SVETAC DANA SIJEČANJ (JANUAR)2012

01. siječanj 2012

Nova godina – Svetkovina Svete Bogorodice Marije

Na osminu Božića i početak nove građanske godine Crkva nam stavlja pred oči najveću Marijinu odliku, njezino Bogo-majčinstvo. Marija nije nikakva božica već ljudsko stvorenje i osoba koja je Kristu dala samo ljudsku narav, koja od prvog časa postojanja pripada drugoj Božanskoj osobi, s kojom je bitno sjedinjena. Kad se u V. stoljeću ta istina počela nijekati, Crkva je odmah reagirala pa je na III. općem saboru u Efezu 431. godine svečano definirano, proglašeno vjerskom istinom da je Marija Bogorodica, a ne samo Kristorodica.

02. siječanj 2012.

Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, biskupi i crkveni naučitelji

Sveti Bazilije Veliki otac je i utemeljitelj kršćanskog redovništva na istoku. U njegovo pravilo o redovničkom životu ugledali su se kasnije svi veliki utemeljitelji redova. On je bio duboka redovnička duša i zato su mu pisana djela puna onoga što može unapređivati pravi redovnički život. On dobro zna da bez molitve i raznih pobožnih vježbi ne može biti redovničkog života. Sv. Bazilije spada u četiri najveća istočna oca. Obnovljeni kalendar slavi danas zajednički spomendan i sv. Grgura Nazijanskog, kao što su za života bili nerazdvojni tako ih i Crkva časti zajedničkim spomendanom. Sv. Grgur je rođen 330. godine u Maloj Aziji. Skupa s Bazilijem studira, a pobožnost i iste misli združe ih u nerazdvojno prijateljstvo. I Bazilije i Grgur moraju napustiti omiljenu samoću i preuzeti biskupske stolice u Cezareji i Carigaradu. Grgur je zbog zavisti kolega i optužbi da se sam nametnuo na biskupsku stolicu morao poći i preuzeti malu biskupiju u Nazijanu gdje je imao više vremena za molitvu, razmišljanje i pisanje. Od sv. Grgura ostalo nam je 500 pisama i 240 poslanica. Umro je 9. svibnja 389 ili 390. godine.

03. siječanj 2012.

Sveta Genoveva, djevica (+ 512)

Sveta Genoveva čijeg se lika Crkva danas sjeća, bila je dijete siromašnih roditelja i kao takva je bila pastirica. Odmalena bila je pobožna i bogobojazna a uz stada je imala mnogo vremena za molitvu i razmišljanje. Biskup German je oblači u redovničku odjeću a kralj Klodvig koncem V. st. uzima je za svoju savjetnicu na dvoru. Ondje se ona sprijatelji s njegovom suprugom sv. Klotildom. Sv. genoveva umire 512. god. a Pariz je štuje kao svoju zaštitnicu. Živjela je u vrijeme haranja divljih Huna na čelu s Atilom. Narod Pariza koji se našao na Atilinom udaru panično je pokušavao pobjeći u Orleans smatrajući da u tom gradu imaju veće izglede za opstanak. Na nagovor djevice Gertude mještani ostanu u Parizu i bivaju pošteđeni napada a Orleans bude sravnjen pred Atilinim naletom. Tvrdila je da joj je Bog objavio kako Pariz neće pasti i tako je i bilo. Sv. Genoveva nam može poslužiti kao uzor ljubavi prema Crkvi i domovini. Iako je živjela za Boga u posvećenom djevičanstvu, ipak je osjećala sa svim potrebama Crkve i svoga naroda kojemu postaje i spasiteljica.

04. siječanj 2012.

Blažena Anđela iz Foligna (1248-1309)

Rođena je u bogatoj obitelji u Italiji god. 1248. Udala se mlada i provodila svjetovni život prema modi tadašnjeg vremena. U braku je rodila više djece. Jednom zgodom upada u teški grijeh kojega se stidi ispovjediti te obavlja nreviewjanu ispovijed i tako ide na pričest. Drugom zgodom zbog grižnje savjesti odluči priznati svoj grijeh ali ne izvrši pokoru koju je smatrala pretjeranom. U snu joj se ukaže Spasitelj koji joj je poručio da će mnogo trpjeti zbog svojih grijeha. Nakon toga obavi temeljitu ispovijed i posve se promijeni nastojeći živjeti što savršenije. Svoju djecu odgaja u kršćanskom duhu a nakon muževljeve smrti odlazi u Asiz gdje je prime u Treći franjevački red gdje provodi život u pokori i odricanju. Čak je osnovala zajednicu trećoredica s jednostavnim zavjetima koje su se posvećivale djelima kršćanske ljubavi. Odmah nakon smrti počeli su je štovati kao sveticu. Svetu Angelu iz Foglina, koje se danas spominjemo, možemo ubrojiti među velike mistike Crkve, osobe koji su na poseban način bile sjedinjene sa svojim Spasiteljem. Život ove svetice nam pokazuje da je Božja milost i spremnost na praštanje tolika da okorjelog grješnika može dovesti do svetosti ukoliko mu se s povjerenjem otvori.

05. siječanj 2012.

Sv. Gerlach (oko 1120-1170)

Gerlach, kojega se danas po crkvenom kalendaru spominjemo, rođen je oko 1120 godine u Nizozemskoj. Život u mladenačkim danima bio je na sve nalik osim na svetost. Stekavši veliku vještinu u rukovanju oružjem bio je ponosan i bahat. Tomu je pridonijelo i lutanje od dvorca do dvorca, od turnira do turnira. Postajao je sve grublji i okrutniji da je čak dizao ruku i na rođenu majku. Kako je bio vrlo bogat brzo nalazi plemkinju koju oženi. Prema njoj je bio vrlo okrutan tako da je mladoj supruzi život postao pravi pakao. Dok je Gerlach jednom bio na turniru došla mu je vijest da je supruga umrla. Ta ga je vijest toliko potresla kao i pitanje što bi bilo s njim da je njega zatekla ovako nagla smrt prije koje se ne bi mogao pokajati za grijehe. Duboko potresen doživio je obraćenje, obukao siromašno odjeću, bio izvrgnut ruglu svojih poznanika i počeo činiti veliku pokoru. Odlazi na grobove apostolskih prvaka u Rim u znak pokore i obraćenja a sam papa Eugen III. naložio mu je vrijeme pokore od 7 godina i odlazak u Jeruzalem što Gerlach i izvrši. U Jeruzalemu je činio pokoru u jednoj bolnici i pomagao u dvorenju bolesnika. Nakon izvršene pokore od 7 godina vraća se u domovinu i započinje pustinjački život. Nastanio se u duplju starog hrasta. Dane je provodio u tihom i strogom pokorničkom životu, ali se nije zadovoljio samo time, već je svakodnevno činio djela ljubavi braći ljudima. Sve je to silno djelovalo na ljude s kojima se susretao tako da je mnoge lakomislenike potaknuo na ozbiljne misli, a zalutalog vratio s krivog na pravi put. Nekoliko desetljeća nakon smrti na Gerlachovu je grobu podignut samostan, a mjesto postade stjecište pobožnih hodočasnika.

06. siječanj 2012.

Bogojavljenje – Sveta tri kralja

Na današnji se dan Crkva sjeća događaja opisanog u Evanđeljima, kada dolaze trojica maga, trojica kraljeva sa željom da se poklone novorođenom kralju. Došli su izdaleka i tražili Krista. U bogojavljenskoj evanđeoskoj poruci glavna je stvarnost novorođeni kralj Isus Krist, na čijem se vanjskom obličju ne vide nikakvi tragovi kraljevskog dostojanstva. On stanuje u jednoj seoskoj kolibici među siromašnim ljudima. On je kralj koji ne daje svečanih primanja, on je skriven, stavljen u stranu. A ipak je njegovo rođenje navijestila zvijezda te dovela mudrace s Istoka s darovima, da mu se poklone. I oni su tu, ne radi sebe, nego da svrate pozornost na novorođenog Kralja, kojega i oni naviještaju.
Mage s Istoka, o kojima govori sv. Matej, ne spominjući im ni imena ni broja, kasnija je predaja pretvorila u kraljeve davši im imena: Gašpar, Melhior i Baltazar. Oko njih se stvorila dražesna legenda prema kojoj ih je pokrstio sv. Toma, apostol. Valjda zato što je on od apostola prodro najdalje na istok, čak do Indije. Poslije smrti triju kraljeva njihove bi relikvije bile odnesene u Carigrad, a odande u Milano, odakle budu prenesena u Koeln. Nad tim je relikvijama, što se čuvaju u prekrasnoj škrinji, podignut na njemačkom tlu najveličanstvenija katedrala koja je još i danas najveći ures grada Koelna, u kojem se veoma razvilo njihovo štovanje. Ti sveti magi ili kraljevi bili su predstavnici poganskoga svijeta koji se dođoše pokloniti Isusu i na taj način naznačiti da je on Spasitelj za sve ljude.

07. siječanj 2012.

Sv. Rajmund Penjafortski, prezbiter (+ oko 1275)

Početkom XIII. st. doživjele su vrhunac borbe za oslobođenje svetih mjesta u Kristovoj zemaljskoj domovini Palestini. Muslimani su križarima pružali sve snažniji otpor, a nesloga i razjedinjenost kršćanskih knezova pridonosila je njihovu porazu. U to vrijeme upalo je u ruke muslimanima mnoštvo kršćana koji postadoše bijedni robovi. Da bi se pomoglo, nastao je na kršćanskom zapadu red mercedarijevaca za otkup kršćana. Jedan od njegovih suosnivača je i svetac kojega danas slavimo, sveti Rajmund Penjafortski.
Rođen je kao sin plemića oko 1175. g. u blizini Barcelone. Već s 20 godina postaje profesor na sveučilištu u Barceloni a sa 30 godina odlazi na slavno sveučilište u Bolognu. Godine 1219. odazivajući se pozivu biskupa Berengara, vratio se u Barcelonu. Tu je postao svećenik, kanonik pa čak i generalni vikar. Otvarala mu se sjajna crkvena karijera koju on ne želi. Pridružuje se novoosnovanom dominikanskom redu prigrlivši redovničko siromaštvo, poniznost i poslušnost. Izašao je na glas kao sjajan propovjednik pa ga je papa Grgur IX. godine 1223. pozvao u Rim i tu je postao njegov ispovjednik i savjetnik. Bila mu je ponuđena biskupska čast koju on odbija i vraća se u svoj dominikanski red. Sa sv. Petrom Nolascom osniva red za otkup kršćanskih robova. Njegov dugi život, doživio je 100 godina, bio je u svakom pogledu plodan dobrim i svetim djelima. Godine 1601. Crkva mu je podijelila najvišu čast kada ga je proglasila svetim.

08. siječanj 2012.

Gospa od brze pomoći

U američkoj državi Louisiani, na pustom području rijeke Mississipija, položeni su 1718. g. temelji novog lučkog velegrada New Orleansa. Tadašnji je upravitelj želio djeci novog naselja osigurati solidan kršćanski odgoj te tako nekoliko sestara uršulinki iz Francuske stigne u ovaj grad u nastanku. Godine 1763. Louisianom zagospodari Španjolska pa se ovim sestrama pridruže i španjolske uršulinke. Zemljom kasnije ponovno zavladaju pa španjolske sestre moraju otići a mali broj francuskih sestara najavljivao je prestanak njihova apostolata. Međutim, jedna od redovnica pozove u pomoć svoju sestričnu majku Mihaelu Censoul, obdarenu rijetkim umnim sposobnostima i dubokom pobožnošću. Želji sestre Mihaele da pođe u Louisianu usprotivio se njen biskup koji ju je želio zadržati u svojoj biskupiji po svaku cijenu. Izjavio je da će sestru pustiti samo ako Sveti Otac to izričito dopusti. Papa Pio VII. bio je tada Napoleonov zarobljenik ali je ipak nakon izvjesnog vremena sestrino pismo dospjelo do njega na što Papa velikodušno pristane da ona pođe. Sestra se u svom iščekivanju odgovora zavjetovala Gospi slijedećom molitvom: “Presveta Djevice, ako mi isposluješ brz i povoljan odgovor na moje pismo, obećavam ti da ću u New Orleansu širiti tvoju čast pod nazivom ‘Naša Gospa od Brze Pomoći'”. Biskup se tako začudio Papinu pismu da je sam blagoslovio kip Naše Gospe koju je sestra dala isklesati i željela ponijeti sa sobom. Od trenutka dolaska sestre Mihaele na američko tlo pobožnost se prema Našoj Gospi od Brze Pomoći jako brzo širila. Pobožnost prema Gospi od Brze Pomoći 27. rujna 1851. odobrio je sveti otac pio IX. i odredio da se slavi 8. siječnja. Sveta Stolica je dekretom odredila 13. lipnja 1928. g. da Gospa od Brze Pomoći bude glavna zaštitnica grada New Orleansa i države Louisiane.

9. siječanj 2012.

Sv. Eerhard, biskup (+ oko 720)

Sv. Erhard je živio u doba poslije seobe naroda, a to je doba pokrštenje europskih naroda bilo od odlučujuće važnosti. Današnji svetac na europsko tlo dolazi iz daleke Škotske, a nakon biskupskog posvećenja započinje misionarsko djelovanje po raznim krajevima. Osniva veliki broj samostana, od kojih neki djeluju i danas, kako bi kao žive stanice vjere zračile svjetlo i toplinu kršćanskog života. Biskup Regensburga, današnji svetac, odlikovao se askezom i dušobrižničkim žarom kojega je prenosio i na svoje suradnike. Budući da je bio prava apostolska duša nije mogao biti neprestano u svom biskupskom gradu nego je neprestano putovao i propovijedao Kristovu vjeru. U večer života Erhard se opet vratio u svoj Regensburg gdje je i umro oko 720. g. Svetim ga je proglasio papa Leon IX. godine 1052.

10. siječanj 2012.

Sveti Agaton, Papa (+ 681)

O životu pape Agatona, kojega se crkva u svom kalendaru prisjeća na današnji dan, znamo jako malo. Kao papa na čelu crkve stajao je od godine 678. do 681. Papa Agaton, podrijetlom Sicilijanac, održao je u Rimu o Uskrsu 680. god. crkveni sabor s kojega je poslao poslanicu caru Konstantinu IV. u Carigrad. Uz papu poslanicu je potpisalo svih 125 prisutnih biskupa, među kojima i biskup iz Istre. Za hrvatski je narod ovaj podatak veoma bitan i iz ovoga se pisma vidi da su godine 680. među nekim slavenskim narodima djelovali biskupi, što znači da je taj narod čak i prije ove godine primio kršćanstvo. Taj narod može biti samo hrvatski jer su ostali slavenski narodi pokrštavani tek pod konac VIII. st. i početkom IX. st. a prema Agatonovoj poslanici već 680. god. među Hrvatima djeluje više biskupa i Hrvati su već u ovom razdoblju bili kršćani. Ovaj sveti papa, o kojem imamo jako malo biografskih podataka, jako je važan za povijesno utvrđivanje činjenica o ranom širenju kršćanstva na prostorima koje su tada naseljavali Hrvati.

11.01.2012.

Sveti Teodozije

Sveti Teodozije je rođen je iz Kapadocije u Maloj Aziji. Živio je kao pustinjak na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće. Osnovao je znameniti samostan u pustinji Ginda uz Mrtvo more, u kojem je boravilo stotinjak eremita različitih narodnosti.
Uživao je veliki ugled te ga je jeruzalemski patrijarh imenovao vizitatorom samostana u Palestini.
Izliječio je jednu ženu te ga se smatra zaštitnikom bolesnih od rana.

12.01.2012.

Sveti  Ernest

Sveti Ernest bio je biskup, živio je i djelovao na prijelazu 3. u 4. stoljeće. Mučeničku je smrt podnio sa skupinom kršćanskih vjernika, s njima je pokopan u Rimu.
Salzburški biskup Johan Ernest von Thun je njegove relikvije prenio u Salzburg te ih je položio u crkvu Presvetog Trojstva koju je sagradio i posvetio 1702. godine.
Danas se crkva nalazi u sklopu bogoslovnoga sjemeništa gdje se Sveti Ernest i danas slavi; mnogi kršćani nose njegovo ime, posebno među onima njemačkoga jezičnog područja.

13.01.2012.

Sveti Hilarije Poatijerski

U svako doba povijesti Crkva je u svojim redovima trebala i mistike i pustinjake, i dobrotvore i misionare, ali i učene ljude koji će znati iznijeti njezine stavove, obraniti ih ako je potrebno. Jedan od takvih velikih crkvenih umova u 4. stoljeću bio je i Sveti Hilarije iz Poitiersa, biskup i crkveni naučitelj koji je zbog svog suprotstavljanja krivovjerju zaslužio naziv »Atanazije Zapada«.
Neobični su i samo Bogu znani putovi na kojima je »pronalazio« te svoje zemaljske »branitelje«. Tako je i Sveti Hilarije bio rođen u poganskoj obitelji, i to vrlo bogatoj i moćnoj. To mu je i omogućilo najbolje škole i najvišu izobrazbu. Već se i oženio, postao otac jedne kćerkice, a da Krista još nije upoznao. Ipak, znanje je Hilariju doista širilo horizonte, pa je u svojim studijima susreo i kršćanstvo. Kad se to dogodilo, dao se na još gorljivije proučavanje, osobito Svetoga pisma, što je urodilo time da je postao kršćanin.
Učen kakav je bio, vrlo brzo uvidio je ispraznost poganstva, posebice arijanskog krivovjerja. Zdušno se počeo boriti protiv njega, ne samo svojom riječju već poglavito neporočnim životom. Na njega i njegovu pokrštenu obitelj potpuno su se mogle primijeniti riječi koje je kasnije zapisao u komentaru Evanđelja po Mateju: »Sve što se zbilo u Kristu, daje nam shvatiti da, nakon uranjanja u vodu, Duh Sveti s nebesa nad nama lebdi te, posvojeni Očevim glasom, postajemo sinovi Božji.«
Stekao je velik ugled u narodu pa su ga nakon smrti tamošnjeg biskupa izabrali za novog biskupa Poitiersa. Najljući neprijatelj bio mu je otpali biskup Arlesa Saturnin koji je želio cijelu Galiju privesti arijanstvu. Svojim spletkama taj mu je zloćudni čovjek kod cara Konstantina godine 356. »smjestio« i progonstvo u Malu Aziju. No ni to nije smelo Hilarija pa se tamo, na izvoru, napajao mislima istočnih crkvenih otaca napisavši pritom glasovito djelo »O Trojstvu«, u 12 svezaka. Vrlo brzo vratio se u Poitiers, još »jači«, još dubokoumniji. Na sinodi u Parizu svojom je teološkom snagom »pomeo« Saturnina učinivši da od sviju bude raskrinkan i svrgnut.
Sv. Hilarije umro je 367. godine, a već prije 1851., kad ga je papa Pio IX. proglasio crkvenim naučiteljem, stekao je tu čast da ga likovni umjetnici prikazuju kako odlučno gazi ili svojim biskupskim štapom probija zmije, simbol krivovjernika.

14. 01. 2012.

Sveti Feliks iz Nole

Sveti FELIX IZ NOLE, mucenik (III.st.)- Felix, hrvatski Srečko, trece je po redu najcesce ime medju svecima. Felix iz Nole sasvim je sigurno jedan od poznatijih, pa su ga u starome vijeku uvelike castili.
Rodjen je pocetkom III.st. u Noli, mjestu istocno od Napulja u Italiji. Njegov grob i nad njim podignuta crkva vec su u V.st. postali pravi hodocasnicki kraj. Navodno su medju njegove stovatelje ubrajao i papa Damaz (305.-384.).
Felix je bio zarana posvecen za svecenika, pa je postao bliski prijatelj mjesnoga biskupa Maksima. U vrijeme okrutnoga Decijevoga progona biskup Maksim je, tada vec u godinama, pobjegao u brda, dok se Felix hrabro skrbio za vjernike, koji su bili bez vodstva. No, Decijevi ljudi uzeli su Felixa na oko, uhvatili ga i zatvorili i i na kraju mucili, ali ga je andjeo na cudesan nacin, bas kao i apostola Petra, oslobodio okova, pa je Felix potrazio ostarjeloga biskupa i njegovao ga. Progoni nisu prestali te je Felix citavo vrijeme nesebicno skrbio za vjernike, poucavao ih i hrabrio.
Jos je jednom bio na cudesan nacin izbavljen od progonitelja: skriven u bacvi, cekao je sest mjeseci na prestanak progona, nakon cega se vratio u mjesto. Biskup Maksim je u medjuvremenu bio umro, te su na njegovo mjesto izabrali Felixa. Tu je biskupsku cast on, medjutim, odbio, pa se kao obican svecenik nastavio posvecivati pastoralnome radu.
Posljednje godine zivota proveo je u askezi, kao seljak obradjivao zemlju i sav se razdao za druge.
Iz spisa Paolina iz Nole, poznato nam je i toliko o njegovoj smrti; kako je i opet uhvacen, mucen i ubijen od vlastitih ucenika, siljastim pisaljkama.
IME je latinskoga porijekla, a znaci: SRETAN, BLAZEN, takodjer i PLODAN, USPJESAN.
STITI od bolesti: OCIJU, KRIVOGA ZAKLINJANJA I KRIVOGA SVJEDOCENJA, LAZI; ZASTITNIK JE I DOMACIH ZIVOTINJA.

15. 01. 2012.

SVETI PAVAO, PRVI PUSTINJAK

Ljudi željni živjeti po duhu Evanđelja povlačili su se u pustinju i ondje su nesmetani od suvišnih briga i rastresenosti živjeli u molitvi, razmišljanju i pokori. Kao prvaka tih pustinjka Crkva slavi svetog Pavla.
Sv. Pavao je rođen u Egiptu, u kršćanskoj obitelji. Izvrsno je obrazovan, govori grčki i egipatski. Roditelji su mu umrli kada je imao 15 godina. Nekoliko godina kasnije, sredinom III. st., započeli su strašni Deciusovi progoni, te Pavao bježi u pustinju kako bi izbjegao progonima, ali se i uklonio od makinacija svog brata Petra i ostatka obitelji koji su željeli njegovo imanje. Ostatak života proživio je u pećini u pustinju. U njegovoj blizini nalazila se mala oaza s palmama koje su mu pružale hranu. Tako je provodio najjednostavniji život, skroman i nepoznat svijetu, zadovoljan s malim, upravo najpotrebnijim. Doživio je duboku starost, nakon 113 godina života primio je vječnu nagradu za sva trpljenja prikazana iz ljubavi prema Kristu Patniku.
O njemu znamo zahvaljujući sv. Antunu Abbottu koji ga je sahranio te sv. Jeronimu koji je zabilježio njegovu biografiju.

16. 01. 2012.

Sveti Marcel 1., papa i mučenik

Sveti MARCEL I., papa i mucenik ( +309.)- Sveti Marcel je bio trideseti papa u apostolskome slijedu. Crkvom je upravljao u nadasve teskom razdoblju, obiljezenu, prije svega nemilosrdnim Dioklecijanovim progonima, a onda i stanovitim njihovim zalosnim posljedicama.
Nisu svi krscani imali snage podnijeti mucenistvo, kao niti moralne i tjelesne patnje kojima bijahu izlozeni. Mnogi su pali, zrtvujuci bozanstvima- jednom (nazivali su se ‘lapsi’),ili cak i vise puta (‘relapsi’).
Takvih je krscana u zajednici bilo puno, te uopce ne bi predstavljali problem da su se jednostavno pokajali, ispovijedivsi svoju slabost.
No, bilo je onih koji su opravdavali, pa cak i branili takav svoj postupak.
Papa Marcel je protiv njih- koji su se cak bili ujedinili u nekakvu vrstu stranke- zauzeo cvrst stav, nazivajuci stvari pravim imenom: izdajom.
Nakon smrti Dioklecijana, za vladavine omrazenog cara Maksencija, papa Marcel je mogao reorganizirati Crkvu i rimsku kuriju.
Ali car Maksencije i rimska vlast na kojoj je on vladao, nije mogao mirno gledati kako Crkva kraj svih progona ipak zivi, i ne samo to, vec iz dana u dan sve vise raste. Zato je opet udarila po pastiru ne bi li se na taj nacin rastjerali i vjernici. Sam Maksencije zaprijetio je papi Marcelu najtezim mukama ako se ne bude odrekao papinske sluzbe i ako ne bude zrtvovao idolima.
Papa odbije careve naredbe i zato bude izlozen prisilnom radu, ponizenjima i drugim nevoljama.
Smrt ga je oslobodila svih muka, jer u progonstvu shrvan mukama umire 309.g., a da nije dozivio godinu 313. kada je Konstantin Veliki napokon krscanstvu dao slobodu.
Blazena Lucija sahranila je tijelo sv. Marcela 16. sijecnja 309., pa se zbog toga dana i slavi njegov spomendan.
IME je latinskoga porijekla, te predstavlja umanjenicu imena MARKO, koje opet znaci: POSVECEN bogu MARSU, odnosno, rodjen u ozujku.

17. 01. 2012.

Sveti Antun Opat, pustinjak

Sveti ANTUN OPAT, pustinjak (250.-356.)- Neizmjerni pjescani predjeli egipatske pustinje, kojima udara vjetar, te polagano prolaze karavane nomada, bili su nepregledni prostor u kojemu je Sveti Antun Opat, pustinjak, rodjen u mjestu Come, god. 250., duz sredisnjega tijeka Nila, i gdje je proveo citav svoj zivot.
U posvemasnjoj je samoci molio, razmatrao i ljubio Boga, boreci se protiv mnogobrojnih napasti, kojima ga je salijetao zloduh.
Likovna ga predaja cesto prikazuje u molitvi, kako se bori protiv sotoninih podvala. Kao prethodnik srednjevjekovnoga monastva, sv. Antun Opat je odabrao tisinu pustinje, kako bi doslovce poslusao Isusovu zapovijed: “……idi, prodaj sto imas i podaj siromasima…..a onda dodji i idi za mnom” (Mt 19,21).
Nakon sto je sve podijelio siromasima, naselio se prvo kraj napustenih drevnih grobova, a potom na obalama Crvenoga mora.
Njegov nam je najrevniji ucenik, sveti Atanazije, koji je kasnije postao aleksandrijski biskup, ostavio cjelovitu biografiju ovoga svetoga pustinjaka, kojega je volio nazivati “utemeljiteljem asketizma”.
Iako je sveti Antun zivio daleko od svijeta, glas o njegovu odabiru strogog zivota, posvecenoj zrtvi, svejedno je prodro u svijet medju njegove suvremenike, te ga ucinio cascenim i obljubljenim Bozjim covjekom.
Sam car Konstantin i njegova djeca slali su mu poruke i izaslanstva, dok su svecenici i hodocasnici, bolesni i potrebiti, odlazili na duga putovanja, kako bi ga vidjeli pa iz njegova primjera, kao i njegovih rijeci, primili duhovnu utjehu.
Kao pozoran svjedok svega sto se oko njega dogadjalo, nije oklijevao napustiti svoju celiju, kako bi posao u Aleksandriju egipatsku i ondje ohrabrio krscane, koje je progonio okrutni Maksimijan. Poduzeo je jos jedno putovanje u taj grad na poziv Atanazija, kako bi krscanima savjetovao neka se ne daju zavesti novim krivovjerjima.
Vrativsi se u pustinju, prozivio je preko punoga stoljeca u svojoj kuci bez granica, klanjajuci se Bogu u razmatranju, izmedju zarkoga pijeska i svjezih zvjezdanih noci.
Njegov ce izniman primjer u narednim stoljecima biti nasljedovan, pa bismo mogli kazati kako je polozio kamen temeljac povijesti krscanskoga monastva.
God. 356.prije svoje smrti, zatrazi od svojih sljedbenika da cuvaju tajnu o mjestu njegova groba; pronadjose ga tek 561.g.
Bijase to mjesto velikih cuda. Narodna poboznost smatra ga posebnim zastitnikom protiv herpesa, koji nosi nadimak ‘vatra sv. Antuna’; a smatra se i zastitnikom domacih zivotinja.
IME mu je grckoga porijekla i znaci: RODJEN PRIJE.

18. 01. 2012.

Sveta Priska

Sveta PRISKA, djevica i mucenica- Danas slavimo i jednu od mucenica prvih krscanskih vremena, sv. Prisku, djevicu i mucenicu.
Zivjela je u Rimu, a kao i o vecini tadasnjih mucenika nemamo pouzdanih podataka.
Zna se da je njezino stovanje u Rimu rasireno od starine. To je zapravo najjasnije svjedocenje o njezinu zivotu i mucenistvu u nasljedovanju Isusa Krista.
Prema krscanskoj predaji, Prisku je krstio sv. Petar Apostol kad joj je bilo 13 godina. Svoju je kucu dala krscanima za molitvu i druge potrebe.
Mucenistvo je podnijela za vrijeme cara Tiberija. U Rimu joj je posvecena jedna bazilika.

19. 01. 2012.

Sveti MARIO i MARTA, supruznici i mucenici (III.st.)

Mario, skupa sa zenom Martom i dva sina napustili su Perziju, te se upute u Rim kao hodocasnici, na grob svetih apostola i mucenika.
Kada su stigli u grad, pomogli su sveceniku Ivanu sahraniti 267 mucenika u Vii Salarii. Pod progonstvom cara Decija (250.g.), ulovise ih dok su sakupljali ostatke mucenika.
Zatvoreni su i sudjeni, a na sudu ne iskazase cast poganskim bogovima, nego se otvoreno i odlucno oprijese.
Tako bijahu osudjeni na smrt mucenistvom. Mariu i sinovima potom odsjekose glave, dok Martu ugusise u jednoj od obliznjih mocvara.
Jedna rimska obracenica, vidjevsi sve to, skupi ostatke mucenika, te ih pokopa na vlastitom posjedu pored Kornelijeve ceste.
Na mjestu njihova mucenistva, kasnije je podignuta crkva, koja je u srednjovjekovlju bila vrlo popularno hodocasnicko mjesto.
IME MARIO vjerojatno dolazi iz keltskog, a znaci MUSKARAC.
Popularno se smatra muskom verzijom imena Marija. Ovo IME nose brojni sveci i blazenici, pa je u tom smislu napose vezano uz stovanje Djevice Marije, radi cega ga se smatra uistinu ‘ MARIJANSKIM’.
IME MARTA potjece iz aramejskoga i znaci: GOSPODJA, GOSPODARICA.

20. 01. 2012.

Sveti Sebastijan, mučenik

Sveti SEBASTIJAN, mucenik (263.-304.)-Povijesne cinjenice o ovome svecu su zaista rijetke.
Najstariji povijesni dokument “Depositio martyrim” iz 354.g., koji ovoga sveca smjesta na danasnji dan, jest komentar sv. Ambrozija na psalam 119., u kojemu ovaj svetac o sv. Sebastijanu spominje da je rodjen u Milanu, te da se kasnije, 270.g., preselio u Rim, premda za to ne daje razloge.
Ovi malobrojni povijesni podaci kasnije su nadopunjeni, osobito u V.st.
Na osnovu ovih izvora o sv. Sebastijanu mozemo reci da je krscanstvo primio jos u djetinjstvu. Kasnije se posvetio vojnickom stalezu.
Bio je dobar i pouzdan vojnik, te je u kratkom vremenu stigao do zapovjednika carske tjelesne straze. Bila je to straza cara Dioklecijana, koji prvih godina svoje vladavine nije progonio svoje krscane, pa je to pogodovalo da su se i neki visoki drzavni cinovnici priklonili krscanstvu.
Izgledalo je kao da je vrijeme progonstva proslost. Posvuda su se gradile crkve. No, taj mir bio je samo zatisje pred buru, i to veliku, u kojoj ce se raditi o, biti i ne biti.
Vec godine 298., pod pritiskom svoga suvladara Galerija, Dioklecijan je izdao edikt, po kojemu su svi krscani morali biti iskljuceni iz carske vojske. Tim dakretom, zbog posebnog prijateljstva s carem, Sebastijan jos nije bio pogodjen.
Dosla je tako i godina 303., s najvecim i najkrvavijim progonstvom. Sebastijan je svoje krscanstvo smatrao veoma ozbiljno i nije se dao pokolebati. Polazio je u tamnice i ondje tjesio i bodrio brojne zatvorene krscane.
Tako je pomogao dvojici brace, Marku i Marcelijanu, da ne zataje svoju vjeru vec da umru kao mucenici.
Zbog ovoga njegova djela, papa Kajo (Gajo) nazvao ga je “braniteljem krscana”. No, zbog toga i drugih djela poduzetih u korist zatvorenih krscana, bio je tuzen caru Dioklecijanu.
Sada je i sam optuzen i zatvoren. Nikakve prijetnje nisu ga mogle slomiti.
Osudjen je na smrt, i to na strasnu smrt, koja je ovjekovjencana brojnim slikama.
Privezan je za stablo, a kohorta Mauritanijskih vojnika gadjala ga je strelicama. Krv je tekla iz brojnih rana i on se srusio. Pristupila mu je krscanka po imenu Irena hoteci ga pokopati. Opazivsi, da jos daje znakove zivota, dala ga je odnijeti kuci, te ga je sama njegovala sve dok nije ozdravio.
Sebastijan nije htio zavrsiti kao bjegunac od mucenistva, pa je opet posao u carsku palacu ususret samome caru.
Car ga je predao na grozno bicevanje do smrti, a tijelo mu je baceno. Hrabri krscani su ga izvukli i pobozno sahranili u katakombama.
Kasnije mu je u Vjecnome Gradu podignuta velicanstvena bazilika, gdje se i danas nalaze njegove relikvije.

Sveti Fabijan i sv. Sebastijan bili su sveci koje je narod mnogo stovao. Tako su usli i u LITANIJE svih svetih, a svetog Sebastijana zazivali su u srednjem vijeku narocito kao zastitnika protiv kuge.
I glavni grad Hrvatske medju svoje zastitnike ubrajao je i sv. Fabijana i sv. Sebastijana.
Smatra se zastitnikom sportasa (zbog izdrzljivosti i atletske gradje) i vojnika (jer je i sam bio vojnik, te je i mnoge svoje sudruge obratio na krscanstvo).
Drze ga i zastitnikom od kuge, jer su po njegovom zagovoru od epidemije spaseni Rim (680.g.), Milano (1575.g.), te Lisabon (1599.g.)

21. 01. 2012.

Sveta Agneza

Sveta AGNEZA-JANJA, djevica i mucenica (IV.st.)- Svake se godine 21. sijecnja, kanonicima crkve svete Agneze Izvan Zidina, donose dva bijela janjesceta na blagoslov. Te se zivotinjice, simboli krotkosti i cistoce, kasnije daruju papi, koji ih povjerava benediktinskome samostanu svete Cecilije.
Od tih ce se bijelih janjesceta dobiti vuna za izradu bijelih stola, sto ih papa i biskupi-mitropoliti nose kao simbol vlasti.
To je drevna tradicija, kojom se svake godine simbolicno spominje zrtva, koju je Agneza prinijela Bogu. Prema najrasirenijoj predaji, Agneza (Janja) je umrla mucenickom smrcu s jedva 12 godina, kako bi sacuvala cistocu i vjeru.
Istini za volju, brojne su “Agneze” sto ih pucko sjecanje casti kao krscanske mucenice, pri cemu su sve redom vrlo mlade, te ciste i neokaljane kao janjad.
Ona koju se casti 21. sijecnja u Crkvi, koju je car Konstantin dao podignuti u IV.st., najvjerojatnije je bespomocna djevojcica kojoj je odrubljena glava za vladavine cara Dioklecijana, oko 304.god. poslije Krista. O njoj su pisali papa Damaz, u pjesmi uklesanoj u kamen rimske bazilike, koja joj je posvecena, te sv. Ambrozije u djelu ‘De virginibus’, kao i u himnu ‘Agnes beatae virginis’.
S obzirom na njenu njeznu dob, nije bila obvezna predati se vlastima, kako je nalagao Dioklecijanov edikt iz 304.g., koji je krscane obvezivao na javno zrtvovanje bozanstvima. Sveti Ambrozije pise: “Svi su ostali zapanjeni kako je dosla posvjedociti Boga; ona, koja jos nije niti bila dosegla dob u kojoj bi mogla raspolagati sobom”.
Pojavila se, ali nije zrtvovala bozanstvima. Zahvaljujuci nepokolebljivoj vjeri u Isusa Krista, oduprijela se svim pokusajima prisile na zrtvovanje rimskoj bozici Vesti, radi cega je podvrgnuta prvo mucenjima, a potom i mucenickoj smrti.
Pripovijeda se kako ju je sin rimskoga prefekta, da bi je primorao na odreknuce vjere, odveo u javnu kucu. Kada joj se jednoga dana neki opak covjek priblizio, smatrajuci je bludnicom, pao je kao pokosen do njenih nogu prije nego sto ju je uspio dotaci, te je djevojcicina cistoca tako ostala ocuvana.
Postoji nekoliko verzija njena mucenistva: za papu Damaza te citavu grcku predaju, Agneza je umrla ziva spaljena na lomaci; dok je za latinskoga pjesnika Prudencija obezglavljena.
U himnu: ‘Agnes beatae virginis’, sveti je Ambrozije, pak, opjevao djevojcicu po imenu Agneza, krotku i neokaljanu poput janjesceta, sto su joj krvnici nozem prerezali grkljan i prinijeli na zrtveniku kao pravu pravcatu zrtvu.
IME je grckoga porijekla i znaci: CISTA, NEOKALJANA.
ZASTITNICA JE: DJEVICA, ZARUCNICA (buduci da je odabrala Krista za Zarucnika), VRTLARA (buduci da se djevicanstvo simbolizira, zatvorenim vrtom, ‘hortus conclusus’).

22. 01. 2012.

Sveti Vinko Pallotti

Sveti VINKO PALLOTTI, redovnik (1795.-1835.)-Rodjen je 21. travnja 1795.g. u Rimu, od oca Petra Pavla Pallotti i majke Magdalene de Rossi. Njegovo djetinjstvo bilo je prozeto i poticano dubokom vjerom njegovih roditelja.
Za svecenika je zaredjen 16. svibnja 1818.g., a nakon redjenja posvetio se ozivljavanju krscanske vjere u tadasnjem Rimskom pucanstvu.
Njegova svecenicka i apostolska uloga u Rimu bila je briga za pripadnike raznih slojeva drustva u razlicitim zivotnim potrebama- briga za siromasne, bolesne i na rubu stojece ljude tadasnjega Rima, utemeljenje ustanova poput karitasa, sirotista i azila, dusobriznistvo vojnika, radnika, studenata i zatvorenika, promicanje i briga o bratstvima i religioznim udruzenjima.
Sv. Vinko Pallotti bio je nadahnut uzvisenim i plemenitim idealom ozivljavanja i promicanja vjere i djela milosrdja medju katolicima diljem svijeta. Ziveci u sredistu Crkve, te svojim mnogobrojnim apostolskim aktivnostima, uvidio je svu tezinu problema s kojima se krscanstvo suocavalo u doba velikih promjena.
Intuitivnom je vizijom shvatio kako ti problemi mogu biti rijeseni samo onda kada svaki krscanin postane svjestan svoje vjernicke odgovornosti i pocne suradjivati u apostolatu Crkve. To ga je dovelo do utemeljenja jedne zajednice koju je nazvao Druzba Katolickog apostolata, kojoj na jednak nacin pripadaju i svecenici i redovnici i laici. Kasnije je na toj jezgri osnovao dvije zajednice, jednu za muskarce, a drugu za zene.
Vinko je vec od djetinjstva osjecao jaku teznju k svecenistvu.Studije filozofije, zapoceo je na Rimskome kolegiju, a 1811.g., kao sesnaestogodisnjak, primio je klericku tonzuru..Kada je Vinko Pallotti studirao na Rimskome sveucilistu, papinska je drzava bila prezrena i izrugivana cak i u samome Rimu. Svecenici nisu nosili klericku odjecu na ulicama zbog straha od uvreda koje su im nanosili vojnici i svjetina.
Mladi je svecenik Vinko, ziveci kod kuce, uspio nadici cak i strogost samostanskoga zivota. Naviknuo je spavati na podu; bio je discipliniran do te mjere, da su roditelji obavjestili njegova ispovjednika, moleci ga da on utjece na smanjenje tih trpljenja.
Na kraju redovnoga studija, Vinko je zaredjen za svecenika 1818.g.
Njegov izvrstan ispit nagradjen je i postao je clan Teoloske akademije na sveucilistu, a nakon 10 godina po zavrsetku studija postao je voditelj njezinih sjednica.
Revnost i apostolska aktivnost oca Vinka privukli su pozornost njegovih nadredjenih, koji su dobili njegovu potporu u obnovi rimskih bratovstina i ustanova koje se brine za siromasne. Otac Pallotti je reorganizirao vijeca “sveucilista”, postavio nove upravitelje, vodio duhovne vjezbe i u kratko vrijeme vratio ovim uglednim institucijama, bastini iz doba vjere, izvorni sjaj.
Crkveni su poglavari u potpunosti shvatili vrijednost Pollittijeva djelovanja i njegovih velikih darova. Za nagradu i kao poticaj, ponudili su mu mjesto kanonika, koje je s postovanjem odbio. Nakon kratka vremena ponudili su mu svecenicku sluzbu u velikoj i bogatoj zupi sv. Marka. Ponovno je odbio.
Na listovima papira svoga duhovnog dnevnika, nadjenima nakon njegove smrti, dokaza velike duhovne dubine, nastojao je Pallotti zabiljeziti najintimnije odnose svoje duse s njezinim Stvoriteljem. Zapocinje s uputstvima svoga duhovnika, zatim sadrzi njegove refleksije, odluke i opis pojedinih milosti koje mu je Bog davao s vremena na vrijeme. Zanimljivo je zapaziti kako je kratko nakon tek zapisanoga “dogadjaja” Pallotti opisao veliku i jedinstvenu milost dobivenu od Boga, nakon sto je odsluzio misu drugoga petka u sijecnju 1835.g.: “Moj najmilosrdniji Boze, Ti si mi darovao zadatak pokretanja i osnivanja sljedecega na sigurnim temeljima, promicuci, usavrsujuci i ovjekovjecujuci posljednju zelju Tvoga Presvetoga Srca:
1.sveopcega apostolata medju katolicima za promicanje vjere i Kristovih nacela medju nekatolicima i nevjernicima
2.apostolata za ozivljavanje, ocuvanje i povecanje vjere u samih katolika
3.instituciju sveopcega milosrdja koja se treba uvjezbavati u duhovnim i tjelesnim djelima milosrdja, tako da bi Ti, koji si beskrajno milosrdje, mogao biti znan cijelomu svijetu na sve nacine.”
Bio je to Bozji poziv koji je Pallotti morao izvrsiti. Nakon savjetovanja s duhovnikom, odlucio se za put, koji mu je Bog pokazao. Zatrazio je crkveno odobrenje za zajednicu laika, svecenika i redovnika koji su vec djelovali pod njegovim vodstvom, s prijedlogom da nova druzba nosi naziv Druzba Katolickoga apostolata pod patronatom Marije, Kraljice apostola.
Kardinal vikar Rimske biskupije odmah je dao odobrenje novoj druzbi. Bilo je to 4. travnja 1835.g., a tri je mjeseca kasnije Njegova Svetost Grgur XVI. poslao blagoslov ocu Pallottiju i njegovoj Druzbi napisavsi: “Neizmjerno mnogo blagoslova Druzbi katoliskoga apostolata, te poboznu i predanu radu koji ce izvrsavati.”
Smrt je sprijecila daljnji razvitak njegova djela, Danas se nastavlja njegova karizma.Blaženim je proglasen 22. sijecnja 1950., a svetim ga je za vrijeme Drugog Vatikanskog Koncila proglasio papa Ivan XXIII. 20. sijecnja 1963.g.

23. 01. 2012.

Sveta EMERENCIJANA, mucenica (III.st.)

Prema izvjescu o muci svete Agneze (Janje), Emerencijana bila je medju vjernicima koji su sudjelovali na pogrebu ove mlade svetice. Neocekivan napad fanaticnih pogana rasprsio je krscane, koji se bijahu sabrali kako bi Agnezu otpratili do mjesta sahrane.
Emerencijana, medjutim, nije pobjegla, vec se odvazno suocila s napadacima, koji su je kamenovali.
Roditelji svete Janje, njeno su tijelo sahranili blizu granice svoga posjeda.
No, ova se prica ipak ne smatra u cjelosti vjerodostojnom. Jedino u sto mozemo biti posve sigurni, kada je posrijedi ova svetica, jest njeno ime, mucenistvo sto ga je podnijela- u cemu god da se ono sastojalo- te cinjenicu kako je sahranjena blizu groba svete Agneze.
Dodaje se takodjer i – prema nauku o krstenju u krv, kako je Emerencijana sasvim sigurno bila krstena u vlastitoj krvi, buduci da je umrla braneci i ispovijedajuci svoju vjeru u Gospodina Isusa Krista,
U tom se smislu smatra prihvatljivim – iako uz pridrzaj-cinjenica kako je ova svetica uistinu, u trenutku kada je pogubljena, jos uvijek bila samo katekumen.
Emerencijanini su zemni ostaci u IX. st., premjesteni u baziliku sv. Agneze. Papa Pavao V., dao je godine 1615. izraditi ureseni srebrni kovceg u koji je potom dao premjestiti tijela obiju svetica. Kovceg je polozen ispod glavnoga oltara crkve.
Buduci da neke kasnije legende, umjesto kamenovanja spominju kako je Emerencijani bila rasporena utroba, zazivali su je, napose u Francuskoj, protiv bolova u zelucu.
IME joj dolazi iz latinskoga i znaci: ONA KOJA IMA DOBROG MUZA.

24. 01. 2012.

Sveti Franjo Saleški

Biskup i Crkveni naucitelj (1567.-1622.)- Sveti Franjo Saleski zastitnik je novinara, ne stoga sto bi se za zivota bavio uredjenjem tiskovina (sto je za ono vrijeme malo vjerojatno), vec stoga jer se, kako bi ljude upoznao sa svojim zamislima, sluzio nekom vrstom novina.
Cim je zaredjen za svecenika, posao je kao misionar u protestantske zemlje, no, s vrlo malim odjekom, jer ga nitko nije dolazio slusati. Potom se sjetio kako bi svoje propovijedi mogao prenijeti na letke-nazvao ih je ‘Les Controverses’- koje bi postavljao na zidove kuca, ili pakdijelio ljudima. Nisu to bile danasnje novine, vec neka vrsta njihovih preteca.
Franjo se znao sluziti olovkom i to je cinio mirnocom izricaja neuobicajenom za polemicara; odnosno, za onu vrstu teologa i propovjednika koji vole ‘rovove’- izravno sukobljavanje s neprijateljima, koji se jezikom sluze kao oruzjem.
Nas je svetac, od grubosti ili pak nasrtljivosti spram neprijatelja, vise volio miran dijalog; a, od prepreka razlicitosti- prijateljstvo. “Radije bih pogrijesio s prevelike dobrote, negoli s prevelike strogosti”- obicavao bi govoriti. Drugim rijecima, pero bi umakao vise puta u srce, nego li u razum.
Sv. Franjo Saleski rodjen je 21. kolovoza 1567.g., kao prvo dijete jedne od najstarijih i najplemenitijih obitelji Savoje. Proveo je radosno djetinjstvo i mladenastvo bez hirova. U Parizu je studirao humanisticke znanosti i filozofiju, a u Padovi gradjansko i gospodarsko pravo. Vec je i tada ovaj mladic morao imati neki konkretni plan u glavi, jer se redovito klonio pomalo raskolasenih zabava padovanske mladezi, dok je uvijek bio prisutan u isusovackome samostanu, gdje je, pod vodstvom oca Antonia Possevina, stao proucavati teologiju.
No, to se nije poklapalo s planovima njegova oca. Naprotiv, kada se vratio u domovinu, plemeniti ga je roditelj uveo kao odvjetnika u senat Chambery-ja, ali je Franjo gotovo smjesta napustio tu obecavajucu karijeru kako bi se zaredio za svecenika, te svoj apostolat zapoceo medju protestantima pokrajine Sciablese (juzno od Lemanskoga jezera).
Nadasve “mrsavi” rezultati bijahu napokon, nakon duga razdoblja neprestanih-ma koliko mirnih-sporova s razlicitim osobama, nadoknadjeni pravom ‘lavinom’ obracenja.
U jednome izvjescu, sto ga je poslao u Rim g.1603., spominje 25 000 osoba koje su se, zahvaljujuci Bogu, i njegovoj malenkosti, vratile k vjeri.
God. 1602. Franjo je izabran za biskupa Zeneve. No, citavih je 20 godina provedenih u toj sluzbi proboravio sa sjedistem u Annecy-ju, jer je u Zenevi, kao protestanskome gradu, prisutnost katolickog biskupa bilo nepozeljno.
U Dijonu je, za vrijeme jednoga pastoralnoga posjeta, upoznao plemkinju Ivanu Franciskude Chantal, s kojom je zapoceo odnos nadasve njeznoga duhovnoga prijateljstva, kojemu u povijesti svetih nema premca. Zajedno s njome osnovao je Red Pohodjenja.
No, najvise je svojih snaga ovaj sveti biskup ulozio u pastoralno djelovanje. Njegova je biskupija obuhvacala 450 zupa, te ih je posjecivao sve redom, jednu po jednu. Posebno se skrbio oko katolickog obrazovanja djece, te je u tome cilju odredjeni broj laika okupio u ” Bratstvu krscanskoga nauka”. I sam se dosta posvetio vjeronauku, odusevljavajuci svoje ucenike sjajnim i jasnim iskazima, prepunima prozivljenih primjera iz osobnoga zivota.
Uvelike je njegovao i prijateljstva s Ivanom Franciskom de Chantal, svetim Vinkom Paulskim, majkom Angelicom Arnauld, putem obilne korespodencije. Nije pri tom zaboravio niti odnose s gradskim intelektualcima, te je za njih uspostavio i Akademiju koja je kardinalu Richelieu-u, posluzila kao uzor za cuvenu Francusku Akademiju.
Njegov se genij odrazavao takodjer i u njegovim spisima, medju kojima su neki postali i pravi klasici: ‘Uvod u pobozni zivot’ te ‘Traktat o ljubavi Bozjoj’, priskrbili su mu titulu Crkvenoga naucitelja, kao i reputaciju velikoga pisca, takodjer i medju laicima.
U francuskoj se knjizevnosti njegova proza odlikuje zivoscu slika, bogatstvom izricaja, mirnom ljupkoscu diskursa.
Dok se nalazio u Lyonu, 27. prosinca 1622.g., udarila ga je kap, te je vec iducega dana pobozno preminuo.
Na cast oltara uzdigao ga je papa Aleksandar VII.,g. 1661., a papa Pio IX., proglasio ga je Crkvenim nauciteljem, dok ga je papa Pio XI., 1923.g., proglasio zastitnikom tiska i novinara.

25. 01. 2012.

Obraćenje svetoga Pavla

O ovom dogadjaju, sto ga Crkva slavi kao blagdan, najbolje nam svjedoce: ‘Djela apostolska’: “Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema ucenicima Gospodnjim, podje k velikom sveceniku, zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nadje od ovog Puta, muzeve i zene, okovane dovede u Jeruzalem. Kad se putujuci priblizi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. Srusi se na zemlju i zacu Glas sto mu govorase: “Savle, Savle, zasto me progonis? On upita: Tko si, Gospodine? A On ce: Ja sam Isus kojega ti progonis! Njegovi suputnici ostadose bez rijeci: culi su doduse glas, ali ne vidjese nikoga. Savao usta sa zemlje. Otvorenih ociju nije nista vidio pa ga povedu za ruku i uvedu u Damask. Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio. U Damasku bijase neki ucenik imenom Ananija. Njemu u vidjenju rece Gospodin: Ananija! On se odazva: Evo me, Gospodine! A Gospodin ce mu: Ustani, podji u ulicu zvanu Ravna i u kuci Judinoj potrazi Tarzanina imenom Savla. Eno, moli se; i u vidjenju vidje covjeka imenom Ananiju gdje ulazi i polaze na nj’ ruke da bi progledao. Ananija odgovori: Gospodine, od mnogih sam cuo o tom covjeku, kolika je zla Tvojim svetima ucinio u Jeruzalemu. On ima od velikih svecenika i punomoc okovati sve koji prizivlju Ime Tvoje. Gospodin mu odvrati: Podji, jer on mi je orudje izabrano da ponese Ime Moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Ja cu mu uistinu pokazati koliko mu je za Ime Moje trpjeti. Ananija ode, udje u kucu, polozi na nj’ ruke i rece: Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si isao, posla me da progledas i napunis se Duha Svetoga. I odmah mu s ociju spade nesto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se i uzevsi hrane okrijepi se. Nekoliko dana provede s ucenicima u Damasku te odmah stade po sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin Bozji” (Dj 9,1-18).
Najznacajnije obracenje u povijesti Crkve jeste bas obracenje Svetoga Pavla apostola. Sv. Pavao je tako od progonitelja Kristovih sljedbenika postao najvatreniji propovjednik Evandjelja sirom svijeta.
Apostol pogana kako znamo nazivati Pavla iz Tarza, i upravo tu ulogu mu je povjerio Gospodin, da Rijec donese pred sve narode, da svi cuju spasiteljsku poruku Isusa Krista.
Svoju ulogu hrabro je izvrsio, jer njegov put nije bio lagan, bilo je puno otpora u prvoj krscanskoj zajednici, u pocetku cak i opravdanih, ako gledamo ocima apostola koji su znali Savlovu proslost.
Da je Isus umro i Uskrsnuo za sve ljude i narode, a ne samo za Zidove, prva Crkva nije lagano prihvatila, trazili su da novi obracenici prihvate sve zidovske obicaje, ali upornoscu Sv. Pavla, morali su popustiti.
Ogromna je zasluga Sv. Pavla za sirenje krscanske vjere po cijelom svijetu.
U sredistu poruke propovijedanja Pavla, Kristov je Lik iz perspektive onoga sto je ucinio s namjerom da dade spasenje ljudima. Iskupljenje postignuto od Krista, cije je djelovanje stavljeno u vrlo blizak odnos s Ocem i Duhom Svetim, oznacava prekretnicu u covjekovom stanju i u odnosu sa samim Bogom.
Prije Otkupljenja, covjek je hodao u grijehu, postajuci sve vise otudjen od Boga, ali sada je Gospodin, Kyrios, koji je Uskrsnuo i pobijedio smrt, te cini zajedno jedno s onima koji vjeruju i primaju krstenje.
U tom smislu mozemo reci, da je kljuc za razumijevanje Pavlove teologije pojam obracenja (metanoja), kao korak od neznanja prema vjeri, od Mojsijeva zakona prema Kristovom zakonu, od grijeha prema milosti.

26. 01. 2012.

Sveti Timotej i Tit, biskupi

Sveti TIMOTEJ je sin majke Zidovke i oca poganina, rodjen u Listri, u Maloj Aziji, gdje ga je sv. Pavao susreo za vrijeme svoga Prvoga misijskoga putovanja,
Poucen od majke i bake u zidovskoj vjeri, bio je medju prvima u svome gradu koji su presli na krscanstvo.
Sv. Pavao ga je krstio zajedno s majkom, koja se takodjer bila obratila, a potom ga poveo sa sobom na misijska putovanja umjesto Marka.
I tako ga nalazimo u drustvu nasega apostola u: Filipima, Solunu, Ateni, Korintu i Rimu, za vrijeme prvoga zatocenistva.
Timotej se, kao odvazan i uzoran ucenik, smjesta slozio sa svetim Pavlom, kao i s krscanskim zajednicama sto ih je ovaj uspostavio.
Njemu su upucene dvije znacajne apostolove poslanice. Prvu je primio u Efezu, kamo je bio poslan kako bi organizirao zajednicu, koja se upravo radjala i cijim je postao prvim biskupom. U drugoj mu se poslanici sv. Pavao obraca, izmedju ostalog, i kako bi mu donio kabanicu, da se njome zastiti od neudobnosti rimske tamnice.
Timotej je nazocio mucenistvu svoga velikoga Ucitelja.
Vrativsi se u Efez, preminuo je oko godine 97., ljubljen i cascen od stanovnika ove velike metropole Istoka.

Sveti TIT, porijeklom iz Sirije, obratio se na krscanstvo s poganstva, pa ga je sveti Pavao krstio i ukljucio u Crkvu u Antiohiji. Vjerni suputnik, kao i Timotej, Tit se sa svetim Pavlom nasao u Jeruzalemu g. 49., upravo kada se bila zaostrila jedna snazna polemika koja ga je zanimala.
Problem koji se pojavio u prvoj krscanskoj zajednici u Jeruzalemu sastojao se u slijedecem: mogu li pogani smjesta biti krsteni, a da prije ne prodju obred obrezanja, kao sto je Tit upravo bio postupio?
Protivno misljenju mnogih, sveti se Pavao usprotivio obrezanju svoga ucenika, upravo kako bi naglasio cinjenicu da krscanstvo nije povezano s Izraelom, vec je sveopca religija, koja se ne osvrce na razlicitost rasa, nacionalnosti, niti pak kultura.
Tit je sudjelovao u Trecemu Pavlovu misijskome putovanju, te je imao zadacu vjernicima u Korintu, rezdijeljenima sporovima, predati “poslanicu suza”.
Nakon sto se u zajednicu vratio sklad, Tit se posvetio skupljanju sredstava za pomoc siromasnima u Jeruzalemu.
Prolazivsi pokraj Krete, sveti je Pavao ondje ostavio svoga vjernog ucenika, sa zadacom evangelizacije toga otoka, kojemu je kasnije postao i prvim biskupom.
Tu je Tit od svoga Ucitelja primio i vaznu poslanicu, koja obiluje podacima o zivotu prvih krscanskih zajednica. Nesto kasnije, Tit se Pavlu pridruzio u Rimu.
Vrativsi se potom na otok, preminuo je ondje u vrlo poodmakloj dobi, potkraj prvog stoljeca krscanstva.
IMENA: TIMOTEJ dolazi iz grckoga i znaci: ONAJ KOJI CASTI BOGA, dok je TIT latinskoga porijekla i moze znaciti: BRANITELJ.

27. 01. 2012.

Sveta Andjela Merici

Sveta ANDJELA MERICI, djevica (1474.-1540.)- Rodila se u mjestu Desenzano del Garda, kao kci skromnih seljaka talijanske pokrajine Lombardije, Andjela je vodila uzoran zivot umjerenosti i poniznosti, u vremenu kada se uvelike slavilo svjetovnost i bogatstvo.
Renesansa podrazumijeva obnovu umjetnosti i knjizevnosti, koja je zaista bila iznimna, no- barem na dvorovima diljem Italije- ona je sa sobom donijela i razmetanje utemeljeno u materijalnosti zivota s njegovim bogatstvima i uzicima, tako u potpunosti zanemarujuci duhovnu stranu.
Ova je mlada seljanka, medjutim, posve razlicita porijekla i pogleda, ljubila ponizan zivot, posvecujuci se svakodnevno razmatranju i molitvi, te njegujuci upravo duhovni vid zivota.
U petnaestoj je godini ostala siroce te odabrala Boga za oca i majku, posvema se utjecuci Njemu. Usla je u Franjevacki svjetovni red, zarko se nadajuci kako ce jednoga dana moci posjetiti Svetu Zemlju.
Taj joj se san i ostvario. Medjutim, napustivsi rodno mjesto na putu za Palestinu, zadesilo ju je neocekivano i neobjasnjivo sljepilo te, stigavsi ondje, nije uspjela vidjeti nista od onoga sto je toliko prizeljkivala. Morala se zadovoljiti promatranjem ocima vjere. Svojim ocima nije uspjela vidjeti cak niti Sveti Grob.
Gospodin ju je utjesio vidjenjem koje joj je objasnilo brojne stvari u vezi onoga sto ju je cekalo: ugledala je dugacke ljestve koje su sa zemlje sezale sve do neba, dok je ispod njih hodilo mnostvo mladih djevojaka.
Andjela se pod utjecajem tog vidjenja odlucila posvetiti upravo njima, koje si u to vrijeme nisu mogle omoguciti odgovarajuce obrazovanje. Buduci da nije bilo zenskih skola, koje bi bile otvorene svima, samo su si bogati gradjani i plemici u ono vrijeme mogli priustiti skolovanje kceri, tako da su u kuce pozivali skupe ucitelje, dok su muska djeca upravljana k vojnoj, Crkvenoj, ili pak diplomatskoj karijeri.
Vrativsi se u domovinu, Andjela- kojoj se u medjuvremenu cudesno vratio vid- 1535.g., u Bresci je osnovala Kongregaciju, kojoj je posvetila svetoj Ursuli, a tvorile su je redovnice koje su svoj zivot posvetile pruzanju materijalne i moralne pomoci mladim djevojkama.
Kongregacija se kasnije prosirila citavom Italijom, kao i izvan njenih granica, gdje su otvarani brojni zenski instituti i samostani u kojima su tisuce mladih zena, od redovnica nazvanih “Ursulinkama”, mogle primiti solidno kulturno i duhovno obrazovanje.
Andjela je u Gospodinu preminula 1540.g., a svetom je proglasena 1807.godine.
IME joj je grckoga porijekla, a znaci: GLASNICA

28. 01. 2012.

Sveti Toma Akvinski

Redovnik i Crkveni naucitelj (1225.-1274.)- Kada su Tomu Akvinskoga odlucili proglasiti svetim, netko od onih koji svetost mjere “na grame” usprotivio se i rekao papi Ivanu XXIII.: “Ma, kako ga mozete proglasiti svetim; gdje su mu junacke kreposti, gdje su cudesa?”
Taj se “zlobnik” u tome nije prevario: kada je rijec o cudesima, sveti je Toma uistinu bio poprilicno “skrt” te nije uspio izvesti cak niti tri-cetiri, koliko bi bilo potrebno za usutkati slijepe sljedbenike kodeksa. No, papa ga je umirio ovim rijecima: “Koliko je teoloskih tvrdnji napisao, toliko je cudesa ucinio”.
Najveca je zasluga sv.Tome jasnoca i dubina njegova uma, stavljena u sluzbu teologije i krscanskoga nauka. NJegova su uistinu monumentalna djela otvorila putove i utvrdila staze kojima su se kretali teolozi svih vremena, sve do nasih dana.
Toma, potomak plemenite obitelji Akvinskih, gospodara Roccasecce, dosao je na svijet oko 1225.g.. Rastao je kao vrlo ozbiljno i pribrano dijete, koje je voljelo ucenje i bilo posve nesklono “musicama”. Otac je za nj’ sanjao briljantnu politicku, pa mozda cak i Crkvenu karijeru, koja se u to vrijeme jednako cijenila. No, stvari su ipak tekle poprilicno drugacije. Kada je dosao cas odluke, Toma je sve zapanjio rijecima: “zaredit cu se za dominikanca”. Dominikanci su u to vrijeme bili poznati prije svega kao tzv. “prosjacki” red pa je obitelj poduzela sve kako bi svoga potomka odvratila od takve “sulude” zamisli. Toma je usao u red propovjednika, koji ga je poslao prvo u Koln, gdje je za ucitelja imao svetoga Alberta Velikoga, a potom na parisko sveuciliste, gdje se smjesta istakao umnoscu, predanoscu ucenja, te stanovitom upravo tvrdoglavom sutljivoscu. Kolege su ga radi toga nazvali “nijemim volom”.
Njegov je ucitelj Albert Veliki, koji je cijenio njegovu suzdrzanost i predvidjao mu svijetlu buducnost, jednoga dana rekao: “Mozda i jest nijemi vol, no, kada jednog dana progovori, njegovo ce mukanje odjeknuti po cijelome svijetu”.
O Tominoj sposobnosti za odijeljivanjem od svijeta za vrijeme ucenja svjedoci i jedna neobicna cinjenica. Jednom dok je plovio morem, te bio zadubljen u citanje neke knjige, nije ga uspjela odvratiti cak niti strasna oluja koja je opasno ljuljala ladju i sve druge putnike ispunila velikim strahom.
U Parizu je Toma postao docent filozofije i teologije. Potom je predavao u Orvietu i Napulju. Plod svojih studija i teoloskih promisljanja sazeo je u djela neobicne dubine.
Najpoznatije mu je djelo ‘Summa theologiae’, pravi monumentalni rad, koji se moze usporediti s velicanstvenom katedralom, sjajno uresenom i cvrstih temelja, kojim je istrazio istinu, produbljujuci dogme i otajstva krscanske vjere.
Bio je odlican ucitelj svete nauke i privlaciv propovjednik evandjeoske istine. Napisao je mnoga djela prepuna bozanske i ljudske mudrosti, koja na divan nacin pokazuju savrseni sklad izmedju Objave i razuma.
Gajio je veliku poboznost prema Kristu Spasitelju, osobito Njegovoj Muci I Euharistijskom Otajstvu, sto ga je opjevao u bogosluznim tekstovima.
Plamtio je sinovskom ljubavlju prema Djevici Bogorodici Marji.
Preminuo je 7. ozujka 1274.g., u ciistercitskome samostanu u Fossanovi,na putu za sabor u Lyonu, kamo ga je bio pozvao papa Grgur X.
Svetim je proglasen 18. srpnja 1323.g.
Papa Ivan XXIII. za nj’ je rekao: “Toma je prosvijetlio Crkvu vise od svih naucitelja. Vise se dobije proucavajuci njegove knjige godinu dana, negoli one ostale citava zivota.”
Papa Pio V., proglasio ga je Crkvenim nauciteljem, Lav XIII. postavio zastitnikom katolickih skola, a papa Ivan Pavao II. nauciteljem covjecnosti.
Njegov se blagadan, prema nacelima obnovljenog bogosluzja slavi na danasnji dan, dan prijenosa njegova tijela u Toulousu.

29. 01. 2012.

Sveti Galazije II., papa

Sin Krescencija, vojvode od Fondija, mladi Giovanni Coniulo usao je u samostan u Montecassinu, gdje je postao poprilicno nadaren benedektinac, otvoren teoloskim znanostima, kako nam pripovijeda nadahnuti vodic opata Deziderija.
Godine 1082.papa Grgur postavio ga je za kardinala djakona Svete Marije u Cosmedinu, dok ga je 1088.g., Urban II., proglasio kancelarom, a oko 1100.g. Paskval II. arkidjakonom i bibliotekarom.
Na tim je novim polozajima ucinio puno toga dobroga za Crkvu pa ga je, radi obrane pape i kanonskih konstitucija, Henrik V. dao zatvoriti.
Nakon smrti pape Paskvala II. (21. sijecnja 1118.g), Giovanni (Ivan) Coniulo vratio se iz Rima u Montecassino, gdje se povukao u misticnu samocu, te je, tri dana kasnije, u benediktinskome samostanu kod Sv. Sebastijana na Palatinu izabran za papu, pod imenom Gelazije II.
No, dolazak Henrika V., onemogucio je posvecenje Gelazija II., koje je uslijedilo tek 3. ozujka 1118.g.u Gaeti, kamo se bio morao povuci, zajedno s kardinalima koji su mu ostali vjerni.
Za vrijeme Uskrsnoga slavlja u Capui, Gelazije je odrzao sabor na kojemu je ekskomunicirao cara i njegova antipapu Burdina.
Papa Gelazije II., se 29. lipnja napokon uspio vratiti u Rim, te stolovati u bazilici sv. Pavla, buduci da je u onoj sv. Petra jos uvijek bio antipapa Burdino.
Dana 16. prosinca te iste godine 1118., Galezije II. je odrazo sabor njemackih i francuskih prelata u Avignonu.
God. 1119., ovaj se neumorni papa uputio u Valenciu, potom u Bec, a zatim u Lyon, a onda su ga pogodjena upalom porebrice, 18. sijecnja, na njegovo trazenje, odveli u samostan u Cluny, gdje je sveto preminuo 29. sijecnja, a da nije uspio ostvariti svoj ideal izmirenja s Henrikom V.
IME je hebrejskoga porijekla i znaci: BOG SE SMILOVAO, BOZJI DAR.

30. siječanj 2010.

Sveta Martina, djevica i mučenica

Sveta Martina, koje se Crkva danas s poštovanjem sjeća, mučenica je III. stoljeća. Bila je kćerka uglednog Rimljanina koji je obnašao službu gradskog prefekta. Ostavši bez oba roditelja Martina iz ljubavi prema Kristu, sve podijeli siromasima i svoj život posveti dvorbi bolesnika i pomaganju siromaha. Martina je bila izvanredno lijepa djevojka tako da ju je htio za ženu uzeti sam car Aleksandar Sever što je ona odbila. Kad je car saznao da je Martina kršćanka, upao je u srdžbu, dao ju je zatvoriti te izvesti pred sud. Odbivši želju mučenika da se odrekne svoje vjere, prošavši vjerna kroz mnoge muke Martini je konačno odrubljena glava, ali to je bila njezina pobjeda jer je nisu mogli slomiti. Nad grobom sv. djevice i mučenice Martine uskoro je podignuta bazilika, a njezino se štovanje vrlo brzo proširilo. Štovana je kao sjajan primjer postojanosti i hrabrosti u vjeri.

31. siječanj 2010.

Sveti Ivan don Bosco, svećenik (+ 1880)

Svetac kojega se Crkva danas sjeća u svojoj liturgiji, don Bosco, roden je u siromašnoj seljačkoj obitelji kod Torina. U drugoj godini ostaje bez oca pa zajedno s majkom od ranog djetinjstva počinje se baviti poljskim poslovima. S 11 godina izrazio je želju da postane svećenik. Kako nije bilo opće školske obveze u Italiji toga vremena mali Ivan Bosco dnevno je prevaljivao 8 kilometara kako bi kod jednog svećenika učio latinski, tada za svećenički stalež neophodne potreban jezik. U 13-oj godini Ivan odlazi u najam kao sluga kako bi zaradio za svoje školovanje. Nakon 2 godine primi ga u kuću jedan svećenik ali on ubrzo umire te Ivan mora pješačiti 20 kilometara dnevno do prve latinske škole. Kad je Ivanu bilo 26 godina, došao je do željenog cilja: do svećeništva. Kao mlad svećenik dolazi u Torino gdje je bilo mnogo siromašnog proletarijata te on odmah započinje okupljanje zapuštene mladeži. Njegova blagost i ljubav ubrzo je privukla mnoge besposličare i osobe prepuštene ulici. Uz mnogo muke osnuje neku vrstu internata a kada su se iz ove zajednice počela javljati i duhovna zvanja don Bosco osniva Salezijansku družbu koja će se brinuti osobito za siromašnu i zapuštenu djecu i mladež, nju pomagati, odgajati i spremati za život. Skrbeći i za žensku mladež zajedno sa svetom Dominikom Mazarellom osniva i žensku granu svoje kongregacije. Don Bosco je uživao a i danas uživa glas idealnog i svetog svećenika i apostola mladeži. Don Bosco umro je 1880 godine. Svetim ga je proglasio papa Pio XI. 1934. godine. Salezijanska družba jedna je od najbrojnijih redovničkih zajednica u Crkvi. Bog je, doista, blagoslovio Don Boscovo djelo.

0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply