SVETAC DANA OŽUJAK (MART) 2012

01. ožujak 2012.

Sveti Albin, Biskup (469-550)

Današnji svetac je rođen oko godine 469. u Vannesu, u Bretanji, i to u plemičkoj obitelji. Postao je monah, a godine 504. opat samostana u Tincillacu. Kroz gotovo četvrt stoljeća mudro i sveto vodio je svoju opatiju pa nije ni čudo da se glas o njegovim vrlinama raširio daleko i široko. Taj dobar glas je pridonio da je na želju naroda izabran za biskupa u Angersu, premda se tome vrlo opirao. Postavši biskupom naročito se istaknuo u borbi protiv jednog prilično raširenog ćudorednog zla. Bile su to incestuozne, tj. rodbinske ženidbe među plemićima. Sv. Albin kao biskup sudjelovao je na pokrajinskom saboru godine 538. i 541. u Orleansu. Zbog svog energičnog stava došao je u sukob s nekim biskupima a plemićima se tako zamjerio da su mu prijetili i smrću. Novi narodi koji su tek primali kršćanstvo a baštinili stare loše navike, sv. Albin je nastojao naučiti jednom savršenijem životu. Iscrpljen godinama a još više radom, biskup Albin je umro 1. ožujka 550. u Angersu te ondje i pokopan u crkvi sv. Petra. Kult sv. Albina se ubrzo proširio iz Francuske u Njemačku, Englesu, pa čak i Poljsku. Sv. Albin je u srednjem vijeku bio jedan od popularnijih svetaca. Kao borac za ćudoređe u ženidbi i obitelji može nam i danas biti uzorom. I danas je ta Božja ustanova i osnovna stanica društva ugrožena mnogim zlima. Potrebni su nam sveci koji će štititi i čuvati obitelji.

02. ožujak 2012.

Sveti Simplicije, papa (+ 483)

Sveti Simplicije upravljao je Crkvom od godine 468. do 483. Bilo je to vrlo teško razdoblje. Za njegova pontifikata 476. propalo je Zapadno Rimsko Carstvo. U isto vrijeme Crkva je na Istoku bila uznemiravana posljedicama monofizitskog krivog nauka, osobito u sjedištima patrijarhata u Aleksandriji i Antiohiji. O djelatnostima pape Simplicija znamo, na žalost, vrlo malo. U Rimu je obnovio i posvetio neke crkve, a u glavnim grobljanskim bazilikama postavio je zbor svećenika koji su naizmjence obavljali bogoslužje. Recimo nešto i o Simplicijevoj aktivnosti na Istoku. Nakon smrti cara Leona I. godine 474. prigrabio je vlast nametnik Baziliskos. Da bi što više povećao broj svojih pristaša godine 475/476. izdao je naredbu po kojoj su i monofiziti, koji su sve više nadirali iz Egipta i Palestine, zadobili službeno priznanje ili bar snošljivost. Na to je odmah protestirao papa Simplicije tražeći od Baziliskosa da se ogradi od krivog nauka monofizita. No, Papin je protest ostao bez učinka. Iz njega se ipak vidi koliko je Papi bilo stalo do pravovjerja.

03. ožujak 2012.

Blaženi Petar-Renato, mučenik (1758-1796)

Jedna od mnogobrojnih žrtava krvave Francuske revolucije bio je i lazarist Pierre-Renato Rogue. Rođen je 11. lipnja 1758. u Bretanji. Neprijatelji vjere iz mržnje na vjeru pogubili su ga giljotinom na današnji dan godine 1796. kad je Francuska revolucija bila u punom jeku. Nakon što je postao svećenik, blaženi Petar stupa u Kongregaciju misija ili lazariste a poglavari ga šalju za profesora u sjemeništu Vannes. Za vrijeme revolucije energično je odbio prisegnuti na ustav koji mu se činio nepravednim. Ovim je činom bio stavljen izvan zakona. Pod prijetnjama revolucije protiv neprisegnutih svećenika htio je zaštititi svoju subraću pa ih je posla na sigurnije mjesto dok je sam ostao u Vannesu i ondje potajno vršio svećeničku službu. Kad je na sam Badnjak 1795. nosio poputbinu jednom bolesniku, bio je uhvaćen i zatvoren. Pričestivši se sam svetim prilikama vedro je pošao u zatvor u kojemu ostaje sve do procesa 1. ožujka slijedeće godine. Od revolucijskog sudišta bio je osuđen na smrt što on prima vedro i bez straha. Poslije podne 3. ožujka 1796. pogubljen je giljotinom te istu večer pokopan na zajedničkom groblju. Blaženim ga je proglasio 10. svibnja 1934. papa Pio XI. Sve redovničke obitelji sv. Vinka Paulskog slave ga na današnji dan

04. ožujak 2012.

Sveti Kazimir (1458-1484)

Sveti Kazimir je zaštitnik Poljske i Litve. Rođen je 5. listopada 1458. na kraljevskom dvoru u Krakowu, a umro 1484. u Grodnu. Bijaše treće dijete Kazimira IV. Jagelovića , poljskog kralja i velikog litvanskog kneza. Odgojila ga je njegova majka Elizabeta, koja bijaše iz kuće Habsburgovaca, te kanonik Ivan Dlugosz, povjesničar poljske. Godine 1471. izabraše ga, kao trinaestogodišnjaka, na ugarsko prijestolje, no na nj nije nikad stupio jer je u međuvremenu na to prijestolje zasjeo Matija Korvin. Kazimir je ipak jedno vrijeme kraljevao u Poljskoj, dok mu je otac boravio u Litvi. Godine 1481. odbio je ženidbu s jednom kćerkom cara Friedricha III. Kazimir imaše drugu zaručnicu: Blaženu Djevicu Mariju. Možda mu je i njegova smrtonosna bolest sušice izoštrila još više pogled za nadzemaljske neprolazne vrednote. Papa Pio XII. proglasio je Kazimira posebnim zaštitnikom litvanske mladeži. Njegovo tijelo počiva u litvanskoj prijestolnici Vilni.
Svetog su Kazimira uz druge naročito resile ove vrline: ljubav prema Kristu u Euharistiji, pobožnost prema Gospi, ljubav prema siromasima te revnost i zauzetost za Crkvu. Papa Leon X. proglasio je tog kraljevića godine 1521. svecem. Bila je to godina potpunog raskida Martina Luthera s katoličkom crkvom te godina obraćenja sv. Ignacija Loyole.

05. ožujak 2012.

Sveti Ivan Josip od Križa (1654-1734)

Ivan Josip od Križa u svijetu zvan Karlo Gaetano rođen je na otoku Ischiju u Italiji. Mali je Karlo primio prvu humanističku izobrazbu kod redovnika augustinaca, a među svojim vršnjacima isticao se iskrenom i dubokom pobožnošću. Naročito je bio pobožan prema Kristovoj muci pa se, iz želje da se što više suobliči s Kristom patnikom, znao bičevati sve do krvi. Karlo se već kao petnaestogodišnjak odlučio za redovnički život bosonogog franjevca i uzima ime Ivan Josip od Križa. Postavši svećenik kroz više od 15 godina vršio je naizmjence službu učitelja novaka i gvardijana. Na kapitulu godine 1703. izabran je za provincijala i otvara nekoliko redovničkih kuća u Napulju.
Sv. Ivan Josip od Križa, obasut karizmatičkim darovima, postao je duhovni vođa i savjetnik mnogih duša. Životopisci nabrajaju njegove darove proricanja budućnosti, ispitivanja srdaca, ukazanja kojima su ga odlikovali Isus i Marija te mnoga čudesa. Najslavnije čudo bilo je uskrišenje mladog markiza Januarija Spada. Umro je 5. ožujka1734. u samostanu Santa Lucia al Monte. Grob mu ubrzo postade mjesto velike pobožnosti. Godine 1789. proglašen je blaženim. Papa Grgur XVI. proglasio ga je svecem 26. svibnja 1839., skupa s druga dva napuljska sveca Franjom de Geronimom i Alfonzom Liguorijem.

06. ožujak 2012.

Sveta Koleta (1381-1447)

Koleta Boylet dar je pobožnim roditeljima koji su već bili u poodmakloj dobi. Po primjeru svojih roditelja mala je djevojčica već zarana počela proživljavati kršćansku vjeru. Ostavši bez roditelja skrb za nju preuzmu benediktinci i povjere je franjevkama trećoredicama. Koleta je četiri godine živjela zatvorena u maloj ćeliji iz koje nije izlazila. Zbog ukazanja sv. Franje koji ju je pozvao da obnovi njegov red Koleta je izašla iz svoje stroge klauzure. Bilo je to u doba zapadnog raskola kada je Crkva imala dvojicu papa: jednog u Rimu i jednog u Avignonu. Koleta se uputila u Avignon papi, kojega je u dobroj vjeri držala pravim papom. Od njega je zatražila ovlaštenje da bi mogla prigrliti stalež evanđeoskog života, te da obnovi franjevački red. Benedikt XIII. avignonski papa, primio je njezine zavjete te ju imenovao generalnom poglavaricom svih samostana koje će osnovati i pridobiti za obnovu. Obnova samostana u početku je išla teško ali se kasnije broj obnovljenih samostana popeo na 17. Koletina reforma klarisa značajna je po tome što su se redovnice vratile prvotnoj strogosti u siromaštvu kako pojedinačno tako i zajednički, zatim strogom pokorničkom životu i napokon moljenju božanskog časoslova. Čitav je Koletin život bio protkan snažnim božanskim zahvatima. kroz cijele dane i tjedne znala je biti u neobičnom molitvenom i mističnom zanosu. Odlikovala se karizmom proroštva i čudesa. Pripisuje joj se uskrsnuće preko 100 djece, koja su oživjela da bi mogla biti krštena, a 5 se spominje i u dokumentima kanonizacije. Svi ti neobični zahvati u Koletinu životu zajamčeni su nam kao vjerodostojni od pouzdanih svjedoka. Koleta je svoju velikodušnost očitovala u molitvama, pokorama, postu, siromaštvu, djelima pobožnosti. Bolio ju je raskol u zapadnom kršćanstvu pa je sa svecima, svojim suvremenicima, radila na njegovu dokončanju. Umrla je 6. ožujka 1447. a svetom ju je proglasio 24. svibnja 1807. papa Pio VII.

07. ožujak 2012.

Sveta Perpetua i Felicita, mučenice (+ 202/203)

Mučeništvo ovih dviju svetica dogodilo se u amfiteatru grada Kartage. Perpetua je bila žena odlična roda. Otac joj je bio poganin, a majka kršćanka. I sama je bila majka jednog djeteta. Felicita joj je bila vjerna sluškinja koja je svoju gospodaricu pratila i u smrt. Obje su nakon tamnice, u kojoj je Perpetua rodila kćerku, bile bačene pred divlju kravu da ih razdere. Mučeništvo sv. Perpetue i Felicite zbilo se 7. ožujka 202. ili 203. godine za vladavine rimskog cara Septimija Severa.

08. ožujak 2012.

Sveti Ivan od Boga, redovnik (1495-1550)

Život ovoga sveca bijaše prava pustolovina. Rođen je 8. ožujka 1495. u Portugalu. Već kao dječak od 8 godina bježi od kuće u susjednu Španjolsku. Nakon dugog lutanja čuo je glas koji mu je govorio: “Idi kući!” Po povratku u rodnu kuću doznao je da su mu roditelji pomrli od tuge. Zato je htio ispaštati i iskupiti se djelima milosrđa prema bližnjima. Jednom je zgodom iz goruće bolnice spasio nekoliko bolesnika koji su nakon požara ostali bez krova nad glavom, bez svoje bolnice. Tako je Ivan osnovao prvu bolnicu s 42 kreveta, koju će ubrzo slijediti i druge. Oko njega su se počeli okupljati oni koji su bili spremni dvoriti i njegovati bolesnike. Ivan se gotovo 12 godina žrtvovao za bolesnike. Jednog je dana vidio dječaka koji je upao u rijeku i bespomoćno zapomagao. Ivan mu je pokušao pomoći i smrtno se prehladio te obolio od groznice koja ga je dovela do smrti. Umro je na svoj rođendan, 8. ožujka 1550. Ivanovom smrću djelo oko bolesnika nije propalo. Papa Pio V. dao je njegovim sljedbenicima 1572. poseban habit i odredio pravila življenja. Već 1648. red je brojio samo u Španjolskoj preko 80 bolnica. Nad svečevom rodnom kućom podignuta je crkva i bolnica. Soba u kojoj je umro pretvorena je u kapelicu.

09. ožujak 2012.

Sveta Franciska Rimska, redovnica (1384-1444)

Današnja svetica proživjela je jedno od najtežih razdoblja povijesti Crkve, tzv. zapadni raskol, kada je kršćanstvo imalo čak trojicu papa i bilo podijeljeno. Još kao djevojčica, zajedno je s majkom, obilazila rimske bazilike, klečala na grobovima svetih mučenika i dijelila milostinju brojnim siromasima. Imala je zvanje za redovnicu, ali se ipak morala udati za plemića Lorenza jer je tako tražio njezin otac. Rodila mu je šestoro djece, kojima je bila dobra i uzorna majka, ali ne samo njima već i rimskoj sirotinji. Uvijek je nalazila vremena za dugu molitvu. Poslije smrti svoga muža i djece pridružila se bratovštini Oblata u Tor de Specchi u Rimu, koju je 1433. sama osnovala uz suradnju drugih rimskih odličnih gospođa posvećujući se brizi za siromahe i bolesnike. Umrla je 1444. a grad Rim je štuje i danas kao svoju veliku zaštitnicu.
Život sv. Franciske satkan je od viđenja, objava i duhovnih zanosa. Resile su je naročito slijedeće kreposti: poniznost, poslušnost, ljubav, strpljivost, duh vjere. Provodila je strogo pokornički život. Jela je samo povrće, nosila kostrijet, išla od kuće do kuće te prosila milostinju za siromahe. Mnogo je molila a osobito za grješnike.

10. ožujak 2012.

Četrdeset mučenika

O četrdeset svetih vjernika mučenika u Sebasti, koji su kao vojnici služili u slavnoj XII. legiji, zvanoj »Legio fulminata Melitensis«, sačuvani su nam slavni govori koje su na njihov blagdan držali veliki crkveni govor­nici IV. stoljeća, među njima i sv. Bazilije Veliki. Ti govori, iako u pojedinostima nemaju stopostotnu vrijednost, ipak su vjerodostojno svjedočanstvo za hrabrost svetih mučenika koji su se radije posmrzavali u vodi negoli odrekli svoje vjere. Već sama činjenica da su o njima najpohvalnije govorili i pisali uz spomenutog sv. Bazilija, sv. Grgur Nisenski (dva govora), sv. Gaudencije iz Brescije (jedan go­vor), sv. Efrem Sirski (dva govora), sv. Grgur Turonski, Sozomen, znak je da je to mučeništvo udivljenjem ispunilo mnoge.

Iz pisanih povijesnih izvora može se prilično točno ustanoviti potresan događaj mučeničkog svjedočenja četrdesetorice mučenika. Za vrijeme progonstva cara Licinija pohvatano je 40 kršćanskih vojnika te stavljeno pred izbor: ili umrijeti ili se odreći vjere. Svi odabraše prvo iako se radilo o vrlo okrutnoj smrti: da umru u vodi koja se ledila. Dok su se nalazili još u zatvoru, napisali su oporuku u kojoj traže da po smrti budu zajedno sahranjeni u Sareimu kod Zele, selo danas poistovjećeno sa selom Kyrklar u Maloj Aziji, a koje znači upravo broj 40. Stoga su zamolili i vjernike da ne bi iz motiva pobožnosti raz­vukli njihove relikvije. Odredili su također da najmlađi između njih, sluga Eunoik, ako bude pošteđen od smrti i zadobije slobodu, postane čuvarom njihova groba. Na koncu oporuke, nakon kratkih opomena braći u vjeri, pozdrava roditeljima i prijateljima, svi se potpisaše svojim imenima.

Mučeništvo se zbilo 9. ožujka 320. u dvorištu gimnazija uz kupalište grada Sebaste u Maloj Armeniji, danas Siwas u Turskoj. Uz ledeno kupalište pripre­mljeno je i toplo da primami po kojega koji će biti slab u mukama. Našao se jedan slabić pa je prešao u vruću vodu, ali je uslijed nagle promjene temperature odmah poginuo. Na njegovo je mjesto stupio među mučenike sam čuvar ski­nuvši odjeću i priznavši se kršćaninom. Kad svi izginuše, tijela im iznesoše izvan grada, spališe i pepeo prosuše u rijeku. Progonitelji su se bojali i mrtvih, pa su željeli uništiti svaki spomen na njih. Vjernici, željni svetačkih relikvija, uspjeli su ipak barem nešto spasiti. Iako su ovi sveti mučenici mučeni 9. ožujka, od vremena pape Inocenta X. njihov se blagdan u zapadnoj Crkvi slavi na današnji dan.

»Crkva je u tijek godine unijela spomene mučenika i drugih svetaca koje je mnogovrsna Božja milost uzvisila do savršenstva, pa su već postigli vječno spasenje te u nebu pjevaju savršenu hvalu Bogu i nas zagovaraju. O rođendanima sve­taca Crkva navješćuje vazmeno otajstvo u svecima koji su zajedno s Kristom trpjeli te su s Njime suproslavljeni, a vjernicima predlaže njihove primjere, koji po Kristu sve privlače k Ocu, i njihovim zaslugama moli i postizava Božja dobro­činstva« (Konstitucija o svetoj liturgiji, br. 104).

11. ožujak 2012.

Blaženi Dominik Cam, mučenik (+ 1859)

Kršćanstvo je u Indokini zaliveno potocima mučeničke krvi bilo domaćih bilo stranih misionara. Jedan je od njih i blaženi Dominik Cam koji je već kao dječak primljen u “Božju kuću”, kako su nazivali misijsku postaju. Dominik je osjetio Božji poziv za svećeništvom te je sretno završio teološke nauke. Kao svećenik na udivljenje svih velikom je revnošću obavljao pastirsku službu. To se pokazalo naročito kad je buknulo progonstvo protiv kršćana.
Dominik se u početku progonstva najprije sakrio, ali je ubrzo uvidio da mu mjesto nije u sigurnom skrovištu. Njega kao pastira trebaju njegovi vjernici. Zato je počeo obilaziti te ljude, dijeliti sakramente i buditi nadu. Njegova se prisutnost i aktivnost brzo uočila pa ga je mandarin, kao predstavnik mjesne vlasti dao zatvoriti a Dominik je ubrzo odveden u glavni grad pokrajine Hung-yen. Pred sucima je otvoreno priznao da je katolički svećenik te izjavio da je spreman radije podnijeti bilo kakvu vrstu muka nego pogaziti križ, što su kao znak otpada od vjere tražili njegovi neprijatelji. Mučenik je čekao u zatvoru nekoliko mjeseci zatvoren u kavez. I tu je nastavio sa svojim plodonosnim apostolatom, jer su mu neprestano dolazili brojni posjetitelji. Napokon je bio osuđen na smrt te na današnji dan 1859. i pogubljen. Bila je to teška smrt. Krvnici su mu tri puta pokušali odrubiti glavu. Kako to nisu uspjeli, naprosto su je pilom otpilili. Bog je svoga mučenika u groznim mukama okrijepio i on je muku hrabro izdržao. Crkva ga je 25. travnja 1951. uvrstila u broj blaženika.

12. ožujak 2012.

Časni Dionizije, kartuzijanac (1402/3-1471)

Ovaj je ponizni i šutljivi redovnik po svojim brojnim i učenim spisima postao vrlo rječit. Rođen je 1402. ili 1403. u današnjoj Belgiji. Završava humanističke znanosti u obližnjim gradovima. Već je od rane mladosti osjetio snažan zov za samoćom ali ga zbog mladosti nisu mogli primiti u kartuzijanske samostane. Dionizije odlazi u Köln gdje se usavršava u svetim i svjetovnim znanostima. Vrativši se u Nizozemsku bio je primljen u kartuziju. Glavni posao uz posao i ručni rad mladog, inteligentnog redovnika bilo je pisanje. Napisao je mnogo vrijednih stranica. Kasnije je imenovan prokuratorom svoga reda i bio zadužen za osnivanje novog samostana što uspješno i izvrši. Iscrpljen, molio je da ga se oslobodi svih dužnosti. Lišen tako svih odgovornosti posljednje je dane života provodio u strogoj šutnji, molitvi i kontemplaciji. Umro je na današnji dan nakon duge i teške bolesti koju je strpljivo podnosio.
Pisao je biblijska, filozofska, asketska i mistična djela. Sačuvana djela svjedoče o velikom poznavanju grčkih, latinskih i arapskih filozofa. U duhovnom je nauku bio vrlo oštrouman i osoban, dakle originalan. Njegovo gotovo enciklopedijski svestrano poznavanje tolikih pisaca i njihovih djela, njihovo iskustvo u dodiru s dušama i njegovo vlastito iskustvo u želji za što višim stupnjem duhovnog života, dali su mu zasluženi naslov “doctor extaticus” – zanosni naučitelj.

13. ožujak 20012.

Sveti Nicefor, Carigradski patrijarh (+ 828)

Sveti Nicefor je rođen u Carigradu, a njegovi roditelji bijahu odličnici u gradu, a uz to i vrlo pobožni. U vrijeme Niceforova rođenja vođena je velika borba s kipoborcima tako da je Niceforov otac, koji je bio carski tajnik, zbog vjernosti svojim načelima nekoliko puta bio progonjen da bi na koncu i umro u progonstvu. Niceforova majka nakon smrti svoga muža prigrlila je monaški život, a umrla je nakon uzdignuća svoga sina na čast patrijarha.
Nicefor je izabran za carskog tajnika ne navršivši ni 30 godina života. Sudjelovao je na II. nicejskom saboru, koji je odobrio štovanje svetih slika. Zabrinut za spasenje duše te privučen samostanskim mirom i željom za razmatranjem, Nicefor je napustio dvorski život te se povukao u samoću s onu stranu Bospora. Tamo je osnovao samostan sv. Teodora. Uz strogi asketski život vrijeme je provodio u daljnjem nastojanju oko duhovne i klasične izobrazbe. Da bi ga spremio za patrijaršijsku stolicu, car Nicefor I. pozvao ga je u Carigrad te mu povjerio upravu nad najvećom ubožnicom. Nakon smrti patrijarha Tarazija 18. veljače 806. u toj visokoj i odgovornoj službi naslijedio ga je Nicefor. To je bila careva volja, a njegov se izabranik opirao izboru svim silama, no uzalud. I tako je 12. travnja 806. posvećen za biskupa. Niceforov patrijarhat bio je vrlo buran. Razni sukobi s biskupima, monasima i dvorom učinili su teškim njegove dane. Dospio je i u progonstvo zbog obrane štovanja svetih slika. Razbolivši se na smrt, sveti je Nicefor nakon 14 godina izgnanstva umro 828. godine.
Godine 843. došlo je do konačnog trijumfa štovatelja svetih slika. To je bila kanonizacija svih onih koji su zbog njih trpjeli, pa tako i Nicefora. Godine 847. svečano su prenesene njegove relikvije u Carigrad. Nicefor je bio jedan od vodećih bizantskih povjesničara VII. i VIII. stoljeća. U svojim djelima Nicefor odlučno brani rimski primat te opravdanost štovanja svetih slika.

14. ožujak 2012.

Sveta Matilda (oko 895-968)

Sveta Matilda je rođena oko 895. godine u Saskoj. Roditelji su je još kao dijete predali jednoj ženskoj redovničkoj ustanovi na odgoj. Ondje je njezina baka bila čak opatica. Glas o njenoj ljepoti i sposobnostima brzo se proširio pa jednog dana vojvodski sin zaprosi njenu ruku. Matilda je u braku rodila petero djece, a uz muža je postala ne samo vojvotkinja , već i kraljica i majka čitave saske zemlje. Kad je kralj bio na vojni, ona je upravljala zemljom, a imala je prema svakomu vrlo podatljivu ruku. Skupa s mužem sagradila je brojne crkve i utemeljila nove samostane. Kako je Matilda silno voljela muža, njegova smrt silno ju je ražalostila te je utjehu tražila u vjeri. Za nasljednika na prijestolju izabraše Matildina najstarijeg sina Otona, a kasnije on, Oton I. Veliki, postade i rimski car. Majka je bila dobra savjetnica svoga sina vladara a još bolja majka siromaha, hodočasnika, kojima je iskazivala gostoprimstvo. Nakon smrti sina Henrika, Matilda otklanja od sebe sav kraljevski sjaj te živi povučenim udovičkim životom. Svoj uzorni život Matilda je završila 14. ožujka 968. godine. Službeno nije proglašena svetom, ali je Nijemci štuju i ljube kao svoju prvu svetu kraljicu.

15. ožujak 2012.

Sveta Lujza de Marillac (+ 1660)

Današnja svetica Lujza de Marillac, suutemeljiteljica Kćeri milosrđa sv. Vinka Paulskog, bila je nezakonito dijete. Iako obdarena velikom tjelesnom ljepotom i umnim sposobnostima u obitelji je držana po strani, prednost su imala zakonita djeca. Kao djevojku šalju je k sestrama dominikankama gdje stječe odgoj i izobrazbu. S godinama je počela osjećati poziv na kontemplativni život. Kapucinski provincijal smatrao je da tjelesno nije sposobna podnijeti strogi način kontemplativnog života te se Lujza odluči na udaju. U braku rodi sina, ali ubrzo se počela kajati što je stupila u brak pa je utjehu tražila u pomaganju siromaha. Česti razgovori sa sv. Franjom Saleškim pomogli su joj da prebrodi duševnu krizu. Odlučan čas za Lujzu kucnuo je kada se susrela sa svećenikom Vinkom Paulskim. U razgovoru s njim dobila je samopouzdanje i shvatila što Bog od nje očekuje. Tri godine nakon muževe smrti Lujzin sin stupa u sjemenište a Lujza obnavlja svoju posvetu Gospodinu položivši zavjet udovištva. Sada je bila slobodna posvetiti se najljepšem od svih djela, djelu kršćanske samarijanske ljubavi. Vinko Paulski, koji je na mnogim mjestima osnovao mnoge karitativne ustanove, povjerio je Lujzi da ih pohađa i nadgleda te ona ubrzo postade duša svih karitativnih ustanova. Vinko joj povjeri i svoje duhovne kćeri milosrdnice a Lujza ih je poučavala kako se valja brinuti za bolesnike, siromahe, starce, nahočad i svakoga onoga tko je bio u potrebi.
Benedikt XV. proglasio je 9. svibnja 1920. Lujzu de Marillac blaženom, a papa Pio XI. 11. ožujka 1934. svetom. Dobri papa Ivan XXIII. proglasio ju je 10. veljače 1960. zaštitnicom socijalnih radnika. Njezine relikvije počivaju u kapeli kuće matice Kćeri milosrđa u Parizu.

16. ožujak 2012.

Sveti Hilarije i Tacijan, mučenici (+ 284)

Rimski martirologij 16. ožujka spominje da su akvilejski biskup Hilarije i njegov đakon Tacijan godine 284. podnijeli mučeničku smrt za vrijeme cara Numerijana. Jeronimski martirologij također govori o tim mučenicima, a njegovo se svjedočanstvo može smatrati vjerodostojnim. Ljetopis patrijarha u Gradu pripovijeda kako se akvilejski patrijarh u VI. stoljeću prigodom provale Langobarda preselio u Grado noseći sa sobom tjelesa mučenika Hilarija i Tacijana. To je pak znak da su u Akvileji bili u velikoj časti. Nažalost, o ovoj dvojici mučenika imamo jako malo podataka.

17. ožujak 2012.

Sveti Patrik, biskup (oko 385-461)

Današnji svetac sv. Patrik rođen je oko 385. godine od kršćanskih roditelja u Britaniji. Otac mu je bio đakon a izgleda da je u starosti postao i svećenik. Patrik je provodio lagodan život ne mareći ni za znanost ni za vjeru. Kad mu je bilo 16 godina, jednog se dana nalazio na očevu imanju i tada ga s tisućama drugih ugrabiše irski gusari te odvedoše u Irsku i prodaše kao roba. Patrikov gospodar odredio ga je za pastira ovaca. Nalazeći se uz stada u samotnim brdima i šumama, Patrik je našao Boga i to je bilo sudbonosno otkriće čitava njegova života. On se predao životu pokore i molitve. nakon 6 godina ropstva čuo je glas da će uskoro biti oslobođen. Pobjegao je od svoga gospodara i vratio se kući. Uskoro je usnio san u kojemu ga Irci zovu k sebi da ih pouči u kršćanskoj vjeri. Otputovao je u Galiju gdje se spremao za svećeništvo ali ga biskup nije htio poslati u Irsku u koju je Patrik želio poći. Napokon je bio posvećen za biskupa u Irskoj. Patrik se u naviještanju najprije obraćao kraljevim odličnicima, a njihov prijelaz na kršćanstvo slijedio je onda i priprosti puk. Još je jedno veliko djelo Patrik učinio u Irskoj. Uveo je monaštvo kakvo je vidio da cvate u Galiji. Kasnije će Irski monasi odigrati veliku ulogu u cijeloj Europi, postat će vjerovjesnici novih europskih naroda. Patrikovo naviještanje i rad imali su silan uspjeh. Kršćanstvo je dopiralo i onamo gdje ga prije njega nije ni bilo. Bilo je i problema u naviještanju, tako je jednom bio 15 dana zatvoren sa svojim suradnicima i tek na intervenciju vrlo utjecajnih prijatelja bio je oslobođen. Patrik je organizirao biskupije koje su se poklapale s područjem pojedinih plemena. Na početku misionarenja svećenici su dolazili iz Galije i Britanije a Patrik je nastojao odgojiti domaći kler. Ovaj apostol Irske umro je 461. godine ali se točan datum smrti ne zna.

18. ožujak 2012.

Sveti Ćiril Jeruzalemski, biskup i crkveni naučitelj (oko 315-387)

Ćiril je rođen u Jeruzalemu oko godine 315. Roditelji su mu bili kršćani pa su i svoje dijete poučili i odgojili u kršćanskom duhu. Uveden je u monaški život, u poznavanje svetog pisma i raznih crkvenih pisaca. Zaređen je za đakona i svećenika u doba oštrih teoloških raspravljanja, političkih i unutarcrkvenih sukoba. Godine 348. postao je jeruzalemskim biskupom. Jedno je vrijeme vrlo plodno i nesmetano djelovao, ali se kasnije upustio u raspravu s Akacijem iz Cezareje, koji je bio napola arijanac, a smetalo ga je da je I. nicejski sabor u svome 7. kanonu dao počasni primat jeruzalemskom biskupu. Radilo se o posve ljudskom prestižu. Zato je oklevetao Ćirila podvalivši mu vjerske zablude te da je prodao neki dragocjeni crkveni palij. Ćiril je prognan u Tarz. Ondje je svojim propovijedanjem zadobio naklonost kršćanskog puka i biskupa. Oni su u njemu prepoznali pravovjernog biskupa i čovjeka bez mane koji je nevin otjeran u progonstvo. Od 38 godina svoga biskupstva Ćiril je 16 proveo u progonstvu. I. carigradski opći sabor g. 381. priznao mu je pravovjernost i zakonitost biskupovanja na jeruzalemskoj biskupskoj stolici.
Ovaj je sveti biskup i crkveni otac veoma poznat kao vrstan kateheta. On je svojim slavnim katehezama dao sjaj književnoj vrsti kateheza, naviještanju preko sustavne pouke. Kroz svoje 24 kateheze, u kojima razvio i protumačio vjerske istine, prema tome i nauk o tri kršćanska inicijacijska sakramenta: o krštenju, potvrdi i Euharistiji, dao nam je vrlo vrijedan uvid u svoje doba tj. u IV. stoljeće, osobito u vjerske i liturgijske prilike u Jeruzalemu.
Ćiril je umro godine 387. Već od davnina štuje da kao sveca i istočna i zapadna Crkva. Papa Leon XIII. proglasio ga je g. 1893. crkvenim naučiteljem.

19. ožujak 2012.

Sveti Josip, zaručnik BDM

Sv. Josip, muž Marijin zakonski je otac Isusov. On je zaštitnik hrvatskog naroda. Bio je kraljevskog roda, u njegovo vrijeme vrlo siromašnog. Radio je kao stolar. Sv. Matej apostol i evanđelist kaže za nj da je bio pravednik, što znači krepostan i svet muž. Ostao je zbunjen kada je vidio da je Marija trudna, a nije znao na koji način je ostala trudna. Bio je siguran da je čestita žena te da izbjegne govorkanja i sve negativno što bi za nju slijedilo, odlučio ju je potajno otpustiti. No kada ga je Božji anđeo poučio da je trudna po Duhu Svetome, prihvatio je bez bojazni Božji plan. Išao je s Marijom u Betlehem na popis pučanstva i tada se rodio Isus. Potom je bježao u Egipat pod Herodovom smrtnom prijetnjom Isusu. Hodočastio je s dvanaestogodišnjim Isusom i Marijom iz rodnog Nazareta u Jeruzalem i zabrinuto je tražio Isusa, koji im se bio izgubio. O kasnijem životu i kada je umro ne znamo ništa.
Štovanje sv. Josipa započelo je oko 850. godine u Reinchenau, a kasnije su ga osobito promicali sv. Bernard iz Clairevauxa, sv. Terezija Avilska, sv. Franjo Saleški, Ivan Gerson, Franjevci i papa Siksto IV, koji je uveo blagdan sv. Josipa obveznim za svu Crkvu. U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu širili isusovci, a Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio ga je zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva. Svijest o tome da nam je zaštitnik nije osobito zaživjela, ali su naši biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine rekli “da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljulje sve peripetije oko svoga suvereniteta…” Nacionalno svetište sv. Josipa je u Karlovcu na Dubovcu.
Sv. Josip je zaštitnik bolesnika i umirućih i uzor obiteljskog života te kako se služi Isusu spasitelju čovjeka.

20. ožujak 2012.

Blaženi Mauricije Csák (oko 1270-1336)

Današnji je blaženik mađarske narodnosti i rođen je u zapadnoj Ugarskoj u vrlo bogatoj obitelji. Oženio se kćerkom kraljeva zamjenika palatina Amadeja Aba ali je taj brak bio kratka vijeka. Već nakon tri godine bračni se drugovi dogovoriše da će poći u dva dominikanska samostana – muški i ženski. Palatin je Aba svoga zeta ipak izvukao iz samostana te ga na silu htio učiniti upraviteljem svojih velikih dobara, no to je bilo uzalud. Zato ga je u Budimu dao zatvoriti. Nakon šest mjeseci Mauricije se oslobodio zatvora te opet pošao k dominikancima. Ovi, poučeni prijašnjim iskustvom te iz straha pred njegovim roditeljima, poslaše ga u svoj samostan daleko u Bolognu. Tamo je uz grob osnivača reda sv. Dominika primio solidnu redovničku formaciju i tek kad je bio zaređen za svećenika, vratio se u svoju domovinu Ugarsku.
U redu je proživio 30 godina razvijajući veliku djelatnost po raznim samostanima u Ugarskoj. Umro je u samostanu u Györu 20. ožujka 1336. te je ondje i pokopan. Smatra se blaženikom Crkve od godine 1494.

21. ožujak 2012.

Blažena Klemencija od Hohenburga (+ 1176); Sveti Serapion Thmujski, biskup

Prema Tritemijevu Ljetopisu Klemencija je bila kćerka grofa Adolfa od Hohenburga. On ju je obećao za ženu grofu Kraftu od Sponheima. Do stvarnih zaruka je došlo godine 1149. No kako je Klemencija svoje djevičanstvo posvetila Gospodinu, zamolila je zaručnika da bi smjela stupiti među redovnice. On joj je to, iako teška srca, dopustio pa je stupila u samostan benediktinki kod Triera, gdje je ostala sve do smrti. Bila je primjerne dobrote, uvijek svima na pobudu. Umrla je na glasu svetosti 21. ožujka 1176. I njezin je zaručnik Kraft kasnije postao monah benediktinaca u opatiji Sponheim, postavši čak i opatom. On je umro 5. svibnja 1174.

O ovom, u krugovima učenjaka inače poznatom svecu, prije njegova biskupovanja u Thmuisu (od 340. do 356) zna se samo to da se sa svojim prijateljem Amounom povukao u pustinju te postao jednim od najslavnijih učenika sv. Antuna, pustinjaka. Zato je u povijesti Crkve uvijek uživao veliku popularnost. Sv. Jeronim u svom poznatom djelu O slavnim muževima posvetio mu je jedno poglavlje. Daje mu naslov “skolastik”. Hvali njegovu inteligenciju i slavi njegovo prijateljstvo sa sv. Antunom, opatom. Spominje i njegovu spisateljsku djelatnost.
Serapion Thmujski bio je skupa sa sv. Atanazijem veliki pobornik Nicejskog vjerovanja, dakle, borac za istinu o Kristovu božanstvu. Zbog toga povjesničar Sozomen ubraja Serapiona među slavne ličnosti njegova vremena, a izvješćuje i o tome kako je na čelu delegacije od pet egipatskih biskupa pošao u Carigrad caru Konstansu II. da posreduje u obranu velikog pobornika nicejske vjeroispovijesti sv. Atanazija, koji je bio nepravedno proganjan.

22. ožujak 2012.

Sveti Nikola Owen, mučenik (+ 1606)

Od desetorice engleskih mučenika što ih je 25. listopada 1970. Pavao VI. proglasio svetim, jedan je brat pomoćnik Družbe Isusove, a to je sv. Nikola Owen. O životu ovoga sveca prije ulaska u Družbu Isusovu godine 1580. ne znamo gotovo ništa, čak niti gdje se rodio ni što je radio. U Družbu je ušao kao brat pomoćnik, i to uvrlo teško doba, kad je u Engleskoj biti isusovac značilo biti spreman na najokrutnije mučeništvo. Bio je čovjek duboke duhovnosti, pobožan i nevin. Uz to je bio izvanredan graditelj pa je u kućama katoličkih velikaša gradio skloništa za svećenike, gdje je katolička vjera stavljena izvan zakona. Svi koji su odbacivali Anglikansku crkvu bili su proganjani. Tako je i Nikola nekoliko puta bio zatvaran ali se svaki put uspio spasiti. Konačno je uhapšen i stavljen na muke kako bi otkrio imena svećenika kojima je gradio skloništa. Nikola je ostao postojan u svim mukama. U strašnim je mukama 2. ožujka 1606. izdahnuo. Njegovi su ga progonitelji oklevetali da je počinio samoubojstvo želeći tako osramotiti njegovu časnu i svetu uspomenu.

23. ožujak 2012.

Sveti Turibije Mongrovejski (1538-1606)

Današnji je svetac rođen 18. studenoga 1538. u malom španjolskom selu. Studirao je u mnogim mjestima a u prosincu 1573. imenovan je inkizitorom u Granadi. Iako je još uvijek bio laik, svoju je službu obavljao vrlo ozbiljno, odgovorno i obazrivo. Životopisci hvale njegovu pobožnost, askezu, osjećaj za pravednost te ljubav prema siromasima. Evangelizacija je nakon Tridentskog sabora uzela velikog maha te je tako npr. sveobuhvatno evangeliziranje Meksika bilo završeno za manje od devet godina nakon Tridenta. Španjolski kralj Filip II. smatrao je svojom dužnošću da u svojim kolonijama zasadi Kristov križ. Kralju je oko zapelo za mladog Turibija i želio je da taj savjesni, pobožni pravnik, premda još laik, postane nadbiskup u Limi. Turibije koji nije studirao teologiju iz osjećaja odgovornosti odbio je tu ponudu. No 21. ožujka 1579. kralj je imao već u rukama dokument o Turibijevu imenovanju za nadbiskupa u Limi. Došavši u svoju nadbiskupiju novi se nadbiskup sav dao na posao. Borio se protiv raznih nepravdi i zato se često sukobljavao s velikašima. Uz veliki socijalni rad podizao je crkve, redovničke kuće, bolnice a 1591. osnovao je i prvo sjemenište u novom svijetu. U drugom dijelu svoga biskupovanja Turibije je sazvao tri pokrajinska sabora a onaj iz 1583. godine zacrtao je program za pastoralni rad za svu Južnu Ameriku. Održao je i 13 biskupijskih sinoda, a četiri puta je osobno izvršio pastirski pohod kroz svoju prostranu nadbiskupiju. U pismu kralju Filipu II. navodi da je prevalio 15 000 kilometara te krizmao preko 60 000 vjernika. Drugi pastirski pohod biskupije trajao mu je šest, treći četiri godine, a s četvrtog se nije živ ni vratio. Umro je među Indijancima u jednoj maloj, siromašnoj crkvi.
Najodličnija crta na liku sv. Turibija bila je njegova bezgranična ljubav prema indijancima.

24. ožujak 2012.

Sveta Katarina Švedska (oko 1331-1381)

Katarina Švedska, kćerka svete Brigite, nije nikad službeno proglašena svetom, ali se ipak već stoljećima štuje kao svetica. Rođena je negdje oko 1331. kao četvrto od osmero djece u obitelji. Vrlo rano je bila zaručena ali je u braku živjela u potpunoj uzdržljivosti što u srednjem vijeku nije bilo ništa neobično. Godine 1350., za velikog jubileja, nalazila se s majkom u Rimu. Ondje ju je zatekla vijest o muževoj smrti. Otada Katarina prati svoju majku na njezinim velikim hodočašćima, često i uz životnu opasnost. Sudjeluje u svim majčinim pothvatima za dobro Crkve koje je tada, zbog stolovanja papa u Avignonu bila u bijednom stanju, osobito u Rimu. Nakon smrti svoje majke Katarina prati njezino mrtvo tijelo u Švedsku. Ulazi u samostan, ali se ubrzo vraća u Rim i boravi kući svoje majke čekajući njezinu kanonizaciju. Godine 1380. biskup ju je imenovao opaticom u samostanu Vadsteni, a ona je već slijedeće godine ovaj život zamijenila boljim.

25. ožujak 2012.

Navještenje Gospodinovo: Blagovijest

“Poslije šest mjeseci posla Bog anđela Gabrijela u galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem iz Davidove kuće, komu je bilo ime Josip. A djevici bijaše ime Marija. Kad anđeo uđe k njoj reče joj: ‘Raduj se milosti puna! Gospodin je s tobom!’ Na te riječi ona se prepade i počne razmišljati što znači taj pozdrav. Anđeo joj reče: ‘Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo ti ćeš začeti i roditi Sina komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.’
-Kako će to biti – reče Marija anđelu – jer se ja ne sastajem s mužem?
-Duh Sveti sići će na te – odgovori joj anđeo – sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim. Gle! I tvoja rodica Elizabeta zače sina u svojoj starosti. Već je u šestom mjesecu ona koju zovu nerotkinjom. Jer Bogu ništa nije nemoguće. Marija mu reče: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!’ Tada je anđeo ostavi” (Lk 1, 26 – 38).

26. ožujak 2012.

Sveti Montan i Maksima, srijemski mučenici (+ 304)

Za vrijeme Dioklecijanova progonstva godine 304. sklonio se u Sirmij svećenik Montan sa svojom ženom Maksimom. Tu je bio nepoznat. Međutim, prijavljen kao kršćanin, uhvaćen je zajedno sa svojom suprugom, Kvadratom, Teodozijem, Emanuelom i 40 drugih, mučen i bačen u Savu. I to je sve što znamo o tim svetim mučenicima.

27. ožujak 2012.

Sveti Ivan Damašćanski, svećenik i crkveni naučitelj (oko 650-749)

Svetac je živio između 650. i 750. godine a rođen je u Damasku u kojem je i proživio prvu polovinu svoga života. Damask je od godine 660. bio prijestolnica kalifa, prorokovih nasljednika, a to znači duhovnih i svjetovnih predstojnika islama. Ivanov je otac, iako kršćanin, na kalifovu dvoru bio ministar financija. Kad je Ivan odrastao bio je najprije suradnik, a zatim nasljednik u poslovima svoga oca. Koncem stoljeća počela se za kršćane u Siriji situacija mijenjati. Novi kalif Abd el Malek (685-705) više nije bio sklon kršćanima kao njegovi prethodnici a to je ubrzo osjetila i Ivanova obitelj. Da bi izbjegao sve veći pritisak, Ivan je sa svojim pobratom pošao u Jeruzalem gdje obojica ulaze u glasoviti samostan sv. Sabe. Jeruzalemski patrijarh Ivan V. Ivana iz Damaska redi za svećenika oko 700. godine te Ivan postaje sve aktivniji u crkvenom životu. Ivan ubrzo postade glasovita ličnost, uvažen teolog, čija se učenost proširi po cijelom Istoku. Ivan nije bio toliko originalan mislilac i teolog, koliko vješt kompilator koji je mudrost velikih svetih Otaca prenio na kasnija pokoljenja. Glavno Ivanovo djelo nosi naslov Izvor spoznaje kojim on daje istočnoj Crkvi dogmatiku koja postade sveopćim teološkim priručnikom. Ivan Damašćanski je u svom vremenu vrlo hrabro ušao u borbu oko štovanja svetih slika i hrabro nastupa protiv careva ukaza o zabrani štovanje svetih slika jer je bio uvjeren da se bori za Božju stvar. Duhovne značajke Ivanove ličnosti su ove: Prvo izvanredna poniznost, druga je značajka Ivanova života vjernost tradiciji, predanom nauku prijašnjih stoljeća i kao treća je izvanredno istančan i razvijen osjećaj za Crkvu.
Papa Leon XIII. počastio je Ivana Damašćanina godine 1890. naslovom naučitelja Crkve.

28. ožujak 2012.

Sveti Siksto III. papa (+ 440)

Sveti Siksto je po rodu bio Rimljanin, postao je svećenik, a po smrti pape Celestina I. 27. srpnja 432. izabran je jednoglasno za njegova nasljednika te četiri dana kasnije posvećen za rimskog biskupa. Bilo je to samo godinu dana nakon Efeškog sabora koji je osudio dva kriva naučavanja: pelagijanizam i nestorijanizam. Siksto je nastojao da one koji su u zabludi vrati natrag kršćanskoj istini i jedinstvu Crkve. Djelovanju sv. Siksta III. valja pripisati i završetak gradnje nekih rimskih bazilika. Iako je sveti Siksto umro 29. ožujka 440., Rimski martirologij slavi ipak njegov blagdan na današnji dan. I njegov pontifikat dokazuje jasno primat rimskog biskupa, kojega se priznavalo tada ne samo na Zapadu nego i na Istoku. Grob sv. Siksta III., pape, nalazi se pokraj groba svetog mučenika Lovre na Tiburtinskoj cesti.

29. ožujak 2012.

Sv. Bertold

Sv. Bertold rodom je iz mjesta Salignac u jugozapadnoj Francuskoj. Živio je kao pustinjak u 12. st. na gori Karmel u Palestini. Bio je na čelu skupine pustinjaka od koje je poslije 1200. god. nastao Red karmelićana. Ondje je umro 1195. god.

30. ožujak 2012.

Sveti Leonard Murialdo (1828-1900)

Izvan obiteljskog doma Leonardo je primio odgoj najprije kod redovnika u Savoni, odakle je pošao u sjemenište u Torino. Ondje je završio teologiju postigavši i doktorat. Odmah se dao na odgoj siromašne mladeži što ju je brižno okupljao u Ordinarijatu, a surađivao je i u Oratoriju sv. Alojzija, što ga je u Torinu osnovao Don Bosco. Od 1866. određen je za upravitelja djela Mladih radnika u Torinu. Bila je to ustanova vrlo slična onima što ih je u Njemačkoj i drugim zemljama osnivao Adolf Kolping. Mladima se pružala mogućnost odgoja, učenja kakvog zanata da bi, našavši posao, mogli materijalno osigurati svoju budućnost. Leonardo je upotrijebio sve svoje sile u promicanju djela za pomoć siromašnoj mladeži. Skupljao je milostinju da bi ga mogao uzdržavati. Dakako da se svojski brinuo i za kršćanski odgoj mladih radnika. Poticao ih je na česti primanje sakramenata te upućivao na prave putove. Neki su od odgajanika izbirali i duhovni stalež, neki su postali redovnici, osamdesetorica biskupijski svećenici. 19. ožujka 1873. osniva Pobožnu družbu sv. Josipa koja otvara kuće po Italiji ali i drugim zemljama. Nicali su oratoriji, patronati, kolegiji, sirotišta, apostolske škole, poljoprivredne škole, gradile se obiteljske kuće. Razvila se dakle, izvanredna socijalna djelatnost. Uz sav taj posao Leonardo je obilazio bolesnike po bolnicama, zatvorenike i otvarao razne karitativne ustanove. Promicao je i Katoličku akciju te razne ustanove i odbore za dobro naroda. Osnovao je i zadrugu – za dobar tisak. I na taj je način promicao Božje djelo te se ubrojio među velike socijalne radnike XIX. stoljeća. Papa Pavao VI. proglasio ga je 3. studenoga 1963. blaženim, a 3. svibnja 1970. svetim. Prigodom kanonizacije objavljena je u 5 svezaka svečeva korespondencija.

31. ožujak 2012.

Sveti Amos, prorok

Sveto pismo Staroga zavjeta poznaje 4 velika i 12 malih proroka. U male proroke ubrajamo i Amosa, čiji blagdan istočnogrčka Crkva slavi 15. lipnja, a zapadna na današnji dan. Njegov se navodni grob u Tekoi pokazivao hodočasnicima sve tamo do XII. stoljeća. Ime Amos u hebrejskom znači nosilac. Prorok je to i bio: nosilac jedne velike Božje poruke. Vrlo škrte biografske podatke o proroku Amosu crpimo iz njegove knjige. Rođen je u VIII. stoljeću prije Krista u Tekoi, u Judeji, seocu oko 8 kilometara jugoistočno od Betlehema. Bio je pastir sve dok ga Božji glas nije izvukao od stada i postavio na pozornicu javnog života u Judeji. Njegov siromašni život razvio je u njemu smisao za Božju veličinu, za Njegovo gospodstvo nad svijetom. Prožet dubokom sviješću o Bogu prorok je postao Njegov glasnik, koji govori glasno, slobodno, s ponosom, jezikom punim energije. Knjiga proroka Amosa sadrži u sebi čudesnu suvremenost, osobito u onim dijelovima u kojima šiba na bogoslužje koje se svelo na puku vanjštinu, bez sadržaja i duha. Prorok udara na lažnu sigurnost u vlastiti stav pred Bogom. Vrlo su suvremene i njegove socijalne misli. On je branitelj siromašnih i potlačenih.