SVETAC DANA SVIBANJ (MAJ)

31. svibnja

Pohod Blažene Djevice Marije

“U one dane Marija se žurno zaputi u planinski kraj prema jednom gradu Judinu. Uđe u kuću Zaharijinu i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta ču Marijin pozdrav, zaigra dijete u njezinoj utrobi, i Elizabeta se napuni Duhom Svetim. Zatim klikne jakim glasom: ‘Najblagoslovljenija si ti među ženama! I blagoslovljen plod utrobe tvoje! Odakle onda meni to da majka Gospodina moga dolazi k meni? Jer čim pozdrav tvoj dođe do mojih ušiju, od veselja mi dijete zaigra u utrobi. Blago onoj koja povjerova da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina!’ Marija reče: ‘Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju. Gle! Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji, jer mi velike stvari učini Silni, čije je ime sveto, i čije se milosrđe proteže od koljena do koljena nad onima koji ga štuju. Junačko djelo izvede mišicom svojom: rasprši one koji su oholi u misli srca svoga; zbaci s prijestolja vladare, a uzvisi neznatne; gladne zasiti dobrima, a bogataše otpusti praznih ruku; priskoči u pomoć Izraelu, sluzi svome, sjećajući se milosrđa – kao što obeća ocima našim – u prilog Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.’ Marija ostade s Elizabetom oko tri mjeseca; zatim se vrati svojoj kući” (Lk 1,39-56). Događaju koji nam je tako plastično opisao sv. Luka dodajmo malo tumačenje! Bilo je to, vjerojatno, negdje svršetkom ožujka g. 748. od gradnje Rima. Židovi su se spremali za proslavu Pashe, svoga najvećega vjerskoga i narodnog blagdana, koji im je dozivao u pamet oslobođenje iz egipatskoga ropstva, i tom su prigodom masovno hodočastili u Jeruzalem. Tu priliku iskoristila je i Marija, pridružila se jednoj karavani te pošla u pohod svojoj rođakinji Elizabeti u Ain Karim. Povod za to dao joj je anđeo kod navještenja, koji joj je rekao: “Gle! I tvoja rodica Elizabeta zače sina u svojoj starosti. Već je u šestom mjesecu ona koju zovu nerotkinjom, jer Bogu ništa nije nemoguće” (Lk 1,36-37). “Još prije nego sam Isus bude rekao da je najveća zapovijed – zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, Marija ne misli na sebe, već misli na druge. Misli kako će jedan njezin pohod obradovati njezinu rođakinju, kojoj će moći i pomoći, s kojom će moći podijeliti veliku radost zbog skorog materinstva” (Gualberto Giachi, SI). Mariju, dakle, da poduzme naporan put od 3 do 4 dana pješačenja vode motivi ljubavi prema bližnjemu, želja da pomogne u posljednjim mjesecima trudnoće majci u već poodmakloj dobi. I Marija je došla u Ain Karim, dražesno i ubavo seoce, 7 km jugozapadno od Jeruzalema, što se diže po zelenim stepeničastim bregovima, okruženo boricima, maslinjacima i vinogradima. Susret se dviju majki zbio u doista lijepom krajoliku. Marija prva pozdravlja Elizabetu, a ona joj radosno otpozdravlja. U tom času Bog joj daje upoznati Marijinu tajnu i ona pod dojmom te tako bremenite spoznaje upada u zanosno klicanje i blagoslivljanje Bogorodice. “A Marijina ljubav izvodi prvo duhovno čudo: Ivan Krstitelj u majčinu krilu prima Duha Svetoga, kao neko krštenje unaprijed” (Giachi). Prigodom Marijina pohoda Elizabeti i rođenja Ivana Krstitelja u Ain Karimu se rodiše dvije najljepše biblijske pjesme: Magnificat i Benedictus, kojima već stoljećima Crkva u svom časoslovu jutrom i večerom pjeva pohvale Bogu. O tome već početkom VIII. stoljeća sveti Beda Časni piše ovako: “Tako je u svetoj Crkvi nastao običaj, odličan i nadasve spasonosan, da svi svakoga dana pjevaju Marijin himan s psalmima večernje pohvale. Češće sjećanje tim himnom na Gospodnje utjelovljenje potiče dušu vjernika na duh pobožnosti. Jednako tako i češće razmatranje primjera njegove Roditeljice osnažuje u postojanosti kreposti. Dobro je što se ljudima svidjelo da to čine kod večernje, da naša pamet, kroz dan zamorena i rastresena raznolikim mislima, postane tako na početku vremena za počinak sabrana u sjedinjenju svoga razmišljanja.” Pred svetištem Marijina pohoda Elizabeti u Ain Karimu Gospin je Magnificat ispisan na mnogim jezicima, pa i na našem zvonkom i dragom hrvatskom jeziku. Kamo sreće da se tim lijepim materinjim jezikom, po primjeru Gospe, Elizabete i Zaharije, uvijek služimo na pohvalu Boga i njegovih veličanstvenih djela! Kamo sreće da ga nikad ne zlorabimo u psovci i huli! U Ain Karimu uputimo se s Marijom na put vjere! Što to znači uči nas naš suvremenik, isusovac Jean Galot, teolog i duhovni učitelj. On u svom djelu Djevica Marija u Crkvi piše: “Kad Elizabeta, po nadahnuću Duha Svetoga, hvali Mariju, onda joj kliče: ‘Blago onoj koja povjerova da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina!’ (Lk 1,45). Prvo je blaženstvo Evanđelja blaženstvo vjere. Ne treba misliti da je ta vjera Mariji bila odmah posve dana te da u njoj nije napredovala. Djevica je morala prolaziti kroz neku tamu i tražiti svjetlo. Isus se nalazio pred njom kao dijete pred očima svoje majke; ona je kroz svagdašnjost jednoga ljudskoga života morala u njemu otkrivati Božjega Sina. Događaji što su se odnosili na njega Djevicu su zbunjivali i ona se morala truditi da im odgonetne smisao. Sv. Luka nam kaže da koji put nije razumjela o čemu se radi, no da je u svome srcu čuvala tajne razmišljajući o njima (Lk 2,19.51). U javnom životu ona svjedoči smionost svoje vjere moleći za prvo čudo. Pa ipak još nije bila na kraju hodačašća. Drama Kalvarije, strašna patnja, nanesena njezinu majčinskom srcu, bijaše jaka kušnja njezine vjere. U času tame Marija je morala stajati uspravno u vjeri kao i u žrtvi, vjerovati više nego ikada u trijumf svoga Sina i u potpunom porazu čvrsto vjerovati u Spasiteljev konačni uspjeh. U času smrti možemo si misliti kakav je napor morala učiniti da može povjerovati u uskrsnuće od Isusa unaprijed prorečeno. Kristova ličnost i djelo bijahu za Mariju pravi misterij u koji je sve dublje ulazila naprežući se da ga otkrije razmišljajući o njemu. Do čvrstog je uvjerenja došla kroz žrtvu. I tako Djevica zacrtava put naše vjere. Ako se Isusova majka za svoju vjeru morala naprezati i boriti, onda se ne čudimo da naša kršćanska vjera traži napor stalnog prodiranja i borbu. Crkva nam prenosi istine vjere, no svatko sam mora nastojati da u njima otkrije vrijednost za svoj život. Svatko mora osobno proučavati te istine da bi im dokučio smisao i svatko se sam mora opirati napastima sumnje. A nadasve svatko sam u evanđeoskom liku Krista mora naučiti upoznati svoga Boga. Marijin primjer kršćaninu današnjice daje da može shvatiti potrebu razvijanja svoje religiozne kulture i potrebu osobnog napora razmišljanja o nauku uz koji pristaje. Vjera, dakle, nikad ne prestaje koracati i biti na hodočašću.” Marijini blagdani pa tako i ovaj što ga danas slavimo, krasna su prilika da malo zastanemo i oslobodimo se od onih svojih svagdašnjih posala i briga te uronimo u otajstva naše vjere. Tako ćemo i sami pripomoći onom potrebnom rastu u vjeri te stvoriti povoljne uvjete za sve dublje poniranje u misterij Boga, koji spasava čovjeka.

30. svibnja

Sveti Ferdinand III., kralj Leóna i Kastilije (1198-1252)

Naš suvremenik, biolog Jean Rostand, inače poklonik pozitivnih znanosti, rekao je: “Pred prirodnom znanošću imam zato takav strah što jedino u nju vjerujem.” Tom izjavom je neizravno ispovjedio da je pred mogućnošću duhovnoga i nadnaravnoga svijeta opasno zatvoriti vrata. Mi kao kršćani i vjernici ne samo da smo prema toj mogućnosti otvoreni, već čitavim bićem u nju vjerujemo i prihvaćamo je. Zato nas toliko i zanimaju naša braća i sestre sveci, koji su isto vjerovali, i stoga nas svojim životom potiču na sve veću otvorenost prema svijetu duha, u kojem Božja milost ima tako veliku ulogu. Upoznajmo stvarnost i djelovanje Božje milosti u životu jednoga srednjovjekovnoga vladara, čije ime nose mnogi muškarci! Ferdinand se rodio g. 1198. kao sin leonskoga kralja Alfonza IX. i Berenguele Kastilske. U njemu će se ta dva kraljevstva sjediniti u jedno i stvoriti jezgru kasnije velike španjolske kraljevine. Prerana smrt Henrika I., kastiljskoga kralja, nenadano je donijela kastiljsku krunu njegovoj sestri Berengueli. Ona je velikom mudrošću tu krunu u srpnju 1217. prepustila svome sinu Ferdinandu, koga na velikoj skupštini u Valladolidu kastiljski plemići priznadoše za kralja. Svladavši velike poteškoće dobio je god. 1230. u posjed i Leonsko kraljevstvo, koje njegov otac prije smrti ostavi ipak oporučno svojim kćerima Sanciji i Dolci. Ferdinand se godine 1217. oženio s Beatricom, kćerkom Filipa Švapskoga, unukom cara Fridriha Barbarosse. Iz sretnoga braka, koji je trajao samo 15 godina, rodilo se osmero djece. Nakon smrti prve žene Ferdinand se po drugi put oženio i to s Ivanom Ponthieu, koja mu rodi još troje djece. Kod svih članova svoje brojne obitelji uživao je velik ugled. Svi su ga poštivali i ljubili. Ferdinand kao najmoćniji kralj na Iberskom poluotoku kroz 30 je godina nastojao potisnuti islam kao političku silu natrag u Afriku, odakle je u Španjolsku arapskim osvajanjima i došao. To je bilo i nastojanje papâ onoga vremena i brojnih križarskih vojna. Ferdinandu je pošlo za rukom osvojiti strateški važne utvrde i gradove, kao što su: Baeza, Cordoba, Sevilla, pa je zbog toga i zadobio naslov “osvajača Andaluzije”. Osvojivši natrag nekoć kršćanske krajeve, nastojao je da se katolička vjera u njima obnovi. Ponovno su bile uspostavljene biskupije u Baezi, Cordobi, Sevilli, Cartageni i Badajozu. Španjolski biskup i povjesničar, naš suvremenik, Demetrio Mansilla, piše o kralju Ferdinandu da je bio “uzor vladara, koji se u vladanju držao kršćanskih načela, sposoban i mudar u pregovorima; organizirao je kastiljsku mornaricu, što mu je omogućilo nesmetanu plovidbu po strateški važnoj rijeci Guadalquiviru. Prema krivovjercima se uvijek pokazivao neumoljiv, dok je naprotiv prema pobijeđenima uvijek bio plemenit i velikodušan. Prema Židovima je bio tolerantan, a crkvenoj vlasti poslušan. Natpis na četiri jezika sačuvan na njegovu grobu: hebrejski, arapski, latinski i kastiljski, najočitiji je dokaz da je znao k sebi privući sve slojeve tadašnjega španjolskoga društva”. Kralj Ferdinand je znao koliko vrijedi mudar savjet, stoga se okružio vijećem od 12 savjetnika, s kojima se o važnim pitanjima svoga kraljevstva redovito savjetovao. Da bi mogao vladati što bolje u miru i pravednosti, započeo je i s izradbom jednoga zakonika. Promicao je znanost i umjetnost jer je bio uvjeren da one mogu unaprijediti čovjekovo savršenstvo. Zato je mnogo pripomogao procvatu Sveučilišta u Salamanci, pod svoju je naročitu zaštitu uzeo Sveučilište u Valenciji i učilište u Valladolidu. Za njegove vladavine podignute su i slavne katedrale, prava remek-djela sakralne umjetnosti, u Leónu, Burgosu i Toledu. U glasovito svetište Sv. Jakova u Compostellu vratio je natrag zvona, što ih je oteo Almansur. Pripomogao je i procvatu redovničkoga života u svome kraljevstvu, osobito novih redova franjevaca, dominikanaca i trinitaraca. Podigao im je brojne zadužbine. Osim vladalačkih, vojničkih i mecenatskih vrlina kralja je resila iskrena pobožnost, osobito prema Majci Božjoj. Za svoje velike pobjede i uspjehe bio je zahvalan Gospodinu, a za svoje ljudske nedostatke znao je činiti javnu pokoru. I svetu je poputbinu, unatoč teškoj bolesti u duhu, pokore primio klečeći na koljenima na tlu. Umirući 30. svibnja 1252. izgovorio je ove riječi: “Gospodine, gol sam izišao iz krila svoje majke zemlje i gol joj se prikazujem; o Gospodine, primi moju dušu u izabranu četu tvojih slugu!” Uspomena na svetog Ferdinanda kao kralja, idealna viteza, uzorna muža i oca obitelji, promicatelja prava, umjetnosti, znanosti, crkvenoga života, borca za oslobođenje kršćanskih zemalja, dubokom vjerom prožeta kršćanina i sveca, u španjolskom je narodu i danas veoma živa. Njegov život i djelo bijahu prožeti i nošeni snažnim vjerskim zanosom i uvjerenjem. Već ga je njegova pobožna majka naučila da je najveća zapovijed ljubiti Boga i bližnjega, i toga se nastojao, koliko je samo mogao, držati cijeloga života. Zato nije čudo da ga je narod poslije smrti počeo častiti kao sveca. Do konca XVII. stoljeća to je štovanje bilo omeđeno samo na Sevillu. Klement X., proglasivši ga 4. veljače 1671. svetim, proširio je njegovo štovanje na cijelu Crkvu. Na slikama ga često prikazuju veoma mlada lica upravljena prema kipu Majke Božje, koji je uvijek sa sobom nosio. Kao svoga naročitog zaštitnika zazivaju ga kršćanski vladari, zatvorenici i siromasi. Veliki umjetnici proslavili su svetoga kralja Ferdinanda svojim umjetninama. Tako je Murillo naslikao dvije slike kralja Ferdinanda, jedna se čuva u glasovitoj madridskoj galeriji Prado, a druga u katedrali u Sevilli. U Louvreu u Parizu čuva se svečeva slika, što je naslika slavni majstor El Greco.

Sveta Jeanne d’Arc, djevica orleanska i mučenica (1412-1431)

Jedva da je koja žena tako presudno utjecala na povijest svoje domovine i naroda kao Jeanne D’Arc (Ivana Arška), jednostavna seoska djevojka, koja sa 17 godina života stade na čelo francuske vojske te u nevjerojatnom vojnom pohodu oslobodi svoju domovinu od vlasti tuđinca, a nakon dvije godine, upavši u ruke neprijatelja, bude osuđena i spaljena na lomači. Kratak život od 1412-1431, ali kako neobičan i tragičan! Njezina se tragika pretvorila ipak u trijumf, jer ju je Crkva g. 1909. proglasila blaženom, a g. 1920. svetom. Jedinstvena ličnost Jeanne D’Arc, u isto vrijeme i čarobna i zagonetna, zanosila je maštu mnogih umjetnika, mislilaca, pjesnika i pisaca proze. Shakespeare je Djevicu Orleansku kao neprijateljicu svoga naroda pristrano prikazao kao vješticu i prostitutku. Cinični Voltaire ju je obasuo zajedljivim prezirom. Kamo sreće da je on sam imao hrabrosti i karakternosti kao jedna Jeanne D’Arc! Schiller ju je u svojoj poznatoj drami prikazao takvu kakva u stvarnosti nije bila. Pravi, objektivni pristup Djevici Orleanskoj omogućen je tek od g. 1849. kad je učenjak Quicherat u pet svezaka objavio sačuvana akta procesa protiv one koja je iz svoje domovine otjerala osvajače Engleze. Njezino je povijesno značenje u tome što je 100-godišnji rat između Francuske i Engleske, kad se njezinoj domovini bližila već katastrofa, pretvorila u neočekivanu pobjedu. Stvorila je, dakle, u povijesti svoga naroda jednu prekretnicu. Do toga je rata došlo zato što su engleski kraljevi svojatali pravo na francusko prijestolje. Otkada je Vilim Osvajač, otisnuvši se iz Normandije, osvojio Veliku Britaniju i postao njezinim kraljem, Engleska je držala u svojoj vlasti neke dijelove Francuske. Engleska je god. 1339. oružjem htjela osvojiti cijelu Francusku. I tako je došlo do rata što trajaše jedno stoljeće, a izgledalo je kao da uopće nikada više ni neće svršiti. Veliki dio Francuske potpade pod vlast njezina nadmoćnog neprijatelja. Kroz to su vrijeme ljudi podivljali, financije se srozale, polja ostajala pusta i neobrađena. Tim zlima pridružiše se i druga: horde pljačkaša su harale i palile, a onda i česta pošast kuge. Francuzi su među sobom bili strašno nesložni i gložili se, a kralj im je bio samo jedna figura. Karlo VII., slabić, sin suluda čovjeka, nije bio još ni okrunjen za kralja, a neprijatelji su Englezi stajali već pred Orleansom. Osvojili su ga i pošli dalje. Francuzima je moral strašno opao i baš u toj očajnoj i bezizlaznoj situaciji stupa na pozornicu Jeanne D’Arc, Bogom odabrana junakinja, uzor pravog domoljublja, koja će svoju domovinu izvesti iz položaja poniženja i vratiti joj otetu čast. Ivana se rodila 6. siječnja 1412. u Domremyju, pokrajine Lorene. Bila je jedno od petero djece seljačke obitelji Jakova D’Arca i Izabele Romée. Do trinaeste godine u njezinu životu nije bilo ništa neobična. Bila je kao i sva druga normalna seoska djeca. Ako se već tada može govoriti o nekim njezinim vrlinama, onda bi to bile: pobožnost, ljubav prema siromasima i velika te vedra dobroćudnost prema svakome. U trinaestoj godini života Ivanica postade dionicom nekih viđenja. Ukazaše joj se sv. Mihovil i svete djevice i mučenice Katarina i Margareta te joj u ime “nebeskog Kralja” objaviše da je njezina zadaća osloboditi Francusku od Engleza i svečano okruniti kralja. Trebalo je vremena dok se Ivana uvjeri u svoju misiju. No kad se uvjerila, onda je ništa više nije moglo zaustaviti. Ona je išla naprijed kao gonjena nekom nevidljivom silom. Uspjelo joj je god. 1429. o svojoj životnoj zadaći uvjeriti Roberta de Baudricourta, kapetana Vaucouleursa. Taj joj je dao pratnju i poslao kralju u Chinon. Nakon 11 dana jahanja stigla je 23. veljače u taj grad, a dva dana kasnije primio ju je u audienciju sam kralj. On ju je poslao u Poitiers da je ondje ispitaju teolozi i prelati. Nakon tri tjedna ispitivanja izrečen je o njoj povoljan sud. Sad je bila sposobna za djelovanje pa je u kratko vrijeme pokrenula nepokretnoga kralja te na njegov dvor i među njegove vojnike unese neki neopisivi žar i želju za oslobođenjem domovine. Na čelu francuske vojske krene sama Ivana prema Orléansu te nakon dvije pobjedonosne bitke oslobodi taj grad i njegovu okolicu. Odatle krenu prema Reimsu te kod Pataya izvojeva opet jednu pobjedonosnu bitku. U reimskoj katedrali kralj je pomazan i okrunjen kao i njegovi prethodnici. Taj događaj do tada razjedinjene Francuze ujedini oko vladara i svi se gradovi, kuda je prolazio, natjecahu radosnim klicanjem kralju. Ivana je sada htjela voditi rat sve dok Englezi ne budu posve otjerani iz Francuske. No kralj, na žalost, pod utjecajem loših savjetnika poče voditi vlastitu politiku. Nakon neuspjeha kod Pariza, gdje je Ivana bila ranjena, hrabra djevojka morade prekinuti borbu. Nastavila ju je tek u proljeće g. 1430., kad je pohitjela u Compiegne, što su ga opsjedali Burgunđani. No, ondje bi zarobljena i doskora predana Englezima. Protiv nje je pokrenut postupak na kojem je upravo čudesnom jasnoćom i teološkom točnošću odgovarala na sva postavljena pitanja. Osuđena kao vještica, 30. svibnja 1431. spaljena je na lomači. Dogodilo se to u gradu Rouenu. “Gledano zemaljski, mučeništvo je Ivane bilo poraz, nadnaravno gledano, uspon. Ona je u tom udesu na savršen način ispunila zadaću Kristova učenika: na se je uzela križ i slijedila ga. Kao o Kristu i o njoj se govorilo da zavodi narod i da je u savezu s Beelzebubom. Kao Krist i ona je čula najprije kako joj kliču ‘Hosana!’, a onda ‘Raspni ga!’ Kao Krist i ona je prepatila getsemansku agoniju, od svojih ostavljena i neprijateljima predana. Kao Krist stajala je pred sucima bez obrane, bila zlostavljana od vojnika, čas hrabro govorila, čas šutjela. I Ivanini su suci bili veliki svećenici, pismoznanci i predstavnici okupatora, koji su jedini imali pravo izreći sud i izvršiti ga. I taj je sud išao za pogubljenjem osuđenika, smatrajući da u ime Božje sudi zbog hule i veleizdajstva, a sve na temelju lažnih svjedoka. I taj je sud bio vođen iz straha da se ne bi zamjerilo cezaru. Ivana je isto tako kao i Krist pretrpjela zapuštenost i bila poslušna sve do smrti. I opet su se krvnici pokajnički udarali u prsa. Posmrtnim ostacima bile su uskraćene počasti. Na Kristov grob navaljen je kamen, a Ivanin je pepeo prosut u Seinu. Ali je opet i proslava uslijedila poslije poniženja. I tako se Ivana na jedinstven način potpuno suobličila Kristu, što je prema Pavlu zadaća svakog kršćanina. Ona je s Kristom trpjela i umrla, da s njime i uskrsne. Još je u smrti grlila njegov križ, a na usnama imala njegovo ime” (Gisbert Kranz). To je najdivnija poruka ove neobične svetice. Ta je poruka daleko važnija od svega drugoga u njezinu životu. Kršćanin se poput Ivane u svemu mora suobličiti s Kristom kao učenik sa svojim učiteljem i sluga sa svojim gospodarom.

Dan Domovine

U jednom prikazu izreći ćud jednoga naroda doista je smiona stvar. Takvo nešto tražilo bi čitavu studiju. Pa ni onda ne bi bila jednostavan posao, jer je ćud čovjeka pojedinca vrlo složena stvarnost, a onda pogotovo ćud čitavog jednog naroda koji se sastoji od milijuna najrazličitijih pojedinaca. S pravom se možemo pitati je li uopće moguće otkriti, uočiti ili čak opisati ćud jednoga naroda? Postoje li u nekom narodu zajedničke crte, koje su tipične baš za njega, iz kojih bi se onda mogla bar nazrijeti njegova ćud? – Mislimo da postoje, pa zato i narodi imaju svoju ćud, svoj temperament, svoju psihologiju, svoju duhovnu fizionomiju. To vrijedi i za naš hrvatski narod. Njegova se ćud stvarala kroz trinaeststoljetnu burnu povijest, kroz sve poraze, porobljavanja i nedaće koje su ga bile. Na nju je utjecalo mnogo toga što je baštinio iz starine, još prije nego je došao u sadašnju postojbinu, na nju je utjecalo kršćanstvo po kojem je ušao u kolo kulturnih europskih naroda, na nju je utjecala i ova gruda koju nastava, koju je tako zavolio baš kao rodnu kuću, koju je nazvao “lijepom našom domovinom”, od koje se sa suzama oprašta, na koju u tuđini neprestano misli i za kojom čezne. Ovo posljednje mislimo da je naročito značajno baš za hrvatsku ćud, za svakoga našega čovjeka. I zato ćemo se zbog kratkoće na ovome jedino i zaustaviti. Tu crtu naše ćudi najljepše je ocrtao pjesnik Dragutin Domjanić u svojoj pjesmi “U rudniku”, izdanoj godine 1909., kad su također mnogi naši sinovi i kćeri u potražnji za boljim životom polazili u pečalbu, u tuđinu, osobito u SAD i u Kanadu, gdje su muškarci kao bijelo roblje radili duboko pod zemljom u rudnicima. I jednog dana … opet su zasuti robovi bijeli negdje duboko i mrtvi i živi… Propali ljudi, al sami tuđinci: Tovar sa iseljeničkih lađa. Ipak su išli spasavati – rudnik, Lešine tražit, da ne truju zraka, Našli su mrtvih u najdonjem rovu, Jednog bez putnice, bez svakog znaka. Nitko mu ne zna ni ime ni zemlju, Tko onaj nakažen obraz da pozna, Usne su stisnute, nemaju riječi, Smrt ih odnijela, gladna i grozna. Ruke su zgrčene, jedna o mašklin, Druga grčevito srca se hvata, Vrećicu drži, i u njoj je možda Prištednje teške i krvava zlata. Našli su samo sirotinjske zemlje, Bila je njegove domovine gruda, Došo je konzul Yankee i rekao: “Bit će to Hrvat, taki su svuda!” Ljubav prema domovini značajna je za pripadnike svakoga naroda, no usuđujemo se ustvrditi da je za nas Hrvate najznačajnija i da zbog toga upravo sačinjava našu narodnu ćud. Za potvrdu toga mogli bismo navesti toliko tekstova i u prozi i u stihovima iz naše književnosti, toliko rodoljubivih govora hrvatskih junaka i rodoljuba, toliko znakova koji su svakom svjesnom Hrvatu tako dragi, kao njegova trobojnica: crven, bijeli, plavi, njegov kockasti grb, njegove narodne nošnje, njegovi običaji. Sve to sačinjava njegovo narodno biće i zato mu je tako priraslo srcu. I nije to nikakav nacionalizam, a još manje šovinizam, već njegovo prirodno pravo, toliko puta u povijesti dovedeno u pitanje, osporavano, pogaženo, pa se naš čovjek za njega baš zato grčevito i hvatao, baš kao ruka onoga Domjanićeva pečalbara, što se u samrtnom grču uhvatila za vrećicu “sirotinjske zemlje”, koja je bila “njegove domovine gruda”. Da se Hrvatu uvijek poštivalo njegovo neotuđivo pravo na slobodu, na jezik, na ime, na kulturu, na samobitnost, na državnost, na ravnopravnost s drugim narodima, uvjereni smo da se njegovo domoljublje ne bi tako snažno razvilo, ne bi postalo tako naglašeno, ne bi mu tako prešlo u krv, u srž njegova bitka. Postoji jedan životni zakon u prirodi da se ono najviše brani i razvija što je najviše ugroženo. Po tome nepisanom zakonu razvio se hrvatski patriotizam, koji karakterizira hrvatsku narodnu ćud. Nju neka osvijetli i ovaj isječak iz Matoševe novele Nekad bilo – sad se spominjalo! “…Gledajte, braćo, sa tih uzanih prozora, gledajte, dragi drugovi, ovaj divni kraj, koji se sija na posljednjem sunčanom traku kao krvavi kraljevski zobunac u Gori Petrovoj, koji blista kao kruna vedrog Tomislava, koji tone u mrak kao slava Krsta Frankopana, koji izgiba u sumraku kao slava Otaca. Gledajte tamo Šenoin grad, bijeli Zagreb-grad, koji se sjaji pod zelenom gorom kao junačno oko pod mrkim kalpakom. Gledajte po brdima ruševine, kamenite kosture naše slave i našeg junaštva, gledajte kolibe brata nam seljaka, gledajte župne i plemićke dvorove, gledajte te šume, polja, gore – sve – sve je to naša zipka, naš otac i majka, naša domovina. Ali malo je to, što nam daje naše oko i ovo veče. Hrvatska nam se smješka i tamo iza tamnog večernjeg pojasa, ona je veća od svijeta, jer je nesrećna kao naše srce, jer je velika kao naša duša…” A sada postavimo pitanje: Ima li ta hrvatska ćud kakve veze sa Srcem Isusovim? – Na to pitanje odgovaramo potvrdno, a svoj ćemo odgovor nastojati i opravdati. O domovini i ljubavi prema njoj ne može nam nitko bolje govoriti od Srca onoga Isusa koji je čitavo čovječanstvo želio ujediniti u jedno otajstveno tijelo i koji nam je pripravio jedinu pravu domovinu u nebu. On nije samo pravi Bog, već i pravi čovjek, nama u svemu sličan osim u grijehu. Kao čovjek i On je imao svoju domovinu i On ju je ljubio te posvetio svako pravo domoljublje. Štoviše, mogli bismo reći, kao što svako očinstvo ima svoj korijen i uzor u Božjem očinstvu, tako i svako domoljublje ima svoj izvor i uzor u najplemenitijem Srcu što je uopće zakucalo na ovom našem planetu, a to je Srce Isusovo. To je Srce iskreno i žarko ljubilo svoju domovinu Palestinu. Isus je ljubio azurno vedro nebo Palestine, njezine zvjezdane noći, namreškano Genezaretsko jezero, žitorodnu Ezdrelonsku dolinu, galilejske vinograde i maslinike, sveto brdo Sion – čežnju svih Židova, jeruzalemski hram, urešen mramorom i zlatom, judejske gore, rijeku Jordan, pa čak i Mrtvo more, u koje se ulijeva. No, nadasve Isus je ljubio svoj židovski narod, njegov jezik kojim je govorio, njegove svetkovine i običaje, njegove gradove i sela koje je obilazio čineći dobro, propovijedajući, tješeći, liječeći svaku bolest i slabost. Raspršenost toga naroda kao stada bez pastira ganula Ga je do žalosti, a nad njegovom budućnošću, u koju se svojim božanskim sveznanjem zagledao, On je i proplakao. Ući u te domovinske osjećaje Isusova Srca znači naučiti se najplemenitijem i najuzvišenijem domoljublju. Mi ćemo radi preglednosti Isusove domovinske osjećaje sažeti u tri misli.

Prva misao: Palestina je Isusova zemaljska domovina.

Isus se u njoj rodio, odrastao, živio, radio, trpio i umro. Nalazeći se jedno vrijeme kao bjegunac u Egiptu, u tuđini, osjetio je skupa s Marijom i Josipom što znači biti daleko od domovine, čeznuo je za njom i u nju se vratio kad su prilike dopustile. Kad bismo jednoj majci postavili pitanje: “Zašto toliko ljubi svoju djecu da je spremna za njih na svaku žrtvu i nijedna joj nije dosadna ni teška?”… – ona bi nam, sigurno, odgovorila: “;Zato što su moja djeca!” Svaka majka, iako ima simpatija i za tuđu djecu i želi im dobro, ipak će svoju djecu još više ljubiti naprosto zato što su njezina. Isto tako, ako tražimo razlog zašto je Isus ljubio Palestinu, naći ćemo ga u tome što je ona bila Njegova zemaljska domovina. Gospodin je bio daleko od svakoga pretjeranog nacionalizma ili čak šovinizma, odbacivao je svaku pomisao bilo na političku, bilo vojničku, bilo gospodarsku hegemoniju, koja mnogim njegovim sunarodnjacima nije baš bila posve strana. Oni su čak dijelili svijet u dva dijela: s jedne su strane oni obrezani, izabrani, Abrahamovi sinovi, povlašteni narod, a s druge opet oni neobrezani, pogani, gotovo bismo rekli “masa osuđena na propast”. Isus nije trpio takvu podjelu, On je došao spasiti sve ljude i stoga je zabacio svaku rasnu predrasudu te, iako je iskreno ljubio Svoj narod, nije ga stavio poviše drugih naroda. Ipak ga je više ljubio, baš kao što majka ljubi vlastitu djecu. To je usađeno u svaku ljudsku narav, pa i u Isusovu. Ne ljubiti svoju domovinu značilo bi odreći se povijesti svoga naroda, njegove tradicije, jezika, književnosti, umjetnosti, njegove slave i njegovih poniženja, značilo bi odreći se zemlje koja krije kosti moga oca, majke, mojih pređa, kuće u kojoj sam ugledao svjetlo svijeta. To se pak ne može! To ne bi bilo čovjeka dostojno! To bi bilo čak i grješno! Želimo li, dakle, pravo ljubiti svoju zemaljsku domovinu, svoju Hrvatsku, a to vrijedi i za pripadnike drugih naroda, onda svoje rodoljublje vežimo s Kristovim, onda ga oplemenjujmo osjećajima njegova Srca pa ćemo uvijek biti na ispravnom putu.

Druga misao: Isus je u Svojoj domovini izvršio Svoju misiju.

Palestina je mala zemlja, kao polovina naše Herceg-Bosne. Ali ona je od Boga obećana zemlja za Njegov izabrani narod. Njoj je obećan Mesija, Sin Božji, koji će biti Spasitelj svih ljudi i u kome će biti blagoslovljeni svi narodi. O njemu je prorekao patrijarh Jakov: “Od Jude žezlo se kraljevsko ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada – kome će se narodi pokoriti” (Post 49,10). Moapski vrač Bileam, pozvan od kralja Balaka da prokune sinove Izraelove, blagoslivlja ih i proriče: “Od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže” (Br 24,17). Prorok Mihej proriče: “A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena” (Mi 5,1). Ispunjenje tih proroštava sv. Pavao ovako lapidarno opisuje: “Kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod Zakonom, da otkupi podložnike Zakona, te primimo posinjenje” (Gal 4,4-5). Isus se pojavljuje u točno određenom vremenu, rađa u Betlehemu, živi u Nazaretu, djeluje i izvršuje Svoju veliku spasiteljsku misiju u Svojoj domovini Palestini. U njezinu glavnom gradu Jeruzalemu prinio je svoju krvnu žrtvu i ustanovio oblik sveudiljne nekrvne žrtve. Za Sebe tvrdi: “Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova” (Mt 15,24). Zbog toga je za svoga javnoga života neprestano obilazio tu malu zemlju, svoju zemaljsku domovinu, i rijetko je kada prešao njezine granice došavši jedva do feničkih krajeva Tira i Sidona. Djelovao je neprestano među svojim sunarodnjacima, samo je njima izravno upravljao svoje govore što sadrže nov nauk, kvasac života za jedan bolji svijet. Samo su oni mogli slušati Njegove divne parabole o izgubljenom sinu, milosrdnom Samarijancu, dobrom pastiru, koje su izišle iz dubine Njegova Srca. Tek kad bude potpuno u Svojoj zemaljskoj domovini izvršio Svoju misiju, kad bude uskrsnuo, a prije uzašašća u nebo, zapovjedit će Svojim apostolima: “Idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta” (Mt 28,19-20). I većina od nas treba da u svojoj domovini i svome narodu izvrši svoje životno poslanje kao otac i majka obitelji, u svome zvanju. Ako smo kršćani, ako vjerujemo u Krista, ako ga prihvaćamo, onda ćemo u Njemu imati najbolji primjer kako da živimo u svojoj domovini i narodu i kako da izvršujemo svoje poslanje. Isusovo je životno poslanje sv. Petar u Kornelijevoj kući ovako sažeo: “Isus je prošao čineći dobro” (Dj 10,38). Isus je činio samo dobro. Narod je, promatrajući Njegova djela, zanosno klicao: “Sve je dobro učinio! On čini da gluhi čuju, a nijemi da govore” (Mk 7,37). To bi trebao biti životni program i za svakoga od nas: “Prolaziti čineći dobro!” Svakome biti brat, sestra, iskren prijatelj. Biti dobar otac, majka, sin, kći, radnik, intelektualac. Biti nesebičan, požrtvovan, susretljiv, prijazan, jednostavno dobar čovjek. Dobrotom se najbolje i najsavršenije ispunjava životno poslanje. Od te metode bolje nema. To je metoda Isusova Srca. On želi da je svi od Njega naučimo i stoga nas i poziva: “Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako” (Mt 11,29). Najbolji sinovi i kćeri našega naroda, oni anonimni divni naši očevi i majke, naučili su tu metodu dobrote od Isusova Srca i zato su bili tako dobri i, kad smo ih susretali, uvijek smo imali osjećaj da susrećemo prave svece i svetice.

Treća misao: Isus je za svoju domovinu trpio.

Opisujući Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem, sv. Luka piše: “Kad se približi te ugleda grad, zaplaka nad njim i reče: Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir! Ali je sada sakriveno tvojim očima. Doći će ti vrijeme kada će te tvoji neprijatelji opasati opkopom, opkolit te i pritijesniti sa svih strana. Sravnit će sa zemljom tebe i tvoju djecu u tebi. Neće ostati u tebi ni kamen na kamenu, jer nisi priznao određeno vrijeme kad te Bog pohodi!” (Lk 19,41-44). Isus se zagledao u budućnost Svoga naroda i njegove metropole, vidio da će biti mračna, tragična i katastrofalna, pa i Njegovo osjećajno Srce zbog toga trpi, plače. A kada je na Veliki petak Sam bio u velikoj bijedi, izbičevan, trnjem okrunjen, popljuvan, križem obremenjen, On ipak misli na Svoju domovinu, na njezin udes te ženama što su nad Njim plakale progovara ove potresne riječi, koje su izišle iz jednoga velikog Srca, koje je kao nitko znalo ljubiti: “Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad djecom svojom! Jer, evo, dolazi vrijeme kada će reći: ‘Blago utrobama koje nisu rađale i sisama koje nisu dojile!’ Tada će se dovikivati gorama: ‘Padnite na nas! a brežuljcima: Pokrijte nas!’ Ako se, dakle, tako radi sa zelenim drvetom, što će biti sa suhim?” (Lk 23,28-31) Pravo se domoljublje sastoji i u spremnosti na trpljenje i žrtvu za domovinu. To je naš narodni genij shvatio pa je u najpopularnijoj i najrodoljubivoj operi Nikola Šubić-Zrinjski stavio u usta proslavljenoga junaka ove riječi: “Za domovinu mrijeti kolika slast!” Naša je domovina patnička i naš je narod u svojoj povijesti morao mnogo pretrpjeti. On je na svoje sinove i kćeri stavljao uvijek danak žrtve, patnje, umiranja. Mislimo da su taj danak najbolje isplatili oni koji su vjerovali u Isusa, oni koji su svoj narod i domovinu ljubili osjećajima kakvi su i u Isusovu Srcu, a to su osjećaji koji su Ga odveli na Kalvariju, popeli na križ, koji su otvorili Njegovo Presveto Srce. Zato je i to Srce tako blizu našoj narodnoj ćudi i Hrvat je s Njime vezao svoju sudbinu, proživljavao svoje radosne, a još više žalosne dane. Hrvat katolik, vjernik, naš mali čovjek patnik, uvijek je vjerovao da ga Isusovo Srce najbolje razumije, jer je to Srce Isusa patnika, Isusa progonjenoga, Isusa na križu razapetoga. I zato nije čudo da je baš Veliki petak, sa svojom potresnom liturgijom za neke naše krajeve, osobito na jugu, još i danas najveći i najsvetiji dan u godini, kad dođe u crkvu i ono što redovito baš ne ide. Naš je patnički narod instinktivno osjećao da oplakujući Isusa patnika oplakuje i sebe i svoje patnje i da su njemu naročito upućene Isusove riječi: “Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti! (Mt 11,28). I dobro je da su te riječi velikim slovima upisane na luku hrvatskoga narodnoga svetišta Srca Isusova u Zagrebu. One su naš narodni program. Dođimo k Isusu, k Njegovu Srcu, u Njemu je naš jedini spas, jedina nada! Zato i pjevamo Srcu Isusovu: U tebi nam je radost sva, U tebi nam je nada sva, U tebi žića kras, U tebi vječni spas! I kad nas svi ostave i zapostave, Isus nas neće ostaviti. On će i dalje dijeliti našu sudbinu, u suzama lomiti s nama Svoj kruh, jer On uvijek stoji uz siromašne, zapostavljene, obespravljene, potlačene. Idući za stopama naših svetaca i duhovnih velikana upravimo Božanskome Srcu ovu molbu: Gospodine, po Tvome svetom primjeru i osjećajima Tvoga Srca želimo iskreno ljubiti svoju domovinu. Ne želimo da naša ljubav prema domovini bude sebična, uskogrudna, niti na bilo čiju štetu, ali isto tako ne želimo biti kao oni koji se stide svoje rodne grude ili je čak niječu, jer to bi značilo pogaziti svoju hrvatsku narodnu ćud i prezreti osjećaje kakvi su prožimali i Tvoje Srce. Ti Isuse, koji si nam Svojom providnošću dao za domovinu ovu divnu zemlju, njezin milozvučni jezik, njezinu krv, njezine običaje, njezinu povijest, ljubavlju svoga Srca budi uvijek uz nas! Ti si nas Svojim primjerom naučio kako ćemo najbolje služiti i svojoj domovini. Taj nam primjer govori o radu, čestitosti, žrtvi, bez čega nema pravoga domoljublja. U ovome času naše povijesti sve Hrvate koji vjeruju ujedini u svome Srcu, pridruži im i sve koji su dobre volje, da i oni upoznaju Tebe, jedinoga Spasitelja! Oprosti nam milostivo naše grijehe i slabosti, obrati nas da postanemo Tvoja Hrvatska koja se kaje za svoje grijehe, koja je žarka, pobožna i odana Tvome Srcu, koja na Tebi kao jedinom trajnom temelju i ugaonom kamenu želi graditi svoju sadašnjost i budućnost! Srce Isusovo, Tvoji smo, Tvoji hoćemo da budemo, sada i uvijeke!

29. svibnja

Sveti Polion, vinkovački lektor i mučenik

Po mjesnom kalendaru đakovačke biskupije danas se u Vinkovcima slave kao naslovnici – naslov je promijenjen u novije doba – župne crkve sveti Euzebije, biskup i Polion, lektor. Kako je u obnovljenom bogoslužju služba čitača dobila na važnosti, dobro će biti da upoznamo toga slavnoga lektora, koji proslavi Cibale – tako su se Vinkovci u rimsko doba nazivali – te postade uzorom svih onih koji u crkvi žele dostojno obavljati službu čitača. Kad je za vrijeme cara Dioklecijana i Maksimijana protiv kršćana buknulo krvavo progonstvo, Probo, sirmijski prefekt, upravitelj velike rimske pokrajine, poče odmah provoditi u djelo carske ukaze. Dakako da su prvi na udaru bili klerici. I tako po njegovu nalogu biše pogubljeni u Singidunumu – današnji Beograd – svećenik Montan, u Srijemskoj Mitrovici slavni biskup sv. Irenej i đakon Demetrije, a u Vinkovcima baš na godišnjicu njihove smrti sveti biskup Euzebije, a njima se pridruži i mladi, idealni, poletni lektor Polion, poznat po svojoj revnosti i zauzetosti u vjeri. On je bio predveden pred namjesnika Proba, ali ne pokaza pred njim ni najmanjega znaka straha ili zaplašenosti. Znao je da za svoju vjeru mora svjedočiti i zato je posve slobodno rekao kako se zove i koju službu u crkvi obavlja. Namjesnik ga je optužio da je i on jedan od onih što djevojkama tjeraju strah u kosti pred brakom i što ih nagovaraju na neku ispraznu čistoću i djevičanstvo. Polion je na optužbu ponosno odgovorio: – Kakvi smo mi zapravo, danas ćeš se moći uvjeriti. – Na koji način? – upita ga namjesnik. Polion odvrati: – Na taj način što ćemo posvjedočiti svoju pobožnost i postojanost u vjeri u Kralja nebeskoga i što smo se spremni i na mukama držati njegovih zapovijedi. – Kojih zapovijedi? Kojega kralja? – Svetih i pobožnih zapovijedi Krista Kralja. – U čemu se one sastoje? – U tome da je samo jedan Bog na nebu; da se drvo i kamen ne mogu nazivati bogovima, da valja popraviti svoje grijehe, da dobri ustraju u održavanju svojih odluka, da djevice moraju postići savršenstvo svoga staleža, a oženjeni čuvati bračnu čistoću, da gospodari moraju postupati s robovima više blagošću nego silom, imajući na pameti da svi imaju istu ljudsku narav, da sluge moraju obavljati svoje dužnosti više iz ljubavi nego iz straha, da se kraljevima mora pokoravati kad zapovijedaju pravedne stvari, a s vlastima surađivati u dobru; da se roditeljima duguje poštovanje, a prijateljima uzajamnost, neprijateljima praštanje, građanima ljubav, gostima ljudskost, siromašnima milosrđe, ljubav prema svima i nikome se ništa na žao ne smije učiniti. Nepravde valja strpljivo podnositi, nikome zlo ne činiti, biti spreman izgubiti svoja, a nikad ne poželjeti tuđa dobra. A onaj će vječno živjeti koji će zbog vjere prezreti časovitu smrt što je vi možete zadati… Probo je ostao osupnut takvim hrabrim svjedočenjem vjere i kršćanskih dužnosti. No da se izvuče iz neprilike cinički je odvratio: “Koja li je korist od toga da sa smrću netko izgubi ovo svjetlo i sve tjelesne radosti!?” – Posve materijalističko, jednodimenzionalno reagiranje. On je – kako bi rekao Bergson – u prevelikom tijelu imao premalu dušu. Nedostajala mu je dimenzija duha, kojega je Polion bio pun. Taj mu je odgovorio: “Vječna je svjetlost daleko uzvišenija i nadmoćnija od ove zemaljske i neprolazna su dobra daleko slađa od prolaznih. Nije, dakle, pametno ono što je trajno zapostaviti prolaznome i nesigurnome.” Namjesnik je uvidio da s tim hrabrim i pametnim mladićem raspravljanjem neće doći daleko, stoga se poput svih silnika, što ne poštuju tuđe mišljenje i slobodu, poslužio silom i zaprijetio mu se da će ga poslati u smrt. No Polion nije bio čovjek bez značaja i stoga se prijetnjama nije dao zaplašiti. Odlučno je odbio žrtvovati rimskim bogovima. On je za svoje uvjerenje bio spreman ginuti i stoga je mirno odvratio: “Čini što ti je naređeno, a ja ću slijediti nauk svojih učitelja te s radošću poći na muke što me čekaju.” Probo ga je osudio na smrt i to da živ bude spaljen. Kazna je odmah bila izvršena na mjestu jednu milju od grada udaljenu. Izvještaj o ovome vinkovačkom mučeniku imamo iz spisa Mučeništvo svetog Poliona, koji bolandisti smatraju vjerodostojnim. U Jeronimskom martirologiju sveti se Polion spominje 29. svibnja, kad se slavi i u Vinkovcima. Uz tamošnju župnu crkvu ima skupina mladih, koji se nazivaju “Polionovi drugovi”, a trude se da nasljeduju njegove vrline, osobito njegovo hrabro ispovijedanje vjere. Kult sv. Poliona u Vinkovcima je u novije doba doživio svoj procvat, a u današnjim vremenima, kad za vjeru valja također biti hrabar, veoma je nadahniteljski. U svetom Polionu imamo odlična mučenika Krista Kralja, pravog borca za vjeru i kršćanska načela te čitača koji je sam ostvarivao ono što je u crkvi drugima čitao.

28. svibnja

Blažena Marija Bartolomeja Bagnesi (1514-1577)

Njemački isusovac Peter Lippert (1879-1936) po svojim spisima ostaje prosvijetljen svjedok iskonskoga kršćanskoga humanizma. On ga je znao naviještati, pretakajući ga u konkretnu poruku za svakoga pojedinca. To je bila njegova karizma, a on je bio uvjeren da karizme i izvanredne darove ne valja gušiti. Zato je u svome Credu pisao: “Svako biće u svom duhu čuva svjetlo što može osvijetliti put jednog drugog bića prema Bogu. Svatko u sebi posjeduje snagu – malo je važno koju – što za prvog prolaznika može postati kruh vječnoga života; svatko u sebi krije prostore i nutarnje sposobnosti, gdje drugi protiv draži zla i pada mogu naći utočište. Tako svaka žena u svom majčinstvu za krug u kojem živi posjeduje izvor utjehe i ozdravljenja. Za koliko li je srdaca plemenitost i zračenje jedne djevojke postala otvorenost prema jednom čistijem svijetu? U svojoj muževnosti i čvrstoći svaki čovjek čuva snagu potpore za drugoga; njegove oči kao i njegove ruke mogu postati slika i simbol božanske mudrosti i providnosti. A tko bi mogao izreći broj raspiskanih i neiskorištenih darova za službu drugoga? Na to pitanje teško zbog odgovornosti odgovara Gospodinova opomena: ‘Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskoga’ (Mt 6,16). I dalje: ‘Badava ste primili, badava i dajte’ (Mt 10,8), kao da bi htio reći: to što je za vas bila Božja milost, neka postane milost i za drugoga. Talenti i naravni darovi od te činjenice poprimaju novo i daleko veće značenje. Ima bića prirodno obdarenih inteligencijom i mudrošću, a njihova nutarnja bogatstva mogu neprestano hraniti drugoga; njihova dobrota i snaga duha za one zgažene životom može postati utočište i oslobođenje… Čovjek koji je u Božjem kraljevstvu primio milost pozvan je, dakle, da je dariva onima oko sebe…” U svjetlu tih misli želimo upoznati život blažene Marije Bartolomeje Bagnesi. On može biti veliko ohrabrenje osobito bolesnicima. Kad je to bio za njezine suvremenike, za sve one koji su je upoznali, zašto ne bi bio i za nas? Blažena Marija Bartolomeja Bagnesi rodila se godinu dana prije sv. Filipa Nerija, tj. 15. kolovoza 1514., u Firenzi, samo što taj grad nije nikad napuštala. Rano je ostala siroče bez majke pa je za kuću morala sama preuzeti brigu. Po naravi je bila sklona molitvi i slobodno je vrijeme posvećivala razmatranju i razgovoru s Bogom. Jednoga dana pohodila ju je teška, bolna bolest, te kroz 45 godina gotovo nepokretnu prikovala uz krevet. I sada je došao njezin čas. Ona je u toj kušnji pokazala toliku strpljivost da je zamalo izišla na glas kao svetica. Svi su se divili hrabrosti s kojom ona nosi svoj križ i od nje učili kako u životnim poteškoćama, pa bile one ne znam kako teške, valja biti strpljiv i Bogu odan. Njezin bolesnički krevet postade stjecište mnogih duša, što su joj se preporučivale u molitve i od nje tražile savjeta. Bartolomeja je god. 1547. dobila dopuštenje da može ući u treći dominikanski red, no ostati i dalje u svojoj kući, u njoj moliti, trpjeti, davati dobar primjer i s posjetiteljima duhovno razgovarati. Duhovno su je vodili i pomagali dominikanci i pobožni svećenik Antonio Campi. Pričešćivala se gotovo svaki dan, a često joj je to bila jedina hrana. Bila je veoma povezana i s karmelskim samostanom Santa Maria degli Angeli, u kojemu će nakon smrti 28. svibnja 1577. naći i svoje počivalište. Bog je svoju vjernu, uzornu i strpljivu službenicu poslije smrti proslavio čudesima. Na njezin je zagovor ozdravila od teške bolesti i slavna firentinska svetica Magdalena De’ Pazzi. Primjer ljubavi prema Bogu i bližnjemu Marije Bartolomeje Bagnesi, kojim je duhovno obogatila mnoge, govori jasno kako i bolestan čovjek, ako zna ljubiti, može veoma mnogo dobra učiniti. Dok promatramo život te blaženice, koja je mnogo ljubila, jer je mnogo trpjela, vjerujemo u svu istinitost Pascalovih riječi, koji napisa da “sva tjelesa i svi duhovi i sve što oni mogu proizvesti nije toliko vrijedno koliko najmanji pokret ljubavi”. Jasno je da je tu riječ o čistoj ljubavi, koja je sposobna sebe zaboraviti, a drugima se davati.

27. svibnja

Sveti Augustin, apostol Engleske († 604/5)

Oživotu svetog Augustina, koji stoji na počecima pokrštavanja engleskoga naroda, prije njegova poslanstva u Englesku g. 596., ne znamo gotovo ništa osim jedne dragocjene pojedinosti da je bio “syncellus” sv. Grgura Velikoga. To znači da je skupa s njime stanovao u istom samostanu, vjerojatno u ćeliji odmah do njegove. Biti uz redovnika takvoga formata kakav je bio Grgur Veliki, jedan od četvorice zapadnih velikih Otaca, značilo je za Augustina, sigurno, veoma mnogo. Kad je Grgur Veliki g. 590. postao papa, počeo je pomalo razmišljati o misijama na britanskom otoku među bjeloputim Anglima. Za tu veoma tešku i delikatnu misiju izabrao je Augustina, koga je iz redovničkih dana dobro poznavao, i poslao ga onamo s još 40 monaha. Na prvom putovanju Augustin, došavši u Aix-en-Provence, u Galiji, i čuvši ondje loše vijesti o zemlji i stanovnicima Velike Britanije, osjeti u duši strah i vrati se natrag u Rim. Od straha, dakle, nisu pošteđeni ni sveci. To je posve razumljivo jer i oni su ljudi i ništa im ljudsko nije strano. Papa Grgur Veliki nije htio da se odustane od te misije. On je Angle želio učiniti drugovima anđela i zato je Augustina ohrabrio i ponovno s preporučenim pismima na galske biskupe i knezove na put poslao. U pratnji vojnika i tumača Augustin se s ostalim misionarima, prešavši Galiju i kanal između Galije i Britanije, g. 597. napokon iskrcao na otoku Thanetu, kod ušća rijeke Temze u more. Poučen dobro od pape Grgura, Augustin je želio da njegovo poslanstvo u tuđoj zemlji bude zakonito, zato je o svom dolasku odmah obavijestio kentskoga kralja Etelberta, koji je od g. 593. stajao na čelu saveza britanskih kraljevstava. Taj vladar, još poganin, imao je za ženu kršćanku Bertu, franačku princezu. Ona je blagotvorno utjecala na svoga muža i u njemu stvarala malo-pomalo naklonost prema kršćanskoj vjeri. On, dakle, primi veoma dobrohotno kršćanske misionare, pobrinu se za njihovo uzdržavanje i dade im potpunu slobodu naviještanja. Privremeno im je ustupio i crkvicu Sv. Martina, kojom se služila njegova žena Berta. Ipak se nastojao što bolje obavijestiti o naravi i svrsi toga poslanstva, koje je došlo čak iz daleka Rima. Uvjerivši se da su ti misionari Božji ljudi, koji uče o pravome smislu života, vidjevši njihovu svetost i djela, a osobito njihova vođe Augustina, i sam zatraži da bude što bolje poučen u vjeri i napokon kršten. Sveti primjer je opet djelovao i naviještanje činio vjerodostojnim i prihvatljivim. Etelbert se s mnogim drugima pokrstio 1. lipnja 597. Postavši kršćanin, postade i velikim zaštitnikom i promicateljem kršćanstva u svojoj kraljevini. Augustinu je za stanovanje ustupio vlastitu palaču, dao obnoviti jednu crkvu, koja postade privremena katedrala, a uz nju sagradi i samostan Sv. Petra i Pavla, kasnije nazvan samostanom Sv. Augustina. Da bolje razumijemo te događaje, napominjemo da je kršćanstvo u Britaniju došlo veoma rano, samo što je za vrijeme seobe naroda stradalo i bilo gotovo uništeno, kao i na mnogim drugim mjestima. Djelo je sv. Augustina i njegovih suradnika napredovalo. On sam u međuvremenu ode u Arles u Galiju, gdje ga je papin namjesnik Virgilije posvetio za biskupa. Vrativši se u Englesku, za Božić je pokrstio preko 10.000 Saksonaca. Papa Grgur Veliki čuvši za tako obilnu žetvu, dade oduška svojoj radosti u dvama pismima, od kojih jedno upravi Eulogiju, biskupu Aleksandrije, a drugo kraljici Berti. U želji da se Crkva u Engleskoj što bolje ukorijeni i proširi, Papa je g. 601. poslao onamo drugu skupinu misionara. Augustinu je kao metropoliti dopustio nositi palij te mu naložio da osnuje dva metropolitanska sjedišta, od kojih će svako imati 12 sufraganih biskupija. Svetac je osnovao prvo sjedište u Canterburyju, a drugo u Yorku. Ipak je prvi metropolita te metropolije bio posvećen za biskupa tek g. 625., kad je Augustin već davno bio u grobu. Ipak stvari u Britaniji nisu išle uvijek baš tako glatko. Papa je Augustinu preporučio da ondje od starosjedilaca Britanaca i došljaka Saksonaca oblikuje jednu Crkvu. No, to je bilo veoma teško jer su starosjedioci Saksonce smatrali osvajačima. Augustin, poučen životnim iskustvom, nije se dao slomiti poteškoćama, već je uporno radio dalje. Sa svojim je monasima nastavio evangelizirati Kentsko kraljevstvo, obrativši ga gotovo svega. Da bi se život Crkve u tim krajevima mogao što normalnije dalje razvijati, osnovao je dvije nove biskupije: jednu u Londonu, posvetivši joj za biskupa Mellita, a drugu u Rochesteru, posvetivši joj za biskupa Justa. Duhovni otac engleske Crkve, sveti Augustin, biskup, posvetio je i sebi nasljednika, a onda 26. svibnja 604. ili 605. u Gospodinu preminuo. Sahranjen je u opatskoj crkvi Sv. Petra i Pavla uz kentskoga kralja. On je po uzoru na sv. Pavla zasadio Crkvu u Engleskoj, a njezine će plodove kasnija pokoljenja u radosti žeti. Sveti Beda Časni u svojoj povijesti Engleske piše da je Augustin zaslužio zvati se apostolom engleskoga naroda. Kao takvoga jednako ga štuju anglikanci i katolici u Engleskoj. Danas između obje sestrinske Crkve postoji sve veće zbližavanje. Želja nam je i molba svih da dođe do potpunog jedinstva kakvo je bilo prije raskola. Neka sveti apostol Engleske svojim zagovorom kod Boga izmoli da kršćani Engleske, kao nekoć tako i danas, budu članovi jedne Kristove Crkve!

26. svibnja

Sveti  Filip Neri, svećenik (1515-1595)

Firenza je rodni grad mnogih velikana duha i mnogih svetaca. Ona je u svome krilu dala život i jednome od najoriginalnijih svetaca Katoličke crkve. To je sv. Filip Neri, čiji se blagdan kao obvezan spomendan slavi u cijeloj Crkvi, naročito svečano u Rimu. Vječni ga grad smatra svojim apostolom, glavnim suzaštitnikom, pa stoga gradska uprava svake godine 26. svibnja na njegov oltar u crkvi Alla Vallicella postavlja jedan zavjetni kalež, dar rimskoga puka. Ta značajna ceremonija, uz prekid od g. 1871. do 1924., traje još i danas, a uvijek uz veliko sudjelovanje vjernika. “Pippo buono” – dobri Filip, za pobožne je Rimljane još i danas veoma zanimljiv i privlačiv svetac. To sam doživio i sam nalazeći se u Rimu u crkvi gdje je njegov grob. Jedna starija gospođa odmah me uputila upravo s nekim oduševljenjem i pobožnošću gdje treba da se pomolim. Filip se rodio 21. srpnja 1515. usred žarkog ljeta u popularnoj gradskoj četvrti Firenze, zvanoj S. Pietro in Gattolino. Ako je istina da okolina utječe na čovjeka, na njegov rast i izgradnju, onda je mali Filip imao sreću što se rodio u jednom od najljepših gradova na svijetu, koji je pun bajoslovnih umjetnina, ali i koji okružuje prekrasna priroda. Živahni je i veseli dječak proveo sretne najranije godine svoga djetinjstva okružen sigurnošću jedne obitelji. Iako je rano izgubio majku Lukreciju, u potpunosti ju je zamijenila dobra maćeha, druga očeva žena. Kao petnaestogodišnji dječak Filip je g. 1530. doživio napad carskih četa Karla V. pod zapovjedništvom vojvode od Orangea na svoj rodni grad, što ga je kao i sve građane Firenze duboko potreslo. Svoj prvi odgoj Filip je primio kod dominikanaca u samostanu Sv. Marka. Kasnije će priznati da sve dobro što ima u sebi njima duguje. Oni su mu također duboko u dušu usadili ljubav i poštovanje za svoga “mučenika” Jeronima Savonarolu, vatrenog firentinskog propovjednika, koji je zbog sukoba s papom Aleksandrom VI. bio spaljen na lomači. Od toga prežestokoga proroka Filip je naučio da prava obnova Crkve može doći jedino od obnovljenog klera i laikata. Zato će kao svećenik svu svoju aktivnost upotrijebiti za duhovni odgoj mladeži, puka i klera. Još dosta mlad god. 1532., po očevu nalogu, pošao je k svom rođaku Romulu, trgovcu, u San Germano, danas Cassino, podno glasovite benediktinske opatije. Trgovački su ga poslovi slabo privlačili. On nije bio rođen trgovac, iako je ta grana u njegovu rodnom gradu veoma cvala i učinila ga bogatim. Radije se zavlačio u tišinu benediktinske opatije Monte Cassino ili u samotnu prirodu te ondje razmišljao. Napustio je god. 1534. svog rođaka u San Germanu, njegovu trgovinu te kao siromašan hodočasnik pošao na sjever u Rim. Došavši u Rim, Filip se nastanio kod svoga zemljaka Geleotta Caccia, koji je vodio poslove papinske carinarnice. Kao naknadu za stan i uzdržavanje odgajao je njegova dva sina. Inače njemu nije mnogo trebalo jer je bio veoma skromnih zahtjeva. Zadovoljio se s malo kruha, sira, maslina, a to bi zalio čašom svježe vode. Filip je u Vječnom gradu pohađao učilište Sapienza da bi tako nadopunio svoju izobrazbu. Što bi mu preostajalo slobodnog vremena upotrebljavao je za hodočašća u razna rimska svetišta, u katakombe, a nastojao je dobrotom i vedrinom djelovati na svakoga s kime bi se susreo. U Rimu se namjerio i na sv. Ignacija Lojolu i s njime se sprijateljio. Taj ga je veliki učitelj uputio u “unutarnju molitvu”. Filip Neri je zaređen za svećenika god. 1551. Bilo mu je tada već 36 godina. Tada se povukao u kuću bratovštine San Girolamo della Carita. I tu je nakon mnogih pokušaja započeo svoje vlastito djelo, takozvani oratorij. Oko njega kao oko duhovnog vođe sve se više počela okupljati jedna zajednica. Većinu članova te zajednice upoznao je u ispovjedaonici revno ispovijedajući i vodeći duhovne razgovore. U poslijepodnevnim satima u jednoj maloj ćeliji s najodabranijima bi zajedno čitao sv. Ivana, sv. Pavla – svoje biblijske ljubimce – pa onda Augustina, Kasijana, Tomu Akvinca, Gersona i Colombinija. Koji put bi sa svojim odgajanicima išao na šetnju, a onda uvečer skupa s njima dugo klečao u molitvi i klanjanju u crkvi Sv. Jeronima. Doskora je za sve veći priliv posjetiteljia njegova ćelija postala premalena. Zato uz crkvu sagradiše prostoriju koju nazvaše oratorium, a od g. 1554. i zajednica koja se tu okupljala nazva se isto tako. Oratorij postade mjesto duhovnih susreta, škola teologije i kršćanskoga života. U njemu se duhovno čitalo, razmatralo i proučavalo Sveto pismo i tako stjecalo ono prijateljevanje s Božjom nadahnutom riječju. No čitali su se i životopisi svetaca, onih ljudi u kojima je ta Božja riječ postala život. Posjetitelji oratorija nisu ostali kod toga samo, već su se dali i na djela milosrđa. Obilazili bi bolnice, ubožnice, ulice, te pomagali bolesnicima i siromasima. Među prve Nerijeve učenike valja ubrojiti mladog rimskog senatora Tarugija, kasnijeg kardinala, i slavnoga Baroniusa, jednoga od najslavnijih oratorijanaca, tvorca epohalnog djela crkvene povijesti. Filip Neri je po nalogu Pape god. 1564. morao preuzeti kao dušobrižnik i brigu za firentinsku crkvu i zajednicu u Rimu. Tada mu pritekoše u pomoć već kao svećenici njegovi prvi i najbolji učenici: Tarugi, Bordini i Baronius. S njima je stvorio malu bratsku zajednicu svjetovnih svećenika, koji su provodili zajednički život. U papi Grguru XIII. (1572-1582) Filip Neri je imao oslonac i jamstvo za nesmetan rad. Prije njega je imao problema pa je dva put došao i pred inkviziciju, ali je oba puta proglašen nedužnim i pravovjernim. Kako je firentinsku koloniju učinio neovisnom te u Valicelli uz tamošnju crkvu podigao novi oratorij, njegovo se djelo još više učvrstilo i usavršilo. Kad je g. 1578. u Valicelli stara crkva ustupila mjesto novoj, zvanoj Chiesa Nuova, koja i danas postoji (u njoj je i svečev grob) tada je njegov oratorij postao jedno od središta duhovne obnove u Rimu. U nj su dolazile po duhovnu hranu stotine i tisuće Rimljana, i tako veseli, originalni, ali sav Božjom ljubavlju prožeti Filip Neri postade jedna od središnjih ličnosti Vječnoga grada. Uza nj su bili njegovi svećenici i braća oratorijanci. Ta je kongregacija, životno djelo sv. Filipa Nerija, 15. srpnja 1575. papinskom bulom zadobila i službeno odobrenje Crkve. Pastoralna djelatnost sv. Filipa Nerija nije se sva iscrpla u krugovima oratorija, ona je išla i dalje te dopirala i do crkvenih dostojanstvenika i na njih izvršavala blagotvoran utjecaj. Filip je bio savjetnik papâ, od Pija IV. do Grgura XIV. i Klementa VIII. Bio je prijatelj i duhovni savjetnik: kardinala sv. Karla i Federica Borromea, slavnoga glazbenika Palestrine i drugih manje poznatih umjetnika. Sv. Filip Neri je volio lijepu glazbu i baš se iz njegova oratorija razvila nova vrsta glazbenih djela nazvana oratorij, a to je vokalno-recitativno-instrumentalna skladba. Ako se pitamo kako je taj jednostavni Firentinac mogao razviti toliku, tako svestranu i uspješnu djelatnost, onda mislim da ćemo na to pitanje najbolje odgovoriti jednim citatom iz sv. Augustina, iz njegove Dvanaeste rasprave o Ivanovu evanđelju. Svetac piše: “Nitko ne vidi Duha, pa ipak na koji onda način čujemo njegov glas? Kad odjekuje psalam: to je glas Duha. Kad odjekuje Evanđelje: to je glas Duha. Kad odjekuje Božja riječ: to je glas Duha. Čuješ njegov glas, ali ne znaš odakle dolazi ni kamo ide. I ako si rođen od Duha, takav ćeš biti i ti.” Filip Neri je bio rođen od Duha. Crkva na njegov blagdan u molitvi kaže da je “bio čudesno prožet ognjem Duha Svetoga”. I taj je Duh preko njega djelovao, u svim njegovim djelima i pothvatima odzvanjao, k njemu privlačio. Po tome Duhu on postade “drugi apostol Rima”. U tome Duhu preminuo je pun radosti. Njegov oproštaj od ovoga svijeta nije bila žalost, već radost u Duhu Svetom. Svetac je još ujutro 25. svibnja 1595. slavio svetu misu “kličući i pjevajući od radosti”. Nitko osim njega nije slutio da će brzo umrijeti. A umro je već sljedeće noći u 3 sata. Samo dva mjeseca nakon njegove smrti započe proces za njegovo uzdignuće na oltar. Proces je završio dekretom kanonizacije od 14. svibnja 1622. Filip Neri je svetac koji je znao očarati i velike duhove kako za života tako i poslije smrti. Osim njegovih suvremenika, štićenika i prijatelja, dosta je spomenuti još samo trojicu: Berullea iz XVII. stoljeća, Goethea iz XVIII. i Newmana iz XIX. Prvi je u Francuskoj osnovao oratorij, oslanjajući se na rimski oratorij sv. Filipa Nerija, drugi je Filipa Nerija nazivao “svojim svecem”, a treći ga je ljubio kao svoga oca i duhovnog učitelja. Ako bismo htjeli ukratko izreći duhovnost sv. Filipa Nerija, onda bi valjalo naglasiti ove elemente: sve povjerljivije i usrdnije sjedinjenje s Bogom. Sve to bez nekih naročitih putova ili pobožnosti. On koraca kraljevskom stazom jednostavne duhovnosti, koju nam pruža teologija i liturgija. Ta se duhovnost kreće oko Boga, Krista, Gospe i svetaca. Odatle i njegova duboko proživljavana euharistijska pobožnost, sinovska ljubav prema Majci Božjoj, štovanje mučenika, osjećanje s Crkvom. Odatle i njegovo oduševljeno proučavanje asketike, povijesti, arheologije i glazbe. A u svemu se tome zrcalila neobična neusiljenost, prirodnost, jednostavnost i jasnoća. On nije poznavao ni kompleksa ni zavrzlama, već nastojao biti jednostavno i veselo Božje dijete. Filip Neri je bio i veliki prijatelj prirode pa ga učeni oratorijanac Faber u tom pogledu naziva drugim sv. Franjom, samo u modernijem ruhu. On je bio i veliki prijatelj domaćih životinja, onih što ih je mogao držati u svojoj blizini i u gradu. Zato je uvijek imao krletke s malim pticama, s kojima se šalio i zabavljao. Imao je i psa, koga je zvao “capriccio”, tj. svojeglavac te velikoga mačka s krznom ružičaste boje. Taj neobični čovjek i svetac bio je osrednjega rasta, nosio je bijelu, okruglo ošišanu bradu, a na glavi svećenički biret. Da, pravi “Pippo Buono”, dobroćudni Filip, koji je svuda oko sebe širio radost i pouzdanje. Takav je svetac trebao Rimu onoga vremena, ali ne samo Rimu; takvih smo svetaca potrebni i danas, jer oni su ljudi svih vremena ili još bolje: za svako vrijeme.

25. svibnja

Sveti  Beda Časni, crkveni naučitelj (672/3-735)

Ako je istina što u svojoj studiji Patrologija i obnova patroloških pouka napisa Henri Crouzel, “da je kršćanstvo koje se rodilo u semitskoj sredini bilo tada izraženo u helenskoj kulturi, i već po samoj toj činjenici upilo sve ono što je ta kultura u sebi nosila”, onda možemo reći da je benediktinac Beda Časni svojim djelima nastojao blago kršćanske baštine na prijelazu iz staroga u srednji vijek izraziti latinskim jezikom, a opet svojim anglosaskim genijem, i prenijeti ga budućim pokoljenjima. To je u povijesti kršćanske misli i kulture bio njegov povijesni zadatak za koji je imao sve naravne i nadnaravne pretpostavke. Beda se rodio ili 672. ili 673. godine u sjevernoj Engleskoj. Kad mu je bilo tek 7 godina, roditelji su ga kao oblata, neke vrste samostanskoga kandidata, predali Benediktu Biscopu, koji je nekoliko godina prije toga osnovao benediktinski samostan u Wearmouthu. Beda o samom sebi piše ovako: “Rodio sam se na poljskom posjedu toga samostana. I kad sam bio u dobi od 7 godina, moja me obitelj povjerila na odgoj i izgradnju najprije časnome opatu Benediktu, a kasnije opatu Ceolfrithu. Sve preostalo vrijeme svoga života proveo sam u tom samostanu i posve se posvetio proučavanju Svetoga pisma. I dok sam živio po stezi pravila te dan za danom u koru s ostalima pjevao časoslov, moja je naročita radost uvijek bila studirati, proučavati i pisati.” Kad čitamo tu ispovijest, onda nam je jasno da je Beda bio pravi čovjek za svoj životni zadatak. Imao je smisla, vremena, mogućnosti i mira za jedan kulturni rad koji će obogatiti stoljeća. Beda je u 19. godini primio red đakonata, a u 30. svećeništva. Oba mu je reda podijelio biskup Hexhama sv. Ivan Beverly. Beda u svojoj autobiografiji dalje piše: “Od vremena kad sam postao svećenik pa sve do svoje 59. godine bavio sam se proučavanjem Svetoga pisma kako iz vlastite potrebe tako i za potrebe svojih”, tj. redovnika koje poučavaše u svetim znanostima. Za vrijeme svojih 55 godina redovničkoga života Beda se rijetko kada udaljio iz svog samostana. Učinio je to samo nekoliko puta, i to zbog studija. Jedanput je išao u pohode svećeniku Wicredu, drugi put je kratko boravio na otoku Lindisfarneu kod opata-biskupa Eadfritha i ondje skupio potrebne podatke za pisanje životopisa sv. Kutberta, i napokon treći put je išao u York opatu-nadbiskupu Egbertu, svom nekadašnjem učeniku. Ondje je na samostanskoj školi jedno vrijeme poučavao. Ta je škola pod vodstvom slavnog Alkuina brzo izišla na glas. Neki misle da je Beda jednom išao u Rim, no to se mišljenje sa sigurnošću ne može dokazati. Posljednje dane Bedina života kao očevidac opisao je veoma dirljivo njegov učenik Kutbert. Taj je opis kao drugo čitanje ušao i u Časoslov Božjega naroda. Kutbert piše: “U utorak pred Gospodinovo uzašašće Beda je počeo teže pobolijevati u disanju. Isto tako pojavila se na nogama mala oteklina. Ipak je tog cijelog dana držao pouku i veselo kazivao u pero. Od vremena do vremena rekao bi uz ostalo: ‘Učite užurbano, ne znam dokle ću živjeti i neće li me uskoro uzeti moj Stvoritelj.’ Nama je bilo jasno da je bio dobro upućen u svoj svršetak. Budan je proveo noć u zahvaljivanju. Sutradan, to jest u srijedu, naredio je da pomno pišemo što smo započeli. To smo radili do trećeg časa. Od trećeg smo časa hodali s moćima svetaca, već po običaju onoga dana. Jedan je od nas bio s njime i rekao mu: ‘Dragi učitelju, još nedostaje jedno poglavlje iz knjige koju si kazivao u pero. Čini li ti se teško da te još pitamo?’ On odgovori: ‘Lako je, uzmi svoju trsku i uredi te brzo piši’. To ovaj i učini. O devetom času kaza meni: ‘Imam neke dragocjenosti u svome kovčežiću, to jest papar, rupce i tamjan. Otrči brzo i dovedi mi prezbitere našeg samostana da im dadem te neznatne darove što mi ih je Bog dao.’ Kad su se okupili, govorio im je. Pojedinačno ih je opomenuo i molio da za nj odsluže mise i da pomno obavljaju molitve. Oni su to drage volje obećali. Svi su bili tužni i plakali, ponajviše zato što je rekao da misli kako oni više neće dugo gledati njegovo lice u ovome vijeku. A radovali su se kad im ovo kaza: ‘Vrijeme je, ako se tako čini mome Stvoritelju, da se vratim onomu koji me načini, koji me stvori, koji me je – kad me ne bi – oblikovao iz ništa. Dugo sam živio, moj mi je život dobro predvidio blagi Sudac: vrijeme je moje smrti tu, jer želim umrijeti i biti s Kristom. Duša moja želi vidjeti u njegovu sjaju moga kralja Krista.’ Mnogo je još toga rekao na našu izgradnju. U veselju je proveo do večeri. Prije spomenuti mladić još je kazao: ‘Dragi učitelju, još jedna tvrdnja nije napisana.’ A on će: ‘Napiši brzo!’ Malo zatim reče mladić: ‘Sada je misao napisana.’ On odgovori: ‘Dobro, uistinu si kazao: svršeno je. Uzmi moju glavu u svoje ruke jer mi je veoma ugodno kad sjedim nasuprot svome svetom mjestu s kojega sam obično molio. Tako i sjedeći mogu zazivati svoga Oca.’ Tako, pjevajući s poda svoje sobice: ‘Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome’ i spomenuvši Duha Svetoga, izdahnu iz tijela posljednji dah. Poradi toga što je – u to treba bez ikakve sumnje vjerovati – na ovome svijetu bio stalno najpobožnije neumoran u hvaljenju Boga, i preselio se u veselje nebeskih želja.” Sveti Beda je umro 26. svibnja 735. Čini se kao da je imao i jednu sestru redovnicu, kojoj je posvetio komentar Kantiku proroka Habakuka. Neki ipak tumače njegove riječi u tome spisu u posve duhovnome smislu, dakle, ne kao upravljene samo jednoj određenoj osobi. Sveti Beda je bio marljiv i plodan pisac pa nije čudo da je mnogo i napisao. Počeo je pisati gramatička djela već kao đakon. Pisao je s lakoćom u prozi i stihovima, latinskim i pučkim jezikom. Od teoloških djela najznačajnija su mu egzegetska, a dijele se u Komentare i Homilije. Zbog tih je spisa u srednjem vijeku uživao glas kao “theologus celeberrimus”, tj. najslavniji bogoslovac. U tumačenju Svetog pisma, iako rado slijedi tzv. duhovno tumačenje, ne zanemaruje ni literarno, doslovno, štoviše na njemu temelji sva svoja moralna i alegorijska tumačenja. Želeći biti što vjerniji predaji Crkve, on u tumačenju Svetog pisma vjerno slijedi svete Oce, osobito Augustina, Jeronima, Ambrozija i Grgura Velikoga, dakle, četiri velika zapadna Oca. Sljedeći ta velika svjetla Crkve, postao je i sam svjetlo, “candela ecclesiastica in domo Dei” – crkvena svijeća u kući Božjoj. Tu je kuću osvijetlio svojim velikim i dubokim poznavanjem i tumačenjem Pisama. Uz teološke spise napisao je i nekoliko asketskih. No, naročito se proslavio svojim povijesnim spisima. Od njih je najvažniji Historia ecclesiastica gentis Anglorum (Crkvena povijest engleskoga naroda, u 5 knjiga). To je istinsko remek-djelo, zbog kojega je zaslužio časni naslov “otac povijesti Engleske”. O tome djelu piše G. Prampolini: “Skladnim stapanjem raznih elemenata Bedino djelo nosi žig čudesne modernosti. Ono još i danas zbog trijeznog realizma u pripovijedanju za čitanje je veoma privlačno. Djelo odiše i rimskim duhom, to jest ljubavlju prema rimskoj Crkvi, kao pročelnici i majci svih crkava.” Prema mjerodavnom mišljenju isusovca Silve-Tarouchea, to djelo sv. Bede “najbolje je što ga kršćanska književnost do njegovih vremena uopće stvori. Pa i kasnije na tom području nema vrjednijeg djela sve do Povijesti Crkve u Hamburgu, što ga g. 1075. napisa Adam iz Bremena.” Crkvenu povijest sv. Bede preveo je na anglosaski kralj Alfred Veliki. Uz crkvenu povijest sv. Beda je napisao i vrijednih hagiografskih djela. Tako npr. Historia abbatum ili Život petorice svetih opata. To je povijest dvostrukog samostana: u Wearmouthu i Jarrowu kroz njihovih pet opata. U Jarrowu je i svetac proveo najveći dio svoga života, a oba su samostana imala istog opata, pa je u njima strujao isti duh i život. Od ostalih hagiografskih djela opću vrijednost ima njegov Martirologij, koji smo u ovoj zbirci duhovnih velikana kroz pojedine mjesece češće spominjali i navodili. Uz ta sv. Beda je pisao i gramatička i pozitivno-znanstvena djela. Ona su ga uvrstila među najučenije ljude srednjega vijeka. Pisao je O naravi stvari, O vremenima itd. Uz vrijedna djela u prozi otac je engleske crkvene povijesti pisao, odnosno pjevao, u korektnim stihovima, koji odišu toplinom i pravim pjesničkim nadahnućem. U velikoj Migneovoj patrističkoj zbirci nalazi se i 16 Bedinih pisama, pa tako i ona sačinjavaju vrijedan dio njegove pismene ostavštine. Najveći dio tih pisama upravio je Aki, biskupu Hexhama, svom velikom i svetom prijatelju. Povjesničari, a za njima teolozi, ističu vrijednost jednoga Bedinoga spisa o svakidašnjoj ili bar čestoj pričesti. U njemu se svetac pokazuje kao velebni svjedok vjere Katoličke crkve i pobožnosti prema Euharistiji. On traži da vjernici budu poučeni kako je spasonosno često primati svetu pričest. Veliki teolog sv. Robert Bellarmino, ističući važnost sv. Ivana Damašćanskog, Bedina suvremenika, pravi ovu dražesnu usporedbu: “Jedan je svojom mudrošću prosvijetlio Zapad, drugi Istok.” Usporedba prilično odgovara stvarnosti. S djelom svetog Bede, kako piše medievalist – stručnjak za srednji vijek – Martin Grabmann, započelo je proljeće koje mnogo obećavaše. Sveti Beda je bio pravo čudo svetosti i učenosti svoga vremena. Crkva ga je uvijek mnogo cijenila, a papa Lav XIII. proglasio ga je i naučiteljem Crkve. Pred njegovom učenošću i svetošću valja izraziti najdublje poštovanje, a i zahvalnost, jer je njome zadužio ne samo svoju domovinu Englesku, već i cijelu Crkvu. On u povijesti Crkve ima, zaista, univerzalno značenje. Novi nadimak “Časni” nosi uistinu zasluženo.

Sveti Grgur VII., papa (1020/25-1085)

Hildebrand, kasniji papa Grgur VII., rodio se između g. 1020-25. najvjerojatnije u Soani, u pokrajini Toskani. Po majci je bio u rodu s rimskom obitelju Pierleoni, pa su ga te rodbinske veze dovele u Rim. Tu je vjerojatno postao redovnik benediktinac u samostanu Sv. Marije na Aventinu. U času kad je car Henrik III. u Sutriju g. 1046. papu Grgura VI. skinuo s njegova prijestolja, Hildebrand se nalazio među papinim kapelanima. Prognanoga papu slijedio je u Köln, gdje je ostao do njegove smrti. Poslije papine smrti Hildebrand je stupio u glasovitu opatiju u Clunyju, koja je onda bila središte crkvene obnove. Kad je g. 1048. izabran za papu sv. Leon IX., biskup Toula, uzeo je sa sobom Hildebranda, poveo ga u Rim te učinio jednim od svojih najbližih suradnika. I sada počinje njegova velika, upravo strastvena djelatnost za obnovu crkvenoga života. U njoj je bilo njegovo životno poslanje. Uz papu Leona IX. i njegove nasljednike vatreno se borio protiv tri zla, što su onda poput more pritiskala Crkvu. Bila je to laička investitura: od svjetovnih vladara postavljanje i uvođenje u službu crkvenih prelata – tim putem su i mnogi nevrijedni došli na važne i odgovorne položaje u Crkvi – nadalje simonija: prodavanje i kupovanje crkvenih časti – i napokon klerogamija ili nepoštivanje zakona svećeničkoga celibata. Papa Viktor II. g. 1056. poslao je Hildebranda kao svoga legata u Francusku, gdje je taj na pokrajinskom saboru u Lyonu lišio službe šestoricu biskupa, koji su na biskupsku stolicu došli simonijom. U službi papâ i Crkve Hildebrand je uspješno izvršio još i mnoge druge misije. U tome poslu veoma mu je mnogo pomagao jedan reformni pokret u Lombardiji, koji se zvao “Pataria”. Članovi toga pokreta bojkotirali su oženjene svećenike i nedostojne prelate. To su najviše činili izbjegavajući njihovo bogoslužje. Na taj se način u Crkvi sve više stvaralo javno mnijenje protiv svih zloporaba, a to je ne malo pomagalo i u njihovu otklanjanju. Nakon smrti Aleksandra II. g. 1073., zbog svoga velikog ugleda, žara u zalaganju za obnovu Crkve, izabran je za njegova nasljednika Hildebrand, koji uze ime Grgur VII. Uz nastavljanje borbe za svestranu obnovu Crkve, novi si je papa postavio kao zadatak rad na sjedinjenju istočne i zapadne Crkve; bilo je to tek dvadesetak godina nakon istočnog raskola, a i pokretanje križarskih vojna za oslobođenje Svetoga groba iz ruku Seldžuka. Međutim, žalosni sukob s njemačkim carem Henrikom IV. omest će Papine planove. Postavši papa, Grgur VII. je želio korjenito Crkvu osloboditi moralnih zala koja su je gušila. Smatrajući da je laička investitura temeljno zlo iz kojeg proizlaze ostala, stavio je sjekiru na korijen stabla da zlo uništi u samome začetku. Zato je već na korizmenoj sinodi 1074. godine uveo veoma stroge mjere protiv svih svjetovnih vladara koji se i ubuduće budu usudili biskupe i opate postavljati i uvoditi u njihovu službu. Međutim, njemački je car Henrik IV. i dalje radio posve suprotno onome što je Papa nalagao. Papa ga je opomenuo i zaprijetio mu izopćenjem iz Crkve. Na to je Henrik samovoljno 24. siječnja 1076. na saboru u Wormsu Papi ovako odgovorio: “Hildebrand više nije papa već lažni monah… Ti, dakle, po sudu svih naših biskupa i našem osuđeni i prokleti, siđi dolje, napusti prisvojenu apostolsku Stolicu! Mi, Henrik, Božjom milošću kralj, govorimo ti sa svim našim biskupima: Siđi, siđi!” To je od jednoga svjetovnoga vladara u odnosu prema Crkvi bilo ipak previše, bilo grubo uplitanje u potpuno crkvene poslove, bio najprozirniji cezaropapizam, volja imati u Crkvi glavnu riječ, od Crkve učiniti sluškinju carskih probitaka. I da je papa Grgur VII. ili bilo koji drugi papa ili biskup na takva nastojanja samo šutio, izdao bi svoju pastirsku službu. Na sreću, papa Grgur VII. bio je čovjek koji se za zakonite probitke Crkve znao boriti. Car Henrik IV. poslao je u Rim kao svoga poslanika Rolanda iz Parme i taj je ondje na korizmenoj sinodi pročitao carevo izazovno pismo. U dvorani sinode nastala je takva uzbuna i negodovanje da je samo posredovanje pape Grgura spasilo carskog poslanika da ondje na licu mjesta ne bude linčovan. Papa je tada Henrika IV. udario kaznom izopćenja iz Crkve. To je za Henrika urodilo neželjenim posljedicama, jer mu otkazaše poslušnost knezovi, a i puk, i on odluči kao pokornik poći u Italiju i ondje zamoliti Papu da s njega skine kaznu izopćenja. I tako je došlo do susreta u Canossi između Pape i Cara, susreta od kojeg se njemačko nacionalno biće nije nikada u potpunosti moglo osloboditi neke otpornosti prema “ultramontanizmu” i Rimu, i možda je već u Canossi bilo bačeno sjeme koje će u XVI. stoljeću dovesti do loma jednog dijela Njemačke s Rimom. Papa je u Canossi s Henrika skinuo kaznu izopćenja, ali to Henrika nije promijenilo. On je i dalje išao svojim putem, koji je doveo do drugog loma, izopćenja i rata. Henrik je s vojskom došao pred Rim i g. 1084. napokon ga osvojio. Papa Grgur se sklonio u Anđeosku tvrđavu. Velik dio rimskoga klera i puka Papu je ostavio na cjedilu i priznao protupapu, koga je bio postavio Henrik. Papi su pritekli u pomoć Normani; oslobodivši ga, povedoše ga sa sobom u Salerno. Ondje Papa umrije 25. svibnja 1085. Pavao V. godine 1606. proglasio ga je svetim. Sudovi su o Grguru VII. podvojeni. Kod mnogih sudova o njemu govore više strasti i pristranost nego hladnoća i objektivnost. W. Brandmüller je lijepo zapisao: “Hildebrand je morao biti zaboravljen, da je mogao postati Grgur.” Time je htio reći da je Hildebrand, postavši papa, bio sav prožet sviješću svoje velike odgovornosti za Crkvu, i u toj je svijesti radio sve ono što je kao papa uopće radio. To ga je stajalo mnogih žrtava, razočaranja i poniženja, ali on nije ustuknuo. Znao je da svoju dužnost mora izvršiti pa njemu osobno bilo kako bilo. A u tome i jest sva njegova posve ljudska veličina koju mu je priznala i nepristrana povijest nazvavši ga “velikim”. Protestanti sigurno ne simpatiziraju papinstvo, a još manje Grgura VII., pa ipak je jedan od najboljih poznavatelja srednjovjekovne povijesti, koji inače nije bio prijatelj papinstva, baš protestant Gregorovius u svom velikom djelu Rim u srednjem vijeku o Grguru VII. napisao ovo: “U povijesti papinstva uvijek će sjati dvije zvijezde i pokazivati duševnu veličinu papa: Leon I., pred kojim je uzmaknuo grozni razbojnik Atila, i Grgur VII., pred kojim je u pokorničkoj haljini klečao Henrik IV. Prvi svjetski događaj napunja te počitanjem pred potpuno moralnom veličinom, a drugi te sili da se diviš gotovo nadčovječnom značaju… Grgur je sjajna zvijezda srednjega vijeka. Pogled će na nju očaravati sva vremena, a povijest kršćanskoga svijeta, kad ne bi mogla pokazati na taj silni značaj sina zanatlije pod tijarom, izgubila bi ponajkrasniju stranicu.” Za nas Hrvate katolike može biti čast što je hrvatski kralj Zvonimir bio u dobrim vezama s tim velikim papom Grgurom VII. Njegov poslanik Gebizon, opat glasovitog rimskog benediktinskog samostana Sv. Aleksija i Bonifacija, u nedjelju 4. listopada 1075. okrunio je u Solinu, u crkvi Sv. Petra, Zvonimira za hrvatskoga kralja. Krunidba je kraljeva imala tada značaj crkveno-vjerskoga čina. Zvonimir je okrunjen po rimskom krunidbenom obredu, a s njime je bila okrunjena i žena mu kraljica Jelena Lijepa. Nakon krunidbe kralj je položio prisegu vjernosti papi i Crkvi. U prisezi, osim vjernosti, Zvonimir obećaje da će štititi siromahe, udovice i siročad te da će sprječavati trgovinu robljem. Nije se, dakle, u njegovoj zavjernici radilo samo o probitcima Crkve i pape, već i o probitcima ljudskoga društva. Naš uvaženi povijesni stručnjak Miho Barada lijepo piše: “Otpadaju fantazije o nekakvoj nečasnoj vazalskoj pokornosti Zvonimira. To je ugovor prema kojemu papa preko svoga zastupnika, u duhu onoga vremena, kao suveren nad europskim državama izvršuje državno-pravni čin od osobite međunarodne važnosti. Stari su Hrvati cijenili taj čin i u borbama se uvijek na nj pozivali.” Netko ovo može smatrati apologetskim pristupom k stvarima. Ne želimo tako baš pristupati povijesnim događajima, ali isto tako ni stajati skrštenih ruku kad se o njima iznose skroz-naskroz subjektivna, zlonamjerna i neobjektivna mišljenja i sudovi. Nikakav sustav ni filozofija nemaju i ne mogu imati monopol nad izricanjem povijesnih sudova. Do njih valja doći mirnim i trijeznim proučavanjem bez uplitanja ideologija. Mislim da je to baš u vezi s Grgurom VII. i Zvonimirom važno napomenuti.

Sveta Magdalena De’ Pazzi (1566-1607)

Katarina – tako se zvala naša svetica prije ulaskaa u samostan – potjecala je iz glasovite i stare plemićke firentinske obitelji De’ Pazzi. Rodila se u gradu na Arnu 2. travnja 1566. Iako rođena u obilju i bogatstvu, već od malena pokazivaše mnogo smisla za duhovne vrijednosti. Bila je veoma pobožno, a i duševnim darovima bogato nadareno dijete. Od kršćanskih tajna najviše su je privlačile tajna Presv. Trojstva i Euharistije. U njih je u molitvi uranjala, a molitvu nije propuštala ni onda kad joj je bila suha i teška. To je jedna od vrlina koja se pojavljuje u životu mnogih svetaca. Oni su ostali vjerni molitvi, i kad to nije bilo lako, kad ih je pratila suša i bezutješnost. U takvim je časovima naročito važno ostati vjeran molitvi. Kad je Katarini bilo 9 godina, jedan isusovac, koji je duhovno vodio članove njezine obitelji, uočivši njezinu darovitost i smisao za molitvu, dao joj je knjižicu razmatranja o muci Isusovoj. Njome se djevojčica svaki dan vjerno služila i tako malo-pomalo ulazila u vještinu razmatranja, ali i u tajne Kristove muke. To je bila divna i temeljita priprava za njezinu prvu pričest, koju će s mnogo pobožnosti i žara primiti u 10. godini. Susret s Isusom u svetoj pričesti bio je za nju tako snažan doživljaj da je samo nekoliko tjedana kasnije položila zavjet vječnog djevičanstva, želeći na taj način posve i isključivo pripadati samo Isusu. Prava je ljubav uvijek djelotvorna. Tako je to bilo i kod Katarine. Ona je za svoga ljubljenoga Isusa željela nešto i učiniti. Pružila joj se krasna prilika kad se s roditeljima za vrijeme ljetnih mjeseci nalazila na obiteljskom dobru na selu. Ondje je okupljala seoske djevojčice i poučavala ih u katekizmu. Bilo je to nakon Tridentskog obnoviteljskog sabora, kad je u Crkvi strujao vjetar obnove i kad se mnogo držalo do katehizacije djece i mladeži. I Katarina se na svoj način i prema svojim mogućnostima uključila u to obnoviteljsko strujanje. Katarina je svoju ljubav prema Isusu pokazivala i svjesnim djelima pokore, u kojima se marno vježbala. Na taj se način dobro oboružala za borbu koja ju je čekala. Bila je to borba za ostvarenje redovničkog poziva. Kad joj je bilo 16 godina, već su počele kombinacije s njezinom udajom. Kako je bila bogata, ugledna, veoma inteligentna plemićka kćerka, mogla je računati na odličnog partnera. Računali su i drugi, ali ona je odlučno rekla da će prije dopustiti da joj odrube glavu, negoli da izabere drugog zaručnika osim Isusa Krista. On je bio njezin jedini ljubljeni. Od njega se ni po koju cijenu nije dala rastaviti. Roditelji su veoma voljeli svoju kćerku i htjeli da ostane u svijetu i da se dobro uda. No, kad su naišli na njezin odlučan i nepokolebljiv otpor, dadoše joj za ulazak u samostan svoj blagoslov. Katarina se odlučila za samostan bosonogih karmelićanki Santa Maria degle Angeli u Firenzi, u koji je ušla 2. prosinca 1582. Jedan od glavnih razloga da je izabrala baš taj samostan bio je u tome što se u njemu protivno od običaja onoga vremena išlo svaki dan na pričest. Ona je gorjela od ljubavi prema Isusu u Euharistiji još u svijetu i zato je u samostanu gdje se svaki dan išlo na pričest našla svoj pravi dom. Njoj, gospodskoj kćeri, nije bilo teško ni samostansko siromaštvo, ni stroga poslušnost, ni stega. Ljubav joj je sve to činila lakim, dragim i ugodnim. Znala je da na taj način svome Ljubljenome najbolje služi. Od časa svoga oblačenja, kad je 30. siječnja 1583. svečano obukla siromašno redovničko odijelo, uzevši ime Marija Magdalena, osjetila je svu sreću redovničkoga života. Redovničke je zavjete zbog teške bolesti položila već 27. svibnja 1584. Poglavarice su se bojale za njezin život pa su joj dale zavjete prije propisanog vremena. Ako već mora umrijeti, neka umre sa zavjetima. Dan prije zavjeta Magdalena je osjetila “da ju je Isus sa sobom sjedinio i sklonio u svoj bok, gdje je uživala slatki mir”. Na sam dan zavjetovanja svetica je o sebi zabilježila ovo: “Ujutro u nedjelju Presv. Trojstva, nakon što sam položila svoje zavjete, osjetila sam se kao sva izvan sebe. Snažno me privlačila i prožimala spoznaja o sjedinjenju s Bogom u koje sam ušla po zavjetima.” Bio je to početak njezinih mističnih zanosa koji će je pratiti cijeli život. Magdalena De’ Pazzi je izrazita mističarka. Primila je razne mistične milosti, doživjela izvanredne duhovne spoznaje. Po nalogu poglavarica pokušala je opisati svoje mistične doživljaje. U svojim mističnim zanosima i doživljajima Magdalena je duhovno spoznala veliku istinu da je Bog ljubav, zato ju je tim potresnije, kao nekoć i sv. Franju Asiškoga, mučila misao: “Ljubav nije ljubljena.” Ona je u njezinim zanosima od g. 1585. pa nadalje više nije puštala na miru. Naročito ju je boljelo što i tolike Bogu posvećene osobe vrijeđahu Boga iznevjerujući se preuzetim obvezama. Zato je ovako molila: “O Trojstvo, o Oče, o Sine, o Duše, daj barem jednome od njih svjetlo kojim će upoznati svoju zloću, a meni daj milost da činim djela zadovoljštine pa, ako bi bilo potrebno, da budem spremna založiti i svoj život.” Jednom drugom zgodom molila je ovako: “Ako moja slabost nije dostatna da očisti njihovu zaslijepljenost, tada mi daj tako često umrijeti i ponovno oživjeti sve dok tvojoj pravdi ne bude zadovoljeno!” Gospodin je svoju vjernu službenicu odabrao da bude žrtva zadovoljštine za ljudske grijehe. Od nje je tražio da u duhu pokore najstrože posti o kruhu i vodi sve dane osim nedjelje, da spava samo pet sati dnevno i to na slamnjači, da hoda bosa te ljeti i zimi uvijek u istoj odjeći. Kroz 5 godina Bog je dopustio da je zahvate i najteže duhovne muke, napasti, tama, duhovna suša, tako da upozna svoje ništavilo. Na Duhove g. 1590. to je teško razdoblje kušnje napokon završilo. Dok je ujutro pjevala Te Deum, bila je zahvaćena tolikom silnom utjehom koja ju je prožimala kroz dulje vrijeme. Izdržala je veliku i tešku kušnju pa ju je Bog htio već na ovome svijetu obilno nagraditi. Magdalena je postala učiteljica novakinja. Svojom prvom dužnošću smatrala je priučavati novakinje na revno obdržavanje redovničkih zavjeta. To je činila učeći ih kako se moraju osloboditi svega što nije Bog. Samo s tom slobodom moći će kasnije savjesno obdržavati redovničke zavjete. No, njezina se ljubav i briga nije odnosila samo na novakinje već i na sve sestre u samostanu. Svima je htjela postati sve, svima pomoći u njihovu zvanju, duhovnom životu, ali i u njihovim kućnim poslovima. Bog je svoju službenicu želio što više prokušati i duhovno očistiti pa je posljednjih 16 godina njezina života pripustio na nju veliku kušnju duhovne zapuštenosti i straha za vječno spasenje. Duševnim mukama pridošle su i tjelesne: česta groznica i bacanje krvi. Kad je g. 1604. bila izabrana za subprioricu, bila je već tako slaba i iscrpljena da tu službu nije ni mogla obavljati. Puna bolesti i rana ležala je na svojoj siromašnoj postelji. Unatoč tome, sačuvala je duboki mir, a kad bi primala pričest, pogled joj je izgledao kao preobražen. Svetici se pripisuju riječi: “Trpjeti, ne umrijeti!” Ona ih u tome obliku nije nikad izrekla, ali one odgovaraju sadržaju riječi što ih je sigurno izrekla. A to su ove riječi: “U raju iz ljubavi prema Bogu više neću moći trpjeti, zato ne bih željela umrijeti.” No smrtni je čas ipak došao. Bilo je to 25. svibnja 1607. Bog je svoju službenicu poslije smrti proslavio brojnim čudesima. Zato ju je i Crkva, ispitavši pomno njezin život i kreposti, preko svojih papa proglasila blaženom i svetom. Urban VIII. g. 1626. proglasio ju je blaženom, a Klement IX. godine 1669. svetom. Štovanje se svete Magdalene De’ Pazzi proširilo izvan granica Italije u Francusku, Španjolsku, Portugal, a osobito u Flandriju, u kojoj su središta svetičina štovanja bila u Gentu, Bruggeu, Bruxellesu i Antwerpenu. Veliki je svetičin štovatelj i promicatelj pobožnosti prema njoj bio i glasoviti isusovački propovjednik Segneri. U XIX. stoljeću sv. Josip Benedikt Cottolengo u svojim redovničkim ustanovama mnogo je širio pobožnost prema svetoj karmelićanki iz Firenze, naglašavajući osobito njezin duh molitve i žrtve. Prva nacionalna talijanska crkva u Sjedinjenim Američkim Državama bila je posvećena sv. Magdaleni De’ Pazzi. Posvetio ju je u svome biskupskome sjedištu u Filadelfiji sveti biskup Ivan Nepomuk Neumann, kojeg je svetim proglasio papa Pavao VI. 19. lipnja 1977. (usp. AAS LXIX (1997(, str. 441-444). Svetičin se blagdan u kalendaru opće Crkve slavio 29. svibnja, no bolandisti ga ipak spominju 25. svibnja. Istoga dana svetica se slavila i u karmelskome redu. Danas se po obnovljenom kalendaru u cijeloj Crkvi slavi 25. svibnja, na njezin smrtni dan ili rođendan za nebo. Iz duhovnih spisa sv. Magdalene navedimo ovu lijepu molitvu Duhu Svetom: Dođi, Sveti Duše! Neka dođe jedinstvo Oca, dobrohotnost Riječi! Ti si, Duše istine, nagrada svetima, odmor dušama, u tami svjetlo, bogatstvo siromašnima, blago onima koji ljube, gladnima sitost, putnicima utjeha. Ti si, napokon, onaj koji sadrži sva bogatstva. Dođi, Ti koji si silazeći u Mariju učinio da Riječ postane tijelo, i ostvari u nama po milosti ono što si u njoj izveo po milosti i po naravi! Dođi! Ti si svakoj čistoj misli hrana, Ti izvor svake blagosti, vrhunac sve čistoće! Dođi i oduzmi u nama sve što priječi da nas Ti ne uzmeš u se!

24. svibnja

Sveti Vinko Lerinski († 450)

Poslije prilično burna života u svijetu Vinko se povukao u samostan na otoku Lérins pred Nizzom na Azurnoj obali. Tu je postao redovnik i svećenik. Stekao je visoku klasičnu i teološku naobrazbu. Postao je slavan u povijesti kršćanske dogme po svome djelu Commonitorium, koje je napisao negdje oko godine 434. te u kojem daje odlično obrazloženje kako ćemo sa sigurnošću razlikovati istinski kršćanski nauk od bilo kojeg krivovjerja. On polazi od činjenice da su različite krivi nauci i u prošlosti i u sadašnjosti samovoljno tumačili Sveto pismo. Zato je potrebna crkvena i katolička norma za ispravno tumačenje Svetoga pisma. Ona je s jedne strane pravo shvaćeno načelo kršćanske predaje, a s druge svijest da jedino ispravno tumačenje Svetog pisma pripada crkvenom naučiteljstvu i njegovoj vrhovnoj glavi – papi. Za kršćansku predaju dao je ovu definiciju, koja se često navodi: “Mnogo se valja brinuti da držimo ono što se vjeruje svagdje, uvijek i od sviju, to je uistinu i u pravom smislu katoličko.” O crkvenom naučiteljstvu piše kako je “papa Stjepan, blažene uspomene, ustao protiv nekih krivih nauka, doduše zajedno s ostalim kolegama u biskupskoj službi, ali ipak i pred njima po ugledu svoga biskupskoga sjedišta. On je tada u pismu što je poslano u Afriku dao sljedeći naputak: Ne smije se uvoditi ništa novo što bi bilo u suprotnosti s onim što nam je predano. Taj je sveti i razboriti čovjek znao da pobožnost ne dopušta ništa drugo nego da sve ono što smo primili od otaca bude predano djeci s istom vjernošću. Nadalje, da religiju ne vodimo tamo kamo bismo htjeli, već da je slijedimo onamo kamo nas vodi. Napokon, da je svojstveno kršćanskoj skromnosti i promišljenosti potomstvu predavati ne vlastito, već sačuvati ono što smo primili od prethodnika”. Sveti Vinko Lerinski umro je oko g. 450., a blagdan mu se slavi 24. svibnja. Problematika s kojom se on bavio suvremena je i danas. Tako je Međunarodna teološka komisija početkom svibnja 1973. objavila dokument o jedinstvu vjere i teološkom pluralizmu. U tom dokumentu poštiva se također načelo kršćanske tradicije. Dokument među inim tvrdi: “Istina vjere vezana je za svoj povijesni hod od Abrahama do Krista do Parusije (slavnoga Kristova dolaska na svršetku povijesti). Stoga pravovjerje nije puko pristajanje uz jedan sustav mišljenja i vjerovanja, nego je to sudjelovanje u hodu vjere i u biću Crkve, koja je jedna kroz tijek vremena i koja je pravi subjekt vjerovanja. Budući pak da se vjera proživljava u hodu, to znači da je proživljavanje vjere povezano s praksom i poviješću razvitka vjere. Ali, budući da je kršćanska vjera utemeljena na Utjelovljenoj Riječi, njezin praktički i povijesni značaj bitno se razlikuje od povijesnosti u kojoj bi čovjek sam bio stvaralac svoga smisla. Sadašnja crkvena situacija pogoduje pluralizmu teoloških mišljenja, ali ta različitost ograničena je činjenicom da kršćanska vjera stvara zajedništvo ljudi u istini koja je postala dostupnom Kristu. To znači da je nedopustivo svako poimanje vjere koje bi vjeru svelo na puku pragmatičku suradnju, bez zajedništva u istini. Ta istina nije vezana uz ovu ili onu teološku sistematizaciju, ali je izražena u normativnim iskazima vjere. I kad se radi o doktrinalnim prikazima veoma nejasnim i dvoznačnim, ili upravo nespojivim s vjerom Crkve, Crkva je u mogućnosti razabrati zabludu i dužna je zabludu odbiti, pa i krajnjim sredstvima izričite osude krivovjerja, radi zaštite vjere Božjega naroda. O dogmatskim formulama dokument kaže da ih treba smatrati odgovorima na posve određena pitanja. U tom smislu te formule ostaju trajno istinite. Njihova trajna vrijednost ovisi o trajnoj aktualnosti pitanja na koja one odgovaraju. Traženje odgovara na nova pitanja što ih kršćani danas postavljaju o značenju Božje riječi pretpostavlja odgovor već definiranih dogmatskih formula, premda se na njih ne svodi.” (Navedeno prema prikazu iz Glasa Koncila od 27. svibnja 1973.) Crkveno je učiteljstvo i danas dosljedno sebi. Ono to mora biti jer se ne smije iznevjeriti povjerenoj mu istini. Nijedna novina u nauku ne smije biti u suprotnosti s onim što je Crkva već svečano definirala kao Bogom objavljene istine. Dogmatičar Ferdinand Holböck kaže s pravom da je djelo sv. Vinka Lerinskoga o načelu predaje i danas suvremeno i poučno. Ono nas odgaja u vjernosti prema onome što će nas očuvati od zabluda i skretanja.

Marija Agredska, časna Božja službenica (1602-1665)

Marija Agredska postala je slavna i po svojim mnogobrojnim spisima, mnogo puta izdavanim i na razne jezike prevođenim. Rodila se u Agredi, u pokrajini Burgos, u Španjolskoj 2. travnja 1602. od oca Francesca Fernandeza Coronela i majke Katarine, rođene Arana. Bila je čudo od djeteta jer se već u dobi od 8 godina na Božić posvetila Gospodinu darujući mu svoje djevičanstvo, a u 12. godini već je htjela postati redovnica. Čudo je zapravo bila već sama obitelj iz koje je Marija potekla. I njezina je majka bila duboko pobožna, kontemplativna i mistična duša, pa je nadahnuta odozgor i uz suglasnost ispovjednika kanila svoju kuću pretvoriti u samostan, u kojem bi u povučenosti živjela s Marijom i s drugom kćerkom, koja je također željela u samostan. Marijin je otac uz pristanak žene stupio u franjevački red, gdje su mu se već nalazila dva sina. Takvo nešto u Španjolskoj nije neobično ni danas. Znamo za slučaj obitelji De Aldama, iz koje potječe i glasoviti teolog mariolog, isusovac, otac De Aldama. Kao mariološki stručnjak s veoma zapaženim predavanjem sudjelovao je i na Međunarodnom mariološkom kongresu u Zagrebu. Marijina je majka ostvarila svoj planirani naum. Dolaskom triju sestara bosonogih franjevki mogla je 8. prosinca 1618. otvoriti samostan i posvetiti ga Bezgrješnom Začeću. Svečano su u nj ušle 13. siječnja javno obukavši redovničko odijelo, Marija, uzevši ime Marija od Isusa, njezina majka s imenom Katarina od Presv. Sakramenta i mlađa joj sestra s imenom Jeronima od Presv. Trojstva. Njima su se pridružile druge djevojke iz Agrede. Svršivši sretno propisani novicijat, Marija se 2. veljače 1620., na blagdan Isusova prikazanja u hramu, po redovničkim zavjetima konačno i neopozivo sva prikazala Bogu. S njome je polagala zavjete i njezina majka, a mlađa je sestra zbog prerane dobi morala još čekati. Svečanosti je prisustvovao i Franjo od Presv. Sakramenta, Marijin otac i Katarinin muž, koji je već prije postao redovnik franjevac. Teško je nama koji nismo mistici razumjeti ono što je nakon toga uslijedilo. Mariju su kroz 40 godina zahvatile i držale neopisive fizičke i duševne muke, tako da je sama priznala kako je podnosila prave smrtne muke ne mogavši ipak umrijeti. U isto vrijeme bila je obasipana i darovima i viđenjima u kojima je često gledala Isusa svega izranjenoga, koji ju je poticao da iz ljubavi prema njemu drage volje podnosi svoje muke. Marija je čeznula za što skrivenijim životom s Bogom, a koji će tuđim očima biti zastrt velom najdublje tajne. Zato je i molila Gospodina da je ne obasipa osjetnim zanosima. A Gospodin ju je svojom milošću dovodio do najvišeg stupnja kontemplacije. Po zagovoru Blažene Gospe Marija je iz Agrede bila čudesno oslobođena svojih velikih zala i boljetica, koje su je sprječavale da u svemu sudjeluje u zajedničkom redovničkom životu. Oslobođena njih, ali ne tereta ljubavi prema Ljubljenome, činila je velike pokore. Spavala je samo dva sata na golom podu ili na stolu, bičevala se sve do krvi, nosila na tijelu cilicij, teška užeta i lance, tri dana u tjednu postila o kruhu i vodi. Nama razmaženima, djeci suvremenoga potrošačkoga društva, to sve može izgledati nadasve pretjerano. Možda u tom ima pretjeranosti, ali ne naginjemo li mi u protivnom pravcu također prema pretjeranosti? Marijina pokora nije bila svrha samoj sebi, nije bila zatvorena u se, već otvorena prema Gospodinu i prema dušama. Ona je, poput njega na križu, žeđala za spasom duša te je za obraćanje nevjernika prikazivala mnoge žrtve i molitve. Njezini životopisci čak spominju da je Gospodin s njom mnogo puta učinio čudo bilokacije, tj. da je u isto vrijeme bila prisutna na dva različita udaljena mjesta: u svom samostanu u Španjolskoj i u Americi, gdje je tamošnjim Indijancima propovijedala na njihovu jeziku. Te pojave spominje u svom lijepom prikazu o Božjoj službenici u Enciklopediji svetaca i Antonio Blasucci, konventualac, docent duhovne teologije na Papinskom teološkom fakultetu sv. Bonaventure u Rimu. Marija Agredska bila je u dobi od 25 godina izabrana za poglavaricu svoga samostana i u toj je službi, izuzev razmaka od tri godine, ostala sve do smrti. Njezino je vodstvo kuće bilo u svakom pogledu primjerno i izvanredno, pa je samostan u Agredi tada bio među najboljima u Španjolskoj. Po nalogu svoga duhovnoga vođe Marija je god. 1637. počela pisati svoj slavni ali i prijeporni spis Mistica ciudad de Dios (Tajanstveni Božji grad), u kojem na veoma subjektivan način opisuje život Majke Božje. Ona se zapravo već 10 godina spremala za pisanje toga djela. Kad ga je počela pisati, pisala ga je brzo. Kroz 20 dana bio je već gotov prvi dio djela. Jedna kopija rukopisa dana je španjolskom kralju Filipu IV. jer on je to izričito tražio u želji da ga ispitaju tadašnji ugledni teolozi. Ti su pregledali rukopis te izrekli sud da je vrijedan pohvale. No o djelu je bilo i drugačijih mišljenja. Godine 1645. zamijenio je Marijina redovitog ispovjednika jedan drugi. On joj je zapovjedio da spali i taj i ostale svoje spise, što je ona bez ikakve tužbe izvršila. Kasnije dođe pod duhovno vodstvo Andrije da Fuenmayora, koga su mnogi smatrali čovjekom velikog duhovnog iskustva i veoma mudrim i pronicavim. Taj je Mariji zapovjedio da ponovno napiše život Gospe, ali i svoj, pogotovo sve one velike i izvanredne milosti što ih je primila od Gospodina. Marija je poslušala, dala se marno na posao pa je u roku od 5 godina dovršila Božji mistični grad. On se uz male izuzetke slagao posve s prvom kopijom. Teolozi koji su ispitali to djelo dali su o njemu veoma povoljan i optimističan sud, priznavši ga čak kao “nauk primljen s neba”. Uz pisanje mističnih djela Marija je imala i veliku korespondenciju. Pisala je papi Aleksandru VII. neka svoj veliki ugled kao opći pastir Crkve upotrijebi za promicanje mira među narodima. Kroz 22 godine napisala je brojna pisma španjolskome kralju Filipu IV., u kojima mu daje mnoge duhovne savjete kako za njegovo dobro tako i za dobro njegovih podanika i domovine. Marija Agredska umrije 24. svibnja 1665., baš na duhovski blagdan, na glasu svetosti, te poznata kao velika mističarka koja je od Gospodina primila mnogo izvanrednih darova. Postupak za njezino proglašenje blaženom pokrenut je veoma brzo, već g. 1673., za pontifikata Klementa X. Od tada nosi naslov časne Božje službenice, ali do njezine beatifikacije nije došlo ni do dana današnjega. Tijelo Marije Agredske počiva u njezinu samostanu. Među odlične posjetitelje njezina groba valja ubrojiti g. 1667. Karla II., španjolskoga kralja i donu Mariju Gabrijelu od Savoje, španjolsku kraljicu. Ona je posjetila Marijin grob godine 1702. Marijino glavno djelo, životopis Blažene Gospe, izdan je prvi put g. 1670. u Madridu, a onda su uslijedila brojna izdanja i prijevodi. Glasovit je njemački prijevod, koji je g. 1954. i dalje, izišao u Zürichu u 8 svezaka. Popratno pismo tome izdanju na latinskom, poljskom, engleskom, portugalskom, arapskom i grčkom jeziku napisao je tadašnji substitut u Državnom tajništvu Njegove Svetosti, kasniji kardinal Angelo Dell’ Acqua. Djelo je Marije Agredske prevedeno i na hrvatski jezik, a prijevod je doživio dva izdanja: g. 1932. i 1933. Prevela ga je sestra Marija Asunta, trećoredica, a rukopis dotjerao hrvatski književnik Petar Grgec. Izdavač je bio Treći red svetog Franje u Zagrebu. Prevoditeljica je kao neku poruku čitateljima napisala nekoliko svojih misli, a od njih za bolje razumijevanje djela navodimo ove: “Dragi čitaoče! Čitajući Život Bl. Dj. Marije od Marije Agredske u novom njemačkom pokraćenom izdanju, koje je priredio Franjo Kerer (G. J. Manz, Regensburg) tako sam se oduševila za tu knjigu da sam odlučila prevesti je na hrvatski jezik. Ističem da je jedino ljepota i vrijednost knjige uzrok te sam možda precijenila svoje sile stavivši ruku na to djelo. Imala sam, naime, vruću želju, da je i hrvatski narod – koji toliko štuje Mariju – čita i njome se duševno obogati. Dragi mi je Bog pomogao, a i dobri ljudi, te sam je nakon dugog vremena ipak dovršila. Premda sam imala pri ruci još druga dva nepokraćena njemačka izdanja – prijevod iz originala – ipak sam se odllučila za ovo manje od Kerera, jer je to pučko izdanje, zbitije i prema tome kraće, te za naše siromašne prilike, mislim, zgodnije. No ipak se u svemu nisam držala ovoga izdanja. Na nekim sam mjestima posegla i za onim većim od svećenika ‘Kongregacije presv. Spasitelja’ (Pustet, 1908). Već prema tome kako mi se činilo zgodnije. Pitanje je da li sam svagda najbolje pogodila! Da se postigne što veća jasnoća – jer je knjiga namijenjena puku – neke sam nebitne stavke ispustila, ali još uvijek imade par težih mjesta…” Davno sam čitao to djelo i ono na me nije učinilo neki jači dojam, čak su me neke stvari u njemu i zbunjivale. Međutim, ipak mi je drago da je djelo kao dio kršćanske literature prevedeno i na hrvatski i tako dostupno i našim vjernicima. Smatram prihvatljivim ono što o tom djelu piše Antonio Blasucci: “Djelo je pod jednim vidom duhovnosti bogato pobudom, ne samo zbog iznesenog uzora: ličnosti Djevice, koja je svjesno promatrana u veličini svoje svetosti, već i zbog duhovnih pouka što ih sama Djevica dade spisateljici, pogotovo počevši od XVI. poglavlja prve od osam knjiga. Na svoj su način po duhovnom sadržaju bogati i drugi spisi Marije Agredske. Stoga ističemo da nam časna Božja službenica u cjelini pruža vrijednu građu za vjerodostojnu marijansku duhovnost.” Kako god tko sudio o toj knjizi – koja je kroz više od 300 godina uz mnogo protivnika imala još više učenih štovatelja – prevoditeljica se djela na hrvatski sestra Marija Asunta slaže s izjavom učenog i glasovitog Guerangera: “Najmanje što se toj knjizi može reći u pohvalu jest da ona ostaje jedan od najvelebnijih spomenika ljudskoga duha!” U svome predgovoru hrvatskom prijevodu franjevac o. Teofil Harapin kao preporuku djela Marije Agredske navodi riječi velikog učenjaka kardinala d’ Aguirre koji je, na upit francuskog kralja što sudi o toj knjizi, pismom od 17. srpnja 1698. odgovorio ovako: “Što sam kroz 50 godina naučio nije gotovo ništa prema dubokom nauku koji sam našao u toj knjizi i koja se potpuno podudara sa Sv. pismom, sv. Ocima i crkvenim saborima. Pošto se ne može ni pomisliti da bi i najučeniji smrtnik mogao toj časnoj majci naravnim putem priopćiti tako visok nauk, to moramo moralnom sigurnošću prihvatiti da je pisala pod utjecajem Duha Svetoga.” Ne opredjeljujući se ni za jedno od navedenih mišljenja, smatram vrijednim upoznati i Mariju Agredsku i njezino slavno djelo.

23. svibnja

Sveti Ivan Krstitelj de Rossi, svećenik (1698-1764)

Rim je grad posvećen životima mnogih mučenika i svetaca. Iako po rođenju nije bio Rimljanin – već rođen 22. veljače 1698. u Voltaggiu kod Genove – među izrazito rimske svece ubraja se i sv. Ivan de Rossi. I s pravom, jer je već kao trinaestogodišnji dječak došao u Rim k svome bratučedu Lorenzu de Rossiju, kanoniku zborne crkve S. Maria in Cosmedin. Došao je u Rim na studij u glasoviti isusovački Rimski kolegij. Studirao je najprije književnost, a zatim filozofiju, iz koje postiže doktorat. Ivan je odlučio postati svećenik, zato je g. 1714. primio klerički vijenac i još zdušnije se dao na duhovnu formaciju. U tome je imao odličnog vodiča u liku Božjega sluge, kreposnoga isusovca oca Francesca Marije Galluzzija. Mladi se student dao na molitvu, pokoru, apostolski rad među mladeži, što mu sve toliko oslabi sile da je morao prekinuti studij. A sada na utjehu svima onima koji boluju od iste bolesti napominjemo da je i sv. Ivan de Rossi bio padavičar. Prvi znaci te bolesti počeše se javljati baš u razdoblju kad je jako oslabio, a taj ga je križ pratio sve do konca života. Nakon godine dana prekida Ivan je nastavio studij teologije, ali sada na dominikanskom učilištu Della Minerva u Rimu, u blizini groba svete Katarine Sienske. Razlog za promjenu učilišta ležao je naprosto u tome što je ondje bilo lakše studirati. Kao tekst studija služila je Teološka suma sv. Tome Akvinskoga pa za vrijeme predavanja nije trebalo neprestano pisati i hvatati predavanje profesora. Neprestano pisanje za vrijeme predavanja za Ivanove oči bio je pretežak napor. Kroz to vrijeme Ivan je i dalje u raznim oratorijima vodio skupine đaka. Na blagdan Bezgrješne, 8. prosinca 1721., revni je bogoslov bio na cilju svojih nastojanja. Toga je dana primio sakrament svećeničkog reda. Po vlastitoj želji želio je slaviti svoju prvu misu u crkvi Sv. Ignacija na oltaru sv. Alojzija, ispod kojeg se nalazi i njegovo tijelo. Prema tom svecu, uzoru i zaštitniku mladeži, apostol mladeži Ivan de Rossi uvijek je gajio veliku pobožnost. Alojzije mu je u radu s mladeži bio trajno nadahnuće. Dobro je uočiti i naglasiti i tu činjenicu koliko su sveci utjecali jedni na druge. Na putu prema svetosti potrebno je, dakle, prepustiti se utjecaju svetaca. Rim je za svećenika Ivana de Rossija postao poprištem svestranoga apostolata. On je svoj rad među mladeži proširio i na najskromnije slojeve rimskoga društva; osobito se bavio siromasima, bolesnicima po javnim bolnicama i ubožnicama. Sam je bio bolestan pa je imao srca i za druge bolesnike. Rimski je apostol razvio velik apostolat i u ispovjedaonici u kojoj bi sjedio sate i sate slušajući ispovijedi siromaha, ljudi bez naobrazbe, okorjelih grješnika. Glas svetosti o njemu, koji se sve više širio, privlačio je k njegovoj ispovjedaonici mnoge izgubljene sinove i kćeri, a svetac ih je sve primao s najvećom strpljivošću, blagošću i dobrotom, poput dobrog pastira zauzeta baš za onu jednu izgubljenu ovcu. Da bi se što više i nesmetanije mogao posvetiti tom blagoslovljenom pomirivanju duša, bio je posebnim papinskim breveom oslobođen zajedničkog moljenja časoslova u određene sate u koru, na koji je kao nasljednik kanonikata svoga bratučeda bio obvezan. Svetac je bio svestrani apostol cijeloga rimskoga okruga oko bazilike S. Maria in Cosmedin. Tu je činio mnoga djela kršćanskoga milosrđa, po obližnjim crkvama rado propovijedao onome jednostavnom puku koji je u njemu gledao svoga čovjeka, svećenika baš za njih i njihove potrebe. Naročito je bio aktivan u svratištu Svete Gale, što ga prije pola stoljeća utemelji Marco Anastasio Odelscalchi, nećak blaženoga pape Inocenta XI. Tu je počeo djelovati još kao mladi klerik i u tome radu kroz 50 godina ustrajao sve do svoje smrti. Reorganizirao je materijalnu bazu te karitativne ustanove, uveo u nju razne vježbe pobožnosti te u njoj gotovo svaku večer proveo nekoliko sati stojeći na raspolaganju svojim dragim siromasima. Njima je postao sluga milosrđa i ljubavi. Uz crkvu svratišta sv. Ivan de Rossi je vodio i Pobožno društvo svjetovnih svećenika svete Gale. Ta je udruga kroz dva stoljeća svoga opstanka u svojim redovima imala mnoge odlične svećenike, od kojih neki zadobiše čast oltara. Za nju je svetac sastavio i dragocjena pravila koja su bila na snazi sve do g. 1935. kad su crkva i svratište iz urbanističkih razloga bili srušeni. To je bilo doba kad je Mussolini, želeći uljepšati i obnoviti Rim, dao porušiti mnoge stare zgrade. Po uzoru na svratište Svete Gale za muškarce, svetac je u suradnji sa svojim svetim ispovjednikom ocem Galluzzijem, koji je također bio veliki apostol Rima, utemeljio novo svratište namijenjeno ženama, a posvetio ga svome svecu ljubimcu sv. Alojziju. Ta ustanova još i danas vrši svoj zadatak. Osjećajući da mu se polako bliži kraj, sv. Ivan de Rossi napustio je svoje obitavalište kod S. Maria in Cosmedin i preselio se u dom Santissima Trinita dei Pellegrini. No, to još nije bilo potpuno povlačenje u mirovinu, jer je i dalje obavljao svoje uobičajene apostolske poslove. Štoviše, morao je preuzeti i duhovnu brigu za Milosrdnu braću sv. Ivana od Boga, ulivši tome redu za dvorbu bolesnika novi duh, a s njime i polet. Oko starog iskusnoga i svetoga svećenika de Rossija sve su se više okupljali mladi svećenici želeći da ih uvede u svećenički rad. I tako je bolesni svetac kraj svoje teške bolesti bio ipak tako neobično aktivan. Sav Rim mu se divio i govorio o njegovoj jobovskoj strpljivosti i svetosti. Okružen sveopćim poštovanjem, a ispunjen nebrojenim zaslugama, usnuo je u Gospodinu, za koga se do kraja žrtvovao, 23. svibnja 1764. Blaženim ga je proglasio Pio IX., koji prije nego postade papa, kroz nekoliko godina bijaše na čelu Pobožnoga društva svjetovnih svećenika svete Gale. Svetim ga je proglasio 8. prosinca 1881. Leon XIII. Relikvije su mu dugo vremena počivale u crkvi Santissima Trinita dei Pellegrini na podnožju njemu posvećena oltara. I u bazilici S. Maria in Cosmedin posvećena mu je jedna kapela. Godine 1940. svecu je posvećena velika župna crkva u koju su 23. svibnja 1965., za pontifikata Pavla VI., prenesene njegove relikvije. Sveti Ivan de Rossi divan je uzor za svećenike, pravi učitelj svećeničke gorljivosti, a i primjer za bolesnike pogođene padavicom. Bolest je težak križ, ali ne samo to, već i velika prilika za vježbanje u heroizmu. Tko se poput sv. Ivana de Rossija zna okoristiti tom prilikom, postići će veliku svetost.

22. svibnja

Sveta Rita iz Cascije († 1447)

Ime svete Rite kao velike čudotvorke veoma je poznato u talijanskoj pučkoj pobožnosti. Samostan Sv. Rite u Casciji izdao je g. 1968. kritičku studiju pod naslovom: Documentazione ritiana antica; I. Il processo del 1626. e la sua letteratura, iz koje možemo crpsti podatke o velikoj svetici, veoma štovanoj u srednjoj Italiji. Svetica se rodila prvih godina pontifikata pape Urbana VI. (oko g. 1381), kad je bilo dokončano avignonsko sužanjstvo papâ, a umrla je 22. svibnja 1447. nakon 40 godina samostanskoga života, od toga 15 godina izvanrednih mističnih milosti, ali i mnogih patnja. Proživjela je jedno od najtežih razdoblja crkvene povijesti, takozvani zapadni raskol. Rita je bila kćerka roditelja koji dugo nisu imali djece. Želja za porodom njezina je oca i majku nagnala na mnoge molitve pa možemo reći da je bila od Boga izmoljena. Tim više što su joj roditelji tada već bili u poodmakloj dobi. Rodila se u Roccaporeni, kod Cascije, u današnjoj provinciji Peruggia. Izmolivši je od Boga, jednostavni, dobri i bogobojazni roditelji nastojali su svoju kćerku što bolje kršćanski odgojiti. Mala je upijala sve što su joj govorili i u čemu su je poučavali. Inače, život djevojčice bijaše prilično tvrd i težak, kao da je predosjećala da će tako biti i kasnije, pa se za to nastojala pripremiti. Svojim je roditeljima bila savršeno poslušna. Nije poznavala nikakvih izgovaranja ni zanovijetanja. Svaki dan je naporno radila i svoju volju vježbala u raznim žrtvama i odricanjima. Već od malena bijaše sjedinjena s Bogom, osobito u pobožnom razmišljanju o svom Božanskom Spasitelju, koga je žarkim srcem ljubila. U kući je imala kutić, gdje se slobodno i nesmetano predavala svojim molitvama te izljevima ljubavi prema Isusu. Sanjala je o tome kako će postati redovnica i sva se predati Gospodinu. No, to se nije ostvarilo, jer su je obećali kao ženu nekome mladiću iz mjesta. Rita se morala veoma mlada udati, a zaručnik joj je bio sve prije nego dobar čovjek. Po naravi naprasit, brutalan, pa mu Rita postade ne samo žena već i žrtva. Podnoseći njegovu tešku narav, nije se nikada ni riječju potužila, makar mu je kao ropkinja bila u svemu ovisna. Čak je morala pitati za dopuštenje ako je htjela i u crkvu poći. Ona je zlo u njemu nastojala pobijediti dobrim. Nije to išlo brzo, ali malo-pomalo svojom je blagošću i strpljivošću uspjela pobijediti vuka i pripitomiti ga. Njegovu je dušu privela k Bogu pa su neko vrijeme zajedno sretno živjeli u svojoj Roccaporeni. Riti su umrli roditelji i to bijaše za nju udarac, a onda uslijediše drugi udarci, baš kao na starozavjetnoga pravednika Joba. Jedne večeri, kad joj se muž iz Cascije vraćao kući u Roccaporenu, napadne ga neki čovjek i ubije. Htio se osvetiti, ali na tako svirep i neljudski način za jednu uvredu koja mu je prije bila nanesena. Nakon toga udarca u roku od godine dana umrla su joj i oba sinčića. Gospodin je uslišao molitvu majke koja je molila neka ih radije nevine uzme k sebi negoli dopusti da odrastu i onda se osvećuju ubojici svoga oca. Ona je gledala na ljudske uvrede i nepravde očima Evanđelja i zato je bila sposobna nepravdu radije podnijeti nego učiniti, uvredu oprostiti i zaboraviti. Oslobođena na tako bolan način svega onoga što ju je još vezalo uz zemlju, Rita je opet počela razmišljati o svom davnom snu, to jest o ulasku u samostan. Silom prilika morala se odreći svoga zvanja, ali sada ga je opet po svaku cijenu željela ipak ostvariti. Zato se uputila u obližnju Casciju u augustinski samostan Sv. Magdalene. Bila je odbijena. Redovnice su smatrale da udovica nije prikladna za njihov samostan. Rita je i dalje molila da je prime, ali sve bi uzalud. Rita se tada sa živom vjerom što premješta bregove obratila svojim dragim svecima zaštitnicima: sv. Ivanu Krstitelju, sv. Augustinu i sv. Nikoli iz Tolentina, pa je oni prema jednoj predaji po noći uvedoše u samostan. Došavši u samostan, mnogo je razmatrala o Isusovoj muci moleći Isusa da i osjetno postane dionicom njegove muke. Bila je uslišana pa je na čelu zadobila ranu, koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu, od koje je mnogo trpjela i koja joj više nije zarasla. Činila je druge pokore, osobito post. Zadnjih je godina u patnjama, što ih je strpljivo podnosila, bila posve prikovana uz svoj siromašni ležaj. Od svega ju je 22. svibnja 1447. smrt oslobodila. Narod ju je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveticu, još prije nego je Crkva izrekla o njoj svoj neprevarljivi sud. Svetom ju je proglasio 24. svibnja 1900. tek papa Leon XIII., nazvavši je “dragocjenim biserom Umbrije”. U Casciji je u čast njihove svetice mističarke podignuto veliko svetište, a pobožnost prema njoj veoma se raširila i po Španjolskoj, Portugalu, Latinskoj Americi, Filipinima, Sjedinjenim Američkim Državama. Po svim tim zemljama svetici su u čast podignute brojne crkve, a njezin se blagdan posvuda svečano slavi. Naročito je zazivaju u bezizlaznim situacijama.

Sveti Vladimir, zetski knez († 1016)

Svetačko je nebo bogato divnim i sjajnim likovima, ličnostima velikih razmjera. One poput mnoštva zvijezda blistaju nad Crkvom koja je kroz vrijeme i prostor još uvijek na putu prema vječnosti. Ipak, “zvijezda se od zvijezde razlikuje sjajem” (1 Kor 15,41). Sveci su ostvarili najrazličitije ideale. Vježbali su se u raznim krepostima, svaki na svoj jedinstven način. No svaki je za nas primjeran. I tako je kod svakoga izraslo nešto naročito njegovo, ali što ima trajno značenje. Zahvalni smo za to Bogu, izvoru svake svetosti. Zbog svega toga ne želimo obezvrijediti, podcijeniti ili zaboraviti ni jednoga sveca. Ni one koji su živjeli i svijetlili u posve drugim okolnostima, čak i preko tisuću godina prije nas. Oni su nam dani i za naše vrijeme. Imaju nam što reći i danas. Poštivajući sve to, želimo upoznati i svetog Vladimira. Biblioteka svetaca iz pera našega vrijednoga zemljaka franjevca Atanazija Matanića, docenta za duhovnost na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, donosi prikaz jednog sveca i mučenika, čije štovanje bijaše poznato i među Hrvatima zahvaljujući Jerolimu Kavanjinu (1641-1714), piscu Bogatstva i uboštva, najopsežnijeg djela starije hrvatske književnosti, te popularnom Kačiću Miošiću. To je mučenik Ivan Krstitelj Vladimirović, poznat kao sveti Vladimir. On je bio zetski knez. Zeta je bila pokrajina, nazvana po rijeci Zeti, na području stare Duklje, koja se nekoć zvala i Crvena Hrvatska. Glavno mjesto zetske države, još do danas nepoznato, nalazilo se negdje zapadno od grada Skadra. Knez Vladimir je bio osnivač samostana u Elbasanu, u današnjoj srednjoj Albaniji. Samostan je kasnije prešao u pravoslavne ruke. U samostanskoj crkvi od g. 1215. počivaju posmrtni ostaci pobožnoga kneza Vladimira. Narod ih je sve do u najnovije doba veoma štovao. U borbi protiv Bizanta Makedonac Samuilo osnovao je god. 976. Makedonsko Carstvo sa sjedištem u Prespi na Prespanskom jezeru. I on se u želji za veličinom dao na osvajanja pa je do konca X. stoljeća osvojio cijelu Makedoniju, Tesaliju, Epir, Albaniju, Duklju ili Zetu, Zahumlje, Rašku, Srijem i Bosnu. U borbi za Zetu porazio je njezinoga kneza Vladimira i odveo u ropstvo. No, tada se preokrenula Vladimirova kob. Uspio je osvojiti ljubav careve kćerke Teodore Kosare, koja se za njega i udade. Kao carev zet vratio se časno u svoju kneževinu Zetu. Kad je pak bizantski car Bazilije II. g. 1014. Samuila porazio kod Strumice i dao oslijepiti 14.000 njegovih vojnika, udarila ga je kap i on umrije. Kako je Samuilov sin i zakoniti nasljednik prijestolja bio ubijen, prijestolja se domogao carev nećak Samuil. Taj u strahu da ne bi Vladimir počeo za se svojatati carsko prijestolje, odluči odstraniti ga zauvijek. Na prijevaru ga je domamio u svoju prijestolnicu Prespu i, dok je Vladimir izlazio iz crkve, bio je izdajnički ubijen. Ta se tragedija dogodila 22. svibnja 1016. kad se i slavi njegova uspomena i blagdan. Ono što znamo o knezu i mučeniku Vladimiru crpimo iz Ljetopisa popa Dukljanina, što ga je u XII. stoljeću napisao svećenik dukljansko-barske nadbiskupije. On se u sastavljanju toga pisma služio starijim slavenskim sastavcima. Povijesni kritičari drže da je ono što se odnosi na svetog Vladimira u biti točno, utemeljeno na jednoj suvremenoj legendi, nama danas nepoznatoj, ali već tada zapisanoj. U Ljetopisu popa Dukljanina Vladimir je prikazan kao čovjek krepostan, blažen i čudotvorac. Njegova mučenička smrt na izlazu iz crkve duboko se usjekla u pučku maštu te se usmeno prenosila iz pokoljenja u pokoljenje. Taj vremenski nam daleki knez, koga su naraštaji slavili kao sveca i mučenika, bio je žrtva ljudskog nasilja i sebičnosti. On nam priča tužnu priču o nasilju, što je u ljudskoj povijesti i zbivanjima uvijek bilo i još i sada je prisutno, te koje uvijek pronalazi nove žrtve. No povijest ne slavi nasilnike već žrtve. Bolje je stoga biti žrtva nasilja, nego učiniti nasilje. To je poruka svetoga kneza Vladimira.

21. svibnja

Sveti Eugen Mazenod, biskup (1782-1861)

Papa Ivan Pavao II. proglasio je 3. prosinca 1995. svetim utemeljitelja misijske družbe Oblata Bezgrješnog Začeća. Družbu je 17. veljače 1825. potvrdio papa Leon XII. rekavši njezinu utemeljitelju ove riječi: “Rastite, množite se i napunite zemlju!” Bog je po zagovoru Svete Djevice blagoslovio tu misionarsku zajednicu pa joj je broj narastao na preko 8.000 članova. Eugen Karlo Josip Mazenod rodio se 2. VIII. 1782. u Aix-en-Provence kao sin plemićke obitelji. Djetinjstvo mu je zbog Francuske revolucije bilo veoma burno. Mladost će provesti u izgnanstvu. Njegov je otac bio žestoki protivnik Mirabeaua i branitelj povlastica svoga staleža. Zato je pred naletom revolucije morao bježati u tuđinu: u Torino, Veneciju, Napulj te napokon čak u Palermo. Mali Eugen zbog svega toga nije uopće mogao ići u redovitu školu. Bio je privatno poučavan i odlično u vjeri odgojen tako da je mladost proveo nevino, štoviše, čak je dobio milost svećeničkog zvanja. Vrativši se g. 1802. u Francusku, upade ipak u tešku religioznu krizu, iz koje ga Božja milost sretno izvede. Došavši g. 1808. u pariško veliko sjemenište Sv. Sulpicija, na prvoj stranici svoje teološke bilježnice zapisao je ovo: “Na veću slavu Božju i Blažene Djevice Bezgrješne… Pod zaštitom iste Djevice, začete bez izvornoga grijeha, moga anđela čuvara, svetaca, da mi oni, a na poseban način bezgrješna Majka, na teškome putu nauka budu u pomoći.” Veoma pobožan prema Bezgrješnoj Djevici postade uzoran bogoslov. Resila ga je izvanredna poslušnost, duh stege te izvanredno dubok duhovni život. Svake je godine obnavljao svoju prisegu da je za obranu istine o Marijinom bezgrješnom začeću spreman proliti i posljednju kap krvi. Monsinjor Demandolx, amienski biskup, 21 prosinca 1811. zaredio je Mazenoda za svećenika. On ga je toliko cijenio da ga je odmah želio postaviti za svoga generalnog vikara, dakle, najužeg suradnika. No, Eugenu nije bilo do karijere već do neposrednog rada za duše, zato se zahvalio na ponudi i vratio g. 1812. u Aix. Tu je započeo svoj svećenički apostolat korizmenim propovijedima na svom materinjem provansalskom jeziku u crkvi Sv. Magdalene. Te propovijedi bile su upravljene njegovoj “časnoj braći siromasima”. Poslije toga osniva ustanovu za kršćanski odgoj mladeži, postaje kapelan zatvorenika i daje se na održavanje pučkih misija. U tu svrhu u starome Karmelu u Aixu osniva Družbu provansalskih misionara, koja će se ograničiti isključivo na propovijedanje siromašnome seoskome stanovništvu, njemu će se obraćati provansalskim jezikom. Mazenod je bio veoma revan svećenik, koji se nije štedio, a uz to je provodio i strog život, što mu je prilično oslabilo tjelesne sile. K tome se pridružio otpor aristokracije koja je prijekim okom gledala kako se nekadašnji aristokrat sav daje onima najnižima u društvu. Dakako da je to Mazenoda jako boljelo, ali nije se dao smesti, već je nastavio s radom. Bila mu je ponuđena biskupska stolica u Châlonu, no odbio je to. Prihvatio je god. 1823. ipak službu generalnog vikara u Marseillesu. Vršio ju je uzorno do godine 1837., kad postade biskup istoga grada. Kako je Marseilles kao veliki lučki grad naglo rastao, sveti biskup je morao osnivati i otvarati nove župe. Podigao je i novu katedralu, zatim svetište Naše Gospe od Straže, sagradio nove i obnovio stare crkve. Između biskupa i klera zavladala je izvanredna povezanost. O biskupovu radu u Marseillesu zapisao je Timon David da je kroz 37 godina upravljanja biskupijom, što kao generalni vikar što kao biskup, učinio djela za koja bi bilo potrebno 15 stoljeća. Osim rada za svoju biskupiju, sv. Eugen Mazenod je učinio veoma mnogo i za opću Crkvu osnivanjem misijske družbe Oblata Marije Imakulate. Papa Pio XI. nazvat će te oblate “specijalistima za teške misije”. I s pravom, jer su se ti misionari raspršili po krajnjem američkom sjeveru i po beskrajnim prostorima otočja Tihoga oceana. Sveti je utemeljitelj i biskup pun zasluga 21. svibnja 1861. preminuo. Bio je okružen svojom dragom redovničkom braćom, koji su pjevali “Zdravo Kraljice”. Tako je i bilo dostojno velikog Gospina štovatelja, koji je u čast nebeske Majke postio svake subote i uoči njezinih blagdana, a njezinu krunicu molio kad god je imao časak slobodnoga vremena. Svoju je biskupsku službu stavio pod okrilje one koju vjernici Marseillesa nazivaju “La bonne Mere” – Dobra Majka. Umirući, kao svoju duhovnu oporuku svojim duhovnim sinovima ostavi ovo: “Brižno među sobom provodite ljubav! Budite veoma revni za duše! A pobožnost prema Mariji Bezgrješnoj neka bude okosnica vašega duhovnoga i apostolskoga života!” Misionari Marije Imakulate upravljaju još i danas poznatim velikim marijanskim svetištima. Između njih spomenut ću Notre Dame de la Garde u Marseillesu, koje dominira nad cijelim gradom i zaljevom, a zamislio ga je, sagradio, i otvorio sam sveti utemeljitelj, zatim svetište Majke Božje u Pontmainu, nacionalno svetište Bezgrješne u Washingtonu, u kojem i mi Hrvati imamo kapelu Majke Božje Bistričke, te brojna svetišta po misijskim krajevima. Sveti Eugen Mazenod ostavio je iza sebe veliko djelo, zato zaslužuje da njegova uspomena bude trajna.

20. svibnja

Sveti Bernardin Sienski, franjevac (1380-1444)

Veliki pučki propovjednik XV. stoljeća u Italiji bio je franjevački misnik sv. Bernardin Sienski. Rodio se g. 1380. u Massa Maritima kod Siene. Otac mu je posjedovao rudnik te stajao na čelu mjesne uprave. Kad su Bernardinu bile četiri godine, pomriješe mu roditelji i on osta siroče. Kako nije imao braće ni sestara, rođaci ga uzeše k sebi u Sienu, koja postade njegov zavičaj, a on će je proslaviti isto tako kao i prije njega slavna sv. Katarina Sienska. Bernardin je bio sposoban mladić pa se upisao na slavno Siensko sveučilište. Kao student bio je zbog svoje sposobnosti da svakome bude iskren prijatelj i zbog svoje poslovične darežljivosti veoma obljubljen. Svoju čovjekoljubivost pokazao je još više kad je u Sieni zavladala kuga. Svi bogataši pobjegoše tada iz grada i skloniše se na svojim seoskim imanjima. Iznimka je bio Bernardin, koji ostade u gradu i za jadne okužene učini veoma mnogo. Znao je dobro kakvoj se opasnosti po život izlaže, ali on je, odbacivši svaki strah, pomagao okuženima. Jasno je da se pri tom i sam zarazio kugom. Nalazeći se na bolesničkoj postelji, poče još ozbiljnije razmišljati o životu te dođe do spasonosnih spoznaja. Bog je vrijednog mladog čovjeka poštedio i on ozdravi. Budućnost će pokazati da je bio pošteđen jedan uistinu dragocjen život. Bernardin je sve svoje imanje podijelio siromasima i g. 1402. sam postao potpun siromah prigrlivši franjevačko siromaštvo. Pridružio se god. 1404. u Colombaiu opservantskoj, tj. strožoj grani franjevačkoga reda, u kojoj je zaređen za svećenika. Jedno je vrijeme djelovao u osamljenom brdskom samostanu posve nepoznat velikom svijetu. Ali Providnost ga je odatle htjela izvući te postaviti na svijećnjak da svijetli mnogima. Jednom je neki propovjednik naglo obolio pa ga je zamijenio Bernardin. Ta je propovijed toliko zanijela puk da su ga počeli na sve strane tražiti za propovjednika; i tako g. 1417. započe njegov veliki propovjednički pohod Italijom. Pri tomu je izmirio nebrojene među sobom zavađene, obratio mnogo grješnika i pobudio mnoga duhovna zvanja. Sveti Bernardin kao propovjednik postade veliki promicatelj pobožnosti prema Imenu Isusovu. Simbolom toga imena uresio je mnoge crkve, kuće, javne zgrade. Neki se pobuniše protiv te pobožnosti pa su protiv sveca vođena i tri crkvena sudska postupka: g. 1426. za vrijeme pape Martina V., g. 1431. za vrijeme pape Eugena IV. i g. 1438. na općem saboru u Baselu. No, na sreću, uvijek je izišla na vidjelo istina te bila dokazana Bernardinova potpuna pravovjernost, čistoća nakane i izvanredna svetost života U znak zadovoljštine za optužbe i sudove ponudili su mu za redom tri biskupske stolice: u Sieni, u Ferrari i Urbinu, no on ih je sve tri odbio. Želio je ostati jednostavan svećenik-redovnik. Sveti Bernardin Sienski od g. 1430. pa dalje dao se i na pisanje velikih teoloških rasprava. Pisao ih je latinskim jezikom te osvijetlio glavne dogmatske i ćudoredne istine kršćanske vjere. Pisao je i o Presvetoj Djevici, o sv. Josipu, o pitanjima duhovnoga i asketskoga života. Na VII. međunarodnom mariološkom kongresu u Rimu g. 1975. u hrvatskoj sekciji svećenik Vlado Merćep imao je zapažen referat o utjecaju Blažene Djevice Marije na posvećenje duša prema nauku svetog Bernardina Sienskoga. Prema tom nauku Marija je sveopća posrednica pa je jasno da utječe i na posvećenje duša. Štoviše, sv. Bernardina Sienskoga valja ubrojiti među najveće zalagatelje za nauk o Marijinu sveopćem posredništvu. Njegove su misli kasnije razradili i razvili mnogi teolozi, ali one uđoše i u velike marijanske enciklike Leona XIII. Iucunda semper od 8. rujna 1894. i sv. Pija X. Ad diem illum od 2. veljače 1904. Sv. Bernardin Sienski se bavio i josipologijom, tj. teološkim naukom o sv. Josipu. Bio je jedan od najvećih promicatelja te znanosti. On je prvi koji brani neke povlastice sv. Josipa, kao npr. da je i on uskrsnuo prije sveopćeg uskrsnuća tjelesa. Njegovo su mišljenje kasnije prihvatili veliki teolog isusovac Franjo Suarez, pa sv. Franjo Saleški, naučitelj Crkve, i napokon učeni papa Benedikt XIV. koji to mišljenje prihvaća barem kao vjerojatno. Sv. Bernardin se s moralnog stanovišta bavio i društvenim naukom, osobito pitanjima gospodarstva. Zastupa tezu da je bogatstvo samo sredstvo te da mora imati i svoju socijalnu notu, a iz toga izvodi dužnost umjerenosti u stjecanju bogatstva i materijalnih dobara; trgovina pak mora biti uvijek u skladu s načelima kršćanske pravde i ljubavi. Pod utjecajem njegovih propovijedi i društvenoga nauka mnoge su talijanske državice uvele političke i socijalne reforme prema načelima kršćanskoga ćudoređa. Sv. Bernardin je veoma zaslužan i za duhovnu obnovu franjevačkoga reda. On je mnogo utjecao na svetost velikih franjevaca svoga vremena: sv. Ivana Kapistrana, sv. Jakova Markijskoga i drugih. Kroz 4 godine obavljao je službu generalnog vikara franjevaca opservanata i broj je njihovih samostana od 20 podigao na 200. U redu je promicao i temeljitu teološku naobrazbu i studij boreći se protiv “svetog primitivizma” nekih fratara. Podizao je razna učilišta na kojima je i sam predavao. Franjevcima, koji nisu imali dovoljno teološkoga znanja, nije dao ispovijedati. Obavljao je i neka poslanstva za koja je bio zamoljen od svjetovnih vladara. Na jednom od svojih brojnih putovanja osjeti kako ga izdaju sile. Došavši, dakle, u selo S. Silvestro blizu Aquile, primi svete sakramente i preminu 20. svibnja 1444. baš uoči Spasova. Već g. 1450. na Duhove Nikola V. proglasi Bernardina svecem. Bila je to veoma svečana kanonizacija, kojoj je prisustvovalo mnogo vjernika. Iako sv. Bernardin Sienski nije nikad službeno proglašen naučiteljem Crkve, njegov je ugled u Crkvi i kao teologa uistinu velik. Papa Pio II. nazvao ga je “najboljim naučiteljem teologije i doktorom kanonskoga prava”. On je znao nauk Svetog pisma, svetih Otaca i naučitelja Crkve tako genijalno primjenjivati na život, na konkretne pastoralne potrebe, da mu se zbog toga još i danas mnogi dive. Kao što je u franjevačkom redu veliki promicatelj nauka o Bezgrješnom Začeću bio Ivan Duns Skot, promicatelj euharistijske pobožnosti sv. Paškal Baylón, križnoga puta sv. Leonard a Porto Maurizio, tako je sv. Bernardin Sienski bio veliki širitelj i pobornik pobožnosti prema presvetom Imenu Isusovu. Neka o tome posvjedoči i jedan izvadak iz njegova govora O slavnom imenu Isusa Krista: “…Isusovo je ime sjaj propovjednika, zato što stvara te je njegova riječ naviještena i slušana sa sjajnim sjajem. Što misliš, otkuda u cijelom svijetu tolika, tako nenadana i tako žarka svjetlost vjere ako ne zato što se propovijeda Isus. Zar nije Bog i nas svjetlošću i užitkom tog imena pozvao u svoje divno svjetlo? Rasvijetljenima i onima koji u tom svjetlu vide svjetlost Apostol s pravom veli: Nekad bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: hodajte posvuda kao sinovi svjetla. Poradi toga, to ime valja objavljivati da svijetli, a ne da bude sakriveno. Ipak, ono se u propovijedanju ne smije iznositi nečistim srcem ili zaprljanim ustima, već ga valja čuvati u izabranoj posudi i obznanjivati…”

19. svibnja

Uz rođendan Petra Barbarića

U Šiljevištima, u župi Klobuk, u zapadnoj Hercegovini, 19. svibnja 1874. rodio se Božji sluga i hrvatski uzor-mladić, kandidat oltara Petar Barbarić. Rođenje djeteta je svakidašnja, obična stvar, pa možda o tome ne bi trebalo ni pisati. Događaj je to koji osim najužeg kruga jedva koga uzbuđuje. Danas, kad se uslijed toliko proširenoga pobacivanja djece, toliki mališani više i ne rađaju, već nemilo ginu, potrebno je pisati i o samoj goloj činjenici rađanja djece. Potrebno je naglašavati vrijednost i zaslužnost onih koji su živjeli po Božjem zakonu i bili nositelji, a ne ubojice ljudskih života. Takvi su bili i Ante Barbarić i njegova vrijedna žena Kata Toljeva, roditelji Petra Barbarića i još osmero njegove braće i sestara. I baš oni nas sada u ovom prikazu zanimaju, a preko njih želimo odati priznanje, poštovanje i zahvalnost svim hrvatskim očevima i majkama koji bijahu promicatelji, a ne grobari života u svojoj domovini. Ante i Katarina bijahu seljaci, ljudi jednostavni i dobri kršćani, zadojeni istinama i stvarnostima katoličke vjere, koja se i za vrijeme teškoga turskoga zemana prenosila vjerno iz pokoljenja na pokoljenje. Oni su svojoj brojnoj djeci pružili uzoran kršćanski odgoj i time im namrli najvrjedniju baštinu. Što vrijedi osigurati svome djetetu najviši standard života, a ne odgojiti u njemu čovjeka? – To je danas veoma suvremeno pitanje, alli kojim si mnogi neodgovorni roditelji baš ne taru glavu. Oni preko njega naprosto prelaze, a posljedice su uvijek nesagledive. U Barbarićevoj je obitelji vladalo ozračje vjere, molitve i ljubavi. Ono je bilo veoma prikladno ne samo za dobar odgoj djece, već da se u njemu čuje i prihvati Božji poziv za život u staležu naročito Bogu posvećenom. Zato i najstariji sin obitelji postade franjevac, a Petar se spremao postati svećenik i isusovac. Kako su Barbarićevi roditelji za svoje vrijeme bili napredni ljudi, vidi se po tome što su bili prvi učitelji svoje djece. To je bilo važno, jer u onom kraju nije još bilo osnovne škole. Otvorit će se u Veljacima nešto kasnije. Roditelji nisu čekali otvorenje škole, već su svoju djecu i prije učili čitati i pisati pa je tako i Petar tu, čovjeku tako potrebnu, vještinu naučio već u rodnoj kući. Došavši malo postariji u osnovnu školu s priličnim predznanjem, mogao je u dvije godine odlično svršiti četiri razreda. Da, on je bio po naravi darovit, ali to mu bez brižne roditeljske pomoći ne bi mnogo koristilo. Roditelji su njegove sposobnosti znali aktivirati, a to znači pravo odgajati. Roditelji Barbarić svoju su odgojiteljsku dužnost prema djeci izvršili i u pogledu vjerskog odgoja. To su činili kućnom katehezom, koja je bila dragocjena tradicija kršćanskih obitelji još iz doba turske vladavine. No uz katehezu, živu riječ i pouku, davali su djeci i praktičan primjer kako se dobro vrše kršćanske dužnosti i obveze. Ono što su učili svoju djecu i sami su provodili. Kod njih nije bilo onog žalosnog raskoraka i neslaganja između riječi i djela, teorije i prakse kršćanskoga života. Zato je i njihov odgoj bio tako vjerodostojan, uvjerljiv, pa onda djeci i prihvatljiv. Barbarićevi su roditelji svake nedjelje, kad god im je to samo vrijeme dopuštalo, išli u crkvu na misu. Umornim ljudima koji su preko cijeloga tjedna naporno radili to i nije bilo baš tako lako jer im je središte župe, gdje se služila sveta misa, bio udaljen preko sat hoda u hercegovačkom kamenjaru. Otac Ante je djeci kod kuće tumačio kršćanski nauk, a zatim ih ispitivao. Majka Kata učila ih je još male napamet razne molitvice. Ujutro i uvečer molilo se zajednički i ta se molitva nije nikada propuštala. Kao predmolitelji dolazili bi na red i mališani. Sve ono što je ovdje izneseno nije nikakvo pobožno naklapanje, već povijesno utvrđeno na temelju veoma strogog informativnog redovitog postupka za Petrovo proglašenje blaženim. Nalazimo se, dakle, u golim činjenicama. One su odgajale budućega sveca. Zato će u Petrovoj proslavi imati zaslužan udio i njegovi dobri roditelji. I nisu oni jedini: na početku svetačkoga puta mnogih Božjih ugodnika stoje odlični kršćanski roditelji. Bog je zamislio obitelj. On je stvorio muža i ženu i dao im sposobnost da postanu roditelji – otac i majka. Velika je to čast, ali još veća odgovornost. Roditelji Petra Barbarića su to dobro ispunili, zato smo uz rođendan njihova Petra htjeli i njima odati priznanje, na pobudu i opomenu svima onima koji budu čitali ovu zbirku duhovnih velikana.

Sveti Celestin V., papa (1215-1296)

Ako u povijesti Crkve i u životima svetaca ima neobičnosti, onda je Celestin V., svakako, jedna neobičnost. On je pustinjak, odijeljen od svijeta, bez ikakva iskustva uprave, a ipak postaje papa te svojim postupkom dokazuje da za upravljanje Crkvom nije dostatna samo svetost, već i naravne sposobnosti: znanje i iskustvo. Umro je u Rimu 4. travnja 1292. papa Nikola IV. Nakon njegove smrti sastaje se 12 kardinala da mu izaberu nasljednika. Izbor je trajao ništa manje nego 27 mjeseci. Bilo je natezanja bez kraja i konca, dok se napokon ne složiše u izboru kandidata. Izabraše 5. srpnja 1294. za papu pustinjaka Petra da Morronea, koji uze ime Celestin V. On je bio sin skromnih seljaka Angelaria i Marije, rođene Leone. Rodio se u Iserni, vjerojatno oko g. 1215., kao pretposljednje od dvanaestero djece. O posljednjim godinama njegova života znamo mnogo iz pouzdanih pisanih izvora, ali o njegovu djetinjstvu i mladosti veoma malo. Glavni je izvor za prvo razdoblje njegova života neka navodna autobiografija, koju ipak nije sastavio on, već neki redovnik iz samostana Santo Spirito di Maiella. U njoj ima prilično čudesnih stvari iz njegove mladosti, ali preuveličane. Na Petra je izvršila velik utjecaj njegova pobožna majka. On je zavolio molitvu, razmatranje, samoću, pa je, ne navršivši ni 20 godina života, odlučio postati redovnik. U tadašnjem svijetu južne Italije, u kojem su vladale strasti, napetosti i zadjevice između pojedinih gradova, franjevački je duhovni pokret oduševio mnoge da se povuku iz ovozemaljskoga meteža i potraže duhovni mir u osamljenim molisanskim brdima. Taj val je zahvatio i Petra pa on stupi u samostan S. Maria di Faifoli. No, nakon nekoliko godina ostavi samostan da bi mogao živjeti kao pustinjak. Ipak se i kao pustinjak selio iz jedne osame u drugu. Tako je jedno vrijeme proveo u Castel di Sangro, pa onda u špilji brda Pelleno. U Rim je došao god. 1238., bio zaređen za svećenika, dobivši od pape Inocenta IV. dopuštenje da i dalje može živjeti kao pustinjak. Na povratku iz Rima g. 1241. nastani se na brdu Morrone, nedaleko od Sulmona. Kasnije sa svoja dva učenika, Rinaldom iz Sulmona i Robertom Salle, pođe na brdo Maiella, gdje g. 1246. osnuje pustinjačko naselje. Izišavši zbog svoje svetosti na glas, privukao je k sebi velik broj učenika, sljedbenika i tako osnovao čitav niz pustinjačkih naseobina. Papa Urban IV. izdade god. 1263. bulu kojom potvrdi njegovu redovničku ustanovu – celestince – uklopivši ih ipak u benediktinski red. Kako je tada u Crkvi bila prilična sklonost za osnutkom novih redova, Petar je dočuo da će opći sabor u Lyonu dokinuti sve redovničke družbe novijeg datuma. Zato je pohitio onamo kako bi za svoje učenike dobio potrebno jamstvo. Kad je došao u Lyon, sabor je već bio zaključen. Ipak ga je primio papa Grgur X., izdao mu bulu Religiosam vitam od 22. ožujka 1275., kojom potvrđuje njegov red kao izdanak benediktinskoga. Vrativši se iz Francuske u Italiju, dao se sav na organiziranje svoga reda, kojemu je dao naziv Braća Duha Svetoga, međutim su bili više poznati pod nazivom celestinci, koji u narodu postadoše veoma obljubljeni. Broj im se neprestano povećavao pa ih je kod utemeljiteljeve smrti bilo već oko 600. Ti su pustinjaci u 40 skupina bili razasuti po Abruzzima, Pugli i Laciju. Svetac ih je neprestano obilazio i poticao na ustrajnost u takvu načinu života. Svetac je god. 1286. sazvao generalni kapitul svoga reda i na njemu se odrekao dužnosti glavnoga priora. Učinio je to da se može u samoći nesmetano posvetiti kontemplaciji. Na Monte Morroneu podigao je svoju posljednju naseobinu i tu bi zatečen nenadanom i neobičnom viješću da je izabran za papu. Povjesničari se još i danas ne slažu u tome kako je zapravo došlo do tog izbora. Jedni misle da je kardinale na taj izbor navela Petrova neobična svetost, drugi da je to bio politički potez Karla II. Anžuvinca, napuljskoga kralja, treći opet da je to vrijeme tražilo anđeoskoga i produhovljenoga papu. Povijesna je činjenica da je taj izbor u puku bio izvanredno dobro primljen i slavljen. Petar uze ime Celestin V. Kasniji događaji potvrdiše da je ipak Karlo Anžuvinac u tome imao velik utjecaj, a s njime i svoje planove, da se može lakše uplitati u crkvene poslove. Pustinjak star već 80 godina nije poslušao kardinale da dođe u Peruggiu i ondje bude okrunjen za papu, već posluša savjet kralja koji je želio da se krunidba obavi u Aquili. I tako Papa bi u Aquili u crkvi S. Maria di Collemaggio 29. kolovoza 1294. najsvečanije okrunjen. Ljetopisac Tolomeo da Lucca piše da se za tu zgodu skupilo u Aquili 200.000 ljudi, što neki drže da je pretjerano. Novi se papa sada nenadano našao u posve drugoj okolini nego što mu je bila dosadašnja. On se nije razumio u politiku ni u složene poslove rimske kurije, pa su njegovu jednostavnost i prostodušnost mnogi iskoristili. A bilo je  pretjerane sklonosti i kod samoga Pape prema redu što ga je bio osnovao, kojeg je počeo obasipati raznim bulama i povlasticama, tako da to neki nazvaše “redovničkim nepotizmom”. Pokazao je i neku blagonaklonost prema pobunjenim franjevcima na čelu s Petrom iz Macerate. Dijelio je svuda oko sebe povlastice koje, onima što su ih tražili, bijahu više za njihovu materijalnu korist nego za dobro duša. Kralj Karlo II. Anžuvinac, kraj neiskusnog pape, sve se više uplitao u crkvene poslove pa ga je prisilio da 18. rujna 1294. imenuje 12 novih kardinala, od toga 7 Francuza. Sve su to bile osobe sklone samome kralju. “U jesen, kad se Celestin napokon odlučio preseliti u Rim, kralj Karlo mu je naredio da sjedište svoje kurije premjesti u Napulj. Dosadašnji mjeseci njegova pontifikata bili su bogati neuspjesima i razočaranjima. Pod pritiskom kardinala Celestin postade svjestan svoga teškoga položaja. Sjetivši se svoje velike odgovornosti i brige za spasenje vlastite duše, dođe mu misao da se odrekne svoje službe. U dogovoru s kardinalima, koji su tvrdili da je odreknuće pape moguće, Celestin V. odluči odstupiti te usprkos svima protivnim nastojanjima ostade kod svoje odluke” (Franzen – Bäumer). U prisutnosti kardinalâ Celestin V. se odrekao papinstva i vratio u svoj pustinjački život. No, novoizabrani papa Bonifacije VIII., bojeći se da neki fanatične Celestinove pristalice ne bi stvorili u Crkvi zabunu, bivšeg papu stavi u pritvor. Ali taj uspije pobjeći u svoju ćeliju na Monte Morrone. Odatle je kanio poći čak u Grčku. No Bonifacije VIII. prisilno ga vrati u tvrđavu Fumone, gdje je Celestin živio u potpunoj odijeljenosti od sviju. Nakon 10 mjeseci pravoga zatvora 19. svibnja 1296. smrt oslobodi Celestina svih zemaljskih muka i zaplitaja. Klement V., neprijateljski raspoložen prema svome prethodniku Bonifaciju VIII., a i na zahtjev francuskoga kralja Filipa IV. Lijepog, 5. svibnja 1313. proglasi Celestina svecem. Klement IX. 1668. proširio je njegov blagdan na cijelu Crkvu, ali u novom kalendaru nakon posljednje reforme opet je brisan, ne doduše kao svetac, nego blagdan mu se više ne slavi u kalendaru opće Crkve. Poznato je da je i Dante Alighieri imao negativan sud o Celestinu V. opisavši ga u svojoj Božanskoj komediji u III. pjevanju “Pakla” ovako: “… colui che fece per viltade il gran rifiuto” (Onaj što se iz straha odreče). Dante mu spočitava što se odrekao papinstva. I papine su relikvije imale burnu povijest. Otimali su ih i prenašali iz mjesta u mjesto. Danas počivaju u crkvi S. Maria di Collemaggio u Aquili. Neki povjesničari smatraju da je Celestin V., odrekavši se papinstva, dao primjer herojske poniznosti, dok drugi misle da je time pokazao samo zdrav smisao za stvarnost. Bilo kako bilo, Celestin V. je bio više svetac i pustinjak nego papa. A neke njegove sjene dokazuju da je bio samo čovjek. No svetac i čovjek idu ipak skupa. Svetost se ostvaruje u krhkom i ograničenom ljudskom liku. Zato je i svetost svetih ljudi ograničena, a ne apsolutna. Apsolutno je svet samo Bog.

Pedro Kasui, mučenik za vjeru (1587-1639)

Podatke o ovom neobičnom japanskom kršćaninu i svećeničkom pripravniku donijela nam je misijska agencija Fides. Šteta bi bila da se preda zaboravu tako zanimljiv lik. Već stoljećima mnogi studenti dolaze u Rim na studij teologije. Zato u Rimu i postoje toliki međunarodni i narodni zavodi te brojna visoka učilišta. Vječni je grad i u tom pogledu središte kršćanskoga svijeta. Među rimske studente valja ubrojiti i Pedra Kasuia, ali njegov je slučaj, zaista, jedinstven. On je početkom XVII. stoljeća iz Macaoa preko Azije pješice došao u Rim. Tokijski list Tosei News Service u jednom prikazu o njemu naziva ga japanskim Markom Polom. Samo što je on išao obratnim smjerom. Pedro Kasui se rodio g. 1587. u Japanu, u pokrajini gdje se danas nalazi Kunimi Town. Bio je kršćanin te u želji za svećeništvom stupio u malo sjemenište. Kad je godine 1597. pod carem Hidejoši u Japanu buknulo prvo progonstvo protiv kršćana, bilo je raspušteno i malo sjemenište u kojem se nalazio naš junak Pedro. Njemu je s jednom skupinom uspjelo pobjeći u Macao. Ondje se zadržao nekoliko godina, a onda sam preko Azije i Svete zemlje poduzeo veliko putovanje u Rim. Došavši nakon duga i naporna putovanja sretno u Rim, studirao je ondje na Gregorijani te 1622. u dobi od 34 godine bio zaređen za svećenika. Nakon toga je osjetio Božji poziv za redovništvom i stupio u Družbu Isusovu. Završivši najnužniju redovničku formaciju, zamolio je poglavare da ga kao misionara pošalju u Japan. Vukla ga je želja da tamo svojim sunarodnjacima kršćanima, koji su živjeli u veoma teškim prilikama, bude kao svećenik pri ruci za sve njihove duhovne potrebe. Molbi mu bi udovoljeno i otac Pedro otputuje u svoj dragi Japan, gdje je kroz deset godina veoma plodonosno radio. Područje rada bio mu je uglavnom kraj oko Tokokua, u sjeveroistočnom dijelu Japana. Taj je lijepi rad konačno zapečatio mučeničkom smrću. Bio je uhvaćen, odveden u Edo i ondje godine 1639. smaknut. Kako krasan primjer ljubavi prema zvanju, prema Crkvi u domovini! Kakvo junaštvo u ostvarivanju životnoga poziva! Dobro bi bilo da svi oni kojima je život dosadan i ne znaju što bi od njega učinili, upoznaju takve junake te da od njih nešto i nauče.

18. svibnja

Sveti Ivan I., papa († 526)

Ovaj papa, koji se od davnine štuje kao mučenik, bio je rodom iz Toskane, sin nekoga Konstansa. Na papinskom prijestolju naslijedio je 13. kolovoza 523. papu Hormisdu. Velikim dijelom Italije, s prijestolnicom u Raveni tada je vladao istočnogotski kralj Teodorik. On je prijekim okom gledao dobre odnose između pape i bizantskoga cara. Prva žrtva napete situacije bio je filozof Ivan Boecije, koji je na kraljevskom dvoru dugo vremena bio obasut najvišim častima i odlikovanjima. Optužen je zbog tobožnje veleizdaje i pogubljen god. 524. Pod isti mlinski kamen političkih sukoba bio je uvučen i papa Ivan I. Na Istoku je, naime, bizantski car Justin htio u svome carstvu silom iskorijeniti arijanstvo. Zato je izdao ukaz kojim se tražilo da se arijancima oduzmu sve crkve, a oni da prijeđu na katolicizam. Smatrajući se zaštitnikom arijanaca, kralj Teodorik je pozvao k sebi u Ravenu papu Ivana I. i prisilio ga da s poslanstvom otputuje u Carigrad. Poslanstvo su, uz papu, sačinjavali senatori i biskupi, među njima i ravenski biskup Ecclesio. Zadaća je poslanstva bila posredovati kod cara Justina da povuče svoje dekrete protiv arijanaca. Papa je u Carigradu baš na sam Božić primljen s najvećim počastima. Bizantski kler i puk postupao je s njime kao s “Petrom” te u sav glas davao oduška svojoj radosti što se u njihovoj sredini nalazi rimski biskup. Papa je ostao u Carigradu sve do Uskrsa pa je u crkvi Svete Sofije latinskim jezikom odslužio svečano blagdansko bogoslužje. Car Justin je čak htio da po drugi put bude okrunjen carskom krunom, i to ovaj put od samoga Pape. Za uzvrat je obećao vratiti arijancima njihove crkve. Vrativši se u Ravenu, Papa je naišao na neprijateljski stav prema sebi. Kralj Teodorik nije nikako bio zadovoljan njegovim poslanstvom pa ga je bacio u tamnicu. Ljetopisac knjige Liber pontificalis piše da je Papa u zatvoru brzo umro, a on ga smatra mučenikom. Smrt se zbila 18. svibnja 526. Prema onome što pripovijeda ravenski biskup Maksim, Papa je bio uz prisutnost brojnog klera i puka svečano sahranjen, a za vrijeme sprovoda jedan je opsjednuti, dotaknuvši se Papina tijela, bio oslobođen od đavla. Četiri godine kasnije Papino je tijelo 27. svibnja preneseno u Rim i sahranjeno u predvorju bazilike Svetog Petra. Na grob su mu postavili mramorni natpis na kojem piše: “Gospodnji vrhovni svećenik koji pade kao Kristova žrtva.” Za vrijeme svoga kratkog pontifikata (523-526) papa je Ivan I. obnovio velike rimske bazilike, groblja mučenika Nereja i Ahila na Ardeatinskoj cesti te groblje Sv. Feliksa i Adaukta na Ostijskoj cesti. On je uveo i novu brojidbu godina po Kristu, koju je sastavio monah Dionizije Mali. Blagdan mu se prije reforme kalendara slavio 27. svibnja, na dan prijenosa njegova tijela iz Ravene u Rim, a danas se slavi na smrtni dan, to jest 18. svibnja.

Sveti Feliks, solinski mučenik

Osim solinskih mučenika koji su prikazani na glasovitom lateranskom mozaiku u Rimu, tradicija spominje i neke druge. Od njih je najpoznatiji sv. Feliks. “On je po svoj prilici bio mučen u Stobreču, ali, kako je Stobreč bio u Solinskom polju, i njega ubrojiše među solinske mučenike” (Dragošević). U novije doba neki, kao na primjer dr. Ivan Delalle, sumnjaju u to da bi on bio sigurno povijesno zajamčen. Međutim, stručno pisana Bibliotheca sanctorum ne sumnja u njegovu povijesnu opstojnost, pa ga čak i naziva splitskim biskupom i mučenikom. U spisu Prologus Paschae, pisanom g. 395., a koji je stručno obradio i izdao glasoviti povjesničar T. Mommsen, piše ovo: “Kad je Dioklecijan bio konzul po sedmi, a Maksimijan po šesti put, kršćani su pretrpjeli šesto progonstvo. U tom progonstvu mučeni su u Rimu Petar i Marcelin, a mučenici Dujam i Feliks mučeni su u Solinu.” Pietro Burchi, svećenik, doktor teologije u Rimu, suradnik Biblioteke svetaca smatra da se svjedočanstvo iz knjige Prologus Paschae, osim datuma po konzulatima, bez preuzetnosti može prihvatiti te da ga potvrđuju i drugi suvremeni izvori. On nadalje tvrdi da je štovanje sv. Feliksa u Splitu, staroj Saloni, još živo, gdje se u crkvi konventualaca na obali čuvaju, ili se bar misli da je tako, svečeve relikvije, a blagdan mu se od pamtivijeka slavi na današnji dan. Isti se dan sv. Feliks slavi i u Stobreču, nedaleko od Splita, koji se u starini zvao Epetium. Štoviše, ondje se nalaze i razvaline neke stare crkve, posvećene njemu u čast. Stobrečani su ga čak smatrali i svojim biskupom, no to je, sigurno, posve krivo, jer ondje nikad nije bilo biskupsko sjedište. Ovoga svetoga mučenika počela su svojatati i neka druga mjesta, kao Spello, Spoleto i Martana. Međutim, ozbiljni i priznati učenjaci p. Delehaye i monsinjor Frane Bulić smatraju sv. Feliksa solinskim i splitskim mučenikom. Splitskim, ukoliko je taj grad nasljednik i baštinik stare Salone. Iz navedenoga se može jasno vidjeti da je mišljenje Pietra Burchija u Enciklopediji svetaca prilično uvjerljivo, pa prema tome i prihvatljivo. Štujmo, dakle, i dalje na današnji dan i sv. Feliksa, koji uz druge slavne mučenike mučeničkom krvlju nakvasi tlo južnog dijela naše današnje domovine Hrvatske! To je sveto tlo primilo prije 13 stoljeća i naše djedove koji, pokrstivši se, na temeljima svetih mučenika iz rimskoga doba počeše štovati i razvijati svoju kršćansku povijest, civilizaciju i kulturu, i što je još najvažnije – svetost. Na primjerima solinskih, istarskih, vinkovačkih i srijemskih mučenika naši su djedovi učili vjernost vjeri sve do smrti. Ta je pouka i nama danas isto tako potrebna, zato ima smisla upoznati i štovati svete mučenike s našega domaćega tla.

Sveti Feliks iz Cantalice (1515-1587)

Osnovan je god. 1525. kapucinski ogranak franjevačkoga reda. Bio je to sretan pokušaj da ideal asiškoga Siromaška zaživi opet u prvotnome sjaju. No, taj je pokušaj već g. 1542. doživio strašan udarac, kad je generalni vikar kapucinskog reda Bernardino Ochino prešao na stranu protestantske reformacije te, da umakne inkviziciji, pobjegao u Ženevu. Sablazan je bila velika jer je Ochino posvuda bio poznat i slavljen kao veliki propovjednik pokore te čovjek neporočna života. Još k tome bio je Talijan pa je njegov prijelaz u tabor reformacije smatran pravim skandalom. On je bio tako velik da je i sam papa Pavao III. svoju bojazan izrazio ovim riječima: “Doskora više neće biti ni jednog kapucina!” No, na sreću, ta se bojazan nije obistinila. Među kapucinima je bilo odličnih redovnika, koji su živjeli prema pravilu i duhu svetog Franje. Oni su u svojim siromašnim habitima, s kapucom, bradati i s prosjačkom vrećom na leđima, obilazili sela i gradove te propovijedali više primjerom i načinom života nego riječima i učenošću. Ta propovijed je tadašnoj Crkvi, koja je još uvijek bila prilično svjetska te odviše mislila na čast, sjaj i bogatstvo, bila itekako potrebna. Dobri redovnici popraviše sablazan što ju je pružio jedan od njihovih prvaka, a nju će svojim pravim evanđeoskim svjedočenjem naročito ispraviti ponizni brat “Deogratias”, kako su nazivali svetog Feliksa iz Cantalice. Feliks Porro rodio se g. 1515. u mjestu Cantalice u Italiji. Još kao dječak preselio se u Cittaducale, gdje je u kući Picchi služio kao pastir i radeći seljačke poslove. Sam nije znao čitati, ali je slušao kad je netko čitao životopis starih pustinjaka. To ga je potaklo da ih nasljeduje u strogom pokorničkom životu. Čudesno se god. 1544. spasio kad se izvrnuo s kolima koje su vukli volovi. Tada je odlučio ostvariti ono što je već dugo nosio u srcu: a to je da će postati redovnik kapucin. Stupio je, dakle, u kapucine te u Fiuggiju obavio godinu propisanoga novicijata. U samostanu S. Giovanni Campano položio je god. 1545. redovničke zavjete posvetivši svoj život još više Bogu. Nešto više od dvije godine proboravio je u samostanima Tivoli i Viterbo-Palanzana, a onda svršetkom sljedeće godine došao u Rim u samostan Sv. Bonaventure – danas samostan S. Croce dei Lucchesi, podno Kvirinala – i ondje ostao 40 godina, sve do smrti, obavljajući službu skupljača milostinje za samostan. “Feliks je bio mistični temperament. Spavao je jedva dva ili tri sata, a ostatak noći provodio u crkvi u molitvi, koja se najvećim dijelom sastojala iz razmatranja tajna Isusova života. U posljednjih 15 godina svoga života pričešćivao se svaki dan. Na blagdane običavaše hodočastiti u 7 rimskih bazilika ili bi po raznim rimskim bolnicama pohađao bolesnike. Gajio je pobožnost prema Majci Djevici, koja mu se više put i ukazala” (Mariano da Alatri, kapucin, doktor crkvene povijesti na Povijesnom institutu svoga reda). Taj i takav brat Feliks, koji je stupio u kapucine kad je red bio u krizi, postade njegovo veliko svjetlo. Na njega se u potpunosti mogu primijeniti riječi sv. Pavla: “Što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake” (2 Kor 1,27). On je došao u red, kao Gospodin u svijet, ne da bude služen, već da služi. Zato je i govorio: “Ja nisam brat, već samo s braćom stanujem i njihova sam tovarna živina.” A kad je već ostario i primio posjet kardinala protektora i generala reda, oni mu nekim napitkom htjedoše olakšati grčeve u želucu. Ponizni im je brat odvratio: “Vojnik mora umrijeti pod oružjem, a tovarna životinja pod sedlom.” Kroz 40 godina brat je Feliks dan za danom obilazio ulicama renesansnoga Rima i prosio milostinju. “Uvijek bosonog, bez sandala, bez ogrtača i zimi, zaogrnut pokrpanim haljetkom nalik na vreću, pravi vjerni učenik asiškog Siromaška. Brat Deogratias, je kao poznati sveci onih dana pripadao gradskim likovima Rima, isto onako kao Ignacije Lojola, Franjo Borgija, Alojzije Gonzaga, papa Pio V., jedno vrijeme Karlo Boromejski, Filip Neri i Kamilo de Lellis. Svi oni poznavahu, štovahu i ljubljahu svetog prosjaka, ljubimca čitavoga grada. Kardinal Montalto, kasnije papa Siksto V., isprosio si je komad kruha iz njegove prosjačke torbe. Filip Neri zamolio je da mu brat natoči vina, što ga je prosjačeći dobio” (E. Mossmaier). Skromni je brat bio malih životnih zahtjeva i potreba. Za hranu mu je bilo dosta nekoliko korica kruha, za krevet par dasaka, a za uzglavak nekakav veliki smotak pod glavom. Pravo franjevačko siromaštvo u duhu zaljubljenika u gospođu siromaštinu. Takav život bila je velika propovijed i snažno te uvjerljivo evanđeosko svjedočenje. Obilazeći rimskim ulicama, brat postade savjetnik jednostavnoga puka, ali i onih iz viših slojeva tadašnjega društva. Kako je bio veseljak, pjevao je pjesme, koje su djeca pa i rimske gospođe pjevale još dugo poslije svečeve smrti. Evo jedne od tih pjesama: Gesu, somma speranza, del cuor, somma baldanza. Deh! damma tanto amore, che mi basta ad amarti! Isuse, najviša nado, i srcu najveća jakosti! Molim te, daj mi toliko ljubavi, koliko će biti dostatno da te mogu ljubiti! Sveti brat Feliks bijaše obdaren raznim nadnaravnim darovima, pa tako i darom proroštva. Papi Sikstu V. prorekao je da će postati papa i potaknuo ga da se tada ispravno vlada. Postavši papa, Siksto V. je htio da se za svetog brata odmah u godini smrti otvori postupak za njegovo proglašenje svetim. Ipak to nije išlo tako brzo. Svetac je umro 18. svibnja 1587., a blaženim je proglašen 1. listopada 1625. Svetim ga je proglasio tek Klement XI. i to 22. svibnja 1712. Rimski hodočasnik može posjetiti njegov grob u crkvi Bezgrješnog Začeća, Via Veneto. Kad je papa Inocent XII. u pratnji kardinala god. 1700. posjetio ćeliju u kojoj je nekoć živio sv. Feliks, rekao je ovo: “U toj je, dakle, siromašnoj tijesnoj kolibici 40 godina stanovao taj Božji sluga. On je na ovoj zemlji bio samo jednostavan brat i skupljač milostinje za svoju braću. Sada pak s Bogom u nebu kraljuje te ga zbog njegove svetosti slave velikaši i odličnici svijeta, a s time propada slava svih knezova i monarha ovoga svijeta.” Postoji, dakle, jedna nevidljiva, duhovna, evanđeoska veličina, koja nadvisuje sve posve naravne i ovozemske veličine i odlike.

Sveta Rafaela Marija od Presvetoga Srca Isusova (1850-1925)

Papa Pio XII. proglasio je 18. svibnja 1952. blaženom majku Rafaelu Mariju Porras y Ayllon, osnovateljicu Službenica Srca Isusova. Tada je od njezine smrti – umrla je 6. siječnja 1925. u Rimu – prošlo tek 27 godina. Papa Pavao VI. 23. siječnja 1977. proglasio je tu blaženicu svetom. U njoj, dakle, imamo sveticu koja nam je vremenski dosta bliza. Da, prilike su se od njezina življenja i djelovanja silno promijenile, ali unatoč tomu ona ipak dobrim dijelom svojih godina spada i u naše stoljeće, u njegovu prvu četvrt. Prema tome, može nam u nekom pogledu više reći nego neki stariji sveci. I ona je, naime, proživljavala ovo naše XX. stoljeće s mnogim njegovim problemima. Vremenska blizina nove svetice naročito se osjeća u španjolskoj biskupiji Cordovi, u kojoj se nalazi Pedro Abad, njezino rodno mjesto, gdje se rodila 1. ožujka 1850. Tamo je njezin otac bio načelnik, ondje se još uvijek nalazi njezina rodna kuća, župna crkva sa svetohraništem i slikom Bezgrješne, gdje je kao djevojčica i djevojka svaki dan klečala u molitvi. U samoj Cordovi žive još i danas njezini brojni nećaci i pranećaci, koji je s ponosom nazivaju “naša sveta tetka”, a njezina pisma čuvaju kao drage relikvije. U njima je ona davala oduška svojoj radosti kad su se u rodbini rađala nova djeca, ali ne samo to, ta pisma su puna dobrih savjeta i nadnaravne mudrosti što proizlazi iz duha duboke i proživljavane vjere. I Rim je pun uspomena na novu sveticu. Redovnička kuća, u kojoj proživje posljednje 32 godine života, vrvi uspomenama na nju. To je u prvom redu njezina siromašna sobica, košarica kojom se služila za vrijeme ručnoga rada, knjige, a osobito bilježnice s bilješkama iz duhovnih vježbi. One su poglavlje za se. U duhovnim vježbama po metodi sv. Ignacija majka je Rafaela naučila kako se postaje svetica. Ona je dane duhovnih vježbi nazivala “ljetnim praznicima duše”, jer je u njima njezin duh pronalazio ono potrebno duhovno osvježenje i snagu, koja joj bijaše neophodna za sve patnje i nedaće u životu. Duhovne vježbe su je približavale životnom cilju – istinskom nasljedovanju Isusa Krista, suobličenju njegovu blagoslovljenom liku. Toliko toga govori, dakle, o vremenskoj blizini majke Rafaele, no za nas je još zanimljivija njezina životna suvremenost. Ona u tolikim točkama svoga života govori i daje primjer kako danas u ovim za Crkvu i kriznim trenucima, a ujedno i danima punima nade, valja živjeti što potpunijim kršćanskim životom. Kad ju je Crkva u naše dane proglasila svetom, vrijedno je truda da se upoznamo s njezinim životom i djelom. Uvjeren sam da će se taj trud isplatiti. Raffaella Maria Porras y Ayllon po narodnosti je Španjolka. Pedro Abad u cordovskoj pokrajini bijaše pozornica na kojoj je ugledala svjetlo svijeta. Krštena je drugi dan po rođenju, tj. 2. ožujka 1850. U jednom će pismu o tom događaju kasnije pisati ovako: “Drugoga su me krstili, i to je za me najveći dan, jer sam u njemu bila upisana u knjigu života.” Rafaela se rodila u lijepoj, bijeloj i prostranoj kući. Takva je kuća bila i potrebna, jer je njezin otac don Ildefonso Porras imao trinaestero djece. Bio je to vrijedan kršćanski muž, a umro je zaražen kolerom. Zadobio je tu strašnu bolest dvoreći herojski i nesebično okužene bolesnike. Rafaeli je tada bilo tek 5 godina. O njoj pripovijedaju da je bila umiljata djevojčica, nešto plašljiva; bila je daleko od one dječje tvrdoglavosti, uvijek spremna da drugima popusti i dade za pravo. Kad joj je bilo 15 godina, potpuno i zauvijek se predala Kristu. Bilo je to baš na Blagovijest 1865. Svetica o tome piše: “U taj isti dan, u Cordovi, u župi Sv. Ivana, danas našoj crkvi, položila sam zavjet vječne čistoće.” Kasnije iz poslušnosti morade napisati svoju autobiografiju. Započinje je ovako: “Smrt moje majke, kojoj sam zaklopila oči… otvorila je oči moje duše takvim razočaranjem da mi se život činio progonstvom. Imala sam 18 godina. Držeći se majčine ruke, obećala sam Gospodinu da na ovom svijetu neću više poklanjati srce ni jednom stvorenju.” To obećanje oslobodilo ju je svake neuredne sklonosti prema prolaznim stvarima i upravilo je prema apsolutnom i neprolaznom. U svom duhovnome rastu i razvoju Rafaela duguje mnogo svetim svećenicima. Jedan je od njih bio don José, župnik u Pedro Abadu. Bio je to ponizan i jednostavan svećenik, ali koga su resile izvanredne duhovne osobine, čovjek sveta života, koji je dvadesetogodišnju Rafaelu i njezinu sestru Dolores znao povesti novim putom samozataje i velikodušne darežljivosti prema Bogu. Već tada je Rafaela ozbiljno postavljala pitanje iz knjižice Duhovnih vježbi sv. Ignacija: “Što moram učiniti za Krista?” – Odgovor je našla u odluci da stupi u redovnički stalež, da prigrli evanđeoske savjete, koji će je još bliže dovesti Kristu. Don Antonio Ortiz, svećenik koji je pomagao redovnicama Blažene Gospe od zadovoljštine da u Španjolskoj osnuju svoje ustanove, uputio je toj novoj družbi i dvije sestre: Rafaelu i Dolores. Njihov kratki boravak u novicijatu te družbe za njihovu je buduću duhovnu izgradnju bio od najvećega značenja. Upoznale su tada, naime, pravila Družbe Isusove – prema kojima se ravnala i ta redovnička družba – te ideal pružanja naknade Presv. Srcu Isusovu za ljudske grijehe. Te dvije bitne značajke bit će ono glavno i u družbi, kojoj će one dati život. No, za to je bilo potrebno da potraže drugo mjesto, gdje će u potpunoj slobodi moći ostvariti svoj ideal. Put ih je doveo u Madrid. Tu su se namjerile na isusovca oca Cotanillu, čovjeka određena od Boga da im pomogne kod osnutka nove redovničke družbe. Taj ih je isusovac učio kako će živjeti prema duhu pravila Družbe Isusove. Položile su 8. lipnja 1877. kao Službenice Srca Isusova prve zavjete. Novu je ustanovu i Crkva potvrdila pa se ona poče sve više širiti. Osnivaju se kuće u Madridu, Cordovi, Jerezu, Saragozzi, Bilbaou, Rimu. Generalnu poglavaricu, majku Rafaelu, čekala je ipak velika žrtva. Na prvi petak u ožujku 1893. morala se odreći svoje službe. I sada počinje za nju nova povijest: provođenje života skrivena u Kristu. Taj će život trajati još 32 godine. Kroz to vrijeme neće obavljati nikakvu službu, neće imati nikakvu odgovornost. Obavljat će jedino najponiznije poslove: šit će, čistiti i prati. Radit će to s najvećom poniznošću kao da nikad nije bila utemeljiteljica i vrhovna poglavarica nove družbe. Posljednjih godina provest će dane i u teškim tjelesnim mukama zbog jedne rane na koljenu. Kako je po naravi bila veoma aktivna i apostolska duša, željna rada, život u pozadini, dok je još bila u naponu snage, bio je za nju silna žrtva. No, ona ju je svjesno primila ne tužeći se i ne jadajući se nikome. Smrt ju je oslobodila kako duševnih tako i tjelesnih muka. Eto, to je kratko prikazan životni profil nove svetice, koja je u ispunjavanju Božjih planova s njome pokazala izvanrednu jakost, koja je kao osnivateljica znala izvanredno spojiti aktivni i kontemplativni život, jer se družba, što ju je ona osnovala, uz veoma dubok molitveni život bavi i karitativnim, socijalnim i odgojnim radom. Jakost je pokazala i onda kad je bila svrgnuta i ponižena. Do toga je došlo uslijed nerazumijevanja njezinih najbližih suradnica, među kojima je bila i njezina rođena sestra. José Maria Cirarda, sadašnji biskup Cordove, u jednom spisu prigodom kanonizacije svete Rafaele Marije od Presv. Srca Isusova misli da je najveća pouka, koju nam daje nova svetica, vječna suvremenost onih takozvanih pasivnih kreposti: samozataje, križa, odricanja, zapostavljanja vlastitoga “ja”, jakosti u suprotivštinama i poniženjima te napokon bezuvjetne poslušnosti. Danas se, naprotiv, mnogo cijene baš one takozvane aktivne kreposti: apostolat, organizacijska aktivnost, razvoj vlastite ljudske i kršćanske ličnosti, projiciranje Evanđelja u svijet, da ga preobrazimo prema pravdi i ljubavi. I nitko zdrave pameti ne niječe da je i sve to itekako važno i potrebno. Začudo, nova nam je svetica i u tome izvanredan primjer. No aktivne kreposti bez pasivnih ne mogu biti onako uspješne i učinkovite kao što treba. Potrebno ih je stoga spajati s pasivnima. Možda je današnja posaborska kriza u Crkvi uzrokovana bar djelomično zanemarivanjem ili pak preziranjem pasivnih kreposti. Pavao VI. u roku od nekoliko mjeseci proglasio je svetim i blaženim tri Španjolke: svetom Beatricu di Silva 3. listopada 1976., blaženom Mariju od Isusa 14. studenoga 1976. i napokon svetom Rafaelu Mariju od Presv. Srca 23. siječnja 1977. Život je novih Božjih ugodnica u mnogočemu različan, pa i vremenski. Sv. Beatrica pripada XV. stoljeću, bl. Marija od Isusa XVI. i XVII., a sv. Rafaela XIX. i XX. stoljeću. No, jedno im je svima trima zajedničko: najprije uspon i slava u redu pa i u svijetu, a onda skrovitost, zaborav i poniženje. Kad je Gospodin te tri Božje službenice proslavio u kratkom vremenskom razdoblju baš u naše dane, ne želi li nam naglasiti da je ključ svetosti bio jučer, kao što je i danas i kao što će biti i sutra, u ostvarivanju ove Isusove preporuke: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!” (Mt 16,24). Možda mi danas najlakše upadamo u napast da to zaboravimo. Zato nam Crkva stavlja pred oči tri svete duše, koje su baš tu Isusovu preporuku u svome životu tako savršeno i duboko ostvarile. 17. svibnja Sveti Paškal Baylón, redovnik (1540-1592) Presveta je euharistijska tajna od Velikog četvrtka pa sve do danas uvijek imala svojih velikih poštovalaca, klanjalaca i zaljubljenika. Jedan je od njih bio i ponizni franjevački brat sveti Paškal. Njegova je ljubav prema Euharistiji bila tako žarka da ga nazivaju “serafom Euharistije”. Stoga se i ne čudimo da je između dva rata i na hrvatskom jeziku u Euharistijskom glasniku izlazio u nastavcima njegov životopis koji sam u djetinjstvu s velikim zanimanjem čitao. Već tada me osvojio taj mili svetac. Paškal je bio sin Martina Baylóna i Izabele, rođ. Jubera. Rodio se baš na veliki duhovski blagdan 16. svibnja 1540. u Torre Hermosa, u Aragonskom kraljevstvu, današnjoj Španjolskoj. Već od ranog djetinjstva pokaza izvanrednu ljubav prema molitvi i pobožnost prema Euharistiji. Ta velika tajna naše vjere privlačila ga je poput snažnog magneta sve više k sebi. Prvi posao koji je obavljao mali Paškal bilo je čuvanje domaćega stada. Nalazeći se na livadama u otvorenoj Božjoj prirodi, dao je oduška svojoj sklonosti prema molitvi te mnogo molio, razmatrao, ali i činio pokoru. Postio je i bičevao se. Sve su to bila sredstva koja su mu pomagala na putu svetosti. On je od malena dobro znao da se do svetosti ne dolazi jeftino, već skupo, i zato se nije nimalo štedio. Junaštvo duha bilo je uvijek njegova velika odlika. Kad je Paškalu bilo 18 godina, u njemu je dozrela odluka da se Bogu sasma daruje i posveti u redovničkome zvanju. Zato je pokucao na vrata samostana Svete Marije Loretske, koji je pripadao reformiranim franjevcima, po sv. Petru da Alcantara zvanima alkantarincima. Tada je bilo mnogo zvanja pa su redovnici pravili veći izbor i nisu na laku ruku primali one koji bi se javljali za samostan. Tako su i Paškala odbili rekavši mu da jedno vrijeme još pričeka pa će ga onda primiti u red. Paškal je, u želji da bude u blizini spomenutoga samostana, našao zaposlenje kao pastir stada kod nekoga bogata gospodara po imenu Martin Garcia. Taj je tako zavolio mladoga pastira da ga je htio posiniti i učiniti baštinikom svoga bogatstva. No Paškalovo je srce davalo prednost evanđeoskom siromaštvu, u kojem je želio živjeti u reformiranom franjevačkom redu. Siromaštvo je bilo njegovo blago pa mu je u njemu bilo i srce. Paškal je brzo izišao na glas svetosti pa ga franjevci napokon primiše u svoju zajednicu. I sada nitko sretniji od njega. U loretskome samostanu položio je 2. veljače, na blagdan Isusova prikazanja u hramu, svečane redovničke zavjete, prikazavši se sav Gospodinu. Poglavari su mu ponudili da postane svećenik, ali on je tu ponudu iz poniznosti otklonio. Želio je ostati ponizan i jednostavan brat, pa je kao takav vjerno služio Gospodinu i braći u samostanima u Jativi i Valenciji. Uz poniznost resila ga je i izvanredna blagost pa je bio mio i drag svima. Iako je bio bez naobrazbe, često je pitan za savjet, jer je bio pun mudrosti, što dolazi odozgora. Bio je obdaren raznim mističnim milostima, darom čudesa i ulivenoga znanja. Zato ga je g. 1576. španjolski provincijal poslao generalu reda Cheffontainesu, koji se tada nalazio u Parizu, a radilo se o jednoj veoma hitnoj i važnoj stvari. Za brata Paškala, koji je putovao u franjevačkom habitu, bilo je to opasno putovanje, jer je posvuda po Francuskoj bilo fanatičnih kalvina – hugenota, upravo bjesomučnih na sve ono što je bilo katoličko. Oni su ga napadali, izazivali, rugali mu se, a i zlostavljali ga. Jednom jedva umaknu smrti kamenovanjem. Bilo je to kad je s kalvinima raspravljao o Euharistiji, braneći svim srcem to uzvišeno otajstvo, a za koje bi spreman proliti i svoju krv. Ipak je sretno umaknuo svim zasjedama i stigao u Pariz te generalu reda predao važna pisma. Vrativši se kući s toga opasnoga putovanja, sastavio je knjižicu u kojoj su bile skupljene izreke što su dokazivale Isusovu stvarnu prisutnost u Euharistiji i vlast danu od Isusa rimskome biskupu. Bile su to baš one istine koje su kalvini tada najviše napadali. Izmučen velikim pokorama, svetac je u 53. godini života osjetio da mu se bliži kraj. Umro je kao što se i rodio baš na blagdan Duhova 17. svibnja 1592. u Villa Real, nedaleko od Valencije. Sprovod se poniznoga brata pretvorio u pravi trijumf. Ljudi su onim tajanstvenim kršćanskim osjetilom osjećali da je umro pravi svetac i stoga su se natjecali da mu iskažu što veću počast. A milostivi je Bog svetost svoga poniznoga i vjernoga sluge potvrdio mnogim znakovima i čudesima. Crkva je po svojim rimskim prvosvećenicima izrekla o njemu također svoj sud. Papa Pavao V. 29. listopada 1618. proglasio je Paškala Baylóna blaženim, a 16. listopada 1690. papa Aleksandar VIII. svetim. Papa Leon XIII. proglasio je sveca Euharistije 28. studenoga 1897. zaštitnikom svih euharistijskih djela i društava, a nešto kasnije zaštitnikom međunarodnih euharistijskih kongresa, tih najvećih katoličkih manifestacija našega stoljeća. Za vrijeme građanskoga rata u Španjolskoj (1936-1939), kad je “u ime slobode” bjesnila slijepa mržnja na sve što je bilo katoličko, svečevo tijelo najvećom pobožnošću poštivano u Villa Real, bilo je obeščašćeno i djelomično uništeno. Dijelovi koji ostadoše s najvećom su počašću g. 1952. vraćeni na svoje staro mjesto u Villa Real. Kadgod se dogode takva nemila oskvrnuća, naše je vjerničko srce uvijek duboko povrijeđeno. Takav postupak vrijedan je osude tkogod ga učinio. Od sv. Paškala ostade i dvadesetak malih duhovnih rasprava. One nisu izvorne, već povađene iz raznih knjiga kojima se svetac sebi za pobudu služio. Uz tuđe misli svetac je nizao i vlastite refleksije i molitve koje nam otkrivaju njegovu dušu. Iz tih se spisa ipak vidi koliko je Paškal imao teološkoga znanja o euharistijskom misteriju. Sve te spise izdao je g. 1911. u jednoj knjizi otac Jakov Sala. Ona nosi naslov Djelca sv. Paškala Baylóna, izvađena iz bilježnica pisanih njegovom rukom, poredana, popraćena bilješkama i proviđena bibliografskim uvodom. Prvi svečev životopis malo poslije njegove smrti napisao je na španjolskom jeziku g. 1598. te izdao u Valenciji g. 1600. otac Ivan Ximenéz, njegov prijatelj i poglavar. On sam je bio očevidac činjenica što ih opisuje, zato je njegova knjiga izvanredne vrijednosti. Kasnije su o svecu napisane brojne knjige i studije, a svojim kistom proslavili su ga i mnogi slikari. Najljepša je svečeva slika što je oko godine 1769. za franjevački samostan Sv. Paškala u Aranjuezu naslikao Ivan Krstitelj Tiepolo.

16. svibnja

Sveti Ivan Nepomuk (1340/50-1393)

Na mnogim mostovima – osobito srednje Europe – pa i u našim krajevima – nalazi se često jedan svetački kip. Koga prikazuje? – Svećenika u reverendi, roketi, s biretom na glavi, koji drži prst na ustima. Kao da sebi i prolaznicima želi naglasiti vrijednost šutnje, dužnost čuvanja povjerene tajne. To je kip sveca mostova i mučenika ispovjedne tajne svetog Ivana Nepomuka, koji po svojim kipovima postade jedan od najpoznatijih svetaca. S njim sam se upoznao još u svome djetinjstvu kad sam u Valpovu prolazio preko glavnoga mosta na Karašici. Na uglu kuće kraj mosta stajao je u niši veliki kip sv. Ivana Nepomuka. Danas se nalazi u župnom dvorištu u niši uz sjeverni zid župne crkve Bezgrješnog Začeća. Nisam tada o njemu mnogo znao, ali mi je bilo drago što ondje kraj mosta stoji jer sam osjećao da je i on jedna od svetinja, koje su nam u našoj župi prirasle srcu i bile drage. On je bio svjedokom naših tadašnjih velikih procesija na Svijećnicu, na Veliku subotu, na Florijanovo, u prosne dane, na Brašančevo i na Veliku Gospu. On je bio jedan od simbola svih onih svetih radosti koje smo tada doživljavali u središtu naše župe. Tome dragom svecu želim sada podignuti zahvalni spomen, a on nek nas svojim životom, primjerom i mučeničkom smrću vodi Kristu, izvoru svih svetih radosti! Sveti Ivan se rodio u Pomuku, staro ime za današnji Nepomuk, u zapadnoj Češkoj, negdje između g. 1340-1350. Otac mu se zvao Velfin i bio je po svoj prilici mjesni načelnik. Prve sigurne povijesne podatke o svecu imamo iz g. 1370., kad je kao praški klerik obavljao već službu javnog bilježnika. Narednih je godina bio pisar i bilježnik svih akata iz raznih postupaka u uredu generalnih vikara nadbiskupije. Za svećenika je zaređen oko g. 1380., a još iste godine imenovanjem čak iz Rima postavljen za župnika Sv. Gala u Pragu. U isto vrijeme obavljao je i službu tajnika i bilježnika nadbiskupa Ivana Jenštejna. Sve to govori da je bio izvanredna ličnost, kad je već kao mlad svećenik mogao obavljati tolike dužnosti. Da bi stekao što više kvalifikacija, dao se i na studij prava pa je u Pragu g. 1381. zadobio akademski stupanj bakalaureata. Zatim je pošao na daljnji studij prava u Padovu. Ondje bi godine 1386. izabran za rektora studenata, koji su bili rodom s onu stranu Alpa. A već sljedeće godine postade doktor prava. Vrativši se u Prag, imenovan je kanonikom zborne crkve Sv. Egidija, a g. 1389. zadobi kanonikat i u crkvi Sv. Petra i Pavla u Višegradu. G. 1390. iz župe Sv. Gala prijeđe za arhiđakona u Žatec. Najvažnija i najodgovornija služba koju je u životu obavljao bila je da je postao generalni vikar energičnoga i pobožnoga nadbiskupa Jenštejna. Bilo je to baš u rujnu 1389. kad se razmahala tragična borba između nadbiskupa i despotskog kralja Vjenceslava IV., koji je nasilno želio prisvojiti crkvena dobra i postati potpuni gospodar Crkve u Češkoj. Posljednja faza borbe između kralja i Crkve bila je u jesen 1392., kad je kralj, potpirivan od svojih savjetnika, strašno divljao protiv klera. Neustrašivi je nadbiskup javno prosvjedovao protiv kraljeve samovolje, no unatoč tome jedan je kraljev službenik dao smaknuti trojicu klerika. Kralj još uvijek nije mirovao, već je pošto-poto htio ograničiti nadbiskupovu vlast. Htio je jednostavno podijeliti teritorij praške nadbiskupije i nakon smrti benediktinskog opata Raceka iz Kladrubyja osnovati ondje novu biskupiju te joj staviti na čelo svoga pouzdanika Vjenceslava Kralika iz Burenica. Bilo je to nevjerojatno uplitanje u posve crkvene unutarnje poslove. Međutim, kad je stari opat umro početkom g. 1393., monasi su izabrali novog opata u osobi monaha Olena. Ivan Nepomuk, generalni vikar, po nadbiskupovoj naredbi, a protiv izričite kraljeve volje, potvrdio je 7. ožujka 1393. izbor novoga opata. Kralja je to raspalilo pa je zatvorio i Nepomuka i neke druge svećenike. Svi su oni bili podvrgnuti mučenju u kojem je sudjelovao sam kralj s bakljom u ruci. Ipak su pušteni na slobodu pošto su prije morali prisegnuti da će o svojoj torturi šutjeti. Iznimka je bila s Ivanom Nepomukom. On se kralju, valjda zbog svoga velikog ugleda, činio najopasnijim. Zato ga je kralj u noći s glasovitog mosta Karla IV. dao baciti u Vltavu i tako Ivan pogibe kao mučenik. Tijelo mu je pronađeno te sahranjeno najprije u crkvi Svetog Križa uz rijeku, a kasnije preneseno u katedralu Sv. Vida u Pragu. Posjetitelji te divne gotske katedrale u njezinoj desnoj lađi mogu još i danas vidjeti mučenikov grob na kojem piše: Iohannes de Pomuk. Papa Benedikt XIII. proglasio je 19. ožujka 1729. u Lateranskoj bazilici Ivana Nepomuka svecem i to mučenikom ispovjedne tajne. Međutim, njegovo je štovanje već davno prije bilo veoma prošireno i to ne samo u Češkoj, već i izvan njezinih granica. Iako je na temelju pouzdanih povijesnih izvora glavni razlog svečeve mučeničke smrti bio potvrđivanje opata u Kladrubyju, ne može se posve isključiti ni to da je bio kraljičin ispovjednik i kao takav čuvao pred ljubomornim kraljem ispovjednu tajnu ne htijući otkriti kralju išta od onoga što je doznao u ispovijedi. Ne postoji, naime, nikakav povijesni izvor koji bi to drugo pozitivno mogao pobiti. U Češkoj su se protiv štovanja Ivana Nepomuka žučljivo borili husiti, govoreći da je taj kult uveden kako bi umanjio veličinu Jana Husa. Otkriće pak nekih povijesnih dokumenata nakon Ivanove kanonizacije navelo je neke pretjerane kritičare da optuže Crkvu kako je proglasila svetim osobu koja uopće nije ni postojala, već ju je stvorila pučka legenda. Sve su te kritike posve neosnovane, jer ima obilje sigurnih povijesnih izvora koji govore o povijesnosti Ivana Nepomuka. Od njih je najvažniji onaj što ga je g. 1752. otkrio slavni prefekt Vatikanske biblioteke Giuseppe Simone Assemani. To je kodeks u kojem se nalaze pisana djela praškoga nadbiskupa Ivana Jenštejna, pa i izvorni tekst njegove optužbe protiv kralja Vjenceslava. U njemu se govori i o smrti Ivana Nepomuka. Prema tome, nije sporna ni Nepomukova opstojnost ni svetost. Dakle, štujmo ga i u buduće kao i dosada! Svetog Ivana Nepomuka smatraju zaštitnikom ispovjednika, zaštitnikom dobroga glasa. Kao takav naročito se štovao u Družbi Isusovoj u XVIII. stoljeću, jer je Družba tada bila jako mnogo klevetana. Ona je sv. Ivana Nepomuka dugo vremena častila kao svoga drugotnoga zaštitnika. Njemu se nakon II. svjetskog rata mnogo utjecala i naša Hrvatska provincija, na poticaj tadašnjega provincijala oca Karla Grimma. Sveca zazivaju u pomoć i protiv poplava, a u nekim su se brdskim krajevima na njegov blagdan održavale procesije s Presvetim Sakramentom. One bi išle do njegovih kipova na mostovima, gdje se molilo za njegovu svetačku zaštitu. Iz solidarnosti s njegovom zemaljskom domovinom Češkom, gdje se Crkva nalazi u veoma teškim prilikama, molimo svetoga Ivana Nepomuka, zaštitnika Češke, da svojom zaštitom bdije nad svojom domovinom!

Sveti Andrija Bobola, mučenik (1591-1657)

Propovijedajući Evanđelje, zapečatio je propovijedanje mučeničkom krvlju poljski isusovac sveti Andrija Bobola. Da bismo ga što bolje upoznali, promotrimo najprije povijesne prilike u kojima je živio, djelovao i poginuo. U XVII. stoljeću katolička je Poljska dala Družbi Isusovoj velikih imena, koja su se proslavila bilo perom, bilo vrlinama redovničkoga života. Među njih valja ubrojiti slavnog propovjednika Petra Skargu († 1612), pjesnika Matiju Sarbiewskoga († 1640) te nadaleko poznate duhovne pisce: Nikolu Lanciciusa († 1653) i Gašpara Druzbickoga († 1662). Ipak je najveće isusovačko ime toga razdoblja sv. Andrije Bobole, poniznog i revnog pučkog misionara poljskih sela i župa te velikog mučenika vjere. Da njegovo ime nije palo u zaborav, možemo zahvaliti neobičnim događajima koji su se zbili poslije njegove smrti. Očito da ga je Providnost htjela proslaviti. Za vrijeme krvave pobune Kozaka od g. 1648-1654., baš kad je u zapadnoj Europi završilo klanje, palež i ubijanje za vrijeme Tridesetgodišnjeg rata, kozačka se pobuna pretvorila u rat između Poljske i Moskve. I kao što su na Zapadu u Tridesetogodišnjem ratu mnogi platili krvlju vjernost i odanost rimokatoličkoj vjeri, tako je i u istočnim pokrajinama Poljske na tisuće vjernika i na desetke svećenika zapečatilo krvlju i životom svoju privrženost istoj vjeri. Netom je svršila ta nevolja, navalile su na Poljsku i druge. Već god. 1655. Šveđani upadaju u Poljsku, a taj je vojni pohod s pravom nazvan “potopom”, kako ga je i opisao slavni poljski pisac Sienkiewicz. Vođene su god. 1657. slavne ali i krvave bitke između Poljaka i Šveđana kod Čenstohove i Varšave. Poljaci su u tom ratu izgubili vojvodinu Prusku, a kraljevska je vlast kralja Jana Kazimira (1648-1668) tako oslabila da on umire kao opat-komendator u St. Germain de Prés u Parizu. Pod okriljem tih, za Poljsku nepovoljnih, događaja odjeli Kozaka, koji su izgubili svoju slobodnu državu i došli pod vlast Moskve, organizirali su prepade u pogranične predjele. Politički je rat završen, ali su se Kozaci postavili sada za branitelje ruskoga pravoslavlja protiv onih kršćana istočnoga obreda koji su se sjedinili s Rimom glasovitom Brest-Litovskom unijom godine 1596. U to vrijeme Andrija Bobola bijaše apostol poniznih i malih ljudi. Kroz 20 godina on misionari najzapuštenije krajeve utvrđujući vjernike u vjernosti katoličkoj vjeri i Rimu. Od g. 1636. pa do svoje smrti g. 1657. prokrstario je na stotine kilometara po pijesku i močvarama prostrane doline Pripeta. Dopro je i do Janova, gdje je podnio mučeničku smrt najokrutnije vrste. Na njemu baš ništa nije izgledalo da je predodređen za mučenika. Bio je, sigurno, pobožan svećenik i redovnik, propovjednik u gradu Vilni i upravitelj Marijine kongregacije od g. 1622-1634. No sav taj njegov posao nije bio naročito zapažen. Bila je to uobičajena gradska pastva tadašnjega vremena, o kojoj povijest nema što naročito zabilježiti. Ipak, iza njegovih mirnih poslova skrivao se vatren značaj koji je bio uvijek spreman da se stavi u nesebičnu službu braće. Kao poglavar u Bobruisku provodio je dane i noći do uzglavlja oboljelih od kužne pošasti, koja se oborila na taj grad kao posljedica bijede drugog rata s Moskvom od godine 1632-1634. Vjerodostojna i ispitana svjedočanstva slažu se u tome da je bio veoma ugodan subrat, čak i veseljak, kad bi se pružila prilika, ali ipak i uvijek spreman izložiti se gdjegod zatreba. Osjetljiv na ćudorednu bijedu zapuštenog pučanstva u pokrajini Pripet, posvetio im je najljepše godine svoje zrele dobi. Brzo su ga počeli nazivati “zavodnikom” i “lovcem duša”. Bili su to oni koji su se neprijateljski odnosili prema njegovu apostolskom radu. A zato se i morao sukobljavati s bandama djece, koju su huškali protiv njega, i koja ga je znala progoniti čak i kamenicama. A upravo to ga je učvršćivalo u želji da pruža svjedočanstvo strpljivosti, izdržljivosti i dobrote te da ondje gdje je vladala mržnja i razdor zasađuje religiju milosrđa, ljubavi i sloge. Svetac je u Janovu podnio okrutnu smrt, strahovito mučen od Kozaka. U povijesti mučenika njegovo mučeništvo ide među najokrutnija. No baš zato odmah poslije smrti mučenik postaje znak nade i jedinstva između kršćana dvaju svjetova – zapadnoga i istočnoga. Stanovnici Janova pobožno su ga sahranili, da ga kasnije predadu isusovcima u Pinsk. Slučajno mu je god. 1808. pronađeno tijelo i to govore da se tu radilo o čudu. Tada je bilo preneseno u Polock, gdje je neko vrijeme boravio general “isusovaca Bijele Rusije”. Tu se častilo u staklenom lijesu sve do g. 1922. Tada ga je zarobila vojska Crvene armije i odnijela u Moskvu. Odatle ga je za vrijeme gladi u Rusiji uspjela dobiti Sveta Stolica i g. 1924. preko Odese prenijeti u Rim. Godine 1938. papa Pio XI. proglasio je Andriju Bobolu svetim. Tijelo su mu tada vratili u rodnu Poljsku. Tom zgodom tijelo je prošlo Slovenijom i bilo izloženo na čašćenje u isusovačkoj crkvi Sv. Josipa u Ljubljani. Za vrijeme strahota II. svjetskog rata mučenikovo tijelo postade vjernicima i građanima poljske prijestolnice simbolom jakosti i nade. U vrijeme strašnog varšavskog ustanka, uz pucnjavu artiljerije, prenosili su ga iz jedne gradske četvrti u drugu. Sv. Andrija Bobola zaštitnik je Slavenske asistencije Družbe Isusove, koja je nakon II. svjetskog rata bila najteže iskušana. Njegova rodna Poljska ima ipak dvije cvatuće provincije koje, Bogu hvala, ne boluju od krize zvanja. Zaštitnikom Slavenske asistencije proglašen je sv. Andrija Bobola još prije svoje kanonizacije, neposredno nakon ustanovljenja asistencije. Tadašnji general o. Vladimir Ledochowski ovako je motivirao taj izbor: “Blaženi je Andrija Bobola svojom vlastitom krvlju posvetio teritorij koji pripada ovoj asistenciji te njezinim članovima pokazao put kojim treba da pođu u širenju i učvršćivanju Kristova kraljevstva u njihovim krajevima.” U buli kanonizacije Pio XI. naziva sv. Andriju “nepobjedivim mučenikom, koji oslabljene i mlitave ljude naših vremena sili na hrabrost i podnašanje svih mogućih napora, kadgod se radi o probicima Boga i Crkve”. Čudesno ozdravljenje oca Hilarija Odachowskog, DI, po zagovoru sv. Andrije Bobole Po odlasku isusovaca iz Bijele Rusije u prošlom stoljeću i njihovu raspršenju po cijelom svijetu, otac Odachowski je došao na Sardiniju. Ondje se razbolio i ležao bez nade u ozdravljenje. Liječnici su bolesniku proricali smrt u roku od nekoliko sati. Poglavar tamošnje redovničke kuće dao je načiniti lijes i unijeti ga u sobu bolesnika koji bijaše na umoru. Bilo je to uveče a otac Odachowski je znao što se oko njega zbiva, samo nije mogao od sebe dati nikakva znaka života. Uto mu se ukaza kao na javi u velikoj svjetlosti sv. Ignacije i bl. Andrija Bobola. – Oče, dopuštaš li – reče bl. Andrija sv. Ignaciju – da izmolim za ovoga našega mladog brata nekoliko godina zdravlja? Može još nešto raditi za slavu Božju. U prvi mah sv. Ignacije, nešto ljut, nije htio pristati na molbu bl. Andrije, no kad taj nije prestajao zagovarati, odazove mu se ovim riječima: – Koliko godina želiš izmoliti? – Deset – reče blaženi Bobola.< – Što je to deset, moli više! I gle, otac Odachowski opazi rimsku brojku XXX, a iza nje dugi niz jedinica. Zatim je sv. Ignacije nešto duljim govorom ocu Odachowskom dao opomenu u kojim mu se krepostima valja prije svega vježbati, a što mu još nedostaje za redovničku savršenost. Nato je nestalo viđenja, a otac Odachowski usnu. Ujutro se osjećao potpuno zdravim, samo je bio nešto slab. Zato je zamolio više nego obično hrane, a kad se nasitio, ustao je i stao šetati po sobi. Liječnici su došli u kolegij da doznaju u koliko je sati umro bolesnik. Kako se istom začudiše kad ga vidješe sasvim zdrava i vesela! Od vremena svoje bolesti otac se Odachowski nešto uozbiljio; a kada je kasnije na molbe i zapitkivanja ocu Adelasiju ispričao cijelo svoje viđenje, dodao je da se sv. Ignacije u upozorenjima, što mu ih je dao, nije ni u čemu prevario. Što se pak tiče jedinica, koje su dolazile iza triju desetki (XXX), nikada nije htio kazati koliko ih je bilo, dok godina smrti nije pokazala da ih je moralo biti devet. Nekoliko mjeseci nakon bolesti oca Odachowskog poglavari ga sa Sardinije poslaše u Hrasno (u poljskom izvorniku “Razno”), a zatim na Stravču. Prva se župa nalazi u Hercegovini, druga u Dalmaciji. Njima su kroz dulje vremena upravljali oci Dubrovačkoga kolegija. Kao upravitelj župe, otac Odachowski je gorljivo djelovao među narodom, većim dijelom muslimanskim. Najedanput je od napora bacao krv; on se s time šalio i odlazio u vrt, da vlastoručno obrađuje zemlju – znao je, naime, da se još nisu ispunile desetke godina od vremena bolesti. Poslije nekoliko godina apostolskoga rada u Hercegovini i na Stravči pozvaše ga u Dubrovački kolegij, gdje je umro u 74. godini života. Kao i svi bjeloruski oci, tako se i o. Odachowski odlikovao velikom bratskom ljubavlju, pa su ga zato u redu svi voljeli. Ona je ne jedanput dolazila do heroizma. Evo vjerodostojnog primjera što sam ga upravo čuo od starčića oca Adelasija: Oci Dubrovačkoga kolegija imali su za redovničku mladež vilu, što se nalazila na obližnjem otoku Mljetu, u starom benediktinskom samostanu. Jednom su isusovački skolastici, koji su ondje bili na praznicima, zamolili oca Odachowskoga, tadašnjeg kućnog ekonoma, da s njima isplovi u ribolov. Kad su se nalazili na pučini, zaskoči ih oluja. Najednom je povratak postao nemoguć i već su bacili sidro, a kad se jedno slomilo, spustiše drugo. Lađa držana sidrom opirala se silnim morskim valovima. Kad se nakon nekoliko sati oluja stišala, skolastici htjedoše dići sidro. Ali ono se tako čvrsto zakotvilo u morsko dno da im to nije pošlo za rukom. Nisu mogli ni raskinuti lanca, kojim je sidro bilo vezano za lađu. Položaj je postao kritičan. Prijetila je smrt od gladi, budući da tim vodama nisu plovili brodovi. U taj se čas o. Odachowski sjeti da se još nije ispunilo 30 godina od njegove bolesti i da viđenje, što ga je nekoć imao, mora nešto značiti. Skoči u more, otkvači sidro i, kako je umio dobro plivati, sretno se vrati u lađu. Taj tekst o čudesnom ozdravljenju oca Odachowskog napisao je o. Martin Czerminski, a s poljskoga preveo o. Predrag Belić. Otac Martin Czerminski poznat je poljski katolički publicist. Bio je dugo godina urednik Katoličkih misija, koje su, uzorno uređivane, izlazile u Krakovu. Početkom ovoga stoljeća za poljske koloniste po Bosni držao je misije, duhovne vježbe i obnove. Prije toga, krajem prošloga stoljeća, bio je dva puta u Dalmaciji i Crnoj Gori, o čemu je također napisao krasnu i bogato ilustriranu knjigu. Opisujući Dubrovnik i njegove znamenitosti, kod crkve Svetog Ignacija susreće se s milom i časnom uspomenom na Poljaka oca Hilarija Odachowskoga. O pokojniku su mu pričali neke anegdote subraća iz Dubrovačkoga kolegija, oci Adelasio i Sacchi. Razumije se da su mu se potkrale i neke pogrješke, kao ona o muslimanima, jer ih na župama u Hrasnu i na Stravči nema. Izvorni naslovi i podaci knjiga oca Czerminskoga o našim krajevima: Czerminski Marcin ks. SJ, W Dalmacyi i Czarnogorze. Krakow 1896. Misje Katol. 8o s. VI, 325, ilustr. 75, plan, 2 mapki. Druk. Czasu. Nakl. 600 egz. Czerminski Marcin ks. SJ, Kolonie polskie w Bosni. Wspomnienia z misyi w roku 1902. Krakow 1903. 8o s 82, nlb. 1, ilustr. Druk. Czasu. Odb. z Misji Katol.

Sveti Šimun Stock († oko 1265)

U samostanima karmelićanskoga reda slavi se danas sveti Šimun Stock, koji je zbog karmelskoga škapulara, odnosno viđenja o tome škapularu, postao veoma popularan i u širokim slojevima Božjega naroda, svih onih koji s pobožnošću nose škapular. Iz pisanih izvora, što potječu s kraja XIV. stoljeća, znamo o svecu škapulara ovo: “Šimun Stock, iz Engleske provincije, generalni prior, čovjek svet i slavan po čudesima, umro 16. svibnja, pokopan u Bordeauxu, u provinciji Gaskonji.” Ondje se nalazio na vizitaciji te provincije. Ostale točne vremenske podatke o njegovu životu, na žalost, ne znamo. Godina svečeve smrti uzima se općenito 1265., a neki spisi govore da je doživio visoku starost. U slikarstvu sv. Šimuna Stocka redovito prikazuju odjevena u karmelićanski habit, a često i s plamenim jezicima paklenoga ognja. To dolazi od njegova viđenja o karmelskom škapularu, u kojem mu je Gospa obećala da će nosioci toga svetoga znaka biti očuvani od pakla. Na mnogim slikama svetac kleči ili stoji do nogu Majke Božje Karmelske, a ona mu predaje škapular. Svečeva velika pobožnost prema Gospi na brojnim je slikama izražena jezikom umjetnosti na najrazličitije i veoma profinjene načine. Već i to samo mnogo govori o njegovoj popularnosti, koja je bila kadra nadahnuti tolike umjetnike. U duhu tradicije karmelskoga reda i Šimun Stock je, stupivši u karmelićane, bio doveden pred Presveti Sakrament i pred oltar Majke Božje, da bi se sav posvetio Bogu i Bogorodici. Već u novicijatu bio je upućen u uvjerenje karmelićana da je Marija ona koja nadahnjuje novake da stupe u Karmel, da ih ona zaodijeva u vrline, da ih oslobađa od pogibelji i da im kod Gospodina posreduje konačnu ustrajnost u redovničkom zvanju. Svaki karmelićanin uči: “Iz predaje naših otaca i po primjeru svetaca našega reda moramo naučiti ovo: Sve ono što činimo, prikažimo Bogu po Mariji, jer je Božjem Veličanstvu veoma ugodno da to bude prikazano po prečistim rukama Presvete Djevice.” Tako je sigurno radio i sveti Šimun Stock te postao dostojan da ga Presveta Djevica obdari posebnim viđenjem i karmelskim škapularom, koji obogati marijansku pučku pobožnost. Pravi nosilac škapulara ozbiljno misli na svoje vječno spasenje, nastoji živjeti životom dobra kršćanina, pa se na taj način najbolje sprema na smrt. Noseći pobožno Gospin škapular u svome životu osjeća i posebnu zaštitu Majke Božje Karmelske.

15 svibanj

Sveti Izidor, ratar (1080-1130)

Pontifikat pape Grgura XV. bio je veoma kratak. Trajao je samo 2 godine i 5 mjeseci. A ipak je za Crkvu od velikog značenja: jer je propisao tajno biranje pape, u kojem se ime kandidata napiše na listiću; jer je osnovao Kongregaciju za širenje vjere, koja mnogo učini za promicanje misijskoga apostolata, i jer je, napokon, 12. ožujka 1622. održao svečanu kanonizaciju u kojoj je proglasio svetima velike reformatore XVI. stoljeća: Ignacija Lojolu, Franju Ksavera, Tereziju Avilsku, Filipa Nerija, a s njima zajedno i poniznoga španjolskoga seljaka Izidora, koji je živio na prekretnici XI. u XII. stoljeće. Upoznajmo taj skromni lik, koji služi na čast seljačkom staležu kao njihov uzor i zaštitnik. Isidor Labrador, kako ga nazivaju Španjolci, zaštitnik njihova glavnoga grada Madrida, rodio se negdje oko g. 1080. od skromnih i jednostavnih roditelja, koji ga dobro odgojiše u pravom kršćanskom duhu. Odraz toga duha bijahu razne kreposti u kojima se odlikovao. Proživljavajući kod kuće veliko siromaštvo, veoma mlad radio je kao nadničar po tuđim poljima. No prije nego bi pošao na polje, svako je jutro pobožno pribivao svetoj misi i toplo se preporučio Isusu i Mariji. Izidor je brzo ostao siroče bez oca i majke pa je počeo raditi kao najamni radnik ratar kod nekog bogata posjednika, koji se zvao Vera. Taj je svoga najamnika zbog njegove vjernosti i radinosti veoma zavolio. Ušao mu je u volju. To se nije svidjelo drugim slugama koji ga u zavisti počeše kod gospodara optuživati da dosta ne radi, jer se previše posvećuje vježbama pobožnosti. Plemenitost svoga značaja Izidor je najbolje pokazao što je tim zavidnicima od srca praštao. Kad su Almoravidi osvojili Madrid, koji je tada bio više selo nego grad, Izidor je s tolikima drugima morao pobjeći pa se sklonio u Torrelagunu. Tu je upoznao vrijednu djevojku po imenu Maricu, u nju se zaljubio i oženio je. Ona je bila vrijedna žena svoga svetog muža, s kojim se natjecala u svakoj kreposti. Kako nisu imali svoga posjeda, Izidor je opet počeo raditi kao najamnik kod nekoga posjednika, koji prema njemu nije bio onako milostiva srca kao prijašnji gospodar, već ga je sumnjičio i vjerovao podvalama zavidnih radnika. Svetac je to sve strpljivo, upravo svetački podnosio, a milostivi je Bog njegov rad obilno blagoslivljao. Kad su se prilike poboljšale, Izidor se vratio u svoj dragi Madrid. Ondje se zaposlio kod Ivana de Vargasa. Brzo je stekao njegovo potpuno povjerenje pa bi postavljen nadstojnikom nad svom njegovom zemljom. No ljudska zloba ni taj put nije mirovala. Zavidnici su ga pred gospodarom optuživali da za vrijeme posla moli umjesto da radi. Gospodar se na svoje oči htio uvjeriti da li je to baš tako pa je jednog dana potajno pošao na njivu kamo je Izidor bio otišao na posao. Bog je sada htio proslaviti svoga vjernoga slugu. On se molio, a anđeli su bili za plugom i orali. Gospodar je sve to na svoje oči vidio i njegovo poštovanje prema Izidoru još većma poraste. Taj su prizor ovjekovječili mnogi veliki slikari. Sveti Izidor postade uzorom molitve, težačkoga rada, a tome je pridodao i veliku ljubav i samilost prema siromasima. Svi su ga smatrali pravim svecem i kao takvoga štovali. On umrije na glasu svetosti oko godine 1130. Najprije bi pokopan na mjesnome groblju Svetog Andrije, a godine 1170. prenesen je u crkvu istoga sveca, u kojoj je bio i kršten. Prvi životopis svetog Izidora napisao je neki Ivan, đakon, možda Ivan Egidije iz Zamore, oko g. 1275. U njemu su opisana čudesa po zagovoru svetog Izidora. Pisac njegova životopisa piše da neka od njih potječu od svjedoka očevidaca. Svečev se blagdan slavio najprije na Bijelu nedjelju, a zatim na današnji dan. On se naročito svečano slavi još i danas u Madridu. Njemu je posvećena i tamošnja katedrala. Baronije njegovu uspomenu u Rimskome martirologiju spominje 10. svibnja. U Zagrebu su isusovci u XVII. stoljeću osnovali i vodili Bratovštinu svetoga Izidora, koja je okupljala mnoge seljake iz okolice grada. U Hrvatskom zagorju ime ovog sveca po selima nije nikakva rijetkost. Danas, u doba pretjerane industrijalizacije i urbanizacije, koja sve više ugrožava čovjekovu okolinu, dobro je oživjeti uspomenu na ovog svetoga seljaka koji je, obrađujući polja, postigao veliku ljudsku i kršćansku savršenost.

14. svibanj

Sveti Matija, apostol

Ono što najpouzdanije znamo o apostolu Matiji, koji je namjesto Jude Iškariota izabran u zbor Dvanaestorice, crpimo iz izvještaja svetog Luke u Djelima apostolskim. “U ono vrijeme Petar ustade te pred svom braćom – bilo je zajedno oko sto dvadeset osoba – reče: ‘Braćo, trebalo je da se ispuni Pismo koje proreče Duh Sveti na Davidova usta o Judi koji je bio predvodnik onima što uhvatiše Isusa. On je pripadao nama i zadobio udio, to jest ovu našu službu. Ovaj je sad, plaćom za nepravednost stekao njivu, ali je potom pao na lice i pukao po sredini tako da mu se prosula sva utroba. To je toliko postalo poznato svim stanovnicima Jeruzalema da je spomenuta njiva prozvana njihovim jezikom Hakeldama, to je Krvna njiva. Uistinu, u knjizi Psalama stoji pisano: ‘Pust mu bio dom! Ne bilo nikoga tko bi u njemu prebivao!’ I još! ‘Neka njegovu nadgledničku službu preuzme drugi!’ Prema tome, treba da bude skupa s nama svjedokom njegova uskrsnuća jedan od onih ljudi što su bili s nama sve vrijeme koje Gospodin Isus provede s nama, počevši od krštenja Ivanova do dana kad je uznesen između nas.’ Nato predložiše dvojicu: Josipa, zvanog Barsabu s prezimenom Just, i Matiju. Tada izmoliše ovu molitvu: ‘Gospodine, ti koji poznaješ srca svih ljudi, pokaži nam koga si od ove dvojice izabrao da preuzme mjesto ove apostolske službe s kojega je Juda odstupio i otišao u mjesto što mu pripada!’ Tada im podijeliše kocke. Kocka pade na Matiju, i on bi pribrojen Jedanaestorici apostola” (Dj 1,5-26). Osim toga pouzdanoga i Bogom nadahnutoga teksta o sv. Matiji, postoje o njemu i drugi pisani izvori, ali oni su nesigurni. Jedan je od njih apokrifni spis Djela Andrije i Matije. Prema njemu, kod apostolske podjele misijskih područja Matiji pripade neka zemlja ljudoždera. U njoj je bio oslijepljen te bačen u tamnicu. Iz nje ga je Bog po Andriji oslobodio i vratio mu vid. Apostol je poginuo mučeničkom smrću. Odrubljena mu je glava. Zbog toga ga na slikama i kipovima prikazuju uvijek s bradvom, a mesari i stolari slave ga kao svoga zaštitnika. Zemne ostatke svetog apostola navodno je u IV. stoljeću pobožna carica Jelena, majka Konstantina Velikog, donijela u Trier, gdje se danas poštuju u opatiji Sv. Matije, koja se sa svojom bazilikom razvila u veliko proštenište. No, i bazilika Svete Marije Velike u Rimu i Svete Justine u Padovi svojataju za sebe čast da su i one čuvarice relikvija dvanaestoga apostola. Ime Matija po svom hebrejskom korijenu znači “Božji dar”. On je, doista, Crkvi i bio velik Božji dar jer postade jedan od njezinih stupova. Zahvaljujući i njemu, apostol narodâ mogao je pisati Efežanima, a to vrijedi i za sve nas: “Braćo, više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Isus Krist. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u duhu” (Ef 2,19-20). Pozvan da bude apostol, i sv. Matija je bio vatren svjedok Isusova uskrsnuća. U bazilici Sv. Matije u Trieru uklesana mu je iz pera učenoga bibličara Kornelija a Lapide ova pohvala: “U Gospodinovu je zakonu bio veoma učen, tijelom čist, duhom razborit, u rješavanju pitanja Svetog pisma oštrouman, u savjetovanju vidovit, u govoru okretan, činitelj mnogih čudesnih znakova, raširenim je rukama prema nebu kao mučenik Bogu predao dušu.”

Sveti Mihael Garicoits, svećenik (1797-1863)

Sveti osnivač Instituta svećenika Presv. Srca Isusova od Bétharrama, prvi od petorice braće, rodio se 15. travnja 1797., u punom jeku Francuske revolucije, u seocu Ibarre u Navarri, u današnjem okrugu Donji Pirineji. Roditelji su mu bili skromni ljudi, ali vjerni kršćani, koji su skrivali vjerne svećenike, spasivši tako nekima od njih i život. Mali je Mihael završio osnovnu školu u rodnom selu, a uz to je kao pastirče pomagao svojim roditeljima. Od malena se tako učio na rad. Kroz tri godine kao pastir bio je namješten i kod jednog bogatog posjednika. Tamo su ga zbog njegovih pametnih i ozbiljnih razgovora svi cijenili i nazivali pametnjakovićem. U tišini polja i livada, u lijepoj Božjoj prirodi, dječak je osjetio Božji poziv koji ga je zvao u svećenički stalež. I on, vrativši se kući, otkrije roditeljima vruću želju da postane svećenik. Otac se zbog slabih gospodarskih mogućnosti tome usprotivio, ali je zato Mihaela podržavala njegova baka s majčine strane, koja ga preporuči župniku Ivanu Bordi. Ona je za vrijeme strahovlade revolucije tome svećeniku pritekla u pomoć i on u znak zahvalnosti primi k sebi njezina unuka. Jedno ga je vrijeme poučavao, a zatim poslao u biskupsku palaču u Bayonne. Ondje je Mihael bio i sluga i student. Svojom iskrenom pobožnošću i ljubavlju prema studiju brzo je upao u oči biskupovu tajniku Honnertu, koji ga u studenome 1818. na svoj trošak posla u malo sjemenište u Aire. Već sljedeće godine Mihael je poslan u veliko sjemenište u Dax na teološke nauke. Na koncu druge godine bogoslovije jedno vrijeme proboravi kao pomoćnik upravitelja sjemeništa u Larressoreu. Revni je bogoslov svagdje ostavljao dojam ozbiljnog svećeničkog pripravnika pa je stoga bez poteškoća bio pripušten i ređenju te 20. prosinca 1823. u katedrali u Bayonneu Mihael bi zaređen za svećenika i tako se ostvarila njegova životna želja. Imenovan je 1. siječnja 1824. kapelanom u Cambu. Tako započe njegova svestrana i velikodušna svećenička djelatnost. Župljani su odmah osjetili da su u njemu dobili pravoga duhovnog pastira, vatrena propovjednika i katehetu, promicatelja euharistijskoga života, prijatelja bolesnika i siromaha. Mihael se svima velikodušno razdavao. Kao dobar pastir živio je za svoje ovce. Koncem g. 1825. imenovan je profesorom filozofije u velikom sjemeništu u Bétharramu. Kasnije postade i njegovim rektorom. Sjemenište bi god. 1834. premješteno drugamo, ali Mihael ostade i dalje u Bétharramu kao upravitelj tamošnjeg svetišta i duhovni vođa Kćeri križa iz Igona. U tišini i razmišljanju pomalo je u njemu dozrijevala misao o osnutku nove ustanove koja bi u propovijedanju i poučavanju pomagala pastire duša po župama, kolegijima i sjemeništima. I tako nastade Institut svećenika Presv. Srca Isusova od Bétharrama. Njegov se utemeljitelj sada sav dao na promicanje svoga djela, a mnogi su dolazili u Bétharram da pod njegovim vodstvom obave duhovne vježbe. Izmoren radom, pokorom, dušom uzdignutom prema Bogu, ostavši uvijek ponizan, svećenik je Mihael Garicoits 14. svibnja 1863., baš na svetkovinu Spasova, ostavio ovu dolinu suza i preselio se u vječne stanove. Zadnje su mu riječi bile: “Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome!” Nakon sretno završenog postupka Pio XI. proglasio je 10. svibnja 1923. Mihaela blaženim, a Pio XII. 6. srpnja 1947. svetim, skupa s blaženom Ivanom Elizabetom Bichier des Ages, s kojom je dugi niz godina bio duhovno povezan. Od njegove pismene ostavštine sačuvana je te god. 1890. u Toulouseu izdana Zbirka misli oca Garicoitsa. Njegova družba danas broji preko 600 članova, a ima kuće u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, Argentini, Uruguvaju, Brazilu i drugdje. Sveti Mihael Garicoits uz Presveto Srce Isusovo veoma je štovao i dragu Gospu. Nju je nazivao “našom Majkom”, a sve bi svoje pothvate započinjao zazivajući je u pomoć. Bio je veliki molitelj i promicatelj moljenja krunice. Gospu je odabrao za Gospodaricu svih svojih kuća, a u svim je prilikama i potrebama osjetio njezinu stvarnu pomoć.

Sveta Marija Dominika Mazzarello (1937-1881)

Uz preko 20.000 salezijanaca, danas u svijetu djeluju kao ženska grana salezijanske Družbe kćeri Marije Pomoćnice. To je čitava vojska Bogu posvećenih djevica u službi Djevice svih djevica, a za duhovno i moralno dobro ženske mladeži i svega čovječanstva. Ništa manje nego sam sveti Ivan don Bosco, i ta uzorna salezijanska ženska grana može neprestano ponavljati svojoj dragoj Gospi, Mariji Pomoćnici ove riječi psalma: “Al’ ću odsad uvijek biti s tobom, jer ti prihvati desnicu moju: vodit ćeš me po naumu svojem da me zatim uzmeš u slavu svoju” (Ps 23,23-24). Suutemeljiteljica je Kćeri Marije Pomoćnice sveta Marija Dominika Mazzarello, koju danas također slavimo, a vrijedna je da je upoznamo. Ona je zdravo i temperamentno seljačko dijete sjeverne Italije rođena 9. svibnja 1837. u Morneseu, u gornjem Monferratu. Bila je prvorođenče između sedmero braće i sestara. Već od djetinjstva pokazivaše jaku volju koja se očitovaše ustrajnošću u povjerenim joj dužnostima. Kad joj je bilo 11 godina s radošću je i pobožnošću primila prvu pričest, a sakramentalnu će praksu i život razviti veoma, makar ju je to stajalo kojiput i velikih žrtava. Kad je bila na pragu djevojačke dobi, našla je u svećeniku Dominiku Pestarinu odličnog duhovnog vođu. U 17. godini života s 4 druge djevojke osnovala je Društvo Kćeri Marije Bezgrješne, kojem je stajala na čelu vrijedna i pobožna učiteljica Maccagno. To društvo brzo zadobi odobrenje mjesnoga biskupa. Ono je bilo neke vrste sekularni institut, jer su članice kao redovnice živjele u svijetu i posvećivale se brizi za odgoj mladeži. Bog svoje svece odgaja i vodi, ali svojim putem. Tako je to bilo i s Marijom Dominikom Mazzarello. Ona je u 20. godini dvorila neku obitelj svojih rođaka te se zarazila tifusom, koji je dovede gotovo na rub života. Jedva jedvice ga je preboljela. Njezina inače velika tjelesna snaga bila je prepolovljena i više nije bila sposobna za teške seljačke poslove u polju. Jednog je dana na nekoj uzvisini, kao u nekom viđenju, vidjela zaseok pun djevojaka i redovnica. Tada nije shvatila o čemu se tu radi. Shvatila je tek 10 godina kasnije kad se našla u ustanovi koju joj je Božja providnost pripremila. Po naravi aktivna i poduzetna sa svojom velikom prijateljicom Petronilom posvetila se krojačkom zanatu, podigla malu radionicu, u kojoj su se okupljale djevojčice da nauče šiti, ali Marija ih nije poučavala samo u krojačkom poslu, nego i u vjeri i ćudoređu. U tome je imala prilično uspjeha jer je znala pronaći pravu odgojnu metodu. Ona se sastojala u tome što je sama uvijek bila vesela, vedra te prema svojim gojenicama pokazivala mnogo razumijevanja. U svemu je bila veoma prostodušna i jednostavna, a tu je vrlinu nastojala i u drugima odgojiti. Godina 1864. bila je za sav budući život svetice presudna. Tada se prvi put susrela s Don Boscom, genijalnim odgojiteljem muške mladeži. Svetac je te godine s malom skupinom svojih odgajanika pošao u Mornese i ondje se susreo sa svećenikom don Pestarinom i kćerima Bezgrješne. Ondje je planirao sagraditi jedan zavod za dječake. No i tu se ostvarila ona: “Čovjek snuje, a Bog određuje!” Bog je želio da, uz salezijansku družbu za odgoj muške mladeži, nastane ista družba u korist i za duhovno dobro djevojčica. Svetičin duhovni vođa don Pestarino, oduševljen Don Boscovim djelom, stupi u salezijansku družbu. Dalekovidni Don Bosco ostavi ga i dalje u Morneseu da se ondje brine za novu ustanovu koja, umjesto zavoda za dječake, postade odgajalište za djevojčice. Mještani su tu promjenu ustanove ispočetka gledali prijekim okom i s nepovjerenjem, ali Božja providnost željela je baš tu ostvariti svoje veliko djelo. Don Bosco je god. 1872. preuzeo ovo društvo Bezgrješne te od članica osnuje novu redovničku Družbu kćeri Marije Pomoćnice. Kako je bio više čovjek djela, akcije i okretnosti, nije mnogo spekulirao, već je jednostavno oblikovao mali kapitul redovnica, koji Mariju Mazzarello izabra za prvu poglavaricu. Ona se s 26 sestara useli u novu zgradu zavoda. Tada je shvatila što je značilo ono viđenje o zaseoku s mnoštvom sestara i djevojčica. Biskup Aquia, monsinjor Sciandra, obavi 5. kolovoza 1872. prvo svečano oblačenje 15 novih sestara, od kojih njih 11 u njegove ruke položiše zavjete na tri godine. Duša je toga novog djela bila Marija Mazzarello. U jednom pismu Don Boscu don Pestarino ovako piše o njezinu radu i vrlinama: “Ona, tako reći, ne zna ni čitati ni pisati, ali o krepostima govori tako delikatno i uzvišeno te s takvim uvjerenjem i jasnoćom da se često čini kao da je nadahnjuje sam Duh Sveti.” Marija Dominika Mazzarello kao temelj svoje uprave postavi krepost poniznosti i potpunu vjernost zamislima velikoga sveca Don Bosca. Da je u svemu tome bio Bog na djelu, vidi se po tome što je svetica tek u 35. godini života naučila pisati i govoriti književnim talijanskim jezikom. Prije toga bijaše praktički nepismena i neizobražena, ali zato puna Duha Božjega, a to je važnije od svih naravnih sredstava. Prožeta tim Duhom, postade prikladna da god. 1874. bude izabrana za generalnu poglavaricu Kćeri Marije Pomoćnice i da je veoma spretno i dobro vodi. Kad se čovjek posve predade Bogu, postaje odlično sredstvo u Božjim rukama i za najveće i najsloženije pothvate. Primjer Marije Mazzarello svjedoči o tome bjelodano. Obdarena karizmom upravljanja i vodstva, a izgrađena u kreposti, znat će svoju družbu voditi putovima poniznosti, umrtvenosti i tako stvarati njoj vlastitu duhovnost. Kad je Don Bosco slao u Mornese svoga suradnika don Cagliera, rekao mu je: “Ti poznaješ duh našega Oratorija, naš preventivni sustav i tajnu kako se mladima čini dobro: ona je u ljubavi i služenju svima dan i noć, ne ponizujući ikoga, radeći sve s postojanom dobrohotnošću i strpljivom ljubavlju. U dobar čas dobra Marija Mazzarello ima sva ta svojstva i zbog toga se možemo pouzdati u vodstvo ustanove. Ona ne mora ništa drugo raditi, nego se samo složiti s duhom, sustavom i značajem našega Oratorija. Njihova je družba jednaka našoj: ima isti cilj i sredstva, koja ona primjerom i riječju naglašava sestrama. One su, pak, po primjeru majke prema svojim mladim gojenicama više nježne majke negoli poglavarice, upraviteljice i učiteljice.” Sveta Marija Mazzarello stajala je uz djelo Don Bosca kao sveta Skolastika uz Benedikta, Klara uz Franju Asiškoga, Terezija Avilska uz Ivana od Križa, Franciska de Chantal uz Franju Saleškoga, Lujza de Marillac uz Vinka Paulskoga. Njezin je moto bio: “Živimo u Božjoj prisutnosti i uz duh Don Bosca!” Život svete Marije Mazzarello nije bio duga vijeka. Ponovno je izabrana za generalnu poglavaricu god. 1880. Predosjećala je da joj se bliži kraj, ali se zbog toga nije ni bojala ni štedjela. Znala je da se samo jedanput živi i da zbog toga život valja što bolje upotrijebiti. U veljači 1881. pratila je treću skupinu svojih misionarki u Marseilles. Na putovanju je u Saint-Cyru u Francuskoj teško oboljela. Vratila se u domovinu, gdje je u generalnoj kući Nizza Monferrato 14. svibnja 1881., u dobi od samo 44 godine, blago u Gospodinu usnula. Iza sebe je ostavila veliko djelo: 189 sestara u 26 kuća, od kojih je 6 bilo u Americi. Danas Kćeri Marije Pomoćnice ima 17.000, raspodijeljenih u 400 kuća i među 54 naroda. Bog je obilno blagoslovio i umnožio njezino potomstvo. Tu veliku i svetu dušu postavio je na oltar papa Pio XI., proglasivši je blaženom 20. studenoga 1938. Pio XII. svečano ju je kanonizirao 24. lipnja 1951. O njoj su napisane mnoge knjige i studije, a toliki salezijanci i Kćeri Marije Pomoćnice nadahnjuju se i danas na njezinu primjeru. Papa Pio XI. nazvao je Mariju Dominiku Mazzarello “Vjerodostojnom Marijinom kćerkom”. Ona je to i bila. Obilazeći kuće svoje družbe, svojim je duhovnim kćerima govorila: “Ljubimo veoma Mariju Pomoćnicu, širimo pobožnost prema njoj, osobito među našim gojenicama; a vi, upraviteljice, nikada nemojte zaboraviti da je Gospa prava upraviteljica kuće i ustanove!”

13. svibanj

Sveti Andrija Hubert Fournet (1752-1834)

Ima svetaca koji su takvi bili već od malena, a ima i onih koji su to tek kasnije postali. Takav je bio i junak današnjega dana sv. Andrija Fournet. Iako rođen 6. prosinca 1752. u Saint Pierre-de-Mailléu u krilu prave kršćanske obitelji, iako je u njoj primio pravi kršćanski odgoj, ipak je u prvoj mladosti trčao jedino za užicima ne mareći mnogo ni za učenje ni za provođenje kršćanskoga života. Formalno se, doduše, god. 1772. upisao na Sveučilište u Poitiersu – upisao je filozofiju i pravo – ali je u stvari pošao u taj grad da potraži nove oblike zabave. No i to mu je dosadilo pa je u potrazi za srećom kratko vrijeme bio i vojnik. Majka ga god. 1774. posla rođaku župniku i tu u Andrijinu životu nastade pravi preokret. On odluči i sam postati svećenik. Već g. 1776. bi zaređen za svećenika te je dvije godine kapelanovao u župi Haim, zatim u svom rodnom mjestu, gdje je g. 1781. postao i župnikom. Ispočetka nije bio baš previše revan, već je provodio prilično lagodan život. Jednog dana neki ga je prosjak zbog toga prekorio. Taj je ukor za njega bio pravi duhovni potres, silno je na njega djelovao pa odluči revnije obavljati svoje svećeničke dužnosti i živjeti strogim životom. Odluku je održao i tako se pomalo spremao za teška vremena koja za svećenike nastupiše Francuskom revolucijom. Andrija je odbio položiti prisegu na bezbožni ustav revolucije, pa je uz opasnost života svećeničku službu mogao obavljati samo potajno. Morade ipak, god. 1792., radi sigurnosti, pobjeći u susjednu Španjolsku, u Arcos, u pokrajini Navarri. Ondje življaše sve do godine 1797. kad se opet mogao vratiti u svoju dragu domovinu Francusku. Kad je Napoleon početkom XIX. stoljeća s Crkvom sklopio konkordat, Andrija se vrati u svoju rodnu župu i ondje nastavi svećeničku djelatnost. U župi je osnovao vjersku školu, neke vrste malog sjemeništa, a g. 1807., zajedno sa sestrom Elizabetom Bichier des Ages osnova Družbu kćeri križa. Svrha je nove družbe bila vjerski odgoj djece, pomaganje bolesnicima i siromasima. Odobrili su je najprije francuski biskup, a zatim g. 1867. i Sveta Stolica. Danas ta družba djeluje u Europi, Americi i Aziji u 262 kuće. Redovnica ima preko dvije tisuće, a podijeljene su u 6 provincija. God. 1820. svetac je napustio župu i preselio se u La Puye, gdje je bila kuća matica njegovih sestara. Posljednjih godina sav se posvetio njihovu odgoju i duhovnom vodstvu. Umro je na današnji dan g. 1834. Blaženim ga je 16. svibnja 1926. proglasio Pio XI., a 4. lipnja 1933. svetim. Prekretnica u životu ovoga sveca bijaše susret s prosjakom. Bilo je to baš jednoga dana kad je on kao župnik očekivao goste. Njegov je stol bio gospodski spremljen: pribor za jelo od srebra, a posuđe sve dragocjeno. Uto je banuo u blagovaonicu neki prosjak te zamolio milostinju. Kako župnik kod sebe u novčaniku stvarno nije imao novca, odbio ga je govoreći: “Nemam novaca!” A siromah mu odvratio: “Da, nemate novaca, a vaš je stol ipak pun srebra!” Ta ga je primjedba pogodila u srce. Nakon te gozbe i toga susreta ode na nekoliko dana u duhovne vježbe i vrati se posve preobražen kući. Odsada je živio životom evanđeoskog siromaha. Prodade sve suvišno, zadovoljivši se s najnužnijim. Prije obilovaše, a sada mu je život bio gotovo neprestani post. S njime ga je dijelila njegova majka i kapelan. No, sveti se župnik nije još tim zadovoljio. Neprestanom postu dodavao je i druge dragovoljne pokore. Njima je pridružio i veliku ljubav prema siromašnima i potrebnima, pa njegov župni dvor postade utočište za mnoge. Njegov svetački primjer silno je djelovao na župu, a i na sve okolne svećenike. Svi su ga cijenili i štovali kao pravog sveca. Bog ga je proslavio čudesima pa mu je Crkva službeno priznala svetačku čast. I svečevu suradnicu Ivanu Elizabetu Bichier des Ages proglasio je blaženom 13. svibnja 1934. papa Pio XI., a svetom 6. srpnja 1947. papa Pio XII. Njezin se blagdan slavi 26. kolovoza. I ona je bila velika duša. Za vrijeme Francuske revolucije neustrašivo je pomagala svećenike, vjerne Crkvi. G. 1797. susrela je župnika Andriju Fourneta i povjerila mu vodstvo svoje duše. On ju je upravio na osnivanje redovničke družbe s izrazito karitativnim ciljem. Svetica je mnogo trpjela i na duši i na tijelu. Uslijed jedne neuspjele operacije postade pravi invalid. Unatoč tim patnjama, uvijek je zračila vedrinom i radošću. Snagu za to crpila je iz svoje duboke duhovnosti koja se temeljila na razmatranju križa i na velikoj pobožnosti prema presvetoj Euharistiji. Dok promatramo živote to dvoje svetaca i nehotice će nam se nametnuti na usta usklik: “Divan je Bog u svojim svecima!” I ne samo divan, već i neiscrpivi autor jedne te iste, a ipak uvijek tako raznolike i specifične milosti. Ljepotu, bogatstvo, raznolikost milosti najbolje vidimo u Božjim svecima i sveticama. Oni su najdivnija himna Bogu, izvoru i uzroku svake svetosti. Neka uzvišena melodija te himne i nas zanese i upravi na putove svetosti u društvu tolikih svetaca!

12. svibanj

Sveti Leopold Mandić (1866-1942)

U Padovi je četrdeset godina neumorno ispovijedao, od jutra do mraka.

Na današnji dan 1866. godine u Herceg Novom, u Boki Kotorskoj, rođen je sveti Leopold Bogdan Mandić. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a ulaskom u kapucinsku zajednicu dobio je ime Leopold. U svojoj je obitelji bio najmlađi od dvanaestero djece oca Petra i majke Dragice, rođene Carević. I Leopold svjedoči da je svu pobožnost i osjećaj prema Crkvi baštinio od svojih roditelja. Za majku je govorio da joj zahvaljuje sve to što jest, a otac je malog Bogdana svako jutro vodio u crkvu i na svetu pričest, što je u ono vrijeme bilo veoma neobično. Njegova dobrostojeća obitelj, zbog novih gospodarskih okolnosti, nije uspjela očuvati svoje imanje i zapala je u bijedu. Stoga je Leopold, kao veliki ispovjednik, iz vlastitog iskustva znao tješiti sve one koji su mu se u nevolji obraćali. Od malih nogu je u Herceg Novom doživio iskustvo odijeljenosti kršćanske braće. Stoga je poželio posvetiti se spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Budući su tamo živjeli oci kapucini, i pravoslavni Bogdan pomislio je da će tako najlakše ispuniti svoju želju. U dobi od 16 godina napušta rodnu kuću i odlazi kapucinima u njihovo središte u Udinama. Za svećenika je zaređen 1890. godine. Kratko je boravio u Zadru, Kopru i Rijeci, a onda je dobio službu ispovjednika u Padovi. Premda je želio raditi među odijeljenom braćom, shvatio je da će to biti u ispovjedaonici, u kojoj je sljedećih 40 godina neumorno ispovijedao od jutra do mraka. Odlučio je da će svaka duša koja mu dođe i zatraži pomoć biti njegov Istok. Prorekao je da će samostan u Padovi biti razrušen u bombardiranju, što se i dogodilo, ali je njegova ispovjedaonica ostala netaknuta. Kad je o. Leopold umro 30. srpnja 1942. godine, njegov sprovod bijaše priznanje njegove svetosti. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. godine. Ovo prisjećanje na život svetog Leopolda možemo zaključiti jednom njegovom porukom: ‘Prolazi svijet sa svojim olujama, nepravdama i zlom. Samo je Bog vječan i svakome će dati plaću koju zaslužuje. Zbog toga se isplati biti dobar prijatelj svima.’ Opširnije

Sveti Leopold Mandić (1866-1942)

Danas slavimo hrvatskoga sveca Leopolda Mandića. Već njegovo proglašenje blaženim 2. svibnja 1976., na kojem se u Rimu okupiše gotovo svi naši biskupi i veliko mnoštvo hodočasnika, bilo je veliko slavlje za naš narod i Crkvu. Tom zgodom je sveti otac Pavao VI. ovako zanosno započeo svoj govor: «Tko je, tko je taj koji nas danas ovdje okuplja da u njegovo blaženo ime slavimo ižarivanje Kristova evanđelja? Neizreciva je to pojava, ali ipak jasna i očita, zanosno prozračna pojava koja nam omogućuje da u liku skromnog redovnika naziremo osobu koja nas oduševljava i u isto vrijeme zbunjuje. Gle, pogledaj, pa to je sam sveti Franjo! Vidiš li ga? Gledaj samo kako je siromašan, gledaj kako je jednostavan, gledaj kako je čovječan! Ta to je upravo on, sveti Franjo, tako skroman, tako vedar, tako sabran kao da je sav u zanosu svoga vlastitog unutarnjeg gledanja nevidljive prisutnosti Božje, a ipak je nama, za nas tako prisutan, tako pristupačan, tako spreman na uslugu, da se dobiva dojam da nas poznaje, kao da nas čeka, kao da su mu poznate naše brige i kao da čita našu nutrinu… Dobro pogledaj! To je siromašan, mali kapucin, čini se ispaćen i, samo da se ne sruši, pa ipak tako neobično siguran, da se čovjek osjeća kako ga privlači, oduševljava. Dobro pogledaj, franjevačkim okom gledaj! Vidiš li ga? Zar dršćeš? Koga si ugledao? Da, priznajemo: to je samo jedna blijeda, pučka, ali ipak prava slika Isusova; jest, onog Isusa koji u isto vrijeme govori neizrecivom Bogu, Ocu, Gospodaru neba i zemlje; a govori i nama, malim slušateljima, koji smo zatvoreni u ograničenosti istine, drugim riječima, u našu malu i patničku ljudsku narav… A što nam Isus govori o tom svom siromašnom proroku? O, velikih li otajstava, onih o beskrajnoj Božjoj nedosežnosti, koja nas ushićuje, i koja odmah zatim prelazi u ganutljiv i privlačiv govor kojim odjekuje Evanđelje: ‘Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti’ (Mt 11,28). No, o kome mi to govorimo? To je otac Leopold, da, sluga Božji otac Leopold iz Herceg-Novog, koji se zvao prije nego je postao redovnik Bogdan Mandić, Hrvat, Dalmatinac kao sveti Jeronim, koji je sigurno u svojoj ćudi i sjećanjima nosio milinu onog čarobnog jadranskog kraja, a u srcu i u obiteljskom odgoju dobrotu, poštenje i pobožnost onog naroda koji je nastao miješanjem mletačkog i ilirskog življa…» O. Leopold rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki kotorskoj, od roditelja Petra Mandića i Dragice, rođene Carević. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijeni ga u Leopold. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. I ta činjenica, tko zna o njoj razmišljati, već sama od sebe mnogo govori. Bez velikodušnosti Bogdanovih roditelja da prihvate njega, dvanaesto dijete, Crkva bi ostala veoma prikraćena. O. Leopold bio je jedan od njezinih najvećih i najrevnijih djelitelja sakramenta pokore. Kolike je on tisuće pokornika pomirio s Bogom?! Svi bi ti bez njega, bez susreta s njime kao ispovjednikom, ostali silno prikraćeni. I naša domaća Crkva na hrvatskom jezičnom području ostala bi prikraćena za jednoga velikoga i slavnoga Božjega slugu, danas poznata i štovana po cijelom katoličkom svijetu. Mnoge dobrotvorne ustanove ustanovljene su u njegovo ime i s njime se ponose. Dok se veselimo nad našim svecem, ocem Leopoldom, dostojno je i pravedno da odamo dužnu zahvalnost i roditeljskoj velikodušnosti njegova oca i majke. Bogdanovi roditelji bili su duboko vjerni kršćani. O svojoj majci otac Leopold, već poodmakao u dobi, izjavio je ovo: «Moja je majka posjedovala izvanrednu pobožnost; njoj naročito zahvaljujem sve ono što jesam.» Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Gospodarske prilike bile su sve teže i teže. I to je za budućeg velikog ispovjednika i tješitelja duša u ispovjedaonici bilo od velike važnosti. Druge će u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva. Tako je jednog osiromašenog očajnika ovako tješio u ispovjedaonici: «Razumijem vaš žalosni položaj, jer vidite, i moja je obitelj nekoć bila bogata. No izgubila je sve svoje imanje i dobra te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost.» Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: «Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar.» Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i tražili ne samo katolici već i pravoslavci, Bogdan je mislio da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak. Možemo ih razumjeti jer je Bogdan bio veoma dobar sin. U dobi od 16 godina on ostavlja rodnu kuću te polazi na nauke u Serafsko sjemenište u Udine, u sjevernoj Italiji. Nakon dvije godine u Bassanu započinje novicijat. 2. svibnja 1884. oblači redovničko kapucinsko odijelo i dobiva ime Leopold. Život je u novicijatu venetske kapucinske provincije bio vrlo strog pa je pravo čudo kako je sa zdravljem krhki fra Leopold mogao izdržati redovničku stegu. 4. svibnja 1885. položio je prve jednostavne zavjete, a zatim je poslan u Padovu na filozofske nauke. G. 1888. polaže svečane zavjete i prelazi u Veneciju na studij teologije te neposrednu pripravu na svećeništvo. Sretan dan njegova svećeničkoga ređenja svanuo je 20. rujna 1890., kad ga je kardinal Domenico Agostini zaredio za svećenika. O. Leopold je od mladosti u srcu osjećao Božji poziv da radi među kršćanima odijeljenim od Rima. Prve godine svoga svećeništva mišljaše da mu je poći među njih i tamo raditi. Ali, kad je nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio konačno određen za Padovu, shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: «Odsada pa u buduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.» Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: «Da svi budu jedno!» Tijekom punih 40 godina o. Leopold će od ranog jutra pa do poslijepodnevnih sati sjediti u ispovjedaonici i neumorno ispovijedati. Procesije pokornika opkoljavale su njegovu skromnu ispovjedaonicu. Njegovi su pokornici bili ljudi iz visokog društva, liječnici, profesori i intelektualci, ali i mali priprosti svijet. On ih je sve s jednakom ljubavlju primao, tješio, duhovno vodio, s Bogom pomirivao. Zato je prigodom Leopoldove beatifikacije sveti otac Pavao VI. u prigodnom govoru ovo naglasio: «On se najviše posvetio službom u sakramentu pomirenja. Na sreću, o tom vidu svetosti novoga sveca napisana su već i objavljena mnoga sjajna svjedočanstva. Nama ne preostaje drugo nego da se divimo i da zahvaljujemo Gospodinu koji danas daje Crkvi tako jedinstven lik službenika sakramentalne milosti svete ispovijedi. On s jedne strane poziva svećenike na vršenje službe tako izvanredne važnosti, tako suvremenog sredstva odgoja i tako neusporedivo velikog duhovnog bogatstva. A vjernike podsjeća, bilo da su gorljivi ili mlaki ili ravnodušni, da je osobna i tajna ispovijed još danas, dapače danas više nego ikada, za njih providnosna i neizreciva usluga, izvor milosti i mira, škola kršćanskoga života, neusporedivo ohrabrenje na zemaljskom putovanju prema vječnoj sreći.» Lik svetog Leopold jača duše koje teže za duhovnim rastom da revno dolaze na ispovijed, koju neki, očito ne nadahnuti kršćanskom i zrelom mudrošću, žele ubrojiti među preživjele oblike žive, osobne i evanđeoske duhovnosti. Naš svetac s uspjehom poziva na taj doista strogi sud pokore, ali koji nije ništa manje drago utočište ohrabrenja, unutarnje istine, uskrsnuća na milost i uvježbavanje u liječenju na izvorni kršćanski život. Tako će mnoge, doista mnoge duše koje su otupjele u varavoj obesvećenosti suvremenih običaja, iskustveno doživjeti tajanstvenu i preporodnu utjehu Evanđelja, razgovora s Ocem, susreta s Kristom, zanosa Duha Svetoga. Sakrament pomirenja u njima će pomladi ti žudnju za usrećivanjem drugih, težnju za pravdom i za ćudorednim dostojanstvom. Prije smrti o. Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica osta pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje. Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bî već njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim. Leopolda iz Herceg-Novog (Leopoldo da Castelnuovo) proglasio je svetim Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. Riječi hvale upućene svima onima koji su Crkvi dali «tako uzvišen i tako čovječan lik» prima i naša domovina Hrvatska, jer je sveti Leopold Mandić po rođenju Hrvat, a danas sjajan biser na kruni svete, pobožne i žarke Hrvatske. Njegov svijetao primjer nek nam uvijek svima svijetli! Bio je veliko čeljade u malom slabašnom i krhkom tijelu. Velik duhom i srcem, velik svetošću, a to je ona jedina prava veličina. Dok je otac Leopold umirao, molili su mu glasno «Zdravo Kraljice», a on je tihim glasom ponavljao riječi te lijepe molitve. Kod posljednjih riječi: «O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!» – izdahnuo je. Dobro je da njegov blagdan slavimo baš sada u raspjevanom Gospinu svibnju. Dobri otac Leopold bio je Marijino odabrano dijete.

Sveti Nerej, Ahil i Pankracije, mučenici († 304)

O životu obojice mučenika Nereja i Ahila znamo malo. Oni su pretrpjeli mučeništvo vjerojatno g. 304. za Dioklecijanova progonstva. Prema jednom grobnom natpisu bili su vojnici, koji su s poganstva prešli na kršćanstvo. Vijesti su o sv. Pankraciju nesigurne. Prema njima on je u dobi od 14 godina u tom istom progonstvu zbog vjere bio smaknut. I to je što na njemačkom jezičnom području popularni Schott – izdavač misnih knjiga – zna reći o ta tri rimska mučenika prvih kršćanskih vremena. Pa kako to da i nakon liturgijske reforme, unatoč tako škrtim i nesigurnim povijesnim podacima, sva tri mučenika ostadoše ipak u kalendaru za opću Crkvu? Na to pitanje nije lako odgovoriti. Da li razlog valja u tome tražiti što su u Rimu, u središtu kršćanstva, njihovi grobovi jako poznati ili što su u Vječnom gradu veoma štovani mučenici? Bilo što bilo, i ta tri, iz ranoga kršćanstva nama danas prilično nepoznata, mučenika podsjećaju nas na vjerske stvarnosti koje danas veoma lako, a na svoju štetu, zaboravljamo. Bacimo stoga barem letimičan pogled na gotovo dvadesetstoljetnu povijest Crkve. U tom prilično dugom razdoblju vremena bilo je divnih, ali i manje divnih odsječaka. Neki su od njih bili i porazni. Sve to ne smije nas ipak previše uznemirivati. Odlučno je u toj povi-jesti da se tu radi o povijesti kršćana, dakle, pojedinih ljudi, koji su znali biti herojski divni, ali i ljudski slabi i grješni. Kroz sva ta duga stoljeća živjela je, po Kristu ustanovljena, Crkva od ljudi i među ljudima koji su se trudili svoju vjeru ostvarivati u sivoj svakidašnjici. Po sve-tim mučenicima, koje danas slavimo, Crkva je bila prisutna u Rimu na prijelazu iz III. u IV. stoljeće, u teško doba okrutnoga i nemilosrdnoga Dioklecijanova progonstva, kad se stvarno radilo o životu ili potpunom uništenju Crkve. Po nama, današnjim kršćanima, Crkva će biti živa i stvarna u našem vremenu i u mjestu u kojem živimo. Crkva nije neka apstraktna stvarnost, već mi ljudi, živi kršćani. Zato je samo tamo prisutna gdje živi preko svojih članova. Današnji ljudi, pa tako i kršćani, više vole gledati u budućnost nego u prošlost. To u ovom užurbanom vremenu što ga mi proživljavamo ima donekle i svoje opravdanje. No i mi, zaljubljenici budućnosti, možemo itekako mnogo naučiti iz povijesti, dakle, iz prošlosti. Mi danas živimo u jednom prijelomnom razdoblju, a takvih je u povijesti Crkve i čovječanstva već bilo. Razvoj sadašnjega crkvenoga života može nas ispuniti mučnim pitanjem: nema li Crkva svoju budućnost već iza sebe? Tu i tamo mnogi se kršćani boje da li će Crkva nakon njihova nestanka s pozornice svijeta u njihovu kraju još živjeti. Rimski mučenici iz prijelomnog vremena podsjećaju nas da je i njih, možda, mučilo slično pitanje, a ipak je Crkva nadživjela i Dioklecijana i tolika druga svoja krizna i teška razdoblja, mučno se probijajući u budućnost, ali ipak brže ili sporije kročeći naprijed. Kako je izgledalo vrijeme kad su živjeli naši sveci junaci? – Crkva se kroz tri stoljeća između progonstva i kratkih razdoblja mira iznutra sredila, ojačala, učvrstila. I tada ju je za Dioklecijana, kad je Rimsko Carstvo bilo na vrhuncu moći, čekao strašan udarac. Buknulo je najkrvavije i najopćenitije od svih dotadašnjih progonstava. Kad su Nerej, Ahil i Pankracije išli u mučeničku smrt, budućnost je Crkve izgledala veoma tmurna i neizvjesna. A ipak, rijeke mučeničke krvi, prolivene baš za Dioklecijana, spremile su Crkvi vedriju budućnost jer je rimskim carem ubrzo postao Konstantin, koji je Milanskim ukazom godine 313. Crkvi dao potpunu slobodu i velike mogućnosti da naviješta i nesmetano širi Kristov nauk. Bog će isto tako i danas iz krize koju proživljavamo za svoju Crkvu već pronaći put u budućnost. Koliko se puta ona u svojoj povijesti našla u gotovo bezizlaznoj situaciji, da, gotovo na rubu groba!? Koliki su joj proricali nestanak s lica zemlje! Koliki to čine i danas i ovdje oko nas, u okolini u kojoj mi živimo! No Crkva je i u agoniji ipak išla naprijed. Gledajući, dakle, u prošlost, pa i u živote takozvanih starinskih svetaca, možemo rasti u pouzdanju da i današnja Crkva ima mnogo šansi i perspektiva za budućnost. A primjer nas svakoga sveca uči kako da u svome vremenu pomažemo rast Crkve.

11. svibanj

Sveti Igncije iz Laconija (1701-1781)

Pravo ime i prezime našega sveca jest Franjo, Ignacije, Vinko Peis. Nadimak Laconi ima po svome rodnom mjestu Laconi, koje se nalazi u brdima srednje Sardinije. Roditelji su mu bili mali zakupnici. Imali su devet sinova. Ignacije bijaše drugi po redu. Rođen je 17. studenoga 1701. Već od malena odlikovao se dobrotom i pobožnošću. U tome je imao odlična učitelja u majci. Kako tada na Sardiniji nije bilo škola, nije učio ni čitati ni pisati. No zato ga je majka zarana uvela u znanost svetaca. Za njega je, kako je to kod njegove kanonizacije rekao Pio XII., “crkva imala neodoljivu moć privlačivosti tako da su ga često rano ujutro vidjeli kako kleči na otvorenom i čeka da se otvori župna crkva”. Kad je Ignaciju bilo 18 godina, teško se razbolio. Nalazeći se u toj nevolji, zavjetovao se da će, ako mu Majka Božja izmoli zdravlje, stupiti u kapucine. Molitva je bila uslišana. Ignacije ozdravi, ali ga sada uhvati takva želja za životom da posve zaboravi na svoj zavjet. I ne samo to, već je sa svojim vršnjacima prilično lakoumno provodio dane. Milostivi Bog tada je po drugi put ozbiljno zahvatio u njegov život. Jednog je dana jahao na konju, koji se nečega silno prestrašio i stao kao divlji juriti kroz grmlje, a sve pored dubokih provalija. Zahvaćen smrtnim strahom, Ignacije se sjeti svoga neizvršenog zavjeta te ga obnovi i obeća da će ga, što bude prije moguće, ispuniti. I stvarno nije više dugo čekao ni oklijevao. Već sljedećeg dana s ocem krenu na put kapucinskom provincijalu. Razočaranje je bilo veliko kad je bio odbijen. Tek kasnije primljen je na posredovanje utjecajnoga markgrofa, ali samo na pokus. Započevši novicijat u pola godine zadesi ga velika kušnja. Promijenio se magister novaka. Novi učitelj novaka htio ga je pošto-poto otpustiti iz reda smatrajući ga posve nesposobnim i neprikladnim za bilo što. U toj teškoj nevolji mladi je novak pošao u samostanski hodnik, gdje se nalazio kip Majke Božje. Bacio se ničice pred Gospu te zavapio: “Majko Božja, pomozi mi, više ne mogu izdržati!” Gospa mu je odgovorila: “Strpi se, Ignacije, i moj Sin je nosio za tebe preteški križ!” Okrijepljen i utješen tim odgovorom nastavio je svoj križni put. Bogu hvala, nije bilo uzalud. Sa šest protiv četiri glasa bio je po kapucinskim propisima pripušten ipak svetim zavjetima. Položivši redovničke zavjete, bi određen da po selima Sardinije skuplja milostinju za samostan. No, on nije samo prosio već postao i veliki misionar. Proseći milostinju, ljude je poučavao u vjeri i mnogo za njih molio. Nakon 10 godina takvoga života pozvan je u Cagliari, glavni grad Sardinije. Tu je obavljao istu službu te kroz 40 godina bio pravi misionar toga lučkoga grada. Svi su u njemu gledali pravoga sveca i rado ga slušali, a on je svaku priliku iskoristio da ljude uputi na dobro. “Upravo to neprestano prosjačenje pribavilo mu je naklonost i poštovanje svih krugova. A on je posvuda bilo malim darom bilo jednostavnom riječi činio velike stvari, jer je iz čitave njegove ličnosti zračila žarka serafska ljubav” – rekao je o njemu Pio XII. I kad bi se nakon prosjačenja umoran vraćao u samostan, još je pred Isusom u Presv. Sakramentu proveo čitave sate u klanjanju i molitvi. A veliki Bog svog je poniznog slugu obdario darom čudesa i proroštva tako da je u puku stekao još veću popularnost. Postao je jedan od velikih čudotvoraca Crkve. Njegova ponizna služba Isusova prosjaka učinila je od njega apostola, plodna apostolskim djelima, na kojima bi mu mogao zavidjeti i kakav slavan propovjednik, rekao je o njemu veliki papa Pio XII., koji ga je 16. lipnja 1940. proglasio blaženim, a 21. listopada 1951. svetim. Svetac je umro 11. V. 1781. u Cagliariju, a i na njemu se ispuniše riječi Gospina Magnificata: “uzvisi neznatne” (Lk 1,52). Opširnije Sveti Ignacije iz Laconija (1701-1781) Pravo ime i prezime našega sveca jest Franjo, Ignacije, Vinko Peis. Nadimak Laconi ima po svome rodnom mjestu Laconi, koje se nalazi u brdima srednje Sardinije. Roditelji su mu bili mali zakupnici. Imali su devet sinova. Ignacije bijaše drugi po redu. Rodio se 17. studenoga 1701. Već od malena odlikovao se dobrotom i pobožnošću. U tome je imao odlična učitelja u majci. Kako tada na Sardiniji nije bilo škola, nije učio ni čitati ni pisati. No zato ga je majka zarana uvela u znanost svetaca. Za njega je, kako je to kod njegove kanonizacije rekao Pio XII., “crkva imala neodoljivu moć privlačivosti tako da su ga često rano ujutro vidjeli kako kleči na otvorenom i čeka da se otvori župna crkva”. Kad je Ignaciju bilo 18 godina, teško se razbolio. Nalazeći se u toj nevolji, zavjetovao se da će, ako mu Majka Božja izmoli zdravlje, stupiti u kapucine. Molitva je bila uslišana. Ignacije ozdravi, ali ga sada uhvati takva želja za životom da posve zaboravi na svoj zavjet. I ne samo to, već je sa svojim vršnjacima prilično lakoumno provodio dane. Milostivi Bog tada je po drugi put ozbiljno zahvatio u njegov život. Jednog je dana jašio na konju, koji se nečega silno prestrašio i stao kao divlji juriti kroz grmlje, a sve pored dubokih provalija. Zahvaćen smrtnim strahom, Ignacije se sjeti svoga neizvršenog zavjeta te ga obnovi i obeća da će ga, što bude prije moguće, ispuniti. I stvarno nije više dugo čekao ni oklijevao. Već sljedećeg dana s ocem krenu na put kapucinskom provincijalu. Razočaranje je bilo veliko kad je bio odbijen. Tek kasnije primljen je na posredovanje utjecajnoga markgrofa, ali samo na pokus. Započevši novicijat u pola godine zadesi ga velika kušnja. Promijenio se magister novaka. Novi učitelj novaka htio ga je pošto-poto otpustiti iz reda smatrajući ga posve nesposobnim i neprikladnim za bilo što. U toj teškoj nevolji mladi je novak pošao u samostanski hodnik, gdje se nalazio kip Majke Božje. Bacio se ničice pred Gospu te zavapio: “Majko Božja, pomozi mi, više ne mogu izdržati!” Gospa mu je odgovorila: “Strpi se, Ignacije, i moj Sin je nosio za tebe preteški križ!” Okrijepljen i utješen tim odgovorom nastavio je svoj križni put. Bogu hvala, nije bilo uzalud. Sa šest protiv četiri glasa bio je po kapucinskim propisima pripušten ipak svetim zavjetima. Položivši redovničke zavjete, bi određen da po selima Sardinije skuplja milostinju za samostan. No, on nije samo prosio već postao i veliki misionar. Proseći milostinju, ljude je poučavao u vjeri i mnogo za njih molio. Nakon 10 godina takvoga života pozvan je u Cagliari, glavni grad Sardinije. Tu je obavljao istu službu te kroz 40 godina bio pravi misionar toga lučkoga grada. Svi su u njemu gledali pravoga sveca i rado ga slušali, a on je svaku priliku iskoristio da ljude uputi na dobro. “Upravo to neprestano prosjačenje pribavilo mu je naklonost i poštovanje svih krugova. A on je posvuda bilo malim darom bilo jednostavnom riječi činio velike stvari, jer je iz čitave njegove ličnosti zračila žarka serafska ljubav” – rekao je o njemu Pio XII. I kad bi se nakon prosjačenja umoran vraćao u samostan, još je pred Isusom u Presv. Sakramentu proveo čitave sate u klanjanju i molitvi. A veliki Bog svog je poniznog slugu obdario darom čudesa i proroštva tako da je u puku stekao još veću popularnost. Postao je jedan od velikih čudotvoraca Crkve. Njegova ponizna služba Isusova prosjaka učinila je od njega apostola, plodna apostolskim djelima, na kojima bi mu mogao zavidjeti i kakav slavan propovjednik, rekao je o njemu veliki papa Pio XII., koji ga je 16. lipnja 1940. proglasio blaženim, a 21. listopada 1951. svetim. Svetac je umro 11. V. 1781. u Cagliariju, a i na njemu se ispuniše riječi Gospina Magnificata: “uzvisi neznatne” (Lk 1,52).

10. svibanj

Sveti Antonin, biskup (1389-1459)

Svako stoljeće ima svoje svjetionike. Jedan od velikih svetačkih svjetionika XV. stoljeća bijaše sin Firenze, kasnije dominikanac i nadbiskup svoga rodnoga grada, Antonino Pierozzi. On se rodio u Firenzi koncem ožujka 1389. Bio je sin gradskoga bilježnika. Po naravi je bio vrlo darovit dječak koji je već u 15. godini života stekao izvanrednu naobrazbu, osobito na području prava. Napamet je naučio slavni pravni Grazianov dekret. Da je ostao u svijetu, mogao je postići izvanredno visoku karijeru. No on si uze kao životno geslo: “Postoji samo jedan jedini pravi način vladanja, a taj je služiti Bogu.” I vjeran njemu svoj život upravi drugim smjerom. Kad mu je bilo 16 godina, stupi u Cortoni u dominikanski red. Svršivši s uspjehom godine formacije i nauka, g. 1418. bi zaređen za svećenika te započe djelovati takvim žarom da postade veliko svjetlo svoga vremena. Samo pet godina kasnije postade prior reformnog dominikanskog samostana u Fiesole kod Firenze, u kojem se nastojalo živjeti prema prvotnom pravilu reda, a to je pod novim izglednim poglavarom i ostvarivano. Kad je u Firenzi stari i donekle propali samostan Svetog Marka dan na raspolaganje sinovima sv. Dominika, Antonin će u njemu postati prior. Taj će samostan u drugoj polovici XV. stoljeća izići veoma na glas po Jeronimu Savonaroli. Antonin je kroz 30 godina vršio službu poglavara po raznim dominikanskim samostanima u Toscani te postao duša obnove svoga reda. Izišavši na dobar glas izvan granica svoje provincije, bio je g. 1446. imenovan vizitatorom samostana u Napuljskom kraljevstvu. Dok se nalazio na putovanju, zatekla ga je vijest o imenovanju za nadbiskupa Firenze po papi Eugenu IV. Netko bi se takvim imenovanjem razveselio, a on je sve učinio da ga od sebe otkloni. Papa, poznavajući njegovu poniznost, zaprijeti mu izopćenjem ako ne prihvati imenovanje. Možemo postaviti pitanje zašto je Papa bio tako uporan u tome imenovanju? – Odgovor nalazimo u činjenici što ga je kao vrsna redovnika i teologa upoznao na unionističkom općem saboru u Firenzi (1439-1442). I kasnije se u raznim pothvatima služio veoma korisno Antoninovim savjetima pa je smatrao da je upravo on čovjek koji je potreban ispražnjenoj nadbiskupskoj stolici u Firenzi. Papa Eugen IV., brzo nakon Antoninova imenovanja za nadbiskupa, preminu, okrijepljen svetim sakramentima, ali i prisutnošću i molitvom svoga svetog prijatelja Antonina. Novi se nadbiskup u Firenzi svojski i odgovorno latio svog posla u želji da svoju nadbiskupiju dovede do svestrane duhovne obnove te da u njoj procvate istinski kršćanski život. U tome radu najviše je vrijedio njegov osobni primjer. Njega časti nisu uzoholile. On je i dalje ostao ponizan i jednostavan čovjek, pravi redovnik, kao što je i prije bio. Čak je i dalje nosio redovničko odijelo, a njegova je soba bila skromno urešena pa je naličila više na siromašnu samostansku ćeliju, nego na obitavalište visokoga prelata jednoga od tada najbogatijih i najraskošnijih talijanskih gradova, u kojem je cvala renesansa. Sjaj ovoga svijeta ne ošamuti sveca, jer bijaše prosvijetljen jednim drugim, višim svjetlom. Nadbiskup nije želio da priprosti toskanski seljaci vide svoga natpastira okružena raskošjem i blistavošću. On je želio u duhu Isusova Evanđelja biti i ostati siromašan, posve slobodan od svega onoga što bi ga moglo sputati i zarobiti. Antonin je bio pravi pastir duša, stoga je svake nedjelje propovijedao, svake godine pješice obišao cijelu svoju nadbiskupiju, bio uvijek spreman sa svakim porazgovoriti i tako su njegovi poslovi silno rasli te od njega iziskivali velik napor. A ipak u tome neprestanom poslu i naprezanju nije nikad izgubio ni nutarnju sabranost ni vedrinu duha. Kad su ga jednom upitali kako je to u takvom načinu života moguće, odgovorio je: “Nikakva stvar svijeta ne može nam oduzeti nutarnji mir, samo ako u srcu uvijek imamo jedno slobodno mjesto, u koje se sami možemo navraćati, a da isto vrijeme u nj ne prodre buka svijeta.” Sveti Antonin je pokazao svoju veličinu i u izvanredno teškim životnim prigodama i prirodnim katastrofama. Ta na muci se uvijek i poznaju pravi junaci. Kad je u njegovoj nadbiskupiji buknula kuga, česti strašan i nemio gost onih vremena, sveti je pastir razvio izvanrednu karitativnu i socijalnu djelatnost. Hitao je u pomoć potrebnima, bolešću pogođenima, gdjegod je samo znao i mogao, a i organizirao pomoć ondje kamo sam osobno nije mogao doprijeti. U tome su mu poslu veoma mnogo pomagala redovnička subraća dominikanci, od kojih, uslijed dvorbe kugom pogođenih bolesnika, neki i sami navukoše na se tu tešku zaraznu bolest i od nje kao mučenici bratske ljubavi pogiboše. Dominikanski samostani u Firenzi i Fiesolu gotovo posve opustješe. Kad se, pak, stišala kuga, nastadoše nove nevolje: glad i potresi. Opet prilika za iskazivanje pomoći. Mnogi bogati građani Firenze, videći kako se njihov vrijedni nadbiskup nesebično žrtvuje, smekšaše svoja srca, posegoše duboko u džepove i počeše mu pomagati šakom i kapom. To je svecu omogućilo da svoju već poslovičnu dobrotvornost još više proširi. I zbilja, k njemu je s puno pouzdanja sve što je bilo u nevolji neprestano dolazilo, a on je svakoga primio i svakome pomagao. Videći da se i njemu bliži kraj zemnoga života, načinio je na vrijeme oporuku u korist siromaha. No, time se baš nisu pomogli. On je već sve razdijelio, tako da je od njegova imetka ostalo samo cigla 4 dukata. Svetac je u korist potrebnih osnovao i Bratovštinu svetog Martina, koja je i nakon njegove smrti nastavila dobrotvornu djelatnost te u Firenzi mnogima pomogla. Svetac je umro 2. svibnja 1459. u Montughi, predgrađu Firenze. Svetim ga je proglasio 31. svibnja 1523. papa Hadrijan VI. Spomenimo i to da je svu tu veliku aktivnost Antonin razvijao makar je već od rane mladosti bio veoma krhka zdravlja. Kraj svega pastoralnog rada dospio je i još mnogo toga napisati, tako da je iza sebe ostavio bogatu književnu baštinu. Naročito se istaknuo pisanjem rasprava iz moralne teologije. Glavno mu je djelo Moralna suma. Ono je velika sustavna enciklopedija misli i prakse kršćanskoga života u XV. stoljeću. Koliko je bilo u upotrebi, dokazuju brojna izdanja. I tako je sv. Antonin na području moralne teologije, sve do pojave sv. Alfonza Liguorija bio jedan od najvećih autoriteta. Njegovo djelo pod mnogim je vidovima: asketskim, pastoralnim i pedagoškim još i danas uistinu zanimljivo. Neki čak smatraju da bi zbog njega zaslužio naslov naučitelja Crkve. Uz djela iz moralne teologije pisao je i asketske spise, osobito namijenjene duhovnome vodstvu. Tako na primjer: Pravilo kršćanskoga života, Djelo kako da se dobro živi, Pisma. Iz te bogate zbirke 20 je pisama posvećeno duhovnom vodstvu. Ta su mu djela zaslužila častan naslov: “Antonin od dobrih savjeta”. U pismenu baštinu sv. Antonina valja ubrojiti njegov Quaresimale – korizmene propovijedi i brojne druge bilo izrađene bilo samo skicirane propovijedi. Među njima su naročito zapažene 44 propovijedi o Majci Božjoj. Ako čovjek čita djela svetog Antonina, gotovo će na svakoj strani osjetiti pastoralca, pastira duša, koji u punom jeku humanizma i renesanse želi dati odgovor na probleme koji se s ta dva pokreta pojavljivahu. I zbog toga se ne možemo oteti uvjerenju da je sveti Antonin bio čovjek Božje providnosti, jer je razvio silnu djelatnost baš u onome gradu koji bijaše središte humanizma i renesanse. U doba kad je čar klasične starine toliko očarao duše da su primale ne samo njezine lijepe izražajne oblike, već i njezin često puta posve poganski sadržaj, Antonin je bio svjetionik koji je neprestano pokazivao put u jedinu luku istine. To je ona istina za koju se rodio i došao na svijet da svjedoči sam Sin Božji, Isus Krist. I ponizni njegov sluga Antonin Pierozzi bio je sav u službi Isusove istine, sluga vječne Istine.

Sveti Ivan Avila (1499-1569)

Papa Pavao VI. ući će u crkvenu povijest kao papa brojnih kanonizacija i beatifikacija. Jedan je od njega kanonizirani svetac i sveti Ivan Avila, uzor svećenik, slavan propovjednik, apostol španjolske pokrajine Andaluzije, jedan od najznačajnijih likova katoličke obnove u XVI. stoljeću. Toga je duhovnog velikana blaženim proglasio 15. travnja 1894. papa Leon XIII., a svetim 31. svibnja 1970. Pavao VI. Po običaju, Papa je tom zgodom izrekao i značajnu homiliju, ocrtavši lik novog sveca te pokazavši njegovu suvremenost i za naše dane. Sveti Ivan Avila bio je složena ličnost, koja je u sebi ujedinjivala nježnost i strogost, lirski i muževni način izražavanja, kontemplaciju i akciju. I dok je kao propovjednik toplo govorio o pouzdanom predanju Bogu te o velikom dobročinstvu Kristova misterija, u isto je vrijeme bodrio na oštru asketsku borbu. Za njega je “ljubav način ili vrsta rata, a u njoj labavima nema mjesta”. Sveti Ivan je bio veliki učitelj mislene molitve, ne zanemarujući ni usmenu kao ni česte ispite savjesti. Bio je izvanredno pobožan prema Euharistiji i veliki promicatelj česte pričesti. Uz Euharistiju gajio je pobožnost prema Kristovoj muci, Duhu Svetom i Bogorodici. U duhovnoj teologiji više je asketik nego mistik i stoga naglašava razmišljanje o ljudskoj bijedi i o posljednjim stvarima. Da je bio izvanredna ličnost, dokazuje i velik broj njegovih učenika i prijatelja. To su: sv. Ignacije Lojolski, koji se s njim dopisivao, sv. Ivan od Boga, sv. Franjo Borgija, sv. Terezija Avilska, sv. Ivan de Ribera, časni Ljudevit iz Granade. Sve već dosada kratko, sažeto i gotovo letimično navedeno dokazuje da je vrijedno upoznati svetački lik Ivana Avilskoga, tim više što je kod nas gotovo nepoznat. Ivan se rodio na blagdan Bogojavljenja 1499. ili 1500. godine u Almodóvar–del-Campo, u južnoj Španjolskoj. Otac mu je bio židovski obraćenik na kršćanstvo, veoma imućan čovjek, a majka pripadala nižem španjolskom plemstvu, na što je bila veoma ponosna. Okolnost da je Ivan po ocu bio židovskoga podrijetla te pripadao tzv. kršćanima novijeg datuma bit će u tadašnjim prilikama trajna zapreka na njegovu životnom putu. Kakvo je tada shvaćanje o tome vladalo, najočitije pokazuje da je svečev učenik i životopisac, slavni Luj iz Granade, njegovo židovsko podrijetlo naprosto prešutio, kao da je ono neka sramota. Imućni je otac poslao svoga darovitoga sina na Sveučilište u Salamanku, na studij prava. Ivan je tamo studirao četiri godine, a onda napustio Sveučilište. Jedni misle da je zbog svoga židovskoga podrijetla na to bio prisiljen, dok drugi to niječu. Tamo od XI. stoljeća po Španjolskoj se silno počela širiti “corrida de toros” – borba s bikovima te privlačiti mase gleedatelja, onako nekako kao danas nogomet. Bila je to prilično okrutna i krvava borba, koja baš ne pobuđuje plemenite osjećaje. Jednog je dana Ivan Avila prisustvovao takvoj koridi; to ga je tako potreslo da je odlučio ostaviti svijet i postati redovnik. Taj je naum i ostvario te je jedno posve kratko vrijeme pripadao nekom redu, ali ne znamo kojemu. U želji za životom molitve i razmatranja proveo je i tri godine u roditeljskoj kući, na veliku radost roditelja, jer su ga na taj način mogli zadržati dulje uza se kod kuće. Od g. 1520-1526. nalazimo Ivana Avilu na Sveučilištu Alcala, gdje studira filozofiju i teologiju. Tada je to sveučilište bilo veoma pod utjecajem nauka glasovitoga humanista Erazma Roterdamskoga. Na Filozofskom fakultetu Avila je bio slušač slavnoga dominikanca Dominika de Sote, koji ga je ubrajao među svoje najdraže učenike. Svršivši nauke i postavši svećenik, Ivan je otišao u Sevillu, da se ondje ukrca na brod te pođe kao misionar u novi svijet. To bi se vjerojatno i ostvarilo da nije susreo časnoga Božjega slugu Hernanda de Contrerasa koji ga, zadivljen njegovom krepošću, preporuči seviljskom nadbiskupu don Alonsu Manriqueu. I tako Ivan započe veoma plodan svećenički apostolat u Sevilli, Eciji i drugim mjestima seviljske nadbiskupije. Djecu je poučavao u katekizmu, odrasle u praksi mislene molitve, davao je pouke iz Svetoga pisma te sate i sate provodio u ispovjedaonici posvećujući se dušama koje su tražile njegovo vodstvo. Ivanove vatrene propovijedi, pune Božjega duha, skupljale su ljude i po crkvama i po trgovima gdje bi propovijedao. Sveca je god. 1531. zadesila velika neugodnost. Netko ga je tužio inkviziciji. Predmet optužbe bijahu neke njegove izreke, krivo shvaćene i onda dovedene u sukob s dogmom i moralom. Nakon prvog informativnog postupka inkvizicija ga je zatvorila. Bio je to za sveca udarac koji je podnio mirno i dostojanstveno, provodeći vrijeme svoga tamnovanja u molitvi i razmišljanju, a Bog ga je krijepio svojim svjetlom i utjehom. Napokon je presudom od 16. lipnja proglašen nedužnim te pušten na slobodu. Sada je počeo opet propovijedati, no iz Seville se za stalno preselio u Cordovu. Odatle je često zalazio u Granadu, gdje je nadbiskup don Gaspar de Avalos u njemu pronašao odlična savjetnika. Na blagdan Sv. Sebastijana, 20. siječnja 1537., svojom je potresnom propovijedi u Granadi postigao obraćenje portugalskoga avanturista Ivana de Ciudada, kasnije nazvana od Boga, koji postade osnivač reda milosrdne braće za dvorbu bolesnika. U istom je gradu snažnom propovijedi utjecao na gandijskoga vojvodu Franju Borgiju, koji ostavi svijet i stupi u Družbu Isusovu. Na svojim putovanjima po Andaluziji Ivan je sam ili posredstvom svojih sve brojnijih učenika i sljedbenika osnivao kolegije za pouku djece u katekizmu i gramatici, a osnovao je i nekoliko velikih kolegija za kler Granade, Cordove i Evore. Najslavniji od njih bijaše onaj u Beazi, koji g. 1542. postade sveučilištem. Svetac je ipak želio da se na njemu predaje samo filozofija i teologija, discipline koje će biti na korist duša. A odredio je da se svećenicima ne daju akademski stupnjevi prije no što su se bavili pastoralnim radom po selima. Svetac je oko sebe okupio lijepu skupinu svjetovnih svećenika, koji su zajedno radili pastoralno, osobito vodeći posvuda s velikim uspjehom pučke misije. Shrvan napornim radom, dugim molitvama i oštrim pokorama svetac je umro 10. svibnja 1569. u Montilli i kao veliki prijatelj isusovaca pokopan u njihovoj crkvi. God. 1946. papa Pio XII. apostolskim breveom Dilectus filius proglasio je apostola Andaluzije glavnim zaštitnikom svjetovnih svećenika u Španjolskoj. Ivan je iza sebe ostavio golemu pismenu ostavštinu, samo se, na žalost, više od 2.000 strana njegovih spisa izgubilo. Od sačuvanih veoma su vrijedna 252 pisma, koja su puna duhovnoga nauka i zdravoga smisla za duhovne stvarnosti. Sačuvane su i 82 propovijedi: 10 o svecima, 13 o Majci Božjoj, nekoliko o Presv. Sakramentu i Duhu Svetom te propovijedi za pojedina razdoblja crkvene godine; 16 pouka i konferencija namijenjeno je svećenicima, a dvije dvjema ženskim redovničkim zajednicama. Svetac je napisao i dvije promemorije za crkvenu obnovu po Tridentskom saboru. Uz to je napisao i razna pravila duhovnoga života, sastavio molitve i katekizme i u prozi i u stihovima. Na španjolski je s latinskoga preveo Nasljeduj Krista. Međutim najvažnije svečevo djelo nosi naslov Audi filia – prema 11. i 12. stihu 44. psalma. Djelo je namijenjeno jednoj duši koju je duhovno vodio. Ono sadrži niz razmišljanja, pouka i pravila za asketski život. Napisano je pod utjecajem sličnog djela svetog Jeronima Pismo Eustohiji, zatim Vježbanja u duhovnom životu od Garcije de Cisneros i Enhiridiona Erazma Roterdamskog. Djela sv. Ivana Avile veoma su cijenili i često navodili učitelji Crkve: sv. Franjo Saleški i sv. Alfonz Liguori. Njihovu vrijednost potvrđuju i brojni prijevodi na talijanski, francuski, engleski, njemački, portugalski, pa čak i grčki, kao i brojna izdanja u španjolskom izvorniku. Mnogi su se duhovni pisci pozabavili proučavanjem nauka sv. Ivana Avile te o njemu napisali brojne studije. Glasovita španjolska književna zbirka “Biblioteca de Autores Cristianos” (Biblioteka kršćanskih pisaca) brigom Sale Balust priredila je novo kritičko izdanje u tri sveska svih svečevih sačuvanih djela. Nakon što je Papa Pio XII. proglasio blaženog učitelja Avilu “posebnim zaštitnikom španjolskog klera” godine 1946. bačeno je sjeme na Iberijskom poluotoku da što prije dođe i do njegove beatifikacije. Glasnogovornik svega tog bijaše španjolski episkopat, a pridružio se i tadašnji državni poglavar generalissimo Francisko Franco. Nakon dovršenih radova za kanonizaciju, 31. svibnja 1970., moglo se pristupiti svečanoj kanonizaciji koju je u bazilici Sv. Petra u Rimu izvršio papa Pavao VI. (usp. AAS, LXII 1970, str. 481-487). Bilo je to samo tri tjedna prije kanonizacije prvog hrvatskog sveca Nikole Tavelića.

Blaženi Ivan Merz (1896-1928)

»Svjedok – uzor – zaštitnik – primjer – suputnik – program života i djelovanja« (Papa Ivan Pavao II.) Blaženi Ivan Merz rodio se u Banjoj Luci, 16. XII. 1896. godine. Odgajan je u liberalnoj sredini. Gimnaziju s maturom završava 1914. godine u Banjoj Luci. Po želji roditelja kroz tri mjeseca pohađa Vojnu akademiju, a potom počinje studij u Beču. Prvi svjetski rat prekida mu studij. Mobiliziran je i poslan na bojište. Proživljava sve patnje rata na fronti u Italiji od 1916. do 1918. U susretu s trpljenjem doživljava potpuno obraćenje Bogu. Nakon rata, 1919., nastavlja studij književnosti u Beču i potom studira u Parizu na Sorboni i Katoličkom institutu od 1920. do 1922., gdje već provodi svetački život. Iz Pariza piše majci: »Katolička vjera je moje životno zvanje«. Po završetku studija dolazi u Zagreb 1922. i postaje profesor francuskoga jezika i književnosti na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Doktorirao je 1923. na Zagrebačkom sveučilištu disertacijom pisanom na francuskom jeziku o utjecaju liturgije na francuske pisce. Razmišljanjem, studijem, a osobito u krvi i plamenu rata, dolazi do spoznaje o istinitosti kršćanske vjere. Potpuno se dariva Kristu načinivši kao laik zavjet vječne čistoće. Sve svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji “Hrvatski Orlovski Savez” kojoj je dao geslo “Žrtva – Euharistija -Apostolat”. Kao katolički intelektualac riječju i perom oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu. Jedan je od prvaka liturgijskoga pokreta i zauzeto promiče liturgijsku obnovu u Hrvatskoj. Sustavno uvodi u Crkvu u Hrvata Katoličku Akciju Pape Pija XI. Glavna njegova karakteristika kao katoličkog intelektualca jest ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku Papi, što je nastojao usaditi kod svih s kojima se susretao. Živi svetačkim životom prožetim štovanjem Euharistije. Premda mlad i kao laik smatran je “stupom Crkve” u Hrvatskoj. Svojim apostolskim radom i svojom opsežnom spisateljskom djelatnošću u katoličkom tisku ostavio je dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima. Namjeravao je osnovati svjetovni institut, tj. zajednicu laika koji bi radili za Krista i Crkvu. Nakon njegove smrti ovu je zamisao po njegovu nadahnuću djelomično ostvarila Marica Stanković, osnovavši žensku Zajednicu Suradnica Krista Kralja, kao prvi laički institut Bogu posvećenih osoba u Hrvatskoj. Bio je čovjek žive vjere, iskrene molitve, samoodricanja, dnevne Pričesti, adoracije, predanog trpljenja, široke naobrazbe, bliz ljudima i svakom je čovjeku iskazivao kršćansku ljubav. Na samrti je prikazao Bogu svoj život kao žrtvu za hrvatsku mladež. Umro je u Zagrebu, 10. svibnja 1928. u 32. godini, na glasu svetosti. Njegov svetački primjer i žrtva života donijeli su obilne plodove, jer su mnogi mladi nastavili ostvarivati njegovu duhovnu baštinu kako to svjedoči i natpis s vijenca koji su mu mladi postavili na grob: »HVALA TI, ORLE KRISTOV, ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K SUNCU«. Grob mu se nalazi u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, kamo je posljednjih šest godina života svakodnevno dolazio na sv. Misu i sv. Pričest. Brojne milosti i uslišanja dogodile su se po njegovu zagovoru. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Banjoj Luci 22. lipnja 2003., i postavio ga je, posebice mladima i vjernicima laicima za uzor kršćanskog života. Na beatifikaciji bl. Ivana Merza Sveti Otac Ivan Pavao II. rekao je i ove riječi: »Njega vam dajem kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti… On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima… Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!« Sve o blaženom Ivanu Merzu, te Bibliografija njegovih knjiga i članaka, kao i publikacija o njemu može se naći na Internet-adresi: www.ivanmerz.hr Dobivena uslišanja i milosti po zagovoru bl. Ivana Merza javite na adresu: Opširnije

Dr. Ivan Merz, sluga Božji (1896-1928)

Okrijepljen otajstvima vjere i posebnim blagoslovom pape Pija XI. preminuo je u Isusu Kristu u četvrtak 10. svibnja 1928. u 11 sati prije podne u Zagrebu u 32. godini života, u punini apostolske djelatnosti, spajajući rad i molitvu, prinoseći žrtve svoje teške bolesti na oltar Hrvatskog orlovstva, katoličke organizacije koju je osnovao, dr. Ivan Merz. Tako je otprilike bila najavljena smrt jednoga od velikih apostola-laika našega stoljeća. Merz je tako izuzetna ličnost da je prigodom 80. obljetnice njegova rođenja vatikanski poluslužbeni dnevnik L’osservatore romano od 19. XII. 1976. donio o njemu opsežan članak iz pera Tommasea Federica, profesora na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu. On smatra našega Ivana Merza jednim od najvećih likova europskog katoličkog laikata u prva tri desetljeća našega stoljeća. Veoma ističe njegov veliki apostolski rad, duboki duhovni život, a nadasve njegovo osjećanje s Crkvom, što se očitovalo u vjernosti i odanosti prema učiteljstvu Svetog Oca i biskupâ. Merz, iako svjetovnjak, bio je više čovjek Crkve nego mnogi klerik. Kao pionir Katoličke akcije u hrvatskim krajevima, u duhu enciklike Pija XI. Ubi arcano, Merz je o njoj dao takve intuicije i analize koje su još i danas suvremene. “Između tolikih mladih koji su svojim energijama radili za Katoličku akciju, Ivan Merz je primjer i simbol, i zato je gotovo potrebno da danas bude predstavljen tolikim mladima, u ovaj čas kad je poslušnost Crkvi shvaćena kao uzajamno služenje ometana štetnim egoizmima.” Profesor Federici završava svoj članak tvrdnjom da katolički svijet, napose katolička mladež, ima dužnost upoznati “taj primjer moderne svetosti, dobrote i požrtvovnog darivanja za dobro svijeta”. Tko želi dublje, temeljitije i svestranije upoznati izuzetni lik Ivana Merza, posegnut će za njegovim životopisima iz pera dr. Kniewalda, oca Vrbaneka ili o. Bože Nagya. Mi ćemo se ovdje zadovoljiti samo glavnim podacima. Ivan Merz rodio se 16. prosinca 1896. u Banjoj Luci. Otac mu je bio austrijski časnik i šef željezničke postaje. U rodnome gradu Ivan pohađa realnu gimnaziju te maturira s odličnim uspjehom. Kroz srednjoškolsko je razdoblje na njega izvršio izvanredan utjecaj profesor književnosti dr. Ljubomir Maraković i taj je utjecaj bio temelj kasnijem Ivanovu životu i radu. God. 1914., nakon mature, Ivan bez vojničkog zvanja za volju roditelja polazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, gdje ostaje samo tri mjeseca. Poslije te neuspjele avanture na Bečkom sveučilištu upisuje studij prava. No, već u ljetu iste godine, u punom jeku I. svjetskog rata, pozvan je u vojsku. Kasnije polazi na talijansku frontu te ostaje ondje sve do svršetka rata. Boravak na ratištu, gdje je svakodnevno gledao smrti u oči i bio izložen stradanjima svake vrste, probudio je njegovu vjeru i učvrstio mu kršćanski pogled na svijet. God. 1919., po završetku rata, dolazi u Beč te na tamošnjem sveučilištu započinje studij književnosti. Godinu dana kasnije dobiva stipendiju iz Francuske, odlazi u Pariz, gdje nastavlja isti studij na Sorboni i Institut Catholique. Završivši studij dolazi u Zagreb i postaje profesor francuskog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, koja se tada nalazila na Kaptolu. God. 1923. doktorirao je na Zagrebačkom sveučilištu. Zatim kroz dvije godine privatno studira kršćansku filozofiju i teologiju te sve važnije papinske i crkvene dokumente zadnjih desetljeća, osobito enciklike sve tamo od Grgura XVI. pa dalje. Kroz posljednjih šest godina svoga života i boravka u Zagrebu razvija veliku apostolsku djelatnost u katoličkim organizacijama za mladež, unoseći u njih Kristov duh Evanđelja. Širi ideje o Katoličkoj akciji, budi ljubav i odanost prema papi i Crkvi. Jedan je od osnivača Hrvatskog orlovskog saveza, u kojem vrši dužnost tajnika ili potpredsjednika sve do konca života. Ubraja se među najveće pobornike liturgijske obnove i euharistijskoga života u hrvatskom narodu. Sam živi uzornim kršćanskim životom, ispunjenim ljubavlju prema bližnjemu. Svima svijetli nenadmašivim primjerom revnosti za proširenje Kristova kraljevstva i nadnaravno dobro bližnjih, napose mladih. Umro je od meningitisa, nakon operacije sinusa, te uz veliko mnoštvo prijatelja i poštovalaca sahranjen na zagrebačkom groblju Mirogoj, odakle su njegovi zemni ostaci 16. XII. 1977. preneseni i pohranjeni u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, kamo je Ivan za života dnevno dolazio na misu, pričest i križni put. Na tridesetu obljetnicu njegove smrti pokrenut je u Zagrebu informativni biskupijski postupak za njegovo proglašenje blaženim.

09. svibanj

Sveti Kristofor

Zaštitnik vozača, ali i svih koji rade teške poslove. Ubraja se među 14 svetaca pomagača u nevoljama. Danas je sv. Kristofor mučenik, zaštitnik vozača i putnika. Mnogi u svom automobilu imaju medaljicu, naljepnicu ili privjesak s likom ovoga sveca. Ali sv. Kristofor nije stekao popularnost samo s automobilskom industrijom, već je bio veoma popularan i u srednjem vijeku. Posvuda su podizane kapele i crkvene niše u kojima je smještan dobro poznati lik, poduprt štapom, s djetetom na ramenima. Nikakvo čudo da je i o ovom svecu izniklo mnoštvo legendi. Ipak, prema Jeronimskom martirologiju, čini se da je riječ o mučeniku iz Decijeva vremena. Kristofor je položio život za Krista u Samu, u pokrajini Liciji, 250. godine. Jedan natpis svjedoči da je njemu u čast 452. godine u Kalcedonu podignuta crkva. Stručnjaci misle da je taj natpis vjerodostojan i da nije plod legendi. Jedna od legendi o sv. Kristoforu kaže da je bio mladi div koji je htio služiti najmoćnijem gospodaru. Stoga je najprije služio kralju, pa onda caru, a potom i đavlu, no kad je vidio kako se đavao boji raspela, poželio je služiti Kristu kao najjačem Gospodaru. Neki ga je pustinjak poučio u vjeri, pa je postao kršćanin. Nastanio se pokraj rijeke da bi tako mogao pomagati putnicima pri prelasku. Jedne ga je noći probudio dražestan dječji glasić i zamolio da ga prenese preko rijeke. S lakoćom je Kristofor stavio dječačića na ramena, ali kad ga je nosio preko rijeke, dječačić je postajao sve teži i teži, tako da ga je jedva iznio na obalu. Osim vozača, Kristofora su uzeli za zaštitnika svi koji rade teške poslove. Ubraja se među 14 svetaca pomagača u nevoljama.

Opširnije

Sveti Kristofor, mučenik († 250)

Ljudi zaneseni ekumenizmom misle da je dobro kod pisanja životopisa svetaca imati u vidu i ekumenske motive. Vodeći se takvim motivom, obradit ćemo život i legendu koja se splela oko sveca što ga istočna Crkva slavi danas, a zapadna 25. srpnja. To je sveti mučenik iz Licije Kristofor “čiji lik još i danas sa sobom nose toliki vozači automobila bilo kao blagoslovljenu medaljicu bilo kao neku sekulariziranu amajliju, da se zaštite od prometnih nesreća, kojih danomice ima sve više. Jedni je nose u duhu vjere, a drugi praznovjerno” (Peter Manns). Kako je automobil danas najraširenije prometno sredstvo, to i štovanje sv. Kristofora na neobičan način raste. Zbog toga mislimo da je o njemu suvremeno pisati. Zanimljivo je da je sv. Kristofor bio jedan od najpopularnijih svetaca i u srednjem vijeku. Njemu u čast gradili su kako na Istoku tako na Zapadu brojne crkve i samostane. Njegovi kipovi rese tolika sakralna zdanja. Tko od nas ne poznaje gorostasa koji poduprt štapom na ramenu nosi dijete? Kad hodočastimo u hrvatsko narodno marijansko svetište Mariju Bistricu, u cintoru nas dočekuje veliki kip sv. Kristofora. Suradnik Biblioteke svetaca Gian Domenico Gordini, redoviti profesor crkvene povijesti na Papinskom pokrajinskom sjemeništu “Benedikt XV.” u Bologni, piše da je kult sv. Kristofora bio veoma proširen u Austriji, Dalmaciji i Španjolskoj, pa nastavlja: “U Španjolskoj su se častile mnoge njegove relikvije. Kristofor je uživao naročito poštovanje kod hodočasnika i upravo su zbog toga u njegovu čast nastale ustanove i kongregacije sa svrhom da pomažu putnicima u svladavanju poteškoća svake vrste.” Štovatelji sv. Kristofora htjeli bi saznati što više o njegovu životu. Ta želja je stara već 16 stoljeća, a rodila je o tome junaku prvih kršćanskih vremena mnoge, upravo nevjerojatne legende. Iz najstarijih, veoma sažetih pismenih svjedočanstava o sv. Kristoforu možemo jedino s dostatnom sigurnošću dokazati povijesnu opstojnost svetog mučenika, dakle, da se radi o osobi koja je postojala te koja je prema Jeronimskom martirologiju g. 250. bila ubijena za vrijeme Decijeva progonstva. To je bilo sedmo od deset velikih progonstava kršćana prije milanskog edikta te, uz Dioklecijanovo, najkrvavije progonstvo, u kojem poginuše brojni mučenici. Sveti je Kristofor položio život za Krista u Samu u pokrajini Liciji. Jedan natpis svjedoči da je njemu u čast 22. rujna 452. u Kalcedonu podignuta crkva. Stručnjaci misle da je taj natpis vjerodostojan i da nije pod utjecajem ikakvih legendi. Od brojnih legendi o sv. Kristoforu spomenut ću samo jednu, po mom mišljenju najljepšu, kojoj je autor srednjovjekovni pisac Jacobus de Voragine – živio u XIII. stoljeću. On je u svojoj knjizi Legenda aurea sv. Kristofora učinio veoma slavnim na Zapadu. Prema njemu, Kristofor bijaše mladi div koji je želio služiti najmoćnijem gospodaru. Zbog toga se stavio u službu najprije kralja, pa onda cara i napokon đavla. No kad je u pratnji đavla na jednom putovanju vidio kako se đavao plaši raspela kraj puta, stupio je u službu Krista, koji je jači od svih drugih. Tako se u njemu rodila i želja za obraćenjem. Neki ga je pobožni pustinjak poučio o zapovijedima ljubavi. Želeći se vježbati u toj kreposti i na taj način spremiti na krštenje, izabrao si je obitavalište kraj jedne rijeke kako bi pomagao putnicima koji su morali preko nje prelaziti. Jedne noći probudio ga je neki veoma dražestan dječačić te zamolio da ga prenese preko rijeke. Div ga je s lakoćom stavio na ramena, ali kad je počeo koracati prema drugoj obali rijeke, teret je bivao sve teži tako da ga je, opirući se o svoj debeli štap, jedva prenio. Primivši krštenje, Kristofor je pošao u Liciju gdje je podnio mučeništvo. Kako je ta divna legenda nastala, za učenjake je još i danas velik problem. Neki misle da je njezinu nastanku moglo dati povoda svečevo ime Kristofor, što znači “nosilac Krista”. Naš suvremenik prelat Ingobert Jungnitz iz Mainza u jednoj svojoj propovijedi o sv. Kristoforu lijepo kaže: “U legendama o svecima polazna je točka uvijek ista, a ona kaže da je netko živio i djelovao iz vjere u Isusa Krista. Tko je on bio i što je u pojedinostima činio, to se zaboravilo. Ostala je samo spoznaja o sumi njegova života: on je bio svetac. Naši su pređi rado stavljali velikog i nadaleko vidljivog sv. Kristofora u blizinu ulaza u crkvu. Oni su vjerovali da će, svaki onaj koji pogleda svečev lik, onoga dana biti oslobođen od zle i nenadane smrti. A to je posve u redu ako netko s pogledom na Kristova svjedoka oblikuje svoj dnevni posao. Taj i sam postaje Gospodinov svjedok te je na taj način siguran pred vječnom smrću.” Poznato je da danas, uz vozače automobila, sv. Kristofora kao zaštitnika zazivaju i poštari, atletičari, nosači, radnici istovarivači tereta, općenito svi oni koji obavljaju teške i opasne poslove. Sveti se mučenik ubraja i među 14 svetih pomoćnika, to jest onih svetaca koje zazivaju u pomoć prilikom raznih prirodnih katastrofa. Pobožnost je prema tim svecima pomoćnicima nastala u XII. stoljeću, veoma se razvila u XIV. stoljeću. Sv. Kristofora su tada naročito zazivali u pomoć protiv kuge. Legenda o sv. Kristoforu, koju smo spomenuli, nadahnula je po Italiji i Francuskoj, a i drugdje, mnoge umjetnike i pjesnike koji mu u čast ispjevaše pjesme i sastaviše razna skazanja. Ta su se s velikim uspjehom, a i pobožnošću, posvuda davala te ljude poticala na službu najmoćnijem gospodaru Isusu Kristu. Na koncu spomenimo još i to da je sv. Kristofor drugotni zaštitnik krčke biskupije; njegov se spomendan slavi 27. srpnja.

Sveti Pahomije, opat (287-347)

Kao utemeljitelj cenobitskoga tipa monaštva, dakle, redovničkoga života u zajednici – među velikim ocima istočnoga redovništvva sveti Pahomije ima povlašteno mjesto. Štoviše, naš suvremenik, učenjak Heinrich Bacht tvrdi da je Pahomije zaslužio trajan spomen na čitavom svijetu, “jer on je taj na kojem stoje svi kasniji osnivači samostana i redova, zvali se oni Bazilije, Augustin, Benedikt ili Ignacije Lojolski. I svaki put kad se crkveno redovništvo od umora ili pada želi obnoviti, učinit će to dobro ako bude proučavalo pravilo i duhovnost Pahomija i njegovih prvih učenika”. Kako pak redovništvo u Crkvi ima izvanredno važnu ulogu, dobro je da se već iz duha crkvenosti sa sv. Pahomijem upoznaju i oni koji nisu redovnici. Odatle proizlazi i opravdanost pisanja životopisa nama vremenski tako dalekoga sveca. Sveti Pahomije se rodio g. 287. u biskupiji Sne, u gornjem Egiptu, od poganskih roditelja. Kad mu je bilo 20 godina, bio je prisilno unovačen u carsku vojsku. Tim nemilim događajem nastat će preokret u njegovu životu. S ostalim regrutima strpan je u brod, i dok su plovili rijekom Nilom, s njima se postupalo grubo i bezobzirno. No, kad su pristajali uz obalu, prilazili su im kršćani i činili razne usluge. Taj prvi Pahomijev dodir s kršćanstvom bit će za njega presudan. Kad je bio oslobođen, nije se više vratio u rodnu kuću, već se povukao u neki napušteni Serapisov hram i doskora primio krštenje. Kako je tada u Egiptu veoma cvao pustinjački život, Pahomije se oduševio za takav način života. Da bi se u nj što više uputio, pošao je k pustinjaku Palamonu, koji je imao svoju ćeliju nedaleko od Kenosboskeiona. Taj ga je primio ne baš prijateljski i postupao s njime veoma strogo, rekli bismo upravo neljudski. Tražio je od njega da noći često provede u bdjenju, da po danu marno radi ručni rad – pletenje košara – a uz to da mnogo moli i gotovo neprestano posti. Iako je to bio tvrd život, Pahomije izdrža. Na taj ga je način sam Bog spremao za misiju koju će mu povjeriti. Dok se Pahomije jednoga dana u Tebaidskoj pustinji vruće molio, došao mu je s neba glas koji mu reče: “Pahomije, Pahomije, bori se, smjesti se ovdje te sagradi boravište, jer će ti doći mnoštvo ljudi i slijedit će te, postat će monasi na korist svojih duša.” Svecu je sada bilo jasno što mu je činiti. Pronašao je svoj životni poziv, karizmu, koju mu sam Bog dade. On će imati čast da bude prvi organizator redovničkoga života. Njemu se doskora pridružio rođeni brat Ivan, a zatim mnogi egipatski seljaci. Svi oni brzo osjetiše da im je “dobro kod njega”. Svladavši prve poteškoće, Pahomije sagradi osam samostana. Iz jednoga je upravljao svima, a najvjerniji mu je bio monah Teodor. Zanimljiva je činjenica kako je već kod tih prvih organiziranih redovnika bio razvijen duh crkvenosti, što se očitovao u poštivanju biskupa i u suradnji s njima. Osobito su bile prijateljske veze s velikim svetim Atanazijem, aleksandrijskim patrijarhom, koji je Pahomijeve redovnike u njihovim samostanima i posjećivao. Pahomije preminu u Gospodinu 9. svibnja 347. Iza sebe je ostavio 9 muških i jedan ženski samostan. Bio je to pravi procvat redovničkoga života. Novost je Pahomijeva tipa monaštva bila u tome što su njegovi redovnici živjeli u zajednici molitve, rada i tolikih drugih prigoda života. Kao ideal zajedništva služila im je prva kršćanska zajednica u Jeruzalemu, za koju Djela apostolska svjedoče: “Oni su bili postojani u apostolskom nauku, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama… Svi se držahu zajedno i sve im bijaše zajedničko…” (Dj 2,42.44). Ulogu starješine u redovničkoj zajednici Pahomije shvaćaše kao služenje. Zbog toga se smatrao poniznim slugom sve svoje braće te je uvijek prosvjedovao ako bi mu se kao poglavaru htjelo dati neki povlašteni položaj. On je u svemu želio biti jednak s ostalima. U Pahomijevim samostanima bile su naročite kuće za bolesnu braću, a isto tako i svratišta za goste. U red su se primali i katekumeni, koje su onda dobro poučili u vjeri i monaškom životu, a za Uskrs bi se u prisutnosti cijele zajednice svečano krstili i konačno učlanjivali u red. Krst je stoga u Pahomijevoj duhovnosti imao veoma veliko značenje. “Kad Pahomije ili Teodor u svojim katehezama govore o obećanjima danima Bogu i kad potiču na vjernost, onda se sve to odnosi na krsna obećanja, a ne na neko redovničko zavjetovanje. Sav je monaški život zamišljen kao savršeno obdržavanje tih obećanja, a to znači potpuna vjernost svim Božjim zapovijedima u vidu posjedovanja svih plodova Duha Svetoga” (Armand Veilleux). Kad to uočimo, onda nam je posve jasno zašto bi se u obnovi redovničkoga života valjalo vraćati na izvore redovništva i kako u tom pogledu baš mi, nakon Dekreta II. vatikanskog sabora o obnovi redovništva, od duhovnosti sv. Pahomija možemo veoma mnogo naučiti. Sjećam se, dok sam bio u novicijatu čitali smo Rodriguezov Vježbaj se u kršćanskoj savršenosti i ondje se često susretali s primjerima iz života sv. Pahomija. Tada nam je sve to izgledalo nekako zastarjelo. Danas, nakon tolikih ozbiljnih studija o duhovnosti sv. Pahomija, valja o tome posve drukčije suditi, štoviše, valja poći u Pahomijevu duhovnu školu. Temeljni dokument Pahomijeve škole bijaše samo Sveto pismo. Ono bijaše prvo i jedino pravilo Pahomijevih redovnika. Oni su se od početka monaškoga života uvodili u biblijsku duhovnost. Zato su učili napamet cijele odlomke Biblije, o kojima su onda razmatrali. Te su ih misli pratile, tako rekuć, dan i noć, i onda kad su radili fizičke poslove. Razmatranje Svetoga pisma bijaše im glavni oblik molitve. Kako je i to veoma suvremeno! Na žalost, tako bogata i po sadržaju vrijedna monaška duhovnost nije se ni izdaleka onoliko proširila i utjecala na druge koliko zaslužuje. Ostala je usamljena kako geografski, tako i psihološki. Navedeni Armand Veilleux izriče želju da bi novi razvoj u proučavanju duhovnosti svetog Pahomija pridonio što većem utjecaju te tako iskonski kršćanske duhovnosti na obnovu suvremenog redovništva.

Fra Šimun Filipović, časni sluga Božji (1732-1802)

U najnovijem popisu o stanju kauza pojedinih Božjih ugodnika, a koji je izdan od nadležne Kongregacije u Rimu, među kauzama časnih slugu Božjih, “koje šute”, to jest zasada ne idu naprijed, nalazi se i hrvatski franjevac iz Bosne fra Šimun Filipović. On se rodio 30. rujna 1732. u Seoni u Bosni, od oca Lovre i majke Petronile, rođene Rabaić. Bili su to ljudi uzornoga kršćanskoga života. Svome su sinu na krštenju dali ime Filip, po istoimenom svetom apostolu. Blažena vremena, kad su se u našem narodu muškoj djeci davala imena svetih apostola, tih najvećih svetaca Crkve! Kad je Filip poodrastao, roditelji su ga smjestili u obližnjem franjevačkom samostanu Sv. Križa da ondje bude što bolje odgojen u pravom kršćanskom duhu. Tihi se Filip u samostanu snašao kao riba u vodi. Znao je cijeniti i iskoristiti dragocjenu priliku pa je mnogo pokročio kako u pobožnosti tako i u znanju. Promatrajući život svojih odgojitelja i sam se oduševio za isto zvanje te zamolio da bude primljen u franjevački red. Nije tada imao još navršenih 20 godina. Molbi je udovoljeno s veseljem jer se radilo o najboljem gojencu. I tako je naš Filip g. 1752. stupio u franjevački novicijat u Kraljevoj Sutjesci. Bilo je to baš na blagdan Blagovijesti kad je obukao habit asiškoga Siromaška, postavši njegov sljedbenik i uzevši ime fra Šimun. Svršivši godinu propisanoga novicijata, poslan je na filozofske i teološke nauke u Budim. Za svećenika ga je 22. listopada 1758. redio u Osijeku nadbiskup Mihael Somma. Kako je bio veoma pobožan i darovit, poglavari ga poslaše u Italiju u Atri, da se u tamošnjem samostanu još više usavrši u bogoslovnim naukama. Fra Šimun se i tu kao i drugdje veoma isticao u obdržavanju redovničke stege, pobožnosti, a isto tako i u naukama. On nije poznavao polovičnost, već je htio da bude što savršeniji redovnik, koji služi svome Gospodinu velikodušno i revno. Završivši sretno i uspješno specijalizaciju u Italiji, pozvan je u svoju domovinu Bosnu da bude “ujak”, duhovni pastir priprostoga kršćanskoga puka. Prije polaska u domovinu zamolio je dopuštenje da smije poći u Rim te pohoditi grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla i tolikih svetih mučenika. Želio je također za svoj pastoralni rad u Bosni zadobiti blagoslov svetog oca pape Klementa XIII. i generala svoga reda. Obavivši sretno i pobožno hodočašće u Rim, zadobivši papin i generalov blagoslov, vratio se pun poleta u svoju dragu Bosnu ponosnu da se sav preda radu za duše. Kao župnik i misionar djelovao je po raznim bosanskim mjestima. Revno je obavljao svoje dužnosti, a bio je pristupačan svima, ne samo katolicima, već jednako pravoslavcima i muslimanima. Svima je želio postati blagovjesnikom spasenja, sve osvojiti za Krista. Svoj je apostolski rad marno zalijevao molitvom i pokorom. Kad mu je bilo 50 godina, bio je potresen nekim viđenjem te zamolio poglavara da ga sa župe pozovu u samostan. U društvu provincijala A. Okića pošao je g. 1782. u Italiju te se nastanio u samostanu Sv. Marije Magdalene u Ritrapansoneu. Tu je u molitvi i pokori proveo posljednjih 20 godina svoga života. Iz opširnog izvještaja njegova gvardijana fra Egidija, poslana fra Šimunovu provincijalu u Bosnu, a koji se danas čuva u Kraljevoj Sutjesci, doznajemo mnoge dragocjene pojedinosti kako je izgledao život toga vrloga Božjega sluge. Bio je on čovjek velike umrtvenosti, ljubio je šutnju, a to zato da se može bolje sabrati i moliti te razmatrati Isusovu muku. Mnogo je sati provodio u klanjanju pred Presv. Sakramentom. Bio je iskreno i djetinje pobožan prema Majci Božjoj, njoj odan svom dušom, a štovao je i duše u čistilištu. Njegov značaj resile su kreposti Srca Isusova: krotkost i poniznost. Bog je za uzvrat tolike revnosti svoga slugu obasuo raznim izvanrednim darovima, od kojih se naročito spominje dar proroštva. Prorekao je da će njihov samostan u napoleonskim ratovima biti pošteđen i vrijeme svoje smrti. Smrt se zbila na današnji dan g. 1802. Kako ga je narod odmah poslije smrti počeo štovati kao sveca, tijelo mu je u znak počasti kasnije preneseno u mjesnu katedralu. Po njegovu zagovoru mnogi primiše razne milosti. Pio IX. dopusti 18. veljače 1875. da se otvori apostolski postupak za fra Šimunovo proglašenje blaženim. Time je zadobio naslov časnoga sluge Božjega, ali postupak je zastao. Hoće li se opet obnoviti? – Ako Bog bude htio proslaviti svoga slugu, hoće! No ako postupak i ne bude nastavljen, činjenica je da je i fra Šimun Filipović jedan od predstavnika svete Hrvatske, onih naših sinova i kćeri koji su se svojski trudili oko postizavanja svetosti. Primjer fra Šimuna Filipovića govori nam o vrijednosti molitvenoga i pokorničkoga života. Da, potrebno je raditi i biti aktivan, ali je isto tako potrebno i naći vremena za molitvu, susret s Bogom u tišini i sabranosti. Potrebno je ulaziti što više u misterij Krista Gospodina. Eto, to je poruka našega sunarodnjaka fra Šimuna Filipovića.

08. svibanj

Sveti Viktor i blažena Franciska Ulrika Nisch

On je radije prihvatio smrt nego izdaju Krista. Ona je pokazala da se čovjek može posvetiti u svakom pozivu. Crkva danas slavi sv. Viktora, koji je 303. godine podnio mučeništvo jer je odbio žrtvovati poganskim idolima. Rođen je u Mauritaniji u Maroku. Za vrijeme cara Maksimijana bio je vojnik u Milanu gdje je radije prihvatio smrt nego izdaju Krista. Danas je i blažena Franciska Ulrika Nisch, prva blaženica iz Družbe sestara sv. Križa. Nije bila njihova utemeljiteljica, nego skromna sestra kuharica koja je, radeći u kuhinji, činila mnoga dobra, vjerno služeći Gospodinu. Rođena je 18. rujna 1882. godine u Švapskoj, u biskupiji Rottenburg-Stuttgart. Budući da su roditelji imali mnogo djece, Francisku je uzela baka i odgajala, pa je zarana stekla vrlo dobar odgoj i pouku u vjeri. Sa 16 godina otišla je k ujaku raditi kao sluškinja, no to ozračje nije pogodovalo njezinu religioznom raspoloženju. Tamo se i razboljela pa su je otpremili u bolnicu. U bolnici se upoznala sa sestrama sv. Križa koje je odmah zavoljela te im se, kad je ozdravila, zaželjela pridružiti. Tako je 1904. godine primljena u zajednicu i prošla redovitu redovničku formaciju. U travnju 1907. godine položila je prve redovničke zavjete i nakon toga je počeo njezin život služenja u kuhinji, u kojem je pokazala da je sazrela do junačke kreposti. Dokaz je to da se čovjek može posvetiti na svakom mjestu. Teški napori oslabili su njezino ionako slabo tijelo, pa je oboljela od tuberkuloze, zbog čega su je opet morali hospitalizirati. Umrla je u dobi od 30 godine, na današnji dan 1913. godine. Njezin je grob postao hodočasničko stjecište, a glas o njenoj svetosti sve se više širio. Blaženom je proglašena 1. studenoga 1987. godine. Opširnije

Blažena Franciska (Ulrika) Nisch (1882-1913)

Prva blaženica iz Družbe sestara sv. Križa s kućom maticom u Ingenbohlu u Švicarskoj, a koje i kod nas već više od jednog stoljeća plodonosno djeluju. Franciska nije bila njihova utemeljiteljica, već jedna skromna sestra što je svoj život provela radeći u kuhinji. To je blažena Ulrika – to joj je redovničko ime – a prezime Nisch. Njezin je životopis vrlo dobro u Biblioteci svetaca sažeo André Jean Marquis, arhivar u Tajnom vatikanskom arhivu. Odande ćemo i mi uzeti glavne podatke o životu blažene Ulrike. Blaženica se rodila 18. rujna 1882. u Oberdorf-Mittelbiberachu, u Schwabenlandu (Švapska), gdje žive vrlo dobri i vrijedni ljudi, iskreni katolici. Taj kraj pripada biskupiji Rottenburg-Stuttgart, gdje ima znatan broj hrvatskih radnika, a nešto i Švaba što su nakon II. svjetskog rata morali pobjeći iz Slavonije, Srijema, Bačke i Banata. Progonitelj tih vjernih i nedužnih ljudi bijaše okrutni srbokomunizam. Neki od njih bijahu i pobijeni. Franciska, krsno ime blaženice, nije imala sreću da se rodi u zakonitom braku. Otac joj Ulrich bijaše konjušar na dvorcu Mittelbiberachu. Majka joj Klotilda bijaše skromna i šutljiva žena, koja je također bila zaposlena u svom selu kao služavka u jednoj gostionici. Nakon što su sredili brak, Franciskini su roditelji imali još desetero djece. Kako je tako brojna obitelj živjela u krajnjem siromaštvu, Francisku je uzela k sebi baka s majčine strane. Ona i Franciskina kuma malu su djevojčicu vrlo dobro odgojili u vjeri i ćudoređu. Tako je ona od malena dobila dobre kršćanske temelje. 12. travnja 1895. djevojčica Franciska primila je prvu pričest, a nekoliko mjeseci kasnije i svetu potvrdu. Već od malena ona je počela pokazivati znakove iskrene i duboke pobožnosti. Završivši osnovnu školu, Franciska je svojim radom pomagala u siromašnoj obitelji iz kakve je i sama potekla. U dobi od 16 godina u mjestašcu Saugartu bila je sluškinja kod svog ujaka. Služila je u jednom ozračju koje baš nije bilo prikladno za njezinu vjeru i moral. Bolje joj je bilo kad je pošla u Biberbach, gdje je služila u jednoj evangeličkoj obitelji, na koju je svojim kršćanskim ponašanjem učinila silan dojam i udivljenje na sve. Godine 1903. teško se razboljela pa je bila prevezena u bolnicu, gdje su djelovale časne sestre sv. Križa iz Ingenbohla. To je za njezin kasniji život bilo od presudne važnosti. U kontaktu s tim redovnicama Franciska je dobila zvanje da im se kao redovnica i sama pridruži. 17. listopada 1904. bijaše primljena u provincijalnu kuću u Hegneu kod Costanza. Bila je to provincija Baden Württemberg u nadbiskupiji Freiburg u Breisgau. Stupivši u novicijat Franciska je dobila redovničko ime Ulrika. 24. travnja 1907. položila je prve redovničke zavjete. I tada je počeo njezin kuhinjski posao u kojem će manje-više proživjeti cijeli svoj životni vijek te pokazati da je svako mjesto, svaki posao prikladan za posvećenje, samo ako duša živi povezana s Bogom vršeći njegovu svetu volju. Sestra Ulrika je svoj kuhinjski posao vršila na radnim postajama gdje su živjele i radile sestre sv. Križa. Njezin spomenuti životopisac doslovno o njoj piše ovo: “Uvijek je ostala ponizna sestra vršeći skrovite i pomalo neugodne kuhinjske poslove. Vršila ih je uvijek u apsolutnoj vjernosti prema svojim dužnostima te u nepromjenjivoj ljubavi prema svojim bližnjima. Težina ju svagdašnjeg posla nije priječila da svoje susestre i rodbinu pomaže dobrim savjetima, prosvijetljenim pobudama i uslugama.” Teški i naporni poslovi nisu je sprječavali da stalno bude u sjedinjenju s Bogom. A to bijaše za nju nepresušiv izvor Božje milosti, svjetla, pomoći, pogotovo u teškim časovima njezinog života. Njezine karizme dane joj od Boga nije mogla uvijek sakrivati. Na njoj se vidjelo da Bog djeluje u njoj na neobičan način. Taj tako krepostan život u Bogu, a i njezini napori, oslabili su njezin tjelesni život. Oboljela je od sušice. Zadnje je dane života provela u bolnici, gdje je u dobi od samo 30 godina 8. svibnja 1913. svoju dušu predala Bogu. Glas se o njezinoj svetosti širio sve više i više. Na grob su joj dolazili brojni vjernici, a zbivala su se na njezin zagovor brojna uslišanja. Zato je freiburški nadbiskup godine 1963. započeo biskupijski postupak za njezino proglašenje blaženom. Sve je išlo relativno brzo i uspješno, pa je sestra Ulrika Nisch 1. studenog 1987. proglašena blaženom.

O. Ivan Filip Roothaan, Božji sluga (1785-1853)

Zemaljski život dokončao je 8. svibnja 1853. 21. generalni poglavar isusovačkoga reda o. Ivan Filip Roothaan. Posljednje riječi što ih je na ovome svijetu izgovorio bile su iz molitve “Dušo Kristova, posveti me!”, koja je bila tako draga i prvom generalu i osnivaču Družbe Isusove sv. Ignaciju. Ličnost oca Roothaana bila je providnosna ne samo za Družbu Isusovu, u kojoj je obavljao razne službe i kroz 24 godine bio generalnim poglavarom, već i za Crkvu. Zato zaslužuje da ga upoznamo. Zasluge oca Roothaana za Crkvu sastoje se u tome što se uvijek brinuo za obranu i proširenje zdrava katoličkog nauka, osobito preko obnovljenih teoloških i filozofskih studija, što je mnogo učinio za promicanje misijskoga djela u Crkvi i, napokon, što je nastojao i među svjetovnjacima pronalaziti suradnike, pa je tako postao pretečom Katoličke akcije i laičkoga apostolata. Otac Roothaan rodio se 23. studenoga 1785. u krilu jedne duboko katoličke obitelji u Amsterdamu. Već od djetinjstva bio je odgojen u duhu jako naglašene pobožnosti. Njegova pobožna majka posvetila ga je Majci Božjoj te stavila pod posebnu zaštitu sv. Franje Ksavera. Ivan Filip hranio je svoju pobožnost redovitom molitvom i zajedničkim duhovnim čitanjem u obitelji. Od pete godine života redovito je pohađao crkvu svoga svetog zaštitnika, nekadašnju isusovačku crkvu, koju su nakon ukinuća reda g. 1773. i dalje nesmetano vodili isusovci, ali sada kao biskupijski svećenici. Od svoga ispovjednika oca Beckersa Roothaan je bio upućen u pobožnost Srcu Isusovu, koja će u njegovu kasnijem životu biti pokretna sila njegove duhovnosti i apostolata. Nekadašnji isusovci spremili su ga trodnevnim duhovnim vježbama za prvu svetu pričest. Unatoč veoma raširenom polujanzenističkom shvaćanju, što je ljude odvraćalo od česte pričesti, Roothaan je ipak nedjeljom i blagdanom redovito pristupao stolu Gospodnjem. Kao đak Roothaan se veoma odlikovao u humanističkim naukama: latinskom, grčkom pa i hebrejskom jeziku. Da je ostao u svijetu, mogao je imati veoma blistavu karijeru. No, njegove su misli bile drugdje. Duboko pobožan i srcem nevin mladić želio je posve se predati u službu božanskom Učitelju i to u Družbi Isusovoj. Iako je red tada još uvijek bio službeno dokinut, g. 1801. papa Pio VII. dopustio je njegovo postojanje na teritoriju Ruskoga carstva. I mladi će Roothaan pun poleta poći u daleku zemlju na Istok, da ondje ostvari svoje redovničko zvanje. Baš na blagdan Sv. Alojzija, 21. lipnja 1804., mladi se Roothaan iskrcao u Rigi te pošao u tamošnju malu isusovačku rezidenciju. Tu se kao gost redovničke zajednice zadržao tjedan dana, a onda se poštanskim kolima uputio u Dünaburg u novicijat. Kad je 30. lipnja uvečer prekoračio prag novicijata, zatekao je ondje ništa manje nego 60 novaka. Među njima je bilo Poljaka, Litvanaca, Rusa, Belgijanaca, Nijemaca, Francuza i Talijana, dakle, Europa u malom. Roothaan je bio na cilju svojih želja i zato je u duši osjećao veliku sreću, mir i zadovoljstvo, one osjećaje koji promiču svakoga tko ima hrabrosti odazvati se Božjemu pozivu i odgovoriti zahtjevima njegove volje. O tadašnjem svom duševnom raspoloženju Roothaan piše dragom prijatelju Gillesu: “Uopće ne mogu izraziti radost zbog toga što sam pošao Gospodinovim putem koji me ovamo doveo. Kad se ranije radilo o tome da izaberem ovaj životni stalež i sve ostavim, činilo mi se kao da dragi Bog traži od mene, zaista, veoma mnogo. No, danas gledam stvar posve drugačije i uvjeren sam da je poziv u ovaj stalež nakon poziva k pravoj vjeri najveća milost koju mi je Bog dao.” Roothaan je u novicijatu naučio izvanredno ljubiti svoje redovničko isusovačko zvanje. Tome je pripomogla i okolnost da su mnogi nekadašnji isusovci, koji su doživjeli ukinuće Družbe, sada hrlili u Rusiju da opet u Družbi žive. Među njima je bilo crkvenih prelata, ljudi poodmaklih godina, ali koji su se opet s radošću prihvaćali stroge redovničke stege prema Institutu Družbe Isusove. Kod svih njih je vladalo duboko uvjerenje da je Družba Isusova iz strašne oluje, koja se na nju sručila, izišla živa zato što je štovala Srce Isusovo i posvuda propovijedala i širila pobožnost Kristovu Srcu. Kasnije, kad Roothaan bude postao general reda, u jednom pismu pisat će subraći o tome ovako: “Kod svih sam nailazio na živo uvjerenje da čudesno održanje i ponovno uspostavljanje Družbe po čitavom svijetu, što bijaše žarka želja mnogih, imamo zahvaliti samo Božanskome Srcu, a da ćemo isto i ubuduće samo njemu pripisivati. To možemo sigurno utvrditi budući da nam je samo nebo dalo nesumnjiv znak.” Još je nešto u novicijatu Roothaan upoznao i zavolio te učinio jednom od ljubavi svoga redovničkoga života. Bila je to utemeljiteljeva knjižica Duhovne vježbe, koju će kasnije nazivati svojom “zlatnom knjižicom”. Iz nje je vadio građu za svakodnevno razmatranje, prema njezinim uputama marljivo bilježio prosvjetljenja koja mu je Gospodin davao, knjižicu nastojao što bolje upoznati i s povijesne strane, kako je nastala te kako je valja vjerodostojno shvatiti i tumačiti. Kasnije će on sam spremiti i izdati prijevod duhovnih vježbi sa španjolskoga izvornika na latinski jezik. Taj će prijevod uz Fruzijev (izrađen g. 1546-1547., još za života sv. Ignacija) biti najglasovitiji latinski prijevod, popraćen klasičnim bilješkama. Evo jedno svjedočanstvo o Roothaanu kao novaku iz pera njegova sunovaka Guillemainta. Pisano je 27. rujna 1806., a glasi ovako: “Među onima koji su 21. lipnja 1806. položili zavjete, jedan je vrijedan naročitog spomena. Njegovo će ime zbog njegove velike kreposti i zrele svetosti što ju je, unatoč 21 godine života već postigao, za nekoliko godina postati slavno. On je obdaren izvanrednim darovima duha, a osim materinjega jezika zna još francuski, latinski, grčki, hebrejski i druge jezike. Želio bih spomenuti da je u našoj crkvi propovijedao već i poljski. Ako biste o njemu htjeli imati još točniju predodžbu, onda čitajte život Ivana Berchmansa. Onaj o kome govorim jest Ivan Roothaan, rodom iz Amsterdama.” Položivši prve redovničke zavjete, Roothaan je u Dünaburgu, u tamošnjem kolegiju preuzeo odgojiteljsku službu. U kakvom ju je duhu obavljao, svjedoči jedan isječak iz njegova pisma roditeljima: “Ova je služba odgajanja mladeži na osobit način vlastita Družbi Isusovoj. Ona u njoj gleda sredstvo za svoj cilj, a taj je postići vlastito savršenstvo i spasenje bližnjega. Školska obuka počinje ovaj mjesec. I sada se moram u njoj svom snagom zalagati ne imajući druge brige osim ove da s djecom opet postanem dijete, da ih neprestano poučavam u početnim temeljima latinskoga jezika, no nadasve da ih uvodim u pobožnost i kršćanski život. Zbog toga se veoma preporučujem u vaše molitve. Molite za me da budem pravi isusovac, a to znači istinski drug onog Spasitelja koji je najbolji dio svoga Srca pridržao djeci i njih s takvom dobrotom pozivao k sebi.” Roothaan je kroz tri godine s takvom dobrotom postupao sa svojim đacima te je izvrsno i uspješno obavljao službu odgojitelja u kolegiju natapajući svoj rad molitvom i pobožnošću. Njegov đak Franjo Krupski piše o njemu kao odgojitelju ovo: “Bio sam među njegovim prvim đacima, s njime sam išao iz prvog u drugi pa u treći razred. On nas je jednako odgajao u kreposti i pobožnosti kao i u svjetovnim znanostima. Svojom produhovljenom i velikom rječitošću znao je u nas ulijevati mržnju prema grijehu i ljubav prema kreposti. No, iako nas je njegova riječ hvatala za srce, najviše nas je osvajao njegov primjer. Njegova čednost, njegovo sabrano držanje i pobožnost ulijevali su poštovanje ne samo pitomcima kolegija nego i uopće svima onima koji su ga susretali bilo u crkvi bilo na šetnji.” Tko je Roothaana promatrao izvana nije ni slutio s kakvim se poteškoćama u duši tada morao boriti. On sam doživljavao je sebe kao posve nesposobna i neprikladna za posao koji je obavljao. To ga je ispunjalo tjeskobom i osjećajem manje vrijednosti. Bila je to kušnja kroz koju je morao proći da se njegova krepost još bolje prokuša i da u radu dođe do što čistije nakane. Što je više doživljavao svoju bijedu i ograničenost, to se više molio i predavao Gospodinu, a to je bilo veoma spasonosno. Nakon tri godine odgojiteljskoga rada Roothaan je u kolovozu 1809. poslan u Polock na studij teologije. Tu se susreo s odličnim duhovnikom ocem Hochbichlerom. Kad mu je u jednome razgovoru iznio svoje duševne jade i pred njim se rasplakao, časni se starac upravo proročki zagledao u budućnost, prorekao skoro odobrenje Družbe po cijelom svijetu i Roothaanu da će u njoj imati veoma važnu ulogu. Doslovce mu je rekao ovo: “Frater! Samo hrabro! Isus je na vaša leđa postavio jedan dio svoga križa. No, to još nije ništa prema onom što ćete za čast Isusa Krista morati još pretrpjeti. Gospodin vas je preodredio da postanete glava naše Družbe. Vi ćete jednog dana biti general reda. Kad se sveti otac Pio VII. u trijumfu vrati u Vatikan, uspostavit će Družbu po cijelom svijetu. Kad bude umro i njegov nasljednik, tada ćete biti pozvani u Rim da preuzmete na ramena križ o kojem sam vam govorio. No, dragi subrate, mislite i na to da će se pod vašom upravom Družba rastopiti kao sol u vodi. Vi ćete mnogo pretrpjeti, ali se ne bojte! Imajte samo pouzdanje u premilosrdno Srce Isusovo. Vi ćete kao prognanik obići više zemalja. Ali tada ćete se vratiti u Rim i Družba će opet ponovno biti sabrana u jedno. Kad sve to prođe, tada se spremajte na smrt, jer će doći svršetak vaših dana i opet ćemo se vidjeti, ali u raju.” Te proročke riječi na Roothaanu će se u potpunosti obistiniti. Pod dojmom svega toga Roothaan je sastavio sam molitvu koju je svaki dan molio. U njoj je glavna želja da se što više suobliči svome raspetome Učitelju. “… O Gospodine, meni siromašnome grješniku podijeli milost da od drugih bez njihove krivnje budem često progonjen i na taj način, noseći križ, pružam zadovoljštinu Tvome Presvetome Srcu. Daj mi strpljivost, blagost, ljubav i neuništivu vjernost u svakoj prigodi!”… Svršivši potrebne teološke nauke, Roothaan je napokon bio zaređen za svećenika. Tom je zgodom pisao svome ocu: “Drugog veljače, na blagdan Majke Božje, po prvi put ću prinijeti svetu misnu žrtvu. Mislim da bi ta prva misa morala biti za majku. Stoga ću je prinijeti božanskom Veličanstvu za pokoj njezine duše, u slučaju da joj je još potrebna, i tako će prvi plodovi moga svećeništva biti za nju. Na oltaru ću se spomenuti i drugih, još živih rođaka, a osobito tebe, dragi oče, koji prvi na to imaš pravo.” Na koncu toga svoga pisma revni mladomisnik izriče još jednu vruću želju: “Da svoju krv prolijem za Boga i njegovu svetu vjeru tako je velika milost da joj se uopće ne usuđujem nadati. Ali molim Boga da moja smrt barem bude posljedica rada za njegovu slavu. Imamo samo jedan život i možemo samo jedanput živjeti. Proživjet ćemo ga na najuzvišeniji način, ako budemo za Boga živjeli.” Roothaan je 12. travnja 1812. s najvišom ocjenom položio ispit iz cijele teologije. Narednih 8 godina njegovu djelatnost možemo ovako sažeti: Bio je najprije određen za profesora grčkoga i hebrejskoga jezika na Sveučilištu u Polocku, ali zbog provale Napoleona u Rusiju nije mogao predavati. Zbog toga je od g. 1812-1816. u Puszi, a zatim od g. 1816-1820. u Orszi bio profesor govorništva svoj mlađoj redovničkoj subraći. U isto vrijeme bavio se i pastoralnim radom. Kroz to prilično skrovito vrijeme isticao se osobito kao uzor izvanredne točnosti, ljubaznosti te duboke pobožnosti. Na Svijećnicu 1819. položio je zadnje redovničke zavjete, a već 13. ožujka 1820. započeo je njegov teški križni put, koji mu je prorekao njegov duhovni vođa i ispovjednik. Tada je, naime, izdan državni ukaz o izgonu isusovaca iz Rusije. O. Roothaan u jednom pismu svojim rođacima ovako izriče svoju bol: “Ono što me najviše žalosti, strašna je činjenica da će jednim udarcem biti uništene tolike sjajne ustanove, škole, kongregacije, što su za dobro bližnjega bile osnovane. Na taj će način tolike tisuće duša postati sirote, a njima je Družba Isusova htjela pomagati da dobro žive i dobro umru. I tolika će mladež biti ostavljena na cjedilu, koju smo odgajali u strahu Božjem… Ne mogu misliti na spas tolikih duša, a da me ne zazebe u srcu. Jedinu utjehu nalazim u uvjerenju da u svemu bude volja Božja i da je On pravedan i putovi njegovi sveti…” O. Roothaan je bio vođa skupine od 21 isusovca, većinom skolastika, koji su s ostalim prognanicima morali napustiti Rusko carstvo. Kad se našao na graničnom području okruga Orsze, približio mu se neki nepoznati mladić, odjeven kao hodočasnik. “Želite li milostinju?” – upita ga o. Roothaan. “Ne” – odgovori neznanac – “ništa ne želim. Došao sam jedino da pozdravim budućega generala Družbe Isusove.” O. Roothaan je iz Rusije putovao preko Austrije, sjeverne Italije, dok se nije zaustavio u Brigu u Švicarskoj, gdje će obavljati službu profesora i ujedno poglavara pučkih misija. U objema službama postiže mnogo uspjeha. U to je doba sastavio na latinskom djelce “Sažeta razmišljanja i pouke za svete misije”. Napisao ga je na želju svoga poglavara, o. Godineta, i brzo se raširilo te bilo od koristi mnogim pučkim misionarima. Uz te dvije službe o. Roothaan morao se doskora prihvatiti još službe tajnika viceprovincijala i provincijskog savjetnika. Na taj je način po dužnosti morao triput obići isusovačke kuće u Švicarskoj, Njemačkoj, Belgiji i Nizozemskoj. Došavši g. 1821. u svoju domovinu Nizozemsku, doživio je utjehu da je zatekao još živa svoga starog oca. Njegov rođeni brat, koga je također posjetio, postao je velik bogataš. Na oproštaju od njega rekao mu je ovo: “Udobnost s kojom si me kao gosta okružio bila je mnogo veća od one na koju smo kod kuće bili naviknuti. Čini mi se da je bila prevelika. Bogatstvo lako postaje zapreka za ono najvažnije, za vječno spasenje. Stoga ću moliti Gospodina da ti daje dohodak, ali da te oslobodi od prekomjernoga i tako ti omogući sigurnije vječno spasenje.” Bog je uslišao svoga slugu pa se bogatstvo njegova brata smanji, ali je još uvijek za pristojan život imao dosta. O. Roothaan je po nalogu oca generala Fortisa došao u Torino 5. lipnja 1823., da ondje 22. istoga mjeseca kao rektor preuzme vodstvo tamošnjega kolegija. U svom prvom pismu o. generalu pisao je ovo: “Veoma jasno osjećam da nemam ništa od onoga što traže tako teške i mnoge dužnosti. Što u sebi pred Bogom pronalazim jest malo dobre volje i kvaliteta koje bi se pod vodstvom vrijednog i mudrog poglavara mogle razviti. No, istina je da je najbolje sredstvo protiv onoga – vina nemaju – dobri savjet Majke dobrog savjeta: ‘Učinite sve štogod vam kaže!’ Sveta je poslušnost, dakle, moja jedina nada.” No 6 godina rektorovanja oca Roothaana daleko su premašila sva očekivanja. On je odlično ispunio svoju dužnost pa je g. 1829. kao viceprovincijal Italije bio pozvan u Rim. I sada se nakon 20 godina ispunilo ono što je prorekao o. Hochbichler. Bio je 9. srpnja 1829. izabran za generala Družbe Isusove. Bile su mu tada 44 godine. Prva mu je briga kao generalnog poglavara bio odgoj redovničkog podmlatka, a kao glavno sredstvo za to služile su mu duhovne vježbe sv. Ignacija. Novi je general mnogo učinio i za znanstvenu izobrazbu i odgoj svoje subraće, pa je u tu svrhu proveo i reformu nauka u Družbi. Ponesen iskustvom iz vlastitih pučkih misija, mnogo je promicao taj način apostolata. Za njegova generalata istakoše se kao odlični pučki misionari o. Roh u Njemačkoj, o. Kerckhove u Belgiji, o. Matthias Wolf u Nizozemskoj, o. Klinkowstöm u Austriji, o. Arnold Damen u SAD-u, oci Capelloni, Franco i Tornielli u Italiji. O. Roothaan mnogo je promicao isusovački rad u vanjskim misijama, koje su zbog ukinuća Družbe jako stradale. Kad je bio na umoru, bilo je već 1039 isusovačkih misionara razasutih po cijelom svijetu. Laički apostolat o. Roothaan naročito je širio preko Marijinih kongregacija. A kao general mnogo je revnovao i za proširenje pobožnosti Srcu Isusovu. Stoga je i neizrecivom radošću pozdravio ideju francuskog isusovca oca Gautreleta, osnivača Apostolata molitve. I ne samo da ju je pozdravio, već je za nju u Rimu kod Pija IX. mnogo učinio. O. Roothaan nije bio okrenut samo prema Družbi, već je mnogo pripomogao i obnovi drugih redova. Generalat oca Roothaana bio je veoma buran. Družba je opet u mnogim zemljama bila izložena klevetama i progonima svake vrste. S tim vremenom se može mjeriti jedino još ono vrijeme pred dokinuće reda g. 1773. Od godine 1831-1850., a to znači odmah nakon Roothaanova izbora za generala, pa gotovo sve do njegove smrti, Družba je dvaput bila protjerana iz Francuske, zatim iz Švicarske, Austrije i Galicije, Istočne Pruske, Šleske, Napulja i Sicilije, iz Piemonta i Ligurije, a djelomično i iz samoga Rima. Sve je to dubokom žalošću ispunjalo onoga koji se kao general osjećao najodgovornijim za red. Koliko je mogao, raznim spisima i knjigama nastojao je pobiti klevete rigane na Družbu, a mnogo je za nju i molio. Njegovo tadašnje duševno raspoloženje najbolje odaje pismo od 21. rujna 1845. “O sadašnjim nevoljama”. U njemu svojoj subraći piše: “Ako u takvim okolnostima budemo vjerni Bogu, onda će nam naš Gospodin posve sigurno okrenuti na dobro i one stvari koje nam naizvana izgledaju kao najveća nesreća. I tada će iz tame zasjati svjetlo, a Gospodin će svoje sluge voditi k cilju svoje veće proslave i kroz neprohodne i suprotne putove.” Početkom veljače 1848. oca generala primio je s uobičajenom ljubaznošću novi papa – Pio IX. i otpustio ga utješena u rezidenciju Il Gesu u Rimu, gdje je tada bila generalna kurija Družbe Isusove. Izgledalo je kao da će napokon ipak sinuti bar tračak svjetla. No razni revolucionarni pokreti s takvom žestinom prijetili su da će popaliti isusovačke kolegije i crkve da je Pio IX. bio prisiljen savjetovati ocu generalu neka sam zatvori jednu ili drugu isusovačku kuću i neka što prije napusti Rim, jer više ne može jamčiti za njegovu osobnu sigurnost. Roothaan je odmah poslušao. Po čudesnom planu Božje providnosti to nametnuto izgnanstvo omogućilo mu je da obiđe velik broj svojih razasutih i odasvud ganjanih sinova i da im u njihovoj dubokoj boli pruži bar kap utjehe i nade. Na tom je putovanju obišao subraću u Francuskoj, Rajnskoj oblasti, Belgiji, Nizozemskoj, Engleskoj i Irskoj. Posvuda je govorio o pobožnosti Srcu Isusovu, o štovanju Majke Božje, o duhovnim vježbama sv. Ignacija, o pouzdanju u Božju providnost, o ljubavi prema križu kao sredstvu posvećenja i pružanja zadovoljštine. U susretima sa svima pokazao se kao pravi otac i kao Božjim duhom ispunjen svetac. Kad se bura malo slegla i duhovi u Rimu smirili, Pio IX. jednim je pismom u rujnu 1849. izrazio želju da se isusovci vrate u svoje kuće te nastave radom. Njihov je povratak, kao i njihova generalnog poglavara, bio trijumf nad zlom koje ih je sa svih strana šibalo. O. Roothaan je naredio da svi isusovci svećenici u znak zahvalnosti Srcu Isusovu i Marijinu prikažu svete mise, a ostali svete pričesti i krunice. On se nadao da će pretrpljena progonstva pridonijeti nutarnjoj duhovnoj obnovi reda, a ta ga nada nije prevarila. Odabrana pšenica – prema proročanstvu oca Hochbichlera – nakon svog povratka iz progonstva u Rim morala je kao zreo plod biti i požnjevena. “I kad sve to prođe – rekao mu je davno njegov sveti duhovni vođa – spremite se na smrt, jer tada će se vaši dani primicati kraju i mi ćemo se kod Boga opet vidjeti.” Roothaan sigurno nikad nije zaboravio tih riječi i početkom g. 1853. mogao je biti siguran da je došao njegov čas. Zbog toga je u suglasnosti s ocima asistentima i s dopuštenjem Svetoga Oca odredio saziv Generalne kongregacije – vrhovne skupštine reda – za 21. lipnja. Svome tajniku ocu Manfrediniju je rekao da ga tišti odgovornost za tolike godine upravljanja Družbom i da ima mnogo toga što bi s predstavnicima iz cijele Družbe htio srediti. Međutim, on nije dočekao tu Generalnu kongregaciju. Zahvatila ga je neka čudna bolest koja mu je zadala mnogo patnje. On je sve strpljivo podnosio s nadom u skori svršetak i nagradu na nebu. Otac Roothaan 7. veljače 1853. primi sakramente umirućih. Postavi 22. veljače kao generalnog vikara Družbe oca Pierlinga, svog starog sudruga iz Rusije, i sada je svaki dan s najvećim duševnim mirom očekivao svoj svršetak. Koncem travnja svidjelo se Gospodinu objaviti mu da će sa svog bolesničkog ležaja odmah poći u slavu. To ga je ispunilo tolikom utjehom da tu slatku tajnu nije mogao za se zadržati, već ju je priopćio nekima od subraće kako bi se i oni radovali skupa s njime. Ta se sreća ispunila 8. svibnja 1853. Zadržali smo se malo duže na liku toga duhovnoga velikana jer je kod nas posve nepoznat. Mislim da je vrijedno upoznati tu lijepu dušu koja je za Crkvu i za svoj red toliko učinila. Otac Roothaan može nam služiti kao divan primjer potpunog predanja Bogu, kao čovjek duboke i proživljene molitve, kao vjeran sin svete majke Crkve, uvijek spreman izvršiti sve ono što Isus Krist, Kralj, od njega zatraži.

07 .svibanj

Sveti Dujam,solinski biskup i mučenik († 304)

Solinski biskup i mučenik, zaštitnik Splita i Splitsko-makarske nadbiskupije. Crkva danas slavi sv. Dujma, ili – kako u Dalmaciji kažu – Duju, posebice u njegovu Splitu. Dujam je bio solinski biskup i mučenik. O njegovu životu i mučeništvu postoje različite pretpostavke, a šest njegovih životopisa ne podudara se u izvješćima. Najvjerojatnije je mučeništvo podnio 10. travnja 304. godine, za Dioklecijanova progonstva. Neke legende, koje nisu nikakva rijetkost za svece prve mučeničke Crkve, govore da je Dujam kao dječak iz Sirije došao u Rim i da je bio učenik sv. Petra. Potom je otišao u Ilirik gdje je bio imenovan solinskim biskupom. To je poprilično nevjerojatno jer više pokazatelja ide u prilog tvrdnji da je mučeništvo podnio za Dioklecijanova progonstva, što je bilo znatno poslije toga. Dujmovo je tijelo ukopano na Manastirinama kraj Solina, a ponad groba mu je podignuta velebna bazilika. Oko nje izgrađeno je veliko groblje jer su mnogi željeli da im grob bude u blizini mučenika. Opat Martin je zajedno s moćima drugih mučenika iz naših krajeva, odnio dio zemnih ostataka sv. Duje i pohranio ih u krstionicu na Lateranu, u kapelu sv. Venancija koju je dao napraviti papa Ivan IV. Ukrasio ju je mozaicima svetih mučenika. Mozaik koji prikazuje sv. Duju nalazi se između sv. Ivana Krstitelja i pape Teodora. Preostali svečevi zemni ostaci nalaze se u katedrali u Splitu. Sv. Duje je jedan od nasljednika prvoga solinskoga biskupa, sv. Venancija. Duju je naslijedio njegov nećak Primo, o čemu svjedoči natpis pronađen također na Manastirinama. Natpis je očuvan u Arheološkom muzeju u Splitu. Sveti Duje zaštitnik je Splita i Splitsko-makarske nadbiskupije. Budući da u jednom zapisu piše da je Dujam poginuo 7. svibnja 107. godine, Splićani ga slave toga dana, a kako je to stoljetna tradicija, taj se dan zadržao i danas, iako je gotovo pouzdano da je mučeništvo podnio 10. travnja 304. godine. Opširnije

Sveti Dujam

U svojoj knjizi Iz svijeta svetaca spisateljica Ida Friederike Görres piše: “Boga možemo naći na mnogim putovima. Jedan od njih vodi preko svetaca. Pri tom se ne misli na njihov primjer i nauk i upute, već na samo njihovo postojanje. Nešto je, naime, posve drugo od Boga biti uslišan ili zapaziti njega samoga.” I solinski je biskup, sv. Dujam jedan, od svetaca koji je po svome svjedočenju riječju, djelima i mučeništvom Boga učinio ljudima zamjetljivim. Zbog toga je i njegov lik u dugoj povijesnoj predaji ostao živ i Splićani ga kao svoga zaštitnika svake godine najsvečanije slave. Kao i o tolikim drugim starim svecima i mučenicima, tako i o svetom Dujmu nastadoše kasnije mnoge legende, koje su povijesno nepouzdane. O sv. Dujmu postoji čak šest “žića”, koja ga spominju kao učenika svetog apostola Petra. Prema tim “žićima” on se rodio u Antiohiji od oca Teodozija i majke Migdonije. Tu je bio kršten od sv. Petra, koji ga je poslao u Rim, a iz Rima u Salonu. Jedan od najvećih autoriteta na području arheologije i solinske starine don Frane Bulić misli o sv. Dujmu drukčije, a uz njegovo se mišljenje prikloniše i strani učenjaci Duchesne i Zeiler. Prema svemu sudeći, danas se Bulićevo mišljenje smatra dokazanim i prema tome povijesno zajamčenim. U Kronotaksi solinskih biskupa Bulić piše kao jedino mjerodavno ovo: “Tradicija neprekidna kroz sve vjekove i u svim spomenicima, ma koje vrste i koje vrijednosti bili, ne zna nego za jednog Dujma mučenika. Da je taj Dujam bio biskup, svjedoči nam Rimski martirologij, a potvrđuje mozaik lateranski; da je taj mučenik živio u Dioklecijanovo doba, kaže nam nadgrobni natpis Primusa i Chronicon Paschale. A pošto po tradiciji nije bio nego jedan Dujam, taj je morao živjeti koncem III. i početkom IV. vijeka. Po Chronicon Paschale imalo bi se zaključiti da je Dujam mučen god. 299. Ipak nije tako. Poznato je da su progonstva za Dioklecijana počela 303., ali protiv svećenstva istom 304., te se smrt Dujma ima postaviti u ovu godinu. Na to nas uoblašćuje i sama smrt Petra i Marcelina, koji poginuše iste godine kao i naš Dujam; a po drugim izvorima znamo da ovi bijahu mučeni god. 304.” Iz toga slijedi da sv. Dujam nije mogao biti učenik sv. Petra jer je poginuo mnogo kasnije nego što o tome govore “žića”. Bulić misli da je sv. Dujam bio drugi solinski biskup i da je biskupovao od g. 284. do 10. travnja 304., kad je poginuo za Dioklecijanova progonstva. Splićani ga ipak slave 7. svibnja jer je prema jednom “žiću” poginuo 7. svibnja 107. To je mišljenje sve do znanstvenih radova don Frane Bulića bilo smatrano vjerodostojnim i tako Dujmova svetkovina slavljena stoljećima 7. svibnja. Na taj dan slavi se i danas. Bulićev nasljednik don Lovre Katić u jednoj svojoj konferenciji govori o grobu sv. Dujma ovo: “Izašavši na gradske bedeme, zakrećemo lijevo prema Bulićevu Tuskulumu i eto nas kod groba sv. Dujma, oko kojega se natiskalo stotine kršćanskih grobova, jer su vjernici željeli počivati što bliže mučeniku. Dapače, ponose se, ako im uspije postaviti sarkofag i ne baš tik do groba Dujmova. Honorija, vrlo kreposna žena, uzorna majka, nazivlje se još slavnom jer je ‘martyribus adscita’ – pribrojena mučenicima. Jedan pokojnik kaže da je postavio svoj grob prema sredini mučenika – ad medianos martyres. Biskup Simferij i Hezihij izabrali su mjesto za pokop pod samim oltarom, zajedno s tjelesima svetih mučenika, sljedeći u tome primjer sv. Ambrozija koji je u Milanu, u svojoj glasovitoj crkvi, položio pod oltar tjelesa mučenika Gervazija i Protazija, a uz njih pripremio mjesto i za sebe. Nad grobom sv. Dujma podigao je crkvu isti onaj biskup Simferije koji je sagradio i gradsku baziliku. Još strše visoko zidovi ove crkve. Ograda pred oltarom još je na mjestu, a pred njom je lijep četverokutni kamenom okruženi prostor, u starini zvan ‘schola cantarum’, današnji kor za pjevače… U scholi cantorum kod groba sv. Dujma vide se tragovi dvaju ambona – današnjih stalaka za čitanje. S jednog se pjevala poslanica, s drugoga Evanđelje. Ova crkva ima jednu osobitost, koju ne zapažamo u drugima. Između stupova, koji su je dijelili na tri lađe, bile su od stupa do stupa postavljene rešetke, udubine na kolonama dobro su vidljive, a služile su da se u njih umetnu rešetke. Neki arheolozi drže da je to učinjeno zato da u crkvi budu odijeljeni muškarci od žena, dok drugi misle da je srednja lađa bila odijeljena od pokrajnih, da vjernici ne nagrnu u srednju lađu, gdje je bio položen mrtvac, oko kojega je svećenstvo molilo pogrebne molitve. Tako se je slobodnije i urednije obavljao sprovodni obred…” Prema današnjem mišljenju povjesničara, opat Martin, koga je poslije razorenja Salone poslao u Dalmaciju papa Ivan IV. da otkupi kršćansko roblje i skupi kosti solinskih mučenika, prenio je g. 641. dio kostiju sv. Dujma u Rim – s kostima ostalih dalmatinskih i istarskih mučenika – gdje im je isti papa u krstionici uz Lateransku baziliku podigao kapelu s prekrasnim mozaikom, sačuvanim sve do danas. Drugi dio kostiju sv. Dujma prenio je u Split prvi splitski nadbiskup i apostol Hrvata Ivan Ravenjanin te ih pohranio u Dioklecijanov mauzolej, koji je pretvorio u splitsku katedralu. U temelje naše najstarije crkve uklesani su sveti mučenici Venancije i Dujam. Oko ovoga drugoga ovila se legenda koja ga učini popularnijim od prvoga. Za nas danas nije važno tko je od njih dvojice bio veći, nego je važno to da su obojica kao biskupi za vjeru i Crkvu poginuli dajući svim kasnijim pokoljenjima primjer vjernosti. Oni su utrli put Crkvi sve do dolaska Hrvata u ove strane. A Hrvati, pokrstivši se, prihvatiše ih kao svoje. To su učinili plebiscitarno i godine 1976. u brojnim hodočašćima u Solin i Split, obnavljajući vjeru i krsni savez. Svetkovina svetog Dujma želi nas svake godine sjetiti naše prošlosti, a još više obveze vjernosti što iz nje proizlazi.

Blažena Ruža Venerini (1656-1728)

Papa Pio XII., kroz gotovo dva desetljeća svoga veoma aktivnoga i zauzetoga pontifikata, proglasio je velik broj svetaca i blaženika. Blaženom je proglasio 4. svibnja 1952. i Ružu Venerini, osnivateljicu Pobožnih učiteljica “Venerini”. Njezin se blagdan danas slavi. Ruža se rodila kao treća kćerka Gotfrida Venerinija i Marzie Zampighetti 9. siječnja 1656. u Viterbu. Roditelji su je odgojili u strogo kršćanskom duhu i to je bio dobar temelj sve njezine kasnije duhovnosti. U 17. godini života veoma se zaljubila u jednog mladića. Iskreno ga je voljela, a kad je on nenadano umro, odlučila je ne udavati se i sva se predati i posvetiti Bogu. Zato je g. 1673. stupila u samostan dominikanki sv. Katarine u Viterbu. U samostanu je ostala samo nekoliko mjeseci jer se nakon očeve smrti morala vratiti kući. Razlog povratka nije bila nestalnost u odluci već potreba da dvori teško bolesnu majku. Iako se morala sva posvetiti dvorenju majke, kućnim brigama i poslovima, nije se ipak prestala i dalje baviti mišlju o redovništvu. Očito da je ta milost dolazila od Gospodina. Dok je bila u svijetu, predala se duhovnom vodstvu otaca isusovaca. U Ruži se krila izvanredna duhovna sila i želja da čini dobro. To je dobro uočio o. Dominik Balestra pa ju je potaknuo da do ulaska u samostan u svojoj kući sakuplja u popodnevne sate na zajedničko moljenje krunice žene i djevojke iz susjedstva i bliže okolice. A uz molitvu neka ih također poučava u kršćanskom nauku i tako pripomogne njihovu duhovnom i kršćanskom odgoju. Pa zato početkom g. 1682. Ruža udari temelje škole za proučavanje katekizma. Iz toga uistinu korisnoga posla rodila se misao o osnutku prave škole u kojoj bi se besplatno poučavale djevojčice iz puka. Za ostvarenje te namisli dao je pozitivan sud i pristanak njezin novi duhovni vođa isusovac o. Ignacije Martinelli. On joj je pri ostvarivanju toga djela bio ne samo dragocjen savjetnik, već još više veoma aktivan pomoćnik i suradnik. I da nije bilo njegove svestrane suradnje, tko zna bi li se djelo onako dobro i lijepo razvilo. Otvorena je 30. kolovoza 1685. prva Pobožna škola za djevojčice, koja ih je imala spremati ne samo za kršćanski već i građanski život. Djelo je po svojoj zamisli bilo veoma moderno jer je obuhvaćalo cjelokupan odgoj. Uz isusovca oca Martinellija Ružu su pomagale i njezine dvije sugrađanke: Jeronima Colluzzelli i Porzia Bacci. Njihov rad i požrtvovnost ugrađeni su u temelje nove ustanove. Zanimljiva je činjenica da svako dobro djelo ima svoje zagrijane hvalitelje, pristalice i suradnike, ali i ogorčene protivnike i kritičare. Taj udes nije mimoišao ni ustanovu Pobožnih učiteljica. Sreća samo što je utemeljiteljica ustanove bila jaka ličnost, koja se nije obazirala ni desno ni lijevo, već svojim putem hrabro kročila naprijed. Ta njezina hrabrost i upornost bila je za započeto djelo od najveće važnosti jer se ono širilo, cvalo, hvatalo duboko korijenje, a mnogi njegovi kritičari postadoše mu kasnije oduševljeni pristalice. Biskup Montefiascona, kardinal Marc’ Antonio Barbarigo, u želji da pomogne svestranom odgoju djevojčica na području svoje biskupije, pozove Ružu god. 1692. u svoj biskupski grad i zaduži je da i ondje otvori jednu svoju školu. Kardinal je bio pod dubokim dojmom pothvata što ga je stvarala ta mudra i poduzetna žena. Ona je i tu osnovala školu, predala je na upravu mladoj Luciji Filippini, a sama se god. 1694. vratila u Viterbo da svoju ustanovu još više izgradi i utvrdi. Nakon tih dviju škola otvorene su nove škole po raznim gradićima pokrajine Lacija. Ruža je doprla i do Rima god. 1713. te ondje u središtu kršćanstva udarila svoje uporište. Na kosini Kapitolija otvorila je svoju školu, koju je 8. listopada 1714. svojim posjetom počastio sam papa Klement XI. On postade veliki prijatelj i pomoćnik njezina djela. Posjetivši školu, prisustvujući obuci te videći kako revnost i zauzetost učiteljica tako i svestrani ljudski napredak djevojčica, Papa je rekao Ruži Venerini ovo: “Tim ćete nam školama posvetiti Rim.” I nije se prevario, jer su mnoge djevojčice, kasnije žene i majke, primile dobar odgoj i izobrazbu pa su postale sposobnije za izvršavanje svojih životnih zadataka. Ruža je kroz 40 godina ustrajala u teškom i napornom radu utemeljiteljice. Kroz to je vrijeme morala mnogo putovati, podnositi mnoge žrtve i tako se njezine sile istrošiše. No, istrošile su se u najboljem djelu. Još prije smrti, kroz šest mjeseci prikovana uz bolesničku postelju, imala je mnogo prilike da patnjom izmoli blagoslov svome životnom djelu. Ispunivši sve što je Gospodin od nje tražio, sveto je umrla na zalasku dana 7. svibnja 1728. u kući Sv. Marka u Rimu. Tijelo je pokojnice pokopano u grobnicu obližnje isusovačke crkve Il Gesu u Rimu. Kako je duhovno bila povezana s isusovcima, ta joj je crkva uvijek bila tako draga. Nakon beatifikacije tijelo joj je preneseno u kapelu kuće matice u Rimu. Djelo velike učiteljice, prethodnice velikih odgojitelja XVIII. stoljeća, živo je i danas. Ono ima u Italiji preko 100 kuća te 12 u SAD-u. Tamo je prvu kuću g. 1909. otvorila u Lawrenceu, u državi Massachussetts, vrhovna poglavarica družbe sestra Albertina Keller. O važnosti ljudskog i kršćanskog odgoja jedva da je i potrebno govoriti, kad je stvar po sebi tako jasna. Kao katolike veseli nas stoga što je Crkva i na tom polju preko svojih najboljih sinova i kćeri osnovala tako brojne ustanove koje još i danas postoje, djeluju i vrše nezamjenjivu misiju. Neshvatljivo je stoga kako se ipak još uvijek nađe onih koji bi Crkvu u tome tako ljudskome radu htjeli spriječiti. Svaki je takav postupak neljudski jer ide na štetu ljudima. Svi dobronamjerni i odgovorni ljudi radovat će se svakome dobru što se bilo gdje u korist ljudske zajednice čini.

06. svibanj

Marija Katarina od sv. Ruže Troiani, Božja službenica  (1813-1887)

Duhovnu plodnost Crkve pokazala je u svome životu i utemeljiteljica franjevki misionarki Egipta Marija Troiani. Po narodnosti je bila Talijanka. Rodila se 19. siječnja 1813. u Giuliano di Roma od bračnog para Tome Troianija i Terezije, rođene Panici Cantoni. Na krštenju je dobila ime Costanza Domenica Antonia. Zbog jedne nenadane obiteljske tragedije rano je ostala siroče bez majke s neugodnim posljedicama takva stanja. Biskup Ferentina Patrignani smjestio ju je godine 1816. u jedan dječji vrtić, što su ga vodile redovnice sv. Klare. Tu je djevojčica pod brižnom pažnjom redovnica našla drugi dom, odrasla te u 16. godini na blagdan Bezgrješnog začeća 1829. i sama obukla redovničko odijelo dobivši ime sestra Marija Katarina od svete Ruže iz Viterba. Položila je redovničke zavjete 16. prosinca 1830. i tako svome životu dala još jasniji pravac. U redu će najprije obavljati službu učiteljice. Pošla je god. 1859. kao misionarka u Egipat, i to u Kairo. Svladavši prve poteškoće, Marija je sa svojim susestrama brzo otvorila dom i školu za djevojčice, u koju su mogle sve dolaziti bez obzira na vjeru i boju kože. Bio je to ne samo lijep socijalni i karitativni već i ekumenski rad. Okolnosti su tražile da se u Egiptu osnuje samostalna redovnička družba i Bog se za to poslužio Marijom Troiani. Družba je osnovana, 9. kolovoza 1876. potvrđena, a od 1950. godine službeno se zove “Franjevke misionarke Bezgrješnog Srca Marijina”. Rad se sestara u Egiptu, doduše uz mnoge poteškoće, svestrano razvio. Sestre kasnije otvoriše i dom za nahočad, napuštenu djecu. U školi sv. Franje Božja je službenica za Božju stvar naučila i prositi. Zato se nije ustručavala obijati pragove bogataša moleći za svoju siročad. Tako je dobila materijalnu pomoć i od Ismail-paše, kairskog potkralja, od sultana iz Carigrada i od austrijskog cara Franje Josipa. Godine 1877. Marija Katarina bi izabrana za vrhovnu glavaricu nove družbe. Njezina se djelatnost raširila i izvan granica Egipta. Tako je g. 1885. vidjela ostvaren svoj stari željeni san – kuću svoje družbe u Jeruzalemu, a godinu dana kasnije na Malti. Zaslužna je utemeljiteljica nove družbe umrla u Kairu 6. svibnja 1887. Njezina se duhovna baština razvila u veliko stablo, što je prema podacima  iz g. 1966. brojilo: 65 centara u Europi, 25 u Africi, 17 u Aziji, 34 u Brazilu i 1 u SAD-u. Duhovnost službenice Božje oblikovana je u tipu poluklauzurnog redovništva. U njoj je jako naglašena pobožnost Srcu Isusovu, Gospi, sv. Josipu, anđelima čuvarima i sv. Franji. Bila je i promicateljica svakodnevne pričesti kod redovnica, što je onda još bila rijetkost. Strogu duhovnost klarisa s mnogim pokorama i propisima ublažila je, ali je to nadomjestila karitativnom djelatnošću. Kad je umrla, svi su tu “bijelu majku” oplakivali, ne samo kršćani već jednako i muslimani. Poveden je god. 1937. postupak za njezino proglašenje blaženom. Postupak je dobrano uznapredovao pa je 28. XI. 1967. već održana tzv. pretpripravna kongregacija o njezinim krepostima. Iste godine njezino je tijelo preneseno u Rim, položeno u crkvu Bezgrješnog Srca Marijina uz generalnu kuću njezina reda.

05. svibanj

Sveti Gothard, biskup (960-1038)

Svetac kojega se Crkva danas sjeća u svom kalendaru. sv. Gothard, rođen je 960. g. kao sin sluge nekoć bogatog samostana kanonika sv. Augustina. To je Gothardu omogućilo pristup učenim ljudima koji ga šalju u Salzburg na izobrazbu. Vrativši se iz Salzburga 990. g. Gothard stupa u samostan i tri godine kasnije bude zaređen za svećenika a 996. g. postade i opatom samostana. Gothard je bio poklonik obnove koja je tekla iz samostana Cluny i Gorze. Glas o njegovoj sposobnosti i svetosti brzo se proširio pa je na želju cara Henrika II. i Wiligisa, nadbiskupa iz Mainza preuzeo vodstvo tirinške opatije. Današnji svetac nije hlepio za bogatstvima i titulama, nego mu je na prvom mjestu uvijek bilo širenje Božje riječi i činjenje dobrih djela. Godine 1022. stolni kaptol u Hildesheimu na prijedlog cara Henrika II. izabra Gotharda za svog biskupa. Kao biskup, Gothar je još većim žarom radio na uvođenju reformi te podizanju duhovne i kulturne razine i kod klera i kod običnog puka. Često se znao povući u samostane koje je dao izgraditi te u molitvi i razmišljanju crpiti snagu potrebnu za rješavanje svakodnevnih problema. Preminuo je nakon sveta života 5. svibnja 1038. g. Svetim ga je proglasio papa Inocent II. 1131. godine.

Opširnije

Sveti Gothard, biskup (960-1038)

U srednjem vijeku bila je poznata duhovna obnova redovničkoga života što je proizlazila iz slavnoga benediktinskog samostana u Clunyju. Ona je zahvatila ne samo Francusku, već i Englesku, Italiju i Španjolsku. Žarište obnove redovničkoga života na njemačkom jezičnom području bio je samostan Gorze. Iz njega je obnova strujila i u druge samostane, osobito one najpoznatije, kao: opatija sv. Maksimina u Trieru, sv. Emmerama u Regensburgu, Reichenau, St. Gallen, Niederaltaich i Fulda. Tu su obnovu veoma pomagali vladari iz saske kuće, koji su i sami nastojali oko duhovne obnove Crkve u Njemačkoj. U tijekove te obnove valja uključiti i svetog Gotharda, s kime se danas na njegov blagdan želimo upoznati i sprijateljiti. Gothard se rodio g. 960. u Reichersdorfu kod Niederaltaicha kao sin sluge Ratmunda. Njegov je otac pripadao slugama nekoć bogatoga samostana, koji je nadiranjem i pljačkanjem Madžara postao siromašan i brojio još samo nekoliko regularnih kanonika sv. Augustina. To je za dječaka bila sreća, jer je rano došao u samostan u školu i tako se mogao izobraziti. Njegov je učitelj Udalgisus uočio njegove umne sposobnosti pa ga je radi daljih nauka preporučio salzburškom nadbiskupu Friedrichu. Taj ga je primio u svoju rezidenciju i omogućio mu dalje školovanje. Potkovan znanjem, izgrađen krepošću, bio je spreman na sve one zadatke koji su ga u životu čekali. Vrativši se g. 990. iz Salzburga, Gothard je stupio u samostan Niederaltaich, tri godine kasnije bio je zaređen za svećenika, a 996. postade i njegovim opatom. Već prije početka Gothardove uprave samostan se uključio u tijekove redovničke obnove, što je strujila iz Gorze. Gothard je svom revnošću i dosljednošću s obnovom nastavio. Kroz kratko je vrijeme postigao da je njegov samostan na golemom području salzburške nadbiskupije bio najbolji. Kako je pak imao mnogo redovnika, mogao ih je slati i u druge samostane da ondje budu kvasac obnove. Gothard je samostan iz temelja i materijalno obnovio, a svojom mudrom, sigurnom, a nadasve ljudskom upravom, svojim je redovnicima bio pravi otac. Visoko izobražen pomagao je svojim redovnicima u proučavanju teologije, a promicao je i poznavanje klasika. I tako je njegov samostan bio mjesto molitve, službe Božje, studija, rada i reda. Glas se o opatu Gothardu posvuda proširio pa je na želju cara Henrika II. i Willigisa, nadbiskupa iz Mainza, g. 1005. preuzeo vodstvo tirinške opatije Hersfeld. Na upravu mu je bio predan i bavarski samostan Tegernsee. I to je bilo sretno, jer je njegova uprava za samostan bila početak cvata kako na kulturnom tako i na materijalnom polju. Iako je Gothard bio sposoban čovjek, bio je u kreposti toliko utvrđen da je od njega bilo daleko svako slavohleplje. Nije težio za visokim i časnim službama. Karijerizam mu je bio tuđ i dalek. Njemu je jedino bilo do Božje slave, probitka Crkve, dobra redovnika i spasenja duša. Kad je g. 1013. njegov zadatak u Hersfeldu i Tegernseeu bio dovršen, vratio se u svoju opatiju Niederaltaich. Kroz 9 sljedećih godina posvetio se isključivo vodstvu svoga samostana. Morao ga je napustiti god. 1022. jer stolni kaptol u Hildesheimu na prijedlog cara Henrika II. izabra baš njega, Gotharda, za svoga biskupa, i to jednoglasno. Unatoč svoj ljubavi prema samoći i samostanskome životu, Gothard je prihvatio taj izbor jer je u njemu gledao volju Božju, kojoj se nije želio opirati, već služiti. Nadbiskup Ariba iz Mainza posvetio ga je za biskupa 2. prosinca 1022. Postavši biskup, Gothard u svom načinu života jedva da je što izmijenio, premda je kao biskup bio i zemaljski knez te se kao takav morao baviti i državničkim poslovima. To je ipak sveo na najmanju mjeru jer mu je daleko više bilo stalo do toga da bude pastir duša. Sve svoje sposobnosti, sile i vrijeme utrošio je u poslove svoje biskupije. Njezino dobro ležalo mu je veoma na srcu i za nj je neumorno radio. Riješio je mnoge zanemarene i neriješene probleme. Nastojao je podignuti duhovnu i kulturnu razinu i kod klera i kod puka. Puku je za svojih pastirskih pohoda rado propovijedao i poučavao ga u vjeri. Bio je dobar prema siromasima i bolesnicima. Sam ih je po kućama posjećivao i dvorio. Svima je pomagao koliko je samo znao i mogao. I u svome biskupskom dvoru sam je osobno primio svakog prosjaka, kao ispovjednik stajao na raspolaganju svakom skrušenom i raskajanom grješniku. Mnogima je od njih materijalno pomogao i tako ih lakše očuvao od budućih padova. Pred gradskim vratima svoga biskupskoga grada podigao je svratište u čast sv. Bartola, apostola, u kojem su dobili utočište mnogi bolesnici, hodočasnici i putnici. U biskupiji je podigao i brojne crkve, možda tridesetak crkava. Revni je biskup-redovnik u Wrisbergholzenu, južno od Hildesheima, sagradio novi benediktinski samostan. U nj se zadnjih godina života često i sam povlačio da se posveti životu molitve i razmišljanja. Ideal kontemplacije, uranjanja u Božje tajne, lebdio mu je pred očima od mladosti, ali mu se zbog svojih brojnih služba i poslova u potpunosti nije mogao posvetiti. Sada je pod stare dane taj propust htio barem malo nadoknaditi. Njegova je duša žeđala za Bogom, koga je u tišini i samoći željela tražiti i doživjeti. U Wrisbergholzenu Gothard je boravio za Uskrs g. 1038. Tada je osjetio da ga sile pomalo ostavljaju i da se bliži kraj njegova zemaljskoga života. Zato se dao prenijeti u Hildesheim, u svoju zadužbinu, podignutu u čast sv. Mauricija, zaštitnika opatije Niederaltaich, koga je od mladosti veoma štovao. Tu je dobro spremljen na smrt preminuo u Gospodinu 5. svibnja 1038. Sva je biskupija zbog njegove smrti proplakala, jer je u njemu izgubila dobrog i revnog pastira, pravoga oca. Pokopan je u biskupskoj grobnici svoje katedrale, koju je i on nadogradio i poljepšao. Gotharda je na zauzimanje hildesheimskog biskupa Bernarda I. papa Inocent II. godine 1131. proglasio svecem. Njegovo se štovanje proširilo daleko i izvan granica hildesheimske biskupije po Njemačkoj, Švedskoj, Finskoj, Švicarskoj i Austriji. “Crkva, uistinu, djeluje po svojim svecima, jer Crkva, to su sveci. Istinska je povijest Crkve povijest svetosti. Crkva je po svecima pobijedila svijet, a po svetosti osvojila duše. Njih su sveci otrgli od svijeta i po Crkvi darovali Bogu”, piše Roland Cluny. Ta velika istina u potpunosti vrijedi i za svetog redovnika, opata i biskupa Gotharda. Njegov primjer može i danas služiti kao nadahnuće za akciju i kontemplaciju.

Blaženi Nunzio Sulprizio (1817-1836)

Evo blaženika iz novijeg doba, iz prošlog stoljeća! Rodio se Nunzio 13. travnja 1817. od oca Dominika i majke Dominike Roze, rođene Luciani u Pescosansonescu, u biskupiji Pescara. Nakon smrti roditelja uzela ga je k sebi dobra baka po majci Ana Rosaria. No kad je Nunziju bilo tek 9 godina, umrla mu je i vrijedna baka i tako on postade još veće siroče. Potreban još nježnosti, igre i dječje bezbrižnosti, morao je već kao šegrt ući u kovačku radionicu svoga ujaka Dominika Lucianija. Taj je bio prilično bezobziran čovjek pa je od dječaka tražio posao koji je daleko nadilazio njegove sile. Ranjen u nožnu cijev ili cjevanicu lijeve noge, teško se razboli. Mnogo je trpio od zadobivenog udarca, pa je u bolnici Sv. Salvatora u Aquili g. 1831. morao provesti tri mjeseca. Njegov je život od rane mladosti postao škola trpljenja u kojoj je mnogo toga shvatio što će mu na putu do svetosti dobro doći. Sam Bog ga je preko patnje i križa klesao za sveca. Nakon teška i bolna povratka u ujakovu radionicu došlo je za njega nešto bolje. Bio je to poziv strica Franje Sulprizija da dođe u Napulj. Na zauzimanje pukovnika Feliksa Wochingera Nunzio, koji je još uvijek pobolijevao od ranjene noge, bude primljen u bolnicu za neizlječive bolesti. Taj ga je dobri pukovnik ljubio kao vlastitoga sina. Želeći mu pomoći što više i bolje, uzeo ga je sa sobom u vojarnu. Imao je pri tom najbolje namjere, ali će Nunzio i tu morati iskusiti još mnogu gorku. Njegova se bolest tvrdoglavo držala njegove noge pa su liječnici u jesen 1835. odlučili da mu amputiraju bolesnu nogu. Naum ipak nisu ostvarili jer je bolesnik krajnje oslabio. Čovjek bi mislio da će upasti u malodušnost obremenjen tolikim patnjama. Ali Nunzio je svoju bolest prihvatio kao veliku milost za postizavanje svetosti. Točan i vjeran u svemu, sam si je propisao pravila života kojih se brižno držao izbjegavajući svaki pa i najmanji nedostatak. Njegov je život bio kratka vijeka i zato se žurio da ga duhovno učini što boljim, što mu je uz Božju milost i pošlo za rukom. Umro je mlad u 19. godini života 5. svibnja 1836. Tijelo mu se nalazi u Napulju u crkvi Svete Marije Odvjetnice, gdje se čuva i njegov portret. Izradio ga je na zahtjev pukovnika Wochingera slikar Maldarelli. Majstor ga je radio dok je mladićevo tijelo kroz 5 dana ležalo izloženo na odru. Sam papa Pio IX., koji je pozivao vjernike da radnike upoznaju s tim divnim mladim radnikom i junakom patnje, proglasio ga je 14. srpnja 1859. časnim Božjim slugom. I papa Leon XIII., papa prve socijalne enciklike Rerum novarum, postavio je Nunzija Sulprizija kao uzor svoj radničkoj mladeži. Proglasivši 21. lipnja 1891. dekret o herojskom stupnju njegovih kreposti – bilo je to baš na 300. obljetnicu smrti sv. Alojzija – zapisao je ovo: “Kao što školska mladež kao uzor i zaštitnika već štuje sv. Alojzija Gonzagu, tako će radnička mladež moći slijediti Nunzija Sulprizija te uz njegovu pomoć lakše naučiti kreposti, sebi vlastite.” Papa Ivan XXIII., papa socijalne enciklike Mater et magistra, proglasio je 7. ožujka 1963. – u godini svoje smrti – dekret kojim se potvrđuje istinitost čudesa predloženih za Sulprizijevu beatifikaciju. Poluslužbeni dnevnik Svete stolice L’osservatore romano od 2-3. prosinca 1963., uz živo odobravanje otaca II. vatikanskog sabora i Božjeg naroda, opisao je beatifikaciju novog blaženika Nunzia Sulprizia, koji je dan prije bio proglašen blaženim. Svi su ga slavili kao uzor baš za naše doba. “Mladi je Sulprizio blaženik našeg vremena”, govorilo se o njemu na sva usta. Pavao VI., prigodom beatifikacije toga mladoga radnika, rekao je ovo: “Sprijateljimo se s tim dragim blaženikom i ponizno razmislimo kako ćemo se približiti njegovom nebeskom zagovoru te kako ćemo slijediti njegov zemaljski put.” Muka i patnja, rad, nerazumijevanje i tvrdoća ljudi na koju nailazimo, često su i naš svagdašnji tvrd i gorak kruh. Oni koji su jedući taj kruh pred nama prethodili, za nas su ohrabrenje da ne klonemo duhom i ne malakšemo. Kao Job, kao blaženi Nunzio Sulprizio i svi sveti patnici, vjerujmo “da naš Otkupitelj živi i da ćemo ga vidjeti u vlastitom tijelu”. Zato za vjernika nema i ne smije biti mjesta očaju, ma kako bio težak njegov životni put. Razlog je i temelj naše nade raspeti i uskrsnuli Isus Krist.

4. svibnja

Sveti Florijan, mučenik († 304)

Pod stručnim vodstvom mjesnog kapelana u gradiću Enns-Lorch u Gornjoj Austriji razgledao sam g. 1969. s malom skupinom sjemeništaraca kulturno-povijesni spomenik europskog značenja. Na temelju arheoloških iskapanja (izvršenih 1960-1966) utvrđena je ondje graditeljska i kulturna tradicija, koja seže od poganske starine pa sve do novog vijeka. Silne ruševine pod današnjom župnom crkvom Sv. Lovre povijesni su dokument što priča o 1700 godina zapadne povijesti i duhovnosti. U svojoj vrsti nešto jedinstveno. Na tom je mjestu oko god. 200. nastao rimsko-keltski hram, pogansko svetište grada Lauriacuma. Oko g. 350. podignuta je nad njegovim ruševinama prva ranokršćanska bazilika, koja je god. 800. pregrađena, u X. stoljeću nadograđena, te oko g. 1300. nastade na istom mjestu gotska crkva, lijepo sačuvana sve do danas. Svako je od tih svetišta usko povezano s velikim povijesnim ličnostima. U pogansko svetište bio je za Dioklecijanova progonstva predveden sv. Florijan, i to pred suca Akvilina. Florijan je bio veteran rimske vojske, a tada u obližnjem gradu Cetium (danas Zeiselmaur) visoki državni činovnik. U poganski je hram doveden da ondje na žrtveniku, koji se i danas može vidjeti, žrtvuje bogovima. Okrivljen je što je kršćanin, što je u Lauriacumu posjećivao i bodrio na ustrajnost u vjeri tamošnje pozatvarane kršćane. Pozvan je da se i sam odrekne svoga kršćanskoga uvjerenja. Florijan o tome nije htio ni čuti, a kamoli izvršiti otpad od vjere. Stoga je stavljen na muke i nemilo izbijen. Napokon je osuđen na smrt i bačen u rijeku Enns te tako slavno završio svoje mučeništvo. Bilo je to 4. svibnja 304. Tijelo mu je kasnije pronađeno, a pokopala ga je neka udovica, po imenu Valerija. Dok smo se nalazili uz ostatke poganskoga oltara, kapelan nam je tumačio Florijanovo mučeništvo. Tu je na tom mjestu bio nukan da žrtvuje bogovima, tu je to najenergičnije odbio i svoju kršćansku vjeru hrabro ispovjedio. Saznavši naš tumač da smo iz Zagreba, reče nam odmah da je sv. Florijan drugotni zaštitnik zagrebačke nadbiskupije. Imao je pravo, jer tako i jest. Mučenikovo je tijelo pokopano nedaleko od Lauriacuma, današnjega Ennsa, a nad grobom mu nastade slavna opatija St. Florian. Počeci opatije sežu u VIII. stoljeće. Prvo je pripadala benediktincima, a kasnije prijeđe u ruke augustinaca. Posjetili smo i tu opatiju do koje iz Linza preko poljâ vodi električni tramvaj. Opisati divote St. Floriana tražilo bi čitavu knjigu. Današnja barokna crkva, kao i cijela opatija, jedan je od najljepših i najraskošnijih spomenika austrijskog baroka. Zapadno pročelje opatije dugačko je 204 metra. Crkva je dugačka 77,5 m, široka 14 m, visoka 25 m, dok je kupola visoka 36 m, a tornjevi 84 metra. U njima ima 7 zvona. Najveće je teško 8643 kilograma. Izvode veličanstvenu zvonjavu. Unutrašnjost je crkve divotna i raskošna. Bogati oltari, namještaj i svjetski poznate orgulje biseri su te crkve. Orgulje imadu 7343 svirale i 103 registra. Na njima je muzicirao slavni glazbenik Anton Bruckner, čiji se grob nalazi u kripti te crkve. U veličanstvenoj svečanoj dvorani opatije još se i danas održavaju koncerti. I tako sveti mučenik Florijan, nekadašnji časnik u rimskoj vojsci i visoki državni činovnik, ima dostojan nadgrobni spomenik. Njegovo je štovanje silno rašireno po Austriji, Bavarskoj, a i po našim krajevima. Narod zaziva njegovu zaštitu protiv požara i poplava, a kao svoga zaštitnika štuju ga i vatrogasci. Njegovi kipovi rese mnoge crkve, a nije rijetkost da se nalaze i na kućama ili po gradskim trgovima.

Blaženi engleski kartuzijanci, mučenici († 1535)

Kad je engleski kralj Henrik VIII. zbog svoga brakolomstva prekinuo s Rimom i sebe proglasio glavom Engleske crkve, mnogi mučenici posvjedočiše krvlju svoju vjernost papi kao Kristovu namjesniku na zemlji, Petrovu nasljedniku i vrhovnom poglavaru Katoličke crkve. Najslavniji su između njih sv. Toma More i John Fisher. Žrtve toga progonstva bili su i kartuzijanci kartuzije zvane Kuća pozdrava Blažene Djevice Marije kod Londona. Kraljevi emisari tražili su i od redovnika kartuzijanaca, kao uostalom od svih punoljetnih građana, da priznaju opravdanom Henrikovu rastavu braka od njegove prve žene Katarine Aragonske, a da kao englesku kraljicu prihvate Anu Boleyn. Prior samostana John Houghton i prokurator Umfred Middlemore odgovoriše emisarima da ne mogu shvatiti kako može kraljev brak s prvom ženom biti nevaljan. Zbog te izjave bili su odmah pozatvarani u zloglasni londonski Tower. Nasilnik takvo slobodno izjašnjavanje mišljenja nije mogao mirno podnijeti. U tome su silnici svih vremena i svih boja uvijek isti. Oni poštuju jedino svoje mišljenje. Tuđe gaze bez milosrđa i najmanjih skrupula. Nakon mjesec dana u zatvoru i nakon mnogog razmišljanja dva su se kartuzijanca uvjerila da se tu ipak ne radi o stvari vjere, za koju bi svakako, ako ustreba, valjalo i poginuti, pa su se podložili kraljevoj odredbi i bili pušteni na slobodu. Vrativši se u samostan, nađoše prilično zbunjenu redovničku zajednicu. Redovnici nisu znali što im je činiti i kako se u toj neugodnoj kraljevoj aferi držati. Prior im je savjetovao da se svi pokore kraljevoj naredbi te žive u miru i nadi da time ipak nisu uvrijedili Boga. Nisu morali dugo čekati jer brzo opet dođoše u samostan kraljevi emisari i od svih ostalih redovnika zatražiše da polože istu prisegu kao i njihov prior i ekonom. Redovnici su ih dvaput odbili, no silnici dođoše i po treći put, i to u pratnji gradske uprave i njihovih vojnika. Tada, to jest 25. svibnja 1534., svi položiše traženu prisegu. Bilo je to popuštanje koje im je donijelo samo kratkotrajan mir. Već koncem g. 1534. kao odgovor na papino odbijanje kraljeve rastave braka s Katarinom kralj izda novi dekret u kojem od svih svojih podanika bezuvjetno traži da se odreknu poslušnosti papi, a njega pod prisegom priznaju glavom Engleske crkve, kako u duhovnim tako i u vremenitim stvarima, osuđujući sve one koji to ne bi učinili kao buntovnike, izdajnike i uvreditelje kraljevskoga veličanstva. Čovjeku opijenu vlašću nikada dosta vlasti; on je uvijek žedan baš kao i pijanac za vinom. Vijest je došla i u spomenuti kartuzijanski samostan. Prior je sazvao sve redovnike na vijećanje. Ishod je bio da je sada posve jasno o čemu se nadi. I jer se radi o stvarima vjere, svi jednodušno zaključiše da su spremni prije žrtvovati život negoli se odcijepiti od prave Crkve. Drugog izbora za njih tada više nije bilo. U međuvremenu dođoše u londonsku kartuziju zbog poslova svojih kuća o. Robert Laurence, prior samostana Beauvale i otac Augustin Webster, zavjetovani redovnik iz samostana Sheen te prior samostana od Pohođenja Marije Djevice kod Axholma. U zajedničkom razgovoru doznadoše o opasnosti koja im novim kraljevim dekretom prijeti, pa odlučiše poći Tomi Cromwellu, kraljevom namjesniku, te ga zamoliti da njegovim posredovanjem kralj sve kartuzijance izuzme od polaganja nove prisege. Silnikov pomoćnik Cromwell se razgnjevi na kartuzijance te im zapovjedi da dođu opet sutra i onda će sve saznati. Sutradan dođoše Laurence i Webster te ponoviše svoju molbu, no odmah ih kao buntovnike i izdajice zatvoriše u Tower. Nakon tjedna tamnovanja predvedoše ih u veliku dvoranu u Westminsteru te u prisutnosti brojnih plemića sam ih Cromwell upita da li će se pokoriti novom kraljevu dekretu. Redovnici su to odbili pa ih vratiše u zatvor, a ondje im se pridružiše i otac Reginald Reynolds iz kuće Sion, reda svete Brigite, te jedan svjetovni svećenik, župnik crkve u Isleworthu, koji se također nisu htjeli podložiti samovoljnoj kraljevoj odredbi. Pravnici su ispočetka optužene proglasili nedužnima, no kasnije pod Cromwellovim pritiskom pogaziše glas savjesti i pravde te dadoše negativan sud o njima. I tada je njihova sudbina bila zapečaćena. “Pravno” ih proglasiše krivcima povrijeđenoga kraljeva veličanstva i prema tome vrijednima smrti. Takva je obično “pravda” svih nasilnika. Oni u svojoj zaslijepljenosti bolje ne poznaju. Okrivljeni obukoše redovničko i svećeničko odijelo 4. svibnja 1535. Povezaše ih i položiše na hasure pa ih po kamenom i blatnjavom putu odvukoše do Tyburna, tri kilometra daleko od Towera, i tamo budu smaknuti. Ta okrutnost imala je svrhu da katolicima natjera strah u kosti. Neka znaju što ih čeka ako Henrika ne priznaju glavom Engleske crkve. Mučenici su se sjajno držali. O. John Haughton prvi bi odriješen i predveden pred krvnika, koji ga zamoli za oproštenje. Mučenik ga u znak praštanja zagrli. Zatim se pun vedrine uspne na kola koja ga odvedoše do ispod pripremljenih vješala. Još su mu jednom upravili poziv da se pokori kralju i parlamentu, no on je mirno ali odlučno to odbio. Naglas je ponavljao Isusove riječi s križa: “U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj!” Bio je tada već na vješalima. Čuvši te riječi, jedan je od prisutnih odmah prerezao uže i mučenik još živ pade na zemlju. Krvnik ga je svukao, izvadio mu utrobu i dok se spremao da zahvati i srce, mučenik je još smogao snage da izrekne svoj posljednji zaziv: “Preblagi Gospodine Isuse, budi mi milostiv u ovome času!” Na istom mjestu, isti dan, poginuše i druga dva kartuzijanca: Robert Laurence i Augustin Webster te župnik iz Islewortha. Tjelesa su im isjekli na komade te izložili po londonskim trgovima, želeći na taj način što više zaplašiti papiste, kako su nazivali katolike vjerne papi. Slična je sudbina čekala i ostale kartuzijance. Prvi dođoše na red Umfred Middlemore, vikar, Vilim Exmew, veoma učen u latinskom i grčkom jeziku, te Sebastijan Newdigate, plemić, koji je prije stupanja u red bio odgojen na kraljevskom dvoru. Sva su trojica bili poznati kao redovnici sveta, kreposna i stroga života. Mučeni najprije najokrutnije u zatvoru, smaknuti su napokon 19. lipnja iste godine. Nakon tih žalosnih događaja preostali kartuzijanci, bojeći se da im ne sruše samostan, odlučiše ipak položiti prisegu. Međutim, ne svi: desetorica od njih ne htjedoše izgubiti vječni za vremeniti život. Osamnaestorica, koja prisegnuše, nisu ipak spasili samostan, jer su iz njega bili protjerani, a samostan prodan strancima. Godine 1886. kartuzijanski su mučenici proglašeni blaženima. U Londonu je obnovljena kartuzija koja svoju subraću mučenike svake godine 4. svibnja najsvečanije slavi kao uzore vjernosti glasu savjesti i hrabre svjedoke vjernosti Crkvi i papi. I pravo je da ih slave, i mi skupa s njima, jer su časno i slavno završili svoj zemaljski vijek. Nisu se dali zastrašiti prijetnjama i za svoje su ideale pošli hrabro u smrt. Njihova je uspomena zauvijek blagoslovljena.

Blažena Alix Le Clerc, redovnica (1576-1622)

Po svršetku II. svjetskog rata papa Pio XII. 4. svibnja 1947. uvrstio je u red blaženih Alix Le Clerc, osnivateljicu regularnih kanonikinja sv. Augustina, poznatijih pod imenom Notre Dame ili Sestre naše Gospe. Jedan njihov ogranak s kućom maticom u Zagrebu djeluje i kod nas. U proljeće 1976. naše sestre notrdamke u kući novicijata u Remetama svečano proslaviše 400. obljetnicu rođenja svoje utemeljiteljice svečanim blagoslovom i otvorenjem nove lijepe kapelice. Alix se rodila na Svijećnicu 1576. u Remiremontu u francuskoj pokrajini Loreni. Otac joj se zvao Ivan, a majka Ana, rođena Sagay. Djevojčica je bila izvanredno živa značaja, bistre pameti, veoma ugodna u društvu, pa su je zato mnogi voljeli. Mladost je ipak provela predana ispraznim stvarnostima ovoga svijeta. Bila bi vječna šteta da se u tome i izgubila. Djelitelj milosti to nije dopustio, jer je za nju čuvao jednu važnu zadaću. Bez njegova zahvata ne možemo shvatiti silnu promjenu koja nasta u njoj u 20. godini života. Tada ju je Bog svojom milošću nadahnuo da promijeni svoj život i da mu se po zavjetu čistoće posve preda. Bog se u ostvarenju svojih planova služi ljudima, pa kao što se kad sv. Pavla poslužio Ananijom, tako je Alixi Le Clerc dao milost da se srela sa svetim svećenikom Petrom Fourierom, koji je tada bio župnik u Maittaincourtu, također u Loreni. Taj “dobri otac iz Lorene” preuze vodstvo njezine duše. I njemu je za jedan pothvat, koji mu je toliko ležao na duši, bila potrebna velikodušna duša. Našao ju je u Alixi. I ona pod njegovim vodstvom u samoj svetoj božićnoj noći 1597. s još četiri seoske družice započe svoj blagotvorni apostolat, kršćanski i socijalni u najodličnijem smislu riječi. Bio je to apostolat besplatnog poučavanja siromašnih djevojčica. Ženski je svijet tada na polju školstva bio jako prikraćen. Alix će tome nedostatku nastojati doskočiti. Već naredne godine mogla je u Poussayu otvoriti svoju prvu školu, dok je u isto vrijeme biskup iz Toula odobrio prvi nacrt pravila za novu ustanovu, koji je sastavio sveti Petar Fourier. God. 1599. pet redovnica dođe u Maittaincourt, svečevu župu, gdje je njihov požrtvovni i nesebični školski rad imao tako velik uspjeh da se razna mjesta i gradovi počeše otimati za te nove učiteljice. Novu je redovničku ustanovu Sestara naše Gospe odobrio god. 1603. kardinal-legat Lorene, a g. 1615. i 1616. i sam papa Pavao V. Ta brzina najvišeg priznanja bila je znak da se u Crkvi rodilo, zaista, nešto vrijedno i zamašno. U studenome 1617. osnovan je prvi službeni samostan Družbe s klauzurom, a Alix le Clerc s drugim sestrama započe kanonsku godinu novicijata uzevši kao redovničko ime Marija Terezija od Isusa. Sljedeće godine položi zavjete, a malo zatim bi izabrana za generalnu poglavaricu i u toj službi ostade sve do prosinca 1621. Alix je bila duboka duša. Neka o tome posvjedoče neke njezine misli: “Uvijek me nešto vuklo da sve naše planove stavim pod zaštitu Blažene Djevice Marije. Moje je pouzdanje u njezinu moć bez granica. Ona je vaša dobra Majka. Idite k njoj s pouzdanjem! Ne mogu ništa propustiti što Bog traži od mene. Kad više nisam mogla izdržati, obratila sam se Blaženoj Djevici, Majci žalosnih. Molila sam je da mi izmoli zasluge svoga Sina da operem svoju dušu i ukrasim je njegovim milostima. Pogrde smatram kao pripuštenje Božje koje će me predati milostima, a patnje božanstvenije vuku čovjeka Bogu. Sve se moje nade i pouzdanje oslanjaju na Providnost i dobrotu Božju. Shvatila sam u duši da će Družba, koju ću osnovati, pretrpjeti mnogo progona, ali se neće raspasti. Više držim do zrna poniznosti nego do sto ekstaza. Tražimo uvijek svoje poništenje, to će nam više vrijediti nego veliki zanosi. Sjećam se uvijek svog ništavila. To je istina koja daje mir u svim prilikama, a on počiva u beskrajnoj strpljivosti. Klanjala sam se Trojstvu u jedinstvu, a osobito sam razumjela ljubav i jedinstvo triju božanskih osoba. Daj Gospodine, da ti budeš uvijek u meni i ja u tebi i da tako sjedinjeni ostanemo zajedno! Ako mi Bog u svojoj dobroti oprosti grijehe, sjetit ću se pred njim sviju vas i molit ću ga da vam udijeli milost da savršeno obdržavate svoja pravila u duhu našega reda. Što se vas tiče, ostanite uvijek u najtješnjem jedinstvu i međusobnoj ljubavi, jer ljubav i jedinstvo jedina su sredstva po kojima će se vaš red održati…” Alix je umrla 9. siječnja 1622., oplakaše je svi koji su je poznavali. Štovali su je kao pravu sveticu. No, zbog mnogih političkih događaja i zbivanja istom je u prošlom stoljeću bilo moguće započeti kanonski postupak za njezino proglašenje blaženom. A do same beatifikacije došlo je tek u našem stoljeću, i to na današnji dan g. 1947. Djelo blažene Alix Le Clerc živi i djeluje i danas i u nas. Nadživjelo je mnoge nedaće, što je znak njegove životne snage. Sestre naše Gospe u nas sve se više uključuju u župni apostolat, osobito kao vrsne katehistice i voditeljice crkvenog pjevanja. Želimo im porast da bi mogle još i više učiniti. To neka im izmoli njihova blažena Majka, kojoj su duše bile toliko na srcu.

Blaženi Ivan Martin Moyë (1730-1793)

Brojne, dobre i zdrave obitelji kolijevka su duhovnih zvanja, a isto tako i svetaca. To isto vrijedi i za seljačku obitelj Moyë u Cuttingu, biskupije Metz, danas u Francuskoj. U njoj se 27. siječnja 1730. rodio naš blaženik. Obitelj je imala trinaestero djece. Ivan Martin je započeo svoje naukovanje u isusovačkom kolegiju u Pont-a-Moussoneu, nastavio ga u Strassbourgu, a zatim ušao u sjemenište u Metzu, gdje je 9. ožujka 1754. zaređen za svećenika. Već je kao mladić bio poznat po svojoj pobožnosti i ozbiljnosti života, koja bi se čak mogla nazvati strogost. Od samoga sebe zahtijevao je mnogo, a isto tako i od drugih, a to mu je često puta stvaralo neugodnosti. U njegovoj svećeničkoj djelatnosti razlikujemo tri razdoblja: župnička služba (1754-1767), apostolat u Kini (1771-1783) i župne misije. Ivan Martin je bio nadaren umnim sposobnostima pa su ga njegovi crkveni poglavari htjeli učiniti profesorom, no on je želio raditi kao pastoralni radnik i tako je radio na više župa. Vođen svojom velikom revnošću počeo je propovijedati i izvan grada Metza, gdje je bio na službi, i to u najrazličitijim sredinama. Ne mogavši uspostaviti dijalog s protestantima onoga kraja, napisao je za njih Raspravu o milosti u dva sveska. Djelo je g. 1774. i tiskano u Nancyju. Obilazeći kao propovjednik mnoga mjesta, upoznao je svu materijalnu i moralnu zapuštenost francuskih sela. Tada mu je došla na pamet misao na koji bi način mogao pomoći seoskim dušobrižnicima. Po selima bi za siromašnu djecu valjalo otvarati škole i povjeriti ih redovnicama. One bi svojim radom pružale odlično kršćansko svjedočanstvo, a ujedno bi pomogle evangelizaciji, naviještanju. I mora se priznati da je u tome razmišljanju bio veoma moderan. Želio je ostvariti ono što danas ostvaruju redovnice-katehistice po župama. Njegova misao zapravo i nije bila nova jer ju je pola stoljeća prije njega ostvarivao baš u Francuskoj sv. Ivan de la Salle, osnivač Školske braće i prvih pučkih škola. Isto je sa sestrama ostvarivao kanonik Vatelot, ali siromašnija sela nisu mogla dobiti njegove sestre učiteljice. Ivan Martin je htio pomoći baš takvima, pa je u prvim konstitucijama svoga reda silno naglasio siromaštvo i rad za siromašnu djecu. I u tome je bio uistinu moderan jer je davno prije kardinala Lercara i II. vatikanskoga sabora počeo naglašavati “Crkvu siromaha”, ali tako da je nešto stvarno za njih i učinio. On je želio da njegove učiteljice budu “žene pune revnosti, kojima će biti mnogo na srcu spasenje siromašne povjerene im djece i koje će zato morati biti spremne da se suoče s naporima svake vrste”. G. 1763. Ivan Martin je uz dopuštenje kapitularnog vikara mogao otvoriti dvije škole, i to u Vigyu i Befeyu kod Metza. Uvjeti za rad tražili su pravi heroizam i stoga se djelo nije baš razvilo ni proširilo. Tako je bilo barem u početku, no kasnije se stanje znatno popravilo pa se djelo i proširilo. Utemeljitelj je svoje sestre nazvao Sestrama od Providnosti. Time je htio naglasiti da sve svoje pouzdanje stavlja u Boga, a ne u ljudska sredstva. Takvi su, eto, pravi sveci. Oni u prvom redu računaju s Bogom. Za svoje sestre utemeljitelj je napisao dva djela: Nacrt škola za sela Kćeri od Providnosti te Pravila i pouke za vladanje sestara. Ivan Martin je u svome radu nailazio na mnoge kušnje, jedanput je bio čak udaren i crkvenom kaznom. Sve je to u njemu stvaralo uvjerenje da su to znakovi Providnosti, koja ga želi imati negdje drugdje. I tako mu se rodila misao da pođe u vanjske misije. Želeći je ostvariti, nekoliko je mjeseci proveo u Sjemeništu za vanjske misije u Parizu. Dobio je 7. rujna 1771. naredbu da otputuje u Macao. Svoje djelo u Francuskoj povjerio je dvojici svećenika, svojih velikih prijatelja. Novi je misionar napustio Francusku 30. prosinca 1771. i krenuo oko Afrike na Daleki istok. Zaustavio se na otoku Mauriciju, zatim preko Malake stigao u Macao. Ondje bi određen da bude pomoćnik apostolskog vikara, monsinjora Pottiera u pokrajini Se-Tchuan. Tada je još uvijek strancima bio zabranjen ulaz u Kinu. Ivan Martin se uz velike poteškoće i opasnosti kroz šest mjeseci probijao dok nije napokon stigao do polja svoga rada. Prvo što je morao učiniti bilo je da nauči kineski. On je to izveo s nevjerojatnom lakoćom. Tako je dobro naučio kineski da je sam na tom teškom jeziku sastavio lijep molitvenik. No nije mu isto tako lako bilo prilagoditi se životu i običajima Kineza. Njihova hrana prouzrokovala mu je mnoge probavne smetnje. Misionarski je rad u Kini tada bio izvanredno opasan. To je osjetio i Ivan Martin. Sve se moralo odvijati u najvećoj tajnosti i uz krajnji oprez. Unatoč mjerama opreznosti, dvaput je bio uhvaćen, zlostavljan i pravo je čudo da je izbjegao smrti. I u Kini je želio otvoriti škole slične onima u Francuskoj. Stoga je skupljao udovice i djevojke te ih počeo poučavati i spremati za takav posao. On se u Kini kao i u Francuskoj silno zalagao za krštenje male djece. Za Francusku nam to može izgledati malo neobično. Iako je krštenje djece bilo u običaju i od Tridentskog sabora propisano, mnogi su ga dušobrižnici iz sama nemara zanemarivali. Ivan Martin je uz pomoć svojih učiteljica osnovao Anđeosko djelo za krštenje djece. Zahvaljujući toj ustanovi uspjelo mu je samo u jednoj godini pokrstiti 30.000 djece. Budući da je zbog neimaštine smrtnost kod djece u Kini bila veoma velika, to je pogodovalo njegovu nastojanju oko pokrštavanja male djece. No često su bila u pitanju i djeca koja nisu bila u smrtnoj opasnosti. Kongregacija za širenje vjere za takve je tražila veći oprez pri krštavanju. Valjalo je osigurati najprije kršćanski odgoj. Ivan Martin se tim normama pokorio. Revni je misionar i u Kini nailazio ne samo na poteškoće već i na nerazumijevanje crkvenih poglavara i suradnika. To ga je ispunilo žalošću i on obeshrabren i umoran zamoli da se smije vratiti u Francusku. I sveci znadu biti umorni. To je zato što su i oni ljudi i ne smijemo im to uzeti za zlo. Ivan Martin je uz dopuštenje poglavara 2. srpnja 1783. mogao napustiti Kinu. Za vrijeme dugog putovanja napisao je vrijedan izvještaj, koji se kao povijesna dragocjenost danas čuva u Portieuxu. U njemu se nalazi sve ono što je kroz deset godina zapazio i doživio u Kini. Prije nego je stigao u Pariz, stigle su već kritike protiv njega i tako se nije smio ni mogao zadržati u sjedištu za vanjske misije, već se vratio u svoju Lorenu i ondje nastavio prijašnjim radom. Bavio se upravljanjem Ustanove od Providnosti, držao je po raznim župama pučke misije, a sabirao je i pomoć za ustanove što ih je osnovao u Kini. U tome je radu dočekao Francusku revoluciju. Sam je odbio položiti prisegu na novi ustav, a na to je hrabrio i druge svećenike. Zbog toga je s novicijatom i sestrama morao pobjeći u Trier, u Njemačku. Svoje posljednje misije držao je god. 1792. u Bitcheu. S jednakom je lakoćom govorio njemački kao i francuski pa je mogao propovijedati i na njemačkim župama. Za vrijeme jednog pohoda bolnici zarazio se i više nije ozdravio. Umro je 4. svibnja 1793. Tog velikog apostola i slugu Božjega papa Pio XII. proglasio je 21. studenoga 1954. blaženim.

3. svibnja

Sveti Filip i Jakov, apostoli

Kadgod slavimo blagdan kojeg apostola, zahvati nas želja da o njegovu životu što više saznamo. No, toj se želji na ovome svijetu može samo skromno udovoljiti jer su nam podaci o većini apostola prilično škrti. To vrijedi i za sv. Filipa i Jakova mlađega, koje danas zajedno slavimo. Obojicu apostola nalazimo na sve četiri apostolske liste u Matejevu, Markovu i Lukinu evanđelju te u Djelima apostolskim. Filip se nalazi na petom, a Jakov mlađi, sin Alfejev, na devetom mjestu. Prema podacima iz Ivanova evanđelja znamo da je Filip, kao i Andrija i Petar, potjecao iz Betsaide na Genezaretskom jezeru. Njega Ivanovo evanđelje spominje na pet mjesta. “Sutradan Isus odluči poći u Galileju. Međutim, susrete Filipa pa mu reče: ‘Hajde za mnom!’ Filip je bio iz Betsaide, iz Petrova i Andrijina grada. Filip sretne Natanaela i rekne mu: ‘Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također! To je Isus, sin Josipa iz Nazareta.’ – ‘Iz Nazareta može li što dobro izići?’ reče mu Natanael. ‘Dođi i vidi!’ odvrati mu Filip” (Iv 1,43-46). Filip je bio mladenački prijatelj pisca četvrtog evanđelja, s kojim je skupa pripadao učeničkom krugu Ivana Krstitelja. Zato mu je u svom evanđelju i postavio ovaj divni spomenik, koji govori o prvom Filipovom susretu s Isusom, kao i o njegovoj revnosti da za Isusa kao obećanog Mesiju pridobije još jednog revnog učenika. Ivan u svome evanđelju dovodi Filipa na pozornicu i kod opisa kako Isus čudesno nahrani pet tisuća ljudi. “Tada Isus podiže oči te, kako vidje da veliko mnoštvo naroda dolazi k njemu, reče Filipu: ‘Gdje da kupimo kruha da jedu ovi ljudi?’ To reče da ga kuša. Sam je naime znao što će učiniti. Filip mu odgovori: ‘Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije'” (Iv 6,5-7). Također je veoma lijepa scena u Evanđelju kad Nežidovi traže Isusa. “Među hodočasnicima što su došli da se klanjaju na blagdan bijaše i nekih Grka. Oni pristupiše k Filipu, koji bijaše iz Betsaide u Galileji, te mu rekoše: ‘Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.’ Filip ode da to kaže Andriji. Andrija i Filip odoše da kažu Isusu” (Iv 12,20-30). I napokon, na rastanku s učenicima, eto opet Filip dolazi do izražaja. Isus govori: “Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog. Vi ga već sada poznajete i vidjeli ste ga! Filip mu reče: ‘Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je!’ Toliko sam vremena s vama – odgovori mu Isus – i ti me, Filipe, nissi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Pa kako veliš: Pokaži nam Oca! Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni? Ja ne govorim sam od sebe riječi koje vam kažem: Otac koji boravi u meni čina svoja djela. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac je u meni! Ako ne inače, vjerujte zbog samih djela…” (Iv 14,6-11). Prema kasnijoj tradiciji Filip je sa svojim trima kćerima živio u Hierapolisu u Maloj Aziji, gdje je i umro. Arheolozi misle čak da su pronašli ondje i njegov grob. Prema crkvenim piscima Polikratu i Papiji, koje navodi Euzebije, Filipove su kćeri imale dar proroštva. Relikvije se svetog Filipa apostola štuju u Rimu u bazilici Dvanaestorice apostola, gdje je danas generalna kurija franjevaca-konventualaca. Nalazeći se g. 1974., baš na blagdan Sv. Filipa i Jakova, u Rimu, imao sam sreću da sam misio na oltaru gdje se nalaze njihove relikvije. – Može izgledati nevažno to spominjati. Za mene je ipak važno jer je to bila prilika dublje i življe doživjeti apostolski blagdan i povezanost s njima. Općinstvo svetih je veliki dar i milost naše vjere. Proživljavati je i spominjati znači izricati zahvalnost onomu koji nam je taj dar dao. Dok još nije bilo tvornica ni industrije, već cvao samo obrt, kršćanski su zanatlije u svojim cehovima slavili pojedine svece kao svoje zaštitnike. Tako su sv. Filipa kao svoga zaštitnika štovali kipari i šeširdžije. Sveti Jakov mlađi, sin Alfejev, sâm pisac jednog novozavjetnog spisa, osim u listi apostola, nigdje se u evanđeljima naročito ne spominje. Sv. Pavao u Poslanici Galaćanima spominje ga kao jednu od najuglednijih ličnosti prve Crkve, dok se u Djelima apostolskim ističe kao jeruzalemski biskup. Njegova je poslanica veoma ozbiljna. Puna je opomena, ukora i prijetnja. U njezinih 108 redaka nalazimo 60 imperativa. Može nam protiv otvrdnuća savjesti uvijek služiti kao veoma korisno i spasonosno duhovno štivo. Ovdje ćemo navesti samo ono o obuzdavanju jezika. Jezikom se mnogo griješi. Zato će biti spasonosno čitati i pamtiti ovo: “Neka vas, braćo moja, ne bude mnogo učitelja! Znajte da ćemo za to strože biti suđeni! Uistinu, svi često griješimo. Ako tko u govoru ne griješi, on je savršen čovjek, sposoban je zauzdati i cijelu svoju osobu. Ako stavimo konjima uzde u usta da nam se pokoravaju, možemo upravljati cijelim njihovim tijelom. Pogledajte i lađe! Njima, iako su velike i premda ih gone silni vjetrovi, upravlja vrlo malo kormilo kamo god kormilarova volja hoće. Tako je i jezik malen ud, ali se može ponositi velikim stvarima. Pazite, kakve li male vatre, a koliku šumu zapali! I jezik je vatra. On postaje cio opaki svijet među našim udovima. Kalja svu našu osobu i, zapaljen od pakla, zapaljuje sav naš život. Uistinu, svakovrsne zvijeri i ptice, gmazovi i morske životinje mogu se ukrotiti – i ukroćene su od ljudi – ali jezika nitko od ljudi ne može konačno ukrotiti. On je zlo koje ne poznaje mira. Pun je smrtonosnog otrova. Njim blagoslivljamo Gospodina i Oca, i njim proklinjemo ljude koji su stvoreni ‘na sliku Božju’. Iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. To ne smije, braćo moja, tako biti. Zar izvor na isti otvor toči slatko i gorko? Zar može, braćo moja, smokva roditi maslinama ili trs smokvama? Tako ni slan izvor ne može dati slatke vode” (Jak 3,1-12).

Blaženi Stanislav Kazimierczyk (1433-1489)

Blaženi Stanislav se rodio 27. rujna 1433. u Kazimierzu u Poljskoj. Svršivši uspješno prve nauke na župnoj školi svoga rodnoga gradića, pođe u Krakov i ondje se upiše na slavno Jagelovsko sveučilište. G. 1461. postigao je na tom visokom učilištu akademski stupanj bakalaureata. Vjerojatno god. 1483. postade članom lateranskih regularnih kanonika te na koncu jedne godine novicijata sav sretan položi zavjete, kojima se još više posveti Gospodinu. Postavši svećenik, neobičnim se žarom dade na obavljanje svih svećeničkih dužnosti, a osobito propovijedanja. Propovijedi je brižno spremao i učio, pa je ubrzo izišao na glas kao odličan propovjednik, na sve strane tražen i cijenjen. Proslavio se u svojoj redovničkoj družbi i kao revan učitelj novaka, vice-prior i profesor. Njegovi životopisci tvrde da je svaka, povjerena mu, služba bila snažan zov na svetost. Znao je da je svetost ono što naše djelovanje čini vjerodostojnim i uvjerljivim. Želeći svojim dobrim primjerom svijetliti i obogaćivati, trudio se oko svih kreposti. Nijednu nije zanemario. Bio je neobično i duboko pobožan prema Majci Božjoj i sv. Stanislavu, krakovskom biskupu i mučeniku. Na njegov je grob često išao na molitvu. I tu je doživljavao snažan zov na svetost. Iscrpljen radom i pokorama, završio je u bolnici svoj plodni život 3. svibnja 1489. Ušao je u veselje svoga Gospodara, kome je tako vjerno, tako revno služio. Tijelo mu je bilo sahranjeno u Krakovu u crkvi Corpus Domini. Na njegov grob počeše ljudi dolaziti na molitvu, pa se na njegov zagovor dogodiše i brojna uslišanja. Ekshumacija njegovih tjelesnih ostataka izvršena je 3. kolovoza 1639. Sačuvane relikvije bile su položene u novi dragocjeni lijes. Već od XVI. stoljeća životopisci su uz njegovo ime stavljali naslov “blaženi”. Bilo je to s dopuštenjem crkvenih vlasti. Iako službeno nije nikad proglašen blaženim, ipak uživa veliko poštovanje. Zastoj u postupku za njegovu beatifikaciju nastade naročito u prošlom stoljeću zbog političkih nemira u njegovoj domovini Poljskoj. Iako ga Enciklopedija svetaca navodi kao blaženika, nema ga u službenom popisu Kongregacije za beatifikacije Božjih slugu i kanonizacije svetaca. Ono što znamo iz njegova života govori jasno u prilog njegove svetosti. On nam može poslužiti kao lijep primjer svijesti da smo kao kršćani pozvani na svetost te da je svetost za nas velika obveza.

Blaženi Edoardo Giuseppe Rosaz (1830-1903)

Rođen 15. veljače 1830. u Susi, u talijanskoj pokrajini Piemontu, ondje je i umro 3. svibnja 1903. Godine 1854. bio je zaređen za svećenika. Kasnije postade katedralni kanonik u Susi, a potom rektor biskupskog sjemeništa. Od g. 1877. pa do smrti bio je ondje i biskupom. Živio je u evanđeoskom siromaštvu podnoseći svaku duhovnu i materijalnu nevolju. U Susi je sagradio tri crkve i jedan starački dom, zatim g. 1874. sirotište. U svrhu karitativne djelatnosti utemeljio je i Družbu trećoredica sv. Franje iz Suse. Družba je raširena po cijelom Piemontu i po Švicarskoj. Za tog kreposnog i aktivnog biskupa pokrenut je g. 1953. postupak za proglašenje blaženim. Okrunjen je uspjehom kad ga je Ivan Pavao II., nalazeći se u njegovu rodnom kraju na ljetnom odmoru, u nedjelju 14. srpnja 1991. proglasio blaženim. Glavne podatke o životu novog blaženika imamo u prikazu isusovca Ferdinanda Baumanna, profesora u Rimu. Napisao ih je za Lexikon für Theologie und Kirche (IX, str. 43).

Paulina Jaricot, časna Božja službenica (1799-1862)

Prvi put se 3. svibnja 1822. sastala skupina laika, koji su sačinjavali “Vijeće proširenja vjere”. Društvo za širenje vjere sljedeće godine potvrdi sam papa Pio VII. Osnovala ga je Paulina Jaricot u želji da molitvom i novčanim prilozima potpomaže misijski rad Crkve. Društvo je danas uključeno u takozvana “Papinska misijska djela”. U nj se može učlaniti svaki vjernik. Papinsko misijsko djelo za širenje vjere brine se za najpotrebnija sredstva za život pojedinih misija. Suradnici u tom djelu mole: Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu sa zazivom: “Sveti Franjo Ksaverski, moli za nas!” Godišnje žrtvuju za misije određeni novčani prilog, a kod nas dobivaju misijski informativni list Radosna vijest – besplatno, ako žele pratiti misijske vijesti i informacije.

Upoznajmo začetnicu i osnovateljicu velikog misijskog Djela za širenje vjere, Paulinu Jaricot! Ona se rodila 22. srpnja 1799. kao sedma kćerka u bogatoj uglednoj građanskoj obitelji u Lyonu. Njezin je otac vodio upravu, ili kako bismo se danas izrazili, bio direktor jedne tvornice svile. Svojoj darovitoj kćerki Paulini pružio je odličan odgoj i tako je osposobio za život. Plod je toga odgoja bila izrazito naglašena metodičnost njezina značaja. Ona je sve što je radila i poduzimala činila planski, sređeno, po metodi.

Na Paulinu je prilično utjecao i njezin stariji brat Fileas, koji se spremao na svećeništvo i pokazivao veliko zanimanje za misijske probleme i potrebe Crkve. Od g. 1816. Paulina doživljava pravo obraćenje u svom životu, jer je od toga vremena počela provoditi veoma ozbiljan duhovni život. G. 1819., slušajući propovijed oca Würtza, još se više zagrijala za misije i tako se u njoj rodila misao o osnutku jedne organizacije za širenje vjere.

U svome pismu velečasnom Girodonu 1858. pisala je o tome ovo: “Jedne večeri, dok su se moji roditelji zabavljali, sjedila sam uz kamin i molila za Božju pomoć. Radilo se o planu što sam ga željela ostvariti. Misao o osnutku Društva za širenje vjere bila mi je u duši posve jasna i shvatila sam kako mi je očito s kakvom bi lakoćom svaki član moje okoline mogao skupiti svakog tjedna po novčić od 10 osoba, uključivši i sebe, a sve to za proširenje vjere. S vremenom sam shvatila shodnost da se između osoba izabiru prikladnije, koje ulijevaju veće pouzdanje, a mogle bi stajati na čelu pojedinih skupina za skupljanje priloga. Sve njih bi se moglo organizirati u jednu zajedničku središnjicu. U strahu da ne bih zaboravila taj sustav organizacije, odmah sam ga zapisala. Čudila sam se kako je lak i jednostavan i kako ta misao nije došla prije svima drugima na pamet negoli meni.”

Paulina Jaricot nije začetnica samo Društva za širenje vjere. God. 1826. organizirala je društvo Žive krunice, a god. 1831. bacila je u svijet ideju o Marijinim kćerima, to jest redovnicama, bez uniforme, koje će se posvema predati apostolskim i karitativnim djelima. Na taj je način gotovo 100 godina prije postala prethodnica takozvanih svjetovnih instituta.

Paulina Jaricot, tvorničarova kćerka, bila je uistinu osjetljiva i za probleme radničkoga svijeta, proletarijata, koji se baš tada razvojem industrije sve više umnažao. U želji da mu pomogne, osnovala je godine 1845. Djelo radnicâ. Čak joj je pošlo za rukom organizirati tvornicu koja doskora postade uzorom ostalima. Sva dobit od tvornice morala je ići radnicima i djelima njima posvećenima. Takvo nešto u ono doba bilo je nečuveno, a prelazilo je i njezine sile pa ju je neki poslovni čovjek grdno prevario i djelo propade. No s njim ne propade njezina zasluga i želja da pomogne onima koji su bili izrabljivani.

Doživjevši razočaranje i nerazumijevanje u tom društvenom pothvatu, napuštena od ljudi, još se više utjecala Bogu i kod njega nalazila okrepu i utočište. Neusporedivog vođu imala je u svetom arškom župniku Ivanu Vianneyu, koji je bio kućni prijatelj obitelji Jaricot i zalazio k njoj u Lyon. Za vrijeme jednog hodočašća u Ars g. 1859. – bila je to godina svečeve smrti – dobila je od njega na dar malo raspelo, na kojem bijahu urezane ove riječi: “Imaj Boga za svjedoka, Isusa Krista kao uzor, Mariju kao pomoćnicu, a zatim ništa drugo osim ljubavi i žrtve!” Paulina je mnogo držala do tog lijepog dara i još ljepše njegove poruke.

Nekoć bogata, umrla je siromašna, nalazeći se na popisu gradskih siromaha. No, svi su je zbog njezina života i djela poštivali. Dan smrti pao je na 9. siječnja u osmini Bogojavljenja g. 1862. Postupak za njezino proglašenje blaženom uveden je 10. lipnja 1930., a 25. veljače 1963. proglašen je službeno herojski stupanj njezinih kreposti.

U Lyonu bila je god. 1972. svečana proslava 150. obljetnice postanka Društva za širenje vjere. Predsjedao joj je kardinal prefekt Zbora za evangelizaciju narodâ. Za tu značajnu proslavu izabran je rodni grad Pauline Jaricot, u kojem ona osnova veliko djelo za proširenje Božjega kraljevstva, što i danas plodonosno djeluje. Današnji dan smatra se rođendanom toga velikoga djela, a to je i razlog što njegovu utemeljiteljicu baš danas uvrstismo u niz duhovnih velikana s kojima želimo provesti mjesec svibanj.

Papinska su misijska djela: Djelo za širenje vjere, Djelo sv. Petra apostola za domaći kler, službeno tijelo Crkve, koje potiče katolike cijelog svijeta na svestranu misijsku suradnju i skuplja prinose koje Papa dijeli prema potrebama svih misija. “Papinska misijska djela ostvaruju jedinstvenu suradnju s Vrhovnim svećenikom, odgovornim Ocem cijele misijske Crkve” (Pavao VI.).

2. svibnja

Sveti Atanazije, biskup i crkveni naučitelj (295-373)

Atanazije je rođen u Egiptu, vjerojatno u tadašnjem glavnom gradu Aleksandriji i to oko 295. godine, dakle dok su još trajala progonstva kršćana. Zanesen kršćanskim asketskim idealima Atanazije je još kao mladić otišao u pustinju gdje je bio učenik sv. Antuna pustinjaka. Atanazijev će se teološki talent razviti za arijanske krize. Arije je bio svećenika koji je nijekao Kristovo božanstvo. Atanazije je znao da ako Krist nije Bog onda je kršćanstvo, ma kako lijepo bilo, samo ljudskoga a ne božanskog porijekla. Atanazije prati svog biskupa na I. opći sabor u Niceji gdje je bilo osuđeno arijanstvo i proglašen pravovjerni nauk o istobitnosti Sina s Ocem. Arijeva osuda na saboru nije još značila i kraj arijanstva jer će se glavna borba voditi tek kasnije. U tu će borbu Atanazije uložiti sve svoje sile, dosljednost i nepomirljivost sa zabludom i tako postati jednim od najsjajnijih likova crkvene povijesti. Aleksandrijski biskup Aleksandar umro je 17. travnja 328. a naslijedit će ga u službi Atanazije. Puk ga je primio s oduševljenjem, veličajući ga kao “vjerodostojnog kršćanina, asketu i pravog biskupa”. Kao biskup morao je mnogo trpjeti. Bio je klevetan, proganjan: četiri puta prognan iz svoje biskupije. No, svojim je spisima i govorima branio pravovjeran nauk spreman za njega žrtvovati i vlastiti život. Umro je u noći između 2. i 3. svibnja 373. naravnom smrću.

Opširnije Sveti Atanazije, biskup i crkveni naučitelj (295-373)

Teško je dostojno, a u isto vrijeme i iscrpno, prikazati jednu duhovnu veličinu. To pogotovo vrijedi za sv. Atanazija, prvoborca pravovjerja u doba arijanizma, kad je aleksandrijski svećenik Arije zanijekao Kristovo božanstvo i time dirnuo u srž i žilu kucavicu kršćanskog nauka. S Kristovim božanstvom kršćanstvo stoji ili bez njega pada. Ako Krist nije Bog, onda je i kršćanstvo, kakogod bilo lijepo i uzvišeno, samo ljudskoga, a ne božanskoga podrijetla. To je dobro shvatio sv. Atanazije, a posljedica je bila onakva neusporediva borbenost za istobitnost Kristove s Očevom naravi. Upoznajmo toga borca za Kristovo božanstvo, koga mnogi pisci nazivaju “stupom Crkve”, a popularni Hünermann “aleksandrijskim svjetionikom”. Atanazije se rodio u Egiptu, veoma vjerojatno u tadašnjem glavnom egipatskom gradu Aleksandriji, i to oko g. 295., dakle, dok su još trajala progonstva kršćana i dok se borba za Krista bila mučeničkom krvlju. Njegovo grčko ime svjedoči da su mu roditelji bili grčkoga podrijetla. Iz jednog govora sv. Grgura Nazijanskoga “u pohvalu blaženoga Atanazija” doznajemo da je bio brižno odgajan. Izobražen u bogatoj helenističkoj kulturi, koju je spojio s elementima egipatske – dobro je govorio i pisao i koptski, dakle, egipatski – postat će nositeljem kršćanske teologije vrhunskog dometa, osobito na području kristologije. Zanesen kršćanskim asketskim idealima Atanazije je još kao mladić otišao u pustinju, gdje je bio učenik sv. Antuna, pustinjaka, čiji će životopis kasnije napisati i tako postati jednim od prvih i najslavnijih hagiografa. Vjerojatno je već u to vrijeme napisao dva svoja značajna djela: Govor protiv pogana i O utjelovljenju Riječi. U prvom podvrgava oštroj kritici mnogoboštvo te pobija idolopoklonstvo. U drugom, većem i značajnijem djelu, razvija već visoku teologiju dokazujući mogućnost i nužnost Božjeg utjelovljenja te smrti Isusa Krista, pobijajući razne prigovore tom nauku, koji su ponajviše dolazili od Židova. Atanazijev će se teološki talent razviti za arijanske krize. Kad je aleksandrijski svećenik Arije u svojoj crkvi Baucalis počeo naučavati svoju protutrojstvenu herezu, koja Božju Riječ svodi na puko stvorenje, koje je Otac pobožanstvenio, Atanazije, još đakon i tajnik biskupa Aleksandra, upozorava na opasnu herezu i hvata se s njome u koštac. Vjerojatno je on sam bio sastavljač pisma svoga biskupa u kojem taj sve biskupe Istoka i papu, svetog Silvestra, obavještava o Arijevoj zabludi i osudi njegova nauka. Atanazije prati svoga biskupa na I. opći sabor u Niceju, gdje je bilo osuđeno arijanstvo i proglašen pravovjeran nauk o istobitnosti Sina s Ocem. Arijeva osuda na saboru nije još značila i kraj arijanstva jer će se glavna borba tek kasnije voditi. U tu će borbu Atanazije uložiti sve svoje sile, svu svoju energiju, dosljednost, nepomirljivost sa zabludom i tako postati jednim od najsjajnijih likova crkvene povijesti. Aleksandrijski biskup Aleksandar umro je 17. travnja 328., a naslijedit će ga u službi Atanazije. Puk ga je primio s oduševljenjem, veličajući ga kao “vjerodostojnog kršćanina, asketu i pravog biskupa”. On je obilazio svoju prostranu biskupiju koja je obuhvaćala golemi prostor sve do Assuana u Tebaidi. Kao biskup morao je mnogo trpjeti. Bio je klevetan, proganjan: četiri puta prognan iz svoje biskupije. No, svojim je spisima i govorima branio pravovjeran nauk spreman za njega sve žrtvovati pa ako ustreba i život. Umro je ipak u noći između 2. i 3. svibnja 373. naravnom smrću predavši svoju “veliku i apostolsku dušu” Bogu, kako o njemu reče sv. Bazilije. Od pisanih su mu djela naročito spomena vrijedna još ova: Govori protiv arijanaca, Izlaganje vjere, O dekretima Nicejskoga sabora, Povijest arijanstva. Njegov pak životopis sv. Antuna, pustinjaka, postade uzorom srednjovjekovne hagiografije. Da od Atanazijeve misli okusimo bar nešto, evo jedan mali izvadak iz njegova Govora protiv arijanaca: “Jednostavno stvoreno biće ne može združiti s Bogom druga stvorena bića, jer samo upotrebljava pomoć da bi se s njim združilo. Dio stvorenja ne može donijeti spasenje ostalim dijelovima, kad je i samo potrebno otkupljenja. Zato je Bog poslao svoga vlastitoga Sina. Taj Sin postade Sin čovječji te uze stvoreno tijelo. Svi su ljudi bili podvrgnuti zakonu smrti. Odsada je odluka o osudi izvršena, jer su u Kristu svi umrli. Ali u isto vrijeme po njemu svi odriješeni od grijeha i njegova prokletstva…” Sv. Atanazije, vatreni borac božanske naravi u Kristu, silno naglašava i ulogu njegove ljudske naravi, njegova tijela kao sastavnoga dijela one sudbonosne uzajamnosti između Krista i nas. Mi smo s njim “sutjelesni” i “sustvarni”. Tijelo je bilo u prvom redu prostor, u kojem se u čovjeku nastanio grijeh. Božja Riječ, uzevši tijelo, iskorijenit će grijeh. “Kad je odstranio tjelesna djela, sve nas je oslobodio, jer smo s njim u istom tijelu. I od tada smo združeni i s Riječju.” Sv. Atanazije smatra da na vezu između Krista i nas valja gledati kao na nešto fizičko, a ne samo moralno. “Riječ je postala čovjek, da bi pridobila sebi jednake. Uzela si je tijelo slično našemu. Tako se sa svime što je u njoj ljudsko postavila kao temelj, na koji smo mi postavljeni kao neki dragocjeni kamenovi, da sačinjavamo hram u kojem prebiva Duh Sveti…” Sveti Atanazije često ponavlja tvrdnju da smo Božji hram, a time želi izraziti onu uzanu nazočnost “božanskoga” u nama, što je posljedica utjelovljenja Sina Božjega i pashalne tajne. Mi smo ipak samo pobožanstvenjeni, a ne Božje naravi kao što je Sin. Mi smo dionici Božje naravi, a on je sama božanska narav. “Atanazije je sam sebe stopio s Božjom stvari tako snažno da je sve žrtvovao, sve pretrpio. Kušnje su ga pročišćavale i poučavale da šuteći trpi. Atanazije je svoje ljudske nedostatke iskupio svojim životom, jer čitav njegov život bijaše ispovijedanje vjere” (A. Hamman). Dobro je da od toga diva vjere i mi što naučimo. A to neka bude svestrano životno, svakidašnje zalaganje za ono što vjerujemo. Našu vjeru mora pratiti čitav naš život, jer vjera traži čitava čovjeka. 01. svibnj

01. svibnj

SVETI JOSIP RADNIK

Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan “koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik”. Godine 1889. tzv. Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries, te u njoj “radnike i sve ljude skromnih životnih prilika ‘upućuje na sv. Josipa’ kao uzor i primjer za nasljedovanje”. Sveto pismo Novog zavjeta samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje. Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimaju. Ne navodi nam također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskog radnika najviše uzdiže i usavršuje. On radeći “pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli”.

Opširnije

Sveti Josip Radnik

Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan “koji si je svijet rada izabrao kao svoj praznik”. Godine 1889. takozvana Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries te u njoj “radnike i sve ljude skromnih životnih prilika ‘upućuje na sv. Josipa’ kao uzor i primjer za nasljedovanje”. Sveto pismo Novog zavjeta samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje. To je u Matejevu evanđelju, gdje se opisuje Isusov povratak u Nazaret. “Dođe u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: ‘Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin'” (Mt 13,54). Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimanju. Ne navodi nam također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Jer je bio tesar, na prvi pogled može se činiti da je posve opravdano njegovo patronatstvo nad radnicima. Kažem na prvi pogled jer se, na primjer, u Svetom pismu o sv. Pavlu govori kao o manualnom radniku na 7 mjesta. On sam piše “da se mučio dan i noć” (usp. 1 Sol 2,9). Pa ipak Crkva ne postavlja svetog Pavla već sv. Josipa za uzor radnikâ. A dok to čini, onda želi reći da Josipovo svakidašnje poslovanje i njegov rad nije bio samo čisto naprezanje, već spremnost služenja u vjernoj poslušnosti tajni utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja. A to bi morao biti smisao rada svakoga kršćanskoga djelatnika. Rad bi morao biti apostolska služba, suradnja s Kristom na djelu spasenja. I ako je jedan stari kršćanski pisac – Pseudo-Dionizije – zapisao “da je od svih božanskih djela najbožanskije surađivanje s Bogom na spasenju duša”, onda i rad kršćanskog radnika, stavljen u službu spasenja, poprima božanske razmjere. Kad je, dakle, Pio XII. uvodio blagdan sv. Josipa Radnika, mislio je na “tiho i vjerno posvećivanje svakidašnjega rada”, kako je to činio taj najveći šutljivac – sveti Josip, a ujedno svetac koga jedino nadvisuje Bogomajka Marija. Njega Pio XII. nije oklijevao nazvati “najčistijim, najsvetijim, najuzvišenijim od svih Božjih stvorova”. Taj, dakle, div među svecima i duhovnim velikanima bijaše po zanimanju samo “tesar” – drvodjelja, radnik. Marksistička ideologija uzdiže radnika te misli da ona jedina promiče njegovo uzdignuće. No, davno prije Marxa radnik je u kršćanstvu bio častan ponajprije po Kristu koji je radio i tako posvetio rad, a onda po onima koji su njemu bili najbliže: Marija i Josip, a bijahu radnici, ljudi koji su u trudu pribavljali svakidašnji skroman kruh. Opravdano je boriti se za radnikova prava, ali ne samo za njegova, već za prava svakoga čovjeka. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskoga radnika najviše uzdiže i usavršuje. On radeći “pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli” (usp. Pastoralnu uredbu II. vatikanskog sabora Radost i nada, br. 34). Jedna je od velikih zasluga pokojnoga đakovačkoga biskupa Stjepana Bäuerleina bila osnivanje novih župa po gradovima koji su rasli. Zanimljivo je da je u radničkim središtima svoje biskupije osnovao 4 nove župe i posvetio ih sv. Josipu Radniku. To su župe u Belišću, Borovu, Osijeku i Slavonskom Brodu. U zagrebačkoj nadbiskupiji u Novome Virju bila je posvećena župna crkva sv. Josipu Radniku. Kod posvete te crkve nadbiskup Kuharić je rekao: “Sveta ova crkva posvećena je sv. Josipu Radniku, hranitelju Isusovu, koji je imao tu čast i tu milost da je Bog, kada je postao čovjekom, našim subratom, i kad je Bog htio živjeti naš ljudski život, rodivši se kao čovjek od djevičanske majke, Presvete Djevice Marije, da je htio živjeti taj ljudski život uz svoga poočima, hranitelja, radnika, koji ga je othranjivao žuljevima svojih ruku i blagoslovom svoga rada. Stoga ja, draga moja braćo i sestre, na ovaj oltar donosim vaš rad, vaše žuljeve, vaš znoj, koji zalijeva ova polja da bi iz njih izniknuo svagdašnji kruh. Stavljam na ovaj oltar i patnje svih onih koji imaju bilo kakvu patnju. Nju stavljam da bude sjedinjena s Kristovom žrtvom i tako iz ljubavi i sa strpljivošću podnesena da bi dala blagoslov za duhovni rad ove župe, za duhovni rad ove župne obitelji u vjeri, nadi i ljubavi.” U Karlovcu-Dubovcu zaslugom revnog župnika Marijana Radanovića podignuta je također nova moderna crkva sv. Josipu. I tako je sveti Josip ušao među naš radni svijet. On tome svijetu svojim primjerom može mnogo toga reći, može mu služiti kao trajno nadahnuće kako da se odnosi prema obitelji, prema svojim svakidašnjim dužnostima.

RAZRADA

POKROVITELJ CRKVE

8. prosinca 1870. je sveti Josip svečano proglašen pokroviteljem cijele Crkve. Za to je pokroviteljstvo govorilo više vidova uloge koju je on igrao u svojem zemaljskom životu. Bitni su, naime, Josipovi naslovi: Marijin suprug, Isusov otac i glavar svete obitelji. Kao glava svete obitelji Josip ima također pravo da sudjeluje i u upravljanju ogromnom obitelji koju čini Crkva. Radi se, dakako, o mnogo većoj obitelji, ali koja mora nasljedovati nazaretsku, živeći od povezanosti s Kristom. Po dostojanstvu mnogo niži od Marije i Isusa, ipak je baš Josip bio zadužen da vodi onaj dom. Drugo mjesto koje zauzima u odnosu prema Spasitelju i Djevici, ni sada ga ne priječe da nastavlja svoju pokroviteljsku ulogu prema Crkvi, kojoj pomaže da ide pravo prema cilju.Svojstva koja su mu bila darovana da je bio u stanju voditi svetu obitelj upotrebljava on i u sadašnjoj svojoj zadaći. Josip tu može posebno uložiti svoju mudrost i svoju očinsku dobrotu. Znamo da je on u Nazaretu, pa i u očima djeteta Isusa, bio namjesnik nebeskog Oca. To predpostavlja da je Otac bio Josipovu dušu oblikovao još više na svoju sliku i da je taj utisnuti lik s njega na neki način odsijevao. Isus je bio sretan kad je u Josipovu očinskom licu mogao gledati taj Očev odraz. Prilike u kojima je Josip bio proglašen pokroviteljem Crkve bile su teške i presudne. Bilo je to u času kada je papa bio lišen pokrajine koje su kroz stoljeća tvorile papinsku državu. Kad Duh Sveti nadahnjuje glavara Crkve, kao u slučaju ovog proglašenja za pokrovitelja, onda njegove namjere sežu dalje od papinih misli u tom času. A Josip se zaista čini tako prikladnim pokroviteljem kršćanskog jedinstva! On je vodio svetu obitelj u duhu potpune sloge pa sigurno želi da taj isti duh vlada i u Crkvi.. Ta je činjenica i nadahnula papu Ivana XXIII. Kad je odlučio da II. vatikanski sabor stavi pod okrilje svetog Josipa. Prema tome, suvremena Crkva može s potpunim pravom očekivati posebnu Josipovu pomoć u svojim nastojanjima oko sjedinjenja svih kršćana. Josip će, nadajmo se, poticati duhove da budu sve pomirljiviji i da se srca jedna drugima jače otvore u zajedništvu iste vjere i ljubavi.On će kršćanima pomoći da zaboravljaju prošle pogreške i neshvaćanja te da ubuduće ne teže ni za čim koliko za jednodušnim prianjanjem uz Krista koji svoje bivanje nastavlja u svojem tajanstvenom tijelu.

ČISTO SRCE

U Josipovoj čistoči krije se velika tajna milosti. Budući je djevičanski suprug Marijin primio izvanrednu milost, koja ga je učinila sposobnim da bude posvema čist srcem i svim svojim vladanjem. Josip nije nikada povrijedio tako čiste osjećaje Djevice ni najmanjom neobzirnošću. Ponašao se prema njoj kao prema osobi koja je Bogu sasma posvećena. Josip i Marija su opet našli onu iskonsku čistoću pogleda kojim su se promatrali muž i žena. Nisu im smetale neuredne želje tijela koje su se bunile protiv duha. U njihovu je životu tijelo opet poprimilo svoju pravu ulogu i služilo da se skroza nj može održavati ljepota duše. Josip se divio ljepoti Marijina djevičanstva i glavna mu je briga bila da tu ljepotu poštuje.Od prvog je susreta s Marijom shvatio: ako hoće živjeti u njezinu društvu, mora ustrajati u djevičanskoj čistoći i to ga je spoznanje oduševljavalo. Kad mu je anđeo naručio da uzme Mariju k sebi kao ženu, bilo mu je još očitije da njihova veza odgovara Božjoj volji. I zaista se Josip nije prevario u onome što je očekivao od njihova vjenčanja. Naprotiv, stvarnost mu jenadilazila nadu. Djevičanska ljubav lakše čuva svoj prvotni žar. Ne poznaje osvrnuča i ne prepušta se traženju manje plemenitih zadovoljstava. Tijelo može biti uzrokom prijevare i obmane. Kad je Josip ostao iznad tih podzemnih požuda, koje mogu ometati ili čak ugušiti pravu ljubav, znao je sačuvati i umnožavati sreću sve čvršće veze njihovih duša. Josipovo očinstvo pokazuje da svaka žrtva srca prima od Boga očinstvo višega reda i da oni koji znaju sebi nametnuti i tako veliko odricanje nefaljeno dobivaju mnogo veće plodove.Ujedno nam svjedoči: što je neko srce čišće, to je i sposobnije za prisnu očinsku ljubav, sličniju ljubavi nebeskog Oca.

MUDAR DUH

Jednostavnost Josipove duše nije značila da onnije dio sposoban osjetiti složena pitanja i poteškoće s kojima se u životu suočio. Znao im je otvoreno pristupiti i razborito ih rješavati. Jednostavan pogled kojim je promatrao sve oko sebe bio je jedan od znakova njegove mudrosti. Josip je morao paziti na sve, pa i na najmanje potrebe Marije i Isusa te svoju malu zajednicu tako voditi da svoj život ispreslete s njihovim i da im svima bude što bolje. Još više, trebao je pripremiti onoga koji će se u svijetu objaviti kao najmudriji Učitelj. Duh Sveti, koji će u Kristovu pripovjedanju otkriti svoju prisutnost i svoje djelovanje, najprije je odgojio Josipovu dušu zajedno s Marijinom i ulio u njih mudrost koja je Isusu pomogla u pripravi na naviještanje što će ga saopčiti čovječanstvu. Iako je Josip učio dijete kako će pozorno opažati sve oko sebe i na nj utjecati svojim uravnoteženim sudovima, brzo je upoznao koliko ga je nadvisila mudrost koja se u dječaku sve više pojavljivala. Evanđeoski nam izvještaj daje naslutiti divljenje Marije i Josipa nad razvojem te mudrosti. Skromnost i skrivena Josipova mudrost uvelike se iskazala kad se znao prilagoditi neizmjernom otajstvu kojemu je bio svjedokom. Njegova je mudrost, sva nadahnuta od Boga, bila u stanju prihvatiti sve sto je u božanskom planu spasenja bilo začudo i ujedno vrijedno divljenja.

ČOVJEK ŠUTNJE

Kad evanđelje toliko šuti o Josipu i o njemu nam pripovjeda samo ono što je najvažnije u vezi s Isusovim rođenjem i djetinjstvom, time se slaže s glavnim potezom njegove ličnosti: Josip je bio čovjek šutnje. Značajna je činjenica da ne znamo ni jedne jedine riječi koju je on izgovorio. Od Marije imamo nekoliko kratkih izreka, punih značenja. Evanđelje nam ne kaže da je Josip ikada otvorio usta, a sve što nam govori upućuje nas da mislimo kako se on redovito šutći povlačio u se i kao a je nestajao. U šutnji je podnosio muku koju mu je prouzrokovalo opažanje da Marija čeka sina. Nije bio od onih koji traže da se odmah riješi svojih muka, pripovjedajući ih drugima. Šutnjom, punom vjere i poučljivosti, primio je objavu o Isusovu čudesnom začeću i poziv da se ponaša kao otac tog djeteta. Ništa nije odgovorio anđelu kada mu je donio tu neobičnu poruku. Ili , bolje, njegov se odgovor sastojao u tome da je odmah izvršio ono što je Božji glasnik od njega tražio. Josip, čovjek šutnje, živa je pouka i primjer za naše doba i za naš svijet. Bez sumnje je šutnja vrednota za svako vrijeme. No našeje doba obilježeno silnom bukom i bujicom riječi, osobito zbog nasretka tehničkog obavještavanja. Svijet bi se dakle trebao na Josipovu primjeru uvjeriti kako je šutnja znak i izvor životne snage i duhovnih vrednota. Taj je čovjek tako malo govorio da bi mogao bistrije misliti; gledao je i zapažao slobodnijim duhom. Šutlja je očitovanje onoga što je u našem biću neizrecivo i ne može se pretoriti u riječi. Josip može ljude naučiti da šute kako bi znali više ljubiti.

SIROMAH

Zanat kojim se bavio seoski tesar daje nam naslutiti da Josip sigurno nije bio bogat. Evanđelje nam određenije označuje njegovo siromaštvo kad nam pripovjeda da je u hramu prikazao dvije grlice ili dva golubića, dok su bogati prinosili janje. Više nego siromaštvom svoga zvanja Josip je živio siromašnim duhom. Shvatio je nadnaravni smisao svog siromaštva. Siromaštvo ga je oslobađalo požude koja mnoge ljude šalje upotjeru za novcem i svakom mogućom udobnošću. Josip se dokopao nebeskog kraljevstva na sasma osebujan način. To se kraljevstvo sastoji u Božjoj baštini. Bog mu je izručio najdraže što je imao , vlastitog Sina. Primit će Božju baštinu, to je plaća za siromaštvo. Ta plaća, koja bi se inače mogla smatrati samo slikom ili znakom, u Josipovom je životu postala prava stvarnost. Siromaško veselje što ga je Josip osjećao kad nije bio navezan na zemlju, još mu se više učvrstilo srećom kada je svojim ljudskim rukama smio grliti dijete koje je pravi Bog.

JOSIPOVA SMRT

Evanđelje nam ne spominje Josipovu smrt, kao što nam ništa ne kaže ni o smrti Marije. Dakle ne znamo ni dana ni okolnosti njegove smrti. Ipak možemoiz raznih evanđeoskih izreka zaključiti da je Josip umro prije nego je Isus nastupio svoj javni život. Josipa nije blo ni u zajednici koja je u dvorani posljednje večere čekele dolazak Duha Svetoga. Mi kršćani s pravom zazivamo Josipa za milost da nam smrt bude slična njegovoj, a osobito da nas tada okruže Djevica i Krist. No da zaista tako bude, Josip nas upućuje da svoj život provodimo u sdračnoj vezi sa Spasiteljem i s njegovom majkom. Oni koji poput Josipa žive sjedinjeni s Isusom i s Marijom, u tom društvu također i umiru.

ZAKLJUČAK

Jako me se dojmio život svetog Josipa. Mnogo novih podataka sam saznala o njemu. Zadivila sam se njegovim postupcima. Josip se brinuo o svojoj obitelji, podržavao Mariju i Isusa na njihovom životnom putu. Uživao je gledajući i sudjelujući u odrastanju Isusa koji mu je pomagao u obavljanju tesarskih poslova. Bio je izniman čovjek, jedinstven u svakom pogledu. Sve prepreke koje mu je život nametnuo prihvaćao je bez prigovora. Imao je tu čast da bude otac i odgajatelj zajedno sa Marijom Isusu. Josip je vrlo brižan i pažljiv prema Mariji.Nosio je teret siromašstva na svojim leđima. Bio je čovjek šutnje i mudra duha koji mu je podario Duh Sveti.Vjerno je izvršavao svaku zapovjed koju mu je anđeo zadao. Imao je čisto srce i jednostavnu dušu.Nije se isticao previše i nema nekih značajnijih podataka o njemu. Josip je bio pravednik i čovjek nade. O njegovoj smrti se ne zna gotovo ništa, ali se predpostavlja da je umro prije Isusovog javnog nastupanja pred narodom. Papa XXIII. Ga je proglasio pokroviteljem cijele Crkve. Mislim da bi sveti Josip trebao biti primjer svima nama. Obitelj kakva je njegova bila uzor je mnogima. Zaštitnik je obitelji i radnika. Iz njegova života uviđamo da ćemo za sve neprilike koje nas brinu na ovom zemaljskom putu dobiti vječnu nagradu na nebu. Svetog Josipa trebamo moliti da nam smrt bude kao što je njegova bila.Da nas u zadnjim trenutcima okružuju Djevica Marija i Isus Krist, kao što su i njega. Da bismo uspjeli to ostvariti trebamo se više truditi na razvoju duhovnog života, a ne samo materijalnog jer materijalne stvari za razliku od duhovnih koje ostaju zauvijek, nećemo moći ponijeti sa sobom kada krenemo prema savršenstvu koje nas čeka na nebu. U viječnom zajedništvu s Bogom, Djevicom Marijom i Isusom. Na to trebamo misliti već sada, jer ne znamo što nas čeka sutra i koliko još imamo vremena da počmemo ispravljati pogreške.

0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply