SVETAC DANA SIJEČANJ ( JANUAR )

31. siječanj 2010.

Sveti Ivan don Bosco, svećenik (+ 1880)

Svetac kojega se Crkva danas sjeća u svojoj liturgiji, don Bosco, roden je u siromašnoj seljačkoj obitelji kod Torina. U drugoj godini ostaje bez oca pa zajedno s majkom od ranog djetinjstva počinje se baviti poljskim poslovima. S 11 godina izrazio je želju da postane svećenik. Kako nije bilo opće školske obveze u Italiji toga vremena mali Ivan Bosco dnevno je prevaljivao 8 kilometara kako bi kod jednog svećenika učio latinski, tada za svećenički stalež neophodne potreban jezik. U 13-oj godini Ivan odlazi u najam kao sluga kako bi zaradio za svoje školovanje. Nakon 2 godine primi ga u kuću jedan svećenik ali on ubrzo umire te Ivan mora pješačiti 20 kilometara dnevno do prve latinske škole. Kad je Ivanu bilo 26 godina, došao je do željenog cilja: do svećeništva. Kao mlad svećenik dolazi u Torino gdje je bilo mnogo siromašnog proletarijata te on odmah započinje okupljanje zapuštene mladeži. Njegova blagost i ljubav ubrzo je privukla mnoge besposličare i osobe prepuštene ulici. Uz mnogo muke osnuje neku vrstu internata a kada su se iz ove zajednice počela javljati i duhovna zvanja don Bosco osniva Salezijansku družbu koja će se brinuti osobito za siromašnu i zapuštenu djecu i mladež, nju pomagati, odgajati i spremati za život. Skrbeći i za žensku mladež zajedno sa svetom Dominikom Mazarellom osniva i žensku granu svoje kongregacije. Don Bosco je uživao a i danas uživa glas idealnog i svetog svećenika i apostola mladeži. Don Bosco umro je 1880 godine. Svetim ga je proglasio papa Pio XI. 1934. godine. Salezijanska družba jedna je od najbrojnijih redovničkih zajednica u Crkvi. Bog je, doista, blagoslovio Don Boscovo djelo.

OPŠIRNIJE

Sveti Ivan don Bosco, svećenik († 1880)

Jedan od najvećih svetaca prošloga stoljeća bio je, bez sumnje, sv. Ivan Bosco. Potjecao je iz siromašne seljačke obitelji u selu Becchi kod Torina. Još nije imao ni dvije godine kad je ostao siroče bez oca. Sva briga za kuću i malo gospodarstvo pala je na mamu Margaretu. Čim je Ivan malo odrastao, već se morao okušati u poljskim poslovima i čuvati krave. Bio je spretan i živahan dječak pa su ga voljeli i stari i mladi.

Kod igre s vršnjacima pokazivao je već ono tipično držanje koje će kasnije biti značajno za njega kad bude postao veliki odgojitelj mladeži. Neka to osvijetli ova zgoda! Kad se jednoga dana vratio kući razbijene glave s neke vrste hokeja, upitala ga je njegova majka: “Zašto ideš s tim mladićima kad znaš da su grubi?” A on je odgovorio: “Baš zato i idem s njima. Kad s njima igram, puno su mirniji i čestitiji, izbjegavaju proste riječi. Kad sam s njima, rade ono što ja hoću i gotovo ništa se ne svađaju.” Gisbert Kranz, koji je majstorski opisao don Bosca, primjećuje: “Ovdje se posve elementarno očituje poriv da se pozitivno utječe na divlje dječake.”

U svojim Uspomenama don Bosco sam priznaje: “Želja da okupljam oko sebe djecu i mladež i da ih vjerski poučavam pojavila se u meni kad sam imao tek 5 godina. To je bila jedina želja koju sam poznavao: da bih se mogao čitav život posvetiti mladeži. Rad s mladeži činio mi se kao jedina zadaća poradi koje sam ja uopće i bio na svijetu.” Od takvoga stava morao bi imati nešto zapravo svaki kršćanin. Ako je za njega njegova vjera stvarno izvor zdravoga nutarnjeg života, ako ona za njega znači neizrecivo obogaćenje njegova bića, ako ljudima želi dobro, ne bi li u sebi morao osjetiti potrebu da im govori o snazi i bogatstvu što iz nje proistječu? Na posljednjem sudu Krist će nas sve pitati za djela ljubavi prema bližnjemu, za gladne koje smo nahranili, za žedne koje smo napojili, za gole koje smo zaodjenuli, za bolesne koje smo pohodili. Ne zaboravimo, ipak, da ta djela ljubavi postižu svoj najviši stupanj na duhovnoj razini.

Trebamo pomagati ne samo onima koji trpe na tijelu, već i onima koje muči neutaživa glad i žeđ za istinom. Njih treba da okrijepimo istinama naše vjere. Onima koji su bespomoćno izloženi napastima života moramo pomoći vjerom da se obuku u novoga čovjeka koji je stvoren po Bogu. Onima koji su postali robovi svojih strasti moramo pomoći da vjerom dođu do slobode djece Božje. Tko je bolestan na duši, trebamo ga uputiti na sakramente vjere koji dijele zdravlje i život.

Svi mi imamo dužnost da onu vjeru koja je postala naše najveće dobro donesemo i drugima, bilo osobno ili pomažući rad svećenika i misionara. I sve to moramo činiti ne samo kao najviši oblik djelotvorne ljubavi, već iz zahvalnosti i ljubavi prema Onome u kojem nam se na ovoj zemlji očitovala Božja dobrota i čovjekoljublje i za koga je njegov preteča Ivan Krstitelj oduševljeno izjavio: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Iv 1,29).

Mislimo da je život don Bosca bio divno ostvarenje svega toga. Sav njegov odgojni rad oko mladeži, osnivanje Salezijanske družbe i Družbe sestara Marije Pomoćnice, sav njegov spisateljski rad imao je kao svrhu priopćiti svima dobra koja proizlaze iz vjere. On je već s 11 godina izrazio želju da postane svećenik, a obrazložio ju je ovako: “Želio bih se približiti svojim drugovima da ih oduševim za religiozne stvari. Mladi nisu nipošto loši, ali to postaju jer se o njima nitko ne brine.”

Posljednja činjenica bila je, na žalost, odviše istinita, jer tada još nije bilo opće školske obveze, a talijanski je kler onoga vremena, kako tvrdi Gisbert Kranz, započinjao dušobrižništvo tek s odraslima. Svećenici se nisu bavili maloljetnicima. Mladi Ivan Bosco sam je to na sebi bolno iskusio pa se požalio svojoj majci: “Kad bih ja bio svećenik, radio bih drukčije. Približio bih se mladima i pozvao ih k sebi. Pokazao bih im svoju ljubav i radost. Davao bih im dobre savjete, govorio prijateljske riječi. Nikad ne bih za njih bio nepristupačan. Ne bih samo čekao na njih, već bih ih sam nagovorio.”

I tako je mladi Ivan Bosco neobično rano i čudesno jasno imao pred očima svoj životni poziv. Sigurnost da je upravo to njegovo zvanje davala mu je izvanrednu snagu da svlada sve ne male i ne malobrojne poteškoće koje su mu se popriječile na putu. Gledajući na cilj kročio je uvijek hrabro i neumoljivo naprijed.

Dnevno je prevaljivao 8 km da bi kod jednog svećenika učio latinski, tada za svećenički stalež neophodno potreban jezik. Da ne bi izgubio ni najmanje vremena, putem je učio latinske riječi i ponavljao gramatiku, a kod kuće ga je čekao seljački posao u kući, staji i na polju. Najdraže mu je bilo čuvati krave jer je tada imao vremena za čitanje pa bi gutao knjigu za knjigom. Njegov stariji polubrat Antonio mrzio je knjige i kad bi vidio da Ivan čita, razbjesnio bi se i počeo ga grditi: “Što će nam latinski u kući? Tu je mjesto samo poslu i radu. Fini bi gospodičić htio učiti! Zar misliš da nam je do luksuza pa da poumremo od gladi plaćajući za tvoje školovanje? Ne trebaju nam nikakvi doktori! Idi te kopaj i sijeci!” Polubrat ga je znao i zlostavljati.

Kad je Ivanu bilo 13 godina, uvidio je da više neće moći ostati kod kuće. Zato je pošao i najmio se za slugu na nekom imanju da bi za školovanje zaslužio potreban novac. Iako je slobodno vrijeme posvetio učenju gramatike, ipak je brzo uvidio da tako neće moći mnogo napredovati. Nakon 2 godine služenja primio ga je u kuću neki svećenik, pobrinuo se za njegovo uzdržavanje, a i poučavao ga je. To, na žalost, nije dugo trajalo, jer je taj njegov vrijedni dobrotvor za nekoliko mjeseci umro.

Ivan je sada pošao u latinsku školu u Castelnuovo d’Asti, a svaki je dan morao prevaliti pješice 20 km. Da bi zaštedio cipele, izuo bi se i hodao bosonog. Njegova dobra mama Margareta svojom seljačkom pameti brzo je uvidjela da je takvo klatarenje u školu i kući samo privremeno rješenje koje ne vodi ničemu ozbiljnijem, pa je uspjela da Ivan bude primljen u mjestu škole kod jednoga krojača. Ivan je bio stariji i stasom veći od svojih školskih drugova pa je često bio predmetom bockanja, ruganja i zadirkivanja. Kao da su se ti vragoljani htjeli na njemu baš iživljavati. A bilo je učitelja koji su s njim postupali kao s nekim blesanom. No, sve je to trajalo samo kratko vrijeme jer je Ivan svojom vedrinom, finoćom, dobrotom, a i uspjehom u školi stekao velik ugled i sveopće simpatije.

Kasnije je pošao u gimnaziju u Chieri. Tu je postigao još veće uspjehe. Svi su se divili njegovu fenomenalnom pamćenju. Na ispitima je pokazao takvu sposobnost koja je izazivala čuđenje. Znao bi čitave odlomke latinskih pisaca navoditi napamet i prevoditi ih kao od šale. Tako je temeljito čitao latinske i talijanske klasike da je za čitav život stekao izvanrednu književnu izobraženost. Bio je nadaren i za glazbu. Bio je svladao gregorijanski koral, a svirao je violinu, glasovir, čembalo i orgulje. Kraj sve svoje marljivosti našao je vremena i za svoj osnovani “klub veseljaka”. Članovi toga kluba često bi pošli u prirodu i ondje se zabavljali. Duša sve te zabave bio je, dakako, Ivan, koji je znao pjevati, jahati na konju, hodati kao pelivan na zategnutom užetu. Pri tom bi pjevao stihove i melodije što ih je za takve igre sam sastavio. Bio je pravo čudo sveopće nadarenosti i spretnosti. Razumio se i u nekoliko zanata: postolarstvo, stolariju, zlatarstvo, krojenje i šivanje. Kao pomoćnik u kavani naučio je praviti i razna pića, likere, praline i sladoled. Znao je graditi, zidati, uvezivati knjige, napraviti svaku vrstu alata ili igračaka. Mogao je i druge poučavati pa je zaslužio novaca i tako se njegovo materijalno stanje prilično poboljšalo.

Kad je Ivanu bilo 26 godina, došao je do željenoga cilja: do svećeništva. Put je bio dug, posut trnjem, ali on je izdržao i uspio. Uz milost zahvaljuje svoj uspjeh i vlastitoj izdržljivosti te vjernosti prema svome zvanju. To dvoje pomagat će mu i kasnije u njegovu nimalo lakom životnom zadatku. Kao mlad svećenik došao je u Torino, grad u kojem je usred nagloga podizanja industrije bilo mnogo siromašnog proletarijata. I tu mu se otvorilo izvanredno polje rada, a osobito među zapuštenom mladeži koja se klatarila ulicama, upadala u poroke i bila zatvarana. Svetac je uvidio da je to najviše zbog toga što su ti mladići prepušteni sami sebi i što o njima nitko ne vodi ozbiljnu brigu. Kad ta mladež bude susrela nekoga koji će joj pokazati ljubav, koji će je poučiti, upraviti na pravi put, postat će bolja. Zato si je postavio kao životno načelo svoga dušobrižničkoga rada: “U svemu me moraju voditi ljubav i dobrota sv. Franje Saleškoga.”

Njegova neuništiva vedrina brzo mu je privukla mnoge uličare i besprizorne. Kod toga svećenika im nije bilo dosadno. On je znao s njima pjevati, igrati, učiti, moliti, praviti šetnje i izlete. Svima je postao prijatelj, njegova soba bila im je uvijek otvorena, srce još više, njegovo vrijeme uvijek im na raspolaganju.

Broj mladeži koja se okupljala oko Don Bosca postajao je sve veći. Nakon mnogo muka, naprezanja i nastojanja uspjelo mu je, ipak, osnovati takozvani oratorij, neke vrste internat, u kojem su mladi mogli dobiti dublji odgoj. Do sredstava za uzdržavanje oratorija nije bilo lako doći, no Don Bosco je bio čovjek velike vjere koja je sposobna i brda premještati pa mu je Božja providnost i čudesno znala priteći u pomoć. Očito je poseban Božji blagoslov pratio i pomagao njegovo djelo.

Među tom mladeži počela su se javljati i svećenička zvanja pa je don Bosco osnovao Salezijansku družbu koja će se brinuti osobito za siromašnu i zapuštenu djecu i mladež, nju pomagati, odgajati i spremati za život. Od tih mladih u oratoriju regrutirat će se kasnije i njegovi prvi pomoćnici u radu. Don Bosco je imao veliko srce pa je mislio i na žensku mladež. Da njoj pomogne, zajedno sa svetom Dominikom Mazarellom osnovao je žensku granu svoje kongregacije.

Svojim odgojnim radom i svojim ustanovama Don Bosco je došao na glas i izvan granica Italije. Mnogi su dolazili u Torino da ga vide, s njim razgovaraju i upoznaju se s metodama njegova rada. Don Bosco je mnogo godina bio i posrednik između talijanske kraljevske kuće i Vatikana. I nakon osvajanja Rima godine 1870. te ujedinjenja Italije Don Bosco je ostao posrednikom između Vatikana i Kvirinala. Kad je napokon godine 1929. došlo do pomirenja između Vatikana i Italije i do Lateranskog ugovora, Don Bosco je davno već umro, papa Pio XI. slavio ga je kao velikoga apostola pomirenja između Crkve i talijanske države.

Don Bosco je uživao i danas uživa u Crkvi i u svijetu glas idealnog, suvremenog svećenika i apostola mladeži. Prve svoje ustanove: oratorije, srednje stručne škole svih grana, odgojne ustanove, osnovao je u Italiji, zatim u Francuskoj, Španjolskoj, Belgiji, Njemačkoj i drugdje. U svojim ustanovama odgajao je dječake prema takozvanoj preventivnoj metodi. Takav je odgoj zasnovan na načelima koja su prožeta evanđeoskim smjernicama, vjerom, ljubeznošću, a ne omalovažavaju ni posve naravna i razumska sredstva. Veliku ulogu u odgoju igra u Don Boscovu sustavu ispovijed i pričest. Mladići odgojeni u tom duhu postajali su samostalni, čestiti građani i dobri kršćani, a mnogi su se posvetili i duhovnom staležu.

Svoje djelovanje don Bosco je upravio i prema misijama u mjesnoj i općoj Crkvi. U mjesnoj crkvi djelovao je tiskom i to kao pisac školskih djela i nabožnih rasprava. Pokrenuo je popularni mjesečnik Katolička štiva s religioznim i obrazovnim sadržajem, zatim Salezijanski vjesnik, informativni i odgojni list, također za šire slojeve naroda.

Prve misionare u vanjske misije poslao je već godine 1875. U stotinu godina salezijanskoga misijskog djelovanja otputovalo je u misije nekoliko tisuća salezijanskih svećenika, braće pomoćnika i sestara. Većinom djeluju u Patagoniji, Argentini, Urugvaju, Ekvadoru, ali ih ima i u zemljama Azije, Afrike, Australije i Oceanije.

U Hrvatsku su došli Don Boscovi salezijanci nakon I. svjetskog rata. Pozvao ih je u Zagreb dr. Antun Bauer, zagrebački nadbiskup, da preuzmu vodstvo konvikta u Vlaškoj ulici. Svoj rad su započeli godine 1922., a kasnije su postupno otvarali svoje domove. Godine 1929. otvorili su omladinski dom u radničkoj četvrti Knežija u Zagrebu. Zatim su pokrenuli svoje glasilo Salezijanski vjesnik preko kojeg su okupili suradnike i prijatelje Don Boscovih ustanova. Između g. 1930. i 1940. otvorili su nove domove u Splitu, Podsusedu, Donjem Miholjcu. Ratne i poratne godine zaustavile su taj polet. Ipak kao nekim čudom u to je vrijeme podignuta crkva Marije Pomoćnice na Knežiji. Hrvatski salezijanci imaju sada svoju samostalnu provinciju koja ima sjedište u Podsusedu, predgrađu Zagreba. Kuće za odgoj podmlatka imaju u Rijeci, Prvić Luci i Zagrebu. Lijepo rade u pastoralnom radu po župama, u katehizaciji, a napose vodeći pučke misije.

Don Bosco, njihov utemeljitelj, umro je godine 1888. Svetim ga je proglasio papa Pio XI. godine 1934. Salezijanska družba jedna je od najbrojnih redovničkih zajednica u Crkvi. Bog je, doista, blagoslovio don Boscovo djelo!

Sveti Franjo Bianchi (1743-1815)

Rodio se godine 1743. u Arpinu, u pokrajini Laciju. Postao je svećenik, redovnik barnabit i apostol talijanskog lučkog grada Napulja. Bavio se i znanstvenim radom pa je bio profesor i član Akademije. Bog ga je obdario izvanrednim mističnim milostima i darovima. Bio je duhovni vođa mističarke svete Marije Franciske od Pet Rana te dušobrižnik kraljevske savojske kuće. Umro je u Napulju godine 1815. Ondje mu se čuvaju posmrtni ostaci u crkvi S. Giuseppe a Pontecorvo. Blaženim ga je proglasio papa Leon XIII. godine 1893., a svetim papa Pio XII. godine 1951.

30. siječanj 2010.

Sveta Martina, djevica i mučenica

Sveta Martina, koje se Crkva danas s poštovanjem sjeća, mučenica je III. stoljeća. Bila je kćerka uglednog Rimljanina koji je obnašao službu gradskog prefekta. Ostavši bez oba roditelja Martina iz ljubavi prema Kristu, sve podijeli siromasima i svoj život posveti dvorbi bolesnika i pomaganju siromaha. Martina je bila izvanredno lijepa djevojka tako da ju je htio za ženu uzeti sam car Aleksandar Sever što je ona odbila. Kad je car saznao da je Martina kršćanka, upao je u srdžbu, dao ju je zatvoriti te izvesti pred sud. Odbivši želju mučenika da se odrekne svoje vjere, prošavši vjerna kroz mnoge muke Martini je konačno odrubljena glava, ali to je bila njezina pobjeda jer je nisu mogli slomiti. Nad grobom sv. djevice i mučenice Martine uskoro je podignuta bazilika, a njezino se štovanje vrlo brzo proširilo. Štovana je kao sjajan primjer postojanosti i hrabrosti u vjeri.

OPŠIRNIJE

Sveta Martina, djevica i mučenica

Prva tri stoljeća crkvene povijesti obiluju muževima i ženama koji su svoju vjeru zasvjedočili i krvlju. Ta krv postala je sjeme novih kršćana i tako se Crkva brzo širila. Mučeničke likove kasnija su vremena iskitila raznim legendama koje ne izriču povijesne događaje, ali ono što je u njima bitno jest povijesno te ima najveću vrijednost. To je život položen za vjeru. To vrijedi i za rimsku mučenicu iz III. stoljeća svetu Martinu.

Njezina slava i štovanje proširiše se brzo nakon njezine smrti te poprimiše velike razmjere. Postojanost u vjeri i neke neobične okolnosti njezina mučeništva kod mnogih su pobudili najveće udivljenje. Martina je bila kćerka uglednog Rimljanina koji je triput obavljao visoku službu gradskog prefekta. U nježnoj dobi izgubila je i oca i majku. Iz ljubavi prema Kristu podijelila je siromasima svoju bogatu baštinu i pošla u đakonice, djevojke koje su se u staroj Crkvi posvećivale dvorbi bolesnika i pomaganju siromaha.

Martina je bila izvanredno lijepa djevojka tako da ju je htio uzeti za ženu sam car Aleksandar Sever. Ona je odbila njegovu ruku. Pretpostavljala je jednostavan sretan život u službi Boga i bližnjega životu na carskome prijestolju, u kojem bi došla u pitanje njezina vjera i vječno spasenje. Ona je promatrala i procjenjivala vrijednosti u duhu vjere. Bila je, uistinu, mudra i razborita djevica.

Kad je car saznao da je Martina kršćanka, upao je u srdžbu, dao ju je zatvoriti te izvesti pred sud. To su najobičnije metode svih silnika koji znaju samo za svoje sebične interese dok prava drugih nemilosrdno gaze. Car je zaželio da se Martina odrekne svoje vjere. Sveta je djevica bila svjesna da će ustrajati u vjeri samo uz milost i zato je usrdno molila za veliki dar postojanosti. Bog je čuo njezine molitve i dao joj takvu jakost da je izdržala sve muke na koje su je okrutnici stavljali. Napokon su joj odrubili glavu, a to je bila njezina pobjeda, jer je nisu mogli slomiti.

Nad grobom svete djevice i mučenice Martine uskoro je podignuta krasna bazilika, a njezino se štovanje u Božjem narodu brzo raširilo. Štovali su je kao sjajan primjer postojanosti i hrabrosti u vjeri. Njoj u čast ispjevao je dva himna za časoslov papa Urban VIII.

Sveta Hijacinta Marescotti, djevica († 1640)

Kardinal Schuster ustvrdio je jednom da je čvrst stav jednoga ispovjednika prema redovnici na umoru pribavio Crkvi jednu sveticu. Riječ je o svetoj Hijacinti de Marescotti, franjevki, koja je upala u smrtnu bolest. Ispovjednik joj je uskratio odrješenje ako se prvo ne vrati vjernom obdržavanju svojih redovničkih zavjeta. Bolesnicu je to silno potreslo, ona je čvrsto odlučila promijeniti život i svoju je odluku dosljedno ispunila tako da je postala prava svetica. Umrla je godine 1640., a blagdan joj se slavi danas. Narodnim imenom možemo je nazvati Zumbulka.

29. siječanj 2010.

Sv. Valerije

Sv. Valerije je prema predaji bio učenik sv. Apostola Petra. Bio je biskup u Trieru. U svome pastoralnom djelovanju mnoge je priveo na kršćansku vjeru, a Gospodin je preko njega činio velika djela i brojna čudesa. Njegov se grob nalazi u čuvenoj trierskoj bazilici.

OPŠIRNIJE

SV. VALERIJ TRIERSKI, škof

Valerij naj bi bil drugi trierski škof, naslednik škofa Evharistija. Po smrti naj bi ga pokopali v Evharistijevi cerkvi, današnji opatiji sv. Matija v Trierju. Dva kamnita sarkofaga, ki sta še danes v tej cerkvi, naj bi hranila relikvije obeh svetih mož. Ponekod tudi njun god praznujejo skupaj. Valerij in Rufin – mučenca

Imena: Valerij, Valerijo, Valko, Vali, Valerija, Rufin, Rufino, Rufina, …
Valerij in Rufin sta bila nižja uradnika rimske finančne uprave, ki je imela skladišče za žito pri Braineu v dolini Basoke ob cesti skozi Galijo proti Britaniji. Njuna naloga je bila, da sprejemata, zapisujeta, hranita in oddajata živež po naročilu višjega državnega upravnika. Bila sta tudi goreča kristjana, ki sta trenutke, ko sta bila v stiku z ljudmi, izkoristila za oznanjevanje božjega razodetja. Za Kristusa sta poskušala pridobiti tudi svojega predstojnika Riziovara, on pa ju je zaradi tega zasovražil. Ko je bilo preganjanje kristjanov pod cesarjem Dioklecijanom je Riziovar poskrbel, da so Valerija in Rufina obsodili na smrt. Njune relikvije častijo v stolnici mesta Soissons.

Etiopski mučenci († 1638)

Etiopija se omenja že v Stari zavezi. Prerok Ezekijel je s svojo navzočnostjo v pregnanstvu leta 591 – 570 pred Kristusom svojim sonarodnjakom dvigal duha in budil upanje. V prerokbi proti Egiptu pravi: “zato, glej, sem proti tebi in proti tvojim nilskim rokavom. Egiptovsko deželo bom spremenil v pravo razvalino in puščavo od Migdóla do Siéne in do etiopske meje.” (Ez 29,10). Siéne se je nahajal nekje pri današnjem Assuanu.
Apostolska dela v 8. poglavju pripovedujejo, kako je diakon Filip po Božjem navdihu krstil nekega Etiopca, dvorjana, visokega dostojanstvenika kandake, etiopske kraljice in nadzornika cele njene zakladnice.
Sredi IV. stoletja je krščanstvo z misijonskim delom Frumencija iz Tira in Edezija v Etiopiji pustilo globoke korenine. Frumencija je za škofa postavil sam sv. Atanazij in pridružil njegovo škofijo v Assuanu aleksandrijskem patriarhatu. Kasneje pa stoji na čelu etiopske Cerkve ‘abuna’. Krščanstvo je v tej deželi kmalu dobilo status državne vere. V času burnih kristoloških razprav v IV. stoletju se je Etiopija nagibala k monofizitizmu in takšna ostala vse do danes.
Po vdoru monofizitizma v Etiopijo je njena zgodovina utonila v temo vse tam do XIII. stoletja. Takrat je kraljevska dinastija začela širiti  vest, da izvira iz Salomonovega rodu, ker se je njemu s kraljico iz Sabe rodil sin Menelik, ki je postal oče etiopske kraljeve dinastije. S prodiranjem islama v severno Afriko je postajala Etiopija vedno bolj odmaknjena od ostalega krščanskega sveta
Etiopski kralji so v strahu pred islamsko nevarnostjo vztrajno iskali zveze s krščanstvom, v upanju, da se bodo na ta način zaščitili. Papeži so jim pošiljali pisma in misijonarje, v želji, da bi se monofizitska etiopska Cerkev vrnila v naročje katoliške pravovernosti. Papež Julij III. je v XVI. stoletju poslal v Etiopijo jezuitske misijonarje. Tako se je začelo misijonarjenje jezuitov v tej daljni deželi, ki je dalo Družbi Jezusovi tudi 8 slavnih mučencev, ki jim na čelu stoji oče Apolinar de Almeida, naslovni nicejski škof. Cerkev jih je razglasila za častitljive Božje služabnike in upati je, da bo prišlo tudi do njihove beatifikacije.
Apolinar de Almeida se je rodil 22. julija v Lizboni. Vstopil je k jezuitom in nekaj časa v Evropi predaval Sveto pismo. Leta 1626 je imenovan za naslovnega nicejskega škofa in koadjutorja etiopskega patrijarha Alfonza Mendeza. Po številnih in dolgih prigodah je šele leta 1630 dospel na polje svojega delovanja. Že leta 1633 so bili vsi misijonarji s patrijarhom Mendezom izgnani in odšli v Goo v Indijo. Oče Almeida se je z dvema drugima patroma uspel nekako izgubiti in ostati v etiopski pokrajini Tigre. Tam je živel skrit skoraj tri leta v pomanjkanju, lakoti, strahu pred preganjalci in drugih težavah.
Ko pa so ga vendarle ujeli, ga je odpadniški etiopski cesar Fasiladas predal v roke krivovernih menihov. Ti so ga po okrutni enoletni zaprtosti v temnici na enem od otokov reke Nil skupaj z Jacintom Franceschi i Frančiškom Rodriguez predali v roke razjarjene drhali, ki jih je kamenjala. Mučeništvo se je zgodilo med 10. in 15. junijem 1638. Škof de Almeida je umrl 14. junija. Za njihovo razglasitev za blažene je leta 1902 odprt apostolski proces.

28. siječanj 2010.

Sv. Toma Akvinski, Svećenik i crkveni naučitelj (1225-1274)

Sveti Toma kojega se Crkva danas sjeća, pripada svakako u red jednog od najvećih crkvenih umova. Rođen je 1225. u dvorcu Akvino u južnoj Italiji. Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem a završavajući visoke škole u Napulju upozna se s dominikanskim redom. Roditelji su se protivili da on kao plemićki sin stupi u prosjački red. Unatoč protivljenjima postao je dominikanac a poglavari vidjevši njegove ogromne intelektualne sposobnosti šalju ga učenjaku Albertu Velikom. Toma s 23 godine postaje profesor i predaje u Parizu, Rimu i Napulju. Unatoč velikoj učenosti ostao je jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik koji je odbijao sve ponuđene mu crkvene časti. Najslavnije djelo mu je svakako Teološka suma u tri sveska gdje sustavno obrađuje cijelu teologiju. Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je na putu u Lyon, na opći sabor. Proglašen je svecem 1567. i crkvenim naučiteljem.

OPŠIRNIJE

Sveti Toma Akvinski, svećenik i crkveni naučitelj (1225-1274)

Godine 1974. čitav je katolički, a osobito učenjački svijet, raznim manifestacijama, akademijama, kongresima, simpozijima, raspravama i zbornicima komemorirao 700. obljetnicu smrti anđeoskog naučitelja sv. Tome Akvinskoga, jednoga od najvećih umova Crkve. On je ugledao svjetlo svijeta godine 1225. u dvorcu Akvino u južnoj Italiji. Već od malena pokazivao je veliku želju za znanjem, i to božanskih stvari, pa je kao dijete svojim prvim odgojiteljima benediktincima postavio dubokoumno pitanje: “Što je to Bog?” Bilo je to u slavnoj benediktinskoj opatiji Monte Cassino, kolijevci zapadne kulture. Odatle je pošao na više škole u Napulj. U tom gradu je upoznao nedavno osnovani dominikanski red pa je želio u nj stupiti. No, pri tom je kod svojih roditelja i braće naišao na silan otpor jer se oni nisu mogli pomiriti s mišlju da on, plemićki sin, stupi u jedan prosjački red. Ako već ima duhovno zvanje, onda neka ide u benediktince pa će jednom postati opat ili u svećenike pa će postati biskup, a možda i kardinal.

Toma se za svoje zvanje znao ipak boriti. Nije bio nikakav kukavac koji bi se pred poteškoćama samo tako lako predao. Kad nisu uspjela nagovaranja i uvjeravanja, braća su mu u zamak, gdje su ga zatvorila, poslala neku djevojčuru da mu oduzme nevinost, ali ju je odlučni Toma najurio. Pred takvom odlučnošću morali su svi kapitulirati i Toma je stupio u dominikanski red. Poglavari su ga poslali svom velikom učenjaku Albertu Velikom, koji je brzo otkrio darovitost šutljivoga studenta. Iako su ga njegove kolege nazivali “nijemim sicilskim volom”, Albert je o njemu imao najbolje mišljenje pa je rekao da će on tako riknuti te će ga čuti cijeli svijet. Slikovit jezik, ali koji mnogo kaže, jer će se Toma razviti u vrhunskoga učenjaka, napisati brojna teološka djela i postati jednim od najvećih teologa Crkve.

Već s 23 godine života Toma je postao profesor. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Kraj sve svoje velike učenosti ostao je uvijek jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik. U poniznosti je postojano odbijao sve ponuđene mu crkvene časti. Njegov bistri duh dobro je shvatio da je poniznost evanđeoska krepost i da više vrijedi od sve učenosti, slave i počasti. Zato je uvijek htio ostati malen.

Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo Teološka suma u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Djelo je prevedno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj. Sveti Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne kao što su: “Hvali Sion Spasitelja”, “Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš”, “Usta moja uzdižite preslavnome tijelu glas”! Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: “Ti si o meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?” – Svetac je odgovorio: “Samo tebe, Gospodine!”

Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu u Lyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse. Proglašen je svecem, a g. 1567. i crkvenim naučiteljem. Mnogi pape proslavili su ga svojim spisima, od kojih su najvažnije enciklike Leona XIII. Aeterni Patris i Pija XI. Studiorum ducem. Iz novijeg vremena nauka sv. Tome preporučena je od II. vatikanskog sabora i od Pavla VI. u pismu Lumen Ecclesiae. Crkva je svetog Tomu proglasila i zaštitnikom svojih škola i studenata. On je, doista, sjajan primjer svima onima koji se bave umnim radom. U tajne vjere prodire se to dublje što je srce čistije. Njegov lik to najbolje svjedoči.

Svetog Tomu je uvijek resila i crkvenost, osjećaj za Crkvu. Svojim spisima on se zalagao za svetu rimsku Crkvu i njezinu glavu papu. Nju je branio protiv svih zabluda. Njegov prvi životopisac Vilim Tocco zapisao je: “Kako je za Crkvu bila korisna nauka evanđeoskog naučitelja ne samo za objavljivanje katoličke istine obaju Zavjeta, već i za suzbijanje naopakosti krivovjerja, pokazao je u svom milosrđu Bog na početku svoje učiteljske službe i kasnije.” Njegova su djela najsavršeniji izražaj katoličkog pravovjerja i skolastike. Ona su prava riznica katoličke nauke i to sa svih područja teologije.

On nam tako sjajno tumači središnji kršćanski misterij otkupljenja. Kristova žrtva na križu predstavlja više nego obilnu zadovoljštinu za grijehe ljudskoga roda, osobito jer je Isus trpio iz ljubavi i poslušnosti. Te dvije velike kreposti učinile su njegovu patnju još zaslužnijom. “Krist je trpeći iz ljubavi i poslušnosti prinio Bogu nešto od veće vrijednosti što i ne bi tražila nadoknada za sve uvrede od ljudskoga roda Bogu nanesene.”

Govoreći o Crkvi sv. Toma izriče i ovu lijepu misao: “Isus je prihvatio muku iz velike želje koju je imao da sebi ujedini Crkvu kao svoju zaručnicu.”

Sveti Toma združio je u sebi najveću učenost i najdublju pobožnost. Učenost bez pobožnosti ne bi baš mnogo vrijedila. On je bio i odviše bistar duh pa je to dobro znao, ali nije ostao samo kod znanja, već je i svim srcem gajio iskrenu i duboku pobožnost. Bio je ne samo velik učenjak već i velik svetac.

Blaženi Julijan Maunoir, isusovac, apostol Bretanje († 1683)

Na današnji dan godine 1683. umro je veliki pučki misionar Julijan Maunoir, koga je 20. svibnja 1951. proglasio blaženim papa Pio XII. On je kroz 43 godine obilazio putove i staze Bretanje idući od župe do župe, propovijedajući i organizirajući pučke misije. Ušao je u Družbu Isusovu sa željom da postane misionar među Indijancima u Kanadi. Međutim je Providnost odredila da njegovo polje rada bude u provinciji u koju je stupio i to osobito na području bretonskoga jezika.

Kad je bio upravitelj kolegija u Quimperu, da bi mogao u vjeri poučavati djecu iz okolice, naučio je teški bretonski jezik. To mu je išlo tako lako i brzo da je smatrao pravim čudom. Čudo je uvijek neki znak. Pa nije li to znak i za njega? Bog će pokazati da je, zaista, tako. Poslao mu je svećenika Dom Mihaela Le Nobletza, koji je odbijajući sve nadarbine obilazio naviještajući Evanđelje siromasima. Bogom prosvijetljen upoznao je da će isusovac o. Maunoir nastaviti njegovo djelo. Ocu Julijanu to nije bilo odmah jasno, ali mu je Bog poslao bolest koja za dug život nija davala nikakve nade. Julijan se zavjetovao Bogu da će se, ako ozdravi, sav posvetiti misijama u Bretanji. I čudo se dogodilo. On je ozdravio. Sada je valjalo izvršiti Bogu dano obećanje. No, to baš nije išlo tako lako.

Na oca Julijana oboriše se nemilo mnoge poteškoće i zapreke. Usprotivio mu se najprije biskup Quimpera, a nije u njega kao redovnika i isusovca imao povjerenja ni jedan dio klera.

Štoviše, i njegova subraća su bila sumnjičava prema njegovu misijskom pothvatu, a nedostajalo je i materijalnih sredstava. Slab i nepostojan duh bi se brzo slomio ili bar pao u malodušnost. Kod Julijana Maunoira ipak nije bilo tako. On je bio čvrsto uvjeren da su pučke misije u Bretanji za nj jasna volja Božja pa je samo s jednim pratiocem, 20 godina od sebe starijim ocem Petrom Bernardom, koji još k tome nije ni govorio bretonski, pošao u svoju veliku životnu avanturu. Tako to čine pravi sveci koji sve svoje pouzdanje stavljaju u Onoga koji ih neodoljivo zove. Božji narod, koji ima razvijen osjećaj vjere, brzo je u masama odgovorio na njegov zov. Deseci tisuća tiskaju se oko njega, netremice slušaju njegove vatrene propovijedi i praktične pouke, pristupaju svetim sakramentima i postaju bolji. Bog je sa svojom milošću na djelu.

O. Maunoir ostavljao je posvuda iza sebe župe ojačane u vjeri, a i pastire koji su bili prikladni da nastave njegovo djelo. Za jednostavan bretonski narod Julijan je bio, a još je i danas Tad Mad, to jest dobri otac. Svima je prednjačio svojim svetačkim primjerom, osobito primjerom poniznosti, revne i postojane molitve, čednosti. Bog ga je proslavio i čudesima pa je ozdravljao bolesnike, oslobađao opsjednute i čitao savjesti. Resio ga je i duh siromaštva. Nije mu bilo stalo ni do kakva materijalnog dobitka. Jedini njegov dobitak bile su duše kojima se posve žrtvovao. Čim je iscrpljen dugogodišnjim radom preminuo, narod ga je počeo štovati i zazivati kao svoga sveca i apostola. Crkva je po Piju XII. potvrdila to štovanje, a Bretanja je još i danas u vjerskom pogledu jedna od najboljih francuskih pokrajina.

27. siječanj 2010.

Sveta Anđela Merici, djevica (1474-1540)

Osnivateljica uršulinki, sv. Anđela koju Crkva danas slavi, rođena je 1. ožujka 1474. u Desenzanu, a umrla je 27. siječnja 1540. Odlikovala se izvanrednom pobožnošću prema Srcu Isusovu, Kristovoj muci i presvetoj Euharistiji. Anđelu Merici, rođenu u skromnoj seoskoj obitelji, već kao djevojku njezini su suvremenici zapazili po mudrosti, dobroti i spremnosti da svakom pomogne. Velika očekivanja opravdala je ustanovljenjem Družbe svete Uršule, a osobito i institucije za odgoj i vjersko poučavanje mladih svjetovnih djevojčica, napuštenih od svojih roditelja. Po njezinu odgojiteljskom djelovanju sv. Anđelu Merici s pravom se moglo nazvati prethodnicom suvremenih pedagoga, a po mnogim stavovima i razmišljanjima utemeljiteljica uršulinki i u današnje doba koračala bi “daleko ispred svog vremena”.

OPŠIRNIJE

Sv. Anđela Merici, djevica (1474-1540)

Osnivateljica uršulinki, sv. Anđela Merici, rodila se 1. ožujka 1474. u Desenzanu, na Gardskom jezeru, a umrla 27. siječnja 1540. u Bresciji. Bila je franjevačka trećoredica, a u ikonografiji je predstavljaju kao majku sa srcem i s ljestvama što vode u nebo. U Bresciji je utemeljila društvo djevojaka od kojeg će g. 1535. nastati red sestara uršulinki; tako će se nazvati po nekoć veoma štovanoj svetici i mučenici Uršuli.

Njezin je životni put pun Božjih milosnih očitovanja. Jedno je od tih, osim osnutka jedne ugledne redovničke zajednice, i njezina izvanredna pobožnost Srcu Isusovu, što je inače manje poznato. Kao franjevačka trećoredica Anđela se odlikovala pobožnošću prema Kristovoj muci i presvetoj Euharistiji. Tako bijahu motivirana i njezina hodočašća u Varallo te u Jeruzalem. I to bijaše temelj njezine pobožnosti prema Presv. Srcu Isusovu. U njezinoj pismenoj ostavštini samo jedanput je izričito spomenuto Srce Isusovo. I to u oporuci njenim duhovnim kćerima, kad je riječ o tome kako se trebaju ponašati u ophođenju s ljudima, pogotovo sebi povjerenim djevojkama. Ona piše: “Gledajte Isusa Krista koji je rekao: ‘Discite a me, quia sum mitis et humilis corde!’ (Učite od mene jer sam blaga i ponizna srca).”

U časoslovu Božjeg naroda “Iz duhovne oporuke svete Anđele Merici, djevice” čitamo ove riječi: “Molim vas još da, vodeći računa o svakoj pojedinoj sestri, nastojite privući ih pažnjom, skromnošću i ljubavlju, a ne ohološću i oštrinom, postajući svima od srca ugodne kako je i red, prema onoj Gospodinovoj: ‘Učite od mene jer sam krotka i ponizna srca’, i oponašajući Boga o kojem čitamo: ‘Sve rasporedi skladno’…”

Na koncu tih uputa sv. Anđela navodi još i ovo: “Nemojte ‘per forza’, nasilno i pritiskom odgajati sebi povjerene štićenice, već dokazivanjem, pozivanjem, savjetovanjem (‘dimostrare, invitare e consigliare’). Uvijek im Krist mora biti primjer jer mu je kao utjelovljenoj vječnoj Mudrosti vlastito da sve bude ‘suaviter’ – slatko – raspoređivano jer je njegov jaram sladak i breme lako.” Svetica nadodaje još i ovo: “Kadšto će ipak trebati postupiti strože, dakako uviđavno u skladu sa stanjem i potrebama raznih osoba, ali i tada nas mora voditi samo ljubav i revnost za duše.”

Zanimljivo je i upadno da je svetica svojim uršulinkama prvi petak u mjesecu odredila kao dan opće pričesti, kad sve mogu pristupiti k stolu Gospodnjem. Tada se, naime, nije pričešćivalo svaki dan, nego samo na strogo određene dane. U njezinim mislima nije bilo s tom pričešću izravne veze sa Srcem Isusovim, ali, možda je po Božjem planu bio, već prije objava Srca Isusova sv. Margareti Alacoque, baš taj dan – prvi petak u mjesecu – predodređen za naknadnu svetu pričest.

Svetica je svoje kandidatice za red bodrila ovim riječima: “Sjedinite se s Isusom Kristom, najsvetijim od svetih, u svetišu njegova Srca, te ondje promatrajte moć i slavu Božju… Povucite se u svetu ranu Isusova boka kao u jednu nepristupačnu tvrđavu; ona nek bude vaš oratorij, gdje ćete svoje molitve izlijevati, prostorija u kojoj ćete se duhovno odmarati. Ondje ćete naći sve što vam treba: prosvjetljenje u razmatranjima, žar u ljubavi, snagu u odlukama. Molite Gospodina da vam otvori vrata svog srca i pusti vas unutra i jer ste tu kraj rane na Isusovu boku, kod krštenja, postale Božja djeca, molite za milosrđe da se kod polaganja redovničkih zavjeta ponovno rodite te iz tog Božanskog vrela novi život crpite.”

Da bismo o sv. Anđeli saznali još više donosimo nešto svježe kod nas napisano. Glas Koncila od 22. siječnja 1995. na str. 8 pod naslovom “Žena za sva vremena” o sv. Anđeli Merici donosi ovo: “Anđelu Merici, rođenu u skromnoj seoskoj obitelji, već kao djevojku njezini su suvremenici zapazili po mudrosti, dobroti i spremnosti da svakom pomogne. Velika očekivanja opravdala je ustanovljenjem Družbe svete Uršule, a osobito i institucije za odgoj i vjersko poučavanje mladih svjetovnih djevojčica, napuštenih od svojih roditelja. Po njezinu odgojiteljskom djelovanju sv. Anđelu Merici s pravom se moglo nazvati prethodnicom suvremenih pedagoga, a po mnogim stavovima i razmišljanjima utemeljiteljica uršulinki i u današnje doba koračala bi ‘daleko ispred svog vremena’.

Temeljna postavka uršulinskog odgoja mladih svjetovnih djevojčica je preventivni odgoj, ili jednostavnije rečeno – zlo valja spriječiti, a ne liječiti. Savjet koji je u svojoj duhovnoj oporuci sv. Anđela ostavila svojim nasljedovateljicama također bi danas mogao biti silno poučan, ne samo za vjeroučitelje, već za sve one koji odgajaju mladež. ‘Imajte posvemašnju milinu prema svima, pazeći nadasve da se prisilno ne bi vršilo što naređujete, jer Bog je svakoga obdario slobodom i zato nikoga ne sili, već samo pokazuje, zove, savjetuje. Kadšto će ipak trebati postupiti strože, dakako uviđavno i u skladu sa stanjem i potrebama raznih osoba, ali i tada nas mora voditi samo ljubav i revnost za duše.’

Doda li se tome (a u doba dok suvremeno školstvo još uvijek u jednu učionicu natiskuje po četrdeset učenika!) pravilo sv. Anđele da u razredima ne smije biti više od 20 učenica – kako bi svaka mogla rasti kao osoba i uživati punu individualnu pozornost odgojitelja – još je jasnije koliko je dalekovidna bila ta sveta žena koja je umrla u Bresciji.”

26. siječanj 2010.

Sveti Timotej i Tit, biskupi

Sveti Timotej i Tit bili su najvjerniji učenici i pomoćnici svetog Pavla. Timotej je rodom iz Listre u Maloj Aziji. Otac mu je bio poganin a majka židovka. Timoteja je obratio sv. Pavao na svom prvom putovanju i on postaje najmiliji učenik. Pratio je Pavla na njegovim putovanjima i proživljavao s njime sve patnje na koje je često nailazio. Nakon Pavlovog procesa u Rimu, Timotej se vraća na istok gdje ga Pavao postavlja za predstojnika crkve u Efezu. Pavao ga u teškim okolnostima drugog rimskog sužanjstva kao najmilijeg i najvjernijeg suradnika poziva u Rim. Pavao Timoteju upućuje čak dvije svoje poslanice. U prvoj ga kao mladog crkvenog starješinu upozorava da bude budan protiv krivih učitelja. U drugoj poslanici sv. Pavao, predosjećajući skori svršetak, potiče vjernog suradnika Timoteja da sve sile posveti Evanđelju te da čuva pravovjerje. Tu poslanicu mnogi smatraju Pavlovom duhovnom oprukom.
Sveti Tit potječe iz poganske grčke obitelji a vjerojatno ga je obratio sam sv. Pavao. Kad je sv. Pavao poslije prvog rimskog sužanjstva pisao poslanicu Titu, on je upravljao crkvom na otoku Kreti. Tit je kasnije otišao u Dalmaciju. Poslanica Titu daje naputke o svojstvima kandidata za crkvene službe, o različitim skupinama vjernika, o odnosima kršćana s vlastima i ostalim građanima te o budnosti protiv krivih učitelja. Tit je bio među najrevnijim kršćanima pa je takav bio i kao dušobrižnik. Bio je osoba Pavlova velikog povjerenja pa ga je apostol poslao u Korint da ondje sredi crkvene prilike. Kasnije ga šalje opet u Korint kao nositelja Druge poslanice Korinćanima i kao organizatora sabiranja milostinja za jeruzalemsku Crkvu.

OPŠIRNIJE

Sveti Timotej i Tit, biskupi

Po blagdanu Obraćenja sv. Pavla Crkva odmah slavi i spomendan dvojice njegovih najvjernijih učenika i pomoćnika: Timoteja i Tita.

Sveti Timotej bio je rodom iz Listre u pokrajini Likaoniji u Maloj Aziji. Rodio se od oca poganina i od majke Židovke, imenom Eunike. Iz Druge poslanice sv. Pavla Timoteju znamo i za ime njegove bake koja se zvala Loida. Timoteja je obratio sv. Pavao na svom prvom misijskom putovanju i on mu postade najmiliji učenik. Kad se sv. Pavao nalazio u Rimu u drugom sužanjstvu, potkraj života g. 67., piše mu ovako: “Kad se sjetim tvojih suza, spopadne me vruća želja da te vidim, da se napunim radosti. I oživljujem sjećanja na iskrenu vjeru koja je u tebi; na onu vjeru koja se najprije nastanila u tvojoj baki Loidi i u tvojoj majci Euniki, a – siguran sam – i u tebi” (2 Tim 1,4-5).

Obrativši Timoteja na kršćanstvo smatrao je ipak sv. Pavao da ga mora podvrgnuti obrezanju. Bez toga bi mu židovski čistunci odviše smetali u njegovu apostolskom radu. Na drugom i trećem Pavlovu apostolskom putovanju bio mu je Timotej vjeran drug i pratilac. O drugom Pavlovu misijskom putovanju Djela apostolska pišu da je prolazio Sirijom i Cilicijom utvrđujući tamošnje crkve. “Poslije toga stiže u Derbu, zatim u Listru. Tu bijaše neki učenik imenom Timotej, sin pokrštene Židovke, a oca Grka. Uživao je dobar glas među braćom u Listri i Ikoniju. Pavao ga odluči povesti sa sobom te ga obreza zbog Židova koji su se nalazili u onim mjestima: svi su, naime, znali da mu je otac Grk. Dok su prolazili kroz spomenute gradove, nalagali su im da vrše odredbe što su ih donijeli apostoli i starješine u Jeruzalemu. A crkve se utvrđivahu u vjeri i svaki dan bivahu brojnije” (Dj 16, 1-5).

Kad je Pavao pisao poslanice iz prvog rimskog sužanjstva, bio je s njime i Timotej. Evo dokaza za to: “Pavao i Timotej, sluge Krista Isusa, svim svetima u Kristu Isusu koji su u Filipima, s nadglednicima i pomoćnicima” (Fil 1,1). “Pavao, apostol Krista Isusa voljom Božjom, i brat Timotej, Kološanima, svetoj i vjernoj braći po Kristu” (Kol 1,1). “Pavao, sužanj Krista Isusa, i brat Timotej Filemonu, našem ljubljenome suradniku, i sestri Apiji, našem suborcu Arhipi i crkvi koja se sastaje u tvojoj kući” (Fil 1,1-2).

Kad se prvi Pavlov postupak u Rimu sretno završio, Timotej se vratio na istok, vjerojatno sa samim apostolom naroda. Tu ga je on ostavio za predstojnika crkve u Efezu. “Kao što sam te molio kad sam odlazio u Makedoniju (tako te i sada molim) da još ostaneš u Efezu, da naložiš nekim ljudima da ne naučavaju krivih nauka i da se ne bave bajkama i beskrajnim rodoslovljima, koja više promiču prepiranja nego Božji naum spasenja osnovan po vjeri” (1 Tim 1,3-4).

Poslije toga nemamo više podataka o Timoteju, osim što ga sv. Pavao u teškim okolnostima svoga drugog rimskog sužanjstva kao najmilijeg i najvjernijeg suradnika poziva u Rim. “Gledaj da dođeš brzo k meni, jer me Dema ostavio iz ljubavi prema ovome svijetu i otišao u Solun. Krescent je otišao u Galaciju, Tit u Dalmaciju. Jedini je Luka sa mnom. Uzmi Marka i dovedi ga sa sobom, jer mi je vrlo koristan za službu! Tihika sam poslao u Efez. Kada dođeš, donesi mi kabanicu koju sam ostavio u Troadi kod Karpa i knjige, osobito pergamene! Kovač Aleksandar zadao mi je mnogo zla; platit će mu Gospodin po njegovim djelima. Njega se i ti čuvaj, jer se vrlo protivio našem propovijedanju. Za prve moje obrane nitko mi nije pritekao u pomoć; štoviše, svi su me ostavili. Neka im to Bog ne uračuna!” (2 Tim 4,9-16).

Kao svome najmilijem i najvjernijem suradniku sv. Pavao je upravio Timoteju dvije poslanice. U Prvoj ga kao mladog crkvenog starješinu upozorava da bude budan protiv krivih učitelja. Poučava ga o disciplini unutar crkvene zajednice, o odnosu prema vlastima i o biskupskim dužnostima. U njoj se nalazi i jedna od najstarijih kršćanskih molitava: “Kralju vjekova, besmrtnomu, nevidljivomu, jedinom Bogu, čast i slava u vijeke vjekova! Amen” (1 Tim 1,17). U Drugoj poslanici Pavao, predosjećajući skori svršetak, potiče vjernog suradnika Timoteja da sve sile posveti Evanđelju te da čuva pravovjerje. Tu poslanicu mnogi smatraju Pavlovom duhovnom oporukom. Vjerujemo da je sveti Timotej primio k srcu pisma svoga dragog učiteljaj Pavla i da je prema njima dobro izvršio svoj životni zadatak.

Sveti Tit potječe iz poganske grčke obitelji. Obratio ga je vjerojatno sam Pavao koji mu u poslanici piše: “Titu pravom sinu po zajedničkoj vjeri” (1,4). S Pavlom je pošao i na apostolski sabor u Jeruzalem gdje nije bio primoran da se obreže. Apostola naroda pratio je na njegovu trećem misijskom putovanju. O tome piše sv. Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima: “Kada dođoh u Troadu da propovijedam Kristovu Radosnu vijest, iako mi se tu otvoriše vrata u Gospodinu, ne imadoh duševnog mira budući da tu ne nađoh svoga brata Tita. Zato se oprostih s braćom i zaputih se u Makedoniju” (2 Kor 2,12-13).

Kad je sveti Pavao poslije prvog rimskog sužanjstva u Rimu pisao poslanicu Titu, on je upravljao crkvom na otoku Kreti. Apostol ga je zvao u Nikopol, grad na obali Jonskog mora. Tit je kasnije otišao u Dalmaciju.

Poslanica Titu daje naputke o svojstvima kandidata za crkvene službe, o različitim skupinama vjernika, o odnosima kršćana s vlastima i ostalim građanima te o budnosti protiv krivih učitelja. Tit je bio među najrevnijim kršćanima pa je takav bio i kao dušobrižnik. Bio je osoba Pavlova velikoga povjerenja pa ga je apostol poslao u Korint da ondje sredi crkvene prilike. Kasnije ga šalje opet u Korint kao nosioca Druge poslanice Korinćanima i kao organizatora sabiranja milostinja za jeruzalemsku Crkvu.

U Poslanici Titu sv. Pavao piše za sve nas i ove utješne riječi: “I mi smo, naime, nekoć bili nerazumni, buntovnici, lutalice, robovi mnogovrsnih požuda i sjetilnih užitaka, živeći u zloći i zavisti, odurni mrzitelji jedni drugih. Ali kad se očitova dobrota Boga, našega Spasitelja, i njegova ljubav prema ljudima, tada nas – ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, već po svom milosrđu – spasi kupelju ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh Sveti koga obilno izli na nas po našem Spasitelju Isusu Kristu, da, opravdani njegovom milosti, budemo baštinici vječnoga života kojemu se nadamo. Ovo je sigurna riječ, i hoću da ovo uvijek tvrdiš, da bi se oni koji vjeruju u Boga nastojali posvetiti vršenju djela ljubavi. To je dobro i korisno ljudima” (Tit 3,3-8).

Sveta Paula, udovica

Jedan od četiri velika zapadna sveta oca, naš zemljak sveti Jeronim, opisao je životni lik žene svoga vremena koju je nekoć duhovno vodio. To je rimska gospođa sveta Paula.

Ona je potjecala iz tadašnjega visokog društva. Još veoma mlada sklopila je brak s uglednim građaninom Taksacijem. Brak je bio sretan i blagoslovljen s petero djece. Kad je Pauli bila 31 godina, iznenada joj umre muž. Bio je to za nju silan udarac pa je mislila da ga neće moći podnijeti. Vjerojatno bi se to i dogodilo da nije tražila snagu i utjehu u vjeri. Počela je žarko moliti, a molitva ju je dovodila do smirenja i predanja u volju Božju.

U to vrijeme, a bilo je to oko godine 380., došao je u Rim slavni učenjak i prevoditelj Svetoga pisma sv. Jeronim. Paula ga je upoznala i predala se njegovu duhovnom vodstvu. S njime je ulazila u dubine Biblije i sve više otkrivala Božji glas koji joj preko nje govori. Kad je sv. Jeronim otputovao opet u Palestinu, Paula se s njim dopisivala, a on ju je u dugim pismima poučavao u duhovnom životu. Konačno je stvorila odluku da će se odreći svih zemaljskih dobara i posve se posvetiti Spasitelju i to na onom mjestu gdje se on rodio, u Betlehemu.

Od petero djece troje joj je umrlo, kćerka Blesila se udala, a najstarija je Eustohija pošla s majkom na daleki put prema Istoku. Najveći dio svoga imutka Paula je podijelila siromasima. Mali dio je zadržala te u Betlehemu podigla gostinjac za kršćanske hodočasnike i samostan za žene koje su bile njezina duha. U Betlehemu je provodila život u razmatranju Svetog pisma, dvorbi bolesnika i hodočasnika. Mladež je poučavala u kršćanskoj vjeri. U takvu plodnom načinu života dočekala je i smrt te umrla u 57. godini. Bilo je to godine 404. Njezina kćerka Eustohija opisala je život svoje majke koji je sv. Jeronim uvrstio u svoje spise. Sveta Paula, razborita i bogata gospođa, uzor je kršćanske žene koja se posvetila duhovnom životu i djelima ljubavi.

Sveto pismo puno je preporuka, savjeta i pohvala ženama. Pohvale se odnose, dakako, na one koje su bile vrijedne svoga poziva.

“Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu!” (Izr 31,30).

“Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava žene kao što je i Krist glava Crkve – on, Spasitelj svoga Tijela! Štoviše, kao što je Crkva pokorna Kristu, tako neka budu i žene u svemu svojim muževima!” (Ef 5,22-24).

“Prava udovica, ona koja je ostala sasvim sama, stavila je svoju nadu u Boga i provodi noć i dan u prošnjama i molitvama. Naprotiv, ona koja se odaje nasladama, mrtva je sve ako i živi. Ovo im prenesi, da budu besprijekorne! Ako se tko za svoje, osobito za ukućane, ne brine, zanijekao je vjeru; gori je od nevjernika…” (1 Tim 5,5-8).

25. siječanj 2010.

Obraćenje Sv. Pavla, apostola

Crkva se danas u svojoj liturgiji sjeća jednog događaja opisanog u knjizi Djela apostolska. Poslušajmo o čemu se radi: “Savao pak, sveudilj zadahut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k velikom svećeniku, zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovog Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem. Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlji i začu glas što mu govoraše: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’ On upita: ‘Tko si, Gospodine?’ A on će: ‘Ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti.’ Njegovi suputnici ostadoše bez riječi: čuli su doduše glas, ali ne vidješe nikoga. Savao usta sa zemlje. Otvorenih očiju nije ništa vidio pa ga povedu za ruku i uvedu u Damask. Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio. U Damasku bijaše neki učenik imenom Ananija. Njemu u viđenju reče Gospodin: ‘Ananija!’ On se odazva: ‘Evo me, Gospodine!’ A Gospodin će mu:’Ustani, pođi u ulicu zvana Ravna i u kući Judinoj potraži Taržanina imenom Savla. Eno, moli se; i u viđenju vidje čovjeka imenom Ananiju gdje ulazi i polaže na nj ruke da bi progledao.’ Ananija odgovori: ‘Gospodine, od mnogih sam čuo o tom čovjeku kolika je zla tvojim svetima učinio u Jeruzalemu. On ima od velikih svećenika i punomoć okovati sve koji prizivlju ime tvoje.’ Gospodin mu odvrati: ‘Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i krajeve i sinove Izraelove. Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti. Ananije ode, uđe u kuću, položi na nj ruke i reče: ‘Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga.’ I odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se i uzevši hrane okrijepi se”. Nekoliko dana provede s učenicima u Damasku te odmah stade po sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin Božji.

OPŠIRNIJE

Obraćenje svetog Pavla, apostola

Isusovac Mario von Galli, opisujući obraćenje sv. Franje Asiškoga, piše: “To obraćenje nije bio neki doživljaj pred Damaskom, koji bi preobrazio Savla u Pavla. Obraćenje je kod Franje duševni razvoj koji je trajao više godina.

Uopće sam sklon posumnjati u obraćenja koja nastupaju iznenada. Uvijek se može ustanoviti da mnogo prije samog trenutka obraćenja mnoge crte u čovjekovu nutarnjem doživljavanju smjeraju prema obraćenju. I kod Pavla se kaže da se dugo praćakao protiv ostana, a i samim ukazanjem pred Damaskom nije postao ono što je kasnije bio: apostol. Između Damaska i apostolskog nastupa nalazi se vrijeme sabranosti u pustinji. Pa ni čudo duševne preobrazbe ne pada s neba kao meteor! Psiholozi govore o dugom razvoju koji se dade protumačiti sasvim naravnim putem, makar pobožne duše voljele da sam Bog izravno lupi toljagom.

U stvari je svaki ljudski život put po kojemu se hoda kao po neprekinutoj crti. I sloboda ljudske odluke ne leži u ovoj ili onoj točki, na koju bismo mogli prstom uprijeti, već se nalazi na veoma krivudavoj crti koja sačinjava trajnu igru pitanja i odgovora između Boga i čovjeka. Pri tom Bog poput svakog ljubavnika zna nastupiti pod tisuću raznih imena. Život je linija. Odluka leži na liniji. Kod mnogih vjerojatno sve do konca života ona je skrivena i nikad pravo otkrivena, poput pupoljka kod kojega zaštitni listići nikako da prsnu. I tek će se pupoljak otvoriti u konačnoj odluci, o kojoj se danas tako rado govori, tj. u trenutku prijelaza u susret neskrivenom uskrslom Gospodinu. Gdje nema pupoljka, nema se što ni otvoriti, konačna je odluka doslovno kraj, ali istovremeno i rađanje bića koje je već odavna postojalo i u tajni postupno dozrijevalo.”

Ako sve to stoji, onda bi kod sv. Pavla put njegovu obraćenju bilo proučavanje Staroga zavjeta, koji izraelski narod priprema za dolazak Mesije. Problem je bio samo u tome da li je taj Mesija Isus iz Nazareta ili nije? Pavao se o tom nije mogao uvjeriti sve do susreta pred Damaskom, koji je za njega bio velika milost, preokret, ali za svoje apostolsko poslanje on se još morao spremati. Nije sve bilo izvršeno i zadobiveno u onome času obraćenja. Taj je čas u Pavlovu životu bio ipak, bez svake sumnje, izvanredan, presudan za svu njegovu daljnju budućnost. Sv. Luka ga je podrobno opisao, a Crkva svake godine s najvećim pijetetom na današnji dan slavi uspomenu na nj jer jedva da u povijesti kršćanstva ima zaslužnijega čovjeka od sv. Pavla. Holzner ga naziva s pravom najvećim religioznim genijem. Dakako da Pavla ne smijemo i ne možemo mjeriti s Kristom. Toga si je on sam bio najviše svjestan jer je bio uvjeren da je sve ono što je u životu bio i učinio bilo to po milosti Isusa Krista. Od njega je bio izabrana posvuda da njegovo ime pronese čitavim svijetom te da čitav svijet ispuni Evanđeljem.

Blaženi Henrik Suzo, dominikanac (1295-1366)

Među velike mistike kasnoga srednjeg vijeka valja ubrojiti i blaženog Henrika Suza. On je bio obdaren neobično bujnom maštom pa je pisao veoma živahnim stilom. Tekstovi su mu prožeti najprofinjenijim i toplim osjećajima. Bio je čovjek velikoga srca. Po svome mističnom zanosu sličan je sv. Bernardu i sv. Franji Asiškom. Onda nije čudo da je bio tražen, cijenjen i čitan učitelj duhovnoga života pa je na razvoj kršćanske duhovnosti izvršio velik utjecaj. Nazivaju ga prvim “pjesnikom svete Ljubavi”. Njegova Knjižica vječne mudrosti, kojoj se nazivao slugom, njegov životopis i pisma i danas su za duhovne sladokusce mnogo tražena, čitana i razmatrana duhovna literatura. Njegovu romansiranu biografiju na hrvatskom jeziku pod naslovom Sluga vječne mudrosti napisala je velika hrvatska književnica Sida Košutić. Njegovu autobiografiju prepjevao je i slavni danski pisac i obraćenik Jörgensen.

Blaženi Henrik Suzo živio je od godine 1295. do 1366. Rodio se u Konstanzi, a umro u Ulmu. Bio je veoma pobožan prema Kristovu svetom čovještvu i muci. Kao i mnogi drugi mistici, mnogo je trpio te tražio utočište u otvorenom Kristovu boku. Već kod njega nalazimo veoma razvijen smisao za patnju u duhu naknade za ljudske grijehe koji će kasnije biti naročito naglašen u životu sv. Margarete Alacoque.

U svojim spisima u tom smislu blaženi Suzo piše: “Kad ne primaš drugo do podsmijeha i prezira, svaki put kad iz ljubavi umreš samome sebi, moja muka u tebi ponovno zazeleni i procvjeta. Svaki put kad ostaneš čist, kad si spreman oprostiti onome koji te prezire, doista si razapet uz onoga koga ljubiš. Kad se lišavaš ljubavi i utjehe, tvoja osamljenost nadoknađuje za one koji su me ostavili. Potpuna sloboda tvoga srca zaodijeva i ukrasuje moju golotinju. Na dnu svoga srca, u molitvi, u izvršavanju poslova nosi uspomenu na moju smrt!”

Eto, to je duh kojim je živio, disao, molio i trpio mistik blaženi Henrik Suzo, “sluga vječne Mudrosti”. Isusov križ i muka bili su i za njega kao i za sv. Pavla “Božja sila i Božja mudrost” (usp. 1 Kor 1,24).

24. siječanj 2010.

Sv. Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj (1567-1622)

Sv. Franjo Saleški rođen je 1567. godine u plemičkom dvorcu svojih roditelja u Savoji. Roditelji su mu omogućili kvalitetno školovanje. Franjo se u to vrijeme bavio razmišljanjima o kalvinskom nauku prema kojemu je određen broj onih koji će biti spašeni. Franjo se bojao da nije u onom broju koji će biti osuđeni na vječnu propast. Otac mu se silno usprotivio kada je izjavio da želi postati svećenik. Nakon što je završio teološki studij i postao svećenika Franjo odlazi u pokrajinu pored Ženevskog jezera koja je bila središte kalvinizma i tu je ispravno naučavajući uspio 70 000 duša vratiti nazad u katoličku vjeru. Izašavši na glas kao izvanredan dušobrižnik i veliki borac za pravovjerje papa ga imenuje ženevskim biskupom. Kao biskup osniva dvije Družbe i razvija veliku spisateljsku djelatnost. Umire u 55. godini 1622. godine.
Njegovo najpoznatije pisano djelo Filotea namijenjena je onima koji žive u obiteljima, jurnjavama života i stoga smatraju da svetost nije za njih. Ovo veliko djelo doživjelo je više od tisuću izdanja a već 1656. godine biva prevedeno na 17 jezika. Bio je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju. Proglašen je zaštitnikom katoličkih novinara i pisaca.

OPŠIRNIJE

Sveti Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj (1567-1622)

Engleski kritičar Leigh Hunt nazvao je sv. Franju Saleškoga “svetac džentlmen”. Ta riječ u običnom govoru označuje gospodina, čovjeka iz dobre obitelji i dobra vladanja. I doista je sv. Franjo Saleški sve to i bio. On je svojim životom dokazao, što je svojim spisima naučavao, da je moguće biti i visoko izobražen gospodin i u isto vrijeme kršćanin duboko prožet Božjom ljubavlju, da je moguće ići u korak s vremenom i odgovoriti zahtjevima moderne kulture, a ipak bez ikakve štete po svoj osobni vjerski život, da humanistička naobrazba, nipošto, ne mora biti baš na štetu prave pobožnosti, već naprotiv da kršćaninu može u njegovu duhovnom rastu i pomoći. Sv. Franjo Saleški u svome životu i naučavanju doveo je do najdivnije sinteze sklad između kršćanstva i kulture, što su već prije njega teoretski i praktički započeli ostvarivati veliki duhovi XVI. stoljeća: sv. Toma More, Viktorija Colonna, sv. Ignacije Lojolski i sv. Terezija Avilska.

Sv. Franjo Saleški rodio se godine 1567. u plemićkom dvorcu svojih roditelja u Savoji. Kako je imao postati baštinik velikoga imanja te vladati kao mali knez, roditelji su se pobrinuli da ga za to odgoje i pripreme. Nakon svršenih srednjih nauka u isusovačkom kolegiju upisao se kao student prava na Sveučilište u Padovi. U tim godinama studija proživljavao je u duši strašnu tjeskobu. Razmišljajući o tada veoma raširenom kalvinskome nauku prema kojoj je Bog već unaprijed jedne predodredio za nebo, a druge za pakao, teško se mučio. Iako se čuvao svih grijeha i lakomislenosti studentskoga života, ipak se bojao da nije on u broju onih koji su predodređeni za pakao. Bio je to put njegova duhovnog očišćenja, kojim ga je Bog pripremio za velike milosti. Primajući svete sakramente i štujući Presvetu Djevicu napokon je došao do nutarnjeg mira i pouzdanja u Božju dobrotu koja ne želi čovjekovu propast već spasenje.

Franjin otac je maštao o njemu kao svome nasljedniku, a on nenadano izjavi da želi postati svećenik. Ispočetka se tome žestoko usprotivi, ali kad je vidio da sin ostaje uporan, pomiri se s njegovim izborom. Sin je na nj imao prirodno neotuđivo pravo i drukčije nije smjelo ni biti. Franjo je završio i teološke studije pa je zaređen za svećenika. Unatoč nježnoj tjelesnoj konstrukciji javio se za dušobrižnika pokrajine Chablais, južno od Ženevskog jezera, koja je bila u rukama kalvina, prema katoličkoj vjeri tada posve nesnošljivih. Svojom hrabrošću mnogoput je bio u pravoj životnoj opasnosti, svojom blagošću, sposobnošću uvjeravanja, a osobito živom i jakom vjerom uspio je 70.000 duša privesti natrag katoličkoj vjeri. Bio je to izvanredan uspjeh, a za ona teška vremena gotovo nevjerojatan.

Izišavši na glas kao izvanredan dušobrižnik što je bilo prirodnije nego da postane i biskup. I doista ga je papa imenovao ženevskim biskupom. Kao biskup radio je nesmanjenim žarom te skupa sa sv. Franciskom de Chantal osnovao novi ženski red Sestara od pohođenja. Za svećenike je osnovao Družbu oblata, koja i danas postoji i djeluje. Razvio je i izvanrednu spisateljsku djelatnost jer je imao dara za pisanje, pa njegova djela postadoše baština čitavoga kršćanstva. Umro je razmjerno mlad g. 1622. u 55. godini života.

U svojim propovijedima, pismima, a nadasve u knjigama Filotea i Theotimus pokazao je genijalnu dušobrižničku sposobnost. Bio je odgojitelj koji je odgajao osobno, tj. svakoga prema njegovu značaju, a ne prema jednom te istom kalupu. Znao je dobro da ima raznih vrsta pobožnosti, da u nebo vode mnogi putovi i da su sredstva za postignuće savršenosti najrazličitija. Tu je stvarnost ovako izrazio: “Pobožnost se mora očitovati na različit način: drukčije kod čovjeka na visokom položaju a drukčije kod nadničara, drukčije kod kneza, drukčije kod podanika, drukčije kod djevojke, a opet drukčije kod žene ili udovice. Bilo bi neprikladno da jedan biskup živi kao pustinjak, da plemići žive kao kapucini koji se moraju odricati vremenitih dobara, ili ako bi jedan trgovac čitav dan htio provoditi u crkvi.”

Prema sv. Franji Saleškom prava pobožnost mora biti moguća na svakom mjestu, položaju, zvanju, poslu, samo mu uvijek mora biti primjerena i prilagođena. To je, doista, velika životna mudrost! Toliko ima vrsta svetosti koliko ima svetaca, jer je svaki svetac svoj, izvoran, i tako to treba biti. Bog u svomu vrtu nije htio imati ni dva jednaka cvijeta, već da svaki cvijet ima svoj originalni sjaj i ljepotu. Stara je kršćanska nauka da se čovjek može spasiti i posvetiti u svakom staležu, ali je u srednjem vijeku monaški i redovnički ideal bio tako naglašen da se mogao steći dojam: prava se savršenost može postići jedino u samostanu. To je shvaćanje svojim spisima koji su se širili po čitavom kršćanstvu sv. Franjo Saleški razbio. Svetost nije nikakva prćija samo malog broja izabranika, koji iz svijeta pobjegoše u samostane, već cilj svih kršćana bez razlike. Baš kao da čitamo V. poglavlje Konstitucije o Crkvi II. vatikanskog sabora. I zato je sv. Franjo Saleški bio moderan i suvremen ne samo za svoje već i za sva kasnija vremena.

Još jedna izvanredna vrlina resi nauku sv. Franje Saleškoga: ljudskost i širina srca. S pravom stoga piše J. Chapman: “Nauka je sv. Ivana od Križa stroga, a sv. Franjo Saleški uči posve isto samo na vedriji način.” Sv. Franjo Saleški nije oduzeo nijednu crtu od svega onoga što Krist od nas u Evanđelju traži, a ipak je sve to prožeto takvom ljudskošću da se čovjek samo divi. I tu je opet moderan, jer je odlično uočio da je Evanđelje radosna poruka, koja čovjeka oslobađa i uzdiže. Za njezino ostvarenje nije potrebno ostaviti svijet i poći u samostan. Ona se može ostvarivati i u svijetu i u vremenitim poslovima. Sv. Franjo Saleški je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju.

Najraširenije djelo sv. Franje Saleškoga Filotea bilo je za ono doba tako novo, nečuveno, da su ga neki uski duhovi počeli strašno napadati. No, istina sadržana u njemu brzo je pobijedila, počela se čitati i širiti. Dok se Toma Kempenac sa svojim Nasljeduj Krista obraćao u prvom redu samostancima, sv. Franjo Saleški sa svojom Filoteom obraća se izričito onima koji su u svijetu, u obiteljima, u jurnjavi poslova i života i zbog toga misle da svetost nije za njih. Da, potrebna je neka samoća da se čovjek može sabrati, lakše moliti, ali ona je moguća i u svijetu. Čovjek mora stvoriti samoću u duši i usred najveće zaposlenosti da bi svoje srce podigao k Bogu. O tome svetac piše ovako: “I kad bi se nalazio usred jedne ljudske vreve, opet bih mogao biti sam sa svojim Bogom.” Pobožnost u svijetu, koja je mnogo teža nego bijeg iz svijeta, postala je po sv. Franji Saleškom novi ideal – zapravo stari, ali koji je tijekom vremena, na žalost, pao u zaborav. Zato i njegovi duhovni spisi označuju jedno novo razdoblje puno obećanja.

Velik utjecaj duhovne nauke sv. Franje Saleškoga očituje se, možda, ponajviše u povijesnoj činjenici da je njegovo djelo Filotea doživjelo više od tisuću izdanja. Već je godine 1656. bilo prevedeno na 17 jezika. Danas jedva da u Europi ima jezika koji ne bi imao u svome duhovnom blagu i Filoteu. Knjigu Theotimus ili Raspravu o Božjoj ljubavi smatra velik poznavalac duhovne literature Henry Bremond jednom od najljepših knjiga XVII. stoljeća. Obje knjige dostupne su nam, Bogu hvala, i u hrvatskom prijevodu, kao i brojna svečeva pisma. Nije čudo što ga je Crkva zbog njegovih djela proglasila naučiteljem i zaštitnikom katoličkih pisaca i novinara.

Sveti Arno († 821)

Vraćajući se godine 1966. iz Njemačke s ljetnih praznika zaustavio sam se prvi put pola dana u Salzburgu. Za taj grad tvrdi Humboldt da je jedan od najljepših na svijetu. I doista, Salzburg je nešto izvanredno: i po Alpama koje ga okružuju, i po rijeci Salzach koja ga oplakuje, i po Mozartu kojemu je pripremio kolijevku, i po ljetnim festivalima koji skupljaju ljubitelje glazbe iz čitavog svijeta, no nadasve po svojim brojnim kulturnim spomenicima. Tu je veličanstveni Burg, drevna crkva i samostan Sv. Petra, posebno pak veličanstvena barokna katedrala, najljepše djelo ranog baroka na njemačkom jezičnom području. Kršćanstvo je u taj grad prodrlo veoma rano, čemu su svjedok u stijenu brda uklesane katakombe iz g. 300. U njima se nalazi kapelica Sv. Maksima, mučenika iz druge polovine V. stoljeća.

Nakon povlačenja rimskih legija, romansko je stanovništvo bilo prepušteno bez obrane navalama barbara. U donjem Noriku, tamo već na obalama Dunava, djelovao je sv. Severin, umro godine 482., neumorno tješeći i štiteći zaplašeno stanovništvo. On je bio asketa nepoznata podrijetla, možda Afrikanac, čiji je značajni život odlično opisao njegov učenik Eugippius. Sveti je Severin uživao velik ugled i štovanje i kod arijanskih Germana, npr. kod kralja Odoakara. I njegova je uspomena i u Salzburgu i u salzburškoj dijecezi veoma živa.

Govoreći o kršćanskoj prošlosti Salzburga ne možemo a da ne spomenemo njegova zaštitnika i apostola, svetog biskupa Ruperta, čiji se kipovi nalaze gotovo na svim fasadama salzburških crkava, a isto tako i unutar njih samih. Salzburg ima sreću da čuva i grob svoga svetoga zaštitnika. Sv. Rupert došao je u Salzburg kao biskup misionar iz Wormsa da na ruševinama staroga rimskoga grada Juvavuma sagradi samostan i utemelji biskupsko sjedište. Utemeljenje salzburške biskupije zbilo se oko 700. godine. Prvo sjedište biskupije bio je benediktinski samostan i crkva Sv. Petra. Tu će se odgajati misionari koji će puna dva stoljeća djelovati na cjelokupnom području između Inna i Tise, Dunava i Drave. Služba opata toga samostana bit će ujedinjena sve do g. 987. s čašću salzburškog biskupa, pa je crkva Sv. Petra bila ujedno prva salzburška katedrala.

Utemeljitelj salzburške veličine bio je zapravo učeni opat i biskup sv. Virgilije. On je bio rodom iz Irske. Apostol Njemačke sv. Bonifacije htio je salzburšku biskupiju podrediti nadbiskupiji u Mainzu. No, to je spriječio sv. Virgilije i tako se počela razvijati salzburška metropolija. Sv. Virgil gradi oko g. 767. posebnu katedralu. U nju je iz crkve Sv. Petra prenio i relikvije sv. Ruperta i svečano je posvetio 24. rujna godine 774.

Jedan od slavnih salzburških nadbiskupa bio je i sveti Arno. On je potjecao iz jedne odlične bavarske obitelji u kojoj je primio dobar kršćanski odgoj pa se kasnije odlučio za svećenički stalež. Po želji vojvode Tasila postao je salzburški nadbiskup. Njegovo je djelovanje za nadbiskupiju bilo od velike blagodati. Doduše, morao si i on suočavati s mnogim političkim problemima, ali kako je bio taktičan i razborit, znao ih je dobro riješiti.

Franački kralj Karlo Veliki svim silama je nastojao pripojiti svome kraljevstvu i kneževinu Bavarsku. Bavarski vojvoda Tasilo opirao se tome svim svojim silama. U pomoć je pozvao i nadbiskupa Arna koji je po njegovu nalogu otputovao u Rim da ondje zatraži papinu pomoć. Tom zgodom Arno je od pape dobio nadbiskupski palij. Inače je njegova diplomatska misija bila uzaludna. Kad se vratio, Karlo Veliki je zatočio vojvodu Tasila i Bavarsku pripojio svome kraljevstvu. Arna je ipak priznao i potvrdio za nadbiskupa u Salzburgu.

Sveti je biskup nastojao da njegovo upravljanje nadbiskupijom bude korisno Crkvi i državi, a nadasve Božjem narodu. U tu svrhu, u suglasnosti s Karlom Velikim, koji je u međuvremenu na Božić godine 800. bio od pape okrunjen za zapadnorimskog cara, održao je u Salzburgu g. 805. važnu biskupijsku sinodu. Jedan je od zaključaka te sinode imao važnost zakona i kroz sva kasnija vremena. On se odnosio na crkvene dohotke. Četvrtina od njih imala je pripadati nadbiskupu, četvrtina kleru, četvrtina siromasima i četvrtina izgrađivanju i uzdržavanju crkava, od kojih je dakako bila najvažnija katedrala.

Iskapanja u Salzburgu, koja su obavljana od g. 1965-1959., ne samo da su donijela razjašnjenja o prvotnoj romanskoj Virgilovoj katedrali, nego su omogućila prilično zamjetljivu rekonstrukciju građevine iz ranog karolinškog doba. Pisani spomenici govore o toj “divljenja vrijednoj građevini”, a iskapanja su utvrdila opstojnost trobrodne zgrade s dužinom od 66, a širinom od 33 metra. Možda je duljinu produživao još jedan atrij. Sporedne lađe spajahu se s glavnom u obliku trolisnate djeteline. Ta je katedrala svojom veličinom i monumentalnošću bila ponos salzburške metropolije. Na žalost više puta je stradala od požara, ali je uvijek obnavljana. Sačuvavši širinu srednje lađe od 13 i pol metara, kasnije je preuređena i povećana. Za vrijeme nadbiskupa Hartwika (991-1023) produžen je kor katedrale. Nadbiskup Konrad (1106-1147) dao je sagraditi na zapadnoj strani visoke tornjeve. Konačna preobrazba te katedrale zbila se za biskupovanja Konrada III. od Wittelsbacha (1177-1183). Od trobrodne postala je peterobrodna s trobrodnom kriptom podruprtom stupovima. Površina te zgrade iznosila je u dužinu 122 m, u širinu 48 m, pa je bila veća i od slavne romanske katedrale u Speyeru. Sve se to zbivalo u cvatu romanskog stila. Katedrala je doživjela daljnje promjene i nadogradnje i za vrijeme gotike te je predstavljala remek-djelo srednjovjekovne umjetnosti. Gotovo potpuno ju je uništio osmi po redu požar 11. prosinca 1598. Svaki pokušaj obnove bio je uzaludan. Valjalo je misliti na gradnju nove katedrale. I tako je nastala današnja prekrasna salzburška katedrala, remek-djelo barokne umjetnosti, koja u minijaturi donekle podsjeća na baziliku Sv. Petra u Rimu.

Ta je katedrala građena 14 godina od 1614-1628. Posvetio ju je uz velike svečanosti, dok je Europom bjesnio strašni 30-godišnji rat, 24. i 25. rujna 1628. nadbiskup Paris Lodron, koji je bio i veliki državnik. Plan je te katedrale izradio talijanski graditelj Santino Solari. Uz njega su sudjelovali na gradnji katedrale kao slikari Firentinac Arsenio Mascagni, redovnik servita, Solarijev sin Ignacije i Francesco da Siena, a kao kipari Konrad Asper, Hans Waldburger i kasnije Hans Pernegger, Josip Bassarino i drugi kao graditelji stropa.

Tornjevi su građeni kasnije za nadbiskupa Guisobalda grofa Thuna (1654-1668), i to osmerokutni. Oni uz veličanstvenu kupolu mnogo pridonose monumentalnosti katedrale. Veličanstvene orgulje sa 101 registrom i 4 manuala sagradio je g. 1914. majstor Matej Mauracher. Prvi svjetski rat oštetio je katedralu jedino zapljenom zvona. Drugi svjetski rat bio je daleko nemilosrdniji i okrutniji. 16. listopada 1944. puni pogodak bombe srušio je kupolu i nanio velike štete čitavoj građevini. Nakon svršetka rata valjalo je misliti na obnovu. Pod vodstvom nadbiskupa Andrije Rohrachera katedrala je potpuno obnovljena i opet je ponos ne samo Mozartova grada nego i čitave Austrije. Na obnovi je sudjelovala cijela Austrija. Materijalnim prilogom pojedine austrijske biskupije obnovile su na svoj trošak pokrajne oltare i kapelice. O tome svjedoče latinski natpisi u mramornim pločama. Godine 1959. katedrala je bila potpuno obnovljena i ponovno otvorena. Godine 1961. dobila je jedinstveni niz od 7 zvona, koja ukupno teže 32 tone, p a i u tome nose rekord na njemačkom jezičnom području.

Povijest je salzburške katedrale povijest crkvenoga graditeljstva koje se razvilo od starokršćanskih bazilika preko romanskoga i gotskoga stila do renesanse i baroka. Svako to razdoblje ostavilo je i u Salzburgu i po čitavoj kršćanskoj Europi velebne tragove, od kojih su danas uistinu mnogi samo tragovi, ali i divne spomenike koji su odoljeli zubu vremena te još i danas svojom veličinom, harmonijom i monumentalnošću svjedoče o vjerskom idealizmu prošlih vremena, a i o nenadmašivom umjetničkom ukusu velikih majstora. Kako bi izgledala Europa bez svojih katedrala? Bila bi sigurno duhovno, kulturno i estetski mnogo siromašnija. Dok se sjećamo veličanstvene salzburške romanske katedrale iz doba sv. Arna, koja danas postoji samo kao arheološki spomenik, davši mjesto mlađoj baroknoj katedrali, spomenimo još glavne romanske građevine Europe! To su katedrale u Clermontu i Saint-Serninu u Toulousu u Francuskoj, zatim s velikim regionalnim varietetom katedrale u Modeni, Parmi i Pisi u Italiji i, napokon njemačke katedrale u Mainzu, Wormsu, Trieru, Speyeru, s grobovima njemačkih careva, katedrala u Bambergu s grobovima svetog cara Henrika II. i svete carice Kunigunde i grobom pape Klementa II. (1046-1047) koji, premda je vladao samo godinu dana, započinje bolju epohu u povijesti papinstva nakon žalosnog razdoblja X. i prve polovine XI. stoljeća. Prije gradnje đakovačke katedrale biskup Strossmayer obilazio je Europom i razgledao razne katedrale. Putujući Njemačkom na njega učini silan dojam bamberška katedrala s četiri tornja i tada je pala odluka da njegova katedrala u Đakovu mora biti romanskog stila. I doista je bamberška katedrala pjesma u kamenu, kao i cijeli Bamberg, strogo katolički grad s bogatom kršćanskom tradicijom, koji je papa Pio XII. nazvao draguljem njemačke Crkve.

Slušajući u kripti salzburške katedrale uz grobove slavnih i svetih biskupa njezinu povijest, u duhu sam obnavljao dojmove iz Bamberga, Wormsa i Speyera, zatim sjećanja iz povijesnih knjiga koje govore o katedralama i biskupima Europe, tim biserima kršćanske kulture i tim velikanima crkvene povijesti. Salzburška katedrala, koja je svjedok 13-vjekovne kršćanske povijesti Europe, neka bude simbol svega onoga što je Crkva dala Europi samo na području graditeljstva! Neka bude priznanje graditeljima i majstorima svih katedrala koje tako dižu naš pogled prema nebu i ispunjaju nas najvećom nadom!

Zaključak biskupske sinode iz vremena sv. Arna u korist izgradnje i uzdržavanja crkava bio je blagotvoran. Ništa manje nije bio blagotvoran ni onaj zaključak koji je salzburške natpastire obvezivao da se brinu i za uzdržavanje siromaha, bolesnika, nevoljnika. Bio je to neke vrste Caritas koji je zbrinjavao one na rubu društva, a sve u svijesti da je njih Krist povjerio naročitoj brizi svoje Crkve.

Duboka i ozbiljna Arnova briga bila je i spasenje duša jer nije dosta čovjeka samo nahraniti i odjenuti, već mu se valja pobrinuti i za onu hranu koja daje život vječni. U tu svrhu sam je kao propovjednik revno lomio kruh Božje riječi i dijelio svete sakramente. Pun dana i zasluga umro je godine 821. te je pokopan u kripti svoje katedrale. Savjesnim ispunjavanjem biskupskih dužnosti, nesebičnim životom prema Božjem zakonu već na ovome svijetu pridobio si je glas sveca, a na drugom krunu svetosti.

23. siječanj 2010.

Zaruke Blažene Djevice Marije sa Sv. Josipom; Moć Presvete Djevice, Majke jedinstva

Neke biskupije, slave danas spomendan Gospinih zaruka sa sv. Josipom. On je biblijski utemeljen jer sv. Matej piše: “S rođenjem Isusa Krista bilo je ovako: Njegova majka Marija bijaše zaručena s Josipom” (Mt 1,18). Sv. Luka opisujući navještenje Isusova rođenja, izričito kaže: “Poslije šest mjeseci posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad, imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem iz Davidove kuće, komu je bilo ime Josip” (Lk 1,26-27).
Kod starih Židova zarukama je bio sklopljen brak sa svim pravnim učincima. Po njima je Marija postala prava Josipova žena, samo što je prema običaju ostala kod roditelja još punu godinu dana. U to vrijeme došao je k njoj i anđeo Gabriel da joj navijesti Isusovo rođenje.
Zaruke su se kod Židova obavljale veoma svečano predavanjem nekog zlatnog predmeta i to pred dvama svjedocima. Zato su i bile punovrijedne kao samo sklapanje braka. Evanđelja nam ne govore ništa kako je izgledala svečanost Marijinih zaruka s Josipom. Apokrifi daju maha mašti pa su stoga nepouzdani. Mi možemo u duhu vjere pretpostaviti da je ta svečanost bila jednostavna, dostojanstvena, a nadasve pobožna, jer su se zaručivale dvije najsvetije ljudske osobe: buduća Bogorodica i sv. Josip, koga Sveto pismo naziva “pravedan” (Mt 1,19); u tom su izrazu bile sadržane sve starozavjetne vrline.
Bog je htio da ljudska kolijevka njegova Sina bude okružena najčistijim i najsvetijim osobama i zato je te osobe obdario milostima više nego sve ostale smrtnike. Ono malo što nam Biblija o njima govori ipak je tako sadržajno da nas neprestano može hraniti najuzvišenijim mislima. Danas, kad je upravo brak uslijed velike pokvarenosti u tolikoj opasnosti, dobro je da kršćanski zaručnici i ženidbeni drugovi imaju neprestano pred očima nenadmašivi zaručnički i bračni par Josipa i Mariju. Od njih neka uče kako se obiteljsko gnijezdo čuva u čistoći i ljudskom dostojanstvu, kako prava ljubav ne poznaje strasti ni sebičnosti već međusobno poštivanje i upotpunjavanje.
Danas, kad se gaze tolike vrednote, vrijeme je da se naročito ugledamo u one koji su bili ljudi kao i mi, a ipak ostvarili zaruke i brak kako se samo poželjeti može. To su bili Josip i Marija, pa zato je posve opravdano da slavimo i uspomenu na njihove svete zaruke jer one su nadahnuće i za brak i za djevičanstvo.

Moć Presvete Djevice, Majke jedinstva

Kako se nalazimo u Svjetskoj molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, kad se naše molitve naročitim žarom dižu prema nebu za ostvarenje Isusove želje izražene na posljednjoj večeri: “Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno, kao mi!” (Iv 17,11) – spomenimo u jednom primjeru i moć zagovora one koju je Gospodin postavio da bude majka svih kršćana!
Bilo je to 12. veljače godine Gospodnje 1700. kad se jedan francuski trgovački brod, bogato natovaren dragocjenim teretom, vraćao iz Lisabona u svoju matičnu luku Le Havre.
Došavši do rta Finistere naišao je na strašnu oluju, u onim predjelima veoma čestu pojavu. Već je počeo svitati dan, ali je bura bjesnila nesmiljenom snagom prijeteći uništenjem. Brod je izgubio sve svoje potrebne predmete, jedra, konope, kormilo, kompas, pa ni posadi ni putnicima nije davao više nikakva utočišta ni sigurnosti. Beznadan položaj, neizbježna smrt! Svaka sekunda kao da je naviještala skoro potapljanje. U tom, doista, očajnom položaju jedan je normandijski mornar predložio: “Zavjetujmo se našoj Gospi od Oslobođenja!”
To je bila jedina riječ utjehe i ohrabrenja pa mnogi padoše na koljena da se pomole i preporuče zagovoru one koju mornari nazivaju “zvijezdom mora”. Svi se osim kapetana i njegova dva brata zavjetovaše da će, ako se spase, poći u Gospino svetište da joj se od srca zahvale.
Zašto su ona trojica odbila položiti zavjet? Nisu bili nikakvi nevjernici, već su u srcu bili duboko pobožni. Oni su bili kalvini, a kao takvi odbacivali su zavjet Presvetoj Djevici kao nešto što sliči idolopoklonstvu. Kako su bili slabo poučeni o mjestu Bl. Djevice u planu spasenja, o njezinu bogomajčinstvu, zbog kojeg je postala i moćnom zagovornicom svih kršćana, nisu se usudili priključiti zajedničkom zavjetu i zaprositi njezinu pomoć.
Presveta Djevica kao dobra Majka znala je da je njihovo držanje u dobroj vjeri, bez njihove osobne krivnje, pa im je svojim zagovorom kod Sina htjela priteći u pomoć te izmoliti svjetlo kojim će više ući u kršćanske tajne. Kapetan je bio prvi dionik njezina zagovora jer je u onom beznadnom položaju izjavio: “Ako nas sveta Djevica može čuti i uslišati, onda ću je i ja zazvati.” Rekavši to pao je na koljena i počeo se križati i moliti kao i drugi. Za njim se poveo i njegov mladi brat.
U taj čas počeše se vjetrovi ukrštavati i jedni druge polako smirivati. Srca se sviju ispuniše nadom i počeše življe kucati. Most broda, koji su valovi već davno pokrili, poče se polako podizati iz vode. More se sve više stišavalo, a smrtno ranjeni brod uplovi u luku. Kapetanov brat, videći očito čudo, zavapi: “O naša Gospo od oslobođenja, sveta Majko Božja, uzvišena Kraljice svijeta, ja sam tvoj zauvijek!”
Drugi kapetanov brat nije se ipak u svom držanju još promijenio. Kad mu je kapetan spočitnuo njegovu otvrdnulost, on je odgovorio: “U svemu tome još mogu vidjeti Božju dobrotu koja nam ide u pomoć, ali ne vidim razloga za promjenu vjere svojih otaca.” Na to mu jedan od putnika dobaci: “Pa to su vaša braća koja prijeđoše na katolicizam, a što je to drugo nego prihvatiti vjeru vaših davnih otaca?” A onda će kapetan: “Nesretni sine, vidiš li u čemu je stvar?!” Na to mu pokaza jedini jarbol što je još stajao uspravno. Na njemu svi prisutni kao da opaziše blagi lik Djevice s djetetom u ruci koja moli za njihov spas. Dogodilo se i ono najveće čudo. I drugi kapetanov brat doživi promjenu u duši te pade na koljena kao i svi drugi.
Prva briga trojice kalvina nakon sretnog iskrcavanja u luci bila je da izvrše zavjet sa svima ostalima. Oni su ga izvršili u potpunosti jer su prihvatili i katoličku vjeru s njezinim naučavanjem o Presvetoj Djevici.
U sredini onih koji su nakon silaska Duha Svetoga povjerovali u Krista raspetoga i uskrsloga bila je Blažena Gospa. Tijekom povijesti uslijed ljudskih slabosti, ograničenosti i grijeha došlo je do teških raskola između Kristovih sljedbenika. Danas nije vrijeme da ispitujemo tko je za to više kriv i odgovoran. Više je vrijeme da poput prve Crkve “budemo jednodušno ustrajni u molitvi zajedno s Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom” (Dj 1,14). Plodovi takve molitve, sigurno, neće izostati.

22. siječanj 2010.

Sveti Vinko, đakon i mučenik; Sveti Vinko Palotti (1795-1850)

Današnji svetac, sv. Vinko bio je đakon u današnjoj Saragosi. Uz sv. Stjepana, prvog đakona i mučenika, sv. Lovru, rimskog đakona i mučenika, Crkva na osobit način štuje i trećeg đakona sv. Vinka. I on je bio žrtva krvavog Dioklecijanova progonstva. istog dana Crkva se sjeća i

Životni tijek ovoga sveca odvijao se u vrlo teškim vremenima. U djetinjstvu je doživio da su Napoleonovi vojnici osvojili Rim, papu Pija VI. odveli u sužanjstvo u Francusku a papinsku državu likvidirali. Također doživljava burnu 1848. s revolucijom u Rimu i bijegom Pija IX. u Napuljsko kraljevstvo. Proživljavajući ove velike udarce za Crkvu današnji svetac se još više učvrstio u spoznaji da Crkvu ni vrata paklena neće nadvladati. Osnovavši Družbu katoličkog apostolata svetac je htio ujediniti sve u apostolskom radu za Crkvu. Težeći za obnovom Crkve piše 1849. pismo dekanu kardinalskog zbora. Svetac nije dočekao I. vatikanski sabor. Umro je 20 godina prije njega, ali je njegovo pismo proučavao ne samo kardinal naslovnik već i papa Pio IX. koji će na svetkovinu Bezgrješne 1869. otvoriti I. vatikanski sabor. Sveti Vinko se posebno odlikovao kao dušobrižnik mladeži, bolesnika i zatvorenika, kao vođa duhovnih vježbi i pučki misionar. Odlikovao se i posebnim mističnim darovima i velikom poniznošću

OPŠIRNIJE

Svetac Mučenik

Sv. Vinko iz Saragose, đakon i mučenik pod Dioklecijanom, 304.g. spominje se u Rimskom Martirologiju 22.01. zajedno sa Sv. Anastazijem Persijskim, poštovan i od Grka 11. prosinca. Taj najpoznatiji mučenik Španjolske se predstavlja u đakonskoj dalmatici i sa znakom križa, gavran, rešetaka ili plamena. Čašćen je kao patron Valencije, Saragose, Portugala itd. Uzimaju ga za zaštitnika vinari, staklari i mornari. Ime mu je i u litaniji svih svetih. Njegov životopis se čitao u crkvama Afrike već od kraja 4 vijeka, kako svedoči sv. Augustin u Ispovijestima 275. Sadašnja Acta SS, III Jan,6 potiječu iz kraja osmog ili devetog vijeka i sastavljena su iz tradicije. Anali Boll., I, 259, daju drugačiji životopis. Svi se slažu sa životopisom Prudentisa (P.L.LX, 378). Rođen je u Saragosi, od oca Eutriciusa (Euthicius) i majke Enole, iz mjesta Osca. Pod vodstvom biskupa Saragose, Vinko je daleko uznapredovao u studijama. Zaređen je za đakona i dodeljena mu je dužnost da propovijeda po biskupiji, biskup je imao govornu manu. Po naredbi upravitelja Daciana, on i biskup su dovučeni u lancima u Valensiju i držani su u zatvoru dugo vremena. Tada je Valerius, biskup, pušten, ali su Vinka zadržali i bio je podvrgnut surovim mučenjima, razapinjali su ga kukama, pekli, bičevali. Ponovo je bio zatvoren u ćeliju u kojoj je po podu bilo razbacano polomljeno staklo. Da bi uzdrmali njegovu upornost, nakon tolikih muka, smješten je u krevet, na kojem je i izdahnuo.

Njegovo tijelo je bačeno lešinarima, ali ga je obranio gavran. Dacijan je potom bacio tijelo u more, ali je ono isplivalo na obalu i sahranila ga je jedna pobožna udovica. Nakon što je uspostavljen mir u Crkvi, podignuta je kapela nad njegovim zemnim ostacima izvan zidina Valensije. 1175.g. njegove relikvije su donesene u Lisabon. Drugi tvrde da su relikvije došle u Castres 864. Kremona, Bari i ostali gradovi tvrde da također posjeduju njegove relikvije. Kilderik I je donio stopalo i dalmatiku u Pariz 542.g. i podigao je crkvu u čast sv. Vinka. U Rimu postoje tri crkve posvećene sv. Vinku, jedna blizu bazilike sv. Petra, druga u Trastevereu i ona koju je izgradio Honorije I (625-38) i koju je obnovio Leo III 796.g.

21. siječanj 2010.

Sveta Janja, djevica i mučenica (+ oko 304)

Jedna od najslavnijih kršćanskih djevica je sv. Janja koju Crkva danas slavi. Bila je kći odlične patricijske obitelji, odrasla u bogatstvu i raskoši. Već kao dijete postala je kršćanka i učinila zavjet djevičanstva. Kako je bila bogata i lijepa zaprosio ju je za svog sina sam prefekt grada Rima. Kako je odlučila život posvetiti Kristu u djevičanstvu Janja odbije ovu ponudu što je proscu bilo čudno. Malo se raspitivao i doznao da je Janja kršćanka što je u to doba bio zločin protiv državnog poretka. Janja je izvedena pred sud, osuđena i oko 304. godine pogubljena mačem. U dobi od samo 12 godina bila je toliko hrabra da je tješila sve koji su za njom žalili i bez straha pošla u smrt.

Opširnije

Ima ljudi koji su od rođenja nesposobni za ženidbu, ima takvih koje su ljudi učinili nesposobnima; a ima i takvih koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati!” (Mt 19,21).

“Za djevice nemam nikakve zapovijedi (od Gospodina), ali dajem savjet kao onaj koji, zahvaljujući Gospodnjem milosrđu, zaslužuje povjerenje… Neoženjeni se brine za Gospodnje: kako će ugoditi Gospodinu. A oženjeni se brine za svjetsko: kako će ugoditi ženi, te postaje razdijeljen. I neudata žena i djevica brine se za Gospodnje: da bude sveta tijelom i dušom. A udata se brine za svjetsko: kako će ugoditi mužu… Onaj koji udaje svoju djevicu dobro čini, a onaj koji ne udaje bolje čini…” (1 Kor 7, 25.32-35.38).

Djevičanstvo u kršćanstvu nije Gospodinova zapovijed već samo savjet. Svatko ima prirodno pravo da se ženi ili udaje. Tko prihvati Gospodinov savjet pa se ne posluži tim prirodnim pravom čini to “radi kraljevstva nebeskoga”. To je motiv i razlog djevičanstva. U Crkvi je uvijek bilo mladića i djevojaka koji su izabrali djevičanstvo kao svoje doživotno stanje. Prihvatili su ga da bi bili slobodniji i korjenitije se posvetili Gospodinu i njegovu kraljevstvu.

Jedna je od najslavnijih kršćanskih djevica bila sv. Janja. Njezino je ime ušlo i u rimski Kanon ili Prvu euharistijsku molitvu, u Litanije svih svetih, a svojim su je spisima proslavili i najveći crkveni pisci kao sv. Ambrozije, sv. Jeronim i sv. Augustin. Prvi kršćanski rimski car Konstantin Veliki sagradio je na grobu sv. Janje nekoliko desetljeća nakon njezine smrti veličanstvenu baziliku. Još i danas u toj bazilici na Nomentanskoj cesti u Rimu blagoslivaju se jaganjci, od kojih se vune prave paliji, što se daju nadbiskupima i metropolitama. Stara kršćanska predaja govori da je Janja bila kći odlične patricijske obitelji, odrasla u bogatstvu, sjaju i raskoši. Već kao dijete postala je kršćanka. Vjera u božanskog Spasitelja tako ju je zahvatila i očarala da je u ranoj mladosti učinila zavjet djevičanstva te odlučila samo njemu isključivo pripadati. Bio je to poticaj milosti kome se ona najspremnije odazvala i drukčije se to ne može ni shvatiti.

Kako je bila i bogata i lijepa zaprosio ju je za svoga sina sam prefekt grada Rima. Djevica je iz viših motiva i pobuda odbila tu prosidbu i odrekla se zemaljske ljubavi i sreće kojoj se bilo u braku nadati. Za prosca je to bilo neshvatljivo pa je slučaj bolje istražio i doznao da je Janja kršćanka. To je u doba progona bio zločin protiv državnog poretka. Janja je optužena i izvedena pred sud i tu je pružila najljepše svjedočanstvo za vjeru i djevičanstvo. Ništa je nije moglo zastrašiti ni pokolebati. Nutarnji žar bio je jači od svih prijetnji i muka. Oko godine 304. pogubljena je mačem. Bilo je to za Dioklecijanova progonstva.

Zašto je Janja kraj tolikih mučenika došla ipak na toliki glas? Ljudi su se divili njezinoj hrabrosti u njezinoj dobi od samo 12 godina. Iako tjelesno mlada, duhovno je bila posve zrela pa je dobro uočila gdje se nalaze vječne vrijednosti i za njih se životno opredijelila te im ostala vjerna sve do smrti.

Pobožna predaja pripovijeda da se 8 dana nakon slavnog svršetka ukazala svojim roditeljima s janjetom u ruci i utješila ih velikom slavom što ju je mučeničkom smrću zaslužila. Sveta Janja je veoma štovana svetica kroz sva vremena. Zaštitnica je ženske mladeži, a mnoge su se djevojke po njezinu primjeru oduševile za djevičanstvo i posvetile svoj život Isusu, božanskom Zaručniku.

U svojoj Raspravi o djevičanstvu sv. Ambrozije ovako slavi sv. Janju: “Rođendan je djevičin, nasljedujmo joj netaknutost; rođendan je mučeničin, žrtve prinesimo! Rođendan je svetoj Janji. Kaže se da je u dvanaestoj godini podnijela mučeništvo. Što li je mrska ta okrutnost koja ne pošteđuje ni malahnu dob, a kako je velika moć vjere koja i u toj dobi nađe svjedočanstvo! Zar je u onom tjelešcu bilo mjesta za ranu? No, ako i nije imala čime da primi udar oružja, imala je čime da oružje nadvlada. Djevojčice u toj dobi ne mogu podnijeti ni mrko lice roditelja, a od uboda igle znaju se rasplakati kao da su im rane nanesene.

A ova se, sred okrutne čete krvnika neprestrašena, u teškim trzajima škripavih lanaca nepomična, predala bodežu bijesnog vojnika, ne znajući još za umiranje, ali spremna da umre; i kad bi je protiv volje vukli k žrtveniku, ona je sred plamenova ruke pružala Kristu te sred samog svetogrdnog ognja udarala znak slavlja Gospodina, Pobjednika, te vrat i obadvije ruke uvlačila u željezne stezače, ali nijedan stezač nije mogao obujmiti tako tanahne udove. Da li je to nova vrsta mučeništva? Još nesposobna za kaznu a već zrela za pobjedu; nepogodna za borbu a pogodna za vijenac pobjede, održi pouku o junaštvu djevojčica kojoj je slaba strana bila dob. Ne bi tako nevjesta hrlila k svadbi kako je na stratište stupala ta djevica vesela radi uspjeha, žurna u koraku, ukrasivši glavu ne kovrčavom kosom već Kristom, urešena ne cvijećem nego vladanjem.

Svi plaču, ona ne. Čude se mnogi što tako olako rasipa svoj život što ga još ne okusi, a daje ko da se naužila. Zastaju svi u čudu što već biva svjedokinja Bogu, a sa svoje dobi ne može ni sobom još raspolagati. Postigla je na kraju da je u Boga našla povjerenje, a u ljudima ga nije našla, jer što je iznad prirode to je od začetnika prirode.

Kolikim li se grožnjama služio krvnik da ga se boji, kolikim laskanjem da je nagovori, kolikim li obećanjima da se uda za njega. Ali ona će: ‘Pa to je uvreda vjereniku čekati da ti se tko svidi; imat će me tko me prvi izabra. Što oklijevaš krvniče? Nek pogine tijelo što ga mogu ljubiti oči koje neću.’ I stade, pomoli se i sagnu šiju.

Mogao si vidjeti gdje krvnik ustrepta kao da je sam pogođen, zadrhta desnica ubojice, problijedi mu lice u strahu za tuđu pogibao, dok se djevica za svoju ne poboja. Imate, dakle, u jednoj žrtvi dvojako mučeništvo: čednosti i vjere. I djevica je ostala i mučeništvo postigla.

20. siječanj 2010.

Sveti Fabijan i Sebastijan

Crkva nam danas pred oči stavlja dvojicu svetaca: svetog Fabijana, papu i mučenika i svetog Sebastijana mučenika. Kao i inače o mučenicima prvih stoljeća i o papi Fabijanu imamo malo podataka. Papa je postao 236. godine i veliku je ljubav pokazivao prema siromasima a naročito je vodio računa da imena onih koji su krvlju zasvjedočili ime Kristovo ostanu zapisana i zapamćena. Za vrijeme Decijeva progonstva papa Fabijan je poginuo mučeničkom smrću i pokopan u Kalistovim katakombama.
Sv. Sebastijan vjerojatno je već od djetinjstva bio kršćanin. Posvetio se vojničkom staležu i u kratkom vremenu postao zapovjednik carske tjelesne straže. Bila je to straža cara Dioklecijana koji prvih godina vladanja nije progonio kršćane. Godine 298. Dioklecijan izdaje edikt po kojem kršćani postaju diskriminirani. Godine 303. nastaju najveći i najkrvaviji progoni protiv kršćana. Sebastijan, koji je ipak uspio ostati na carskom dvoru, bude tužen i kako se nije htio odreći vjere osude ga na smrt. Privezan je za stablo a vojnici su ga gađali strelicama. Misleći da je mrtav, pristupi mu kršćanka imenom Irena kako bi ga pokopala, međutim, on je bio živ. Odnese ga kući i tu ga njeguje dok nije ozdravio. Sebastijan nije htio završiti kao bjegunac od mučeništva pa je opet pošao u carsku palaču ususret samom caru. Car se strašno prestrašio misleći da pred sobom vidi duha. Došavši k sebi i uvjerivši se da pred sobom ima živa čovjeka dao ga je umlatiti i baciti u jedan kanal. Odande su ga kršćani izvukli i pobožno sahranili u katakombama. Kasnije mu je u Rimu podignuta veličanstvena bazilika.

19. siječanj 2010.

Mučenici iz Družbe Isusove

Na današnji dan prema liturgijskom kalendaru Družbe Isusove slave se blaženi i sveti mučenici Jakob Sales i Vilim Saultemouche koji su poginuli od hugenota 7. veljače 1593. a blaženim su proglašeni 6. lipnja 1926. Nazivaju se i mučenicima euharistije jer su prema toj tajni bili naročito pobožni, a za nju su žrtvovali i život. Sveti Melhior Grodziecki i Stjepan Pongracz poginuli su skupa s našim svetim Markom Križevčaninom uoči Male gospe godine 1619. u Košicama. Blaženim ih je proglasio na početku svoga pontifikata 15. siječnja 1905. sveti papa Pio X., a svetim Ivan Pavao II. 2. srpnja 1995. i to u Košicama u Slovačkoj gdje su položili i život za vjeru. Blaženi Ignacije de Azevedo s još 39-oricom, većinom mlade subraće, poginuo je na putu u misije u Brazil 15. srpnja 1570. Blaženim su proglašeni 11. svibnja 1854. Od te četrdesetorice mučenika bila su samo dva svećenika, a ostalo 7 skolastika, 8 braće pomoćnika te 23 novaka. Blaženi Jakob Bonnaud s još 22 subraće poginuo je godine 1792. za vrijeme Francuske revolucije u strahovitu rujanskom krvoproliću. Blaženim ih je proglasio papa Pio XI. 17. listopada 1926. Iako u času mučeništva Družba nije postojala, jer je bila dokinuta, mučenici su ipak bili vjerni njezinu duhu u kojem su odgojeni.

18. siječanj 2010.

Tjedan molitve za jedinstvo kršćana

Od 18. do 25. siječnja održava se u sjevernom dijelu zemljine hemisfere tjedan molitve za jedinstvo kršćana. Započeo ga je godine 1907. Pavao Wattson, tadašnji član i službenik Episkopalne crkve u Americi, i nazvao ga “Molitvena osmina za sjedinjenje”, i obavljao ga u tjednu između tadašnjega blagdana Katedre sv. Petra u Rimu i obraćenja sv. Pavla. Wattson je godine 1909. stupio u Katoličku crkvu i osnovao pokret zvan “Atonement” tj. pokret pomirenja. Umro je godine 1940. u Rimu, ali je njegova molitvena osmina koa njegov duhovni testament ostala i poslije njega. Odobrili su ga pape od Pija X. do Pavla VI. Pokret “Atonement” ima svoju središnjicu u Rimu u jednom samostanu na Janikulu. Od Wattsonova doba su se shvaćanja o radu za jedinstvo promijenila, pa je tako i Svjetska molitvena osmina poprimila nove naglaske. Najmjerodavniji nam je dokument o toj stvari Dekret o ekumenizmu II. vatikanskog sabora. On u broju 8. kaže: “Obraćenje srca i svetost života, zajedno s privatnim i javnim molitvama za jedinstvo kršćana, valja smatrati kao dušom svega ekumenskog gibanja i mogu se s pravom nazvati duhovnim ekumenizmom”. Te zajedničke molitve su bez dvojbe vrlo uspješno sredstvo da izmole milost jedinstva, one su izvorno očitovanje veza kojima su katolici još povezani s rastavljenom braćom: jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam ja među njima, kaže sam Krist.

17. siječanj 2010.

Sveti Antun, opat (oko 250 – 356)

Sveti Antun, kojega se Crkva danas sjeća, rođen je u Komi u srednjem Egiptu oko godine 250. kada je Crkva proživljavala veliko progonstvo za cara Decija. Poslije smrti roditelja, ostavši sam sa sestricom, Antun je s osamnaest godina imao na brizi kuću i sestru. Šest mjeseci nakon smrti roditelja sv. Antun je išao u dom Gospodnji i tada se upravo čitalo Evanđelje kada je Gospodin rekao bogatašu: “Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima, pa dođi i slijedi me, i imat ćeš blago na nebu”. Po izlasku iz doma Gospodnjeg razdijeli veliko imanje siromasima a sestru povjeri u djevojački doma da se tamo odgoji. Nakon toga se posveti asketskom životu, radio je svojim rukama od čega se hranio a dio je dijelio siromasima. Zahvaćen velikom revnošću pođe u beskraj Libijske pustinje gdje se nastani u jednoj pećini pored koje je bilo malo obradivog zemljišta. Kroz 20 godina pustinjačkog života bio je proganjan veoma teškom napastima koje je nadvladao zahvaljujući Božjoj milosti. Kad je car Maksimilijan počeo progoniti kršćane, Antun napusti pustinju i dođe u Aleksandriju gdje je bez straha i otvoreno propovijedao kršćanstvo. I za čudo nitko ga se nije usudio ometati. Godine 311. Antun se opet vratio u pustinju. No, sada nije bio sam. Za njim su pošli brojni mladi ljudi koji su se oduševili kršćanskim idealom. Broj pustinjaka oko Antuna narastao je na 6 000 i tako on postade patrijarhom monaštva. Posljednje godine života proveo je u borbi za pravovjerje protiv Arijeve krive nauke. Napokon je u miru preminuo godine 356. u dobi od 105 godina.

16. siječanj 2010.

Sveti Marcel I., papa i mučenik (+ 309)

Sveti je Marcel proživljavao posljednje godine progona. Umro je shrvan mukama godine 309. a da nije doživio godinu 313. kada je Konstantin Veliki napokon kršćanstvu dao slobodu. Rimska vlast, kojoj je tada ne čelu stajao omraženi car Maksencije, nije mogla mirno gledati kako Crkva kraj svih progona ipak živi, i ne samo to, već iz dana u dan sve više raste. Zato je opet udarila po pastiru ne bi li se na taj način rastjerali i vjernici. Sam Maksencije zaprijetio je papi Marcelu najtežim mukama ako se ne bude odrekao papinske službe i ako ne bude žrtvovao idolima. Papa odbija careve naredbe i zato bude izložen prisilnom radu, poniženjima i drugim nevoljama. Smrt ga je oslobodila svih tih muka. Blažena Lucija sahranila je tijelo sv. Marcela 16. siječnja pa se zato toga dana i slavi njegov spomendan.

15. siječnja

Sveti Pavao, prvi pustinjak

Evanđelje je zavodljivo. Ono je svojom snagom ili bolje, njegov začetnik Isus Krist, svojom milošću “zavelo” tolike na neobične i posve naravnom shvaćanju neshvatljive putove. Jedan je od tih putova i pustinjaštvo koje je kao neka prethodnica kasnijega redovništva. Ljudi željni živjeti po duhu Evanđelja povlačili su se u pustinje i ondje su nesmetani od suvišnih briga i rastresenosti živjeli u molitvi, razmišljanju, pokori i eventualno se bavili nekim ručnim radom. Kao prvaka tih pustinjaka Crkva slavi svetoga Pavla.

Stari časoslov kaže da se Pavao “začetnik i učitelj pustinjaka” rodio u Donjoj Tebaidi u Egiptu te za vrijeme strašnih progonstava sredinom III. stoljeća za rimskih careva Decija i Valerijana, pošao u pustinju u neku spilju. Bila je tu blizu neka mala oaza s palmom koja mu je plodovima pružala hranu, a lišćem odjeću, jer je od njezina lišća pravio plašt kojim bi se pokrivao. I tako je Pavao provodio najjednostavniji život, skroman i nepoznat svijetu, zadovoljan s malim, upravo s najpotrebnijim.

Promatrajući taj život dolaze nam na pamet naročito ove Isusove riječi: “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Zato vam velim: ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćete se obući! Zar nije život vrjedniji od hrane, a tijelo od odijela?” (Mt 6,25). Sveti Pavao, pustinjak, shvatio ih je i po duhu i po slovu i bila je dostatna samo jedna palma da mu održi tjelesni život, i to ništa manje nego 113 godina. O, kad bismo imali vjere i evanđeoskih jednostavnosti, što bi sve Bog učinio i s nama!

Život sv. Pavla Pustinjaka za nas danas ima vrijednost da nas pouči kako bismo se u životu kao kršćani morali više nadahnjivati Evanđeljem i kako bi nam ono moralo postati glavno mjerilo u svim prilikama života.

Sveti Romedije

I ovaj svetac ima nešto sličnosti sa sv. Pavlom, pustinjakom, iako je živio poslije njega i to najprije kao grof od Hohenwarta. Već kao plemić provodio je krepostan i Bogu ugodan život. Nije, doduše, znao ni čitati ni pisati, što je u ranom srednjem vijeku bila posve normalna stvar i za takozvane visoke krugove. Na svome dvoru držao je ipak svećenika, a taj mu je čitao Sveto pismo i živote svetaca. Jednoga dana pročitao mu je ove Kristove riječi: “Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!” (Mt 19,21). Te su ga riječi kao i tolike druge prije i poslije njega zahvatile i on ih je odlučio u svoj ozbiljnosti provesti u djelo.

Evo kako je to učinio! Svoj je dvorac pretvorio u neku vrstu samostanske naseobine, a onda je pošao na hodočašće. Cilj mu je bila Isusova zemaljska domovina, sveta zemlja Palestina. Na hodočašću su ga pratila dva pratioca koja su nosila biblijska strarozavjetna imena: Abram i David. Na svim svojim putovanjima nikad ne bi prošao kraj crkve, a da se ne bi u nju svratio i pozdravio u Euharistiji prisutnoga Spasitelja. To je osjećao i kao svoju dužnost, ali ne samo to, već i kao svoju najveću radost. Svaki takav posjet i poklon bio je za njega susret s Isusom, doživljaj vjere.

Nakon povratka iz Palestine Romedije je sa svojim pratiocima pošao u Rim, središte kršćanstva, na grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla i tolikih svetih mučenika. Tu su zamolili samoga papu, kao Kristova namjesnika na zemlji, da bi se negdje mogli nastaniti i provoditi život kao pustinjaci. Za takav način života željeli su imati blagoslov i odobrenje od samoga Svetoga Oca. Papa im je uslišao molbu i oni su pošli na sjever i nastanili se u današnjem južnom Tirolu. I tu je sveti Romedije kroz još nekoliko desetljeća provodio pustinjački život ispunjen molitvom i pokorničkim vježbama. Ljudi iz okolice dolazili bi da se preporuče u njegove molitve ili da zatraže pomoć u bolesti i nevolji. Romedije je umro sredinom V. stoljeća, a uspomena se na njega u južnom Tirolu i Bavarskoj stoljećima sačuvala. Njegovo je štovanje godine 1907. i Rim svečano potvrdio.

Jedan se svečev životopisac pita: “Ne bismo li i mi moderni ljudi u svojoj žurbi i nemiru morali bar malo što naučiti iz ovoga svetačkoga života: da je najbolje upotrebljavano vrijeme ono što ga provedemo pred Bogom?” Možda nam takav upit zvuči danas posve strano ili čak teološki neispravno. Nismo mi teolozi po struci, ali znamo ipak da moramo obavljati i sasvim ovozemske zadatke i da oni po nauku II. vatikanskog sabora imaju svoju vrijednost kao služba Bogu. Ali znamo također i to da čovjek kršćanin mora imati časova koje će isključivo upotrijebiti za susret s Gospodinom, bilo u zajedničkoj službi Božjoj bilo u osobnoj molitvi. Onaj upit gore želi nam reći da ni na ovo ne smijemo zaboraviti. Ako bismo zaboravili, onda više ne bismo bili kršćani.

14. siječnja

Sv. Feliks iz Nole

Sv. Feliks iz Nole svetac je o kojemu imamo vrlo malo podataka. Sv. Paulin iz Nole (355.-431.) pronašao je Svečev grob i o njemu je napisao kratki životopis. Feliks je bio proganjan, više puta zatvaran i mučen. Umro je 260. godine. Njegovo je ime često među kršćanima, a na hrvatskom glasi – Srećko.

13. siječnja

Sveti Hilarije, biskup i crkveni naučitelj (oko 315-367)

Sv. Hilarije živio je u burno doba IV. stoljeća, kad su kršćanstvo razdirale žestoke arijanske prepirke. Iako je I. opći sabor u Niceji godine 325. osudio arijansku nauku i jasno definirao da je Krist Bog, arijanci nisu mirovali, već su svoju zabludu širili dalje, a pridobivši za se i careve nemilo su progonili one koji su bili vjerni nicejskoj vjeroispovijesti i pravovjerju. Žrtva tih progona bio je i sveti Hilarije, biskup Poitiersa u Galiji, današnjoj Francuskoj.

On se rodio oko godine 315. u uglednoj poganskoj obitelji u Poitiersu. Uz njegovu kolijevku stajahu bogatstvo i moć, ono što svijet veoma mnogo cijeni. Kad je došao do uporabe razuma, dadoše ga u škole pa je tako primio najveću izobrazbu svoga vremena. U zreloj dobi oženio se te imao kćerku. Upoznavši kršćanstvo dao se sav na studij Svetoga pisma. Što se više u nj udubljivao, to je snažnije uviđao svu prazninu poganskoga pogleda na svijet. Kao čovjek koji je iskreno tražio istinu povukao je posljedice pa se sa ženom i kćerkom dao krstiti i tako postao vatren kršćanin. Po sakramentima krštenja i potvrde primio je toliko nebeskoga svjetla da se svim silama stao boriti protiv poganstva i protiv arijanskog krivovjerja. Borio se ne samo riječima i spisima, već što je kudikamo važnije, i čitavim svojim neporočnim životom koji je bio u skladu s onim što je vjerovao.

U kršćanskoj općini Poitiersa Hilarije je stekao toliki ugled da ga je Božji narod nakon smrti svoga biskupa izabrao za njegova nasljednika i tako je Hilarije primio i puninu svećeništva i apostolske odgovornosti. Njegova je žena, međutim, s njegovom privolom stupila u samostan. Kao biskup Hilarije se još više suprotstavljao krivovjernim arijancima. U otpalom biskupu grada Arlesa Saturninu zadobio je najljućeg i najzlobnijega neprijatelja. Taj ga je oklevetao na carskome dvoru pa ga je nasilni car Konstancij godine 359. prognao u Malu Aziju. No, sveti biskup ni tu nije mirovao već se i dalje borio protiv zabluda. Proučavao je istočne crkvene oce i povezao se s braniteljima pravovjerja na Istoku. Postao je veoma glasovit pa je na povratku iz progonstva bio posvuda slavljen i svečano dočekan.

Arleski metropolit Saturnin, režimski čovjek, zaražen krivovjerstvom, želio je svu Ga-liju privesti arijanstvu, ali je na sinodi u Parizu najviše Hilarijevom zaslugom bio osuđen i svrgnut. Borbe i progoni pospješili su i Hilarijevu smrt i on umre godine 367. slavljen kao “Atanazije Zapada”, naime, kao što je sv. Atanazije bio prvoborac protiv arijanstva na Isto-ku, tako sv. Hilarije na Zapadu.

Sv. Hilarije je bio dubok mislilac, vrstan teolog i dobar poznavalac Svetoga pisma. Glavno mu je djelo O Trojstvu, u 12 knjiga, napisano u progonstvu, a po sudu mnogih to je najsolidnije djelo protiv arijanstva. Napisao je i vrijedan komentar Evanđelju sv. Mateja te Raspravu o otajstvima. To je djelo prevedno i na hrvatski jezik i izdano u sklopu zbirke Crkveni oci i pisci. Sv. Hilarije bio je i pjesnik. Pjevao je himne. Njegova je velika zasluga što je upoznao vrijednost himna i prenio ga na latinsko crkveno tlo. Papa Pio IX., na molbu pokrajinskoga sabora u Bordeauxu, proglasio je sv. Hilarija godine 1851. crkvenim naučiteljem.

12. siječnja

Sveti Arkadije

U nizu svega velika i divna što se u krilu Crkve dogodilo kroz gotovo 2.000 godina njezine povijesti ide bez svake sumnje i stvarnost mučeništva. Činjenica je da je u svako doba Krist u Crkvi imao junaka koji su za istine vjere bili spremni staviti sve na kocku, pa čak i vlastiti život. Naše doba, kad Crkva u nekim zemljama još uvijek krvari, postaje opet osjetljivo za pojavu mučeništva. O njemu je progovorio i II. vatikanski sabor koji naučava:

“Budući da je Isus, Božji Sin, pokazao svoju ljubav dajući svoj život za nas, nitko nema veće ljubavi od onoga koji dade svoj život za Nj i za svoju braću. Zato su već od prvih vremena neki kršćani bili pozvani i bit će uvijek pozivani da dadu to najveće svjedočanstvo ljubavi pred svima, osobito pred progoniteljima. Zato mučeništvo, po kojem učenik postaje sličan Učitelju, koji je slobodno primio smrt za spas svijeta, i s njim se izjednačuje u prolijevanju krvi, Crkva smatra kao osobit dar i najveći dokaz ljubavi. Iako se to daje malobrojnima, ipak treba da svi budu pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu križa za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada” (Dogmatska uredba o Crkvi Svjetlo naroda, 42). Jedan je od tih divnih svjedoka vjere i ljubavi bio i današnji svetac sv. Arkadije. On je živio u III. stoljeću kao jedan od najuglednijih građana grada Cezareje u Mauretaniji za vladavine cara Valerijana, velikoga progonitelja kršćana. Arkadije je bio revan kršćanin koji je svoje kršćanstvo shvaćao posve ozbiljno. Kad je car Valerijan godine 253. izdao protiv kršćana svoje prve progoniteljske dekrete, Arkadije se povukao u samoću da se razmišljanjem, molitvom, jačanjem volje i pokorom pripremi za eventualno mučeništvo. Znao je dobro da je čovjek od naravi i prepušten sam sebi veoma slab i zato je tražio snage od onoga koji je jedini može dati. Svoje imanje i svoja dobra dao je na upravu povjerljivom prijatelju.

Kad su mjesne vlasti primijetile da ga nema kod propisanih žrtava bogovima, poslale su vojnike u njegovu kuću da ga dovedu na žrtvovanje. Kako ga nisu našli, uhvatiše umjesto njega upravitelja njegovih dobara. Ta je vijest doprla i do Arkadija. On se odmah vrati iz osame, prijavi sucu, tako da njegov prijatelj ne mora trpjeti umjesto njega.

Rekao je sucu: “Ako moj prijatelj leži u zatvoru umjesto mene, molim te, otpusti ga jer on je nevin! Ovdje sam dobrovoljno i spreman sam položiti račun.”

Sudac se obradovao zbog tolike plemenitosti srca pa mu je odvratio: “Ako se sada odlučiš da žrtvuješ bogovima, oprostit ću ti tvoj bijeg.”

Arkadije odgovori odlučno i neustrašivo: “Što? Zar misliš da će Božji sluga iz straha da ne bi izgubio ovaj bijedni život prestrašiti se i počiniti idolopoklonstvo?”

Sucu se tako jasna riječ učini kao prekršaj protiv cara i države, koji se moraju poštivati kao kakva božanstva, pa zapovjedi da Arkadiju odsijecaju ud za udom. I odmah ga pograbiše krvnici da na njemu izvedu tu okrutnu i nečovječnu presudu. Arkadije je stenjao trpeći nepodnosive muke, povremeno gubio svijest, ali se nije dao slomiti. U srcu je molio snagu od Gospodina da ostane vjeran do konca. I krvnici su slušali kako govori sam sebi: “Sretni udovi, sad ste mi tek postali pravo dragi i dragocjeni, je odsada doista pripadate Bogu budući da ste mu prineseni za žrtvu!” Posljednjim silama obratio se i sakupljenom narodu: “Vi, gledatelji ovoga krvavog prizora, znajte da su sve muke malene za onoga čiji je pogled upravljen na vječnu krunu!” Nakon tih riječi sveti je i neustrašivi mučenik preminuo. Njegova smrt bila je i njegova pobjeda.

Strahovita progonstva kojima je Crkva bila izložena kroz prva tri stoljeća svoje povijesti bila su za nju i izvorom velikoga blagoslova. Krv mučenika postala je sjemenom iz kojega su nicali novi kršćani. I tako je, unatoč svim progonstvima, broj vjernika neprestano rastao što je očit znak i dokaz božanskoga podrijetla naše svete vjere. Svjesna blagoslova svojih mučenika Crkva ih je odmah od početka počela štovati, a to je štovanje i danas živo i u duhu vjere posve opravdano.

11. siječnja

Sv. Teodozije, pustinjak

Sv. Teodozije rođen je iz Kapadocije u Maloj Aziji. Živio je kao pustinjak na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće. Osnovao je znameniti samostan u pustinji Ginda uz Mrtvo more, u kojem je boravilo stotinjak eremita različitih narodnosti. Uživao je veliki ugled te ga je jeruzalemski patrijarh imenovao vizitatorom samostana u Palestini. Izliječio je jednu ženu te ga se smatra zaštitnikom bolesnih od rana.

10. siječnja

Sveti Agaton, papa († 681)

Iako o životu pape Agatona znamo prilično malo, ipak bi njegovo ime i spomendan u srcu svakoga Hrvata vjernika morala buditi radosnu uspomenu. On stoji kao svijetao lik na početku naše povijesti koja počinje pokrštenjem našega naroda. Kao papa na čelu Crkve stajao je od godine 678. do 681., kratko doduše razdoblje, ali za nas Hrvate od najveće važnosti.

Papa Agaton, podrijetlom Sicilijanac, održao je u Rimu o Uskrsu 680. god. crkveni sabor s kojega je poslao poslanicu caru Konstantinu IV. u Carigrad. Uz papu poslanicu je potpisalo svih 125 prisutnih biskupa, među kojima i biskup iz Istre, dok s ostalog hrvatskog područja nema potpisnika. U papinom pismu među inim piše: “…Između barbarskih naroda, kako Langobarda tako i Slavena, također u sredini Franaka i Gala, nalaze se mnogi od mojih sluga (tj. biskupa), koji se s obzirom na apostolsku vjeru ne prestaju revno mučiti…”

Naši povjesničari Marković, Sakač i naročito Mandić utvrđuju da se iz tog papinog pisma vidi da su god. 680. među nekim slavenskim narodom radili biskupi i da je taj narod još prije te godine već primio kršćanstvo. Taj narod može biti samo hrvatski jer su ostali slavenski narodi pokrštavani tek pod konac VIII. i početkom IX. stoljeća, a prema Agatonovoj poslanici već 680. godine među Hrvatima djeluje više biskupa i Hrvati su tada kršćani.

Osim toga povijesnog podatka za nas je još važnije ono što piše u svome djelu De administrando imperio bizantski car Konstantin Porfirogenet, koji kao suvremenik prvoga hrvatskog kralja Tomislava vlada od 912. do 959. godine. On piše: “Hrvati poslije krštenja postaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleše sv. Petru da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli. A od pape su za to dobili molitvu (obećanje) da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom.”

Isusovac o. Stjepan Krizin Sakač napisao je o tom u povijesti prvom međunarodnom mirovnom ugovoru zapaženu i važnu raspravu koja je svojedobno bila prevedena i na španjolski jezik i uvjerljivo dokazuje da bi taj ugovor odgovarao istini, a papa, kojemu car ne spominje imena, ne bi bio nitko drugi nego sveti Agaton.

Taj tekst, usudili bismo se reći, ide u svete stranice naše povijesti i zavrijedio bi da se i kao Hrvati i kao vjernici u nj često udubljujemo. On govori u prvom redu o veoma važnom događaju koji stoji na početku svih kršćanskih naroda, a to je naše pokrštenje. Tim događajem ušli smo sa svim posljedicama u kolo kulturnih europskih naroda jer smo i kao narod počeli proživljavati kršćanski misterij, koji je svojim bogatstvom posvetio tolike naše sinove i kćeri, a onda podigao toliko crkava koje postadoše najtrajniji i najrječitiji svjedoci naše duhovne kulture.

Taj tekst govori i o našoj narodnoj povezanosti s Bogom i s Petrom, Kristovim učenikom. Hrvati se kunu sv. Petru da neće voditi osvajačkih ratova i da će radije živjeti u miru. Koliko su ispunili tu zakletvu, govori nam povijest. Kako je ona često neobjektivno pisana, teško je na temelju svih pisanih dokumenata donijeti pravi sud. Svakako su si tom zakletvom bar postavili kao ideal, a vjerujemo da su ga velikim dijelom i ostvarili, ono blaženstvo koje je Isus uvrstio u svoj programatski govor na gori: “Blago mirotvorcima, jer će se zvati Božji sinovi!” (Mt 5,9). A zato su primali i naročitu Božju zaštitu pa su se kroz svoju, ustinu, tešku povijest, na ovoj vjetrometini udarani i potiskivani sa svih strana, uspjeli ipak održati kao narod sve do danas.

Povezanost sa sv. Petrom, prvim papom, već na počecima naše povijesti, pa ugovor s papom Agatonom valjda je razlog da su Hrvati kroz svu svoju povijest ostali vjerni papinstvu i Rimu, otklonivši uvijek odlučno napast bilo raskola bilo krivovjerja. I to je, sigurno, bila velika milost našem narodnom biću koja bi morala biti sveta obveza i za budućnost.

Dan 10. siječnja, kad se slavi spomendan s nama tako povezanoga pape Agatona, morao bi biti za svakoga Hrvata vjernika dan zahvalnosti Gospodinu za sve ono što smo od njega primili krštenjem, ali i dan molitve za svoj narod i domovinu da uvijek budemo pravedni prema svakome, da budemo mirotvorci, jer je mirotvorstvo nešto tako evanđeosko, i da se i ubuduće uvijek pouzdajemo u Boga i u zagovor sv. Petra i sv. Agatona i ostalih naših zaštitnika, a osobito onih koji su svojim životom bili najodličniji predstavnici “žarke i pobožne Hrvatske”, kako našu domovinu u jednom govoru naziva blagi i mirotvorni papa Ivan XXIII.

9. siječnja

Sveti Erhard, biskup († oko 720)

Jedan članak naše vjere jest i općinstvo svetih, koje sačinjavaju sveti, tj. kršćani na zemlji, duše u čistilištu i oni u nebeskoj slavi. Smisao je dogme o općinstvu svetih međusobna duhovna povezanost, strujanje i izmjenjivanje dobara. Zato ima smisla upoznati i one manje poznate svece i s njima se duhovno povezati da bismo u njihovu zagovoru osjetili pomoć, u njihovu životu primjer i u zajednici drugovanje, kako nas to uči i predslovlje u misama svetih zaštitnika.

U starodrevnom gradu i biskupiji Regensburg, kojom su upravljali mnogi sveti i odlični duhovni pastiri, još je uvijek veoma živa uspomena na svetoga biskupa Erharda. Njemu duguje svoj osnutak i glasoviti samostan Niedermünster, koji je kroz mnogo stoljeća kao i toliki drugi samostani bio žarištem duhovnoga života i kulture. Sveti Erhard živio je u doba poslije seobe naroda, a to je doba za pokrštenje europskih naroda bilo od odlučujuće važnosti. On je kao veoma revan misionar došao na europsko tlo iz daleke Škotske, gdje je cvao i crkveni i redovnički život. Najprije se spremao za svoje misionarsko djelo kod svetoga brata Hidolfa, biskupa u Trieru. I sam je primio biskupsko posvećenje i počeo misionariti po raznim krajevima. Njegov je rad urodio plodovima, a da ih trajno zadrži, osnivao je samostane, koji su bili žive stanice iz kojih je zračilo svjetlo i toplina kršćanskoga života. Osnovao je 14 samostana, od kojih je najpoznatiji Niedermünster, koji se uspio održati sve do danas. Sam sveti Erhard vodio je taj samostan jedno vrijeme kao opat, dok nije nakon smrti svetoga Emmerama postao regensburški biskup.

Kao biskup Erhard se odlikovao askezom i dušobrižničkim žarom. Na taj je način svojim dobrim primjerom postao “svjetlo” i “grad na gori” svojim klericima, svojim prvim suradnicima. A pred svima njima stajao je tada velik zadatak jer je kršćanstvo u puku tek uhvatilo korijenje. Tražilo je neprestano produbljivanje, a za to su bili potrebni i ljudi, duboki i izgrađeni u duhovnom životu. Nitko, naime, ne može drugima svijetliti ako sam nije pun Božjega svjetla. Osim toga, valjalo je i misionariti, jer je ipak još uvijek velik dio pučanstva bio poganski. Bog je blagoslovio neumoran rad i dobru volju i svetoga biskupa Erharda i njegovih suradnika, što ne znači da taj rad nije bio vezan uz more križeva i žrtava. Pa drukčije i nije moglo biti jer stablo kršćanstva najbujnije raste kad se zalijeva znojem, suzama i krvlju. Do uspjeha, uistinu, nema drugog puta.

Erhard je bio prava apostolska duša. Stoga nije mogao ostati samo u svome biskupskom gradu. Želja da za Krista osvoji što više duša tjerala ga je i kao biskupa na misijska putovanja. Tko se jednom, poput sv. Pavla, zaljubi u Krista taj ne može mirovati jer ljubav Kristova tjera uvijek naprijed.

Pripovijeda se da je sv. Erhard dopro čak do pokrajine Elzas, koja se danas nalazi u Francuskoj. Tu je u samostanu Palma pokrstio slijepu rođenu i od oca Atiha odbačenu kćerku Odiliju pa je ona progledala i postala slavna svetica. O njoj će biti riječi na dan 13. prosinca.

U večer života Erhard se opet vratio u svoj Regensburg, gdje je i umro oko g. 720., a pokopan je u samostanu Niedermünster. Svetim ga je proglasio sveti papa Leon IX. godine 1052., baš u doba kad se borio za obnovu Crkve. To je znak da je tadašnjim crkvenim prelatima, od kojih su mnogi bili zaraženi simonijom i drugim porocima, htio postaviti kao uzor jednoga biskupa koji je bio uzor apostolske revnosti.

8. siječnja

Gospa od Brze Pomoći

Pod tim naslovom slavi se Gospa na osobit način u župnoj crkvi Sv. Stjepana Kralja u Slavonskom Brodu. To štovanje donijele su sa sobom, a i proširile, uršulinke, koje su početkom godine 1957. u Slavonskom Brodu osnovale svoju kuću i preuzele brigu za katehizaciju djece i mladeži te razvile i apostolat među obiteljima pokrenuvši akciju “Spasavajmo”, koja se bori protiv čedomorstva. U brodskoj župi pravi je blagdan 8. siječnja s brojnim ispovijedima, pričestima, raznim pobožnostima, ali nema dana kad pobožni vjernici ne mole pred kipom drage Gospe od Brze Pomoći. Brojne zahvalnice, objavljene osobito u Glasniku Srca Isusova i Marijina, svjedoče o uslišanjima koje milosna Majka od Brze Pomoći čini svojoj djeci. Kao velike i svijetle ciljeve pobožnosti prema našoj Gospi od Brze Pomoći uršulinka Marija Ancila Presečki označila je ove:

&nbsp- sačuvati vjeru i čistoću naše mladeži,
&nbsp- spasiti obitelji od rasula i posvetiti ih junačkim vršenjem obiteljskih dužnosti,
&nbsp- raširiti srca u ljubavi prema svakom bratu čovjeku,
&nbsp- gajiti ljubav prema svetoj Crkvi i njezinu učiteljstvu.

Zato se u brodskoj župnoj crkvi, kako piše ista uršulinka, ori ili bolje: pjevajući moli kitica pjesme koju je naš pokojni skladatelj Albe Vidaković uglazbio na sam Dan materinstva Blažene Djevice Marije, 11. listopada 1961., koje se onda slavilo na taj dan:

Kristovoj Crkvi na obranu stani,
Zaštita budi nam u svakom zlu!
Svetoga oca i biskupe brani,
Svećenstvo čuvaj na nemirnom tlu!

Zato vjernici Slavonskog Broda imaju otvoreno srce za sva gibanja u Crkvi. Nema tu, doduše, bučnih manifestacija, ali ima puno tihe odanosti, vjernosti i spremnosti na sve što je Božje. A sada kratko promotrimo povijest pobožnosti prema Gospi od Brze Pomoći! Podatke uzimamo iz knjige s. Marije Ancile Presečke Marija, Majka Brze pomoći.

U američkoj državi Louisiani, na pustom području rijeke Mississipija, položeni su godine 1718. temelji novoga lučkog velegrada New Orleansa. Tadašnji je upravitelj Louisiane želio da djeci novoga naselja osigura solidan kršćanski odgoj pa je zamolio isusovca oca de Beauboisa da im iz Francuske dovede redovnice odgajateljice. Otac de Beaubois se obratio uršulinkama. Velikodušno se odazvalo 8 zavjetovanih sestara, 1 novakinja i 1 postulantica. Na čelu s majkom Augustinom Tranchepain krenuše put Amerike. Ukrcaše se 22. veljače 1727. i nakon dugog i napornog putovanja stigoše na cilj 7. kolovoza iste godine. Redovnice su se odmah posvetile apostolatu među djecom doseljenika i među Indijancima.

Kad su se te prve uršulinke naselile u Louisiani, bila je ta kolonija pod francuskom vlašću. Godine 1763. Louisianom zagospodari Španjolska pa je u urede i škole uveden španjolski jezik. Zato francuskoj redovničkoj zajednici dođe u pomoć mnogo španjolskih uršulinki. Ali kasnije zemljom ponovno zavladaše Francuzi. Španjolske su redovnice morale otići. U uršulinskom je samostanu u New Orleansu ostalo samo 7 redovnica pa se činilo da će to značiti smrt za njihov apostolat u tom gradu.

Gospodin je mislio drugačije. On se tom kušnjom poslužio da svoju svetu Majku proslavi pod nazivom: Naša Gospa od Brze Pomoći.

Kako se to zbilo?

Redovnica Andreja Nadier osjeti nadahnuće da iz Francuske pozove u pomoć svoju sestričnu, majku Mihaelu Censoul. I ona je bila uršulinka, ali je za vrijeme strahovlade morala napustiti svoj samostan u Point-Saint-Esprit.

Majka Mihaela bila je obdarena rijetkim umnim sposobnostima, a uz to dubokom pobožnošću. Živo je željela da se uzmogne opet vratiti samostanskom životu. Čekajući da se to ostvari, otvorila je u Montpellieru zavod za odgoj djevojaka. Kad je primila pismo svoje sestrične, osjetila je da je po tom pismu sam Bog zove u prekomorske misije. Međutim, njezin se biskup tome najodlučnije usprotivio jer je polagao velike nade u njezin odgojni rad. Izjavio je da će popustiti samo onda ako Sveti Otac odluči protivno.

Majka Mihaela imala je toliku nutarnju sigurnost u Božji poziv da je odlučila zatražiti posredovanje Svetog Oca. To nije bilo ni jednostavno ni lako jer je Pio VII. bio Napoleonov zarobljenik. Tri mjeseca je morala čekati dok joj se pružila prilika da pošalje svoje pismo. I tada, dok je jednoga dana molila, osjeti se potaknutom da se nebeskoj Majci obrati ovom molbom: “Presveta Djevice, ako mi isposluješ brz i povoljan odgovor na moje pismo, obećajem ti da ću u New Orleansu širiti tvoju čast pod nazivom: Naša Gospa od Brze Pomoći.”

Nebeska Majka ju je uslišala. Na pismo, koje je iz Montpelliera otišlo 19. ožujka 1809., stigao je odgovor 28. travnja iste godine. Evo njegova sadržaja:

“Madame! Sveti otac papa Pio VII. nalaže mi da vam odgovorim u njegovo ime. Sveti Otac vrlo odobrava vaše poštovanje i privrženost redovničkom staležu, napose uršulinskom redu. S velikom je radošću primio na znanje da je i u Louisiani jedan samostan vašega reda, koji je već toliko i tako velikih usluga učinio svetoj Crkvi, i da u tom samostanu vlada gorljivost, mir i najveća točnost u obdržavanju pravila. Sveti Otac odobrava da budete na čelu svojih družica misionarki i da ih vodite na dugom i napornom putu, koji kanite naskoro poduzeti…” Odgovor je, dakle, bio brz i povoljan.

Biskup se tako začudio tome naglom rješenju da je popustio i još se ponudio da će sam blagosloviti kip Naše Gospe koji je majka Mihaela dala isklesati. I kad je 30. prosinca 1810. naša misionarka sa svojim susestrama stigla u New Orleans, kip su svečano smjestili u samostanskoj crkvi. Od toga se dana pobožnost prema Našoj Gospi od Brze Pomoći stala velikom brzinom širiti ne samo u Louisiani, nego i u susjednim američkim državama.

Pobožnost prema Gospi od Brze Pomoći odobrio je najprije biskup monsinjor Dubourg, a zatim 27. rujna 1851. sveti otac Pio IX. koji je dao dopuštenje da se blagdan Gospe od Brze Pomoći u njezinom glavnom svetištu slavi 8. siječnja. To je za onda bila velika povlastica jer je taj dan padao u povlaštenu osminu Bogojavljenja, koja nije dopuštala druge svetkovine. Papa Leon XIII. posebnim dekretom ovlasti nadbiskupa Janssensa da svečano okruni kip Naše Gospe od Brze Pomoći. Taj je obred obavljen 10. studenoga 1895.

I konačno, na molbu orleanskoga nadbiskupa Johna Williama Shawa i biskupa C. van de Vena i J. B. Jeanmarda, Sveta Stolica je dekretom Svete kongregacije obreda od 13. lipnja 1928. potvrdila izbor Naše Gospe od Brze Pomoći za glavnu zaštitnicu grada New Orleansa i države Louisiane.

Osim svetišta u New Orleansu, danas ima crkava podignutih u čast Gospe od Brze Pomoći u srednjoj Americi, Meksiku i na Aljasci. U našoj je domovini posvećena Gospi od Brze Pomoći kapelica u uršulinskom samostanu u Slavonskom Brodu, ali žarište te pobožnosti kod nas jest župna crkva u istom gradu.

7. siječnja

Sveti Rajmund Penjafortski, prezbiter († oko 1275)

Početkom XIII. stoljeća doživjele su vrhunac borbe za oslobođenje svetih mjesta u Kristovoj zemaljskoj domovini Palestini. Muslimani su križarima pružali sve snažniji otpor, a nesloga i razjedinjenost kršćanskih knezova pridonosila je njihovu porazu. U to vrijeme upalo je u ruke muslimanima mnoštvo kršćana koji postadoše bijedni robovi. Da bi im se pomoglo, nastao je na kršćanskom zapadu red mercedarijevaca za otkup kršćanskih zarobljenika. Jedan je od njegovih suosnivača svetac koga danas slavimo, sveti Rajmund Penjafortski.

On se rodio kao sin plemićke obitelji De Penaforte oko godine 1175. u blizini katalonske prijestolnice Barcelone. Primio je odličan odgoj i tako se spremio za svoje životno poslanje. Uz snažan značaj resila ga je i duboka pobožnost, ozbiljno nastojanje oko kreposti i velika učenost. Već s 20 godina postaje profesor na Sveučilištu u Barceloni. U 30. godini odlazi na slavno Sveučilište u Bolognu da se usavrši u pravnim znanostima. Postao je odličan pravnik i moralist. Po zapovijedi samoga pape Grgura IX. izdao je zbirku dekreta iz crkvenoga prava, a najpoznatije mu je djelo Summa casuum, o pravilnom i plodonosnom opsluživanju sakramenta pokore, kojim je postao velikim promicateljem prakse osobne ispovijedi. Zbirka dekreta bila je tako savršena da je poslužila kao uzor čak i u našem stoljeću kad se izrađivao novi crkveni zakonik Codex iuris canonici.

Godine 1219., odazivajući se pozivu biskupa Berengera, vratio se u Barcelonu. Tu je postao svećenik, kanonik pa čak i generalni vikar. Otvarala mu se sjajna crkvena karijera. Ali, on joj je presjekao put pridruživši se novoosnovanom dominikanskom redu i prigrlivši redovničko siromaštvo, poniznost i poslušnost. Želio je Isusa slijediti iz bližega i zato je prihvatio njegove evanđeoske savjete. Bio je tada već u zreloj dobi od 47 godina. Izišao je na glas kao sjajan propovjednik, pa ga je papa Grgur IX. godine 1223. pozvao u Rim i tu je postao njegov ispovjednik i savjetnik.

Sada su mu se vrata prema crkvenoj karijeri još više otvorila jer mu je godine 1235. bila ponuđena nadbiskupska čast u španjolskom gradu Tarragoni, ali on ju je iz poniznosti i skromnosti odbio i vratio se u svoj dominikanski samostan. No, još nije došlo vrijeme mirovanja jer se Rajmund uz neprestano usavršavanje u Kristovu duhu posvetio i dobru bližnjega. Sa sv. Petrom Nolascom osnovao je red za otkup kršćanskih robova, a za obraćenje Židova i Maura osnivao je u Španjolskoj posebne škole u kojima su bili poučavani u kršćanskoj vjeri. Na taj je način tisuće pridobio za Krista. Jedno vrijeme vršio je i službu vrhovnoga poglavara u svome redu. I tako je njegov dugi život, doživio je 100 godina, bio u svakom pogledu plodan dobrim djelima. Godine 1601. Crkva mu je podijelila najvišu čast kad ga je proglasila svetim. Time je na najsvečaniji način priznala njegove vrline i njegovo neumorno zalaganje za izgradnju Božjega kraljevstva.

Sveti Valentin, biskup

Nije to onaj svetac koji se kod nas slavi 14. veljače u mnogim župama naročitim sjajem i pobožnošću, već drugi koji je više poznat u Njemačkoj i koji je veoma zaslužan za vjeru u biskupiji Passau na Dunavu. On je najprije živio kao pustinjak i monah na obalama Bodenskog jezera, a zatim je kao vjerovjesnik došao u područje grada Passau, gdje je kršćanstvo uhvatilo temelje već u rimsko doba. Žarom proroka dao se na naviještanje Evanđelja. Ali kako Evanđelje traži uvijek promjenu mišljenja i vladanja, njegovi ga slušatelji baš nisu poslušali. Ostali su radije u svojim starim navikama. Dakako da je to Valentina teško pogodilo i on putuje u Rim, u središte kršćanstva, da se ondje izjada zajedničkom ocu. Taj je u njemu otkrio veliku dušu pa ga je posvetio za biskupa i poslao natrag u Passau. Kad je novi biskup onamo stigao, našao je prilike još kudikamo nepovoljnije nego prije.

Isus je davno prorekao svojim sljedbenicima: “Ali prije svega stavit će ruke na vas te vas progoniti” (Lk 21,12). To se dogodilo i svetom Valentinu. Kad je htio izvršivati svoje biskupsko poslanje, potjerali su ga iz grada i tako je morao napustiti svoje biskupsko sjedište. On je vjerovao u istinitost Isusovih riječi: “Kad vas počnu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi! Zaista, kažem vam, sigurno nećete svršiti posao s gradovima izraelskim dok dođe Sin Čovječji” (Mt 10,23). Zato je krenuo na put prema zapadu, u Švapsku, tamo gdje se danas nalazi gradić Ries. Tu je imao mnogo uspjeha jer je pokrstio mnoge.

Napokon je došao u južni Tirol kod današnjega Merana. Tu se opet vratio svom omiljelom pustinjačkom životu. Htio je večer svoga života provesti u tihoj molitvi i razmatranju Božje riječi. Tamošnje stanovništvo bilo je prema njemu mnogo bolje i povjerljivije pa su ljudi dolazili hrpimice k njemu da mu se preporuče u molitve, da ga upitaju za savjet u svim svojim problemima i da ga zamole za pomoć u svojoj nevolji. I tako se Valentinu opet pružila krasna prilika da čini dobro. Svoj život završio je na prijelazu iz V. u VI. stoljeće i pokopan je u tvrđavi Mais. Relikvije su mu kasnije prenesene u grad Trier, a pobožni ga je narod štovao kao velikoga čudotvorca i pomoćnika u raznim nevoljama.

Koga nisu primili za života, primiše ga poslije smrti. Kad je, naime, bavarski vojvoda Thassilo godine 764. prenio relikvije svetog Valentina u Passau, čitav je grad bio na nogama i primio ih s najvećim počastima i na taj način htjedoše popraviti nepravdu svojih djedova što je oni nanesoše svome svetom biskupu. Štovanje svetog Valentina, biskupa, sačuvalo se u Passau sve do danas.

6. siječnja

Bogojavljenje

Iskusni gradski župnik Joseph Ernst Mayer misli da se mi danas nalazimo u preobrazbi jednoga pjesničkog ili čak folklornog kršćanstva u teološko ili, još bolje rečeno, u kristološko. Time želi reći da u evanđeoskoj poruci idemo sve više za onim bitnim, glavnim, ne zaustavljajući se na onome što je sporedno.

U bogojavljenskoj evanđeoskoj poruci glavna je stvarnost novorođeni kralj Isus Krist, na čijem se vanjskom obličju ne vide nikakvi tragovi kraljevskoga dostojanstva. On stanuje u jednoj seoskoj kolibi među siromašnim ljudima. On je kralj koji ne daje svečanih primanja, koji nema nikakve reprezentacije, on je skriven, gotovo stavljen u stranu. A ipak je njegovo rođenje navijestila zvijezda te dovela mudrace s Istoka s darovima, da mu se poklone. I oni su tu ne radi sebe, već da svrate pažnju na novorođenoga Kralja, koga i oni naviještaju. On se objavljuje kao obećani Mesija, Spasitelj svih naroda. On se i danas kao Bog i čovjek i kao Spasitelj želi objaviti svakome narodu i svakome pojedinome čovjeku preko svoje vječne poruke u Evanđelju, želi se objaviti i preko nas kršćana, ali to će biti moguće samo u tolikoj mjeri u kolikoj smo prihvatili njegovu poruku i koliko je proživljavamo. Naša pripomoć njegovu objavljenju bit će i naš najbolji dar koji mu možemo dati skupa sa samim sobom.

Uoči Bogojavljenja običava se blagoslivati voda kojom se onda škrope stanovi prigodom blagoslova kuća. I naše obitelji svojim životom morale bi objavljivati Krista. Blagoslov kuća morao bi biti vanjski znak da će se u obitelji živjeti kršćanskim, to jest Kristovim životom, po načelima Evanđelja. I raspelo ili slika Srca Isusova na vidnom mjestu u stanu morali bi na vanjski način pokazivati kome obitelj pripada i tko je njezin Gospodar i Učitelj.

Hrvatska književnica Vesna Parun u bogojavljenskom broju Glasa Koncila godine 1973. ispovjedila je javno što vjeruje. Priznala je: “Sve što ljudi vjekovima traže da bi postigli cjelovitu istinu o čovjeku, u njemu je sadržano – u Kristu… Njega nismo izvadili iz prašine, on je živ, vjekovima živ u svijetu, u ljudima, u idejama, u ljubavi, u milosrđu, u svemu… On je bio najveći mislilac, i filozof, i čovjek, i etičar, koji je sve u sebi sadržao, i još nešto više…”

I ona je svojom ispoviješću poslužila za jedno Kristovo bogojavljenje. Krist se želi neprestano objavljivati, jer želi sve poučiti u istini, pravdi i ljubavi, jer želi sve spasiti i pravo usrećiti. On želi biti stalno bogojavljenje do konca vremena. Naše je da neprestano budemo otvoreni prema tome bogojavljenju te da i sami služimo kao njegovo oruđe, da on postane vidljiv i preko nas.

Sveta Tri kralja

Mage s Istoka, o kojima govori sv. Matej, ne spominjući im ni imena ni broja, kasnija je predaja pretvorila u kraljeve davši im i imena: Gašpar, Melhior i Baltazar. Oko njih se stvorila i dražesna legenda prema kojoj ih je pokrstio sv. Toma, apostol. Valjda zato što je on od apostola prodro najdalje na istok, čak do Indije. Poslije smrti tih triju kraljeva njihove bi relikvije bile donesene u Carigrad, a odande u Milano, odakle bi ih Rainald von Dassel, nadbiskup iz Mainza i kancelar Svetog rimskog carstva njemačke narodnosti prenio u Köln. Nad tim je njihovim relikvijama, što se čuvaju u prekrasnoj škrinji, podignuta na njemačkom tlu najveličanstvenija katedrala koja je još i danas najveći ures grada Kölna, u kojem se veoma razvilo njihovo štovanje. Blaženi Petar Faber, prvi svećenik Družbe Isusove, u svome Memorialu govori s najvećim oduševljenjem o pobožnosti koju je u Kölnu gajio prema svetim trima kraljima.

Ti sveti magi ili kraljevi bili su prvi predstavnici poganskoga svijeta koji se dođoše pokloniti Isusu i na taj način naznačiti da je on Spasitelj za sve ljude. O njihovu dalekom putu u Betlehem i o njihovu poklonu svjedoče nam i slikarije već iz katakomba. One ih prikazuju ponajviše četiri na broju. Kasnije se broj snizuje na tri, valjda zbog tri dara “zlata, tamjana i smirne”, kojima “obdariše Isusa”.

Prigodom 500. obljetnice otkrića Amerike te početka evangelizacije tog kontinenta Ivan Pavao II. nedjeljom u podne prije Anđeoskog pozdravljenja govorio je obično o nekom velikom američkom svetištu. U tom je ciklusu na drugu korizmenu nedjelju 15. III. 1992. govorio o najvećem svetištu Sv. Josipa na svijetu, na padinama Mont-Royala, sučelice kolegija Notre-Dame de Montréal. Za njegovu je izgradnju najzaslužniji brat pomoćnik Družbe svetog križa, Andrija Bessette, koji je g. 1870. ušao u tu redovničku zajednicu upravo zbog pobožnosti sv. Josipu, koja se ondje veoma gajila, a njemu sve od djetinjstva bila veoma draga. Ivan Pavao II., koji je 23. svibnja 1982. skromnog brata Bessettea proglasio blaženim, u svom je spomenutom nagovoru na II. korizmenu nedjelju 1992. rekao da je, obilazeći u duhu s vjernicima velika američka svetišta, uoči svetkovine Sv. Josipa, želio progovoriti o najvećem svetištu sv. Josipa, zaštitnika sv. Crkve. Papa mu je pripisao evangelizaciju novog svijeta jer se u novootkrivenom svijetu, uz Isusa i Mariju, naviještao i sv. Josip, tako usko povezan s djelom otkupljenja. Ondje se, a osobito u Kanadi, kao malo gdje veoma razvila i pobožnost sv. Josipu. Poznato je koliko je u toj zemlji razvijen i kult Sv. obitelji, a sv. Josip je glava te najuzornije obitelji pa je prirodno da se uz Isusovu i Marijinu osobu razvilo i iskreno štovanje sv. Josipa. Papa hvali tu pobožnost, potiče na nasljedovanje Spasiteljeva poočima i Marijina zaručnika te moli zaštitnika sv. Crkve da bi slavljenje 500. obljetnice otkrića Amerike pridonijelo novoj, tako potrebnoj evangelizaciji tog velikog kontinenta.

Svetište Sv. Josipa i blaženi Andrija Bessette sami su velika čudesa sv. Josipa pa je red da se s poštovanjem i udivljenjem upoznamo sa skromnim likom blaženoga redovničkoga brata, čovjeka velike vjere, duboke pobožnosti i promicatelja štovanja onoga koji je poslije Isusa i Marije od ljudi najveći. Alfred Bessette, kasniji brat Andrija, rodio se 9. travnja 1845. u blizini sela Saint-Grégoire-d’Iberville, u nadbiskupiji Montréal, u kanadskoj pokrajini Quebec. Bijaše on osmo od dvanaestero djece svojih roditelja. Brzo je ostao siroče bez oca i majke. Oca je izgubio u svojoj devetoj, a majku u dvanaestoj godini. Prihvatila ga je tetka, Marie-Rosalie Foissy. Alfred je jedva znao čitati i pisati, ali je ipak jako dobro poznavao katekizam. Kao siroče morao se prilično rano prihvatiti teškog posla da bi si zaslužio svagdašnji kruh. Od g. 1858. do 1870. morao je obavljati razne zanate, naprije u pokrajini Quebec u Kanadi, a onda 1863-1867. u susjednim Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon toga se opet vratio u domovinu.

Bio je iskreno pobožan kršćanin pa mu je Gospodin udijelio milost redovničkog zvanja. Godine 1870. stupio je kao brat u Družbu svetog križa gdje se veoma štovao onaj svetac kojemu je i on bio žarko pobožan od svoje najranije dobi. To je sveti Josip. Tada je dobio novo redovničko ime – Andrija. Redovnička je Družba svetog križa dobila u njemu prikladna i sposobna djelatnika za sve poslove. Iako je revni brat Andrija vršio službu vratara u kolegiju Notre-Dame de Montréal, obavljao je sve tamo od 1872-1910. godine i mnoge druge poslove.

Nošen svojom zanosnom pobožnošću prema sv. Josipu aktivno je sudjelovao u gradnji prve kapele u čast svome obljubljenom svecu, koja je bila otvorena g. 1904. Božja je providnost htjela proslaviti sv. Josipa, a tu je revno sudjelovao i brat Andrija pa je ta kapela ubrzo postala ciljem pobožnih štovatelja i hodočasnika sv. Josipa. Trebalo je nekom povjeriti brigu za hodočasnike sv. Josipa. Poglavari imenovaše za to brata Andriju, imenovavši ga čuvarom svetišta Sv. Josipa. I od tada je brat Andrija sve do smrti bio prisutan u svetištu koje će se tijekom vremena u svakom pogledu razviti u jedno veliko svetište u koje još i danas godišnje dolazi preko 2 milijuna hodočasnika. Ljudi su vrlo brzo osjetili svetačku pobožnost brata Andrije prema sv. Josipu pa su mu se preporučivali u molitve. On je to prihvaćao ali i preporučivao da sve molbe zajedno upravljaju moćnom zagovoru sv. Josipa. Vjernici ga poslušaše i počeše se događati velika uslišanja, ozdravljenja i obraćenja. Pobožni su vjernici imali veliko pouzdanje u molitve brata Andrije, nazivajući ga “čudotvorcem Mont-Royala”, a on je u poniznosti srca sve pripisivao zagovoru sv. Josipa. Kad je revni, skromni brat na Bogojavljenje 1937. zaklopio oči te usnuo u Gospodinu, njegova je smrt bila ravna danu žalosti za cijeli narod. Revnost je jednog skromnog redovnika podigla veliko svetište Sv. Josipa, poznato po cijeloj Kanadi, pa i izvan njezinih granica, a brat Andrija se odonda ubraja u velike moderne apostole pobožnosti sv. Josipu. Taj se glas o njemu godinama širio sve više i više. Raymond Darricau, redoviti profesor povijesti na Sveučilištu Bordeaux III. u Bordeauxu u Francuskoj, tvrdi da je upravo utjecaj brata Andrije bio odlučujući za izraziti položaj sv. Josipa u povijesti Crkve. On se poziva i na to da je zato papa Ivan XXIII. postao također jedan od najuglednijih promicatelja štovanja sv. Josipa pa je ime sv. Josipa uvrstio u Rimski kanon. Što se toga tiče moramo reći da je to zasluga pokojnog mostarskog biskupa, dr. Petra Čule, koji je pri završetku I. zasjedanja na Drugom vatikanskom saboru, kad se raspravljalo o liturgiji, u svom javnom interventu upitao: gdje je uz druge svece u misnom kanonu ime sv. Josipa. Papa Ivan XXIII. reagirao je odmah te u Kanon uveo ime sv. Josipa. No Ivan XXIII. bio je proglasio sv. Josipa i za zaštitnika Drugog vatikanskog sabora. Sve je to jedno s drugim povezano, a zasluga brata Andrije ostaje uvijek neosporna.

Njezinu je neospornost potvrdio i postupak za proglašenje brata Andrije blaženim. Postupak je bio otvoren g. 1951., a razvijao se bez zapreka. Dana 23. svibnja 1982. papa Ivan Pavao II. proglasio je velikog promicatelja pobožnosti sv. Josipu, brata Andriju, blaženim. Spomenuti Darricau u svom prikazu novog blaženika u velikoj enciklopediji Bibliotheca sanctorum (Prima) tvrdi da se blaženi Andrija Bessette s pravom može smatrati jednim od najznačajnijih likova suvremene svetosti.

To je potvrdio i Ivan Pavao II. govoreći 15. III. 1992. o svetištu Sv. Josipa u Kanadi. Isti je Papa pokazao svoju veliku odanost sv. Josipu time što je Crkvu obdario apostolskom pobudnicom Redemptoris custos o sv. Josipu. Tu divnu pobudnicu od 15. kolovoza 1989. imamo i u lijepom prijevodu na hrvatskom jeziku, što ga je izdalo Nacionalno svetište Sv. Josipa u Karlovcu.

5. siječnja

Sveti Gerlach (oko 1120-1170)

Život ovoga u našim stranama malo poznatoga sveca pokazuje nam kako Božja milost zna biti neizreciva i strpljivost beskrajna. Gerlach se nije rodio kao svetac. On je to tek uz Božju milost i milosrđe polako postajao. Prvi dio njegova života nagovještao je sve drugo samo ne sveca.

Gerlach se rodio oko godine 1120. u Maastrichtu u Nizozemskoj kao sin odličnih roditelja. Odgoj primjeren viteškom staležu u mladenačkim godinama odveo ga je, na žalost, u stranputicu. Stekavši veliku vještinu u rukovanju oružjem bio je ponosan, a ponos se pomalo izrodio u oholost i bahatost. Tome je pridonosilo lutanje od zamka do zamka, od turnira do turnira. Turniri, viteške srednjovjekovne igre postadoše za mnoge prava strast. Nešto kao danas šport. Tako je to bilo i za Gerlacha. On se uz strastvenu igru predavao sve više i više rasipnom i razuzdanom životu. A takav život nije ga odgajao već činio iz dana u dan sve okrutnijim i grubljim. Grubost ga je dovela čak do toga da je dizao ruke i na vlastitu majku.

Kako je bio veoma bogat, brzo je našao djevojku, i to plemkinju, s kojom se i oženio. No, ona se s njime nije usrećila. Kraj njegove onako surove naravi nije to moglo ni biti. I zato je u braku postala patnica koja je morala mnogo podnositi i trpjeti. Brak je umjesto stanja sreće postao pravo mučilište. Gerlach ne samo da je prema svojoj ženi bio grub, već je često i prekršio bračnu vjernost što je za svakoga nevinog bračnog druga ili družicu uvijek najteža rana. Izgledalo je kao da Gerlach srlja iz zla u gore, dok ne završi u potpunoj iskvarenosti i propasti. Ali, tada je u svom milosrđu zahvatio premilostivi Bog, koji neće smrt grješnika, već da se obrati i živi.

Dok je Gerlach bio na jednom turniru u gradu Jülichu, dođe mu nenadana vijest da mu je umrla žena. To ga je napokon potreslo i bacilo na koljena. Došlo mu je živo do svijesti što bi bilo s njime da je njega zatekla ovako nagla i nenadana smrt za koju se ne bi mogao spremiti, prije koje ne bi imao vremena okajati svoje grijehe. Glas savjesti, koji u njemu nije baš posve zamro, počeo se snažno buditi. U tom buđenju on uvidi svu ništavost dotadašnjega života te odluči krenuti drugim, boljim smjerom. Svoju odluku počeo je provoditi u djelo bez ikakva krzmanja i oklijevanja.

U znak svoga nutarnjega preokreta prestao je s turnirima, ostavio je konja na kome je znao tako gizdavo jahati, obukao se u siromašne haljine, zajašio na magarca, da bude izvrgnut sveopćem ruglu. Time je htio izliječiti zauvijek vitešku gizdavost i nadmetanje. Po običaju tadašnjega vremena pošao je na pokorničko hodočašće u Rim, na grobove apostolskih prvaka i svetih mučenika, da ondje zadobije oproštenje svih svojih grijeha i zlodjela. Sam papa Eugen III. naložio je tome neobičnom pokorniku vrijeme pokore od 7 godina i hodočašće u sveti grad Jeruzalem, na Kristov grob. Gerlach je ponizno poslušao, pošao u Jeruzalem te ondje kroz 7 godina molio, činio pokoru i u jednoj bolnici pomagao u dvorenju bolesnika. Bile su to za njega spasonosne sedmogodišnje duhovne vježbe koje su ga izgradile u novoga čovjeka u Kristu. Nakon izvršenoga vremena pokore Gerlach se vratio u domovinu i započeo provoditi pustinjački život. Nastanio se u duplju staroga hrasta. Dane je provodio u tihom i strogom pokorničkom životu, ali se nije zadovoljio samo time, već je svakodnevno činio djela ljubavi braći ljudima. Sve je to silno djelovalo na one s kojima se susretao pa je mnogoga lakomislenika potaknuo na ozbiljne misli, a zalutaloga vratio s krivoga na pravi put. I tako se njegov pustinjački život pretvarao i u veliki apostolat. Kad je 5. siječnja 1170. u blizini Houthema u Gospodinu usnuo, na njemu su se ispunile Isusove riječi: “Kažem vam, tako će biti veće veselje na nebu zbog jednog grješnika koji se obrati nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja” (Lk 15,7).

Nekoliko desetljeća kasnije na Gerlachovu grobu podignut je samostan, a mjesto postade stjecištem pobožnih hodočasnika. Život toga neobičnog obraćenika opomena je za ono što je naša svakidašnja potreba. To je obraćenje. O njemu nam govore tolike potresne stranice Svetoga pisma kako Staroga tako Novoga saveza. Apostoli su po Isusovu nalogu “krenuli i propovijedali da se ljudi imaju obratiti” (Mk 6, 12).

“Na temelju Isusova imena mora se propovijedati obraćenje i oproštenje grijeha svima narodima počevši od Jeruzalema” (Lk 24,47). To propovijedanje ima trajati sve do Isusova drugog dolaska. Njega propovijedaju i životi velikih obraćenika od Pavla, Augustina, Gerlacha, Ignacija Lojolskog pa sve do onih skrušenih grješnika koji su se danas iskreno i dobro ispovjedili i započeli novi život u Kristu. Zov na obraćenje neka neprestano odzvanja i u našem vlastitom srcu! On nek nas neprestano sjeća ovih riječi sv. Jakova apostola: “Braćo moja, ako tko od vas odluta od istine pa ga tko obrati, neka zna da će onaj koji vrati grješnika s njegova krivog puta spasiti njegovu dušu od smrti i postići oproštenje mnogih grijeha” (Jak 5,19).

4. siječnja

Blažena Anđela iz Foligna (1248-1309)

Rođena je godine 1248. u gradu Foligno u Italiji u veoma bogatoj obitelji. Udala se mlada i provodila najprije posve svjetovni život prema modi tadašnjega vremena. Od svojih je roditelja primila dobar odgoj, u braku je rodila više djece, ali je ipak bila i slaba te upala u težak grijeh. Da zlo bude veće, stidjela se priznati ga u ispovijedi pa je obavila nevaljanu ispovijed i u takvome stanju pošla i na pričest. Savjest je u njoj počela oštro reagirati i uznemirivati je. Pošla je opet na ispovijed, sve ispovjedila, ali nije izvršila zadanu pokoru, koja joj se učinila pretjeranom. Takvim se držanjem izložila velikoj opasnosti lakomislenosti prema primanju sakramenata a i otupljenju savjesti. Bila je to teška duhovna drama koja se odigrava u dušama u tisuću varijanata.

Bog, neizmjeran u milosrđu, koji neće smrt grješnika, već da se obrati i živi, imao je s dušom Anđele iz Foligna velike nakane pa joj se smilovao i milosno je zahvatio. Anđela je u snu vidjela Spasitelja kako trpi na križu te kako će i ona zbog svojih grijeha morati mnogo trpjeti. Gospodin je na taj način “bacio u njezinu dušu iskru svoga milosrđa, iz koje se rodila u njoj silna bol zbog grijeha koja ju je malo pomalo vodila do vrhunca savršenosti”. Ona je obavila generalnu ispovijed i posve se promijenila te otada nastojala ozbiljno iz svih sila oko kršćanske savršenosti. Svoju je djecu s mnogo ljubavi uspjela odgojiti za dobre i pobožne kršćane. Bila im je brižna majka, a čitavoj kući mudra gospodarica. Svome mužu pomogla je na samrtnoj postelji da umre dobrom kršćanskom smrću. Tada je, zbilja, više ništa nije držalo uz ovaj svijet pa je svoja dobra podijelila siromasima i pošla u Asiz te zamolila da je prime u Treći franjevački red. U njemu je provela u strogoj pokori i odricanju ostatak života, a Gospodin ju je počastio raznim nutarnjim prosvjetljenjima.

Knjigu njezinih viđenja napisao je franjevac fra Arnaldo, a ona sama ju je ispravila kako bi bila što vjerodostojnija. U toj knjizi divno je opisana njezina velika ljubav prema Gospodinu, želja za molitvom i čvrsta volja da s Gospodinom bude razapeta na križ. U tome je njezina mistika: “Ako hoćeš ići na križ, odreci se svega da bi mogla biti okretna i slobodna!” Gospodin, koji se ne da nadmašiti u velikodušnosti, nagradio je njezinu veliku pokoru izvanrednim milostima. Počeo joj je govoriti i pozivati je da se približi njegovu Srcu. Anđela o tome govori ovako: “Pozvao me i rekao mi da svoja usta približim njegovu boku i pila sam svježu krv što je izlazila iz njegove otvorene rane.” Posljedice su toga mističnoga susreta bile velike. Njezinu je dušu zahvatilo veliko svjetlo i neobično razumijevanje Svetoga pisma tako da su je počeli nazivati čak “učiteljicom teologa”.

Postavši franjevačka trećoredica, svjetlom što ga je primila od Gospodina prosvjetljivala je sve one među kojima je apostolski djelovala. Čak je osnovala jednu zajednicu trećoredica s jednostavnim zavjetima koje su se posvećivale djelima kršćanske ljubavi. Njima je običavala govoriti: “Budite mrtve svijetu, žive zakopane; vaše srce neka uvijek bude na nebu, a samo tijelo neka ostane na zemlji!”

Kad je godine 1309. došao kraj njezina zemaljskoga života, njezine susestre i svi koji su je poznavali svjedočili su da je bila prava svetica. Njezin životni put nije bio ipak posve ravan. Bilo je u njemu i krivudanja i stranputica, pala je, ali se uz Božju milost i pridigla i uspela na stazi savršenstva veoma visoko. U poniznosti i zahvalnoj ljubavi i ona je sa sv. Pavlom mogla ponavljati: “Po milosti Božjoj jesam što jesam.” Ta milost bila je prava karizma, dakle, ne samo za nju, već i za dobro svih onih s kojima se susretala, ali i kasnijih pokoljenja, jer je na sreću njezin ispovjednik sakupio njezine Uspomene i Dokumente, što sadrže njezina pisma, razgovore, viđenja i pouke. Kritičko izdanje njezinih duhovnih spisa izdao je u Parizu god. 1925. francuski isusovac otac Paul Doncoeur.

I blaženu Anđelu iz Foligna možemo ubrojiti u velike mistike Crkve. Iz svoga bogatog životnog iskustva uči nas kojim se putem dolazi do takozvane ulivene kontemplacije, u kojoj duša moli s lakoćom i zadržava se trajno u Božjim tajnama. Prije takvoga stanja valja učiniti 18 koraka pokore, a zatim još 7 u kojima duša dolazi do objave božanske intimnosti, do božanskoga pomazanja i obučavanja, do objave o vlastitom spasenju, do objave sjedinjenja i ljubavi s Bogom, ali sve i kroz mnoge patnje, slaboće pa i demonska iskušavanja. Sve nam se to može činiti odviše kompliciranim, a možda za nas obične smrtnike i suvišnim. No, ako ima pravo Židov Henri Bergson, koji je s oduševljenjem i stručnošću filozofa i psihologa proučavao spise mistika te rekao da u svakome od nas drijema mistik i čeka samo čas da se probudi, onda do tog buđenja može doći i po proučavanju i poznavanju nauke svetaca koji su se odlikovali u mistici. Takva je duša, bez sumnje, bila i blažena Anđela iz Foligna, zato se kod nje toliko i zadržavamo.

Da u duši probudi mistika, Bog se kod raznih svetaca služio raznim sredstvima; tako je kod blažene Anđele iz Foligna početak velike želje za savršenošću bilo viđenje u snu i generalna ispovijed u kojoj je popravila prijašnje nedostojno primanje sakramenata, kod sv. Karla Boromejskog i sv. Franje Borgije dobro obavljene duhovne vježbe, kod sv. Ignacija Lojolskog čitanje života Kristova i svetaca, kod sv. Hijacinte de Marescotti ozbiljna opomena njezina ispovjednika. Ako je igdje Božja providnost na djelu, onda je to, sigurno, u životu svetaca i mistika. Divan je Bog u svojim svetima! Otkrivajući ih otkrivamo Božje neizrecive i neopisive zahvate pred kojima možemo pasti na koljena i diviti se. Dakako da su u toj božanskoj igri i sveci veoma aktivni.

Blažena Anđela iz Foligna opisuje nam kakav je praktični život svetaca i što oni običavaju od Boga moliti. Ona kaže: “Ako želiš zadobiti Božje svjetlo, moli! Zadobivši ga, ako ga želiš umnožiti, moli! Hoćeš li vjeru, moli!, nadu, moli!, poslušnost, moli!, čistoću, moli! Hoćeš li bilo koju drugu krepost, moli!” Molitva je, dakle, ona visoka škola u kojoj su sveci naučili heroizam u krepostima i borbenu taktiku kako se dolazi do duhovne pobjede. Kako je molitva pristupačna svakome čovjeku, onda neka moli pa će tako mnogo napredovati u duhu. Dobra molitva dovodi do boljega i proživljenijega sudjelovanja u bogoslužju, do plodonosnijega primanja svetih sakramenata, do vježbanja u svakoj kreposti. Vjerujmo u toj stvari iskustvu svetaca i mistika!

3. siječnja

Sveta Genoveva, djevica († 512)

U petom stoljeću tadašnju Europu i granice Rimskoga Carstva potresla je seoba naroda. S istoka i sa sjevera krenula su plemena i narodi da potraže nove postojbine. Među njima bilo je i germansko pleme Franaka koji se nastaniše u današnjoj Francuskoj te pod vodstvom svojih vladara Merovinga osnovaše prilično snažno kraljevstvo. No, i njima kao i tolikim drugima ubrzo sa Istoka zaprijeti strašna opasnost. Krenuvši tamo s dalekih obala Kaspijskog mora, hunski kralj Atila, nazvan “bič Božji”, s vojskom od pola milijuna ljudi ništio je pred sobom sve što mu je pružalo otpor.

Povjesničar Gabriel Hanotaux piše da su se u tim katastrofalnim vremenima svi ravnali prema uputama i savjetima hrabrih biskupa koji se i uz pogibelj vlastitoga života, nisu plašili suočiti i sa samim divljim barbarima. Odgojeni po samostanima strogom stegom redovničkoga života, znali su se nametnuti i osvajačima i uliti im bar neki obzir prema ljudskim životima i djelima kulture.

Godine 451. Atila je provalio i u Galiju te krenuo prema Parizu, koji je već tada bio značajan tvrdo utvrđen grad na rijeci Seini. Bjegunci koji su bježali s istoka pripovijedali su o strahotama što ih počiniše divlji Huni. Stanovnike grada zahvatio je zbog tih vijesti paničan strah. Sve je izgubilo glavu i počelo se spremati na bijeg. U to po grad, doista, stravično vrijeme, živjela je u njemu jedna sveta djevica po imenu Genoveva, kojoj je pošlo za rukom smiriti uznemirene duhove. Nije to išlo baš tako lako ni jednostavno. Svi su željeli rijekom Seinom pobjeći u Orleans nadajući se ondje većoj sigurnosti. Sveta Genoveva počela je građane uvjeravati kako će Pariz biti pošteđen. Njoj je to Bog objavio. Narod joj nije odmah povjerovao. Tada je u aferu zahvatio i pariski biskup German, čovjek sveta života, koji je uživao poštovanje i ugled kod svih. On se stavio na stranu djevice Genoveve i narod joj je povjerovao te se počeo spremati na obranu i otpor. I, doista, Atila je promijenio smjer i udario upravo prem a Orleansu koji je strašno stradao.

S pravom se možemo pitati odakle toj djevici Genovevi takva moć da je, uz biskupa sv. Germana, u onim teškim trenucima bila najhrabrija i najvažnija osoba? – Odgovor možemo jedino naći u njezinoj vjeri i svetosti. Ona je bila povezana s Bogom, s njime uvijek računala i na njega se oslanjala. To, doduše, zvuči neobično, ali mi drugog ni boljeg tumačenja, doista, ne nalazimo.

Genoveva je bila dijete siromašnih roditelja koji su stanovali u mjestu Nanterce. Njezino prvo zanimanje bilo je čuvanje stada; bila je pastirica. Već od djetinjstva bila je veoma pobožna i bogobojazna. Čuvajući stado imala je mnogo vremena za molitvu i razmišljanje o Bogu. Kako je bila nevina i imala djetinju vjeru, Bog je svojim svjetlom i milošću sve više ulazio u njezinu dušu. Genoveva je bila tipična duša na koju možemo primijeniti Spasiteljeve riječi: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Dobro, Oče, jer je tebi tako bilo milo” (Mt 11, 25-26). Ona je svojom nevinošću, poniznošću, malenošću, jednostavnošću, postala dostojna i sposobna da joj Bog objavi svoje tajne i poruke. Već u 15. godini shvatila je ljepotu života koji je sav posvećen Bogu.

Po običaju tadašnjega vremena biskup German zaogrnuo ju je koprenom, što je bio izvanjski izražaj zavjetom Bogu posvećenoga djevičanstva. Nakon smrti roditelja došla je u Pariz da ondje pod biskupovim vodstvom provodi neke vrste samostanski život. Njezin primjer i svetost bili su temelj ugleda što ga je brzo zadobila kod priprostih ljudi. Kad se franački kralj Klodvig koncem V. stoljeća dao pokrstiti, uzeo je djevicu Genovevu na svoj dvor da mu bude savjetnica. Ondje je ona sklopila intimno prijateljstvo s njegovom ženom, svetom Klotildom. I tako vidimo na počecima franačke Crkve ne samo svete biskupe već i dvije svete žene, koje su i u Crkvi i u državi vršile silan utjecaj. Sveta Genoveva umrla je godine 512. te je pokopana u kraljevsku grobnicu. Pariz je štuje kao svoju zaštitnicu.

Sv. Genoveva može nam poslužiti kao uzor ljubavi prema Crkvi i domovini. Iako je živjela za Boga u posvećenom djevičanstvu, ipak je osjećala sa svim potrebama svoje Crkve i svoga naroda. Štoviše, u najtežem času po svoj narod postala mu je neke vrste spasiteljicom kao Judita i Estera u Starom zavjetu, a Ivana Arška, samo mnogo kasnije, u novije doba.

Kršćanin će uvijek ljubiti svoju domovinu i narod te njegovo dobro i budućnost uključivati u svoje svakodnevne molitve. U tom smislu piše sv. Pavao Timoteju: “Tako, prije svega, molim da se upravljaju prošnje, molitve, zazivi, zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i za sve koji su na višem položaju, da mognemo provoditi tih i miran život u punoj pobožnosti i dostojanstvu. To je dobro i ugodno pred Bogom, Spasiteljem našim…” (1 Tim 2, 1-3).

Morali bismo baš kao kršćani uvijek biti takvi da bi se i o nama moglo reći ono što je oko godine 150. sv. Justin, mučenik, rekao rimskim vlastodršcima: “U čitavom svijetu za ispravno održavanje poretka nemate boljih pomoćnika ni saveznika od nas kršćana.”

O ljubavi prema domovini progovorio nam je i II. vatikanski sabor u dekretu o apostolatu laika i u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu. Svoje razmišljanje o sv. Genovevi završit ćemo tim porukama.

Pobožna legenda puna znakovitosti pripovijeda kako su se Grguru u snu prikazale dvije lijepe djevice: čistoća i mudrost i ponudile mu zaruke. On se u stvari s njima i zaručio, ljubio ih i ostao im vjeran do konca života. Čistoća srca omogućivala mu je da sve više ulazi u tajne Bogom objavljene nauke.

“Katolici se moraju smatrati obaveznima da u odanosti prema naciji i u savjesnom ispunjavanju svojih građanskih dužnosti promiču zajedničko dobro; to moraju tako ozbiljno činiti da građanska vlast računa s njihovim mišljenjem i tako bude pomognuta da se pravedno izražava i da zakoni budu u skladu s moralnim zapovijedima i zajedničkim dobrom. Katolici koji su vješti za javne društvene dužnosti i upućeni u vjeri i kršćanskom nauku i kako odgovara, neka ne odbijaju obnašanje državnih službi jer po njima, ako ih sposobno obavljaju, mogu pomoći zajedničkom dobru i ujedno utirati put Evanđelju…” (14).

“Građani treba da goje velikodušnu i vjernu ljubav prema domovini ali bez duhovne ukočenosti, to jest tako da istodobno imaju pred očima dobro čitave ljudske obitelji koja je združena raznim vezama između rasa, naroda i država. Svi kršćani treba da u političkoj zajednici postanu svjesni svoga posebnog poziva; oni, naime, treba da dadu primjer razvijajući u sebi svijest dužnosti i zalaganja za opće dobro, a djelima valja da pokažu kako je moguće uskladiti vlast sa slobodom, osobnu inicijativu sa solidarnošću i potrebama čitavoga društvenog tijela, potrebno jedinstvo s plodnom raznolikošću. U uređenju vremenitih stvari neka priznaju kao legitimna mišljenja koja se međusobno razilaze i neka poštuju građane koji, pa i udruženi, pošteno brane svoje mišljenje. A političke stranke moraju promicati ono što se po njihovu sudu traži za opće dobro; ali nikada nije dopušteno vlastitu korist pretpostaviti općem dobru… Neka besprijekorno i razborito nastupaju protiv nepravde i nasilja, protiv samovolje vlasti i netolerantnosti pojedinoga čovjeka, ili političke stranke; neka se iskreno i pravično, dapače, s ljubavlju i političkom hrabrošću, posvete dobru svih” (75).

2. siječnja

Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, biskupi i crkveni naučitelji

Sveti Bazilije Veliki otac je istočnog redovništva. U njegovo pravilo o redovničkom životu ugledali su se kasnije svi veliki utemeljitelji redova. Dubokom mistikom odiše njegovo djelo O Duhu Svetom, nestvorenoj Božjoj ljubavi, koja izlazi od Oca i Sina. U njemu opisuje utjecaj Duha Svetoga u duši krštenika koji se krštenjem rađa na novi – božanski život. U Komentaru Izaiji obrađuje darove Duha Svetoga, koji su se u punini izlili na Mesiju, ali koje Duh Sveti izlijeva i na krštenike i krizmanike. Sv. Bazilije napisao je i Ascetiku, koja sadrži vrlo korisna pravila i praktične pouke o krepostima i dužnostima monaha. On je bio duboka redovnička duša i zato su mu i djela puna onoga što može unapređivati pravi redovnički život. On dobro zna da bez molitve i raznih pobožnih vježbi ne može biti redovničkoga života. Za njega su samostani i njihove crkve “kuće molitve”, a “molitva je prošnja za dobro koju dobri upravljaju Bogu”. U svojim Asketskim govorima daje odlične duhovne savjete kojima se još i danas može hraniti vjernička duša. Navest ćemo samo jedan: “Kad već završi dan i svaki kako tjelesni tako duševni posao, pravo je da si svatko prije počinka u svome srcu ispita savjest.”

Sv. Bazilije bio je i sam velik kontemplativac, čovjek molitve i razmatranja, čovjek čitanja Božje riječi. Nije onda čudo da se često zaustavljao i na onome prizoru na Kalvariji koji nam je očevidac, sv. Ivan, tako jednostavno a opet tako svečano opisao, da je taj opis postao hrana i nadahnuće svih onih koji su po otvorenom Kristovu boku htjeli ući u tajne njegove neizmjerne ljubavi. “Jedan od vojnika kopljem (Isusu) probode bok pa odmah poteče krv i voda” (Iv 19,34).

Bazilija zanima to Srce, sjedište Isusova osjećajnog života. On naučava da je Isus imao prave ljudske osjećaje koji su u isto vrijeme bili i sveti. Ako je Isus čeznuo, želio, ti osjećaji su bili sveti. Ako je Isus usplamtio gnjevom, taj osjećaj bio je svet. Ako je Isus ljubio, a “ljubio je ljudskim srcem”, kako nas lijepo uči II. vatikanski sabor (Radost i nada, broj 23), onda je taj osjećaj ljubavi bio nadasve svet; on se protezao na Oca i na sve ljude. Evo doslovnih Bazilijevih riječi o osjećajima Srca Isusova: “Premda je svima poznato da je Gospodin preuzeo naravna čuvstva kako bi potvrdio stvarnost istinskoga a ne prividnoga utjelovljenja, ipak on od sebe odbacuje neuredne osjećaje što kaljaju čistoću našega života, jer ih drži nedostojnima svoga prečistoga božanstva.”

Ako bismo mogli govoriti o Bazilijevoj pobožnosti Srcu Isusovu, onda bi se ona sastojala u promatranju Gospodinova osjećajnoga života. Suvremena psihologija otkrila je silno značenje osjećajnoga života. Imati zdrav, normalan i razvijen osjećajni život za čovjeka je veliko bogatstvo. Čovjek bez osjećaja duševno je sakat. Nedostaje mu nešto što je veoma važno za čovjeka. Čovjek, koji se ne zna ničemu diviti, ni za čim čeznuti, ništa ljubiti, pravi je duševni bogalj. A kad čovjeku nedostaje plemenitost, ljubaznost, požrtvovnost, ona neka nutarnja i vanjska finoća, on postaje grub, neotesan, pravi divljak. Kakve sve strahote čovjek može počiniti ako ga zahvati osjećaj srdžbe, mržnje, strastvenosti! Zato na potpun čovjekov odgoj spada i odgajanje njegovih osjećaja, osjećajnog života. Zanemarivanje toga odgoja nikad ne ostaje bez teških posljedica.

Sv. Bazilije, utemeljitelj kršćanskog redovništva na Istoku, znao je dobro da redovnik naročito mora odgojiti svoje srce, sjedište osjećajnog života. No to vrijedi i za svakog kršćanina. Uzor su, pak, i najbolja škola toga odgoja Isusovi osjećaji, koji su bili pravi ljudski, ali uvijek sveti te nisu nikad okaljali ni njegovu ljudsku ni božansku narav. Kršćanin, doduše, ima samo ljudsku narav, ali ona je po milosti pobožanstvenjena, zato i njegovi osjećaji moraju uvijek biti sveti, dostojni njegova kršćanskog dostojanstva, njegova dioništva u božanskoj naravi. Zato i kršćani, prema nauku sv. Pavla, moraju “težiti među sobom za onim za čim treba da teže u Kristu Isusu” (Fil 2,5). Kršćaninove težnje, osjećaji, moraju biti slični Isusovima. Isus im mora biti norma i uzor. Prema tome, u odgajanju svoga osjećajnog života kršćanin će poći u školu Srca Isusova kako bi svoj osjećajni život naučio sveto proživljavati. Pobožnost Srcu Isusovu za njega treba da postane škola istinskoga i svetoga osjećajnog života. To će postati ako se svaki dan u molitvi, razmatranju, bude uživljavao u osjećaje Isusova Srca, ako ih bude usvajao, ako se bude njima zadojio. Naše osjećanje treba da je onakvo kakvo je i u Isusovu Srcu. I tako nam nauka sv. Bazilija, koji je živio davno prije nas, prije 1600 godina, može i danas poslužiti kao veoma praktična životna pouka. Ako ga je Crkva proglasila svojim naučiteljem, onda je smisao toga da je poučava u svim stoljećima njezina životnog hoda.

Uz sv. Atanazija, sv. Ivana Zlatoustog, sv. Bazilija i sveti Grgur Nazijanski ubraja se među četiri najveća istočna oca. Obnovljeni kalendar slavi danas zajednički spomendan obojice. Kao što su za života bili nerazdruživi prijatelji, tako ih Crkva odsada slavi i nerazdruživim spomendanom. Kao i Bazilije, i Grgur Nazijanski bio je duh koga je resio sveti žar i svjetlo Božje nauke. U njoj se toliko odlikovao da je dobio častan naziv “teolog”. Sveti Grgur rodio se u svetačkoj obitelji u Nazianzu u Maloj Aziji godine 330. Skupa s Bazilijem studirao je na glasovitoj atenskoj visokoj školi, u središtu grčke mudrosti i kulture. Kako su oba bila veoma pobožna, iste misli, rodilo se među njima veliko prijateljstvo tako da su postali jedno srce i jedna duša. Svoje studentske dane provodili su u ozbiljnom studiju i molitvi, izbjegavajući sve što bi moglo narušiti sklad između nauke i kontemplacije.

U svome govoru u pohvalu Bazilija sam Grgur je najbolje ocrtao te sretne mladenačke dane. “Svi su u Ateni smatrali kao da smo nas dvojica poput jedne rijeke što se iz istog matičnog izvora, zbog želje za naukom, razdvaja u dva rukava da se opet, Božjim nagnućem, sastanemo. Svoga i velikoga Bazilija susretao sam tada s poštovanjem zbog uvida u njegovu ćudorednu ozbiljnost, a i zbog zrelosti i razbora u razgovorima. A na to sam poštovanje i druge pobuđivao koji ga još nisu poznavali. I čim bi ga upoznali ili čuli, odmah su mu iskazivali poštovanje.

Odakle to? Jedini je on gotovo između svih koji su došli u Atenu na nauke bio izuzet od općeg zakona: uživao je veće poštovanje nego je to uobičajeno za početnike. Odatle je počelo naše prijateljstvo, odatle je zaiskrila povezanost te smo bili kao ranjeni uzajamnom privrženošću. Tijekom vremena očitovali smo si zajedničku želju za filozofijom i postali smo sudrugovi, sustanari i prijatelji, idući jedino za tim da danomice sve žarčim i upornijim zalaganjem ostvarimo tu svoju želju.

Vodila nas je ista želja za najpoželjnijom stvari, za naukom. Ali, među nama nije bilo zavisti, a cijenili smo natjecanje. Obojica smo se natjecali, ne tko će prvi odnijeti pobjedu, nego tko li će prvi drugome je prepustiti. Jer, obojica smo slavu drugoga smatrali svojom.

Činilo se da je u nama jedna duša u dva tijela. Ne valja, doduše, vjerovati onima što vele da je sve u svemu. Ali, nama se može vjerovati da bijasmo jedan u drugome. Obojica smo imali isti posao i isto nastojanje: razvijati kreposti da živimo u zbiljnostima drugoga života te se tako pripravimo na to da se onamo preselimo. Imajući to pred očima, sav smo svoj život i djelatnost upravljali tome da vršimo Božje zapovijedi, da jedan drugoga potičemo na njegovanje kreposti. Zapravo, ako to nije odveć samosvjesno reći: jedan drugome bijasmo norma i mjerilo za razlikovanje dobra i zla. I kako svi već imaju neki nadimak, bilo da su im ga dali roditelji ili su ga sami nadjeli, već prema svojim životnim sklonostima, nama je bila čast i veliko ime: biti i zvati se kršćanima.”

Pobožna legenda puna znakovitosti pripovijeda kako su se Grguru u snu prikazale dvije lijepe djevice: čistoća i mudrost i ponudile mu zaruke. On se u stvari s njima i zaručio, ljubio ih i ostao im vjeran do konca života. Čistoća srca omogućivala mu je da sve više ulazi u tajne Bogom objavljene nauke.

Nakon završenih nauka Grgur je najprije poučavao u govorništvu u svome rodnom gradu i ubrzo stekao velik ugled. Kako je bio osjetljive savjesti, bojao se da zbog uspjeha ne upadne u taštinu pa je napustio poučavanje i otišao u samoću. No, to je bilo samo na kratko. I njegov prijatelj Bazilije morao je napustiti omiljelu samoću i preuzeti vodstvo biskupije u Cezareji. U doba teoloških borbi i trzavica i Grgur je morao preuzeti odgovornost za glavnu biskupiju kršćanskog istoka, za Carigrad. Ondje je neustrašivo branio pravovjerje protiv arijanskog i makedonijevskog krivovjerja. Prvo je nijekalo božanstvo Sina, a drugo Duha Svetoga.

Za vrijeme Grgurova biskupovanja u Carigradu došla je do izražaja bijedna ljudska zavist nekih biskupa koji su ga okrivljivali da se sam narinuo za biskupa. Da izbjegne kavgu, odrekao se drage volje biskupske stolice u Carigradu i preuzeo malu biskupiju u Nazianzu, gdje je u biskupskoj časti naslijedio svoga oca. Sada je imao više vremena za molitvu, razmišljanje i pisanje. Napisao je dragocjenih spisa.

U svojim Govorima ocrtava pravi lik svećenika, život monaha, obrađuje ljubav prema siromasima, kontemplaciji, kreposti stidljivosti i djevičanstvu. Pjevao je i pjesme u kojima je također riječ o djevičanstvu, taštini svijeta itd.

U pismu Amfilohiju, svetom biskupu Ikonija, piše: “Nemoj oklijevati posredovati za nas kad riječju budeš privukao Riječ, kad nekrvnom sječom budeš sjekao Gospodnje tijelo i krv, upotrijebivši mjesto mača riječ!” Taj slikoviti govor snažna je preporuka u molitvu kod slavljenja Euharistije.

Od sv. Grgura ostalo nam je 500 pisama i 240 poslanica. Pjevao je i himne.

U starosti Bog je pripustio na njega strašne napasti. Bile su to kušnje da bude prokušan kao zlato na vatri i da još više omili Gospodinu. Svladao ih je molitvom i zazivanjem Presvete Bogorodice. Svoj život i talente odlično je iskoristio za Crkvu i duše. Umro je Bogu odan 9. svibnja 389. ili 390. godine.

Sveti Makarije, opat († 398)

Pojedine svece možemo promatrati pod raznim vidicima. I dobro je da tako činimo jer ćemo ih bolje, dublje, svestranije upoznati, pa će nam i njihov primjer još jače svijetliti. Svaki je od njih započeo svetost ili bar zadobio nužan preduvjet za napredovanje u svetosti već u krštenju, zadobivanjem posvetne milosti. U krštenju Duh Sveti po ulijevanju Božje milosti stvara u čovjeku neko srodstvo s Bogom. Ta milost je od Boga, dar, različan, po kome čovjek postaje posvećen, Božji prijatelj, dionik njegove naravi, obogaćen mogućnošću da ljubi Boga kao njegov posvojeni sin, a to je stanje preduvjet da bi ga jednom u vječnosti mogao gledati licem u lice. Govoreći o tome stanju, sveti oci i teolozi služili su se različitim slikama i usporedbama kako bi nam tu, sjetilima nazamjetivu, stvarnost bar donekle približili. Sv. Ćiril Jeruzalemski u svojim katehezama ovako je to oslikao: “Kao što vatra užaruje željezo, tako milost ražaruje dušu.” Sv. Irenej, od Ćirila vremenski stariji, još je smioniji. On naprosto kaže: “Po milosti čovjek postaje kršćanin ili duša – tijelo – Duh Sveti.”

I sada, kad želimo reći nešto o sv. Makariju, koji u najboljoj muževnoj dobi ostavlja sve što mu je mogao pružiti svijet i polazi u pustinju te ondje u siromaštvu i samozataji živi 65 godina, onda to može razumjeti samo onaj koji vjeruje da u čovjeku, osim tjelesnoga i duševnoga, postoji i nadnaravni život koji također u sebi sadržava snažnu težnju za razvitkom te traži okolnosti koje će tome najbolje pogodovati. Makarije ih je, ne bez utjecaja Duha Svetoga, našao baš u pustinji. I nije bio jedini. U IV. stoljeću, nakon završenih progonstava mnogi su mladi čuli onu Isusovu: “Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!” (Mt 19,21). Čuvši taj zov ostavljali su sve te išli u pustinju da na taj način postignu kraljevstvo nebesko. Bio je to onda pravi jedan pustinjački pokret.

Za pustinjačko zvanje Makarije se odlučio u zrelim godinama. Njegova odluka nije bila trenutačno, nepromišljeno mladenačko oduševljenje, već zrela odluka čovjeka u 30. godini života koji je imao zanat i posao. Bio je pekar. Pošao je u pustinju da bi se više i nesmetanije mogao posvetiti spasenju i usavršenju duše, razvijanju milosnoga života, u potpunoj slobodi evanđeoskog siromaštva. U postojanoj molitvi i razmatranju težio je za savršenošću, svladavajući odricanjem sve neuredne sklonosti. Svoje dane ispunjavao je postom, radom i molitvom. Oko svoje ćelije obrađivao je škrti komadić zemlje da bi si za život priskrbio bar ono najnužnije. Aleksandrijski patrijarh zaredio ga je čak i za svećenika, kako bi mogao i druge duhovno voditi. Kraj svih svojih pokora i postova, kao i toliki drugi pustinjaci, doživio je ipak duboku starost i sveto preminuo godine 398.

Naš suvremenik, francuski katolički pisac Julien Green, u svome dnevniku piše pametno: “Mislim da nitko ne sluti u čemu je razlog mojoj žalosti. Htio bih biti svetac. To je sve. Osjećam, doista, da neprestano koračam kraj onoga koji bih htio biti, a onaj koji bih htio biti neprestano i dalje postoji. On je tu, on je žalostan, a njegova je žalost moja.” To je, mislim, bila i žalost svih svetaca. Njihove su želje bile daleko veće od onoga što su ostvarivali, a one su ih tjerale neprestano naprijed, na nove pothvate, na nova osvajanja. One su ih očuvale od osrednjosti, mlitavosti, pasivnosti, i zato je nastojanje oko svetosti ne samo najveća čovjekova avantura, već i najsnažniji životni dinamizam. Otkrivajmo ga u svecima da bi djelovao i na nas!

1. siječnja

Nova godina Svetac dana

Svetkovina Svete Bogorodice Marije

Na osminu Božića i početak nove građanske godine Crkva nam stavlja pred oči najveću Marijinu odliku, njezino bogo-majčinstvo. Po njoj ulazimo u temeljnu tajnu Marijina života jer ona je osjenjenjem Duha Svetoga postala Bogorodica, Majka Božja. Kod navještenja Isusova rođenja anđeo govori Mariji: “Duh Sveti sići će na te, sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim” (Lk 1,35). Svaki u vjeri dobro poučen kršćanin zna kako valja shvaćati Marijino bogo-majčinstvo. Marija nije nikakva božica, već ljudsko stvorenje i osoba koja je Kristu dala samo ljudsku narav, koja od prvog časa bivovanja pripada drugoj božanskoj osobi, s kojom je bitno sjedinjena. I ako se Marija u Crkvi od najstarijih vremena naziva, zaziva i časti kao Bogorodica, onda Crkva u tome časnom nazivu ispovijeda svoju vjeru u veliku tajnu utjelovljenja, po kojoj su u Kristu nedjeljivo i nepomiješano sjedinjene u jednoj osobi dvije naravi: božanska i ljudska. Ta se tajna stručnim teološkim jezikom naziva hipostatska unija, što bi se jednostavnim pučkim hrvatskim jezikom reklo: osobno sjedinjenje ili sjedinjenje dviju naravi u jednoj osobi.

Kad se u V. stoljeću pod utjecajem kasnogrčke filozofije ta istina počela nijekati, odmah je reagirala svijest Crkve, pa je na III. općem saboru u Efezu, g. 431., svečano definirano, proglašeno vjerskom istinom da je Marija Bogorodica, a ne samo Kristorodica. Crkveno učiteljstvo ponovno je potvrdilo tu istinu prigodom 1500. obljetnice Efeškoga sabora u enciklici Pija XI. Lux veritatis (Svjetlo istine), na II. vatikanskom saboru u dogmatskoj konstituciji o Crkvi i u Ispovijesti vjere Pavla VI. Za potvrdu te istine nalazimo posve jasne tekstove već kod najstarijih crkvenih pisaca. Tako sv. Ignacije Antiohijski kaže da je Marija rodila Boga, a Tertulijan da je od Marije Bog rođen. To je neprekinuta vjera Crkve od njezinih početaka pa do danas, a sretan joj je izražaj baš današnja svetkovina, uvedena reformom kalendara.

Uz liturgijsko štovanje Bogorodice svetkovanjem njezinih blagdana, sveti otac Pavao VI. potiče nas i na privatne pobožnosti, osobito na revno moljenje krunice i anđeoskog pozdrava. I jedna i druga molitva, sastavljena od Zdravomarija, doziva nam u pamet onaj blaženi čas kad je Marija postala Bogorodica, kad je Božja Riječ u njezinu djevičanskom krilu tijelom postala i nastanila se među nama. Svi veliki kršćani koji su molili krunicu uživljavali su se u tu veliku tajnu utjelovljenja, koja je za nas postala “početkom boljega svijeta”. Oni su je molili dok su se i sami borili da taj naš svijet bude bolji. Tako ju je javno molio, naslonjen na zid u engleskom parlamentu, veliki O’Connell, borac za slobodu i dostojanstvo svoga irskog naroda. Dnevno je molio krunicu i John Kennedy, prvi katolički predsjednik SAD-a, također jedan od onih koji se borio da u ovom svijetu bude više ljudskosti i slobode. Krunica je molitva za velika srca, koja su u sebe kadra obuhvatiti čitav svijet i sve njegove potrebe.

Kako bi bilo lijepo da na početku građanske godine, slaveći svetkovinu Presvete Bogorodice, odlučimo da ćemo je slaviti tijekom cijele godine na njezine svetkovine, blagdane i spomendane, da ćemo je častiti svaki dan bar kojom desetkom krunice, da ćemo je pozdraviti na glas naših zvona, koja nas triput na dan podsjećaju na veliku tajnu utjelovljenja Sina Božjega po Duhu Svetom od Marije Djevice. Čineći tako, otkrivat ćemo u Mariji prave, nadvremenske vrjednote, koje su nam potrebne da po njezinu primjeru usavršujemo i svoj vlastiti život.

Sveti Odilo, opat († 1049)

Nalazeći se u rujnu godine 1974. na međunarodnom svećeničkom kongresu u Paray-le-Monialu, posjetio sam i nedaleki Cluny. U njemu se nekoć nalazila slavna benediktinska opatija, uz papu i cara tada treća europska velesila. Danas su od nje ostali samo još dragocjeni dijelovi koji nam bar donekle mogu dočarati njezinu nekadašnju veličinu. Izuzeta od svake ovisnosti o svjetovnim vlastima, pa čak i o mjesnim crkvenim, opatija je bila ovisna jedino o Rimu. Ta sloboda pogodovala je veoma njezinu procvatu koji je dosegao toliki stupanj da su je čak nazivali “drugim Rimom”. Pokretač križarskih vojni papa Urban II. govorio je da Cluny blista nad svijetom kao neko drugo sunce. Njegovi monasi učenjaci, pisci, umjetnici, krčitelji šuma i šikara, iluminatori rukopisa, propovjednici, isposnici, molitelji i neumorni osvajači duša učinili su neizrecivo mnogo za procvat i razvoj zapadne kršćanske kulture. Arciopat, opat opata, poglavar i neposredni učitelj velike opatije, svojim utjecajem i ugledom bio je kao neki drugi papa.

Peti opat toga slavnog samostana bio je sv. Odilo, koji se također danas slavi. I njegov spomendan na početku nove građanske godine može imati za nas veliko značenje. On se uz ljubav prema Bogu odlikovao i velikom ljubavlju prema bližnjemu, pa nam je odličan uzor kako valja vjerno izvršavati dvije najveće zapovijedi u evanđeoskom zakonu. Sv. Odilo živio je u X. i XI. stoljeću. Potjecao je iz plemićke obitelji iz pokrajine Overne. Po naravi je bio boležljiv i djelomično uzet. Tim nedostacima nije se dao smesti, već se marno duhovno izgrađivao i na taj način osposobljavao za svoju veliku životnu misiju. U žilavoj borbi uspio je izvojevati pobjedu nad svojom naravi koja je bila veoma sklona na sjetilnost. Duša pročišćena tjelesnim mukama i svladavanjem bila je osposobljena za uspon na visine kršćanske savršenosti, za mudrost i ljubav prema Bogu i bližnjemu. I Odilo je dokaz za tvrdnju da se i sveci ne rađaju kao takvi, već da to postaju, i to uz Božju milost i dugotrajnim strpljivim vježbanjem. To je veliki zak on uspona. Vrhunci se ne osvajaju odmah, već se na njih dobro opremljen pomalo ali neprestano valja uspinjati, što traži i vremena i energije. Svetac se ne postaje na lagan i jeftin način.

Da bi sigurnije i slobodnije išao putem svetosti, Odilo je stupio u samostan Cluny. Tu je prema svojim mogućnostima velikodušno ostvarivao benediktinsko životno načelo: “Moli i radi!” U samostanu, koji je brojio i do 400 redovnika, bio je, sigurno, jedan od najboljih, što je znak velikog duha, a to ga je dovelo do toga da je jednoga dana po volji Božjoj i svoje braće morao kao opat, vrhovni poglavar, preuzeti kormilo velike i slavne opatije. Sada je imao obilje prilika da poveća svoju veliku dobrotvornost prema onima koji trpe. Kako je sam trpio, postao je sposoban lakše se uživjeti i u druge patnike.

Godine 1016., kad je zavladala velika glad, iz samilosti prema gladnima prodao je čak i dragocjene predmete samo da bi namakao kruha za svoje drage siromahe. On je dobro znao da gladom izmučen čovjek može lako upasti u očaj i zaboraviti Boga. Zato je potrebno najprije pomoći tijelu da bi se onda bolje moglo pomoći i duši i čitavom čovjeku.

Plemenitost svetog Odila očitovala se na još jednom području. On je mnogo mislio i na duše pokojnika. Da bi pomogao onima za koje je vjerovao da se nalaze u čistilištu, po svetkovini Sviju svetih, tj. 2. studenoga, uveo je svečano bogoslužje za pokojnika. Njegovu praksu preuzela je kasnije cijela Crkva pa tako još i danas slavimo Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan, kad naročito molimo za naše drage pokojnike.

Sveti Odilo umro je pun dana i zasluga g. 1049. Još za života bio je u velikoj časti ne samo među svojim redovnicima nego i daleko izvan granica svoje opatije. Njegova uspomena traje i danas, a njegov primjer govori nam kako moramo ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. Lijep program za ostvarivanje kroz čitavu godinu. Svi dani nove godine bit će lijepi ako budu ispunjeni djelima ljubavi.