SVETAC DANA STUDENI ( NOVEMBAR )

30. studeni 2009.

Sveti Andrija, apostol (+ 60) ; uz svetkovinu Krista Kralja

Andrija, kao i brat mu Šimun Petar, bijaše ribar na Genezaretskom jezeru u Kafarnaumu, kamo obojica dođoše iz rodne Betsaide. U apostolskom zboru ribari bijahu u većini, iako su bili prisutni i zemljoradnici kao sv. Jakov Mladi i brat mu Juda Tadej, te trgovac i bankar, carinik Matej. Prvi koji je od dvanaestorice pošao za Isusom bijaše baš Andrija, zato je on i nazvan “prvopozvani”. Uz njega je bio i sveti Ivan Evanđelist.
Oni su bili najprije učenici Ivana Krstitelja koji je propovijedao skori dolazak Mesije. Kad je na Jordanu upro prstom na njega, Andrija i Ivan, kao pravi idealisti, približiše se k Isusu u jednostavnosti srca, onako spontano, a on ih je tako i prihvatio. Bili su to iskreni i pošteni ljudi koji su željeli živjeti za nešto više i zato već nekako skloni da prihvate i slijede Isusa. Andrija je k Isusu brzo doveo i svoga brata Šimuna, zato ga evanđelisti Matej i Luka u apostolskom zboru stavljaju odmah iza Šimuna Petra. Novi zavjet još u nekoliko zgoda spominje Andriju: tako kod umnažanja hljebova i kad su stranci u Jeruzalemu željeli vidjeti Isusa.
Nakon Isusova uzašašća i silaska Duha Svetoga Sveto pismo Andriju više ne spominje. No zato o njemu pišu obilno mnogi apokrifni spisi koji, dakako, nisu vjerodostojni. Jedino ima neku vjerojatnost podatak da je Andrija propovijedao Evanđelje među Skitima, u današnjoj južnoj Rusiji, o čemu govori otac crkvene povijesti Euzebije. Za Andrijinu mučeničku smrt na takozvanom Andrijinu križu u obliku slova X znamo jedino iz jednog spisa, zvana Passio, u kojem je opisano apostolovo mučeništvo.
Predaja veli da je bio raspet u Ahaji u gradu Patrasu, odakle su mu relikvije prenesene u Carigrad, a zatim u Amalfi u Italiju. Svečeva glava bila je god. 1462. prenesena u Rim, a vratio ju je natrag grčkim pravoslavnim vjernicima papa Pavao VI. Spominjemo kao naročito pouzdan povijesni podatak da se blagdan sv. Andrije slavio 30. studenoga već u doba sv. Grgura Nazianskoga, dakle, u drugoj polovici IV. stoljeća.

Uz svetkovinu Krista Kralja
Svaka svetkovina i svaki blagdan ima svoj sadržaj i svoju poruku. To vrijedi i za svetkovinu Krista Kralja. Njezin je sadržaj Pavao izrekao u Poslanici Kološanima ovako: “Krist je savršena slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakoga stvorenja, jer je u njemu sve stvoreno – sve na nebu i na zemlji; vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti; sve je stvoreno po njemu i za njega. On je prije svega, i sve se u njemu drži u redu. On je i Glava Tijela, Crkve: on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvi, jer Bog odluči u njemu nastaniti svu Puninu, i po njemu pomiriti za nj sve što je na zemlji ili na nebu, uspostavljajući mir krvlju njegova križa” (1,15-20).
A poruka je svetkovine Krista Kralja da je Krist naš konačni Kralj i Gospodar, kome smo jedinome konačno svi odgovorni. Nadalje, da je svakome od nas dan zadatak da prema svojim mogućnostima ostvarujemo Kristovo kraljevstvo već ovdje na zemlji.
Kako to konkretno možemo ostvarivati pokazuje nam Matejevo evanđelje, 25,31-46, a koje Crkva u Godini A svojim vjernicima čita baš na svetkovinu Krista Kralja.
Veoma zanimljiv, konkretan i pristupačan način ostvarivanja Kristova kraljevstva pokazuje nam i René Voillaume koji nas uči da svakome donosimo bratsku ljubav Isusa Krista. Takvo nešto uči nas i Novi zavjet.
“Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci” (Mt 7,12).
“Nikomu ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon. Uistinu: ‘Ne učini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne
poželi!’ – i ako ima koja druga zapovijed – sadržana je u ovoj riječi: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!’ Ljubav ne čini bližnjemu zla. Dakle: ljubav je ispunjeni Zakon” (Rim 13,8-10). Taj tekst pokazuje kako je ljubav srž svih zapovijedi.
“Što se nas tiče, mi ljubimo, jer je on nas ljubio prije. Ako netko tvrdi: ‘Ljubim Boga’, a mrzi svog brata, lažac je; jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!” (1 Iv 4,19-21).
Otac René Voillaume (rođen 1905), u svjetlu života i pouka Charlesa de Foucaulda i vjeran njegovu duhu, osnovao je u listopadu 1933. u El Abiodhu u Sahari, prvo bratstvo Male Isusove braće. U svojim djelima U srcu masa i Pisma bratstvima istančanim smislom za iskonsku duhovnost u najsiromašnijim ljudima otkriva lik Krista koji pati. On piše: “Valja imati na umu da je svaki čovjek Božja slika, dakle, nešto apsolutno pisano malim slovom. Zbog toga nije gubitak vremena ljubiti najmanjega između ljudi kao brata, kao da bi sam bio na svijetu: kakva god bila njegova moralna bijeda, usudio bih se reći da je isto tako vrijedan ljubavi kao i Bog sam. Isus želi da budete predani ljubavi svoje braće.. . ”

29. studeni 2009.

Sveti Saturnin i Sizinije, mučenici (+ 304)

Saturnin već u poodmakloj dobi, bio je za vrijeme cara Maksimijana zbog svoje velike vjere osuđen na prisilni rad nošenja pijeska za gradnju Dioklecijanovih terma na Viminalu. Đakon Sizinije s drugim kršćanima posvetio se duhovnoj i materijalnoj brizi za osuđenike. Otkriven u tom svom djelu ljubavi i požrtvovnosti, uhvaćen je i predan prefektu Laodiciju, bačen u Mamertinsku tamnicu, gdje mu je uz Božju milost pošlo za rukom obratiti mnogo vojnika rimske garde. Saturnin i Sizinije bili su tada podvrgnuti okrutnim ispitivanjima pred sudom u hramu Telude. Odlučno su odbili zahtjev da žrtvuju poganskim bogovima. Njihov je heroizam i među prisutnima na sudu pobudio veliko udivljenje pa se neki od njih obratiše na kršćanstvo. Obojici je svetih mučenika godine 304. na Nomentanskoj cesti bila odrubljena glava, a njihova je tjelesa na svom zemljištu na Salarijskoj cesti sahranio rimski bogataš Trason. Njima u čast podignuta je kasnije bazilika izvan Porta Collina. Na njoj se nalazila uklesana u mramoru pjesma što ju je u čast svetih mučenika sastavio papa Damaz (366-384), veliki poštivalac rimskih mučenika.
Za vrijeme pontifikata Pija XI. (1922-1939), nedaleko od Trasonova groblja sagrađena je župna crkva Sv. Saturnina pa tako Rim i danas čuva živu uspomenu na toga svetog mučenika.

28. studeni 2009.

Sv. Jakov Markijski

Sveti Jakov Markijski, kao i sv. Bernardin Sienski te sv. Ivan da Capestrano, bijaše veliki propovjednik svoga vremena. Otkako je na blagdan Sv. Antuna Padovansko god. 1422. u Firenzi u crkvi San Miniato, započeo s propovijedanjem, ostao je tome vjeran sve do svoje blažene smrti 28. studenoga 1476. u Napulju. Više od pola stoljeća krstario je putovima Europe propovijedajući posvuda o imenu Isusovu, što bijaše stalna omiljela tema njegovih propovijedi, kao i njegova velikog učitelja sv. Bernardina Sienskog. Propovijedao je s velikim uspjehom u Italiji, Bosni, Češkoj i Poljskoj. Često je obavljao i veoma delikatne misije u službi papa: Eugena IV., Nikole V. i Kalista III. Bila je u tome upravo poslovična njegova poslušnost. Tako se jednom nalazio baš kod stola kad mu stiže od Pape nalog da putuje u Ugarsku. On odmah ustade od stola i pode na put. Poslušnost je uvijek shvaćao i tumačio u najstrožem smislu. Giacomo della Marca, u svijetu Domenico Gangali, rodio se god. 1394. u Monteprandoneu. Veoma rano je ostao bez oca pa su ga već u sedmoj godini poslali čuvati ovce. Onda to nije bio baš lak posao jer je posvuda bilo vukova. Tako se i mali Dominik prestrašio vuka, napustio stado te pobjegao u Offidu, jednom svećeniku, svome rođaku. Kasnije će toga vuka nazvati ‘Božjim anđelom, a ne vukom, kako mu se nekoć činio’. Dominik je tada pošao u školu koja mu je veoma dobro išla. Svršivši osnovnu i srednju školu, dakako u obliku svoga vremena, upisao se na Sveučilište u Perugiji na studij građanskog prava. Postao je bilježnik te smio nositi naslov Ser Domenico. Nastanio se u Firenzi. Na povratku u zavičajne Marche, zbog nekih obiteljskih poslova, zaustavio se u Asizu, kolijevci franjevaštva. Ondje je nakon razgovora s poglavarom samostana Sv. Marije Anđeoske, odlučio i san stupiti u veliku franjevačku redovničku obitelj u kojoj će postati jednom od njezinih sjajnih zvijezda. Redovničke zavjete položio je 1. kolovoza 1416. U redu je dobio ime Jakov. Kao svećenik jednog je dana rekao fra Bernardinu Sienskom: ‘Oče, ja idem propovijedati u Gubbio. A vi, kamo idete?’ – Bernardin je odgovorio: ‘Ja ću poći u Regno.’ Htio je reći da ide u Abbruzze, u Aquilu. No nekoliko dana nakon to ga fra Jakov je prosvijetljen doznao da je njegov veliki i ljubljeni duhovni učitelj otišao u jedan drugi Regno, ta riječ u talijanskom znači kraljevstvo. Prekinuo je svoju propovijed te sa svima za velikog pokojnika izmolio pokornički psalam ‘Miserere’. A zatim je izjavio: ‘U ovaj čas pao je na zemlju velik stup!’ I doista je tada umro Bernardin Sienski.
Fra Jakov Markijski bijaše velik pokornik. Velik dio života proveo je i strogom postu, često se zadovoljavajući porcijom boba kuhana na vodi. Trpio je velike napasti u tijelu pa je i po noći činio pokoru trapeći svoje tijelo. Često je bio bolestan te je tako 6 puta primio bolesničko pomazanje i to kao popudbinu za smrt. Pa ipak je kraj svega toga doživio 80 godina.
Kao propovjednik u propovijedima je udarao po lakomosti, škrtosti i lihvi. Ta pošast je u ono doba veoma cvala pa su bogatstvo i novac bili u rukama malog broja bogataša i lihvara koji su gulili narod. Te gulikože već je sv. Bernardin Sienski nazivao onima koji ‘ispijaju Kristovu krv’. Da bi se što uspješnije borio protiv toga društvenog zla, sv. Jakov je osnivao takozvana brda dobrote Monti di Pieta, gdje su siromasi mogli dobiti pomoć i zajam uz najpovoljnije uvjete. Te će dobrotvorne ustanove kasnije najuspješnije širiti sveti Bernardin da Feltre. Fra Jakova je na njegovim putovanjima pratio brat Venancije koji pripovijeda da mu je, dok je propovijedao po Lombardiji, bila ponuđena biskupska stolica u Milanu, no on je to odbio. Bio je ponizan redovnik koji je o sebi ponizno mislio. To se vidi iz toga što je neprestano molio za oproštenje. Naročito je molio svoju redovničku subraću zbog – kako je on u poniznosti mislio – lošeg primjera što im je davao. Umirući je molio: ‘Isus, Marija, blagoslovljena bila Isusova muka!’ Brat Venancije, njegov dugogodišnji pratilac, nakon smrti svoga duhovnog učitelja Jakova Markijskog napisao je njegov životopis u kojem govori o mnogim čudesima što ih je taj svetac učinio za života i poslije smrti.

27. studeni 2009.

Sveti Virgilije, biskup Salzburga (+ 784)

Taj je svetac po rođenju bio Irac, monah, a zatim opat samostana Aghaboe. Godine 743. napustio je svoj rodni otok da “Kristu za ljubav” započne dugo misijsko putovanje po europskim zemljama. Naviještao je Evanđelje u Bavarskoj, Koruškoj, Štajerskoj i Panoniji. Nakon smrti sv. Bonifacija, apostola Njemačke, bio je god. 755. posvećen za biskupa u Salzburgu, u današnjoj Austriji.
Virgilije kao čovjek veoma velike kulture bio je jedan od najodličnijih učenih ljudi svoga vremena. Toliko je bio upućen i što bismo rekli “kod kuće” u znanostima matematike da su ga nazivali Ngeometrom”. Bio je tvorac “teorije antipoda”, koja se sastojala u mišljenju da nasuprot našem svijetu postoji jedan drugi svijet s drugim ljudima, drugim suncem i mjesecom. Kao posljedicu takva stava nijekao je jedinstvo ljudskoga roda, o kojem govori Sveto pismo. Papa Zaharije označio je njegovu teoriju kao “naopaku”.
Virgilije nakon toga u svoj poniznosti srca napušta svoju kozmološku raspravu te se s još većim žarom daje na ponovno i bolje organiziranje života i rada svoje biskupije. Osnovao je nekoliko benediktinskih samostana koji su postali važna i živa središta duhovnoga života i kulture. Medu tim samostanima i onaj je San Candido u južnom Tirolu.
Krepost i učenost svetog Virgilija dostojno je proslavio u jednoj poemi glasoviti Alcuin. Ta je poema na sreću sačuvana do danas. Svetac je umro u svom biskupskom sjedištu u Salzburgu na današnji dan godine 784., a sahranjen je u katedrali. Iz njegove djelatnosti još je važno spomenuti da je začetnik prve katedrale u Salzburgu, kamo je godine 774. prenio relikvije svetog Ruperta, prvoga biskupa toga sjedišta.

26. studeni 2009.

Sveti Ivan Berchmans, redovnik (1599-1621)

Ivan Berchmans se rodio god. 1599. u selu Diestu, u današnjoj belgijskoj pokrajini Brabantu. Otac mu je po zanimanju bio obrtnik-kožar s dosta skromnim prihodima. Od god. 1612. Ivan se kao đak nalazio u Malinesu. Živeći u razdoblju u kojem je u ime vjere počinjeno mnogo okrutnosti, mogao je tada kao i mnogi drugi isusovački đaci dobro upoznati povijest tolikih mučenika pa se i sam želio, kao vojni kapelan, pridružiti vojskama protureformacije. Tu karijeru zbog prerane smrti doduše nije mogao ostvariti, ali ju je zato ostvario njegov mladi brat, također isusovac.
Ivan je bio mladić pun prirođenog poštovanja prema drugima, no bez infantilizma. Njegova je vatrena narav i odlučnost došla do izražaja u jednom pismu što ga je napisao roditeljima, kad je nakanio stupiti u Družbu Isusovu, a oni se toj namjeri opirali. Iz tog pisma, napisana u kolovozu 1916. godine, kad mu je bilo 17 godina i kad je u srcu gajio živu želju da se što prije Bogu sasvim posveti te predusretne sve namjere roditelja o njemu bez njega, saznajemo kako im je obrazložio ono što je odlučio. Pismo im je upravio iz Malinesa ovako:
“Poštovani oče i predraga majko! Već 4 mjeseca Gospodin nastavlja kucati na vrata moga srca koja sam ja do sada na neki način držao zatvorena. Od tog vremena opažam da mi ne dolazi druga misao bilo za učenje, bilo dok počivam, bilo na šetnji, bilo ako što drugo činim, osim misao koji ću stalež odabrati. Nakon što sam se više puta pričestio te učinio dobrih djela, odlučio sam napokon posvetiti se Bogu, našem Gospodinu, u redovničkom staležu, dakako, ako me u tom -bude pomagala njegova milost.
Doduše, prijatelji i roditelji običavaju teško podnositi kad im odlaze oni koje ljube. No ja sam o svemu tome drukčije mislim. Kad bi ovdje preda mnom bili prisutni otac i majka sa sestrom i ostalim rođacima, tamo pak Bog i Gospodin naš, sa svojom, no kako se nadam i mojom, blaženom Majkom te mi rekli: ‘Nemoj nas ostaviti, dragi sine, to te molimo za trud i muke što smo za te podnijeli!’ – Isus pak naprotiv: ‘Radije slijedi mene koji sam se za te rodio, bio bičevima izudaran, trnjem okrunjen i napokon na križ pribijen: ovih pet rana što vidiš, nisam li za te podnio? i zar ne primjećuješ da sam do sada tvoju dušu svojim tijelom hranio i svetom krvlju krijepio?’ – Jao, predragi moji roditelji, kad o svemu tome ponovno razmišljam, tako se zagrijem da bih odmah, kad bih mogao, u red pobjegao: niti će mi duša ni srce mir uživati sve dok ne otkriju svoga ljubljenoga.
Ja sam, dakle, odlučio radosne duše prikazati se Isusu Kristu te njegove bojeve u njegovoj Družbi vojevati. Sada samo očekujem da ne biste svoje namisli suprotstavili Kristovima.
Radije se preporučujem vašim svetim molitvama i molim Gospodina da me usliši i udijeli mi ustrajnost u svetim odlukama sve do konca života; a zatim da meni i vama udijeli vječni pokoj. Poslušan Kristov i vaš sin. Ivan Berchmans.”
Ivan je u Malinesu god. 1616. stupio u novicijat Družbe Isusove. Bio je to veoma brojan novicijat, a na čelu mu odličan učitelj novaka. Poslije novicijata poglavari su Ivana poslali na studij u Rim, gdje je nakon kratke bolesti – bila je to groznica i zaraza crijeva – u žarkoj rimskoj vrućini 13. kolovoza 1621. u Gospodinu preminuo. Nije mu se ispunio životni san da kao misionar pode u Kinu ili da se bori protiv krivovjeraca. Gospodin se zadovoljio samo njegovim svjedočenjem vjernosti u malom, u običnom svagdašnjem životu.

25. studeni 2009.

Sveta Katarina, djevica i mučenica

Najpoznatija svetica Katarina u povijesti književnosti svakako je sv. Katarina Sienska, u povijesti duhovnosti sveta Katarina Genovska, a u pučkoj pobožnosti sveta Katarina Aleksandrijska, koju danas slavimo. Šteta samo što je i njezin život ovijen legendom, lijepom doduše, ali bi nam bilo daleko draže o njoj ono što je povijesno pouzdano i zajamčeno.
Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo naročito okrutno u Egiptu, koji su nazivali “Kinom staroga svijeta”. O tim mučenicima nastali su kasnije legendarni izvještaji, takozvani Passiones, koji su gotovo uvijek više plod pobožne mašte, nego točni povijesni podaci o dotičnim osobama. Radilo se o legendama kojima je bilo više stalo do pobude, nego do povijesti. Isto, na žalost, moramo ustanoviti i za Pussio sanctae Catharinae martyris.
Budući da se radilo o jednoj kršćanskoj djevici visokog položaja, veoma inteligentnoj, lijepoj, kako na tijelu tako i na duši, njezino je mučeništvo, što ga je podnijela u Aleksandriji, još više djelovalo na pučku maštu pa se tako o njoj i rodila legenda i to u raznim inačicama. Jedna je od njih i ova:
“Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeći se preodlično govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio.
Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao načiniti strašno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. No to se mučilo raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava.” Prema toj legendi anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu podignut je kasnije slavni samostan Sv. Katarine koji postoji još i danas. Egipatski predsjednik Anvar El Sadat kraj tog je samostana 19. studenoga 1979. započeo gradnjom velikog religioznog središta za tri jednobožačke religije: kršćansku, židovsku i muslimansku, da to mjesto, gdje je Bog u Starom zavjetu Mojsiju predao 10 zapovijedi, bude mjestom molitve i klanjanja jedinome pravome Bogu.

24. studeni 2009.

Sveti Krševan, mučenik

Krševan, akvilejski mučenik iz IV. stoljeća, istaknuo se u doba Dioklecijanova progonstva beskompromisnom vjerom u Isusa Krista. Predaja ga povezuje sa svetom Stošijom ili Anastazijom, mučenicom. Po toj predaji on joj je bio vjeroučitelj. Dok je Stošija bila u tamnici, Krševan ju je svojim pismima tješio i bodrio. Krševan je sam bio stavljen na veliku, životnu kušnju. Bio je nagovaran da se odreče vjere, da apostatira. Ako to učini, ponuđen mu je visoki, upravni položaj: prefektura i konzulat Rimske provincije. Krševan je odbio tu laskavu karijeru, samo da ne zaniječe sebe i ne pogazi svoje vjere. Najvjerojatnije na današnji dan, 24. studenoga, Krševan je zbog vjere bio smaknut. Odrubljena mu je glava.
“Evo pravoga mučenika, koji je za Kristovo ime krv svoju prolio; nije se bojao prijetnja sudačkih, i tako je ušao u kraljevstvo nebesko.” Tako ulaznom pjesmom Zadrani slave danas blagdan Svetog Krševana, latinski Krisogona, zaštitnika svoga grada. Koliko je taj svetac bio štovan i u općoj Crkvi, najbolji je dokaz da je njegovo ime ušlo u Rimski kanon mise. Zadrani su svom zaštitniku Krševanu podigli krasnu romaničku crkvu koju je 4. svibnja 1175. posvetio prvi zadarski nadbiskup Lampridije. Zadarska je biskupija daleko starija. Spominjem to da nas ne iznenadi ime prvog zadarskog nadbiskupa. Biskupija u Zadru spominje se već god. 530. i 533. prigodom zasjedanja Crkvenoga sabora u Saloni. U doba provale Avara i Hrvata, Zadar ostaje pošteden, pa se zato u crkvenom, političkom i narodnom pogledu bez prekida razvija. U njemu je bilo sjedište bizantskog carskog namjesnika. Zadarska je biskupija bila sredinom XII. stoljeća podignuta na nadbiskupiju i metropoliju za biskupe sufragane Osora, Raba, Krka i Hvara. Za biskupa Hvara samo do godine 1181. Jedni drže da je zadarska biskupija bila podignuta na nadbiskupiju god. 1145., tako, na primjer, poznati povjesničar i arheolog don Frane Bulić, dok drugi drže da je to bilo godine 1154.

23. studeni 2009.

Sveti Klement 1., papa i mučenik (+ 101)

Kako nas izvješćuje sv. Irenej, Klement je bio četvrti rimski biskup, nakon Petra, Lina i Anakleta. Bio je na čelu Rimske crkve od god. 92. do 101. Podrijetlom je bio Židov iz dijaspore, a po kulturi Helen. Nije nam poznato gdje je i kako došao u dodir s kršćanstvom. Sv. Pavao doduše u Poslanici Filipljanima piše o nekom Klementu kao o “svom suradniku”, no to je ipak i odviše malo da bi toga Pavlova suradnika mogli poistovjetiti s kasnijim papom Klementom. Tradicija je starih kršćanskih pisaca složna u tome da je Klement bio apostolski učenik, čak i u izravnim vezama sa svetim Petrom.
O pontifikatu pape Klementa, osim onoga iz njegove Poslanice Korinćanima, nemamo nikakvih drugih podataka. Umro je vjerojatno na Istoku, na Kersonezu, kamo je bio prognan.
Njegova ličnost i njegov veliki autoritet proizlazi iz Poslanice što ju je između god. 96. i 98. upravio u Korint. Bilo je to baš malo nakon drugog progonstva kršćana pod carem Domicijanom. Od tog je progonstva mnogo pretrpjela i Rimska crkva, koju je u tim teškim i kritičnim časovima podržavao njezin revni biskup Klement. I gle, kad se progonstvo smirilo, oborila se na Crkvu u Korintu ne manja oluja, no ovaj put iznutra. Takve su bure još neugodnije i opasnije. To dobro znamo iz vlastitog iskustva u našoj mjesnoj Crkvi.
Predmet spora u Korintu sastojao se u tome što je šačica mladih bunila mjesnu kršćansku zajednicu protiv zakonito postavljenih svećenika. Osporavatelji zakonite vlasti u Crkvi činili su svoj razorni posao vjerojatno iz zavisti, interesa ili nekih drugih nečasnih motiva. Žalosno je bilo to što su ti nepozvani glasnogovornici uspjeli zavesti jedan broj vjernika na svoju stranu, što je dakako crkvenu zajednicu u Korintu dovelo do veoma teškog stanja. To je išlo čak tako daleko da je prijetio i bio već na pomolu raskol.
O svemu tome bio je u Rimu kao prvi autoritet Crkve obaviješten i papa Klement. On je smatrao svojom dužnošću da umiri duhove te ponovno uspostavi mir i red. Stoga je Crkvi u Korintu uputio svoju Poslanicu, koja je puna i dobrote i čvrstoće. Poslanicu je uručio trojici pouzdanih ljudi: Klaudiju, Valeriju i Fortunatu, koji su se dali na ne baš lagan i kratak put iz Rima čak u Korint. Strepeći pomalo i za te pismonoše te nadajući se u sretan ishod njihova putovanja, Klement je ovako zaključio svoju Poslanicu: “Vratite ih natrag brzo s mirom kao glasnike radosti da nam što prije jave o miru i slozi, što ih tako zazivamo i želimo, da bismo se mogli radovati i mi zbog uspostave reda medu vama.”
Klement se u pismu protiv uzročnika nereda u Korintu ne služi baš nekim baršunastim riječima jer je i on dobro znao da na ljutu ranu valja staviti ljutu travu. On zato piše: “Ustadoše nečasni protiv časnih ljudi, neslavni protiv slavnih, bezumni protiv mudrih, mladi protiv starih. I zbog toga su tako daleko pravda i mir jer je svak napustio strah Božji te je potamnila vjera u njega; nitko više ne koraca po normama njegovih zapovijedi, niti se ponaša na način dostojan Krista, već svatko ide za željama svog zloga srca, što je začelo onu opaku i bezbožnu zavist, zbog koje u svijet uđe smrt.”

22. studeni 2009.

Sveta Cecilija, djevica i mučenica

Sveta Cecilija je jedna od najznačajnijih figura ranoga kršćanstva. Srednjovjekovni pisac Jakov da Voragine u svom djelu Flos sanctorum u imenu Cecilije gleda nebeske ljiljane – Coeli lilia. Pa ipak, kritički povjesničari u vezi života svete Cecilije stavljaju mnoge poteškoće, dakako ne moralne prirode, već što je legenda, a što stvarnost? Unatoč tome, kod obnove kalendara spomendan je sv. Cecilije ostao i to kao obvezatan. Hagiografi kažu da bi bez nje, koju glazbenici štuju kao svoju zaštitnicu, naš kalendar ostao siromašniji.
Sto se tiče sv. Cecilije, sigurne su i rječite barem dvije činjenice: prva je naziv bazilike Sv. Cecilije, koji je veoma star; datira sigurno iz vremena prije Milanskoga edikta, dakle, prije 313. godine. Blagdan se svetice slavio u njezinoj bazilici u Trastevereu – rimskoj četvrti – već godine 545.
Druga je činjenica također veoma značajna, a ta je da je bila pokopana u Kalistovim katakombama i to na počasnom mjestu, uz takozvanu “Kriptu papa”. Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio veoma pobožan prema svetici, dao prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu.
Koncem XVI. stoljeća sarkofag je sv. Cecilije ponovno otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanu stanju, obučeno u odjeću od svile i zlata. Tada je slavni kipar Maderna isklesao poznati svetičin kip u mramoru koji je vjerna reprodukcija – kako se pripovijeda – pogleda i položaja tijela svete mučenice. Kopija toga kipa nalazi se još i danas u Kalistovim katakombama, podsjećajući tako da je svetičino tijelo najprije ondje počivalo.
U legendarnom opisu mučeništva sv. Cecilije, koji je nastao dosta kasno, ona se uzvisuje i slavi kao najsavršeniji uzor kršćanske žene koja je iz ljubavi prema Kristu ispovijedala djevičanstvo i podnijela mučeništvo.
Legenda kaže da je Cecilija bila plemenita roda, bogata, da je svaki dan išla na misu, koju je u katakombama pokraj Apijeve ceste služio papa Urban. Putem su je čekali brojni siromasi, prema kojima je uvijek bila milostiva i darežljiva srca. Kad su je dali za zaručnicu Valerijanu, na dan zaruka, “dok su odzvanjali glazbeni instrumenti, ona je u srcu pjevala samo Gospodinu”. Odatle je došlo i do toga da su je kasnije glazbenici izabrali za zaštitnicu. Prije nje se slavio zaštitnik glazbe sv. Ivan Krstitelj čiji je otac Zaharija kod njegova rođenja zapjevao svoj kantik “Benedictus”.
Kad je Cecilija, prema legendi, postala Valerijanova žena, rekla mu je prve noći: “Neka me ne dotakne nijedna profana ruka jer mene štiti anđeo. Ako me budeš poštivao, on će te ljubiti, kao što ljubi i mene.” Valerijan se tada pokorio Cecilijinu savjetu, dao poučiti u vjeri i krstiti od pape Urbana te je onda skupa s Cecilijom i svojim bratom Tiburcijem podnio mučeništvo. Iako baš u takvu obliku, izvještaj je samo pobožna legenda, to ipak postoje povijesne osobe i to mučenici Valerijan i Tiburcije koji su pokopani u Pretestatovim katakombama.
Prema legendarnom opisu muke Cecilija je bila osuđena na smrt i to tako da joj se odrubi glava. Krvniku to nije uspjelo učiniti ni s tri udarca. Cecilija je tada zamolila da prije smrti smije još vidjeti papu Urbana. U očekivanju toga posjeta kroz tri dana je nastavila ispovijedanjem kršćanske vjere. Ne mogavši je više ispovijedati riječima, izrazila je prstima svoju vjeru u jedinoga trojstvenoga Boga. I upravo ju je u tom položaju i ovjekovječio slavni majstor Maderna.
Eto, to bi bilo sve o svetoj Ceciliji, nešto iz povijesti njezina kulta, a nešto iz legende.

21. studeni 2009.

Prikazanje Blažene Djevice Marije – Gospa od zdravlja

Današnji Gospin spomendan ima svoje značenje, svoj smisao, ne samo zato što se pobožno sjećamo jedne tajne iz života One koju je sam Bog odabrao za Majku svoga Sina, a kao posljedicu toga i za Majku Crkve, tajne njezina potpunog prikazanja, darivanja, posvećenja Bogu, već i zato što je današnja proslava jedan konkretan ekumenski čin prema našoj subraći kršćanima Istoka. U uvodnoj bilješci Časoslova Božjega naroda čitamo, naime, ovo: “Na današnji dan (god. 543) posvete crkve Svete Marije Nove, podignute pokraj jeruzalemskoga hrama, zajedno s istočnim kršćanima slavimo ‘posvetu’, kojom se od djetinjstva posvetila Bogu potaknuta od Duha Svetoga, čijom je milošću bila ispunjena u svome bezgrješnom Začeću.”
O Marijinu prikazanju ne govori nam nijedna knjiga Svetoga pisma, no zato o njemu opširno pišu apokrifi, oni tekstovi koje Crkva ne priznaje kao nadahnute pa ih zato nije ni uvrstila u svoj službeni popis svetopisamskih knjiga. Kao zanimljivost navodimo kratko što apokrifi pišu o Marijinu prikazanju. Prema njima taj je čin bio veoma svečan. Popratili su ga čudesni događaji. Mariju su roditelji obećali Bogu i doveli je u hram kad su joj bile tri godine. Bilo je to u pratnji velikog broja hebrejskih djevojčica koje su u ruci nosile zapaljene baklje. U svečanosti su sudjelovale hramske vlasti, pa i sami anđeli, koji su vršili službu pjevača. Od radosti su pjevali.
Do ulaza u hram bilo je 15 stepenica, kojima se Marija sama uspela, premda je bila još tako malena. Apokrifi govore još da se Marija u hramu hranila neobičnom hranom, koju su joj donosili sami anđeli te da nije stanovala s ostalim djevojčicama, već u samoj svetinji nad svetinjama.
Sve su to samo pobožna i neutemeljena razmišljanja apokrifnih pisaca. Ipak, kao neka književna vrsta mogu imati neko značenje. Ono bi bilo u tome što se želi na izvanjski, osjetan način, opisati, dočarati onu stvarnost koja je nevidljiva, stvarnost da je Marija od prvoga časa svoga postojanja bila puna milosti, da je bila predodređena za dostojanstvo Bogomajke, kojim nadilazi i same anđele.
Bog je svojom milošću pripravio Marijino tijelo da ono postane hramom Božjega Sina, svetinjom nad svetinjama, u koju se spustio i nastanio Najsvetiji, Sin Božji. Ona je po svome odabranju prikazana, posvećena Bogu, određena za velike stvari, za ostvarenje Božjega plana o spasenju čovjeka. Kad čitamo one nadahnute tekstove Svetoga pisma, koji govore o Mariji, onda nam i današnji spomendan postaje tako jasan, rječit. Radi se o velikoj tajni utjelovljenja u koju je i Marija svim svojim bićem bila uvučena.
Blagdan Gospe od Zdravlja, kojoj su u krajevima negdašnje Mletačke Republike bile podignute brojne crkve, crkvice i kapele, vezan je s jednim događajem. Kad je god. 1630. na području Mletačke Republike harala strašna kuga, koja je u samoj Veneciji pokosila 80.000 života, mletački se Senat obratio Gospi za pomoć. Učinjen je zavjet baš na današnji dan god. 1631. da će Gospi, ako prestane kuga, podići crkvu. Kuga je prestala, a zavjet je ispunjen. Podignuta je god. 1687. velebna crkva Madonna della salute, koju i danas svaki posjetitelj Venecije može posjetiti. Pobožnost prema Gospi od Zdravlja došla je iz Venecije i u naše južne krajeve.

20. studeni 2009.

Sveti Feliks de Valois (1127-1212)

Suosnivač, skupa sa svetim Ivanom de Mathom reda Presvetog Trojstva ili S trinitaraca, rodio se god. 1127. u pokrajini Valois, sjeveroistočno od Pariza. Prema zavičaju je i njegovo prezime, a dvojbeno je da li je bio u srodstvu s francuskom kraljevskom kućom de Valois.
Šume i proplanci između Gaudelua i Montigny-Lalliera, gdje se nalazilo i mjesto Cerfroid (Cervus frigidus), bijahu veoma prikladno mjesto za tadašnje pustinjake. Ondje je i Feliks u mladosti, pa i kasnije, provodio samotnički pustinjački život zapadnoga tipa, kakav je tada bio u cvatu posvuda u Europi, a naročito u Francuskoj. Takvim je životom želio postići evanđeosko savršenstvo, preporučeno od našega Gospodina. U njemu je ustrajao nekoliko desetljeća. S vremenom se oko njega okupila skupina učenika koji su bili zahvaćeni istim idealom kao i on. Njima je bio duhovni voda i učitelj, iako su živjeli odijeljeno, svaki u svojoj zabiti i osami.
Godine 1194. došao je u Cerfroid Ivan de Matha, a bilo mu je tad 40 godina; prije nekoliko mjeseci bio je zaređen za svećenika. On se tada bavio mišlju o osnivanju reda Presv. Trojstva za otkup kršćanskih robova. Feliks de Valois i tri njegova sudruga oduševili su se za tu zamisao i stavili se na raspolaganje kako bi došlo do njezina ostvarenja. Od tada je njegov život vezan uz postanak i razvitak novoga reda koji je zadužio mnoge koji su bili tada žrtve gusarstva svojevrsni “terorizam” i nasilje onoga vremena.
Na početku života mnogih redova nalaze se sveci pa je to tako bilo i kod reda trinitaraca. Njemu na početku stoji osnivač sv. Ivan de Matha, a uz njega kao najrevniji suradnik, Božji svetac sveti Feliks de Valois. On je tome redu najviše pridonio svojom svetošću. Umro je u Parizu 4. studenoga 1212., a sahranjen je u glavnom samostanu svoga reda u Cerfroidu, sjeveroistočno od Pariza. Takozvanom ekvipolentnom kanonizacijom proglašen je svetim. Blagdan mu se od god. 1694. slavi na današnji dan.

19. studeni 2009.

Sveta Matilda Von Hackenborn, djevica (1241-1299)

Rodila se god. 1241. od plemenitih roditelja. Bila je mlada sestra sv. Gertrude. Jednog je dana s majkom posjetila samostan Rodersdorf, u biskupiji Halberstadt, gdje je Gertruda bila već redovnica. Matilda, premda joj je bilo tek 7 godina, bila je tako zahvaćena svetim samostanskim mjestom da se iz njega više nije htjela udaljiti. Dopustili su joj da ostane u samostanu. Gertruda je od god. 1251. pa sve do 1292. bila opatica zajednice koja se god.
1258. preselila u Helftu, kod Eislebena. Kao marna poglavarica, kojoj je bilo mnogo stalo do duhovnog odgoja sestara, imala je u svojoj veoma sposobnoj sestri Matildi veliku i mudru pomoćnicu. Matilda se odlikovala dubokom poniznošću, nevinošću, ljubaznošću, tako da su je susestre, ali i ljudi izvan samostana rado tražili za savjetnicu. Dominikanci iz samostana Halle brinuli su se za duhovno vodstvo samostana u Helfti, a osobito kreposni fra Henrik iz Halle. Oni su redovnicama, pa tako i Matildi, veoma pomogli u duhovnom uzdizanju.
Unatoč tome što je visoko pokročila u duhu, znala se ipak optuživati zbog lijenosti i žalosti. Bog ju je tako zahvatio da joj je sve ono što je činila izgledalo premalo. Mnogo je trpjela od glavobolje koja je bila teška naročito zadnjih godina njezina života. Posljednje pomazanje primila je pobožno 18. listopada 1299., a umrla je “prikazujući svoje srce Spasitelju i uranjajući ga u njegovo” na današnji dan iste godine. Iako nikad nije bila službeno proglašena svetom, slavi se kao svetica u raznim samostanima što slijede pravilo sv. Benedikta. Blagdan joj spominje i Martirologij.

18. studeni 2009.

Obljetnica posvete bazilika Sv. Petra i Sv. Pavla

Obljetnica posvete bazilika apostolskih prvaka Sv. Petra i Sv. Pavla u tijeku crkvene godine već je četvrta prilika da se sjetimo velebnih likova dvojice apostola kojima Crkva toliko duguje i koje zbog toga naročito i štuje.
Došavši već do predvečerja svoga života “Šimun Petar i apostol Isusa Krista, onima koji su pravednošću našega Gospodina, Spasitelja Isusa Krista, primili istu dragocjenu vjeru kao i mi” (2 Petr 1,1) u svojoj drugoj poslanici pokušava opisati ono što je Gospodin učinio preko njega. Poslanica je puna spasonosnih opomena. Iz nje kao naročito važno i današnjem spomendanu prikladno navodimo ovo:
“Smatram svojom dužnošću, dok sam god u ovom šatoru, da vas opomenama držim u budnosti, jer sam svjestan da ću brzo ostaviti svoj šator, kako mi i naš Gospodin kaza. Ali ću se pobrinuti da se i poslije moje smrti u svakoj prilici mognete sjećati ovoga.
Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova (božanskog) veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzvišene Slave došao glas: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.’ I taj glas koji je došao s neba, mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori” (2 Petr 1,13-18).
I sv. Pavao, opraštajući se pomalo od ovoga zemaljskoga života, svome najmilijem učeniku Timoteju povjerava ovo: “Dijeli sa mnom tegobe za Radosnu vijest, oslanjajući se na snagu Boga koji nas je spasio i pozvao svetim zvanjem ne po našim djelima, već po vlastitoj odluci i milosti koja nam je od vječnosti dana u Kristu Isusu, a koja se sada objavila dolaskom našega Spasitelja Krista Isusa. On uništi smrt i obznani život i besmrtnost Radosnom vijesti, za koju sam postavljen glasnikom, apostolom i učiteljem.
Zbog toga ovo i trpim, ali se ne stidim, jer znam komu sam vjerovao i siguran sam da on može sačuvati povjereno mi blago do onoga Dana. Za uzor zdravog propovijedanja uzmi što si čuo od mene u vjeri i ljubavi koja je u Kristu Isusu! Čuvaj dragocjeno povjereno blago uz pomoć Duha Svetoga koji prebiva u nama.
Svi koji su u Aziji – to već znaš – ostaviše me. Medu njima su Figel i Hermogen. Neka Gospodin bude milostiv Oneziforovu domu jer me često utješio; nije se stidio mojih okova, već, naprotiv, kad je došao u Rim, brižno me potražio i našao – neka mu dadne Gospodin da nade milosrđe kod Gospodina u onaj Dan! – a koliko mi je usluga učinio u Efezu, ti to najbolje znaš” (2 Tim 1,1-18).
Vrline i zasluge apostolskih prvaka, njihov rad medu Božjim narodom i, napokon, njihovo svjedočanstvo što ga dadoše, prolivši svoju krv za Gospodina, privukoše štovanje vjernika odmah nakon njihove smrti. Veličanstveni svjedoci toga kulta divne su bazilike nad njihovim grobovima. Na grobu sv. Petra podigao je baziliku sveti Silvestar (314-335). Današnja Petrova bazilika u Vatikanu potječe iz XVI. stoljeća. Baziliku Sv. Pavla podigao je papa Siricije (384-399).

17. studeni 2009.

Sveta Elizabeza Ugarska (1207-1231)

Elizabeta je bila kćerka ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. Rođena je u Ugarskoj, zaručena već sa 4 godine a vjenčana sa 14 ipak je ostvarila sretan brak. 1227. godine muž joj pogine u križarskoj vojni te ona biva protjerana iz dvorca a djecu joj oduzmu. Postavši franjevačka trećoredica prihvaća u potpunosti evanđeosko siromaštvo. Umrla je 17. studenoga 1231. Samo 4 godine kasnije papa Crrgur IX. proglasio ju je sveticom. Posebnu je ljubav pokazivala siromasima i bespomoćnim i sve svoje imanje je potrošila pomažući potrebnima.

16. studeni 2009.

Sveta Margareta Škotska (1046-1093)

Margareta je rođena 1046 kao kćerka engleskog kralja Eduarda ali je rođena u Ugarskoj radi ratnih zbivanja. Kada je imala 24 godina kralj Malcolm III. zaprosio je njenu ruku i tako ona postaje škotska kraljica. Sa mužem je živjela u sretnom braku i rodila mu šest sinova i dvije kćeri. Velikodušno je pomagala siromahe i svoju djecu odgajala u pravoj majčinskoj ljubavi. Umrla je 16. studenoga 1093., a svetom je proglašena 1249. godina. Za života nastojala je svima ublažiti boli i poteškoće. Pritjecala je svima u pomoć koji su trpjeli i mučili se.

15. studeni 2009.

Sveti Albert Veliki, biskup i crkveni naučitelj (1206-1280)

Albert je rođen 1206. godine u pokrajini Švapskoj, a sa 16 godina odlazi u Padovu na studije. Tamo se upoznaje sa idealima redovničkog života i 1229. godine oblači dominikansko odijelo. Uočavajući njegovu ogromnu nadarenost za učenje poglavari ga šalju u Koeln a potom po raznim svjetskim učilištima toga doba gdje je zapanjivao svojom briljantnom inteligencijom u skoro svim područjima tadašnje znanosti. Rim ga postavi za biskupa u Regensburgu a Slbert nakon 3 godine traži da ga se razriješi ove dužnosti. nakon razrješenja opet se posvećuje poučavanju u Kolenu i redovničkom životu. Njegov najslavniji i najpoznatiji učenik bio je sv. Toma Akvinski. Umire u Koelnu na današnji dan 1280. godine. Svecem ga je proglasio tek 1931. godine papa Pio XI. Među skolastičkim naučiteljima ovaj svetac nosi naslov “doctor universalis” – sveopći učitelj.

14. studeni 2009

Sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac (1340-1391)

Nikola je ugledao svjetlo svijeta oko god. 1350. Potekao je od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića, što dokazuju i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba.
U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te ih veliko mnoštvo vratio natrag u krilo Katoličke crkve.
Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka koji je umro 23. ožujka 1391., zbog nasljedstva na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca – fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone – kao misionar pošao u Svetu zemlju. To će ga s dvojicom spomenutih i još s fra Stjepanom iz Kunea dovesti do mučeničke smrti. I o tom se mučeništvu mnogo pisalo, raspravljalo, polemiziralo. Valja priznati da je sve ipak bilo temeljito proučeno, ispitano, odmjereno, jer inače ne bi nikad došlo do kanonizacije te četvorice mučenika.
Mi ćemo sada navesti prikaz toga mučeništva iz apostolskog pisma pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima. To je pismo god. 1971. bilo objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice, a sažetak je svega onoga što je u tom slučaju najvažnije. Nadalje, to je pismo i plod svih onih proučavanja i raspravljanja što su po veoma strogim crkvenim propisima nužno prethodili samoj kanonizaciji, zato ono nosi i pečat najvažnijega službenog dokumenta o našemu prvom svecu. Evo toga teksta:
“Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju-smrtnih muka.
Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.
Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vodeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.
Vodeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, podu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ‘kadije’, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ‘Qurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo.
Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.”
Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je god. 1880 postupak da bi Sveta Stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika. Ona je to učinila posebnim dekretom god. 1889. za šibensku biskupiju, a g. 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu zemlju.

13. studeni 2009

Sveti Stanislav Kostka, redovnik (1550-1568)

On se rodio god. 1550. u krilu plemićke obitelji Kostka, u gradu Rostkowu. Bio je drugi sin bogate, moćne i ponosne obitelji, ponosne poljskim ponosom. Dječakova je majka željela da se njezinom drugom sinu dade ime svetoga krakovskog biskupa Stanislava, zaštitnika katoličke i uvijek vjerne Poljske. Stankova je majka bila duboko pobožna žena pa je i sina odgojila u religioznom duhu. Kod mlađega je više uspjela nego kod prvorođenca Pavla.

Kad je Stanislavu bilo 14 godina, poslaše ga roditelji sa starijim mu bratom Pavlom i odgojiteljem u Beč na klasične nauke. Kako je upravo tada austrijski car započeo nizom nasilja prema isusovcima, oduzeo im je doskora i zgradu koja je bila namijenjena za konvikt đacima koji su izdaleka dolazili u školu u njihov kolegij. I tako se i braća Kostka, pošto su jedno vrijeme proboravili u isusovačkom konviktu, moradoše pobrinuti za stan u gradu, gdje su izvan škole bili izvan kontrole jer je njihov odgojitelj po značaju bio laka roba i sam povodljiv za laganim i udobnim životom pa nije bio sposoban svojim odgajanicima nametnuti stegu ozbiljnog mladenačkog i đačkog života.
I sada se vidjelo tko je od njih trojice najzreliji. Bio je to najmlađi: Stanislav. Dok su se Pavao i odgojitelj odali rasipnu životu, često u sumnjivu i lošem društvu, dotle je Stanko nastojao oko pobožnosti i marljivosti u studiju. On je svoje vrijeme iskupljivao bolje od one starije dvojice.
Kad je Stanko jednoga jutra potajno napustio Beč te pošao prema Augsburgu k njemačkom provincijalu Petru Kaniziju, brat Pavao i odgojitelj dadoše se u potjeru za njim. No nisu ga uhvatili te su se vratili natrag neobavljena posla. Stanko je sretno stigao u Augsburg, no ne našavši ondje sv. Petra Kanizija, pošao je u Dillingen. U razgovoru sa Stankom i Petar Kanizije se uvjerio da se kod njega radi, zaista, o pravom zvanju. Zato je odlučio poslati ga u Rim generalu reda Franji Borgiji.
Na Stankov je korak otac mu reagirao žešće nego što se bilo nadati, reagirao onako nasilno i bahato, kao što su to znali činiti tadašnji zemaljski moćnici. Zaprijetio se da će, ako se Stanislav ne vrati u obitelj, potjerati iz Poljske sve isusovce.
Stanko je, međutim, sretno stigao u Rim te ondje u rimskom novicijatu Sv. Andrije započeo svoj novicijat. Bio je u svakom pogledu uzoran novak: šutljiv, čedan, poslušan, ne odavajući na vani ipak ništa izvanredno. Gospodin mu nije namijenio dug život jer on je u malo vremena ispunio mnoge godine, naglo dozrio za nebo. Koncem listopada 1567. stigao je u Rim, a već je 15. kolovoza 1568. umro. Dogorio je naglo u rimskoj vrućini kao svijeća. Bilo mu je tek 18 godina. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je god. 1726. svecem.

12. studeni 2009

Sveti Jozafat, biskup i mučenik (1580-1623)

Jozafat Kuncewycz se rodio oko god. 1580. u Ukrajini od pravoslavnih roditelja. Na krštenju je dobio ime Ivan, a kad bude stupio u red bazilijanaca dobit će ime Jozafat. U taj je red stupio prihvativši katoličku vjeru, jedinstvo s Rimom, a sačuvavši kao i ostali sjedinjeni kršćani, takozvani unijati, istočni obred i običaje. Sad će postati velik čuvar i pobornik kršćanskoga jedinstva. To će biti i uzrok njegove mučeničke smrti.
Obukavši redovničko odijelo, Jozafat je imao povlasticu da je bio prvi novak bazilijanskog sjedinjenoga samostana Presv. Trojstva u Vilni. Bilo mu je tada 20 godina. On će u taj stari red s bogatom tradicijom i duhovnošću unijeti nov žar, nove ideje pod utjecajem isusovaca, koji su tada na teritoriju poljske države bili veoma aktivni. Učinio je to kad je u samostanu postao poglavar, a još više kad je postao nadbiskup u Polocku, u Ruteniji, koja je iz ruskih prešla u poljske ruke za vrijeme kralja Sigismunda III.
Kao nadbiskup Jozafat je bio barbarski ubijen od dvanaestorice zlikovaca 12. studenoga 1623. u Vitebsku, u Bijeloj Rusiji, budući da je njegova pastoralna revnost i zaslužna djelatnost za jedinstvo s Rimskom crkvom navukla na se mržnju pravoslavaca koji su odijeljeni od Rima. Jozafat je svojim protivnicima govorio: “Vi me smrtno mrzite, dok vas ja sve nosim u srcu i bio bih radostan da umrem za vas.” Bile su to proročke riječi. Domogavši se građanske vlasti te iskoristivši trenutak političkih razdora u Poljskoj, rulja je fanatika, naoružana sabljama i puškama, nahrupila u Jozafatovo obitavalište te ga usmrtila. Golo tijelo bacili su mu u rijeku Dunu. No vjernici su čekali da dođu do njega i da ga časno sahrane. Njegova je smrt bila povodom mnogih obraćenja i učvršćenju unijatske Crkve. Jozafat je veoma brzo proglašen blaženim. Papa Pio IX. proglasio ga je god. 1867. kao prvog istočnjaka svetim.

11. studeni 2009

Sveti Martin, biskup

Sveti Martin je prvi svetac koji nije bio mučenik. Rođen je kao sin rimskog tribuna u današnjoj Mađarskoj 315. godine. Protiv svoje volje postaje vojnik, po želji oca i iz tog razdoblja imamo zgodu kada siromahu daje dio svoga plašta jer kod sebe nije imao novaca. Iduće je noći usnio Krista zaogrnuta njegovom polovicom plašta koji mu je rekao: “Ovim me je plaštem zaogrnuo Martin”. Završivši vojnu služnu Martin je zaređen za egzorcista i za kršćanstvo pridobiva svoju majku. Odlazi u Milano i žestoko se bori protiv arijanske hereze koja niječe Kristovu istobitnost s Ocem. Martin biva protjeran iz Milana nakon čega se povlači u kontemplativni život. Godine 370. je posvećen za biskupa Turona. Uvijek je bio bliz siromašnima i progonjenima zbog čega se u 27 godina biskupstva suočava sa brojnim progonima i pritiscima. Život je posvetio brizi oko jedinstva Crkve i skrbi za najpotrebnije. Siromašan, skroman i blag ušao je u nebo nakon bitke za Božju stvar koju je vodio cijeloga života.

10. studeni 2009

Sveti Leon Veliki, papa i crkveni naučitelj (+ 461)

Leon je bio prvi papa kojemu je povijest dala naslov “Veliki”. Rođen svršetkom IV. stoljeća u djetinjstvu i mladosti prima izvanredni odgoj i obrazovanje. Bio je odličan poznavatelj rimske književnosti, govorništva, teologije i drugih znanosti. papom postaje 440. godine naslijedivši Siksta III. u veoma tekom trenutku crkvene povijesti. Crkva je bila razdirana herezama iznutra, a navalama barbara izvana. Bilo je to razdoblje seobe naroda. U profanoj je povijesti papa Leon postao velik po svom čudesnom i dramatičnom susretu s Atilom, vođom Huna, kojega je uspio odvratiti od napadanja Rima. Imao je visoko mišljenje o svojoj papinskoj službi i odgovornosti. Kada je na Kalcedonski sabor 451. uputio svoju poslanicu saborski su oci s oduševljenjem izjavili da je na Leonova usta progovorio sam sveti Petar. Papa Leon Veliki umro je nakon 21. godine papinskog služenja 10. studenoga 461. godine.

9. studeni 2009

Obljetnica posvete Lateranske bazilike

Poštujući načelo i slobodu molitve uvijek i posvuda, Crkva je ipak već tamo od apostolskih vremena osjećala stvarnu potrebu nekih mjesta u kojima će se njezine zajednice okupljati na molitvu, na slušanje Božje riječi i na slavljenje euharistije. Zato se i osjetila potreba za gradnjom crkava, koja traje kroz svu crkvenu povijest do danas. U početku su se kršćani na svoje euharistijske sastanke okupljali u privatnim kućama. Kada je Milanskim ediktom 313. rodine u rimskom Carstvu zadobila slobodu, počinju se posvuda graditi crkve.
Lateransku je baziliku dao sagraditi papa Melhijad (311-314) na zemljištu što mu je za tu svrhu kraj lateranske palače, do tada carske, a od tada papinske rezidencije, poklonio car Konstantin. I tako nastade majka svih crkava. Dakako da je i ona više puta doživjela sudbinu da je bila srušena pa onda opet ponovno sagrađena. U njoj je ili u susjednoj lateranskoj palači, gdje se danas nalazi rimski vikarijat, održano pet općih sabora, zvanih lateranskim, god. 1123, 1139, 1179, 1215, i 1512. Za nas ta crkva ima još jedno posebno značenje jer je u njenom baptisteriju papa Ivan IV. podigao kapelu solinskim mučenicima, o čemu još i danas svjedoči krasan mozaik.
Sve je to lijepo i kršćaninu drago, no dok slavimo obljetnice posvete crkava, ne smijemo zaboraviti ni ono što nas uči sv. Cezarije iz Arlesa: “Živi i pravi Božji hram moramo biti mi sami.”

8. studeni 2009

Blaženi Ivan Duns Scot, oštroumni naučitelj (1265-1308)

Rođen u Škotskoj 1265. godine Ivan Duns Scot, već prigodom svoje pobožne smrti 8. studenoga 1308. u Koelnu bijaše nazivan blaženim. Bio je jedan od najvećih srednjovjekovnih mislilaca i jedan od prvaka ljudske misli uopće. Dokazujući prednost ljubavi nad znanjem, ističući sveopće prvenstvo Krista Duns Scot divno osvjetljuje evanđeoske objave. Što se tiče snage intelekta, sa Scotom se ne može mjeriti nijedan suvremenik. Nadasve logičar i metafizičar, posjedovao je veliku sklonost prema matematici i znanosti. Njegov buran život i rana smrt razlogom su daje ostavio svoja djela nedovršena. Veliki broj njegovih djela je izgubljen.
Da bismo u potpunosti mogli ocijeniti vrijednost Scotove teorije osobnosti, valja razumjeti njegovo temeljno naučavanje o prvenstvu ljubavi nad spoznajom. Scot promatra sve stvorenje kao djelo Božje ljubavi. Prvi iskonski Božji čin jest ljubav: Bog je u sebi bitno ljubav. Druga bića on je stvorio ne nužno nego zato što je htio s njima podijeliti u najvišem stupnju svoju ljubav.

7. studeni 2009

Sveti Brcko, biskup

Svetac kojega danas slavimo živio je u četvrtom stoljeću i povijesna je činjenica da je bio učenik svetog biskupa Martina kojega slavimo 11. studenoga. Strpljivim radom sv. Martina Brdsko je od nagle ćudi i osobenjaka postajao sve svetiji. Sveti je Brdsko bio nagle naravi i često je prigovarao sv. Martinu zbog njegove svetosti. Nakon smrti sv. Martina sv. Brdsko postaje biskup i svoj život sve više usklađuje s Božjim zapovijedima. Biskupom je bio gotovo pola stoljeća. Kad je ostario, jedna ga je teška kleveta prisilila da napusti Turon i ode u Rim. Vratio se nakon 7 godina kada je bio oslobođen svake sumnje. Jedan za drugim poumirali su dvojica biskupa koji su bili izabrani nakon njega, te je on opet mogao uzeti u svoje ruke upravu biskupije.
Ovaj primjer života nas uči da nikada nije kasno za svetost i da se od prirodno teškog karaktera trudom i pouzdanjem u Božju milost ipak može postići svetost.

6. studeni 2009

Sveti Leonard, pustinjak

Jedan od učenjaka kaže da je u čast ovome svijetu podignuto ništa manje nego 600 crkava i kapela. Leonard je rođen u Galiji za vrijeme cara Anastazija koji je vladao između 491. i 518. godine. Rođen je u krilu plemićke obitelji, a njegovi su roditelji bili prisni prijatelji velikog franačkog kralja Klodviga, koji je malom Leonardu bio krsni kum. Znamo iz povijesti da se Klodvig kao prvi franački kralj pokrstio a za njim i svi Franci, pa je to krštenje bilo presudno i za budućnost europe, jer će franci kasnije stvoriti na Zapadu najjaču državu. Kralj je ponudio Leonardu časti, pa i biskupsko dostojanstvo, no svecu nije bilo stalo do ljudske slave, moći i ugleda, jer je želio živjeti prema Evanđelju. Zato se povukao u samoću gdje provodi pustinjački život molitve i pokore.
Jednog dana Leonardovu samoću prekinuo je kralj Klodvig koji se s velikom pratnjom nalazio u lovu. S kraljem je bila i kraljica koju su baš tada spopali nenadano porođajni bolovi. Molitva i briga sv. Leonarda osiguraše kraljici sretan porod. Kralj je u zahvalu dao Leonardu jedno zemljište kraj izvora i sredstva da ondje sagradi samostan i crkvicu u čast majke Božje. Pokraj toga samostana razvilo se kasnije i naselje, što je na početku pokrštavanja europskih naroda manje-više svagdje bila prksa.

5. studeni 2009

Sveti Ivan Ogilvie (1579-1615)

Ivan Ogilvie rođen je od kalvinskih roditelja 1579. godine u Škotskoj. Još kao dječak poslan je na europski kontinent da proširi svoje obrazovanje gdje se obraća na katoličku vjeru. Stupa u Družbu Isusovu i već je u prvim godinama redovničkog života cijenjen zbog svoje iskrenosti i muževne pobožnosti te izvanredne sposobnosti u radu s mladima.
Tadašnji general reda poslao ga je 1613. godine u Škotsku da ondje svoje sunarodnjake utvrdi u katoličkoj vjeri a one koji su otpali da vrati. Ogilvie se potajno iskrcava u škotsku i odmah polazi u njezine sjeverne predjele. Naglo se vraća u Francusku gdje se savjetuje sa svojim poglavarima o predstojećem radu. Neumorno je radio u škotskoj dan i noć, oprezno doduše, no uvijek u opasnosti da bude otkriven i predan na smrt.
Izdajnički je bio predan te 14. listopada 1614. godine u Glasgowu zatvoren u podrumima nadbiskupske palače. Već kod prvog preslušavanja bio je upitan tko je poglavar Crkve u škotskoj: kralj ili papa? On je nedvojbeno izjavio da je duhovna glava Crkve u škotskoj papa i za tu je istinu osuđen na smrt te 10. ožujka 1615. godine i pogubljen. malo prije same smrti javno je priznao svoju građansku lojalnost kralju, koji ima vlast u vremenitim stvarima, no on u savjesti ne može priznati kralja glavom na duhovnom području. Za svoje katoličko uvjerenje i papin primat pošao je hrabro u smrt, ali i vedro, opraštajući svojim progoniteljima, moleći za njih do posljednjeg daha.
Ivan Ogilvie može biti primjer jakosti svima koji trpe za Krista i zbog vjere u njega. Takvih danas ima mnogo. Zato je dobro što Crkve kanonizacijama i danas stavlja za uzore i nasljedovanje junake iz prošlih dana.

4. studeni 2009

Sveti Karlo Boromejski, biskup (1538-1584)

Već u ranom djetinjstvu Karlo Boromejski prima tonzuru kao znak pripadnosti kleričkom staležu. Ovaj je čin obavljen kako bi Karlo mogao primiti u nasljedstvo crkvena imanja svojih roditelja. Sa 16 godina odlazi na studije gdje stječe velika znanja. Za vrijeme studija Karlov ujak kardinal Giovanni Medici postaje papa i uzima ima Pio IV. Papa poziva Karla u Rim i on već u 21. godini postaje apostolski protonotor, veliki penitencijar, šef uprave crkvene države, kancelar Crkve, kardinal, nadbiskup Milana, protektor raznih redova i država. On je bio i prvi kardinal državni tajnik u današnjem smislu, druga po važnosti ličnost u Crkvi. On drži u rukama niti papine unutrašnje i vanjske politike. Kroz njegove ruke prolazi sva korespodencija s kraljevima i biskupima. Neshvatljivo je kako je mogao obavljati toliko poslova. Bio je pravi fenomen radne sposobnosti. Bio je čovjek izvanredno jake volje. Spavao je samo pet sati. I tako je kraj svih poslova pronalazio vremena za molitvu i studij. Velikim mu je prijateljem i savjetnikom postao sveti Filip Neri. Velika je zasluga sv. Karla da je nakon mnogih pregovora uspio nadvladati mnogobrojne diplomatske i organizacijske poteškoće da bi se mogao nastaviti i dovršiti obnoviteljski Tridentsk sabor. Milano nije 80 godina vidio svoga biskupa, već su ga zamjenjivali generalni vikari. Karlo je pošao u Milano u svoje nadbiskupsko sjedište.
Bio je čudo radinosti. Njegova korespondencija u ambrozijanskoj biblioteci broji 268 folijanata, a sadrži 35 000 pisama.
Umro je 1584. godine u dobi od 46 godina, iscrpljen molitvom, pokorom, napornim radom, brojnim putovanjima – stizao je i u najudaljenije i najzabačenije predjele svoje nadbiskupije – a osobito nesebičnim zalaganjem i služenjem svima za vrijeme velike pošasti kuge u Milanu. Umro je, ali i mrtav još govori kao jedan od divova biskupskoga pastorala.

3. studeni 2009.

Sveti Martin de Porres, redovnik (1579-1639)

Martin, iako sin jednoga španjolskog plemića i jedne crnkinje iz Paname, koja je bila podrijetlom iz Afrike, nije imao sretno djetinjstvo. Razlog bijaše boja kože njegova tijela; nije bio bijelac nego mješanac koji se rodio u Limi 9. prosinca 1579. godine. Otac ga nije htio priznate te je u matične knjige upisan kao “sin nepoznatog oca”. Martin je do osme godine živio siromašno u društvu majke i sestrice. Kada je Martinu bilo 15 godina pokucao je na vrata dominikanskog samostana. dominikanci ga primaju u svoju družbu najprije kao trećoredca, a nakon što otkrivaju njegovu divnu dušu primaju ga i za svoga pravog člana. Pripustili su ga 2. lipnja 1603. godine svečanim redovničkim zavjetima. Gospodin ga je obasuo izvanrednim karizmatičkim darovima: proroštvima, zanosima, liječenjem bolesnih, pa čak i bilokacijama, tako da je nekoliko puta čudesno u isto vrijeme bio prisutan na dva različita mjesta. Kako se glas o njemu kao svecu veoma proširio, posjećivali su ga i za savjet pitali biskupi, teolozi, nositelji građanske vlasti. Njegova smrt 3. studenoga 1639. i njegov pogreb bijahu pravi trijumf. Narod ga je i prije službene beatifikacije, koja je bila godine 1837. i kanonizacije 1962. štovao kao sveca. Postao je jedan od najpopularnijih svetaca Latinske Amerike.
Papa Ivan XXIII. prigodom kanonizacije sv. Martina 6. svibnja 1962. godine izrekao je njemu u slavu ove divne pohvale: “Martin pokazuje svojim životnim primjerom da možemo postići spasenje i svetost onim putem što ga pokaza Krist Isus: ako naime najprije ljubimo Boga iz svega srca, svom dušom svojom i svom svojom pameti; onda ako ljubimo svoje bližnje kao sebe same”.
Sveti je Martin ljubio ljude jer ih je iskreno smatrao Božjim sinovima i svojom braćom. Pogreške drugih ispričavaše. Najgorče nepravde opraštaše. Uz bolesne bijaše dobrostiv. Siromašnima pribavljaše hranu, odjeću i lijekove. Zaslužio je da ga nazovemo “Martin od ljubavi”

2. studeni 2009

Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan

Sveta majka Crkva u svome bogoslužju svima koji preminuše “u znaku vjere” – kao vjernici daje važno mjesto. U svakoj misi, u euharistijskoj molitvi, ona se sjeća pokojnih i moli za njih. Ona smrt vjernika okružuje opet svojim bogoslužjem, misama za pokojne, pogrebnim obredima i blagoslovima. No sve to nije joj još dosta. U svojoj ljubavi prema pokojnicima ona svetkuje i spomendan svih vjernih mrtvih kad svim svojim svećenicima velikodušno omogućuje da za pokojnike služe tri mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.
Spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednoga sveca, benediktinskog opata iz Clunyja svetog Odilona. Svršetkom I. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon blagdana Sviju svetih slavio i spomendan mrtvih. No kad je taj spomendan god. 998. sv. Odilo službeno uveo a Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana, onda je to značilo tu praksu uvesti u velik dio Europe koja je tada bila pod stalnim utjecajem Clunyja. Službeni spomendan mrtvih god. 1311. potvrdio je i Rim.
Španjolska je god. 1748. dobila povlasticu da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise. Tu je povlasticu u našem stoljeću papa Benedikt XV. god. 1915. proširio na cijelu Crkvu. Na taj je način bila opet bitno naglašena istina naše vjere koja ima svoj temelj u objavi, a to je da osim Crkve, hodočasnice u vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva, neko stanje “u kojem se ljudski duh čisti te postaje dostojan da se uzdigne u nebo”, kako to pjesnički i slikovito pjeva veliki Dante.
Sv. Pavao se u II. poslanici Korinćanima služi slikom zgrade u stanju izgradnje. Propovjednici su prema njemu radnici koji zidaju na temeljima što su ih postavili prvi Kristovi poslanici, tj. apostoli. Medu njima su oni koji obavljaju brižan posao i njihovo je djelo bez nedostataka, u neku ruku savršeno. Drugi, naprotiv, u dobri gradevinski materijal miješaju i ono što je propadljivo: drvo i slamu, a to su tašta slava i nehat. No kako piše apostol: “Svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo. Onaj kome ostane što je nadozidao, primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori, štetovat će. On sam spasit će se, ali kao kroz vatru (1 Kor 3,13-15).
Tim dušama, koje kušnja ognja obvezuje na čišćenje u očekivanju pune nebeske radosti, Crkva danas posvećuje poseban spomen, potičući nas sve da za nijih molimo. Ta praksa ima svoju prethodnicu, već u Starom zavjetu, kad je Juda Makabejac “sabrao dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh” (Mak 12,43). Radi se o grijehu židovskih palih vojnika koji su se bili ogriješili o Zakon. Sveto pismo ovako hvali Judinu inicijativu: “Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi (2 Mak 12,43-45). Spomendan mrtvih, koji se na vanjski način već dan prije počinje slaviti, kad naša groblja ožive živim posjetiteljima grobova, za kršćanina je prilika da za svoje pokojne učini ono najvrjednije, da za njih moli, eventualno dade odslužiti svetu misu. Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo u redu, da ih kitimo, da na njima palimo svijeće, no kudikamo je bolje za svoje pokojnike moliti. U tom nam majka Crkva sama daje najljepši primjer, jer ona za vjerne mrtve ne prestaje moliti. Njezina će molitva za njih utihnuti tek na koncu vremena.

1. studeni 2009.

Svi Sveti

Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi već u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi svakog pojedinog u slavi, Crkva “jednom svetkovinom časti sve svete”. Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoči i sv. Ivan u svom Otkrivenju kad kaže: “Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.”
Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su čista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama čast i sloboda zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog trijumfa dobra nad zlim.
Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svima bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv: “Sancta Maria ad Martyres” – crkva svete Marije i svetih mučenika.
Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na 1, studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljeću svjedoči Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli a Rim.
Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako a istočnoj tako i u zapadnoj Crkvi.
Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!
Mali Luj-Josip od malena pokazivaše velik smisao za molitvu. Rado je molio, mnogo je molio, često je molio. Činio je to ne samo sudjelujući u onoj svakidašnjoj obiteljskoj zajedničkoj molitvi, već je molio i sam za se bilo u kojem kutu seoske crkve, bilo negdje u vrtu ili u polju, pa čak i u pivnici kad je gore u gostionici dolazio veći broj gostiju, čekajući naloge svoje veoma poslovne majke. Molitva će biti jedna od glavnih značajki njegova života. Ona vuče svoje duboko korijenje iz najranijeg djetinjstva.
Kad je Luj-Josip, koga su u selu počeli nazivati “Luj Gonzaga”, završio osnovnu školu, njegov ga je otac uzeo u svoju kovačnicu. Pokazavši mu svoj nakovanj, batove i čekiće, rekao mu je: “Eto ti, sine, pa počni!” U to doba bio je kao šegrt kod kovača Wiauxa Jakov Desclez. On će kasnije kao 70-godišnjak o našem malom junaku dati ovo svjedočanstvo: “Luj je bio primjernog vladanja, u selu se o njemu govorilo kao o uzoru. Provodio je život molitve, rada i poslušnosti. Spavali smo zajedno u istoj sobi. On je često dugo klečao kraj svoga kreveta prebirući zrnca krunice. Ta me je izvanredna pobožnost potaknula da mu jednog dana kažem: ‘Luj, ti moraš poći u samostan!'”
Luj je onamo i pošao. Bilo je to 7. travnja 1856., a 1. srpnja bio je već obučen i tada počinje njegov jednoličan, a ipak nutarnje tako bogat redovnički život. On se zaodjenuo oružjem svjetlosti i obukao u Gospodina Isusa Krista po Mariji, prema kojoj je cijeli život bio izvanredno pobožan, a ona mu je bila put prema Isusu, i po savjesnom obdržavanju redovničkih pravila, koje u zajednici postade poslovično. Prvo je polje katehetskog i učiteljskog rada brata Mucijana bio jedan razred djece u Chimayu. Zatim je godinu dana poučavao u Bruxellesu. Godine 1859. redovnička ga je poslušnost dovela u kolegij u Malonne, gdje će ostati sve do svoje smrti 1917. godine. Na početku toga razdoblja zateklo ga je teško iskušenje. Gotovo su ga otpustili iz reda smatrajući ga nesposobnim za školski apostolat. Da se to dogodilo, kolika bi to bila šteta. No Gospodin toga nije dopustio. I njegov će mu vjerni sluga u zahvalu kao školski brat služiti poučavajući kroz više od 50 godina.
Slijedeći duhovni nauk utemeljitelja Družbe školske braće sv. Ivana de La Salle, sveti brat Mucijan se uvijek dao voditi duhom vjere koja mu je omogućivala da u svim svojim poslovima vidi Boga, ili bolje – njegovu volju. On je neprestano bio u sjedinjenju s Bogom. U pet i pol ujutro već je klečao pred svetohraništem. Zatim bi pošao do Majke Božje. Preko dana bi u slobodno vrijeme molio krunicu. Često bi pohađao Isusa u Presvetom Sakramentu, a odšetao bi se kao pobožni hodočasnik i do lurdske špilje u zavodskom parku te ondje molio, pred Gospom izlijevao svoje srce.
Gojenci su ga u zavodu puni udivljenja prema njemu nazivali “bratom koji uvijek moli”. On je tim mladima neprestano naglašavao pobožnost Euharistiji i Presvetoj Djevici, a svi su znali da o tome govori iz svog najdubljeg uvjerenja i svojeg svagdašnjeg proživljavanja.
Na koncu svoga života brat je Mucijan s pobožnošću i zahvalnošću mogao uzdahnuti: “Kako se čovjek osjeća sretan kad se kao ja nalazi na rubu groba, a čitav je život gajio veliku pobožnost prema Gospi!” To je bila prije smrtne stiske njegova posljednja poruka. Svoju je čistu dušu predao Bogu 30. siječnja 1917. Već na sam dan njegove smrti zbila su se uslišanja po njegovu zagovoru. Oko njegova groba brzo su se počele skupljati mnoštva hodočasnika. Postupak za proglašenje blaženim pokrenut je šest godina nakon njegove smrti. Kao svetac u Crkvi je postao uzor svim odgojiteljima djece i mladeži.