih k vama zajedno s našim dragim Pavlom i Barnabom, s ljudima koji su predali život za našega Gospodina Isusa Krista. Šaljemo vam, dakle, Judu i Silu: šaljemo ih da vam i usmeno jave ovo isto. Dakako, Duh Sveti i mi odlučili smo ne stavljati na vas nikakva druga tereta osim ovih potrebnih stvari: da se uzdržavate od mesa žrtvovanog idolima, od krvi, od udavljenoga i od bluda. Budete li se od toga uzdržavali, dobro ćete činiti. Budite zdravo!’

Nato se izaslanici oproste i siđu u Antiohiju: tu skupe narod i predadu poslanicu. Kad je pročitaše, obradovaše se zbog utješne riječi. Juda i Sila, i sami proroci, mnogim su nagovorima tješili i utvrđivali braću. Pošto su proveli ondje neko vrijeme, braća ih uputiše s pozdravom mira k onima koji su ih poslali. A Pavao i Barnaba zadržaše se u Antiohiji, gdje su s mnogim drugima poučavali i propovijedali Gospodnju riječ« (Dj 15,22–35).

Oko g. 51. Pavao je odlučio poduzeti drugo misijsko putovanje na kojem će obići kršćanske općine što ih je skupa s Barnabom osnovao na prvom. Zato je zaželio da ga Barnaba opet prati. No, tu je došlo do neslaganja pa i do nekog loma među njima, koji u povijesti svetaca postade klasičan primjer kako i među njima može doći do većih ili manjih razilaženja. Barnaba je na putovanje htio povesti i Ivana Marka, koga Pavao zbog njegove nestalnosti nije podnosio. I tako Pavao krenu svojim putem, a Barnaba sa svojim rođakom Ivanom Markom opet svojim, tj. oni odoše na Cipar. »To neslaganje može nas začuditi, no valja ipak uočiti da se ono vrtilo samo oko vrednovanja jedne osobe, a ne o važnosti da li treba nastaviti naviještanjem Evanđelja. Uostalom, Pavao je sačuvao i poštovanje i prijateljstvo prema Barnabi« (Gian Domenico Gordini).

O tome svjedoče mjesta iz Pavlovih poslanica. »Pozdravlja vas drug moj u sužanjstvu, Aristarh i Marko, nećak Barnabin – za koga ste primili upute; kada dođe k vama, lijepo ga primite!« (Kol 4,10). »Uzmi Marka i dovedi ga sa sobom, jer mi je veoma koristan za službu« (2 Tim 4,11). Marko je bio uzrokom neslaganja među dvojicom apostola, kasnije se promijenio, pa je uzrok bio uklonjen i dobre veze opet obnovljene.

O Barnabi, na žalost, kasnije više nemamo nikakvih sigurnih podataka. Jedna legenda, kasnije i zabilježena, govori o Barnabinu apostolatu na Cipru te o njegovoj slavnoj smrti koju su, prema nekom monahu Aleksandru, prouzročili Židovi došavši iz Sirije u Salaminu na Cipar. Njima je bilo zazorno da je taj čovjek tolike obratio na kršćanstvo pa su ga kamenovali i spalili. Neki su mišljenja da bi ta stara predaja mogla imati i svoj povijesni temelj.

»Svjedočanstvo je toga od Duha tjeranoga apostola ostalo ipak živo. On svakoj kršćanskoj generaciji živi kao primjer pravoga kršćanina, koji na Božji glas uvijek spremno reagira, daje se voditi na neuobičajene putove, hrabro zastupa mišljenje što upozna kao ispravno, koji sam ispunjen radošću tu radost u Kristu i utjehu njegove blage vijesti donosi također braći i strancima. Zato i Crkva u bogoslužju na njegov blagdan primjenjuje na njega ove Isusove riječi: ’Ja sam vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane’ (Iv 15,16)« (J. Maisch). Barnaba je, doista, bio Isusov izabranik, koji je mnogo hodao i obilat rod rodio i njegov rod je trajan.

Sveta Marija Ruža Molas y Vallvé (1815–1876)

U nedjelju 8. svibnja 1977. u bazilici Sv. Petra u Vatikanu Pavao VI., okružen kardinalima, biskupima i vjernicima, osobito iz Španjolske, proglasio je blaženom utemeljiteljicu kongregacije Sestara naše Gospe od utjehe za dvorbu bolesnika i potrebnika, Mariju Ružu Molas y Vallvé. Svečanost službenog proglašenja svetom zbila se 11. prosinca 1988., a predvodio ju je sveti otac Ivan Pavao II. Novu sveticu možemo nazvati velikom nositeljicom i širiteljicom utjehe. Ona ju je donosila žalosnima, bolesnima, progonjenima, zapuštenima, svima onima koji su trpjeli od bilo koje nevolje i bili željni utjehe, osjećali potrebu da im pristupi netko tko zna tješiti i riječima i djelotvorno. Svojim tješiteljskim djelovanjem postala je živo svjedočanstvo da Bog uvijek tješi siromahe i rastužene. Ona je bila kao prorok »koji prorokuje, govori ljudima: uzdiže ih, opominje i tješi« (1 Kor 14,3).

Sveta Marija Ruža rodila se 24. ožujka 1815. u Reusu kod Tarragone u Španjolskoj. Već je djetinjstvo i prvu mladost provela u djelima pobožnosti i milosrdne ljubavi, a time će nastaviti cijeli život, samo uvijek sve više i savršenije. Godine 1841. stavila se posve u službu bolesnika, zaposlivši se u bolnici i obukavši odijelo Sestara od ljubavi, jedne mjesne ženske družbe. God. 1849. gradska uprava u Tortosi povjerila joj je vodstvo Kuće milosrđa, a zatim i gradsku bolnicu, kraj koje g. 1851. osniva školu i sklonište za siromašnu djecu. Godine 1857. stavila je pod crkveni autoritet svoju kongregaciju Sestara naše Gospe od utjehe, koju je osnovala i namijenila joj karitativnu zadaću da, poput milosrdnog Samarijanca, pruža pomoć svima onima koji su na životnome putu izranjeni.

Marija Ruža u svojoj velikoj samilosti prema čovjeku patniku osnovala je još nekoliko novih kuća i centara za socijalnu pomoć. Sveto je umrla u Tortosi 11. lipnja 1876. Družba joj je dobila pohvalni dekret Svete Stolice g. 1888., a konačnu potvrdu 1891. U Crkvi se zapalilo novo svetačko svjetlo. Ono nas sve zove na djela ljubavi, milosrđa i utjehe prema ljudima.

10. lipanj

Blaženi Ivan Dominici, kardinal (1356-1419)

Blaženi Ivan Dominici je u svoje doba bio snažna ličnost, obnovitelj redovničkoga života, propovjednik, diplomat, odgojitelj te plodan teološki i duhovni pisac. Jednom riječju: bio je svestran čovjek. I on je jedan od onih brojnih velikana što ih je Crkvi i svijetu darovala Firenza.
Ivan se rodio u gradu na Arnu početkom g. 1356. kao sin trgovca svile Dominika Bianchinija i Paule, iz odlične mletačke obitelji Zorzi. Otac doduše nije dočekao ro8enje svoga sina jer je umro prije, ostavivši iza sebe mladu udovicu Paulu kojoj je bilo tek 20 godina.
Kad je Ivanu bilo 14 godina, izrazio je želju da stupi u dominikanski red, koji je u Firenzi uživao velik ugled. Majka se ispočetka nije složila s njegovom željom pa, da ga nekako odvrati od nje ili bar bolje iskuša njegovo zvanje, posla ga u Veneciju k svojim roditeljima gdje dečko ostade dvije godine. Vrativši se zatim u svoj rodni grad, ne rekavši ništa majci, stupi u dominikanski samostan S. Maria Novella. No ni to nije išlo bez poteškoća. Ivan je imao neku manu na jeziku, vjerojatno je mucao, koja baš nije pogodovala ulasku u red propovjednika.
Dominikanci su kandidatima svećeništva svoga reda uvijek nastojali pružiti što dublje i svestranije teološko znanje. To su isto učinili i Ivanu. On je studirao u Firenzi, zatim u Pisi i napokon u Parizu. U jednome pismu svojoj majci opisuje kako je upoznao Katarinu Siensku te ostao očaran njezinom pojavom. Godine 1381. nalazio se u Sieni, i dok se molio pred jednom slikom sv. Katarine, ozdravio je od svoje mucavosti. Brzo nakon toga postao je podprior, zatim prior u samostanu S. Maria Novella. Generalni magister dominikanskoga reda bl. Rajmund iz Capue imenovao je 20. travnja 1388. Ivana lektorom u samostanu Sv. Ivana i Pavla u Veneciji, a 13. svibnja iste godine svojim vikarom u istome samostanu.
Bl. Ivan Dominici razvio je i izvanrednu propovjedničku djelatnost. Neumorno je propovijedao, ponekad i pet puta na dan. Propovijedi su mu nailazile na velik odjek i stvarale pravo oduševljenje. U proljeće 1401. obavio je i toliko željeno hodočašće u Svetu zemlju. Ono je bilo velika milost u njegovu životu. Proputovavši Isusovu domovinu, mnogo je toga lijepa vidio i doživio. Evanđelje mu postade još veća stvarnost. Vrativši se u domovinu, postao je u Firenzi profesor Svetoga pisma.
Svim tim mnogostrukim poslovima, u kojima se odlikovao, pridošao je još jedan. Postao je diplomat nekih talijanskih knezova, a diplomacijom se služio za dobro Crkve i Božjega naroda. Grgur XII. imenovao ga je 29. srpnja 1407. dubrovačkim nadbiskupom te kao svoga posebnoga legata poslao Mletačkoj i Genovskoj Republici. Imenovao ga je i kardinalom 23. travnja 1408.
Obasut častima, postade i dionikom križeva. Neki su ga optuživali da je častohlepan i licemjeran. Bile su to teške optužbe koje su mu zadale mnogo duševnih muka i koje su mu dobrano zagorčile život. A bile su tada u Crkvi i veoma teške prilike zbog zapadnog raskola koji je kršćanstvo podijelio u tri dijela, tj. u odanost prema trojici papa. Rimski papa Grgur XIL, koga su smatrali jedino zakonitim, na savjet kardinala Dominicija odrekao se papinstva kako bi Sabor u Konstanci mogao izabrati novoga papu i tako dokončati žalosni 40-godišnji raskol. Nakon odreknuća pape Grgura XII. Saboru je u Konstanci predsjedao kardinal Dominici, koji zamoli saborske oce da i njega liše kardinalske časti. No oni to ne učiniše. Novi papa izabran je 11. studenoga koji, u počast sveca što se toga dana slavi, uze ime Martin V. On Ivana Dominicija imenova svojim legatom kod njemačkog cara Sigismunda i češkoga kralja Vjenceslava, a imao je raditi oko obraćenja husita. U tome poslanju zatekla ga je 10. lipnja 1419. u Budimu smrt. Ondje bi nakon svečanog sprovoda u crkvi Sv. Pavla i pokopan. Sv. Antonin je o njemu pisao “…da je u časti sve do današnjega dana, te da se govori o njegovim čudesima”. Godine 1541. Turci su oskvrnuli njegov grob i tako mu se posve zameo trag. Papa Grgur XVI. odobrio je god. 1832. službeno njegovo štovanje, a blagdan mu se u dominikanskom redu i dubrovačkoj biskupiji slavi 10. lipnja.

Opširnije

Blaženi Ivan Dominici, kardinal (1356–1419)

Po vlastitom kalendaru dubrovačke Crkve slavi se danas u gradu podno Srđa i cijeloj dubrovačkoj biskupiji blaženi Ivan Dominici. On je u svoje doba bio snažna ličnost, obnovitelj redovničkoga života, propovjednik, diplomat, odgojitelj te plodan teološki i duhovni pisac. Jednom riječju: bio je svestran čovjek. I on je jedan od onih brojnih velikana što ih je Crkvi i svijetu darovala Firenza.

Ivan se rodio u gradu na Arnu početkom g. 1356. kao sin trgovca svile Dominika Bianchinija i Paule, iz odlične mletačke obitelji Zorzi. Otac doduše nije dočekao rođenje svoga sina jer je umro prije, ostavivši iza sebe mladu udovicu Paulu kojoj je bilo tek 20 godina.

Kad je Ivanu bilo 14 godina, izrazio je želju da stupi u dominikanski red, koji je u Firenzi uživao velik ugled. Majka se ispočetka nije složila s njegovom željom pa, da ga nekako odvrati od nje ili bar bolje iskuša njegovo zvanje, posla ga u Veneciju k svojim roditeljima gdje dečko ostade dvije godine. Vrativši se zatim u svoj rodni grad, ne rekavši ništa majci, stupi u dominikanski samostan S. Maria Novella. No ni to nije išlo bez poteškoća. Ivan je imao neku manu na jeziku, vjerojatno je mucao, koja baš nije pogodovala ulasku u red propovjednika.

Dominikanci su kandidatima svećeništva svoga reda uvijek nastojali pružiti što dublje i svestranije teološko znanje. To su isto učinili i Ivanu. On je studirao u Firenzi, zatim u Pisi i napokon u Parizu. U jednome pismu svojoj majci opisuje kako je upoznao Katarinu Siensku te ostao očaran njezinom pojavom. Godine 1381. nalazio se u Sieni, i dok se molio pred jednom slikom sv. Katarine, ozdravio je od svoje mucavosti. Brzo nakon toga postao je podprior, zatim prior u samostanu S. Maria Novella. Generalni magister dominikanskoga reda bl. Rajmund iz Capue imenovao je 20. travnja 1388. Ivana lektorom u samostanu Sv. Ivana i Pavla u Veneciji, a 13. svibnja iste godine svojim vikarom u istome samostanu.

Redovnički je život nasljedovanje Krista, a kroz crkvenu se povijest ostvarivao u raznim oblicima. Doživljavao je svoje uspone i padove. Tada je Gospodin u pojedinim redovima podizao proroke koji su postajali nosiocima obnove. U XIV. je stoljeću veliki obnovitelj dominikanskoga reda bio blaženi Rajmund iz Capue, a u Ivanu Dominiciju pronašao je najodličnijeg suradnika. On je duhovno obnovio nekoliko samostana: samostan Castello u Veneciji, samostan u Chioggi, u Città di Castelo. Iz tih se samostana širio onda duh obnove posvuda po Italiji. Kad je 5. listopada 1399. blaženi Rajmund umro u Nürnbergu, papa Bonifacije IX. imenovao je već 26. studenoga iste godine Ivana vikarom svih reformiranih samostana u Italiji s ovlastima generala. Tu je službu obavljao posve kratko vrijeme, no i kasnije je kao jednostavan redovnik istom revnošću nastojao oko obnove redovničkoga života. Radi toga, na kosini jednoga brda kod Fiesole podigao je iznova jedan samostan koji je imao služiti kao pravo ogledalo redovničkoga života. Među mladim redovnicima toga samostana bio je i Antonino Pierozzi, kasniji firentinski nadbiskup i veliki svetac.

Bl. Ivan Dominici razvio je i izvanrednu propovjedničku djelatnost. Neumorno je propovijedao, ponekad i pet puta na dan. Propovijedi su mu nailazile na velik odjek i stvarale pravo oduševljenje. U proljeće 1401. obavio je i toliko željeno hodočašće u Svetu zemlju. Ono je bilo velika milost u njegovu životu. Proputovavši Isusovu domovinu, mnogo je toga lijepa vidio i doživio. Evanđelje mu postade još veća stvarnost. Vrativši se u domovinu, postao je u Firenzi profesor Svetoga pisma.

Svim tim mnogostrukim poslovima, u kojima se odlikovao, pridošao je još jedan. Postao je diplomat nekih talijanskih knezova, a diplomacijom se služio za dobro Crkve i Božjega naroda. Grgur XII. imenovao ga je 29. srpnja 1407. dubrovačkim nadbiskupom te kao svoga posebnoga legata poslao Mletačkoj i Genovskoj Republici. Imenovao ga je i kardinalom 23. travnja 1408.

Obasut častima, postade i dionikom križeva. Neki su ga optuživali da je častohlepan i licemjeran. Bile su to teške optužbe koje su mu zadale mnogo duševnih muka i koje su mu dobrano zagorčile život. A bile su tada u Crkvi i veoma teške prilike zbog zapadnog raskola koji je kršćanstvo podijelio u tri dijela, tj. u odanost prema trojici papa. Rimski papa Grgur XII., koga su smatrali jedino zakonitim, na savjet kardinala Dominicija odrekao se papinstva kako bi Sabor u Konstanci mogao izabrati novoga papu i tako dokončati žalosni 40-godišnji raskol. Nakon odreknuća pape Grgura XII. Saboru je u Konstanci predsjedao kardinal Dominici, koji zamoli saborske oce da i njega liše kardinalske časti. No oni to ne učiniše. Novi papa izabran je 11. studenoga koji, u počast sveca što se toga dana slavi, uze ime Martin V. On Ivana Dominicija imenova svojim legatom kod njemačkog cara Sigismunda i češkoga kralja Vjenceslava, a imao je raditi oko obraćenja husita. U tome poslanju zatekla ga je 10. lipnja 1419. u Budimu smrt. Ondje bi nakon svečanog sprovoda u crkvi Sv. Pavla i pokopan. Sv. Antonin je o njemu pisao »…da je u časti sve do današnjega dana, te da se govori o njegovim čudesima«. Godine 1541. Turci su oskvrnuli njegov grob i tako mu se posve zameo trag. Papa Grgur XVI. odobrio je god. 1832. službeno njegovo štovanje, a blagdan mu se u dominikanskom redu i dubrovačkoj biskupiji slavi 10. lipnja.

»Dominici je bio jedan od najvećih likova svoga vremena. Poznavao je njegove dobre ali i loše strane. Kao neumoran apostol budio je posvuda zanos i oduševljenje, osvajajući mnoštvo poštovatelja, učenika i prijatelja. Goreći ljubavlju prema Bogu, obnovio je i osnovao mnoge samostane. Probudio je tolika redovnička zvanja da su ga nazivali grabiteljem djevojaka i zavodnikom mladića. – Radilo se dakako o osvajanju za redovnički stalež. – Neslomiv borac nije se dao slomiti ni progonstvima ni klevetama. Sve je poteškoće nadvladao vedrinom i razboritošću. Uvijek je bio u službi Crkve, a doživjevši utjehu zbog dokončanog zapadnog raskola završio je svoj zemaljski život daleko od domovine. Iako ga spominje i crkvena i građanska povijest, književnost i filozofija, nije ipak postigao onu slavu koju bi njegova veličina zaslužila.« Tako sudi o njemu Sadoc M. Bertuci, dominikanac i redoviti ispovjednik u Liberijanskoj bazilici u Rimu.

I Dominicijev učenik sv. Antonin bio je pun udivljenja prema svome učitelju. On ga opisuje kao čovjeka zvonka glasa, koji je znao ječati kao truba, sposobna ne samo da poučava i razveseljuje, već i da smekšava otvrdnula srca. Duboko pobožan i gorljiv svaki je dan služio svetu misu. Bio je skroman u odijevanju, ozbiljan u hodu, visoka stasa, simpatična izgleda, ljubazan prema siromasima i malenima. Znao je postupati i s pučanima, a ulijevati poštovanje i velikašima. Bio je velik u davanju savjeta o svakoj stvari; u licu uvijek veseo, spajajući radost s redovničkom ozbiljnošću. Nastojao je oko čednosti, jednostavnosti i čestitosti. Toliko je bio zaljubljen u siromaštvo da nije htio ništa posjedovati pa čak ni knjiga. Umjeren, strog sa samim sobom, veoma škrt s obzirom na san. U radu je bio neumoran. »Taj je Ivan bio prvi buditelj redovničke stege u Italiji.« Ako znamo kako je velik čovjek i svetac bio sveti Antonin, onda nam njegovo svjedočenje o Dominiciju postaje još dragocjenije. On se u velikom strahopoštovanju poklonio pred izvanrednim likom svoga nenadmašivog učitelja.

Dominici je bio i kršćanski pedagog. Na području pedagogije napisao je dva djela: Lucula noctis i Regola del governo di cura familiare. U oba ta djela daje mudrih savjeta za odgoj mladeži. U djelu Lucula noctis Dominici, protiv shvaćanja Coluccija Salutatija, kancelara republike i glave humanizma u Firenzi, snažno naglašava tomistički nauk superiornosti razuma nad voljom i akcijom.

Od Dominicijevih teoloških djela neka su izgubljena, a od sačuvanih vrijedna su spomena: Komentar Magnificatu, rasprava O bezgrješnom začeću preblažene Bogorodice Marije. U njoj kao dosljedan tomist zastupa mišljenje sv. Tome. Sačuvane su nam i njegove brojne propovijedi, također pune teologije. U raspravi Kako je molio sv. Dominik Dominici je dao svoj priručnik mistične teologije. U jednoj veoma uspjeloj pjesmi o Majci Božjoj, koja je pobudila udivljenje i Carduccija, Dominici je pokazao i velik pjesnički talent. Napisao je i brojna pisma te nekoliko biografskih spisa, što sve skupa pokazuje da je bio velik duh, svestran čovjek, jedan od onih što su od Gospodina primili deset talenata.

Svojim profinjenim kistom i produhovljenim ukusom, blaženog je dominikanca Ivana Dominicija ovjekovječio njegov subrat Beato Angelico, stavivši ga na fresku svoga Raspeća u kapitulu samostana Sv. Marka u Firenzi. Ivan je naslikan s velikim kardinalskim šeširom i svijetlim zrakama aureole. Budući da je i veliki slikar bio Dominicijev učenik, ta je slika kao neki njegov portret, naslikan, ako ne baš uz poziranje, a ono barem po pamćenju. Energične crte pokazuju jaku narav koja se u životu morala mnogo boriti. I drugi su se majstori proslavili slikanjem lika velikog dominikanca, nema vremenski prilično daleka, ali tolikim ljudskim i kršćanskim crtama tako bliza.

9. lipanj

Sveti Efrem Sirac, đakon i naučitelj († 373)

Sveti Efrem je živio u IV. stoljeću, u doba veoma oštrih vjerskih sukoba unutar Crkve, neprestane borbe protiv raznih krivovjerja, gotovo neprekidnog ratnog stanja između Rimskog i Perzijskog Carstva, kad je njegov rodni grad Nisibis često bio poprištem ratnih operacija. Crkva je njegova vremena bila u stalnoj borbi s moćnim protivnicima: poganstvom, doduše potisnutim, ali ne i uništenim, koje za cara Julijana Odmetnika pokaza opet svoju moć; astrologijom, koja je u Mezopotamiji od davnine bila jako uvriježena te i na kršćane veoma utjecala; gnozom, koja je naročito u Edesi – mjestu djelovanja sv. Efrema – zahvaljujući spretnom djelovanju Bardaisana († 222) i njegova sina Harmoniosa imala mnogo pristalica. Tim protivnicima izvan Crkve pridružio se i jedan veoma jak protivnik iz njezinih redova – arijanizam – osuđen doduše g. 325. u Niceji, ali nipošto i poražen. On je živio i uporno se širio. Preko obližnje perzijske granice dolazili su iz Perzije misionari manihejskog nauka i širili ga, stvarajući tako za kršćanstvo novu i stvarnu opasnost. Manijeva djela bila su prevedena na sirski i prema tome dostupna Efremovim zemljacima. Zlo je postajalo još veće kad je na perzijsko prijestolje stupio Efremov suvremenik, a ogorčeni neprijatelj i Rimskoga Carstva i kršćanstva Šapur II. (309–379). Nakon mnogih krvavih ratova Nisibis – Efremov rodni grad – g. 363., porazom Julijana Odmetnika, potpade pod Perzijance. Taj je događaj značio prekretnicu u Efremovu životu.

Upoznajmo, dakle, toga duhovnoga velikana koji je živio u jednom stvarno burnom razdoblju crkvene povijesti, i ne samo živio, već poput sjajne zvijezde u mrkloj noći zasjao. Efrem se rodio u gradu Nisibisu u Mezopotamiji. To je današnji Nusaibin u jugoistočnoj Turskoj. Nisibis je onda bio važna pogranična utvrda. Efremovi su roditelji bili dobri kršćani pa su u tom duhu odgojili i svoga sina, koji je ipak prema tadašnjem običaju kršten tek u 18. godini života. Nakon krštenja Efrem je neko vrijeme proveo kod glasovitog nisibijskog biskupa Jakova (303–338). I biskup Vologeses (346–361) izvršio je na njega snažan utjecaj.

Efrem doskora postade učiteljem na slavnoj teološkoj školi u Nisibisu, koja se naročito proslavila proučavanjem Svetoga pisma. Doduše, vrijeme za studij nije bilo baš pogodno, jer su grad Perzijanci tri put opsjedali. O tome nam pripovijeda sam Efrem u svojim Nisibiskim pjesmama (Carmina Nisibena). Efrem je bio čovjek izdržljiv pa je ustrajao u svom učiteljskom i spisateljskom radu i u veoma teškim i nepovoljnim prilikama. Nije se u svojoj djelatnosti dao zakočiti nikakvim nepogodama. Bio je prodoran i uporno je plovio protiv struje. U tim su prilikama nastali njegovi poznati Govori o vjeri.

Prije pada Nisibisa u perzijanske ruke, Efrem se povukao u Edesu, danas Urfa u Turskoj. Taj je grad imao bogatu kršćansku prošlost. U njemu je nastala vrijedna sirijska literatura, pisana u aramejskom dijalektu. Jedan je od otaca te književnosti baš sv. Efrem. On je u Edesi jedno vrijeme živio u jednoj spilji, najprije kao pustinjak, a zatim je počeo djelovati na teološkoj školi. U tom je gradu napisao velik broj svojih asketskih djela. Iako je živio prilično povučenim životom, u važnim je zgodama zahvaćao snažno i u život Crkve, tim više što je kao nadaren pjesnik, učenjak i duhovni pisac uživao velik ugled. Bio je samo đakon, no ipak neosporan autoritet.

U zimi g. 372/73. u Edesi je zavladala velika glad. Efrem se tada pokazao na djelu. Zauzeo se da namakne živežnih namirnica i da ih podijeli izgladnjelim siromasima. Taj ga je rad tako iscrpio da je mjesec dana nakon povratka u svoju pustinjačku spilju preminuo. Smrt se prema Edeskom ljetopisu dogodila 9. lipnja 373.

Efrem je najveći sirski pisac. Djela su mu sačuvana djelomično u sirskom izvorniku, starome armenskom, latinskom i grčkom prijevodu. Efrem se najviše bavio se proučavanjem i osvjetljavanjem Svetoga pisma. Napisao je tumač Diatesaronu ili Harmoniji četiriju evanđelja. Njegovo se opisivanje prave vjere temelji na Svetom pismu. S citatima Svetog pisma u pjesmi i prozi borio se protiv raznih krivih nauka svoga doba. Poznati gnostik Bardaisan svojim je pjesmama zaveo mnoge. Efrem, koji je bio daleko snažniji pjesnik, latio se istog oružja te je pjesmama pobijao gnostičke zablude. Kako su mu pjesme bile raširene i postale obljubljene među pukom, postao mu je baš na taj način velikim učiteljem, prosvjetiteljem i braniteljem od zabluda. U prozi je pisao za učenije slojeve.

Efrem se jednako borio i protiv astrologije, praznovjerja, što je tada bilo silno rašireno. Mnogi su vjerovali da iz zvijezda mogu čitati budućnost. Protiv toga, a i drugih praznovjerja, Efrem je pisao i na taj način sve to veoma pametno i obrazloženo pobijao. Svoju je spisateljsku sposobnost uperio i protiv manihejskih zabluda. I tako je u jednom burnom vremenu hrabro i zauzeto nastupao protiv svih nezdravih pojava i strujanja koja su zapljuskivala tadašnju Crkvu. Njegova se djelatnost nije ipak sva istrošila u polemikama s krivim naučavanjima, nego je nastojao i pozitivnim djelima, utemeljenim na Svetom pismu, izložiti zdrav kršćanski nauk. A protiv svih zala svoga vremena pokazivao je i na kršćanski asketski ideal. Živjeti prema Evanđelju najbolji je lijek protiv svih zabluda.

Brojni pjesnički tekstovi sv. Efrema ušli su u bogoslužje. Njegovim se tekstovima sirska Crkva i danas služi. Sirci su svome velikom pjesniku i teologu sv. Efremu dali časni naslov »Harfa Duha Svetoga«. On je i jedini svetac sirskoga jezika koga je Katolička crkva po Benediktu XV. proglasila svojim naučiteljem.

Sveti Primo i Felicijan, mučenici

U venecijanskoj bazilici Sv. Marka, uz druge umjetničke vrijednosti, nalazi se i veoma lijep mozaik svetih mučenika Prima i Felicijana. Najstariju i najpouzdaniju vijest o njima imamo iz Jeronimskog martirologija, koji ih spominje 9. lipnja, označujući da su bili pokopani uz Nomentansku cestu u Rimu. Rimski martirologij spominje grob svetih mučenika na Monte Celio. Onamo su za vladanja pape Teodora (642–649) bila prenesena njihova tjelesa i položena u crkvu S. Stefano al Celio. Tom je zgodom spomenuti papa dao izraditi mozaik, sačuvan i danas, na kojem su sveti mučenici prikazani kako stoje uz križ obučeni u vojničko odijelo. Ispod slike nalaze se ispisana i njihova imena. Kao što nam je ikonografija za poznavanje mnogih svetaca dragocjen povijesni izvor, tako je to i u slučaju ove dvojice mučenika.

Prema sačuvanoj pisanoj legendi, naši su sveci bili pohvatani u Rimu na zahtjev poganskih svećenika te predvedeni pred Dioklecijanov sud. Od njih se tražilo da žrtvuju Jupitru i Herkulu, što su oni odlučno odbili. Znali su dobro da se kao kršćani ne smiju klanjati lažnim bogovima i da je njihov Bog onaj o kome Mojsije napisa u Ponovljenom zakonu: »Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce! Napominji ih svojim sinovima! Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad lijegaš i kad ustaješ« (Pnz 6,4–7).

Ispovjedivši vjeru u jednoga pravoga Boga, sveti su mučenici bili predani na bičevanje. I dok su okrutni udarci padali po njihovim leđima, oni su u srcu ponavljali svoje vjerovanje, moleći Gospodina da ustraju u ispovijedanju prave vjere. Gospodin im je u mukama dao snagu i oni dadoše svoje glave za vjeru. Dadoše ih u pravom smislu riječi jer su im bile odrubljene.

sv. Primo i Felicijan; bl. Ivan Dominici

Naše je narodno ime za Prima Prvoslav, a za Felicijana Srećko. Tko nosi ime kojeg od te dvojice mučenika, neka ima na pameti da je svjedočenje za vjeru najljepše svjedočenje, a za kršćanina stalna obveza.

8. lipanj

Sveti Medard, biskup († 560)

Svaki je čovjek, pa tako i svetac, različit od drugih. I zbog toga ih ne možemo sve svesti pod jedan nazivnik. Različiti smo po dobi, po izobrazbi, po zalaganju, po životnom iskustvu, po značaju, po duhovnosti. Unatoč toj različitosti, kao kršćani svi imamo istu težnju, slične putove kojima koračamo ili, bolje rečeno, jedan te isti put zacrtan od Evanđelja. Pa ipak, svaki je kršćanin tim evanđeoskim putem išao na svoj osobni, izvorni način. To vrijedi i za svece, a zato je svaki od njih zanimljiv, i hagiografija nastoji otkriti, pokazati i ocrtati njegov put, uz one zajedničke crte upozoriti na one svakome vlastite. Pogledajmo kakav je bio životni put sv. Medarda te što u njegovu životu ima originalno, baš njegovo?

Da je njegov život za ljude bio zanimljiv, pokazuju dva životopisa, napisana malo poslije svečeve smrti. Prvi je napisan čak u stihovima, a napisao ga je pjesnik himana Fortunat, a drugi god. 602., tj. samo malo kasnije, koji se također, ali bez dokaza, pripisuje istome piscu. Zanimanje za sv. Medarda nije prestajalo ni kasnije pa je tako u IX. stoljeću jedan monah samostana St-Médard de Soissons sastavio novi svečev životopis, a za njim je u XI. stoljeću slijedio još jedan, koji se pripisuje Ratbodu (1068–1098), biskupu Noyona. Svi su ti životopisi jedan drugome pomalo slični, dok onaj iz XI. stoljeća donosi nešto novo, što je, na žalost, sporno. Mi ćemo se zaustaviti na onome što uglavnom može podnijeti ozbiljnu povijesnu kritiku.

Medard se rodio u jednoj plemićkoj obitelji u Vermandoisu, u francuskoj pokrajini St-Quentin. Otac mu je bio franačkoga, a majka galo-rimskog podrijetla. Školu je polazio u svome rodnome gradu, proslavio se već tada darom proroštva pa je tako svome suučeniku Eleuteriju prorekao da će u dobi od 30 godina postati biskup u Tournaiju. Proročanstvo se ispunilo, čak je Eleuterije i prvi poznati biskup toga grada.

Postavši svećenik, Medard je učinio nekoliko čudesa, a svakako je najneobičnije da je činio čudesa u korist razbojnika koji su pljačkali i potkradali njegova dobra. Pripovijeda se da je jedan od tih lopova došao u noći u krađu njegova grožđa. Ne uspjevši više pronaći put kojim bi pobjegao, bi uhvaćen i predveden svetom svećeniku Medardu, koji ga sutradan pusti skupa s njegovim plijenom. Čudo bi bilo u tome što kradljivac, koji je dobro znao put u vinograd, nije znao iz njega izići.

Jedan je drugi kradljivac ukrao svečevu kravu, koja je o vratu imala zvono. Da ne bi zvonila, lopov je zvono ispunio travom. Unatoč tome pokušaju zvono je zvonilo te uzbunilo susjede i samoga Medarda. Taj je uhvatio kradljivca, valjda mu je rekao i koju ozbiljnu riječ, a onda ga pustio zajedno s njegovim plijenom. I napokon je jedan lopov htio ukrasti svečevu košnicu s pčelama, no one su ga kaznile same svojim žalcima, sve dok nije došao sveti svećenik i čudesno ga od njih obranio.

Stvarno su nam neobična čudesa takve vrste. Njihova poruka može ipak biti veoma lijepa. Ona je u tome da zlo valja svladati dobrim, da grješnika valja pokarati, a onda mu oprostiti i dati prilike da se popravi. Vjerojatno su u postupku prema kradljivcima sv. Medarda vodili takvi motivi. Njegov postupak pokazuje i njegovu ljudsku dobrotu.

Kad je umro biskup u St-Quentinu, na njegovo je mjesto uzdignut sv. Medard. Možda je tome pripomogla i njegova velika ljudskost. Kler i vjernici su se nadali u njemu dobiti dobroga pastira, a ta ih nada nije prevarila. Medard je biskupovao kroz 15 godina. Iz njegove biskupske službe znamo iz života sv. Radegunde, koji napisa Fortunat, ovu zgodu: Jednog dana posjetila ga je kraljica Radegunda i rekla da je zbog bratoubojstva ostavila svoga muža Klotarija te da se želi posvetiti Bogu. Biskup je bio duboko potresen izvještajem, a i pravim poteškoćama Radegundine rastave braka. On je ipak položio na nju ruku i posvetio je za đakonisu. To mu se u tom slučaju činilo najpametnijim.

Medard je brzo nakon toga umro. Bilo je to oko godine 560., a malo za njim umro je i Klotarij. Zanimljivo je da je taj bratoubojica ipak poštivao svetog biskupa Medarda, jer je njegovo mrtvo tijelo dao prenijeti u svoju prijestolnicu Soissons. Nad biskupovim grobom kralj je Sigebert (561–575) dao sagraditi lijepu baziliku sa samostanom. Ona postade stjecište pobožnih hodočasnika. U Francuskoj je sveti Medard među pukom veoma popularan svetac i njegov blagdan u kalendaru zapažen. Štoviše, ako na njegov blagdan pada kiša, postoji vjerovanje da će kroz 40 dana biti kišovito vrijeme. Po tome je sveti Medard poznat i u našim stranama. Narodna poslovica o tom kaže: »Sveti Medard što nam daje 40 dana traje.«

Blažena Marija od Božanskoga Srca (1863–1899)

Gotovo bismo mogli reći da je proglašenje blaženom 1. studenoga 1975. sestre Marije od Božanskoga Srca iz Kongregacije sestara od Dobroga Pastira bila potrebna nadopuna beatifikacije, koja se zbila nešto ranije, tj. na Misijsku nedjelju iste godine. Tada je Pavao VI. proglasio blaženima biskupa Eugena Mazenoda, Arnolda Janssena, oca Freinademetza i Mariju Tereziju Ledochowsku – same apostolske misionarske duše, koje su se u Crkvi više bavile izvanjskim apostolatom, dok je Marija od Božanskog Srca provodila više onaj skriveni, kontemplativni život molitve i pružanja naknade za ljudske grijehe, a u kojemu ipak svaki apostolat ima svoje korijenje. U Crkvi su, uz one radnike koji izravno rade na njivi Gospodnjoj, potrebni i tihi radnici koji ih u pozadini prate molitvom. Zato u Crkvi ima jednako građansko pravo i aktivni i kontemplativni život. Štoviše, jedan drugi nadopunjuje i dobiva od njega potrebnu uspješnost.

Marija od Božanskog Srca, u svijetu Marija Droste zu Vischering, bila je po rodu grofica, dakle, plemkinja. Rodila se na blagdan Male Gospe 1863. u Münsteru, u Njemačkoj, u krilu stare i duboko katoličke obitelji. Bezbrižno je djetinjstvo provela u dvorcu Darfeld, nedaleko od rodnoga grada. Djevojčica je bila veoma živahna. Njezina odgojiteljica piše o njoj: »Rijetko sam vidjela tako živahno, veselo i dražesno dijete. Na njoj je sve bilo ljupko, tako da je zbog toga njezinu majku počela hvatati neka zabrinutost.«

Marija je imala divne roditelje. Njezin otac grof Klement bio je poslanik u parlamentu u Berlinu, a majka grofica Helena von Galen bila je u rodu sa slavnim nadbiskupom iz Mainza Kettelerom te s budućim biskupom u Münsteru i kardinalom von Galenom, koji je po svoj Njemačkoj bio poznat po svome otporu prema Hitleru i njegovu režimu. No osim tih vanjskih odlika resila ih je oboje velika pobožnost prema Srcu Isusovu. Majka je tu spasonosnu i nadasve korisnu pobožnost naučila još kao gojenica u domu sestara Srca Isusova u Blumenthalu kod Aachena. Za nju je u vrijeme trajanja zaruka osvojila i svoga budućega muža. Sa svojom obitelju ona će redovito obavljati pobožnost prvih petaka. U tako izrazito duboko kršćanskom okolišu i Marija je primila odličan vjerski odgoj, snažno obilježen pobožnošću prema Srcu Isusovu. Kip Božanskoga Srca resio je njihovu dvorsku kapelu, a i Isus je s probodenim Srcem bio središte te divne kršćanske obitelji. Ona je njemu sva bila posvećena, njemu je posve pripadala. A Isus, vjeran svojim obećanjima, blagoslovio je tu obitelj posebnim blagoslovom.

Marija je išla u školu kad sestara Srca Isusova. Kako je intelektualno bila bogato obdarena, naučila je više stranih jezika, pa latinski, a bila je izrazit talenat i za glazbu i slikarstvo. Vrativši se u očinsku kuću, posvetila se kao socijalna radnica službi bolesnika i siromaha. No, to je bilo samo prijelazno razdoblje. Nju je Gospodin zvao u samostan. Ona se tome pozivu najspremnije odazvala te 10. siječnja 1889. stupila u samostan sestara od Dobrog Pastira u Münsteru.

Svršivši novicijat, provela je nekoliko godina u radu s mladeži. Briga za rehabilitaciju mladeži naročita je zadaća Instituta od Dobrog Pastira. Kao veoma sposobna sestra, Marija je već g. 1894. poslana u Portugal, u Oporto, da ondje bude poglavarica. U toj se službi pokazaše i njezine izvanredne sposobnosti za upravu. Kao poglavaricu resila ju je i čvrstoća, ali i dužna razboritost. Unatoč teškoj bolesti, koja ju je odvela gotovo na rub groba, Marija se i dalje posvećivala ne samo svojoj redovničkoj zajednici, nego i djelima ljubavi, a podržavala je i odlične veze s crkvenim vlastima u biskupiji. Gospodin je svoju vjernu i revnu službenicu pohodio križem uzetosti. Kako je ta bolest sve više napredovala, ona je više i trpjela. U takvom je stanju još više štovala Isusovo Srce i njegov križ.

Nalazeći se na bolesničkoj postelji, a pošto se posavjetovala sa svojim ispovjednikom, budućim patrijarhom Indije, monsinjorom Theotonijem Ribeira de Castrom, g. 1898. dva put je pisala papi Leonu XIII. moleći ga da ljudski rod posveti Srcu Isusovu. Papa je bio iznenađen takvim posredovanjem pa je stvar predao najprije na ispitivanje teolozima. Plod ispitivanja bila je papina enciklika Annum sacrum od 25. svibnja 1899., u kojoj Papa naviješta otvaranje Svete godine 1900. i traži od biskupa svega svijeta da 11. lipnja ljudski rod posvete Srcu Isusovu.

Sestra Marija od Božanskoga Srca umrla je tri dana prije toga, tj. 8. lipnja 1899., baš kad je počinjala trodnevnica kao priprava za svečani čin posvete. Pokopana je na groblju u Oportu među siromasima, no glas je o njezinoj svetosti sve više rastao pa je pokrenut i postupak za njezino proglašenje blaženom. Kod beatifikacije te odlične Božje službenice Papa Pavao VI. je rekao:

»Sestra Marija od Božanskoga Srca Droste zu Vischering potječe iz ugledne plemićke obitelji. Do još većih je časti došla ipak po izvanrednim milostima koje joj je Bog udijelio, po vatrenom štovanju Srca Isusova i po brizi za ugroženu mladež i siromahe. Isto vrijedi i za njezino neumorno nastojanje oko promicanja svećeničkih zvanja. Po teškoj i za spas duša radosno podnašanoj bolesti, i sama prava slika vječno Dobroga Pastira, sestra Marija od Božanskoga Srca postade ponizna glasnica jednoga poslanja, što ga je po posveti ljudskoga roda Presvetom Srcu Isusovu imao ostvariti naš prethodnik Leon XIII.«

Ova je blaženica išla putem koji za svakoga kršćanina može biti veliko nadahnuće.

7. lipanj

Sveti Antun Marija Gianelli, biskup (1789–1846)

Na sam Uskrs 12. travnja 1789. ugledao je u Cereti, u pokrajini Liguriji, svjetlo svijeta Antun Marija Gianelli, budući biskup i svetac. Već od malena pokazivao je znakove duhovnoga zvanja. Pobožna i plemenita gospođa Nicoletta Rebizzo povela ga je stoga u Genovu i predvela kardinalu Spinu, moleći ga da maloga primi u sjemenište. Ona ga je na njegovu putu do oltara i dalje pomagala. U 19. godini života Gianelli je stupio u bogoslovno sjemenište te provodio uzoran klerički život. Pokazivao je naročit smisao te izrazitu sposobnost za propovijedanje. Stoga mu je bilo dopušteno da propovijeda čim je primio red podđakonata.

Antun je u cvijetu mladosti, u dobi od samo 23 godine, 23. svibnja 1812. primio svećeničko ređenje. Kako je bio zagrijan za svoj poziv, poče odmah s velikom revnošću obavljati razne svećeničke službe. Marno je poučavao vjernike u kršćanskome nauku svjestan da je vjersko neznanje velik neprijatelj rasta u vjeri. Za svoje se kateheze marljivo i savjesno pripremao, a pripravu je popratio žarkim molitvama. U kolegiju piarista obavljao je službu profesora književnosti, no nije bio samo profesor već i odgojitelj. Zalagao se za preventivnu odgojnu metodu. Mladima, prakticiranjem sakramentalnoga života, valja nekako pomoći da ne upadnu u razne mane. Bolje je zlo spriječiti, negoli ga kasnije liječiti.

Kasnije u bogoslovnom sjemeništu Gianelli postade profesorom govorništva. Kako je sam bio zagrijan govornik, nije mu bilo teško predavati i drugima vještinu i tajne govorništva. O tome je napisao i malu raspravu koja govori o njegovoj veoma živahnoj ćudi. Kroz deset godina bio je profesor govorništva, no time nije bila iscrpljena sva njegova djelatnost. Uz to se bavio i karitativnim radom, osobito u oskudnim i gladnim godinama 1816–1817. Grad Genova poznavao ga je kao vrsna propovjednika u svim važnim zgodama i na velike svetkovine. Kroz dvanaest godina obavljao je veoma plodnu pastoralnu službu u Chiavariju.

Gianelli se u pastoralnom radu služio posve modernim metodama. Tako je sastavio župnu kartoteku, koja mu je bila kao neki barometar za poznavanje stanja u njegovoj župi. Godine 1829. osnovao je žensku redovničku družbu Marijinih kćeri, koja se imala baviti odgojem ženske mladeži i karitativnim radom po bolnicama i gostinjcima. Njegove su redovnice postale slavne kad su za vrijeme pošasti kolere herojskom hrabrošću i ustrajnošću dvorile bolesnike uz rizik i opasnost vlastitoga života.

Nalazeći se u Chiavariju u najvećem radu zateče ga imenovanje za biskupa u Bobbiju. On se tome opirao iznoseći razloge protiv toga imenovanja, no kad je Papa zatražio da posluša, poslušao je. Jedan je njegov učenik kod biskupskog posvećenja novoga biskupa izjavio: »Danas sam prisustvovao biskupskom posvećenju jednoga sveca.«

Postavši biskup, Gianelli je pučkim misijama i duhovnim vježbama nastojao obnoviti svoju biskupiju. Zjenica oka bilo mu je i sjemenište, jer je znao da procvata vjerskoga života nema bez dostatnog broja dobroga klera. Održao je i jednu biskupijsku sinodu. Umro je 7. lipnja 1846., još relativno mlad. Pio XI. proglasio ga je godine 1925. blaženim, a Pio XII. godine 1951. svetim. Njegove duhovne kćeri djeluju danas po cijeloj Latinskoj Americi. Lijepo su se posljednjih godina proširile i po Španjolskoj. I sveti Antun Marija Gianelli ostvario je u svome životu lik revnog pastira duša.

Blažena Marija Terezija de Soubiran (1834–1889)

Iako je naša blaženica po krvi potjecala od veoma stare plemićke obitelji, ipak nije plivala u bogatstvu jer je Francuska revolucija učinila svoje. Ona je rođena 16. svibnja 1834. u Castelnaudaryju. Odgojio ju je, zajedno s njezinom mlađom sestrom, stric kanonik Louis de Soubiran. Bio je to primjeran i svestran odgoj. Marija Terezija je u 11. godini primila prvu pričest te za svoju nježnu dob pokazivala neobično veliku pobožnost. Privlačila ju je molitva pa je već mlada od Gospodina baš u molitvi primila mnoga prosvjetljenja i milosti. Zbog izrazite sklonosti prema kontemplativnom životu jedno se vrijeme ozbiljno bavila mišlju da stupi u Karmel. Međutim, njezin stric kanonik, koji je u Castelnaudaryju vodio aktivnu žensku Marijinu kongregaciju, predložio joj je da se i sama posveti tome radu. Ona je prihvatila ponudu i dala se na posao. No uz rad provodila je i izvanredan nutarnji duhovni život koji ju je sve više odvodio u sfere mistike.

God. 1853. opet je postavila pitanje o svojoj budućnosti i zvanju. Ne zove li je Gospodin ipak u Karmel? Međutim, njezin je stric, po uzoru na flamanske begine, htio nešto slično osnovati u Francuskoj pa je za ostvarenje toga nauma računao sa svojom nećakinjom. Ona je nakon oklijevanja i premišljanja pristala pa je u kolovozu i rujnu 1854. bila u Gentu i ondje proučavala način života i običaje begina. Vrativši se kući, na posjedu Bon-Secours osnovala je sličnu ustanovu. Kad je 14. studenoga 1855. obukla odijelo begina, bila je imenovana i njihovom poglavaricom.

Uz poteškoće koje obično kod osnivanja sličnih ustanova nadolaze izvana, Mariju Tereziju zahvatile su i strašne nutarnje kušnje. Mučile su je razne nejasnoće i napasti protiv vjere. No, ona se nije dala smesti, već je s herojskom vjerom i strpljivošću trpjela i radila kao da je bez ikakvih problema. Time je pokazala neobičnu jakost značaja. Svoje begine je sve više upravljala prema karitativno-apostolskome radu skupljajući i odgajajući iz okolice siromašnu i zapuštenu djecu.

U svome duhovnome rastu i apostolatu Marija Terezija je našla odličnu pomoć u liku isusovca o. Pavla Ginhaca. Bio je to svećenik i redovnik sveta života, sav prožet jednom jedinom mišlju: što većom proslavom Božjom, a po što većem odricanju samoga sebe. Zato je bio izvanredno strog sa samim sobom, dok je prema drugima pokazivao srce najbrižnijega oca. U redu je obavljao odgovorne službe učitelja novaka, rektora i instruktora treće probacije, odgojivši čitave naraštaje svoje subraće te prelijevajući u njih duhovno blago što ga je sam u srcu nosio. Uz isusovce bio je duhovni vođa i generalu de Sonisu, Emiliji d’Oultramont, osnivateljici jedne ženske družbe, te blaženoj Mariji Tereziji Soubiran, osnivateljici Instituta Marije pomoćnice.

Ona je u školi oca Ginhaca mnogo naučila. On ju je uveo u duhovnost sv. Ignacija, koju je dobro poznavao i prema njoj odabrane duše uspješno odgajao. Na poticaj oca Ginhaca Marija Terezija posve je promijenila prvotnu zamisao svoga strica. U lipnju 1864. njezina je zajednica begina preuzela moderniji oblik ženske kongregacije s vječnim zavjetima. Stavila ju je pod zaštitu Marije pomoćnice i povjerila joj brigu za siromašne djevojke po gradovima. Sestre su uz apostolat, u duhu naknade za ljudske grijehe, prakticirale vječno klanjanje Presvetom Sakramentu. Ustanovu je odobrio najprije tuluški nadbiskup, a godine 1869. potvrđena je i od Rima. Sve je to pogodovalo i njezinu brzom širenju. Tako se otvoriše nove kuće u Toulouseu, Amiensu i Lyonu.

Rat g. 1870. između Njemačke i Francuske donio je novoj družbi mnogo nevolja. Većina kuća morade biti zatvorena, a velik broj sestara, među njima i majka utemeljiteljica, moradoše pobjeći u London. Ondje je osnovala nove kuće svoje družbe. Po svršetku rata g. 1871. Marija Terezija vrati se u Francusku da reorganizira svoju ustanovu. Većina je kuća ponovno otvorena, a osnovane su i nove u Bourgesu, Parizu i Angersu.

Međutim je blaženicu posljednjih godina njezina života zadesio težak udarac. Ona je u Božjem svjetlu shvatila da takvi udarci silno pomažu pri izgradnji svetaca. Godine 1868. primili su u svoju družbu bez prethodnog ispitivanja i dužnih mjera opreznosti jednu postulanticu u već zrelijoj dobi. Ta je osoba imala izrazite sposobnosti za upravljanje, a bila je veoma ambiciozna. Postavši u redu majka Marija Franciska Borgija, brzo se drugima nametnula pa joj je u roku od nekoliko godina pošlo za rukom postati generalna asistentica. Prema utemeljiteljici majci de Soubiran ta se osoba ponijela veoma podlo. Nastojala ju je uvjeriti da za upravu družbe u punom cvatu uopće nema prave sposobnosti. A kod sestara je nastojala srušiti sav ugled utemeljiteljice i generalne poglavarice. Činila je to posve smišljeno, pokazujući na neke slabosti dosadašnje uprave, no nije prezala ni pred klevetama i izmišljotinama.

Majka de Soubrian, od briga i pokora prilično slabašna zdravlja, a uz to veoma ponizna, nije se znala, a ni htjela suprotstavljati makinacijama svoje asistentice. U ljetu g. 1874. bila je napokon prisiljena napustiti upravu družbe, i ne samo to, već je iz nje morala i istupiti. Primile su je redovnice Naše Gospe od ljubavi i dopustile joj da kod njih g. 1877. položi zavjete. Udaljena iz reda, koji je sama osnovala, morala je izdaleka promatrati kako joj se životno djelo pomalo rastače i propada. Snagu i utočište u tim mukama tražila je kod Gospodina, a on je nije ostavio, već joj je davao razne mistične darove. Osjetila je svu slatkoću njegove milosne blizine.

Majka de Soubiran, od ljudi prilično napuštena i ostavljena, umrla je 7. lipnja 1889. Prije smrti je primila k sebi svoju mlađu sestru, koja je također bila isključena iz družbe Marije pomoćnice. Sljedeće godine majka Borgija svojom je upravom Družbu Marije pomoćnice dovela gotovo do propasti. Stoga je dala ostavku na upravi i nestala negdje u Švicarskoj. Na temelju službene istrage, koju je pokrenuo pariški nadbiskup kardinal Richard, otkrilo se da je sestra Franciska Borgija bila udata osoba, zatim rastavljena i prema tome uopće nije imala pravnih uvjeta da bude primljena u samostan.

Sestre koje ostadoše u družbi Marije pomoćnice, barem posmrtno vratiše čast i ugled svojoj utemeljiteljici, kojoj su za života bile načinile veliku nepravdu. Pokrenule su i postupak za njezino proglašenje blaženom. I Bog je svoju vjernu poniženu službenicu proslavio već na ovome svijetu, jer ju je 20. listopada 1946. papa Pio XII. proglasio blaženom. Blaženičine se relikvije štuju u samostanu njezina reda u Villepinteu, na periferiji Pariza. Bio je trnovit put kojim je u životu stupala, no doveo ju je do cilja, do vječnog blaženstva u nebu, ali i do proslave na zemlji. Božji mlinovi sporo melju, ali ipak sve dođe na svoje. Blažena Marija Terezija de Soubiran imala je pouzdanje u Providnost i nije se pokolebala.

Matt Talbot, Božji sluga († 1925)

Na jednoj dublinskoj ulici umro je 7. lipnja 1925. u dobi od 70 godina lučki radnik Matt Talbot. Njega je već u ranoj mladosti zahvatio »zeleni demon« te učinio robom alkohola. Stanje mu je izgledalo upravo bezizlazno. Kad bi se ujutro otrijeznio, stidio se svoje slabosti i pred Bogom i pred ljudima. Njegova majka opominjala ga i zaklinjala da se ostavi pića. Sve je to bilo uzalud. Kod sljedeće plaće on bi se opet do mrtvila napio. Strast je bila tako jaka da bi prodao i čizme s nogu samo da joj može udovoljiti. Inače je bio vedar mladić, u drugim stvarima dobar, držao je i do svoje vjere, ali, eto, samo ta nesretna strast pijanstva.

Kako je u njemu bila dobra narav i kako je počeo uviđati da se na njemu pokazuju već neki nezgodni znakovi teškoga alkoholizma, u dobi od 24 godine jednog je dana bacio čašu kroz prozor te se zakleo da nikad više neće okusiti ni kapi alkohola. Nikad nikome nije povjerio što ga je zapravo nagnalo na takvu odluku. Svoju je tajnu o tom ponio u grob. Njegovi životopisci nagađaju da bi razlog toj odluci mogla ipak biti njegova duboka i neuzdrmana religioznost. Kasnije je Matt Talbot na ruke jednog svećenika položio zavjet da će se potpuno uzdržavati od upotrebe alkoholnoga pića. Uz milost Božju, blagoslov Crkve, stupio je odlučno u borbu protiv strasti pijanstva.

On je tu borbu vodio herojski. Ne obazirući se na izrugivanje i podbadanje drugova radnika, uvijek bi odbio bocu rakije kad bi kod zajedničkih obroka došao red na njega. No i ta pokora učinila mu se još premalenom za prijašnje desetgodišnje opijanje. On se zato odrekao i pušenja, čitanja novina i počeo postiti kao nekadašnji irski pustinjaci iz ranokršćanskih vremena. Unatoč teškome radu, koji je trajao svaki dan po deset sati, spavao bi samo tri sata, a pod uzglavlje bi metnuo tvrde lučke lance da taj siromašan ležaj bude tvrđi i neudobniji.

Njegov bi dan počinjao već u 2 sata ujutro. Klečeći je ustrajao u žarkoj molitvi do prve rane mise. Poslije toga bio je uvijek među prvima na radnome mjestu. Za vrijeme stanke od rada povukao bi se u kakav kut i nastavio svoju jutarnju molitvu. Večer bi provodio bilo uz uzglavlje kakvog bolesnika, bilo uz kakvu pobožnu knjigu. Imao je prilike sklopiti brak, ali i to je otklonio. Želio je biti posve Božji. Od svoje siromašne plaće pomagao je školovanje četvorice svećeničkih kandidata, koji su se spremali za misije u Kini.

Javnost je posve malo znala o njegovim pokorama i dragovoljnim žrtvama. Kao pravi kršćanin znao je to vješto skrivati. Kroz više od 40 godina provodio je pravi svetački život u Dublinu i tek nakon smrti počeše ispitivati njegov život i tako pred mnogima zasja njegova kršćanska veličina. Na ljudsku govoreći od kroničnog alkoholičara nije bilo ništa čestito očekivati. A eto, ipak je i od njega postao izvanredan kršćanin. I ne samo to, već i kandidat oltara. Za Matta Talbota pokrenut je postupak za proglašenje blaženim.

6. lipanj

Sveti Norbert, osnivač premonstratenzâ (1085–1134)

Norbert se rodio oko g. 1085. u plemićkoj obitelji Gennep, u rajnskoj oblasti. Njegov rodni kraj pripada danas Nizozemskoj, no nije daleko od njemačke granice. Norbertov otac bio je Heribert van Gennep, koji se nalazio u službi kölnskoga nadbiskupa. Majka mu se zvala Adviga. Još kao mladić postade kanonik zborne crkve u Xantenu, dakako bez svećeničkog reda. Kasnije pođe u Köln, gdje bi odgojen u nadbiskupskoj palači Fridriha I. von Schwarzenberga, kölnskoga nadbiskupa. Svoju je formaciju nastavio na carskom dvoru Henrika V. pa je izbliza mogao upoznati političko-crkvena pitanja onoga vremena, a osobito borbu za investituru. Ta se borba vodila između pape i cara. Papa je branio slobodu Crkve, a car je htio imati biskupe koji će ga slijepo slušati i biti oruđe u njegovim rukama.

Norbert je na svoje oči vidio i doživio nemio događaj borbe između pape i cara. Bilo je to 19. travnja 1115. kad je papin legat, kardinal Conone, biskup Palestrine, na sinodi u Kölnu izopćio iz Crkve cara. Bila je to kao neka eksplozija bombe. Norbert je sav potresen u duši napustio carsku palaču te se vratio u svoj kanonikat u Xantenu. Car mu je ponudio ispražnjenu biskupsku stolicu u Cambraiu, no on je odbio te na taj način pokazao svoju vjernost prema papi.

Norbert još nije bio izgrađen svetac. To će postati malo-pomalo. Dok se nalazio na carskome dvoru, čini se da je provodio dostojan život, no ipak nije bio slobodan od častohleplja, od želje za karijerom, što je tada među crkvenjacima bila jako raširena mana. Kasnije uvidje da to ničemu ne vodi, da se ne slaže s evanđeoskom jednostavnošću, pa se obrati i svoj život, vezan uz zemaljske časti, upravi isključivo prema Bogu. Na to ga je potakao i doživljaj nimalo ugodan. Jednom je iz Vredena išao u Xanten. Na putu ga je zatekla strašna oluja i grom je udario u njegovoj blizini. Pavši na zemlju odmah je pomislio da bi to mogao biti Božji glas koji ga zove na život posvećen jedino Njemu.

Odsada će obraćenje posve oblikovati sav njegov budući život. Napustivši taštine i ispraznosti ovoga svijeta, stupio je u samostan Sv. Benedikta u Siegburgu. Želja za savršenstvom te razmatranje vječnih, Bogom objavljenih istina, posve ga uvjeriše da se ne smije zaustaviti samo na redu podđakonata, do kojega je došao, već ići i dalje sve do svećeništva. Uvidio je jasno da je njegov poziv biti svećenik, a kao takav navjestitelj Evanđelja i djelitelj sakramenata.

Kölnski nadbiskup von Schwarzenberg u isti ga je dan u prosincu 1115. zaredio za đakona i za svećenika. Nakon prve mise mladomisnik se vratio u samostan u Siegburg, dao na molitvu i razmatranje, kako bi po Božjem nadahnuću što bolje upoznao volju Božju.

U to je vrijeme svećenički odgoj u Crkvi bio prožet gregorijanskom reformom, koju je započeo veliki papa Grgur VII. Reforma se sastojala u tome što je pripadnike kleričkoga staleža nastojala otrgnuti od bavljenja zemaljskim stvarima, a posve ih upraviti na posve duhovne poslove. Taj je duh obnove sasvim obuzeo i zagrijao Norberta te on, kao putujući propovjednik, poče obilaziti sela i gradove propovijedajući riječju, a još više životom evanđeosko siromaštvo. Njegova je snažna riječ zahvatila mnoge i obratila ih Kristu.

Za Norbertom se povedoše mnogi, a neki postadoše njegovi učenici i suradnici. S njima, na želju i poticaj biskupa iz Laona u Francuskoj, Bartolomea de Jouxa, u Prémontréu osnuje novi red, nazvan premonstratenzi. Na sam Božić 1121. s četrdesetoricom subraće javnim zavjetima posveti se Bogu i apostolskome životu. Taj je život imao biti što sličniji životu Isusovih apostola, a ideal je bio živjeti u odricanju, siromaštvu, zajedništvu kao prva apostolska zajednica u Jeruzalemu. Duhovni sinovi i suradnici sv. Norberta zaredaše revnim misionarenjem Francuskom i Njemačkom, i to s mnogo duhovnoga ploda. Usput su osnivali i nove samostane muške i ženske grane svoga reda, što je znak da im je Gospodin davao mnoga zvanja.

Početkom g. 1126. Norbert je pošao u Rim da ondje od samoga Pape dobije potvrdu svoga rada. Vraćajući se kući, održao je u katedrali u Würzburgu snažnu propovijed, koja se dugo pamtila i prepričavala. Glas se o Norbertu silno proširio pa je bio izabran za nadbiskupa u Magdeburgu, gradu koji je tada imao veliko značenje. Nadbiskup je toga grada bio i carski kancelar pa je vršio velik utjecaj i na cara. Postavši nadbiskup, u nadbiskupiji pastoralno prilično zanemarenoj, dao se svim žarom na posao. No nije se ograničio samo na područje svoje nadbiskupije. Njegova je revnost išla i dalje.

Kad je u Crkvi nastao raskol, Norbert je pristao uz zakonitoga papu Inocenta II., a sklonuo je i kralja Lotara da prizna pravoga papu. I tako je sv. Norbert, suvremenik sv. Bernarda, bio u Njemačkoj ono što je opat iz Clairvauxa bio u Francuskoj. Iscrpljen pokorom i apostolskim naporima Norbert je umro 6. lipnja 1134. Za vrijeme reformacije tijelo mu je preneseno u premonstratenski samostan Strahov u Pragu.

Osobni je poziv sv. Norberta bilo propovijedanje, dakle, izravni apostolat. On je po naravi bio čovjek akcije. Ipak je postao i velikim organizatorom i promicateljem redovničkoga života. Uzeo je kao normu pravilo sv. Augustina, smatrajući da je ono najvjerodostojniji izraz prvotne Crkve. Tajna je pak životnosti redovničkoga djela sv. Norberta njegovo potpuno uključenje u crkvenu hijerarhiju, prema kojoj je uvijek bio poslušan i poučljiv. Usudio bih se ustvrditi da je zbog toga na njegovu djelu i počivao poseban Božji blagoslov. Taj je blagoslov uskraćen onima koji žele biti crkva u Crkvi i kojima su njihovi uski interesi važniji od općih interesa Crkve, koje zastupaju papa i biskupi.

5. lipanj

Sveti Bonifacije, biskup i mučenik, apostol Njemačke (+ 754)

Rodio se u Engleskoj kad je ondje kršćanska kultura bila već u punom cvatu. Odgojen je u benediktinskim samostanima Exeteru i Nurslingu, u kraljevini Wesex. Benediktinski samostani bili su tada glavna žarišta europske kulture. Odgoj je djelovao na mladoga Winfrida tako da je i sam postao benediktinac. U zreloj dobi odlučuje se za misije na europskom tlu među Germanima u današnjoj Njemačkoj. Bilo je to g. 716. Kasnije dobiva pismenu punomoć za misioniranje Germana od samoga pape Grgura II. U tom dokumentu piše: “Gospodin je došao da oganj donese na zemlju. Taj spasonosni oganj gori u tebi. Mi ti naređujemo da s njime po8eš k narodima koji su još zarobljeni zabludom nevjere.” U tome dokumentu Winfrid se prvi put naziva Bonifacijem. Promjena imena u ovom slučaju označivala je najužu pripadnost zajednici rimske Crkve, jer je preuzeo ime jednoga slavnoga mučenika te Crkve. Bonifacije putuje godine 722. opet u Rim i ondje ga sam Papa posvećuje za biskupa i daje mu preporučna pisma na neke germanske vode, od kojih je bio najvažniji Karlo Martel, kasniji slavni pobjednik nad Arapima u bici kod Poitiersa g. 732. i otac dinastije Karlovića, koja će u Karlu Velikom obnoviti Zapadno Rimsko Carstvo i stvoriti temelje jedne kršćanski ujedinjene Europe.
Iako su mnogi Germani već prije Bonifacijeva misioniranja bili pokršteni, ipak je to bilo prilično plitko kršćanstvo. Bonifacijev misijski rad sastojat će se u tome da te već pokrštene Germane dovede do dubljih spoznaja kršćanskih istina i do pravoga života iz vjere. Za tu svrhu osnivao je na njemačkom tlu benediktinske opatije, iz kojih je onda ižarivala kršćanska uljudba i kršćanski život.
Osnivao je i ženske samostane za benediktinke, pri čemu je imao naročitu pomoć od svete Liobe, žene hrabre i pune duha. Njoj Nijemci zahvaljuju prve početke višega odgoja za djevojke. Sve što je tada u Njemačkoj bilo učinjeno na području gospodarstva, graditeljstva, slikarstva, plastike, glazbe, književnosti, znanosti i odgoja, sve to bez izuzetka potječe iz benediktinskih samostana. Najglasovitiji samostan što ga je na njemačkom tlu utemeljio sv. Bonifacije bio je u Fuldi. To je bila njegova najomiljenija zadužbina, za koju je učinio sve što je znao i mogao. Posvetio ju je Presvetom Otkupitelju. U njoj je želio biti i pokopan. Samostan je već pod upravom prvog opata Sturmija brojio 400 redovnika te postao polazna točka za mnoga misijska putovanja po germanskim zemljama.
U proljeće g. 754. Bonifacije je opet otišao na sjever. Pratila su ga brojna redovnička subraća. Utaborili su se nedaleko od morske obale. Žetva je bila velika i bogata. Bonifacije je 5. lipnja očekivao novokrštenike za sakrament potvrde. Umjesto njih u tabor je provalila četa razbojnika i sve poubijala. Jedna očevitka, koja je umakla smrti, svjedoči kako je Bonifacije htio knjigom zaštititi glavu. Ta knjiga pokopana je s njime u Fuldi i još se i danas može vidjeti. To je codex od pergamene teološkog sadržaja, a na njemu se opažaju tragovi udarca mačem. I tako je sv. Bonifacije svoju veliku i svestranu djelatnost zapečatio i vlastitom krvlju koja je postala sjeme novih kršćana i novoga procvata Crkve u germanskim zemljama. S pravom je rečeno da tajna njegove povijesne veličine ne leži u duševnoj genijalnosti, već u snazi nesebičnog služenja Crkvi i njezinoj vidljivoj glavi.

Opširnije

Sveti Bonifacije, biskup i mučenik,apostol Njemačke († 754)

Rodio se u Engleskoj kad je ondje kršćanska kultura bila već u punom cvatu. Odgojen je u benediktinskim samostanima Exeteru i Nurslingu, u kraljevini Wesex. Benediktinski samostani bili su tada glavna žarišta europske kulture. Odgoj je djelovao na mladoga Winfrida tako da je i sam postao benediktinac. U zreloj dobi odlučuje se za misije na europskom tlu među Germanima u današnjoj Njemačkoj. Bilo je to g. 716. Kasnije dobiva pismenu punomoć za misioniranje Germana od samoga pape Grgura II. U tom dokumentu piše: »Gospodin je došao da oganj donese na zemlju. Taj spasonosni oganj gori u tebi. Mi ti naređujemo da s njime pođeš k narodima koji su još zarobljeni zabludom nevjere.« U tome dokumentu Winfrid se prvi put naziva Bonifacijem. Promjena imena u ovom slučaju označivala je najužu pripadnost zajednici rimske Crkve, jer je preuzeo ime jednoga slavnoga mučenika te Crkve. Bonifacije putuje godine 722. opet u Rim i ondje ga sam Papa posvećuje za biskupa i daje mu preporučna pisma na neke germanske vođe, od kojih je bio najvažniji Karlo Martel, kasniji slavni pobjednik nad Arapima u bici kod Poitiersa g. 732. i otac dinastije Karlovića, koja će u Karlu Velikom obnoviti Zapadno Rimsko Carstvo i stvoriti temelje jedne kršćanski ujedinjene Europe.

Iako su mnogi Germani već prije Bonifacijeva misioniranja bili pokršteni, ipak je to bilo prilično plitko kršćanstvo. Bonifacijev misijski rad sastojat će se u tome da te već pokrštene Germane dovede do dubljih spoznaja kršćanskih istina i do pravoga života iz vjere. Za tu svrhu osnivao je na njemačkom tlu benediktinske opatije, iz kojih je onda ižarivala kršćanska uljudba i kršćanski život.

Osnivao je i ženske samostane za benediktinke, pri čemu je imao naročitu pomoć od svete Liobe, žene hrabre i pune duha. Njoj Nijemci zahvaljuju prve početke višega odgoja za djevojke. Sve što je tada u Njemačkoj bilo učinjeno na području gospodarstva, graditeljstva, slikarstva, plastike, glazbe, književnosti, znanosti i odgoja, sve to bez izuzetka potječe iz benediktinskih samostana. Najglasovitiji samostan što ga je na njemačkom tlu utemeljio sv. Bonifacije bio je u Fuldi. To je bila njegova najomiljenija zadužbina, za koju je učinio sve što je znao i mogao. Posvetio ju je Presvetom Otkupitelju. U njoj je želio biti i pokopan. Samostan je već pod upravom prvog opata Sturmija brojio 400 redovnika te postao polazna točka za mnoga misijska putovanja po germanskim zemljama.

Još važnije od osnivanja samostana bilo je za Bonifacija osnivanje biskupija i na taj način organiziranje Crkve na njemačkom tlu, što je jedino stvaralo uvjete da Crkva u tim krajevima osigura trajnu prisutnost i djelatnost. Najprije je započeo s organizacijom Crkve u pokrajini Bavarskoj, koju je podijelio na četiri biskupije: Salzburg, Freising, Regensburg i Passau. U sjevernijim krajevima osnovao je biskupije u Eichstättu, Würzburgu, Buraburgu i Erfurtu. Osim ove dvije posljednje sve su se te biskupije održale do danas. Sv. Bonifacije nije samo osnovao te biskupije, već ih je nastojao izgrađivati vizitacijama i održavanjem biskupijskih sinoda. Zaključci jedne bavarske pokrajinske sinode, kojoj je najvjerojatnije on sam predsjedao, sačuvani su još i danas, a kao veoma važno preporučuju slogu između klera i laika. I treća značajka Bonifacijeva rada bila je njegova neprestana i živa povezanost s papama i rimskom Crkvom. Sve što je sv. Bonifacije učinio za Njemačku i za kršćanski Zapad uopće, bilo je u službi rimske Crkve i prvaka apostola sv. Petra. On je uvijek htio biti odan i poslušan sin nasljednika sv. Petra i namjesnika Isusa Krista. Na to ga nitko nije silio, već ga je u tome vodio njegov nutarnji osjećaj vjere. Njegova vjernost papama nije bila ipak nikakva servilnost, jer im je znao pisati u punoj slobodi, iznositi svoja mišljenja, a koji put čak i kritike koje mu je nalagala njegova savjest. Makar je koji put nailazio i na nerazumijevanje, njegova vjernost Svetoj Stolici nije nikada došla u pitanje. On je uvijek smatrao papu ocem svega kršćanstva.

Schieffer, povjesničar iz našega stoljeća, gleda u sv. Bonifaciju preteču Karla Velikoga, ujedinitelja kršćanske Europe, i u tome vidi i njegovo veliko povijesno značenje uopće. On je bio obnovitelj i reorganizator Crkve među Francima, koja je bila stara već preko dva stoljeća i koja je odigrala značajnu ulogu na pokrštavanju ostalih Germana, pa donekle i Slavena. Bonifacije je održao i u franačkoj Crkvi brojne biskupijske sinode koje su mnogo pridonijele da se pridiglo prilično palo ćudoređe, osobito među klerom.

U proljeće g. 754. Bonifacije je opet otišao na sjever. Pratila su ga brojna redovnička subraća. Utaborili su se nedaleko od morske obale. Žetva je bila velika i bogata. Bonifacije je 5. lipnja očekivao novokrštenike za sakrament potvrde. Umjesto njih u tabor je provalila četa razbojnika i sve poubijala. Jedna očevitka, koja je umakla smrti, svjedoči kako je Bonifacije htio knjigom zaštititi glavu. Ta knjiga pokopana je s njime u Fuldi i još se i danas može vidjeti. To je codex od pergamene teološkog sadržaja, a na njemu se opažaju tragovi udarca mačem. I tako je sv. Bonifacije svoju veliku i svestranu djelatnost zapečatio i vlastitom krvlju koja je postala sjeme novih kršćana i novoga procvata Crkve u germanskim zemljama. S pravom je rečeno da tajna njegove povijesne veličine ne leži u duševnoj genijalnosti, već u snazi nesebičnog služenja Crkvi i njezinoj vidljivoj glavi.

Najljepše svjedočanstvo za Bonifacijevu vjernost papi nalazi se zapisano u njegovoj prisezi koju je položio prigodom svoga biskupskoga posvećenja. U njoj kaže:

»U ime Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. Za vladanja cara Leona… Ja, Bonifacije, po milosti Božjoj biskup, svečano obećajem Tebi, sv. Petru, apostolskom prvaku i Tvome nasljedniku, svetom papi Grguru i njegovim nasljednicima po Ocu i Sinu i Duhu Svetom i po nedjeljivom Trojstvu i po ovom tvom svetom tijelu da ću svim silama i u potpunoj vjernosti raditi za svetu katoličku vjeru i u jedinstvu te vjere na kojem bez sumnje počiva sve spasenje kršćana, da ću s Božjom pomoći ustrajati, i da ni na koji način svoje uho neću upraviti prema zlim došaptavanjima protiv jedinstva sveopće Crkve… Tu prisegu potpisao sam ja, Bonifacije, nevrijedni biskup vlastitom rukom i položio je na tvoj grob, sveti Petre. Zazivajući za svjedoka božanskoga Suca, obećajem da ću biti vjeran gore učinjenoj prisezi.«

Sv. Bonifacije bio je crkveni, rimski i papinski čovjek. Sve to nije bila nikakva smetnja njegovu svestranom radu i zalaganju, već izvor blagoslova koji je pratio njega, a nakon smrti njegovo djelo.

4. lipanj

Sveti Kvirin, sisački biskup

Jedan je od sisačkih biskupa bio sveti mučenik Kvirin. Najstariji podatak o njegovu mučeništvu imamo od sv. Jeronima, koji se poziva na Kroniku Euzebija Cezarejskoga iz godine 309. Martirologij sv. Jeronima spominje sv. Kvirina 4. lipnja, a govori da je pokopan u Sabariji, u Panoniji, današnji Szombately u MaĐarskoj.
Negdje početkom V. stoljeća tijelo je sv. Kvirina preneseno u Rim te sahranjeno u mauzoleju Platonia iza apside svetog Sebastijana na Apijevoj cesti. Ondje je bio veoma čašćen od rimskih hodočasnika u VII. stoljeću, kako nam svjedoče razni hodočasnički zapisi.
Najstariji i povijesno prilično prihvatljiv izvještaj o mučeništvu sv. Kvirina govori da je za Dioklecijanova progonstva po nalogu namjesnika Maksima bio uhvaćen. Pokušao je, doduše, pobjeći, ali nije uspio. Znao je da ga čeka mučeništvo i zato je odlučno odbio žrtvovanje poganskim bogovima, što bi bilo znak otpada od vjere. Zbog svog vjernog pristajanja uz svoje uvjerenje bio je izbatinan i bačen u zatvor. Ondje je obratio čuvara Marcela. Nakon tri dana bio je predveden pred samog namjesnika Savske Panonije Amancija, koji ga je osudio na smrt. Mučenik je s kamenom o vratu bačen u Savu. Kršćani su mu uspjeli pronaći tijelo pa su ga s počastima sahranili. Da je sv. Kvirin bio slavan mučenik, najbolje govori činjenica prenašanja njegovih relikvija iz jednoga grada u drugi. U ono doba žive vjere kršćani su se upravo otimali za svetačke, pogotovo mučeničke relikvije. To vrijedi osobito za posmrtne ostatke veoma slavnih mučenika.

Opširnije

Sveti Kvirin, sisački biskup

Ima mnogo razloga zbog kojih volimo ovo drago tlo mile nam domovine Hrvatske. Kao kršćani volimo ga i zato što je natopljeno mučeničkom krvlju pa je na neki način posvećeno, jer je mučenička krv sveta. Posvećena je u krštenju mučeništva. Među mučenicima iz naših krajeva valja spomenuti sv. Kvirina, sisačkoga biskupa. Grad Sisak na ušću Kupe u Savu veoma je staro naselje. Iliri su ga zvali Segestica, a Kelti Siscia. Od 35. g. po Kristu nalazi se pod vlašću Rimljana. U to je doba grad bio središte trgovine i obrta te sjedište Savske Panonije. Posve je razumljivo da je u nj došlo i kršćanstvo i da je grad zbog svoje važnosti postao i biskupskim sjedištem.

Jedan je od sisačkih biskupa bio sveti mučenik Kvirin. Najstariji podatak o njegovu mučeništvu imamo od sv. Jeronima, koji se poziva na Kroniku Euzebija Cezarejskoga iz godine 309. Martirologij sv. Jeronima spominje sv. Kvirina 4. lipnja, a govori da je pokopan u Sabariji, u Panoniji, današnji Szombately u Mađarskoj.

Negdje početkom V. stoljeća tijelo je sv. Kvirina preneseno u Rim te sahranjeno u mauzoleju Platonia iza apside svetog Sebastijana na Apijevoj cesti. Ondje je bio veoma čašćen od rimskih hodočasnika u VII. stoljeću, kako nam svjedoče razni hodočasnički zapisi.

Najstariji i povijesno prilično prihvatljiv izvještaj o mučeništvu sv. Kvirina govori da je za Dioklecijanova progonstva po nalogu namjesnika Maksima bio uhvaćen. Pokušao je, doduše, pobjeći, ali nije uspio. Znao je da ga čeka mučeništvo i zato je odlučno odbio žrtvovanje poganskim bogovima, što bi bilo znak otpada od vjere. Zbog svog vjernog pristajanja uz svoje uvjerenje bio je izbatinan i bačen u zatvor. Ondje je obratio čuvara Marcela. Nakon tri dana bio je predveden pred samog namjesnika Savske Panonije Amancija, koji ga je osudio na smrt. Mučenik je s kamenom o vratu bačen u Savu. Kršćani su mu uspjeli pronaći tijelo pa su ga s počastima sahranili. Da je sv. Kvirin bio slavan mučenik, najbolje govori činjenica prenašanja njegovih relikvija iz jednoga grada u drugi. U ono doba žive vjere kršćani su se upravo otimali za svetačke, pogotovo mučeničke relikvije. To vrijedi osobito za posmrtne ostatke veoma slavnih mučenika.

Spomendan sv. Kvirina slavi se u zagrebačkoj nadbiskupiji, jer se Sisak nalazi na njezinu teritoriju. Krčka biskupija slavi pak sv. Kvirina kao svog glavnog zaštitnika. »Svakoj je stvari vrijeme omeđeno, a Božja ljubav traje vječno«, pjeva protestantski pjesnik Paul Gerhardt. Mučenici su pokazali najveći stupanj ljubavi prema Bogu, zato su ušli u samu Božju ljubav i s njome su vječni. Dobro je da njihov spomen bude uvijek živ i u našim srcima.

Sveti Optat, milevitanski biskup (320–390)

Slava se svetog Optata sastoji u borbi protiv donatizma, krivovjernog nauka koji je nastao i razvio se u sjevernoj Africi. Donatisti su tražili za valjano podjeljivanje sakramenata pravovjerje i stanje milosti u djelitelju sakramenta. Prema njima prava Kristova Crkva među svojim članovima ne smije trpjeti grješnike. To je bila očita pretjeranost. Protiv tih zabluda sv. Optat se više borio dokumentiranim povijesnim činjenicama nego suptilnim teološkim raspravama. Njegova djela bila su u velikoj časti i kod najvećih svetih Otaca. I on je jedan od onih svijetlih likova kršćanske starine koji je zavrijedio da ga pobliže upoznamo.

Optat se rodio oko g. 320., vjerojatno u Milevi u Numidiji, današnja Mila u Alžiru. U tom je gradu proveo cijeli svoj život. U mladosti je bio poganin te pohađao klasične škole za govorništvo i filozofiju. Te su discipline bile tada u velikoj cijeni i tko se želio izobraziti, nastojao je proučiti djela velikih grčkih i rimskih govornika i filozofa. Nije nam poznato kako je Optat postao kršćanin ni kako je napredovao u crkvenoj službi. Znamo samo činjenicu da je postao biskup svoga rodnoga grada. Sv. Augustin ga naziva »biskupom katoličke zajednice, časne uspomene«. Optat je bio biskup u drugoj polovini IV. stoljeća, a umro je oko g. 390. Sv. Jeronim piše o njemu g. 392., a sv. Augustin g. 400. kao o pokojniku. I to bi bilo sve što znamo o njegovu životu. Daleko više znamo o njegovim pisanim djelima te iz njih zaključujemo i o njegovim ljudskim kvalitetama.

Optat je bio pošten i iskren čovjek, prožet jednostavnom vjerom, obdaren praktičnim smislom, točan i savjestan u opisivanju svoga vremena, u pripovijedanju veoma živahan, u vođenju rasprava umjeren. Poput sv. Augustina i drugih velikih kršćanskih duhova u raspravama je radije prikupljao elemente što spajaju, nego one što razdvajaju.

U svojim djelima Optat naglašava osobito dvije značajke Crkve: katolicitet, u smislu da je Crkva posvuda rasprostranjena, i jedinstvo. To se jedinstvo Crkve usredotočuje u Petru i u njegovoj biskupskoj stolici u Rimu. »Na njoj je sjedio Petar, poglavica apostola, da bi u toj jedinoj katedri bilo sačuvano jedinstvo sviju, pa bi svatko tko bi nasuprot ove jedine katedre podigao drugu, bez daljnjega postao raskolnik i grješnik.«

Kršćanska je starina štovala Optata kao uglednog branitelja Crkve protiv donatističkog raskola. Njegovo djelo i spisi imali su velik i neprijeporan utjecaj na mnoge. Sv. Augustin stavlja ga uz bok sv. Ciprijana, Laktancija, sv. Hilarija, Viktorina i sv. Ambrozija. Sv. Fulgencije ga naziva »svetim« te prispodablja »Augustinu iz Hipona i Ambroziju iz Milana.« I nama je drag taj sveti otac, branitelj crkvenog jedinstva, propovjednik nauka da sakramenti djeluju neovisno o svetosti onoga tko ih dijeli. On uči: »Oni što krste poslenici su, a ne gospodari; i sakramenti su sveti u samima sebi, a nisu ovisni o milosti ljudi što ih dijele. Bog je onaj što čisti u krštenju, a ne čovjek.« Koliko je sv. Optat bio čovjek Crkve, najviše svjedoči njegova izjava: »Kršćanin mi je ime – katolik prezime.«

3. lipanj

Sv. Karlo Lwanga i drugovi ugandski mučenici

Sv. Karlo Lwanga i drugovi ugandski su mučenici, prvi afrički mučenici crnci. Godine 1879. u Ugandu su došli kao misionari “bijeli oci”. Ispočetka su bili dobro primljeni i njihovo misionarsko djelovanje je pomalo donosilo plodove.

Zavidni arapski trgovci su podjarili kralja i počeli su progoni kršćana. Upravo na kraljevskom dvoru se nalazio popriličan broj kršćana. U razdoblju od 1885. do 1887. je taj progon bio najjači. Predstojnik kraljevih paževa Karlo Lwanga s 15 svojih drugova paževa spaljeni su na današnji dan, a kasnije su i drugi kršćani bili ubijani.
Proglašeni su blaženima 1920., a svetima 1964. godine.

Opširnije

Sveti ugandski mučenici († 1885/87)

Između 17. studenoga 1885. i 27. siječnja 1887. u Ugandi su za katoličku vjeru poginula 22 mučenika. Krv mučenika nije bila uzalud prolivena. Natopivši tlo Ugande, pogodovala je razvoju i širenju kršćanstva u toj zemlji, koju zbog njezinih divnih jezera, planinskih lanaca i gornjeg dijela rijeke Nila s pravom nazivaju biserom Afrike. U prošlim desetljećima jedna trećina stanovništva u Ugandi bili su kršćani, što je za afrički kontinent bio rekordan broj.

Prvi misionari u Ugandi bili su bijeli oci. Oni su u tu zemlju došli u prošlom stoljeću, točno g. 1879. Ispočetka su bili lijepo primljeni, ali već g. 1882. moradoše napustiti zemlju. Izgon su skrivili neki uskogrudni i fanatični arapski trgovci koji su protiv katoličkih misionara podjarili urođeničkog kralja Mtesu. Izgon je, na sreću, trajao samo dvije godine pa se oci već g. 1884., za vladavine mladoga kralja Mwange smjedoše opet vratiti i nastaviti nasilno prekinuti rad. No i prijateljsko raspoloženje toga kralja prema katoličkim misionarima ne potraja dugo. Na njegovu je dvoru bio već priličan broj kršćana što su obnašali razne visoke službe. Među njima je bio Josip Mkasa, upravitelj dvora, i Andrija Kagwa, zapovjednik kraljeve tjelesne straže i njegov iskren prijatelj. Oni su čak otkrili i zavjeru uperenu protiv kralja, na čelu koje se nalazio visoki kraljevski činovnik Katikiro. Krivcu je zaslužena smrtna kazna ne samo oproštena, već je mogao i dalje ostati u svojoj službi. No, on je svoj položaj iskoristio da se osveti dvojici kršćana koji su otkrili njegovu zavjeru protiv kralja. Mržnja i osveta kao malo koja strast znadu potpuno potamniti čovjekovo hladno i ispravno razumsko rasuđivanje. Josip Mkasa, već g. 1882. kršten i potvrđen, provodio je uzoran kršćanski život. Svojski se trudio živjeti po svojoj vjeri. Svakog je tjedna svojim novcem kupio po jednog ili više robova, oslobodio ih i poučavao u vjeri. U duhu Evanđelja to je smatrao svojom dužnošću. Vršio je i djelo milosrđa i apostolata.

Katikiro, negdašnji zavjerenik, uspio je ipak na svoju stranu pridobiti kralja, koji je sve više bivao pod njegovim utjecajem. Plod je tog kobnog utjecaja bio da je kralj 31. listopada 1885. »kao špijune« dao pogubiti anglikanskog biskupa Hanningtona i nekolicinu kršćana. Istu je optužbu bacio i na Josipa Mkasu, dok kralj nije povjerovao i čestitog katolika i svoga vjernog službenika predao na milost i nemilost svom negdašnjem zavjereniku koji mu je radio o glavi. Taj se odmah dao na nedjelo da ne bi kralj promijenio svoju odluku. Josip Mkasa bio je uhvaćen u noći, baš nakon što se pričestio, te mu je još prije izlaska sunca 17. studenoga 1885. odrubljena glava, a zatim je spaljen. Kad ga je krvnik htio svezati, mučenik je mirno i dostojanstveno izjavio: »Što? Ja umirem za svoju vjeru, pa zar bih tome htio izbjeći? Kršćanin, koji svoj život daje za Boga, nema straha pred smrću.«

Tog su mučenika slijedili i drugi. Sedamnaestgodišnji kraljev paž Dionizije Subuggwao marno poučavaše u vjeri one koji htjedoše postati kršćani. Zbog toga ga sam kralj pogubi. A kralj se zaprijetio smrću i ostalim kršćanima. Predstojnik kraljevih paževa Karlo Lwanga, uvidjevši svu ozbiljnost položaja, okupio je oko sebe vjerne kršćane te s njima proveo noć u molitvi, da se tako što bolje pripreme na smrt. K njima su se pridružila i četvorica katekumena koja su odmah bila krštena. Sutradan je kralj zakazao sjednicu na kojoj su se morali pojaviti svi njegovi paževi kršćani.

Kralj je izjavio: »Svi vi koji se na kršćanski način ne molite ostanite tu uz mene! Oni koji se mole neka stanu na stranu!«

sv. ugandski mučenici

Prvi je pošao u stranu Karlo Lwanga, a za njim još 15 paževa. Kralj je pun mržnje i gnjeva zavikao: »Vi se, dakle, stvarno molite?«

– Da, gospodaru, mi se stvarno molimo!

– Hoćete li tako i nastaviti?

– Da, uvijek, sve do smrti, glasio je neustrašiv i odlučan, kršćanina dostojan odgovor.

Tada je okrutni kralj ovako izrekao presudu: »Poubijajte ih!« Mučenike su krvnici odmah pohvatali i odveli. Morali su neko vrijeme još čekati u tamnici dok nisu odvedeni u 60 km udaljeno mjesto, gdje se imala izvršiti presuda. Katikiro još uvijek nije mirovao, već je kralju tužio i Andriju Kagwa, tvrdeći da on stoji na čelu buntovnih kršćana. Rekao mu je: »Bio si spreman i našu djecu žrtvovati, a sada bi htio poštedjeti toga jadnoga čovjeka. Zar ćeš ga zbilja i dalje ostaviti na životu da zavodi naše ljude i odgaja ih za buntovnike? Prepusti mi Kagwu i ja ću već s njime obračunati.« I kralj je žrtvovao svoga vjernoga prijatelja običnom izdajniku. Taj ga je odmah osudio na smrt, dao pogubiti i spaliti.

Tada je došao red i na Matiju Murumba, koga crkveni sudski postupak za proglašenje blaženim naziva »najljepšim cvijetom u kruni ugandskih mučenika.«

Junački su paževi bili spaljeni 3. lipnja. Prvi je na lomaču pošao njihov vođa Karlo Lwanga. Za njim junački pođoše u smrt i ostali. Dvadeset i dvojicu ugandskih mučenika proglasio je g. 1920. blaženima papa Benedikt XV. Karlo Lwanga proglašen je g. 1934. zaštitnikom Katoličke akcije i mladeži u Africi. Na misijsku nedjelju 18. listopada 1964., za vrijeme trećeg zasjedanja II. vatikanskog sabora, ugandske je mučenike Pavao VI. proglasio svetima, izrekavši pri tom potresan govor. U njemu je među ostalim rekao i ovo:

»…Ovi afrički mučenici nadodaju novu stranicu popisu pobjednika, to jest martirologiju. Tu su na djelu u isti mah i najžalosnije, ali i odlične stvari. Rekosmo stranicu, a ona je, nema sumnje, dostojna. Ona je nadodana onim izvrsnim izvješćima davne Afrike. Mi, živeći u ovom vremenu, kao ljudi male vjere, smatrali smo da ta izvješća neće nikada imati takav nastavak.

Tko je igda mogao i pomisliti – iznosimo tek primjer – da će onim uzbudljivim djelima scilitanskih mučenika, mučenika kartaških i utičkih mučenika ’bijeloga tijesta’, o kojima govore sveti Augustin i Prudencije, pa onda slavnim djelima egipatskih mučenika, o kojima je najpotpuniju pohvalu napisao Ivan Zlatousti, i napokon mučeničkim djelima iz vandalskog progonstva biti u naša vremena nadodana nova izvješća koja opisuju stvari učinjene ne s manje odvažnosti i jednako tako sjajne?

Tko je mogao u duhu predosjetiti da ćemo odličnim svetim afričkim mučenicima i ispovjedaocima, poznatim iz povijesti kao što su Ciprijan, Felicita i Perpetua, te Augustin, veliki muž, pribrojiti jednom Karla Lwangu, Matiju Murumba Kalembu, čija su nam imena draga kao i imena njihovih dvadeset drugova? I drugi su dostojni spomena, oni koji su služeći se anglikanskim vjerskim ustanovama bili pogubljeni za Kristovo ime.

Ovi afrički mučenici, zaista, znače početke novoga razdoblja. Naravno, neka se pamet ne okrene prema progonstvima i vjerskim sukobima, nego prema kršćanskom i građanskom preporodu. Afrika, naime, koja je orošena krvlju ovih mučenika, prvih u ovom novom razdoblju (kamo sreće, ako je to Božja volja, da su i posljednji, jer je njihova žrtva tako dragocjena!), ta se Afrika, oslobođena i samosvojna, preporađa.

Ono zlodjelo kojim su oni uništeni tako je strašno i tako važno te postoje dostatni i veoma očiti razlozi po kojima se u moralnom pogledu oblikuje taj novi narod. Sve snažnijima postaju nove duhovne navike koje treba predati potomstvu. Gotovo je na simboličan način izražen i potaknut unaprijed prijelaz iz jednostavnog i priprostog načina življenja, u kojemu doduše nisu nedostajala neka iznimna ljudska dobra, ali je to bilo nečisto, slabašno i kao u svom vlastitom sužanjstvu, prijelaz prema građanskoj izobrazbi u kojoj se traže uzvišenija značenja ljudske pameti i viši oblici društvenoga života…«

2. lipanj

Sveti Marcelin i Petar, mučenici

Uspomena je na ova dva mučenika veoma stara. Sačuvao ju je drevni rimski misni kanon. Oni su bili klerici rimske Crkve. Marcelin je bio svećenik, a Petar egzorcist. Mučeni su oko g. 303. za vrijeme Dioklecijanova progonstva. Njihov se grob poštuje na starome rimskome groblju na Labikanskoj cesti. Ondje car Konstantin podiže baziliku, a uz nju mauzolej za svoju majku Helenu. Dio relikvija ovih svetih mučenika prenesen je godine 827. u Seligenstadt na rijeci Majni.
Najstariji izvještaj o mučeništvu ovih dvaju mučenika imamo od pape Damaza. On svjedoči da ga je kao dječak čuo iz ustiju samoga krvnika koji ih je mučio. Prema papinu svjedočanstvu sudac je odredio da mučenici budu pogubljeni u jednoj šumi. Zapovjedio je to da im se zametne svaki trag. Mučenici su si sami morali iskopati grob. U njemu su ostali sve dok ga nije otkrila rimska odlična gospođa Lucilla, koja ih je dala otkopati i prenijeti na drugo mjesto.
Druga bazilika svetim mučenicima u čast podignuta je oko godine 595. Ona se nalazi na novoj Labikanskoj cesti, danas na uglu Via Merulana, nasuprot franjevačkog visokog učilišta Antonianuma.

Opširnije

Sveti Marcelin i Petar, mučenici († 303)

Uspomena je na ova dva mučenika veoma stara. Sačuvao ju je drevni rimski misni kanon. Oni su bili klerici rimske Crkve. Marcelin je bio svećenik, a Petar egzorcist. Mučeni su oko g. 303. za vrijeme Dioklecijanova progonstva. Njihov se grob poštuje na starome rimskome groblju na Labikanskoj cesti. Ondje car Konstantin podiže baziliku, a uz nju mauzolej za svoju majku Helenu. Dio relikvija ovih svetih mučenika prenesen je godine 827. u Seligenstadt na rijeci Majni.

Najstariji izvještaj o mučeništvu ovih dvaju mučenika imamo od pape Damaza. On svjedoči da ga je kao dječak čuo iz ustiju samoga krvnika koji ih je mučio. Prema papinu svjedočanstvu sudac je odredio da mučenici budu pogubljeni u guštiku jedne šume. Zapovjedio je to da im se zametne svaki trag. Mučenici su si sami morali iskopati grob. U njemu su ostali sve dok ga nije otkrila rimska odlična gospođa Lucilla, koja ih je dala otkopati i prenijeti na drugo mjesto.

Druga bazilika svetim mučenicima u čast podignuta je oko godine 595. Ona se nalazi na novoj Labikanskoj cesti, danas na uglu Via Merulana, nasuprot franjevačkog visokog učilišta Antonianuma.

»Kristovi mučenici s njime razoružavaju vlasti i moći, i s njime slave pobjedu nad njima. Budući da su bili dionici njegovih muka, imaju udio i u onome što je on trpeći junački izveo. Koji bi onda drugi dan bio dan spasenja ako ne dan kad su samo na taj način odavde otišli?« (Origen).

Sveta Blandina, mučenica († 177)

Na brežuljku uz sastav rijeka Rhône i Saône Rimljani su oko god. 43. osnovali grad Lugdunum, iz kojeg se razvio kasniji Lyon. U grad je rano došlo i kršćanstvo, koje Crkvi dade mnogo slavnih mučenika. U njihov broj valja ubrojiti i mučenicu Blandinu, koja postade žrtvom progonstva što se g. 177. za cara filozofa Marka Aurelija nemilo okomi na kršćane u Lyonu.

Blandina je bila ropkinja, koja kao kršćanka bi uhvaćena zajedno sa svojom vrijednom gospodaricom. Zbog njezina ženskog spola i mladosti kršćani su strepili da se ne bi prestrašila muka te otpala od vjere. No ona pokaza začuđujuću hrabrost. U mukama je neprestano ponavljala: »Kršćanka sam i među nama nema nikakva zla.«

Kad je prvi put bila dovedena u amfiteatar te obješena na mučilo u obliku križa, molila je na glas pa je divlje zvijeri poštedješe. Dovedena ponovno u arenu s mučenicima koji su preživjeli razne muke, bila je prisiljena da promatra daljnje njihove muke. Krvnici su to učinili nadajući se da će se djevojčica ipak prestrašiti. No, ta je nada bila varava.

Ostavši na poprištu svoje borbe posve sama, obori se na nju sav bijes okrutnih krvnika i progonitelja. Oni je staviše u mrežu te izložiše razjarenom biku, koji je više put baci u zrak. Krvnici je tada napokon dokrajčiše mačem. Euzebije Cezarejski sačuvao nam je pismo upravljeno Crkvama u Aziji i Frigiji. U njemu je opisano progonstvo u Lyonu. Mučeništvo sv. Blandine ispunilo je čuđenjem i same njezine krvnike. »Sami su pogani priznali da među njima nikad nijedna žena nije podnijela tako brojne i tako okrutne muke.«

Sv. Blandina zajedno s ostalim slavnim lyonskim mučenicima slavi se 2. lipnja. I njezina je uspomena obilježena u ikonografiji. Na primjeru njezine nadljudske hrabrosti nadahnjivala su se brojna pokoljenja svetih mučenika. Njezina postojanost u vjeri u tako okrutnim mukama zaslužuje svako poštovanje i udivljenje.

1.lipanj

Sveti Justin, filozof i mučenik (+ 165)

U svetom Justinu dolazimo u II. stoljeću do posve novog tipa kršćanskoga sveca. To je tip intelektualca, učena čovjeka koji se bavi znanošću, filozofa koji razmišlja o smislu života i o posljednjem uzroku svih stvari. Justin je rođen početkom II. st. u srcu Samarije. Svu njegovu pažnju zaokupljali su filozofski problemi. U njegovo doba filozofija nije bila neka apstraktna znanost, daleka od života, već više egzistencijalna, životna. Za istinom se tragalo da bi se lakše došlo do sreće, do ostvarenja ona čovjekove vječne i praiskonske težnje. Tek ta je filozofija Justinu pružila neko zadovoljstvo, upravljajući mu život prema promatranju Boga. Neumorni tražitelj potpune istine se povlači na samotno mjesto kraj mora nadajući se da će u tišini i razmišljanju pronaći pravu sreću i mudrost. Tada se za vrijeme šetnje susreo s tajanstvenim starcem koji mu otkri da se prava istina ne nalazi u Platonovoj mudrosti, već u knjigama proroka i u novozavjetnim spisima. Isus Krist je onaj koji donosi spasenje i sreću. Justin se sada svim žarom dao na čitanje i proučavanje knjiga Svetog Pisma, koje su ga tako osvojile i uvjerile u istinitost kršćanstva da je zatražio krštenje. Sv. Justin svjedoči kako Kristova mudrost nije bila jedini motiv zbog kojega je prihvatio kršćanstvo. Na njega su djelovali i kršćani s kojima je dolazio u dodir. Obrativši se na kršćanstvo, Justin se dao na apostolat, osobito među ljudima veće kulture. Čitav je Justinov život poslije obraćenja na kršćanstvo, još više njegova smrt, bilo svjedočenje za istinu Isusa Krista Raspetoga. Povod pak njegovoj smrti vjerojatno je bio ideološki sukob s ciničkim filozofom Krescentom koji Justina optuži vlastima da naime ruši rimsku vlast. Justin bi bačen u tamnicu s nekolicinom svojih učenika, a samu smrt ti su sveti mučenici podnijeli najvjerojatnije godine 165. za vrijeme cara Marka Aurelija.

Opširnije

Sveti Justin, filozof i mučenik († 165)

U svetom Justinu dolazimo u II. stoljeću do posve novog tipa kršćanskoga sveca. To je tip sveca intelektualca, učena čovjeka koji se bavi znanošću, filozofa koji razmišlja o smislu života i o posljednjem uzroku svih stvari. Sv. Justin je i kao kršćanin zadržao način razmišljanja grčkih filozofa, pa i njihov stil života, samo što je filozofiju nastojao upotrijebiti za što bolje naviještanje kršćanskih istina i staviti je u službu teologije. Upoznajmo taj lijepi život, koji od svoje duhovne svježine nije još ni danas ništa izgubio.

Justin se rodio početkom II. stoljeća u gradiću Flavia Neapolis, stari Sihem, a današnji Nablus, u srcu Samarije, središnjeg dijela Palestine. Njegov je otac Prisco bio vjerojatno latinskog podrijetla, možda je kao službenik došao u Palestinu, a obitelj je bila poganska.

Izgleda da Justin nije bio neki naročit poznavalac židovske i samarijske vjere i kulture, jer kao građanin posve rimskog naselja nije dolazio u dodir s obližnjim starosjediocima. Flavia Neapolis je bila sagrađena nakon razorenja Jeruzalema kao novo središte Rimljana, gospodara tadašnje Palestine. U gradu se njegovala grčka kultura pa je u njoj bio odgojen i mladi Justin. Iz njegovih se kasnijih spisa vidi da je bio priličan poznavalac govorništva, pjesništva, povijesti, a naročito filozofije.

Svu njegovu pažnju zaokupljali su filozofski problemi. U njegovo doba filozofija nije bila neka apstraktna znanost, daleka od života, već više egzistencijalna, životna. Ona je nastojala rješavati čovjekove konkretne probleme i donijeti mu nutarnje oslobođenje i spasenje. Za istinom se tragalo da bi se lakše i sigurnije došlo do sreće, do ostvarenja one čovjekove vječne i praiskonske težnje. Justin je sam opisao svoj mučni i dugi put, svoje filozofsko probijanje kroz razne sustave: stoicizam peripatetizam, pitagoreizam, dok nije došao do platonizma. Tek ta mu je filozofija pružila neko zadovoljstvo, upravljajući mu život prema promatranju Boga.

Neumorni filozof i tražitelj potpune istine tražio je i dalje. Zato se povukao u jedno samotno mjesto kraj mora nadajući se da će u tišini i razmišljanju pronaći pravu sreću i mudrost. Tada se za vrijeme šetnje susreo s nekim tajanstvenim starcem, koji mu otkri da se prava sreća ne nalazi u Platonovoj mudrosti, već u knjigama prorokâ i u novozavjetnim spisima. Isus Krist je onaj jedini koji donosi spasenje i sreću. Justin se sada svim žarom dao na čitanje i proučavanje knjiga Svetoga pisma, koje su ga tako osvojile i uvjerile u istinitost kršćanstva da je zatražio krštenje. Ne zna se točno za vrijeme i mjesto toga događaja. Neki misle da se zbio oko g. 130. i to ili u Efezu ili u Aleksandriji. Uostalom, te okolnosti i nisu tako važne, već događaj čovjeka filozofa koji postaje kršćanin. On je iskreno tražio istinu, našao je i prihvatio, za nju se kasnije svojim životom i spisima zalagao te za nju mučeničkom smrću pružio najveće i najuvjerljivije svjedočanstvo.

Sv. Justin svjedoči kako Kristova mudrost nije bila jedini motiv zbog kojega je prihvatio kršćanstvo. Na njega su djelovali i kršćani, s kojima je dolazio u dodir. Upoznavši ih, vidio je kako su neistinite sve optužbe kojima se tada udaralo na njih. Justin je preko kršćana u kršćanstvu otkrio vjerodostojnu religioznost, iskrenu pobožnost, veliku želju za služenjem Bogu i bližnjemu, a najviše ga je ispunjavala udivljenjem spremnost tolikih kršćana da ustraju u svojoj vjeri i uz cijenu života.

Obrativši se na kršćanstvo, Justin se dao na apostolat, osobito među ljudima veće kulture. Njih je nastojao upoznati s mudrošću Krista Gospodina. Iz vlastitog je iskustva znao da je grčko-rimski svijet upoznao kršćanstvo samo preko njegovih neprijatelja, a ta je spoznaja nužno morala biti iskrivljena, subjektivna i netočna. Protiv kršćanstva posvuda su se širile netočne vijesti, predrasude, bez ikakva ozbiljnog nastojanja da se uđe u bit objavljenih istina. Justin upravlja sve svoje nastojanje u to da o kršćanstvu dade jednu objektivnu sliku. U tu svrhu obraća se ne samo malim skupinama katekumena, već i svima onima koji iskrena srca traže istinu. Njih poučava, za njih sastavlja spise apologetskoga značaja, pobijajući sve ono što se o kršćanstvu netočno širilo. Da bi kao filozof bio što bliži svojim slušačima, on i poslije krštenja nosi tada uobičajeni plašt, kojim su bili zaogrnuti učitelji filozofije. Nadalje: obilazi glavna kulturna središta Rimskoga Carstva, a po uzoru drugih filozofa osniva svoju školu poučavajući u njoj sve koji su mu dolazili.

Negdje oko g. 135. Justin se u Efezu susreo s jednim židovskim rabinom te s njime izmijenio misli o tumačenju Pisama. Dvadeset godina kasnije to će i opisati u svome slavnom spisu Dijalog sa Židovom Trifonom. Inače se on daleko češće susretao s ljudima koji su dolazili iz grčko-rimskih kulturnih sredina, a manje sa Židovima.

Čitav je Justinov život poslije obraćenja na kršćanstvo, a još više njegova smrt, bilo svjedočenje za istinu Isusa Krista raspetoga. Povod pak njegovoj smrti vjerojatno je bio ideološki sukob s ciničkim filozofom Krescentom. U svojoj Drugoj obrani Justin pripovijeda kako je taj filozof kršćanima podmetao podvale, neistine i optužbe i na taj ih način ocrnjivao. Čak ih je optuživao da su i bezbošci. Na te je optužbe Justin reagirao svojom Drugom obranom, koju je upravio rimskome Senatu. Krescent ga je tada kao tobožnjeg neprijatelja rimskoga poretka tužio vlastima i Justin bi bačen u zatvor, a s njime i nekolicina njegovih učenika. Između g. 163–167. Justin je sa svojim drugovima Karitonom, Karitom (žena), Evelpistom, Jeraceom, Peonom i Liberianom osuđen na smrt i pogubljen. Mučeništvo je opisano u Aktima sv. Justina i drugova. Po jednodušnom sudu povijesne kritike taj spis ima veliku povijesnu vrijednost. Samu smrt ti su sveti mučenici sa svojim hrabrim i učenim predvodnikom najvjerojatnije podnijeli g. 165. za vrijeme cara Marka Aurelija. Po mišljenju svećenika učenjaka, docenta na Lateranskom sveučilištu Vladimira Boublika, Justinova mučenička smrt povlači sa sobom i žalosnu ironiju:

»Jedan filozof, koji je iskreno cijenio mudrost filozofije, bio je prijavljen od ambicioznog Krescenta, također filozofa, i osuđen na smrt u ime cara-filozofa Marka Aurelija.«

Iako svetog Justina kao mučenika spominju mnogi stari martirologiji, ipak je njegovo štovanje poprimilo veći zamah tek u XIX. stoljeću za vrijeme I. vatikanskog sabora i neposredno poslije njega. Saborski su oci zatražili od Pija IX. da uvede blagdan sv. Justina s misom i časoslovom u kalendar cijele Katolič ke crkve. Molbu su potkrijepili mišljenjem da bi štovanje toga mučenika filozofa moglo vjernike, a još više teologe koji zaploviše racionalističkim vodama, privesti u tijekove vjernosti Kristovu nauku kako ga izlaže učiteljstvo Crkve. Molbu je ispunio nasljednik Pija IX. papa Leon XIII. Blagdan se do reforme kalendara slavio 14. travnja, a danas se slavi l. lipnja, kad ga slavi i carigradska Crkva.

Sveti Justin je bio plodan pisac, ali se od njegove pismene ostavštine nije sve sačuvalo, čak je veći dio propao, izgubio se i nestao. Sačuvane su dvije Apologije ili obrane kršćana i Dijalog sa Židovom Trifonom.

Prva je Obrana napisana »150 godina nakon Isusova rođenja«, a upravljena je caru Antoninu Piju i drugim rimskim ličnostima. U njoj Justin brani kršćanstvo protiv nepravednog postupka vlasti, koji se temelji na glasinama neprijatelja kršćanskoga imena. Justin obrazlaže u njoj i temeljne kršćanske istine, naglašava vjeru u jednoga Boga, govori o ćudoređu, a osvjetljuje i kršćanske tajne, osobito krštenje i Euharistiju.

U Dijalogu sa Židovom Trifonom Justin nastoji dokazati kako su se starozavjetna proročanstva o Mesiji ispunila na Isusu Kristu. Prema mišljenju stručnjaka O. Hagemeyera Justinovi spisi imaju trajnu vrijednost. Resi ih čudesna teološka jasnoća. Sve do njegova vremena u poganskom i židovskom svijetu nije se iz usta jednog kršćanina čuo tako jasan, otvoren i smion govor. Stoga moderni povjesničari Crkve s pravom ističu da se baš u Justinu utjelovio dinamični element tadašnje mlade Crkve. On je bio njegov najodličniji nosilac. Dok su se drugi veliki učitelji II. stoljeća trudili očuvati poklad primljenoga nauka i na tome ostadoše, Justin je tražio nove načine i mogućnosti kako bi isti nauk približio velikome mnoštvu poganskoga i židovskoga svijeta. U tome je veoma suvremen pa i nama danas može služiti kao uzor. Ako možemo govoriti o svecima kao o »vječnim suvremenicima«, onda to za sv. Justina vrijedi u naročito velikoj mjeri.

Suvremeno je i Justinovo mučeničko svjedočenje. Gradski prefekt Rusticus, pred kojeg je bio predveden, obratio mu se ovim riječima: »Čuj, ti takozvani čovječe riječi, koji misliš da posjeduješ pravu mudrost! Kad sad budeš izbatinan i smaknut, vjeruješ li da ćeš se tada uspeti na nebo?« Justin je odgovorio: »Ako sve to pretrpim, čvrsto vjerujem da ću ondje prebivati.« – A prefekt će mu opet na to: »Dakle, ti stvarno misliš da ćeš doći u nebo i ondje primiti sigurnu plaću?« Justin je odgovorio: »To ne samo da mislim, već i točno znam te sam sav ispunjen tom sigurnošću.« Prefekt mu se još jedanput zaprijetio mukama ako ne bude žrtvovao bogovima, a Justin je odvratio: »Moja je i mojih drugova vruća želja da trpimo za Gospodina našega Isusa Krista i tako se spasimo. To će nam pred strašnim sudom našega Gospodina i Spasitelja donijeti spasenje, a pred njim će se jednom morati pojaviti cijeli svijet.« I Justinovi su sudrugovi u patnji sucu jednodušno odgovorili: »Čini što hoćeš! Mi smo kršćani i ne žrtvujemo likovima idola.«

Na to je Rusticus svečano izrekao presudu ovim riječima: »Budući da ovi ovdje odbijaju žrtvovati bogovima, ne pokoravajući se tako carevoj zapovijedi, neka prema zakonu budu izbičevani i odvedeni na smaknuće.« Na tu presudu stari časni izvještaj o svetim mučenicima dodaje još samo ovo: »Sveti su mučenici slavili Boga i pošli na stratište. Tamo su bili smaknuti. I tako su dovršili svoje mučeništvo u ispovijedanju našega Spasitelja. Neki su od vjernika potajno uzeli njihova tjelesa te ih uz pomoć milosti G. N. Isusa Krista, kome neka je čast u sva vremena i kroz vječnost, na dostojnome mjestu sahranili.«

U Prvoj obrani sveti Justin zabilježio nam je o krštenju ovo: »Iznijet ćemo vam sada kako se obnovljeni u Kristu – posvećujemo Bogu. Učinili bismo propust kad bismo to izostavili.

Oni koji vjeruju našem izlaganju i našem nauku, obećavaju najprije da će živjeti po ovom zakonu. Tada ih poučavamo kako će moliti. Učimo ih kako će postom i molitvom postići oproštenje grijeha. A i mi sami zajedno s njima molimo i postimo.

Tada ih vodimo na mjesto gdje ima vode. Tamo se, kao što smo mi preporođeni, i oni preporađaju. Peru se vodom u ime Božje, u ime Oca i Gospodara svih stvari, i u ime Isusa Krista, našega Spasitelja, i Duha Svetoga. Tako su vodom oprani…

Prvo rođenje zbilo se bez našeg znanja i privole zahvaljujući sjedinjenju naših roditelja. Nastavljamo živjeti podvrgnuti zlim sklonostima. Da ne ostanemo jadni i u neznanju, da dobijemo oproštenje grijeha, nad onim koji ulazi u vodu, koji želi biti opran i kaje se za grijehe, zazivamo ime Božje, Oca i Gospodara svemira… To se pranje naziva prosvjetljenjem, jer onaj tko prihvaća ovaj nauk, roni u Duh Svjetla, pa u ime Isusa Krista, raspeta pod Poncijem Pilatom, u ime Duha Svetoga, koji je preko proroka unaprijed ispisao svu Isusovu povijest, biva opran i prosvijetljen…«

Sveti Gaudencije, osorski biskup

U krčkoj biskupiji, a osobito u gradu Osoru na otoku Cresu, slavi se danas veoma svečano sveti Gaudencije, osorski biskup. Osor se nalazi na prevlaci između otoka Cresa i Lošinja. Danas broji tek stotinjak stanovnika, dok je u prošlosti bio jedan od najvažnijih pomorskih gradova na Jadranu, a bio je i sjedište biskupije. U njemu se rodio koncem X. stoljeća kao njegov najslavniji sin, kasniji biskup i svetac, sveti Gaudencije.

O tome svetome biskupu znamo samo to da je bio redovnik, osnivač samostanâ na otoku Cresu i jedne pustinjačke naseobine, koja je bila pravno sjedinjena s istom redovničkom ustanovom u S. Nicola di Montegarbo. Neki povjesničari misle da je Gaudencije bio čak učenik sv. Romualda, osnivača kamaldulenza, pustinjačke grane benediktinskoga reda.

Ne znamo točno određeno vrijeme, ali sigurno poslije g. 1018. Gaudencije bi izabran za biskupa svoga rodnoga grada. Bio je to znak da je u Božjem narodu i među klerom uživao velik ugled. Biskupovao je oko 30 godina, a onda se pod pritiskom nekih gradskih plemića odrekao biskupske službe te povukao u tišinu samostana S. Maria di Portonovo, kod Ancone, gdje je sveto proveo ostatak života. Veliki svetac onoga vremena, biskup i kardinal sv. Petar Damiani, ovako piše o sv. Gaudenciju: »Časni Gaudencije, osorski biskup, čijeg sam prijateljstva slatkoću i ja uživao, po kojem je Bog učinio veliko čudo, napustio je biskupsku službu te otplovivši iz slavenskoga kraljevstva pristao je uz obalu Ancone. Ondje je nedaleko od grada živio dvije godine i sretno preminuo.«

0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply