31. srpanj

Sveti  Ignacije Lojoski (1491–1556)

Živio je u jednom prijelomnom razdoblju povijesti kad su veliki moreplovci Kristofor Columbo i Magellan otkrili nove putove i svjetove, kad je srednji vijek bio na zalasku, a rađao se novi, kad je unutar Crkve buknula Lutherova i Calvinova buna i kad je Crkva na nju odgovorila tridentskom obnovom. Tome razdoblju ali i kasnijima Ignacije je udario snažan pečat svoje jake ličnosti. U svojim životnim uspomenama iz razdoblja od godine 1521–1540., dakle, od obraćenja pa do odobrenja Družbe Isusove, što ih je godinu dana pred smrt diktirao jednom ocu, Ignacije je sam ocrtao svoj duhovni lik. On opisuje svoj unutarnji razvoj koji ga je od prilično slobodnog i raskalašenog vojnika doveo do visokog stupnja svetosti.

Iako je Ignacije prije obraćenja bio vojnik, časnik, kako je svome redu dao prilično čvrstu organizaciju, naglasio važnost poslušnosti, mnogi su počeli držati da su isusovci posve vojnički red. No to ne stoji. Ignacije bijaše veoma čovječan, elastičan i više je držao do duha nego do slova, do ljubavi nego do stroge vanjske stege.

Novu, očišćenu i produbljenu sliku o Ignaciju dugujemo njegovu duhovnom sinu po imenu o. Hugo Rahner, no ne samo njemu. On je o svecu napisao nekoliko veoma vrijednih knjiga: Ignacijevo dopisivanje sa ženama, izdano g. 1956. prigodom 400. obljetnice svečeve smrti; Bildband Ignatius von Loyola, g. 1955. To je neke vrste životopis sv. Ignacija u slikama, u tehnici moderne fotografske umjetnosti, a s tekstovima Huge Rahnera; Ignacije Lojolski kao čovjek i kao teolog, godine 1964.

Šteta je samo što Hugo Rahner nije dospio napisati i dugo planirani Ignacijev životopis koji bi svečevu sliku oslobodio svih povijesnih nanosa i krivih prikaza. Predradovi su za samostalni pregled svih 75 svezaka Monumenta historica Societatis Jesu (Povijesni spomenici Družbe Isusove) doprli već daleko, ali je bolest i smrt spriječila oca Hugu Rahnera da dovrši to djelo. U velikom djelu Ignacije Lojolski kao čovjek i teolog ipak je već sabrano nešto od tih Rahnerovih radova. Rahner zaključuje uvod u to svoje djelo, što je i neka njegova duhovna oporuka, ovako: »Ignacije je samotnjak, hodočasnik, aristokrat nadnaravnoga, apostol poslušnosti, čovjek Crkve, koji iščezava u svakidašnjici, a ipak promatra tajne Presvetoga Trojstva. Tamo gdje se iz Iniga de Loyole oblikovao Ignacije i na koncu života osamljeni umirući hodočasnik, izvire živo vrelo iz kojeg se u budućnosti isplati crpsti za svakoga koji se bude osjećao pozvan da oživi Ignacijevu posmrtnu masku.«

Obnovljena slika o sv. Ignaciju može snažno utjecati i na ispravnije shvaćanje ne samo isusovačkoga već redovničkoga staleža uopće, pogotovo sada u posaborskoj obnovi redovništva. Jedno je od velikih djela Huge Rahnera baš u tome što nam je uspio prikazati Ignacija kao »ideal modernoga sveca«, u čijem su životu molitva i rad postali jedno. Rahner otkriva da je za Ignacija i u njegovim duhovnim uputama ljubav prema bližnjemu istovjetna s ljubavlju prema Bogu i tako služenje ljudima postaje služba Bogu. Dakako da je tu riječ o ispravnoj, nesebičnoj, požrtvovnoj ljubavi prema bližnjemu Boga radi. Ono što se danas od kršćana traži i što je u svojim dokumentima naglasio II. vatikanski sabor, naime, da moraju prihvatiti svijet radi Boga i da ga svojim svakidašnjim radom moraju privući k Bogu, to je Hugo Rahner našao već u Ignacijevoj duhovnosti, koju naziva »Mystik der Weltfreudigkeit« – mistika radosti u odnosu prema svijetu. Rahner je, nasuprot odviše klišejiziranoj i naglašavanoj slici Ignacija kao vojnika otkrio Ignacija mistika, u čijim se vizijama i spoznajama otvoreno ili skriveno, svjesno ili nesvjesno nastavlja teologija svetih Otaca. Zato nije bio slučaj već duhovna srodnost sa svetim Ocima da je Inigo de Loyola promijenio ime u Ignacije u počast sv. Ignacija Antiohijskoga i da je usvojio njegovu izreku u Poslanici Rimljana: »Moja je ljubav raspeta!«

Nakon tih uvodnih i općih napomena upoznajmo se sa životom i djelom sv. Ignacija. U tome kao siguran i pouzdan vodič neka nam posluži duhovni sin sv. Ignacija isusovac otac Burkhardt Schneider, dugogodišnji profesor crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu.

Ignacije potjecaše iz jedne od 24 baskijske plemićke obitelji u pokrajini Guipuzcoi, koja od davnine obrađivaše svoje posjede. Rodio se jednoga nama nepoznatoga dana godine 1491. kao posljednje od dvanaestero djece. Kao paž na dvoru jednog španjolskog grandija, a kasnije kao mladi časnik, sanjao je o sjajnoj budućnosti. Sam je u zrelim godinama priznao da je uživao u baratanju oružjem te u sebi pohranjivao misao i želju za slavom. Nije bio slobodan ni od drugih mladenačkih slabosti i poroka.

Na Duhove 1521., braneći tvrđavu Pampelonu, bio je topovskim tanetom teško ranjen u koljeno. Jedna mu je noga, unatoč svim liječničkim zahvatima, cijeli život ostala kraća. Dok se kao bolesnik dugo nalazio na bolesničkoj postelji u svom rodnom dvorcu Loyoli, čeznuo je za zabavnim štivom. No na dvoru su bile samo dvije knjige: Život Isusov od Ludolfa kartuzijanca i Legenda o svecima od Jakova de Voragine. Bolesnik, pritisnut dosadom, počeo je ipak čitati te knjige, iako mu se ispočetka nisu baš milile. Čitao je i listao po tim knjigama i one ga doskora počeše zanimati i malopomalo osvajati. U njemu je započet jedan proces koji će ga dovesti do toga da jednom posve upozna Božju volju, ono što Bog hoće od njega.

Nakon posvemašnjeg ozdravljenja Ignacije najprije pomišljaše na život u kojoj kartuziji ili barem na nešto slično tome. Još uvijek neodlučan, krenuo je na hodočašće u Gospina svetišta Aranzazu i Montserrat. Zatim je pošao u grad Manresu, gdje se kanio posve kratko zadržati, no ispalo je obratno. Ondje se u jednoj špilji blizu grada zadržao gotovo godinu dana. Bilo je to vrijeme u kojem je molio i razmišljao te doživljavao duhovnu utjehu, a zatim tjeskobe što su graničile s očajem, da konačno dođe do prave mistične preobrazbe.

O tom je razdoblju u Manresi Ignacije sam ovako sudio: »Bog je sa mnom postupao kao učitelj s djetetom i ja bih uvrijedio Božje veličanstvo kad bih o tom posumnjao da je Bog sa mnom tako postupao.« U Manresi mu je Bog »otvorio oči duše, da su mu se od tada sve stvari činile drukčijima, o čemu je u 62. godini života rekao da sve one spoznaje što ih je u životu stekao nisu ništa prema onom što je jednom iskusio« – kako piše o tome njegov životopisac Pedro de Ribadeneira. U Manresi je nastala i Ignacijeva knjižica Duhovne vježbe, koja će obratiti nebrojene ljude te mnogim svjetovnjacima i redovnicima postati sredstvo duševnog očišćenja. »Knjižica je duhovnih vježbi odgojna knjiga za sva vremena te je, kako to netko reče, učinila više svetaca nego što sadrži slova« (Pius Parsch).

Iz Manrese je Ignacije kao hodočasnik pošao u Rim, pa onda u Veneciju i napokon u Svetu zemlju. Ondje je želio ostati i obraćati nevjernike, no to je u onim prilikama za njega postalo neizvedivo. Zato se vratio u Europu te, da bi mogao pomoći dušama, dao se na nauke najprije u Barceloni, zatim u Alcali, Salamanki i napokon u Parizu. Počeo je s latinskom gramatikom a završio kao magister artium, tj. doktor filozofije. Dakako da je svršio i teologiju. Uz studij je nastojao pomagati i dušama poučavajući neuke u katekizmu te pojedincima dajući duhovne vježbe.

Ignaciju se već u Barceloni rodila želja da oko sebe okupi u jedan savez nekoliko ljudi koji bi onda bili trublje Isusa Krista. To će mu poći za rukom tek u Parizu. Ondje je okupio oko sebe skupinu sposobnih studenata. Bili su to: Petar Faber, Franjo Ksaver, Diego Lainez, Šimun Rodriguez, Nikola Bobadilla i Alfonso Salmeron. Svi su oni najprije kod Ignacija obavili duhovne vježbe te odlučili »posve ostaviti svijet i dati se na put siromaštva i križa«, kako je to jedan od njih – Diego Lainez – izrekao.

Ta prva Ignacijeva četica zapečatila je svoju odluku na Veliku Gospu 1534. zavjetom u Kapeli mučenika u Parizu. Zavjetovali su se da će služiti Bogu i pomagati dušama u savršenom siromaštvu i čistoći te poći u Palestinu. Ako im to ne pođe za rukom, onda će se staviti na raspolaganje papi, Kristovu namjesniku na zemlji, »da im Krist preko njega udostoji se pokazati put savršenije službe.«

Poslije zavjetovanja nastojali su u Parizu dovršiti svoje nauke, a zatim su se početkom godine 1537. našli u Veneciji u nadi da se odatle prebace u Svetu zemlju. Dok su na to čekali, Ignacija je rapski biskup 24. lipnja zaredio za svećenika. On je čekao da rekne svoju mladu misu u Betlehemu. Barem je to želio, no Providnost je odredila drugačije. Zbog rata s Turcima bilo je nemoguće putovati u Svetu zemlju. Zato je zavjet valjalo drukčije ispuniti: poći u Rim Papi. Na putu u Rim Ignacije se zaustavio u crkvici u La Storti. Ondje je doživio jednu veliku milost. Njegov suputnik Lainez kao očevidac ovako ju je opisao: »Kad smo bili na putu cestom iz Siene u Rim, dogodilo se da je naš otac doživio mnogo duhovnih utjeha. Rekao mi je da mu se dogodilo kao da mu je Bog Otac utisnuo u srce ove riječi: ’U Rimu ću vam biti milostiv.’ Budući da naš otac nije znao što bi te riječi imale značiti, dodao je: ’Ne znam što će se s nama dogoditi, možda ćemo u Rimu biti raspeti.’ Tada je rekao da mu se učinilo kao da vidi Krista s križem na ramenu, a pored njega vječnoga Oca koji mu je rekao: ’Hoću da ovoga uzmeš za slugu.’ I tako ga je Isus uzeo i rekao mu: ’Hoću da mi služiš.’ Odatle je zadobio veliku pobožnost prema Isusovu imenu te htio da se njegova Družba nazove Isusovom.«

To viđenje u La Storti za Ignacija je bila potvrda njegova duhovnoga puta, ali i jasan smjer za budućnost: ne željeni Jeruzalem u Svetoj zemlji, već Rim i Kristov namjesnik na zemlji. Ondje se Ignacije sa svojim drugovima stavio na raspolaganje papi Pavlu III. Na sam Božić 1538. služio je svoju prvu misu u bazilici Santa Maria Maggiore na oltaru jaslica. To je bilo umjesto u Betlehemu. U Rimu su pariški magistri s Ignacijem na čelu ili »svećenicihodočasnici«, kako ih je puk nazivao, započeli svoju budućnost. Ondje su nakon dugih molitava i savjetovanja odlučili svoju zajednicu pretvoriti u red kome će dati ime Družba Isusova. Nju će Pavao III. bulom Regimini militantis ecclesiae 27. rujna 1540. potvrditi kao novi red. Taj dan Družba sa zahvalnošću slavi i danas kao svoj rođendan.

Ignacija su njegova prva subraća izabrala za svoga prvoga generalnoga poglavara. Izbor je bio jednoglasan. Svetac ga je prihvatio kao izraz Božje volje, premda bi volio da je to mjesto preuzeo netko drugi. Taj će teret kroz 15 godina nositi sve do svoje smrti. U Družbi je generalni poglavar do danas doživotno.

Ignacije kao general deset je godina radio na Konstitucijama, koje će redu dati čvrsto ustrojstvo. Rad je pratio molitvama i brojnim svetim misama što ih je na tu nakanu služio. Družba se pod Ignacijevim mudrim i čvrstim vodstvom brzo proširila po Europi, a Ksaver ju je prenio čak na Daleki istok jer su za njim u misije pošli i drugi isusovci. Ignacije na svoje sinove stavljaše velike zahtjeve. Njegove riječi: »Stvari ovoga svijeta činiti bez brižljivosti, ne znači mnogo, ali Božje stvari činiti bez brige, to je nepodnosivo« – jednako su vrijedile za njega samoga kao i za njegove sinove.

Unatoč stalnoj boležljivosti Ignacije bijaše u obavljanju svojih dužnosti neumoran. Umro je 31. srpnja 1556. ostavivši iza sebe već čvrsto razgranat red s brojnim kolegijima i ustanovama. Isusovaca je tada bilo tisuću, no njihovo je značenje i utjecaj daleko prelazio njihov broj. Kako je sveti Ignacije izuzetno velika ličnost, promotrit ćemo ga još pod jednim vidom.

»Molitva prošnje nešto je posve središnje u Duhovnim vježbama« – tvrdi dobar poznavalac ignacijanske duhovnosti otac Solano. To ipak ne smijemo tako shvatiti kao da bi glavna svrha knjižice ili samih duhovnih vježbi bila da nas nauče moliti. »Duhovne vježbe izražavaju životnoduhovno doživljavanje Boga, naučavaju prikladnu metodu kako bi ga pojedinac mogao ostvarivati i na taj način otkriti Božju volju« (Ignacio Iparraguire). Kako se pak tu radi o nečemu, uistinu, sudbonosnom, važnom i velikom, onda je posve jasno da autor Duhovnih vježbi vježbanika neprestano potiče na prosidbenu molitvu. Zato imamo mnogo primjera u knjižici Duhovnih vježbi.

Već prije prve vježbe, tj. razmišljanja o prvom, drugom i trećem grijehu, Ignacije u načinu općeg ispita savjesti, koji sadržava pet točaka, u drugoj točki potiče vježbanika: »Moli za milost da upoznaš svoje grijehe i da ih odstraniš.«

Od prve vježbe pa dalje Ignacije uvijek preporučuje pripravnu molitvu prije same vježbe. »Ona je u tom da molim milost u Boga, našega Gospodina, da sve moje nakane, čini i djela budu upravljeni čisto i potpuno na službu i proslavu njegova Božanskog Veličanstva.« Kasnije će tu istu pripravnu molitvu nazivati »običnom«, a ona je, doista, jedini element koji se posve nepromijenjeno ponavlja u svim pojedinima vježbama.

U svakoj vježbi kao drugu predvježbu Ignacije predlaže vježbaniku »da moli Boga, našega Gospodina, ono što hoće i želi. Ta prošnja treba da bude u vezi s predmetom razmišljanja, tj. promatram li uskrsnuće, treba da molim radost s radosnim Kristom; ako je ono o muci, valja da molim boli, suze i muku s izmučenim Kristom«.

U takozvanom »razgovoru« na koncu razmatranja, kad treba da se razvije intenzivan molitveni dijalog i da se sažme u molitvu ono o čemu se razmišljalo, Ignacije preporučuje »govorenje, kao kad prijatelj govori prijatelju ili sluga svojem gospodaru, pa sad moli kakvu milost, sad priznaje svoju krivnju u nečem, sad pak iznosi svoje potrebe i pita za savjet«. Sve neka se uvijek završi molitvom Oče naš.

U prigodama koje su od veće važnosti Ignacije savjetuje vježbaniku trostruki razgovor u kojem će se molitvom najprije obratiti našoj Gospi te izmoliti Zdravomariju, onda Kristu Gospodinu te izmoliti »Dušo Kristova, posveti me!« i napokon nebeskom Ocu te izmoliti Oče naš.

U knjižici Duhovnih vježbi naznačuje se napokon i odnos ili razmjer između vanjske pokore i postignuća milosti, koje će vježbanik od Boga moliti.

Navedeni primjeri jasno govore da je tvrdnja o središnjem mjestu prosidbene molitve u Ignacijevim Duhovnim vježbama posve opravdana. I zato su, sigurno, duhovne vježbe za isusovca, a i za sve one koji ih obavljaju po Ignacijevoj metodi, odlična škola prosidbene molitve.

Drugo su veliko Ignacijevo djelo Konstitucije Družbe Isusove. »U Duhovnim vježbama nalazim se pred zadatkom da upoznam volju Božju; u Konstitucijama pred voljom Božjom koja je uokvirena u jedan zakon« (Ignacije Iparraguire). Ignacije ih je počeo pisati nakon potvrde Pavla III. 27. rujna 1540. i nakon što je izabran za prvog generala. Na njima je radio godinama s najvećom brižljivošću i uz postojanu molitvu. O načinu pisanja Konstitucija govori sam u svojoj autobiografiji: »Svaki dan slaviti misu i Bogu prikazati točku koju je obrađivao i nad njom obaviti molitvu.« I tako se molitva nalazi upisana u temelje Konstitucija. U X. dijelu toga divnoga zakonika Ignacije raspravlja o sredstvima kako da se Družba uzdrži i unaprijedi. Kao prvo sredstvo postavlja baš molitvu.

»Kako se Družba, koja nije ustanovljena ljudskim sredstvima, ne može ni očuvati ni unaprijediti njima, nego milošću Boga i Gospodina našega, to u njega jedinoga valja stavljati nadu da će on čuvati i promicati to djelo koje se je udostojao započeti na svoju službu i pomoć dušama. A u toj će nadi prvo i najprikladnije sredstvo biti molitve i žrtve koje valja svakog tjedna, mjeseca i godine prikazivati na tu svetu nakanu i propisati u tu svrhu gdje god se Družba nalazi.«

Tu istu misao o potrebnim molitvama sv. Ignacije ponavlja u Konstitucijama kad se radi o generalu reda, o rektorima i drugima kojima Družba leži na srcu i na odgovornosti.

»Među raznim darovima koji bi trebali da rese oca generala, na prvom je mjestu od svih ovaj da bude što uže sjedinjen i prijateljski povezan s Bogom i Gospodinom našim, kako u molitvi, tako i u svemu svojem radu, da to obilnije izmoli od njega, kao izvora svega dobra, čitavom tijelu Družbe velik udio u njegovim darovima i milostima te mnogo snage i učinka svim načinima kojima će se ona služiti za pomoć dušama.«

Osim Konstitucija sačuvano nam je od Ignacija i 7.000 pisama. Pisao ih je na španjolskom, talijanskom ili latinskom jeziku; upravljao ih papama i kardinalima raspravljajući o obnovi Crkve. Pisao ih je i kraljevima i knezovima, a odnose se na politiku. Upravljao ih je svojim duhovnim sinovima obrađujući pojedina pitanja redovničkoga života i apostolata, a dopisivao se i s aristrokacijom i s malim ljudima iz puka, koji su se puni pouzdanja obraćali k njemu za pomoć ili savjet. Sva ta pisma odišu kršćanskom ljubavlju, koja radi Boga ljubi i poštuje brata čovjeka. Druga je njihova značajka da uvijek računa na Božju pomoć koju valja od Boga molitvom isprositi.

Sveti Ignacije, koji je bio tako sposoban da planira i izvodi tolike apostolske pothvate od epohalnog značenja, koji je bio tako dinamičan i tako otvoren i prema svima naravnim sredstvima, nije ipak nikada zaboravio na neophodnost molitve. Smatrao je da molitvom valja postići kako bi se Božansko Veličanstvo udostojalo izliti svoga Duha, da on siđe s većim obiljem svojih darova i milosti nad sve one koji će raditi na izgradnji Božjega kraljevstva. Veličina njegova života bila je u tome da se od sebeljublja u svojoj mladosti obratio na savršenu nesebičnost, kojom je kasnije živio, radio, trpio i umro. A sve je to bilo i u postojanoj molitvi. Na njemu samome obistinile su se njegove riječi: »Kad se jednom promijeni naše srce, koje onda čudo da će i svijet biti promijenjen.« Naše se srce mijenja i u molitvi i po molitvi, u poniznoj prošnji Onome koji je izvor svega dobra. Ignacijev život i djelo obilno svjedoče za to. Njegov je utjecaj prešao daleko granice njegova reda te uvelike pridonio cjelokupnom razvoju naše europske kulture kako na religioznom tako na filozofskom, odgojnom i umjetničkom području. Tako barem misli Židov R. FülöpMiller. Na filozofskom području ne toliko dubinom svojih misli, već više svojom životnom filozofijom koja ima jasan cilj pred očima, koja zna što hoće i koja željeznom voljom i dosljednošću nastoji to i ostvariti. Suvremeni povjesničar književnosti Gisbert Kranz piše: »Calderon, Lope de Vega, Descartes, Molière, Corneille, Vico, Voltaire, Diderot, čak i Jiménez i Joyce u svojoj mladosti bili su odgajani u duhu toga španjolskoga viteza i sveca. Lojoline molitve uzete su i u luteranske pobožne knjige.« I sveti Ignacije, svakako, jest jedan od velikih učitelja i primjera molitve sa silnim utjecajem na čitav kasniji religiozni i kulturni život.

Ignacijeve Duhovne vježbe nisu tekst za čitanje, već upute kako ih obavljati. Konstitucije pak dane su i za čitanje. »No čitatelj mora u sebi stvoriti životni stav da bi u potpunosti shvatio smisao ’slova’. Ako Konstitucije budu približene na taj način, izazvat će intiman dijalog između Boga i isusovca te uputiti na razmišljanje kao pretpostavku za razlučivanje i pravo obdržavanje. Drugim riječima, čitanje Konstitucija traži duhovnu klimu, rekao bih iskrene molitve, da bi se uskladilo s duhovnim smislom koji prožima ignacijanski tekst sve do posljednjega retka« (Ignacio Iparraguire).

Konstitucije »idu za tim da članovima Družbe budu od pomoći za često duhovno čitanje i molitvu« (o. Pedro Arrupe, bivši general Družbe Isusove).

Sveti Justin de Jacobis (1800–1860)

Slavimo opet jednog sveca koga je proglasio svetim 26. listopada 1975. papa Pavao VI. To je lazarist, naslovni biskup nipolski i prvi apostolski vikar Abesinije. O njemu je uz druge pisao i poznati kapucin Walbert Bühlmann, generalni tajnik misija kapucinskoga reda. Budući da je sam djelovao kao misionar u Africi, napisao mnoštvo putopisnih studija o Africi, njegov je prikaz lika svetog Justina de Jacobisa veoma značajan i vrijedan povjerenja. Oslanjajući se i na druge vjerodostojne izvore, nastojmo što bolje upoznati toga sveca koga jedan od njegovih prvih životopisaca naziva Abuna Jacob.

Francuski istraživač Antoine d’Abbadie otputovao je u prošlom stoljeću s talijanskim lazaritstom, ocem Josipom Sapetom, profesorom istočnih jezika na Sveučilištu u Milanu, u Abesiniju. Vrativši se, bio je primljen u audijenciju kod pape Grgura XVI. Nakon razgovora s njime Papa je zamolio lazariste da pošalju u Adua u Abesiniju još dva svoja svećenika u pomoć ocu Sapetu. Jedan je od te dvojice bio Justin de Jacobis, a odmah su mu bile dane ovlasti apostolskog prefekta.

Justin se rodio 9. listopada 1800. u San Fele, kod Potenze u južnoj Italiji. Bio je sedmo od četrnaestero djece u svojih roditelja. Kad mu je bilo 18 godina, u Napulju je stupio u družbu lazarista. Nakon novicijata i redovitih nauka bio je 12. lipnja 1824. u Brindisiju zaređen za svećenika. Najprije veoma revno djelovaše kao pučki misionar po Italiji, osobito u pokrajini Puglie. Za vrijeme kolere u Napulju g. 1836–37. pokazao je prema okuženima izvanrednu požrtvovnost i bratsku ljubav. Iz njega je žarilo pravo svjetlo, a njegove je korake Bog pratio raznim znakovima i čudesima. Resila ga je izvanredna strpljivost i spremnost da uvijek svakome pritekne u pomoć.

Justin je, iako redovnički poglavar u Napulju, ostavio svoju domovinu te pošao u daleku Abesiniju da još više proširi polje svoga rada. Onamo je pošao s ocem Montuorijem, ukrcavši se 24. svibnja 1839. u Civitavecchiji u lađu. Na svoje novo odredište u Massauu stigao je 13. listopada iste godine. Ondje ga je dočekao i primio otac Sapeto. Za vrijeme putovanja na Malti je postao dionikom pravoga čuda. Dok je služio svetu misu, od podizanja do pričesti nad njegovom je glavom lebdio lik maloga Isusa, koga su vidjeli i mnogi prisutni vjernici. Dakako da je taj pojavak vjernike ispunio velim poštovanjem prema tome svećeniku. Isus je oko sebe zračio neobično svjetlo.

Otac Justin de Jacobis radio je u više mjesta u Abesiniji, a jedna mu je od glavnih briga bila odgoj domaćega klera. Polje njegova rada bilo je veoma tvrdo. Među kršćanskim stanovništvom Abesinije vladalo je krivovjerje, a u poganskom je mnoštvu islam stjecao sve više sljedbenika. No misionar se nije prestrašio zapreka već se sav dao na posao. Što iz nužde, a što iz uvjerenja nastojao se posve prilagoditi životu urođenika. Nosio se kao oni, stanovao u jednoj od njihovih koliba, hranio se kao i oni. Neobično je brzo svladao teški abesinski jezik. Njegova je prva propovijed na tom jeziku majstorsko djelo propovijedanja na afrički način, savršeno prilagođivanje mentalitetu slušatelja. Evo nešto iz te propovijedi što može biti poučno i za današnje propovjednike:

»Usta su vrata srca. Riječ je ključ srca. Tim što otvaram usta, otvaram vam svoje srce. Tim što vam govorim, dajem vam ključ svoga srca. Dođite, dakle, i vidite veliku ljubav, što ju je Duh Sveti položio u moje srce! U svojoj sam domovini čuo da je Abesinija kršćanska zemlja. I tada sam kazao svom ocu i majci: ’Moj oče, moja majko, blagoslovite me, jer želim otputovati.’ A oni su mi rekli: ’Sine naš, kamo ćeš putovati?’ Odgovorio sam: ’Želim vidjeti svoju ljubljenu braću u Abesiniji. Blagoslovi me stoga, oče, blagoslovi me, majko!’ – ’Sinko, ti ćeš nas, dakle, ostaviti same.’ – ’Da, oče moj, ja te ostavljam, majko moja, više se nikad nećemo vidjeti. Put je dalek, valja ići kroz pustinje, u kojima ima lavova i zmija. Plovit ću preko mora, više se nećemo vidjeti, jer ja ću jednom ondje umrijeti.’ Moj je otac uzdisao i moja majka plakala. Tada su me blagoslovili i kazali mi: ’Sinko naš, pođi kamo te Bog zove, pođi da vidiš abesinske kršćane! Reci im da su i nama dragi, inače im ne bi poslali svoje drago dijete.’ Putujući, rekao sam Bogu: ’Ne dopusti da umrem da ne čujem bar zvuk njihova glasa!’

Braćo moja, ako hoćete moju krv, ona vam pripada. Ako hoćete da umrem, čitav će moj život biti žrtvovan za vas. Ja pripadam jednostavno vama. Kad budete u nevolji, u ime Kristovo ja ću vas tješiti. Kad budete siromašni, ja ću vam priteći u pomoć. Kad budete goli, ja ću vas obući. Kad budete gladni, dat ću vam polovicu svoga kruha. Kad budete bolesni, njegovat ću vas i bdjeti uz vaš krevet. Vi ste moj otac i moja majka. Vi ste moja braća. Znate li što se nalazi u mome srcu? Kako bih bio sretan kad bih vam to mogao pokazati! U njemu je najprije Bog, a onda vi! Da, moje srce pripada posve Crkvi Abesinije. Ako vas pitaju: ’Tko je taj stranac?’ – recite: ’On je rimski kršćanin, koji je sve ostavio da bi došao k Abesincima i rekao im kako ih jako ljubi.’ Ako me, dakle, trebate, zovite me, ja ću vam pohitjeti. Ja vam pripadam u svaki sat, u svaki čas, posve sam vaš. Gospodine, u čijoj prisutnosti stojim, ti znaš da ne lažem.«

De Jacobis je veoma brzo stekao naklonost mnogih pa tako i Rasa Ubia, kneza od Tigrisa. Taj ga je stavio na čelo jednog poslanstva u Kairo. Justin je isposlovao da s njime smije otputovati u Rim, gdje su bili primljeni u audijenciji kod pape Grgura XVI. Na putu su se zaustavili i u Palestini. Čitavo je putovanje trajalo 14 mjeseci, a od De Jacobisa je tražilo mnogo napora i žrtava. Među članovima poslanstva nalazio se i budući blaženik Abba Ghébre Michael.

»Vrativši se, otac De Jacobis je nastavio svoj uobičajeni život. Podnosio je žegu dana i studen noći. Sam je skupljao drva za vatru, što inače čine samo robovi i žene. Obdržavao je svetkovine rimske i abesinske Crkve. Brinuo se za bolesnike, nije uzmicao ni pred najopasnijim putovanjima, a cijele je noći znao provoditi u molitvi. Sveta je misna žrtva bila njegova radost i uporište. On nije želio ništa drugo nego se žrtvovati kako se i Krist žrtvovao« (Bühlmann).

Rad je revnog oca i misionara izazvao gnjev koptskog biskupa Abuna Salame. Taj je počeo progoniti katolike. Mons. Massaia, kasniji kardinal, posvetio je De Jacobisa za biskupa. Taj je čin još više razjario Abuna Salama, koji novog biskupa i njegove svećenike dade pozatvarati. Prvi je među njima bio Abba Ghébre Michael, koji je čak i poginuo mučeničkom smrću. Salam je tada pisao kralju Teodoru: »Potjeraj Abuna Jakoba, no nemoj ga ubiti: on je svetac i nitko bolje od njega ne održava Gospodinov zakon.« Veoma značajno svjedočanstvo iz ustiju svečeva najljućeg neprijatelja.

»Glavom naslonjenom na tvrdi kamen u vrućem pojasu doline Alighedé de Jacobis je 31. srpnja 1860. okrunio svoj apostolski život, okružen malim brojem svojih najvjernijih učenika, a tri dana kasnije, 3. kolovoza, njegovo je tijelo sahranjeno u Hebou, gdje i danas počiva. Blaženim ga je proglasio 25. lipnja 1939. na prvu stogodišnjicu utemeljenja etiopske misije papa Pio XII« (Luigi Chierotti).

O svetome De Jacobisu kardinal Massaia pisao je ovako: »I tako je umro utemeljitelj abesinske misije, neumorni apostol istočne Afrike, učitelj misionarâ, uzor hrabrosti i odricanja, bez kojeg se u svetoj službi među onim narodima ne može izdržati.« Danas, u doba sve većeg misijskog zamaha na crnom kontinentu, njegov je lik veoma suvremen, zato ga je Pavao VI. i kanonizirao.

30. srpanj

Sveti Petar Krizolog († 450)

Biti dvorski biskup rijetko je odlikovanje, a veoma često opasnost da se čovjek izgubi u dvorskom životu, intrigama i politici. To je bila napast i za današnjega sveca Petra Krizologa, zlatorječitoga. Odrastao u gradu Forum Cornelii, današnja Imola kod Bologne, i tamo odgojen pod zaštitom biskupa Kornelija, mladi je đakon prvi put došao u dodir s velikim svijetom kad je pratio svog biskupa u Rim. Papa Celestin I. u razgovoru s njime brzo je uočio izvanrednu govorničku nadarenost te izobrazbu, zatim točno poznavanje Svetog pisma i djelâ velikog istočnog oca Ivana Zlatoustoga. Zlatorječiti bio je sličan Zlatoustome i kao govornik i kao teolog. No još je više na Papu djelovalo, kao i na sve koji su se susretali s Krizologom, njegova velika težnja za kreposnim životom. Vjerojatno nadahnut odozgora, Papa je posvetio mladog đakona za biskupa i odredio ga za biskupsku stolicu u Raveni, tada prijestolnici Zapadnog Rimskog Carstva.

Petar Krizolog neće, ipak, upasti u napast i slabosti dvorskih biskupa. On će u prvom rebu biti pastir duša kome su dušobrižnički poslovi prva i glavna briga. Započeo je najprije sustavnim propovijedanjem iznoseći jasno, prikladno i oštroumno sveti nauk, upozoravajući uz to i na mane svoga vremena, pa i one u kršćanstvu koje su bile kamen smutnje za druge. Crkve Ravene počeše se puniti slušateljstvom, a bilo je i ploda.

Za mladoga biskupa oduševila se i glasovita carica Galla Placidia, koja je upravljala Carstvom umjesto maloljetnog sina Valentinijana. Rado je tražila kod njega savjete da uzmogne što bolje i pravednije vladati. I mnogi carski dvorjanici, slušajući Petrove propovijedi, počeše vršiti dobra djela: dijeliti milostinju siromasima, izbjegavati nećudoredne igre i plesove, što bijahu posljednji izdanci poganstva na izdisaju. Obraćali su se i mnogi krivovjerci, a nekršteni su molili za krštenje.

Petar je bio i veliki prijatelj sirotinje. Dijelio je od svoga i šakom i kapom, na carskom dvoru molio za siromahe, obilazio siromašne gradske četvrti pomažući svima kako je znao i mogao. Otro je mnogu suzu, ublažio mnogu bijedu, tako da su siromasi gledali u njemu pravoga oca i milosrdnog samaritanca. Kad bi mu dopuštalo vrijeme, obilazio bi po okolici svete pustinjake i rado se s njima družio. Nastojao je svima postati sve: i kleru i Božjem narodu, promičući duhovnu obnovu i obraćenje Bogu.

Osobita briga bila mu je sjaj Božje službe. Za gradnju samostana i bazilike Svetog Andrije nije mu bila nijedna žrtva preteška. Poticao je i pobožnu caricu da pomogne gradnju novih crkava. I tako Ravena postade značajan grad za kršćansku umjetnost, kojoj se još i danas divimo. Posebno treba spomenuti iz tog doba mauzolejgrobnicu – carice Gale Placidije.

U teško doba seobe naroda Ravena je bila oaza mira, svjetla, duhovnog i kulturnog procvata, kamo su dolazili kao na hodočašće mnogi biskupi da potraže utjehe i utočišta. Tako je jedan od njih, sv. German iz Auxerrea, u Raveni i umro s blagoslovom svoga gostoprimca Petra Krizologa. Njemu se obratio čak i Eutih iz Carigrada, začetnik monofizitizma, nauka koji je tvrdio da Krist ima samo jednu narav, moleći Petra da ga preporuči papi Leonu Velikom. Kao vjeran pristaša Svete Stolice Petar Krizolog stajao je u najboljim odnosima s najvećim papom V. stoljeća sv. Leonom Velikim, koji je također bio veliko svjetlo u doba seobe naroda.

Otprilike 20 godina nosio je nekadašnji đakon iz Forum Cornellija biskupski štap i teret jedne važne biskupije. Iako je još bio u najljepšoj muževnoj dobi, počeo je sve više osjećati da slabi. Tijelo izmučeno radom i brigama počelo je otkazivati. Stoga se sveti biskup povukao iz gradske vreve u tišinu svog rodnog grada da se pripremi na smrt u blizini groba svog svetog zaštitnika, svetog mučenika i biskupa Kasijana. Umro je 3. prosinca 450. i tako se ugasilo veliko svjetlo koje je rasvjetljivalo Crkvu u ona teška i nemirna vremena.

Grad Ravena zavio se u tugu za svojim nenadoknadivim biskupom, kome nije bilo ravna do dana današnjega. No, Petar Krizolog živi još i danas i to ne samo u nebu kao Božji svetac, već i na zemlji u svojim govorima, od kojih je sačuvano 200, te u uspomeni Crkve, koja slavi njegov blagdan 4. prosinca.

Zapamtimo bar jednu njegovu glasovitu izreku koja glasi: »Tko se namjerava šaliti s vragom, ne može se veseliti s Kristom!«

Još ćemo ovdje nešto više reći o Govorima sv. Petra koji su mu dali naslov krizolog, što znači zlatorječit, čovjek koji je u svojim govorima pazio ne samo na sadržaj, već i na ljepotu i uglađenost stila u koji je svoje uzvišene misli oblačio. Neka bude već ovdje spomenuto da je sv. Petar Krizolog bio neutrudiv propovjednik Božje ljubavi, tako da bi mu najviše pristajao naslov »naučitelj očinske Božje ljubavi«.

Sv. Petar Krizolog je postao ravenski biskup između g. 424. i 429. Umro je u Raveni 3. prosinca 450. Bio je blistav propovjednik. Kad bi propovijedao puku, govorio bi tako glasno da bi mu od prevelikog žara koji put i grlo zatajilo. Tako je to bilo kad je jednom propovijedao o ženi iz Evanđelja koja je bolovala od krvarenja. Njegovi su slušatelji bili tako potreseni i ganuti da su vrijeme stanke, dok je propovjednik izgubivši glas mučao, lili suze te izricali sad tiše sad glasnije svoje molitve. Sveti je biskup, vidjevši to, zahvaljivao Gospodinu što je gubitak njegova glasa dušama bio spasonosan jer su vrijeme dok je on šutio upotrijebili na izljeve raskajane i potresene ljubavi prema Bogu.

Pius Parsch, koji navodi taj događaj, lijepo kaže: »Kršćanski i liturgijski život zahtijeva dragovoljno i spremno slušanje i čitanje homilija i propovijedi. Slušatelji su nam sv. Petra Krizologa u tome izvanredan primjer, a on sam poticaj i vodič za što bolje primanje i prihvaćanje Božje riječi.« Mislim da se to odlično slaže i s onim što kaže naš Gospodin: »Tko je od Boga, prihvaća Božje riječi« (Iv 8,47).

Naviještanje je Božje riječi jedna od bitnih dužnosti Crkve i njezinih službenika. To koji put bolje shvaćaju jednostavni vjernici, koji s toliko pažnje i ljubavi znaju slušati, pa čak i čitati tiskane propovijedi, nego neki službenici Crkve koji se prema propovjednicima odnose posve književnički, što pomalo podsjeća na one književnike s kojima je najveći propovjednik svih vremena morao voditi neprestanu borbu. Mnoštvo ga je pozorno slušalo, a književnici su gunđali i mudrovali, pozivajući se pri tom na Bibliju.

A sada se zaustavimo na govorima sv. Petra Krizologa! On ide u red klasičnih crkvenih govornika. Njegove je govore skupio i pohranio u Ravenskom arhivu biskup Feliks, Krizologov nasljednik na biskupskoj stolici, koji je živio tri stoljeća nakon njega. Feliksova zbirka Krizologovih govora broji 176, no kasnije je povijesnokritična znanost utvrdila da 8 od njih ne pripadaju sv. Petru Krizologu, već da su mu podmetnuti. No, Feliks nije ipak skupio sve Krizologove govore. Kasnije je pronađeno barem još 15.

»Stil je Petrov govornički i akademski; njegovi govori očituju veoma brižnu pripravu; izreke su mu pune slika, igre riječi, obilja i pleonazama – prenatrpanih riječi istog značenja – a uvijek završavaju ritmičkim točkama, pa ipak odaju autorov talenat i genij. Nedostatak jednostavnosti i retorika ne guše nimalo ljudsku toplinu i božanski žar što pršti iz riječi svetog propovjednika« – piše o njemu Alessandro Olivar, benediktinac i docent u slavnoj katalonskoj opatiji Montserrat.

Govori su sv. Petra Krizologa najvećim dijelom homilije na perikope iz Evanđelja. Sveti tekst mu je odskočna daska propovijedanja. Na njemu je onda razvijao svoje misli te izvlačio konkretne pouke. U 6 govora svetac tumači Psalme, 12 se temelji na poslanicama sv. Pavla; 7 tumače Simbol vjere, tj. Vjerovanje, a 6 Očenaš. Tome još valja pridodati nekoliko govora izrečenih kod raznih svečanosti, u kojima se slušatelji potiču na pokoru i obraćenje, zatim nekoliko svečanih i pobudnih govora u počast svetaca te napokon nekoliko govora prigodom biskupskih posvećenja.

Kako je sv. Petar Krizolog propovijedao u vrijeme najžešćih kristoloških borbi, između Efeškoga i Kalcedonskoga sabora, posve je razumljivo da se dah te borbe osjeća i u njegovim propovijedima. Petar Krizolog kao govornik nije ipak u prvom redu teolog, već pastir duša. Zato je teološke teme o spasenju, o milosti, o anđelima, o problemima zla u svijetu, o Crkvi, nastojao obraditi više na pučki nego na strogo znanstveni način, iako je pri tom pazio itekako i na sadržaj i na oblik u kojem je iznesen. On je veliki pobornik Petrova primata, a u mariologiji je pun zanosa i nježnosti, što graniči s lirizmom. U tome u patrističkoj književnosti jedva da ima sebi ravna.

Nadalje moramo reći da Petar Krizolog nije plovio oblacima, već hodao po zemlji, jer njegovi govori odaju čovjeka koji veoma dobro poznaje ljudske strasti, zle sklonosti. On pristupa čovjeku ljudski, s prilično psihologije i takta, u želji da ga pouči i potakne na dobro i pomogne mu u izgradnji značaja. On svojim govorima slušatelja želi odgojiti.

Govori su sv. Petra Krizologa zanimljivi jer otkrivaju jedno doba, bogoslužje u njemu, tadašnju kulturu i zbivanja uopće. Da bi osvijetlio neke teme, služi se slikama iz tadašnjega dvorskoga, obalskoga, vojničkoga života Ravene, koja je tada bila važno središte Rimskoga Carstva, most između Rima i Bizanta. Kao velik prijatelj i zaljubljenik prirode upotrebljava i mnoge usporedbe iz seoskoga, ladanjskoga i ratarskoga života. Sve u svemu, sveti je Petar Krizolog bio snažna, bogata ličnost, biskup velike kulture i širokih pogleda. I to mu je u crkvenoj povijesti i književnosti osiguralo trajno ime.

Sv. Petar Krizolog kao propovjednik bio je na svoj način veoma zanimljiv i u tom pogledu još i danas simpatičan čovjek. Nikad nije govorio dulje od četvrt sata. U ljetnim vrućim mjesecima uopće nije propovijedao, isto tako ni na Veliki petak, jer tog je dana »naša riječ pokopana s Gospodinom«. Svim silama se trudio da u propovijedima ljudima bude jasan i razumljiv. Njegovi slušatelji nisu morali muku mučiti što je, zapravo, htio reći. U propovijedi o rasipnome sinu u njegova je usta stavio ove lijepe riječi: »Ja sam izgubio sve što jedan sin može izgubiti, ali otac od onoga što ga čini ocem nije ništa izgubio.«

Na obljetnicu svoga biskupskoga posvećenja jedne je godine ovako ocrtao kakav bi kao biskup morao biti. »Morao bih dobro surađivati s državnim vlastima, starije ljude susretati s poštovanjem, mladima iskazivati dobrotu i ljubaznost, subraći ljubav, djeci naklonost, a u svemu se pokazivati kao slobodan sluga u Kristu.« Što se tiče onoga prvoga, čovjek bi nadodao: sa zakonitim državnim vlastima i onima koje poštuju čovjekova prava. U protivnom slučaju biskup se mora boriti, prosvjedovati i dizati svoj glas u obranu pravde, žigošući nasilje, bezakonje, laž i prijevaru.

Crkva je svetog Petra Krizologa zbog njegovih nastojanja u naviještanju vjere i ćudoređa proglasila godine 1729. svojim naučiteljem.

29. srpanj

Sveta Marta

Ono najvrjednije što znamo o sv. Marti nalazi se u Evanđelju. Sv. Luka o njoj piše ovako: »Dok su putovali, uđe Isus u jedno selo, gdje ga neka žena imenom Marta primi u svoju kuću. Ona je imala sestru zvanu Marija, koja je sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ. A Marta bijaše mnogo zauzeta posluživanjem. Ona mu pristupi i reče: ’Gospodine! Tebi nije ništa stalo do toga što me moja sestra ostavila samu da poslužujem? Reci joj da mi pomogne!’ ’Marta, Marta! – odgovori joj Gospodin – brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti,« (Lk 10,38–42).

Sv. Ivan, opisujući potanko Lazarovo uskrsnuće, piše: »Isus je ljubio Martu, njezinu sestru i Lazara« (Iv 11,5). Sestre su poručile po njega dok je Lazar bio još bolestan. Bilo je to na posve diskretan način: »Gospodine, bolestan je onaj koga ljubiš« (Iv 11,3). Isus se uputio u Betaniju tek nakon Lazarove smrti.

»Marta, čim ču da dolazi Isus, iziđe mu u susret, dok Marija ostade u kući. Marta reče Isusu: ’Gospodine, da si bio ovdje, ne bi bio umro moj brat. Ali i sada znam da će ti Bog dati sve što god zatražiš od njega.’ ’Uskrsnut će brat tvoj’, odgovori joj Isus.

’Znam da će uskrsnuti – odvrati mu Marta – o uskrsnuću, u posljednji dan.’

’Ja sam uskrsnuće i život – reče joj Isus. – Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo?’ ’Da, Gospodine, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji je došao na svijet.’

Kad to reče, ode i zovnu sestru Mariju: ’Učitelj je ovdje – reče joj tiho – i zove te.’ Čim ona to ču, brzo se diže i ode k njemu. Isus ne bijaše još ušao u selo, već je i dalje bio na onome mjestu gdje ga susrete Marta. A Židovi koji bijahu s Marijom u kući i koji su je tješili, kad vidješe da se ona brzo diže i iziđe, pođoše za njom, uvjereni da ide na grob plakati. A Marija, kad dođe tamo gdje bijaše Isus i kad ga opazi, pade mu pred noge pa mu reče: ’Gospodine, da si bio ovdje, ne bi umro brat moj.’ Kad je opazi gdje plače i gdje plaču Židovi koji su došli s njom, Isus se potrese u duši, uzbudi i zapita: ’Gdje ste ga položili?’ ’Gospodine – rekoše mu – dođi pa ćeš vidjeti!’

Isus proplaka. Nato su Židovi govorili: ’Gledaj kako ga je ljubio!’ Neki od njih ipak rekoše: ’Zar nije ovaj koji je slijepcu otvorio oči mogao učiniti da Lazar ne umre?’ Isus se opet potrese u sebi te se uputi na grob, što bijaše rupa u špilji i na kojoj je ležao kamen. Isus reče: ’Dignite kamen!’ ’Gospodine, već zaudara – reče mu pokojnikova sestra Marta. – Četiri je dana što je umro.’ ’Ne rekoh li ti – odvrati joj Isus – da ćeš vidjeti slavu Božju ako budeš vjerovala?’ Tada digoše kamen. A Isus podiže oči i reče:

’Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnog svijeta, da vjeruju da si me ti poslao.’

Rekavši to, viknu jakim glasom: ’Lazare, iziđi!’ Pokojnik iziđe obavijen povojima po rukama i nogama. Lice mu bijaše zamotano ručnikom. Isus im naredi: ’Razvežite ga i pustite ga da ide!’« (Iv 11,20–44)

Sv. Ivan opisujući pomazanje Isusovo u Betaniji spominje: »Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje stanovaše Lazar koga Isus uskrisi od mrtvih. Tu mu pripremiše večeru na kojoj Marta posluživaše« (12,1–2).

Sveti Oci i crkveni pisci, tumačeći Sveto pismo, često i rado govore o Marti i Mariji. U jednoj gledaju uzor aktivnoga, a u drugoj kontemplativnoga života. Hvale je vrijedna Martina gostoljubivost prema Isusu, no Isus joj je dao pouku da se sva ne izgubi u tome, već da dadne mjesta i za slušanje Božje riječi. Učio ju je kako bi akciju valjalo spajati s kontemplacijom jer akcija, samo ako se neprestano hrani i napaja kontemplacijom, postaje pravo plodna.

Još više je hvale vrijedna Martina vjera u Isusa. I ona je tu vjeru u njegovo božanstvo na veoma svečan način ispovjedila: »Da, Gospodine, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji je došao na svijet« (Iv 11,27).

Zato nije čudno što je ta divna duša za kršćane već od početka bila zanimljiva i što su je odmah nakon smrti počeli štovati kao sveticu. Prošećimo se mjestima gdje je to štovanje veoma živo i razvijeno.

To je u prvom redu Betanija, malo selo na istočnoj kosini Maslinske gore, udaljeno od Jeruzalema samo 2 i pol kilometra. Arapi ga danas svojim jezikom nazivaju ElAzariyeh, što zapravo znači Lazarovo mjesto. »To je selo – piše franjevac Ignazio Mancini – bilo pozornica slatkih i dragih evanđeoskih uspomena. U njemu je opečaćeno kršćansko prijateljstvo. Za Isusa je bila velika utjeha, nakon žestine farizejske mržnje s kojom se susretao u Jeruzalemu, poći u Betaniju, u kuću Marije i Marte i Lazara, dviju sestara i njihova brata, koje Isus ljubljaše. U Betaniji Isus hvali Marijinu pobožnost, a blago prekorava Martinu pretjeranu zaposlenost. U Betaniji je Isus primio počast, što je izazvala protest kod Jude. U Betaniji je Isus uskrsnuo Lazara, koji je već četiri dana bio u grobu. Prije svoje muke i uzašašća na nebo Isus se povlači u gostoljubivu kuću u Betaniju na oproštaj s prijateljima.«

Imajući sve to u vidu, u Betaniji otkrivamo tragove već jedne prakršćanske bazilike, koja se dizala na mjestu Lazarova uskrsnuća, a spominju je hodočasnički putopisi od IV. stoljeća do karolinškog doba. Današnja moderna katolička crkva Sv. Lazara diže se na temeljima i ostacima starijih crkava. Krasne slikarije zorno prikazuju događaje što su se tu zbili. U njima je lik svete Marte veoma značajan.

Zahvaljujući jednoj legendi, kult je sv. Marte veoma raširen i u južnoj Francuskoj. Ta legenda kaže da je ona skupa s Lazarom i Marijom bila bačena u jednu lađicu, koja bi otisnuta na široko more. Lađica nije potonula već ju je morska struja odnijela na galske žale, u staru Masiliju, današnji Marseilles. Ondje sve troje provede ostatak života u molitvi, pokori i naviještanju Evanđelja.

Crkva u Jutarnjoj na spomendan svete Marte pjeva:

Sveta Marta, marna ženo,

Kristu dušo prijateljska,

U dom tvoj on rado svraća

Odmora da ondje nađe.

Riječi dragog Učitelja

Pomno slušaš, vršiš djelom:

Kristu služiš, Krista dvoriš,

Učenice Isusova!

Blaženi Urban II., papa (1040–1099)

U popisu Božjih ugodnika što se slave na današnji dan Rimski martirologij spominje i blaženog Urbana II. Njega slave biskupije Rim, Piacenza i Reims te benediktinski red. No njegovo je povijesno značenje takve naravi da je poželjno upoznati ga.

Urban II., imenom Eudes, latinizirano Odon, rodio se oko g. 1040. u ChâtillonsurMarne u Francuskoj. Po rodu je bio plemić. Nauke je završio u Reimsu, gdje mu je bio učitelj sv. Bruno, kasniji osnivatelj kartuzijanskoga reda. Reims je tada bio jedno od najslavnijih duhovnih žarišta Europe. Odon je postao reimski kanonik, ali je kasnije stupio u slavni benediktinski samostan u Clunyju. U njemu je poprimio duh crkvene reforme i borbenosti za slobodu Crkve. Jedno je vrijeme obnašao službu priora. Skupa s opatom Hugom našao se u Canossi kod velikog pape Grgura VII. G. 1077. izabran je za biskupa u Ostiji naslijedivši na toj stolici sv. Petra Damianija. Papa ga je Grgur VII. u dva navrata slao u Njemačku kao svoga poslanika.

Odon je 12. ožujka 1088. u Terracini izabran za papu. Izbor nije mogao biti u Rimu jer je ondje stolovao protupapa Klement III. Uzeo si je ime Urban II. Kao papa pokušao je ući u Rim, no uspio se zadržati samo nekoliko dana na Tiberskom otočiću živeći od milostinje dobrih ljudi. Kasnije, tj. 3. srpnja 1089. Urban II. je ipak mogao trijumfalno ući u Rim, dok je protupapa pobjegao u Tivoli.

Zakoniti se papa dao sav na rad za obnovu Crkve. Radi toga je u Melfiju u južnoj Italiji sazvao sabor na kojem je sudjelovalo 70 biskupa. Sabor je izdao 16 kanona, koji su osuđivali simoniju, zabranjivali laičku investituru, od klerika zahtijevali celibat, počevši od reda subđakonata, a od redovnika strogo obdržavanje samostanske stege.

U početku svoga pontifikata Urban je prema klericima, a i svjetovnim knezovima, pokazivao priličnu širinu i popustljivost. No kad je utvrdio svoj položaj, odlučno se borio protiv svakog uplitanja svjetovnih vladara u crkvene poslove. Radi te svrhe mnogo je i putovao. Tako je pošao u Bari, gdje je posvetio baziliku Sv. Nikole. Baš tada su, naime, bile prenesene s Istoka u taj grad relikvije sv. Nikole. Papa je tada posvetio za biskupa u Bariju benediktinca Iliju, koji je bio veoma zaslužan za gradnju bazilike Svetog Nikole.

God. 1095. papa je održao Opću sinodu u Piacenzi, na kojoj je sudjelovalo 4.000 klerika i 3.000 laika. Zbog tolikog mnoštva skup se morao održavati vani na otvorenom. Papa je proglasio odredbe kojima ne priznaje ređenja postignuta simonijom, kao ni ona što su primljena od raskolnika. Obnovio je osudu krivih nauka te osudio protupapu i njegove sljedbenike.

Nakon toga je Papa pošao u Francusku gdje je najavio crkveni sabor u gradu Clermontu. Taj je Sabor po svom značenju ušao u povijest Crkve i svijeta. Na njemu je papa Urban II. svojim vatrenim govorom pozvao kršćane na obranu svetih mjesta u Palestini. Taj je govor proizveo nezapamćeno oduševljenje. Sam Papa preuzeo je na sebe tehničku organizaciju prve križarske vojne. S Genovežanima je pregovarao o potrebnom brodovlju. Na čelo vojne postavio je biskupa iz Le Puya Ademara de Monteila i touluškoga vojvodu Rajmunda.

Ishod prve križarske vojne nije bio baš sjajan, jer je stajala odviše mnogo žrtava. Unatoč tome, 15. srpnja 1099. križari su oslobodili Jeruzalem. Vijest o tome nije zatekla Papu na životu jer on je umro 29. srpnja. Stvarno je Jeruzalem bio već dva tjedna slobodan, no vijest je o tome zbog slabih prometnih veza stigla znatno kasnije

Urban II. je još za života zbog svog stroge askeze, neuništive revnosti, duboke pobožnosti, uživao velik ugled i poštovanje kod svih slojeva vjernika. Njegov kult od pamtivijeka službeno je potvrdio 14. srpnja 1881. papa Leon XIII. Urban II. je u svome pontifikatu imao za uzor svoga prethodnika svetog Grgura VII., čiji je bio i bliski suradnik. Sam je izjavio: »Što je Grgur zabacio, zabacujem i ja, što je on smatrao pravim i katoličkim, to potvrđujem i ja.« Povjesničari Franzen i Bäumer kažu: »Kad je Urban II. umro 29. srpnja 1099., papa je bio priznat kao glava kršćanstva na crkvenom i političkom polju. On je odlučno pridonio ugledu papinstva. Sada više nije bio car vrhovni gospodar kršćanstva već papa. On je onaj koji ujedinjuje sile kršćanskoga Zapada i pokazuje im odlučujuće ciljeve.«

Spomenimo još i to da je Urban II. bio veliki promicatelj štovanja Majke Božje. On je odobrio i veoma proširio praksu moljenja Malog časoslova BD Marije, moljenje Zdravomarije ujutro i navečer te da se subota slavi kao dan posvećen Majci Božjoj. Nešto se od toga zadržalo sve do danas, kad Crkva u vremenu preko godine u bogoslužju slavi svetu Mariju u subotu, dakako, ako u subotu ne padne kakav blagdan ili obvezni spomendan kojeg sveca.

28. srpanj

Sveti Nazarije i Celzo, mučenici

Podatke o ovoj dvojici svetih milanskih mučenika zahvaljujemo Paulinu, životopiscu sv. Ambrozija, koji kao očevidac pripovijeda da je taj slavni milanski biskup nakon smrti cara Teodozija, tj. g. 395. pronašao mučenička tjelesa u dva groba izvan grada. Najprije bi pronađeno tijelo sv. Nazarija, nakvašeno krvlju, »a bila je tako svježa kao da je upravo taj dan bila prolivena. I glava istoga, što je od bezbožnih bila odsječena, čitava i netaknuta s kosom i bradom…« A odmah zatim sv. Ambrozije po nekom nadahnuću u susjednom grobu otkri i tijelo svetog mučenika Celza.

Iz Paulinova pripovijedanja i natpisa što potječe od svetog Ambrozija te iz natpisa što ga u X. stoljeću postavi biskup Landulf, podigavši kraj groba sv. Celza samostan, očevidno proizlazi, iako bijahu pronađena tjelesa obojice mučenika, bilo je preneseno u grad samo tijelo sv. Nazarija te položeno u baziliku svetih apostola. Tu je baziliku još g. 385. posvetio sv. Ambrozije, a kasnije bi posvećena sv. Nazariju. Tijelo je sv. Celza ostalo na istom mjestu sve dok ga biskup Landulf nije prenio.

O životu tih mučenika ne može se pouzdano znati ništa. Legenda, koja se oko njih kasnije splela, nema nikakve povijesne vrijednosti. Jedino što o njima pouzdano znamo jest njihov kult u Milanu. Sam sv. Ambrozije poslao je jednu relikviju sv. Nazarija u Nolu, tamošnjem biskupu sv. Paulinu. Za mučenikove relikvije otimale su se i druge mjesne crkve u Italiji, Galiji, Španjolskoj, Africi pa čak i Carigradu. U gradovima koji su dobili dio mučenikovih relikvija (obojice mučenika) podignute su im u čast lijepe crkve.

Ikonografija na području milanske nadbiskupije sv. Nazarija prikazuje uvijek kao starijeg, s bradom, a Celza kao mladića. Često su prikazani u rimskim vojnim odorama s mačem u ruci, kojim bijahu pogubljeni, i s palmom, znakom svoga mučeništva.

»Reci mi s kim se družiš, pa ću ti reći kakav si« – kaže narodna poslovica. Ako se u svome životu svaki dan družimo sa svecima čitajući njihove životopise, ako s njima u molitvi saobraćamo, onda će od tih heroja ljubavi prema Kristu nešto prijeći i na nas, bit ćemo zahvaćeni istim duhom koji je i njih prožimao. Sv. Ambrozije, i sam velik svetac, rado je zalazio na grobove mučenika i ondje molio. Štoviše, on je tragao za njihovim grobovima pa je tako otkrio tjelesa svetih mučenika Gervazija i Protazija te ovih dvojice mučenika što ih s časnom milanskom crkvom danas slavimo. Kao kršćani sugrađani smo tolikih svetih. Oni nas svakodnevno pozivaju da po njihovu primjeru živimo dostojno svoga kršćanskoga poziva.

27. srpanj

Sveti  kordovski mučenici

Skupinu kordovskih mučenika sačinjavaju: Juraj, Aurelije, Feliks, Natalija i Lilioza. Aurelije se rodio u gradu Cordobi u Španjolskoj od oca muslimana i majke kršćanke. Ostavši siroče u nježnoj dobi, bi odgojen od jedne svoje rođakinje kršćanke, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu.

Aurelije se kasnije oženio Natalijom. S njom je živio potajno kao kršćanin. No jednog je dana bio svjedok izvanredne hrabrosti i vedrine nekog kršćanina Ivana koji je, usred napadaja i pogrda, vjerno svjedočio svoju vjeru u Krista. To je Aurelija tako duboko potreslo da je u dogovoru sa svojom ženom odlučio živjeti isključivo u molitvi i pokori. Dok su u zatvoru pohađali zbog kršćanske vjere pozatvarane mučenike Ivana, Eulogija, Floru i Mariju, i u njima se sve više budila čežnja za mučeništvom. Jedina su im zapreka na tom putu bile njihove dvije kćerke: jedna od 5, a druga od 8 godina. Roditelji su se bojali za njih da poslije njihove smrti ne bi postale muslimanke jer bi ih netko mogao odgojiti za islam.

Iznijevši svoj problem sv. Eulogiju, taj im je savjetovao da kćerke povjere na brigu jednom obližnjem samostanu. Oni su prihvatili taj savjet, a za djecu se u samostanu starala neka udovica Izabela, žena mučenika Jeremije. Njoj su kao opskrbninu za djecu dali i priličnu svotu novaca. Istim idealom mučeništva bio je tada zahvaćen još jedan kršćanski bračni par: Feliks i Lilioza. Oboje potjecahu od maurskih roditelja, no po vjeri bijahu kršćani. Toj se skupini pridružio i Juraj, monah iz samostana Sv. Sabe u Jeruzalemu koji je, proseći milostinju za svoj samostan, iz sjeverne Afrike prešao u Španjolsku.

Aurelije i Natalija te Feliks i Lilioza bijahu osuđeni na smrt kao oni što pogaziše islam, dok je Jurja kao stranca sud lišio kazne. Taj pak nije želio da mu izbjegne mučenička kruna pa je riječima napao muslimanima svetog proroka Muhameda. To ga je stajalo glave jer je bio pogubljen skupa s ostalom četvoricom mučenika. Bilo je to 27. srpnja 852. Kršćani su njihova tjelesa pohranili kao najčasnije svetačke relikvije.

26. srpanj

Sveti Joakim i Ana, roditelji BDM

Danas slavimo onaj blaženi bračni par što je poklonio život Majci Sina Božjega. O Joakimu i Ani u Svetom pismu doduše nema spomena, no zato se njihovo ime prvi put spominje u jednom apokrifnom spisu iz II. stoljeća, koji se općenito naziva Protoevanđelje sv. Jakova. U prvih osam poglavlja toga spisa iznesene su neke pojedinosti što se odnose na Marijino čudesno rođenje. Taj spis govori o sv. Joakimu kao o veoma bogatu čovjeku, ali koji je bio i pobožan i dobar pa je prihode svojih dobara dijelio u dvoje: jedan je dio davao narodu, a drugi prinosio kao žrtvu Gospodinu za otpuštenje svojih grijeha. Kad se jednog dana nalazio u hramu, prinoseći svoju žrtvu, nagovorio ga je neki Ruben, predbacujući mu nevrijednost zbog koje sa svojom Anom nema djece. U Izraelu, naime, nijedan pravednik nije ostao bez potomaka. To je Joakima veoma pogodilo u srce pa se za četrdeset dana povukao u pustinju posteći i moleći kako bi od Gospodina isprosio potomka.

U međuvremenu je i Ana vapila Gospodinu moleći za plodnost svoga krila. U to joj se ukazao Božji anđeo i navijestio da će dobiti dijete. O toj je stvari po anđelu bio obaviješten i Joakim te pozvan da se iz pustinje vrati kući. Joakim je poslušao te u zahvalu prinio Gospodinu za žrtvu deset jaganjaca. Bogato je nadario i svećenika i narod. Ana je u velikoj starosti rodila kćerku i dala joj ime Marija. U trećoj godini roditelji su je prikazali Gospodinu. Protoevanđelje Jakovljevo ne spominje ime mjesta Marijina rođenja. Kasniji pisci misle da je to bio Nazaret, drugi opet Seforis, Jeruzalem ili Betlehem. Isti spis drži da se Joakim oženio Anom kad mu je bilo 20 godina, a o kasnijem njegovu i Aninu životu nakon Marijina prikazanja ne spominje ništa.

Iako podatke o roditeljima BD Marije crpimo iz jednog apokrifnog spisa, neki ne odviše kritički raspoloženi pisci misle da mu se može posvetiti pažnja, jer je veoma star, pa može biti odsjev jedne stare usmene časne predaje. Ime Joakim u hebrejskom znači »pripremanje Gospodinovo«. Značenje mu je lijepo i dobro odgovara roditelju Majke Božje.

Istočni sveti Oci u svojim su propovijedima na Marijine blagdane s mnogo ljubavi, oduševljenja i pobožnosti slavili i njezine roditelje. Štovanje se sv. Joakima na Zapadu razvilo mnogo kasnije nego na Istoku, a na Zapadu je sv. Ana daleko više popularna nego sv. Joakim. Njezinom je štovanju veoma pridonio Ivan Trithemius svojom knjigom Tractatus de laudibus sanctissimae Annae (Rasprava o pohvalama presvete Ane – Mainz, 1494). Kult sv. Ane naročito je raširen na europskom sjeveru: u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj. Ondje su glasovita svetišta sv. Ane u Dürenu u Njemačkoj te u Aurayu u Bretanji. Bretonci su taj kult prenijeli i u Kanadu, gdje se u Beaupréu nalazi također veliko svetište sv. Ane.

Sv. Anu naročito zazivaju žene željne poroda, trudnice i porodilje, majke općenito. U Njemačkoj su je naročito štovali zlatari, rezbari drveta i ebanovine, rudari. Na papinskom dvoru slavili su je konjušari pa su na njezin blagdan priređivali uvijek svečanu procesiju. Svjedok je tog kulta crkva Sv. Ane u Vatikanu, podignuta godine 1505.

Od svete Ane mnogi su molili i za milost dobre smrti jer je ona na smrtnome času, prema jednoj tradiciji, bila obradovana prisutnošću svoje kćerke Marije i njezina djetešca Isusa. Glasoviti bankari i bogataši Fugger u Augsburgu svoju su grobnu kapelu posvetili sv. Ani. U sjevernoj Europi u vezi sa štovanjem sv. Ane bila je mnogo u upotrebi »voda sv. Ane« – voda blagoslovljena njoj u čast, s kojom su škropljeni bolesnici u groznici, a i opsjednuti. Svetoj Ani je kao poseban dan u tjednu posvećen utorak jer se misli da se ona u taj dan rodila i umrla.

U Bistrincima, filijali župe Belišće, nekoć Valpova, nalazi se malo proštenište sv. Ane, poznato po cijeloj Valpovštini i sve tamo do Donjega Miholjca. Proštenište je nastalo uz poklonac sv. Ane, koji se nalazi u Bistrinačkom polju okružen hrastovima i lipama. Izgrađen je godine 1797. u vidu stupca s pravokutnim otvorom što ga zatvara rešetka od kovanog željeza iz vremena bidermajera. Nestručno je obnovljena g. 1934. Poklonac sv. Ane u Bistrincima skroman je rad domaćih majstora i rijedak očuvani primjerak takve vrste pokonca iz XVIII. stoljeća u onim krajevima. Ubraja se u spomenike kulture Valpovštine, a spominju ga naši poznati kulturni radnici dr. Anđelka Horvat, dr. D. Pinterović i Milan Balić.

Neka u narodu prilično nejasna predaja govori da je poklonac podignut u počast slike sv. Ane što je doplivala Dravom i zaustavila se u blizini Bistrinaca. Činjenica je da na blagdan Sv. Ane dolaze k tome pokloncu vjernici ne samo iz Bistrinaca, već i iz svih obližnjih mjesta. Pojedini hodočasnici dolaze i u druge dane, osobito na mlade nedjelje u ljetu. Kraj poklonca je iskopan zdenac na kojem se hodočasnici umivaju ili barem popiju nešto vode iz tog zdenca. Nekoć je iz Bistrinaca na blagdan Sv. Ane rano ujutro u 3 sata išla procesija k Sv. Ani. Putem se molilo i pjevalo. Zagovoru sv. Ane pripisuje se ozdravljenje jednog slijepog djeteta, o čemu je bilo pisano i u našem katoličkom tisku. Blagdan se sv. Ane kraj njezina poklonca u Bistrincima još i danas svečano slavi uz veliko sudjelovanje Božjega naroda kako na misama tako i na sakramentima pokore i Euharistije. Idući k sv. Ani u Bistrincima puk pobožno pjeva:

Častimo te, sveta Ano,

jer je tebi bilo dano,

da porodiš Gospu dragu,

Spasitelja Majku blagu!

Stablo se po plodu poznaje, dobro rodi dobrim, a zlo zlim plodom. Ako je to tako, onda stablo sv. Joakima i sv. Ane valja ubrojiti među najbolja stabla. Iz njega je potekla Bogorodica, a od nje opet Isus, Božji Sin. Zato je posve opravdano da taj sveti bračni par, tog pravednog oca i svetu majku odano štujemo.

O njima u jednom govoru na Malu Gospu sv. Ivan Damašćanski ovako kliče: »O prečisti paru, Joakime i Ano! Vi opsluživaste čistoću koju propisuje naravni zakon i po Bogu postigoste što nadilazi narav: rodili ste svetu Bogorodicu koja ne pozna muža! Pobožno i sveto živeći u ljudskoj naravi rodili ste kćer koja nadilazi anđele i sada im je gospodarica. O najkrasnija i najmilija djevojko! O kćeri Adamova i majko Božja! Blaženi bokovi i utroba iz koje si niknula! Blažene ruke što su te nosile! Blažene usne kojima si dopustila da uživaju u čistim poljupcima, da bi u svemu uvijek njegovala djevičanstvo! Kliči Bogu, sva zemljo, pjevaj, poskakuj od veselja i kliči psalme! Podignite svoj glas, smjelo podignite – nemojte se bojati!«

25. srpanj

Sveti Jakov Stariji, apostol

Jakov je bio sin Zebedeja i Salome, a brat Ivana evanđelista. Rodio se u Betsaidi na Genezaretskom jezeru. Na apostolat je pozvan u proljeće ili ljeto g. 28. od samoga Krista. Sveti Matej o tom u svom evanđelju piše: »Idući odatle dalje, Isus opazi drugu dvojicu braće, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana, u lađici, s ocem, gdje krpe mreže. Pozva ih. Oni odmah ostave lađicu i svog oca te pođu za njim« (Mt 4,21–22).

Sveti Jakov, zajedno s Petrom i Ivanom, pripada onome najužem krugu oko Isusa. S njima je prisutan uskrsnuću Jairove kćerke, Isusovu preobraženju na Taboru, njegovoj smrtnoj borbi u Getsemaniju.

O njegovu naglom karakteru govori zgoda iz Isusova života kada ga negostoljubivi Samarijanci ne htjedoše primiti. »Kad to vidješe učenici, Jakov i Ivan, rekoše: ’Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?’ Isus se okrenu pa ih ukori. I odu u drugo selo« (Lk 9,54–56). Ono što još sigurno znamo o sv. Jakovu zabilježeno je u Djelima apostolskim. »U ono vrijeme kralj Herod poče zlostavljati neke članove Crkve. Mačem pogubi Ivanova brata Jakova« (Dj 12,1–2).

Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski spominju i obraćenje sudskoga sluge ili pandura, koji je Jakova vodio na sud. Vidjevši taj kako je apostol hrabro primio smrtnu osudu, priznao se i sam kršćaninom. Jakova je zamolio za oproštenje za sve što mu je učinio. Apostol ga je poljubio i rekao mu: »Mir s tobom!« Poslije toga je obojici odrubljena glava.

Tijelo sv. Jakova bijaše preneseno u Compostellu, u Španjolskoj, gdje njegov grob u srednjem vijeku postade uz Rim i Jeruzalem najviše pohađano hodočasničko mjesto. Španjolska ga je izabrala za svoga zaštitnika, a kad njegov blagdan padne u nedjelju, onda je ona cijela godina jubilarna Jakovljeva godina.

U hrvatskim krajevima posvećena je sv. Jakovu prekrasna šibenska katedrala, župne crkve u Gorjanima, Gunji, Ilači, Klakaru – sve su to župe đakovačke biskupije – a ima ih sigurno i u drugim našim biskupijama. Na Zagrebačkoj gori ili Medvednici nalazi se također starodrevna kapela Sv. Jakova, poznata planinarima, ali i hodočasnicima što onamo dolaze na svečev blagdan.

Svetog su Jakova kao svog naročitog zaštitnika poštivali tijekom stoljeća hodočasnici i putnici, zatim srednjovjekovni vitezovi, pa onda apotekari, kožari, ratari i voćari. Slikari ga obično prikazuju kao putnika sa štapom u ruci, koji put i s mačem, što podsjeća na njegovu smrt, jer je od kralja Heroda Agripe bio pogubljen mačem i tako prvi od apostola pošao u mučeničku smrt. Sv. Ivan Zlatousti kaže o njemu: »Od početka ga je prožimao veliki žar: zapustio je sve ljudsko, te se popeo do neizrecivog vrhunca i ubrzo bio pogubljen.«

Ribaru sretni Galilejskog mora,

Jakove sveti, primi našu pjesmu:

Ribarskoj mreži glas te Kristov ote,

Marni da budeš ribar, dušelovac.

Isusov pogled zanio te mlada,

S Ivanom, bratom, za njim odmah hrliš

Učenik vatren ti si uvijek bio

Kao sin groma gorio za Krista.

24. srpanj

Sveti Alfonz Marija de Liguori (1696-1787)

Alfonz je rođen 27. rujna 1696. u Napulju kao sin velikoga admirala Napuljskoga Kraljevstva. Bio je veoma nadaren, volio je glazbu, pjesništvo i slikarstvo, ali se po očevu nalogu morao posvetiti studiju prava. Već sa 17 godina života postao je doktor pravne znanosti. Dvije godine kasnije postao je samostalan odvjetnik. Izgubio je veliki proces između vojvode od Gravine i velikoga toskanskoga vojvode. Tada mu se zgadilo nepoštenje u takvim procesima pa je zauvijek napustio odvjetničku karijeru.

Htio je najprije stupiti u družbu oratorijanaca sv. Filipa Nerija, ali se tome usprotivio njegov otac. Tako je postao biskupijski svećenik i počeo djelovati u svome rodnom Napulju, ali s izvanrednom pastoralnom svježinom i novošću. Posvetio se vjerskoj pouci malih i velikih, brizi za bolesnike. Silna aktivnost naškodila mu je zdravlju pa je teško obolio te bio poslan na podulje bolovanje.

Kako je tada imao vremena, mnogo je razmišljao i u njemu je dozrio njegov životni plan. Više neće davati prednost pastvi u gradu, već na zapuštenim selima. Da bi to postigao, osnova i novi red nazvavši ga redom Presvetog Otkupitelja. Njegovi se redovnici zbog toga zovu redemptoristi. Kao što je Isus slao svoje učenike dvojicu po dvojicu, osobito po selima, da propovijedaju blagu vijest Evanđelja, tako će raditi i duhovni sinovi sv. Alfonza. Zato je sastavio mnogo pastoralnih priručnika i katekizama. U njima se često puta očituje svečeva neobična domišljatost.

Veliko područje djelovanja sv. Alfonza bila je moralna teologija, u kojoj njegov rad otvara novu epohu, koja se u mnogo čemu kao vrijedna zadržala još i danas.

U dobi od 66 godina Alfonz je morao preuzeti biskupsku stolicu postavši biskupom biskupije Santa Agata dei Goti. Bila je to mala, ali veoma raštrkana biskupija. Zbog sve veće kostobolje i uloga svetac je mnogo trpio te molio da bude oslobođen biskupske službe, koju je obavljao vrlo vjerno i savjesno. No Papa mu je na molbu ovako odgovorio: “Meni je draže da vi i dalje upravljate biskupijom, pa bilo to i iz kreveta.” U 79. godini mogao se ipak povući u svoj samostan u Noceri dei Pagani, gdje je proživio daljnjih 12 godina. Ispunio ih je radom oko pisanja nabožnih knjiga kao što su: Veliko sredstvo molitve, Pohodi Presvetom sakramentu, Vječne istine, U Božjoj službi i još mnoge druge.

On je tolikim dušama donio mnogo svjetla i utjehe, ali je sam morao u posljednjim godinama života mnogo pretrpjeti od skrupula i drugih tjeskoba. Umro je kao 91-godišnji starac. Bio je velik štovatelj Majke Božje i njoj u čast napisao je glasovitu knjigu Marijine slave, prevedenu na mnoge jezike, i koja je tolike uvela u pravu pobožnost prema Majci Božjoj. Papa Grgur XVI. proglasio je g. 1839. Alfonza svecem. Kasnije ga je papa Pio IX. proglasio naučiteljem Crkve, a Pio XII. nebeskim zaštitnikom svih ispovjednika i moralista.

Mučenici vjernosti Kristu,Crkvi, papi i zvanju

U svojoj prvoj enciklici Ecclesiam suam Pavao VI. je zapisao: »Krist je ustanovio svoju Crkvu, da bi svim ljudima bila dobra majka i služiteljica spasenja. Stoga se razumije, samo od sebe, zašto su joj tijekom stoljeća zasvjedočili posebnu ljubav i posvetili naročitu brigu svi oni kojima je na srcu ležala slava Božja i vječno spasenje ljudi. Među onima što su tako činili, isticali su se naročito pape, Kristovi namjesnici na zemlji, zatim nebrojeni biskupi i svećenici te udivljenja vrijedan broj kršćanskih svetaca…«

Mi ih danas ne želimo sve nabrajati, jer je to i nemoguće, nego ćemo se zadovoljiti da spomenemo neke. Uvjereni smo da pod tim kršćanskim svecima Sveti Otac razumijeva i sve one koji su se također istakli svojom vjernošću, a vjerojatno neće nikad doći na oltar. Među njima mislimo naročito na one koji su u ne tako davnom razdoblju osporavanja pokazali naročitu vjernost Crkvi i njezinoj hijerarhiji.

Na čelo svih onih koje danas želimo spomenuti stavljamo blaženog Josipa Fernandeza, mučenika u Tonkingu, čiji se spomendan danas i slavi. On se rodio 3. rujna 1775. u Ventosa de la Cueva, u Španjolskoj. Stupio je u Valladolidu u dominikanski red 12. kolovoza 1796. Završivši redovite nauke bio je g. 1805. zaređen za svećenika. Te iste godine kao misionar pošao je na Daleki istok u Tonking.

Kroz 32 godine apostolskoga rada, većinu je od toga vremena proveo u selu KienLao, mnoge je obratio na kršćanstvo, a kršćane odgojio u vjernosti, u revnosti prema Kristu i Crkvi. Kad je u zemlji buknulo progonstvo, morao je napustiti svoje drago selo te potražiti sigurnije mjesto. No 18. lipnja 1838. napola uzet bio je uhvaćen i zatvoren.

Nalazeći se u gajbi od bambusove trstike, bio je neprestanim pokušajima, prijetnjama i obećanjima napastovan da otpadne od svoje vjere. Mučenik je na sva ta nastojanja izjavljivao da je došao u Tonking naviještati Isusa Krista te da je u taj posao utrošio sve svoje sile. Zbog toga je osuđen na smrt. Upravitelj pokrajine LêVanhDuc pokušao je s mučenikom 24. srpnja 1838. još jedanput sreću i dao mu ovaj prijedlog: »Sada ti valja odrubiti glavu. No, ako budeš pogazio križ, bit će ti vraćena sloboda pa ćeš se moći vratiti u Europu. Inače ćeš ginuti.« Mučenik vjernosti na to je odgovorio: »Ne, mandarine! Ako hoćeš, daj me pogubiti, samo te molim da mi ne govoriš o obešćašćenju onoga znaka spasenja po kojem su svi ljudi spaseni.«

Mučenik je istoga dana pogubljen ostavši nepokolebljivo vjeran svome Kristu. Leon XIII. proglasio ga je 27. svibnja 1900. blaženim.

A sada se u promatranju junaka vjernosti primaknimo bliže našem vremenu. Glasoviti i zaslužni redovnik o. Werenfried van Straaten, poznat po nadimku »Speckpater« u svome listu Ostpriesterhilfe broj 2. g. 1969. iznosi ovo:

»Kako su sredstva društvenog priopćavanja, što Crkvi u slobodnom svijetu stoje na raspolaganju, često glasilo samo ljevičarskih novinara, ovdje dajem riječ čovjeku koji je zbog onoga što je za Boga pretrpio više od mnogih drugih pozvaniji da govori. On živi kao svećenikradnik u jednoj potkrovnoj sobici u Rumunjskoj. Prije toga je 15 godina proveo u zatvoru, a pripada Grkokatoličkoj crkvi, koju neki smatraju zaprekom za ekumenski pokret. Za bezbrojnih preslušavanja njegovo je tijelo nepopravljivo oštećeno. No njegov je duh ostao neslomljen. S poštovanjem sam zabilježio njegove riječi što ih ovdje navodim:

’Mi smo zbog Petrova prvenstva godinama trpjeli muke, udarce, glad, studen, golotinju, podrugivanje. Naše okove, lisičine i željezne rešetke ćelije cjelivali smo kao posvećene predmete, a naše robijaško odijelo poštivali smo kao kakvu svetu odjeću. Mi smo svoj križ dragovoljno nosili, makar su nam neprestano kao plaću za otpad od Rima nudili slobodu, novac i udoban život. Naši su biskupi, svećenici i vjernici zajedno osuđeni na preko 5.000 godina zatvora, a od toga su preko tisuću godina nepravedne kazne već i podnijeli. Šest je biskupa za jedinstvo s Rimom, što su ga naši pradjedovi prije 270 godina ponovno uspostavili, umrlo u zatvoru. Unatoč tim krvavim žrtvama, naša Crkva broji sada isto toliko biskupa kao i u vremenu kad su je Staljin i pravoslavni patrijarh Justinijan trijumfirajući proglasili mrtvom. Činjenica što naša Crkva kroz 21 godinu najnečovječnijih patnja nije bila uništena, za nas je znak da Bog čeka na svoj čas. On, koji nam je dao milost postojanosti, dat će nam i milost uskrsnuća… Ako vas mi u svojim mukama pozivamo na strpljivost, onda to znači da smo za svoju vjeru spremni i umrijeti. A Krist je rekao da će pšenično zrno kad umre donijeti obilan plod. Mi ne sumnjamo u njegovu riječ.’ Progonjena Crkva živi u toj nadi i u suosjećanju s Kristom. Ona ne želi nikakav kompromis koji bi previdio onu istinu za koju je Krist umro. Zbog toga moramo moliti jakost za progonjene, mudrost za diplomate, vjeru za nas same i vjernu ljubav za papu i cijelu Crkvu.«

Opat cistercitskog samostana »ChauSon« u južnom Vijetnamu Stjepan Hoàng u jednom pismu pisanom u studenom 1972. piše: »O ovoj zemlji koja je još uvijek u žarištu svjetskog zbivanja čujete, možda, mnogo lošeg i lažnog. Stoga bih vam htio o svome zavičaju javiti nešto utješno. Kršćanin biti znači nadati se protiv svake nade. ’Ali ako se nadamo onomu čega ne vidimo, postojano ga čekamo’ (Rim 8,25). To vrijedi ponajviše onda kad iznad našeg života stoji križ – kao u Vietnamu – iznad jedne cijele zemlje i naroda. Iako od 30 milijuna Vietnamaca ima danas tek 3 milijuna katolika, to je ta zemlja otkako je u nju ušla Kristova vjera, dala već 300.000 mučenika. A mi znamo da je upravo mučenička palma uvijek znak pobjede ’maloga stada’. ’Ne boj se, stado malo, jer je odlučio vaš Otac da vam dadne Kraljevstvo!’ (Lk 12,32). Stoga smo puni pouzdanja. U Vietnamu su i radnim danom već od četiri sata ujutro crkve pune muškaraca i žena koji dolaze na misu i pričest.«

23. srpanj

Sveta Brigita Švedska (1302-1373)

Brigita je rođena oko g. 1302. kao kćerka odlične švedske obitelji u Finstadu kod Upsale. Kad joj je bilo deset godina slušala je jednu propovijed o muci Isusovoj, koja je na nju silno djelovala i pod njezinim je dojmom, tako reći, ostala cijeloga života. Prvu noć nakon te propovijedi ukazao joj se raspeti Gospodin i pozvao je na trajno razmatranje svoje muke. Ona se tome pozivu odazvala, pogotovo kad je godinu dana kasnije izgubila dragu majku. Do svoje udaje već u 14. godini živjela je kroz tri godine kod svoje tetke, odijeljena od oca i svoje obitelji, što joj je bilo veoma teško. U takvom stanju sve više se sjedinjavala s Kristom, čovjekom boli, pa je iz toga upoznala povezanost između grijeha i poniženja u čovjeku s jedne te pomirenja i milosti u Kristu s druge strane.

Udavši se po očevoj volji veoma mlada za Ulfa Gudmarssona, rodila mu je osmero djece, postavši uzornom suprugom i majkom. U braku je poput “jake žene” iz Biblije provela 28 godina. Imala je sreću da je i njezin muž bio dobar čovjek, po naravi blag te bogobojazan. On je uz nju u svakom pogledu lijepo uznapredovao. Brigita je svoju djecu veoma dobro odgojila. U jednom viđenju rekla joj je Blažena Gospa: “Nastoj oko toga da tvoja djeca postanu i moja!” Ona je tu preporuku savršeno ispunila tako da je u jednom spisu zavrijedila ovu pohvalu: “Brigita je iz Švedske imala četvero muške i četvero ženske djece, i sve ih je imala svete.”

Brigita je bila srce i duša brojne obitelji, velike kuće s brojnom služinčadi te bogatog imanja. Na sve je stigla, za sve se brinula, ali je našla vremena i za molitvu i omiljelo razmatranje Kristove muke. Da se što više suobliči s Kristom patnikom, činila je velike pokore, mnogo postila, a osobito strogo u korizmi. Uz to je vršila i mnoga djela milosrđa za siromašne, bolesne, patnike, pale djevojke.

Nakon muževljeve smrti Brigita je sve više ulazila u javni život Crkve i Europe svoga vremena. Višeput je među zavađenim kraljevima izvršila mirotovornu posredničku ulogu, zauzimala se za povratak papa iz Avignona u Rim, za poboljšanje ćudorednoga života biskupâ i svećenikâ. Došavši u Rim, ondje je godinama stanovala u jednoj kući na Piazza Farnese. Tada se mnogo brinula za hodočasnike što su dolazili u Rim s europskog Sjevera. Brinula se ne samo za njihov smještaj, već još više da im svećenici u njihovu jeziku pružaju vjerske usluge, osobito propovijedanjem i ispovijedanjem.

Svetica se trajno bavila mišlju o osnutku Otkupiteljeva reda. Poticaj za to dolazio joj je od samoga Spasitelja. Tu će zamisao ostvariti njezina kćerka Katarina te uz odobrenje pape Urbana V. u Vadsteni osnovati slavni samostan od dva dijela: za muškarce i za žene.

Godine 1372. Brigita je pošla na hodočašće u Svetu zemlju. U svibnju je stigla pred Jafu gdje se brod nasukao, ali se nijednom putniku nije ništa dogodilo. U Jeruzalem je prispjela 13. svibnja. Ondje se nastanila u franjevačkom svratištu za hodočasnike. U Isusovoj je domovini ostala četiri i pol mjeseca. Imala je u programu pohoditi mjesta Isusova rođenja, krštenja, muke i smrti. Nalazeći se u bazilici Svetoga groba i moleći se, vidjela je u duhu cijelu Isusovu muku. Posjetila je i Betlehem, mjesto Isusova rođenja. Kad je bila u blizini Getsemanija na grobu Majke Božje, primila je objave o Marijinu životu i njezinu slavnom uznesenju na nebo. Druge manje objave primila je u dvorani Zadnje večere, na Maslinskoj gori i na Jordanu.

U Svetoj zemlji kao majka doživjela je veliku radost i utjehu jer su franjevci samostana na brdu Sionu njezina sina Birgera posvetili za viteza Svetoga groba.

Uz sv. Franju Asiškoga sv. Brigita se ubraja među najglasovitije srednjovjekovne hodočasnike Svete zemlje. Ta je svetica u katoličkom svijetu postala slavna još i po svojim spisima koji su sakupljeni u jedan svezak i nose naslov Objave. Oni su trajni mistički i literarni spomenik po kojima je svetica ušla u povijest “kao Božji apostol i prorok”, kao “vidjelica i mističarka Sjevera”.

Objave sv. Brigite stručnjaci smatraju pravim književnim i mističnim remek-djelom, jer su pisane živim, slikovitim, kojiput i dramatskim stilom. To je djelo puno poezije pa je kadro očarati i najprofinjenije književne sladokusce. Pisano je latinskim jezikom, ne doduše klasičnim, ali unatoč tome dostojanstvenim. U Objavama kao ideje vodilje dolaze do izražaja misli o Božjem gospodstvu, njegovoj pravednosti, ali s kojom je uvijek povezano njegovo preobilno milosrđe. Objave izražavaju na osebujan način velike srednjovjekovne pobožnosti, osobito onu prema Kristovu čovještvu i Presvetoj Djevici. Sv. Brigita veliča Marijino bezgrješno začeće. Od svetaca slavi sv. Josipa i one svete kojih je svetišta kao pobožna hodočasnica pohodila, osobito ono sv. Jakova u Compostelli. Mnogo govori i o anđelima, osobito o čuvarima.

Sv. Brigita je u prisutnosti svoje kćerke Katarine i svoga ispovjednika umrla u Rimu na današnji dan godine 1373. Njezini zemni ostaci preneseni su u Švedsku te ondje sahranjeni u crkvi u Vadsteni.

Opširnije

Sveta Brigita

BLAŽENI APOLINAR IZ POSATA

Svećenik – mučenik

Nepokolebiva vjernost Sv. Stolici, prva i zadnja riječ serafskog Pravila, postala je slavna oznaka i glavni ures braće kapucina.

Franjevci kapucini koji su u XVI. st. bujno ponikli iz dobrotvornog, plodonosnog stabla franjevačkog Reda, razišli su se među narod i propovijedali strogošću života i vatrenom riječi u vremenima teškim za Crkvu nego ikada prije; od samih svojih početaka neustrašivo su poduzeli poslanje za obnovu jedinstva, koje je bilo narušeno tolikim krivovjerjem.

Naš blaženik je rođen u Švicarskoj u okolici Friburga 1739. g. Već od prvih dana svojega života bio je po naravi i milosti duša, koja je pružala sigurne nade. U svojem rodnom mjestu završio je gimnazijsku naobrazbu gdje je do izražaja došla njegova marljivost, inteligencija i skroman život. Bio je obuzet jedinstvenom ljubavlju za serafsko siromaštvo, odlučio je nasljedovati Partijarha siromaha i izabrao je siromaštvo za svoju zaručnicu.

Sa svojih 23. g. stupio je u Švicarskoj u Red braće kapucina. Kroz 7. godina proboravio je po raznim samostanima provincije radi usavršavanja svoje redovničke, crkvene i intelektualne formacije. Kad je postao svećenik, s izvanrednim poštivanjem i revnošću obavljao je božanska otajstva. Na njemu je uz svetu poniznost i veselo spremnu poslužnost odsijevala iskrena naklonost prema samoći, unutarnjem životu i svakoj vrsti žrtve. Strogi studij i sposobnost koju je pokazao u filozofskoj i teološkoj struci, bila je povod njegovog imenovanja za lektora u Friburgu 1777. g.

Kad je predvidio da mu redovnički poglavari kane povjeriti i druge dužnosti, molio je za milost da ga ne promiču u časti, da bi se mogao više posvetiti svojem vlastitom posvećenju. Uza sve to 1783. g. bio je imenovan za učitelja novaka u Altdorfu. Na toj službi ostao je kratko vremena, a bilo je udovoljeno njegovoj čežnji: posvetiti se propovijedničkoj službi, poučavanju i obrani katekizma.

Kao neumorni misionar išao je od sela do sela, od grada do grada. Mnogi su ga slušali i u njegovoj pouci slijedili. Silno veliki broj naroda tiskao se oko njegove propovijedaonice, a često su i plemići privučeni njegovim apostolskim glasom, napuštali dvorci i k njemu hrlili. Iznenada mu provincijal jedne francuske provincije predloži da ode kao misionar u Aziju i da tamo naviješta Evanđelje idolopoklonicima.

No, ipak je još neko vrijeme morao ostati u Parizu, da se izvježba u jeziku i stekne potrebno poznavanje stvari. 5000 Nijemaca koji su većim dijelom stanovali u velikoj župi sv. Sulpicija, zamolili su ga da bude njihov dušobrižnik, a on se tome rado odazvao. Međutim, u Parizu kao i u čitavoj Francuskoj narod je bio vrlo ogorčen, uzrujan i prožet prevratničkim, buntovnim kvascem, koji je trebao što prije buknuti u bijesnu revoluciju. Apolinar se pret tim kušnjama, koje su prijetile sa svih strana, osjećao opremljen nepobjedivom snagom duha; ona bolna progonstva, što su se bila urotila protiv njega, dobro su ga očeličila za prestojeću borbu.

Za vrijeme boravka u Francuskoj nije htio ptihvatiti onu naredbu – da se odrekne svojega zvanja i da prihvati svjetovni život; on to odbija i radi toga čina bude s drugima predan na mučenja. Njegovo je ime bilo upisano među one svećenike, koji su se zakleli. Tada je on izdao djelce, prožeto teologijom i vjerom, pod naslovom: “Raskrinkani zavodnik ili odmetništvo onih, koji su se zakleli”. Uputio je također jedno protestno pismo dnevniku “Prijatelj kralja”, moleći da se u što većem broju objavi i rasparča. Iz pisama, koje je on pisao onih burnih dana, možemo vidjeti i shvatiti, kako su divna čuvstva prožimala njegovu čitavu dušu.

U sv. Euharistiji je stalno crpio snagu za svoj svakodnevni svećenički i redovnički život. Zadnju sv. misu služio je s tolikom pobožnošću, da se to i ne može izreći: domalo je trebao izdržati strahovite borbe mučenika. Zatim je otišao na “svoje časno mjesto” u jedan obeščašćeni samostan redovnika; tamo su odmah iza njega stigla dva biskupa i veliki broj svećenika i redovnika. Kad se je o. Apolinar pojavio u tom zatvoru, s lica mu je odsijevala takva vedrina i zadovoljstvo, da su se čudili svi oni koji su bili već prije njega zatvoreni.

Liturgijski se slavi 2. rujna.

Ivan Kasijan

Sveti Ivan Kasijan (oko 360 do 435) ( latinski : Jo (h) Annes eremita Cassianus, Joannus Cassianus ili Joannes Massiliensis), Ivan asketski ili Ivan Kasijan rimski, bio je kršćanski teolog slavio iu zapadnoj i istočnoj Crkve za njegov mistični spisi. On je poznat i kao jedan od ” skitski redovnika “i kao jedan od” Desert očeva . ” Ivan Kasijan je rođen oko 360 vjerojatno u regiji Scythia Minor (sada Dobruja u današnjoj Rumunjskoj ), iako neki znanstvenici pretpostavljaju galskog porijekla ^[2] Kao mlada odrasla osoba, on i stariji prijatelj, Germana, otputovao u Palestinu , gdje su ušli Hermitage u blizini Betlehema . Nakon što je preostale u toj zajednici, za oko tri godine, ^[3] su se zaputili u Egiptu , koji je najam Christian borbe, i posjetio niz samostanskih zaklada. Oko petnaest godina poslije, u c.399, Kasijan i Germana pobjegao antropomorfna kontroverze izazvane Teofila, nadbiskup Aleksandrije, s oko 300 drugih Origenist redovnika. Ivan Kasijan i Germana otišao u Carigrad , gdje ih je pozvao Sveti Ivan Zlatousti , carigradski patrijarh , za zaštitu. Ivan Kasijan bio je zaređen za đakona , a bio je pripadnik klera u prilogu patrijarhu, a borbe s carske obitelji uslijedila. Kada je patrijarh je bila prisiljena u izgnanstvo iz Carigrada u 404, Latinski-govori Ivan Kasijan je poslan u Rim da se izjasni svoju stvar prije nego što papa Inocent I. Dok je bio u Rimu Ivan Kasijan prihvatio poziv da pronađeno egipatskog stila samostana u južnoj Galiji , u blizini Marseillea. On također može imati potrošeno vrijeme kao svećenik u Antiohiji između 404 i 415. U svakom slučaju, on je stigao u Marseille oko 415. Njegov temelj, opatije sv Victor , kompleks samostana i za muškarce i žene, bio je jedan od prvih takvih ustanova na zapadu, a služio je kao model za kasnije samostanski razvoj. St. Kasijan je opatije i rukopise pod utjecajem sv Benedict koji su ugrađeni mnogi od iste principe u svoj redovnički pravilo ( Regula Benedicti ), i preporučila svojim redovnicima koji su čitali djela Kasijan. Od Benedikta pravilu se još uvijek koristi benediktinskom , cistercitskog i trapista redovnici, misli Johna Kasijan dalje vodiče duhovnom životu tisuća muškaraca i žena u zapadnoj Crkvi. Ivan Kasijan je umro u 435 godini u Marseilleu. On je svetac i Istočne pravoslavne crkve . Njegov blagdan je tradicionalno obilježava 29. veljače. Budući da ovaj dan dolazi samo jednom u svake četiri godine prijestupnih godina , službena Crkva kalendari često prenijeti svoj blagdan na neki drugi datum (obično dan prije 28. veljače). Kasijan je dobio blagdan na liturgijskom kalendaru biskupskih Crkve (SAD) 29. veljače. Rimokatolička crkva također priznaje Ivan Kasijan i sveti, uključujući ga u Rimski martirologij uz blagdan 23. srpnja. ^[4] Iako on nije jedan od svetaca uključene u General rimokatoličke kalendar svetaca , nadbiskupija Marseille i neki crkveni redovi slavimo njegov spomen na taj dan. Ivan Kasijan je relikvije se čuvaju u podzemlju kapele u samostanu sv Victor u Marseilleu. Njegova glava i desna ruka su u glavnoj crkvi postoje.

22. srpanj

Sv. Marija Magdalena,

Marija se rodila u Magdali u Palestini. Prema predaji, njezini roditelji su bili veoma bogati. Još kao djevojčica ostala je bez oca, a s petnaest godina i bez majke. Neobična joj je ljepota bila uzrokom pada u bludni grijeh. Bila je javna grješnica. Njezino je ime jedno od rijetkih ženskih imena spomenutih u Evanđelju, Marija je, taknuta Božjom milošću, počela razmišljati o obraćenju. Nije se oglušila na Božji poticaj. Grad u kojem je griješila bludno izabrala je i za mjesto pokore. Javno je griješila pa je zato i odlučila javno činiti pokoru i zadovoljštinu za svoje grijehe. Javno je sablažnjavala druge pa se javno i kajala. Nije se osvrtala na ruganje i prijezir mnogih. Došla je u kuću Šimuna, farizeja, kleknula do Isusovih nogu, koje je cjelivala, suzama ih prala, mirišljavom pomasti mazala i svojom bujnom kosom brisala. Evanđelje nam ne donosi nijednu njezinu riječ, ali suze pokajnice su kazale sve. Stoga joj Isus oprašta grijehe i otpušta je u miru, ona je postala velika pokornica. Od toga susreta s Isusom počela je Marija živjeti novim načinom života. Pratila je Isusa u javnim nastupima. Prema jednima ona je ista osoba koja je pozorno slušala Isusove riječi dok je njezina sestra Marta pripremala večeru. U njihovoj obiteljskoj kući živio je i njihov brat Lazar, kojega je Krist uskrisio. Kada se Marta potužila jer sama priprema večeru, a njezina sestra Marija sjedi, Isus je kazao da je Marija izabrala ‘najbolji dio’. Iz nje je Isus istjerao 7 zloduha. Evanđelist Luka spominje Mariju Magdalenu u skupini žena koje su Isusa pratile u njegovu apostolskom radu. Bila je uz Isusa u najtežim časovima njegova života. Zajedno s Gospom bila je pod Isusovim križem na Kalvariji. U društvu anđela ostala je uz grob Isusov, našla se nad praznim Kristovim grobom. Uskrsli Isus se njoj prvoj ukazao i poslao je kao vjesnicu te radosne vijesti svojim apostolima. Vjernički puk uvijek je slavio Mariju Magdalenu kao veliku obraćenicu i njezin dan kao ‘svetkovinu suza’.

Marija Magdalena

Svetica Casoslov naroda Božjega na obvezni spomendan sv. Marije Magdalene kaže posve kratko ono bitno. »Bila je primljena medu Kristove ucenike. Nazocna je bila kod njegove smrti i na Uskrs veoma rano vidjela je Otkupitelja koji je od mrtvih uskrsnuo. Njezino se štovanje u zapadnoj Crkvi raširilo posebno u XII. stoljecu.« Što je prethodilo Magdaleninu životu prije nego je primljena medu Kristove ucenike, to je medu tumacima Svetog pisma, svetim Ocima i hagiografima veoma sporno. Njihova su mišljenja ne samo razlicna, vec i posve suprotna. U srednjem vijeku bilo je snažno naglašeno da je bila velika grješnica i da se obratila Gospodinu te postala velika pokornica: najodlicniji predstavnik svih obracenika. Slikari su je obicno slikali kako suzama pere Gospodinove noge, a kosom otire, poistovjecujuci je s onom ženom, javnom grješnicom u gradu, do Isusovih nogu u kuci farizeja šimuna Gubavoga. Mi se ovdje necemo i ne možemo upuštati u ta raspravljanja, vec jednostavno u sv. Mariji Magdaleni štujmo Gospodinovu ucenicu, onu Magdalenu što je stajala pod njegovim križem, o cemu govore svi evandelisti, i onu koja je prva vidjela Uskrsloga te postala blagovjesnicom njegova uskrsnuca. »Kad uskrsnu u prvi dan sedmice, Isus se najprije ukaza Mariji iz Magdale, iz koje bijaše istjerao sedam zlih duhova. Ona ode i to javi onima koji bijahu njegovi pratioci, a sad bijahu u tuzi i suzama« (Mk 16,9–10). Prazan grob te kako se Isus ukazuje Mariji iz Magdale krasno je opisao sv. Ivan u 20. glavi svoga evandelja. Tumaceci taj tekst Grgur Palamas, solunski nadbiskup od 1340–1359, po utjecaju u istocnoj Crkvi tako velik kao sv. Toma Akvinski u zapadnoj, zapisao je o Mariji Magdaleni divnih misli. One prema tradiciji istocne Crkve, kao i svako drugo teološko razmišljanje, treba da posluže kontemplaciji i mistici, molitvenom doživljavanju našega Gospodina. Procitajmo jedan dio toga nadahnutoga Palamasova teksta! »Medu onima što su nosile miomiris na Kristov grob, slavimo jedino spomen Marije Magdalene. Krist je iz nje istjerao sedam zlih duhova da bi dao mjesto sedmerostrukom djelovanju milosti Duha. Njezina ustrajnost da ostane i dalje na grobu zavrijedila joj je videnje i razgovor s andelima; zatim je vidjela Gospodina te postala njegovim apostolom kod apostolâ. Poucena i potpuno uvjerena iz ustiju samoga Boga, polazi naviještati im da je vidjela Gospodina i ponavljati im što joj je rekao. Promotrimo, braco moja, koliko je po dostojanstvu Marija Magdalena zaostajala za Petrom, glavom apostola, i Ivanom, veoma ljubljenim Kristovim teologom, a koliko je ipak više od njih bila obdarena. Kad su oni dotrcali na grob, ne vidješe drugo do plahtice i rucnika; no ona koja je cvrstom ustrajnošcu ostala do kraja na vratima groba, vidjela je prije apostolâ ne samo andele, nego i samoga Gospodara andela, uskrsla u tijelu. Cula je njegov glas i tako ju je Bog svojom rijecju stavio u svoju službu. Hram je u kojem u ovaj cas stojimo slika Kristova groba. On je cak i nešto bolje od slike, on je, tako reci, stvarno jedan drugi Sveti grob. Tu se nalazi mjesto gdje se polaže Gospodinovo tijelo, tu se nalazi sveti stol. Svaki, dakle, onaj što se cijelim srcem žuri prema ovome božanskome grobu, istinskom Božjem prebivalištu, da bi tu sabrana duha i upravljena prema Bogu ustrajao sve do kraja, taj ce ne samo na andeoski nacin nauciti rijeci nadahnutih knjiga, nego ce i sam ocima duha, da ne kažem i više: ocima tijela, bez ikakve prevare promatrati samoga Gospodina. Jer onaj koji ocima vjere promatra misticni stol i kruh života pohranjen na njemu, vidi u stvarnosti Božju Rijec, koja je za nas postala tijelo i nastanila se medu nama. A ako se udostoji i primiti ga, ne samo da ga vidi, vec i sudjeluje u njegovu bitku, prima ga u svoje srce kao gosta te se ispunja božanskom milošcu što dolazi od njega. Isto tako kad je Marija vidjela onoga koga su apostoli željeli vidjeti, zaslužila je videnje i uživanje onoga koga prema Apostolu i andeli žele gledati. Po toj kontemplaciji, po tom sudjelovanju u misteriju covjek se sav pobožanstvenjuje.« Sveta Marija Magdalena bila je za umjetnike, propovjednike, duhovne pisce uvijek veliko i trajno nadahnuce. Ona je i u puku veoma popularna svetica. U našim krajevima posvecene su joj brojne crkve i podignuti oltari. I pravo je da je štujemo te od nje naucimo onu cuvstvenu i djelotvornu ljubav prema Isusu. Ona je uz Gospodina pod križem, kad su ga gotovo svi ostavili, zato je postala tip vjernoga Isusova ucenika, kakav bi trebao zapravo biti svaki Kristov sljedbenik. Popularnost svete Marije Magdalene ocituje se i u tome što je kao svoju zaštitnicu slave žene, pokornice, frizeri, tvornicari parfema i pomada, vrtlari, vinciliri, vinogradari i ucenici. Njezino ime nose mnoge žene.

21. srpanj

Sveti Lovro iz Brindisija,crkveni naučitelj (1559–1619)

Jedan je od velikih likova potridentske crkvene obnove kapucin Lorenzo Russo, poznatiji kao Lovro iz Brindisija. On se rodio u tom gradu u Apuliji 22. srpnja 1559. Ostavši siroče bez oca, još kao dječak bijaše primljen među konventualske učenike te započe svoje humanističke nauke. Kad mu je umrla i majka – u dobi od 14 godina života Lovro napusti sjemenište svoga rodnoga grada te pođe k stricu u Veneciju. Ondje se upoznao s kapucinima i stupio u njihov red.

Novicijat je svršio u Veroni. Nakon prvih zavjeta počeo je studijem logike u Padovi, a zatim je u Veneciji studirao filozofiju i teologiju. Kako je bio veoma nadaren smislom za znanost, oštrouman, dao se svim žarom na proučavanje Biblije. U tom je postigao izvanredne uspjehe zahvaljujući osobito studiju starih biblijskih jezika. Hebrejski je tako dobro naučio da je svojim znanjem iznenađivao i same židovske rabine.

Lovro je u Veneciji bio zaređen za svećenika 18. veljače 1582. Povjerena mu je služba profesora teologije pa je tako mogao nastaviti omiljelim daljnjim proučavanjem bogoslovske znanosti ne zanemarujući pri tom ni pastoralni rad, osobito propovijedanje. Za to je imao mnogo smisla i talenta. Kako si je svojim znanjem i krepošću brzo stekao velik ugled, počeli su mu povjeravati odgovorne službe. Postao je gvardijan, učitelj novaka, pa onda provincijal toskanske provincije. Kroz dvije godine obavljao je u Rimu službu propovjednika za Židove, a onda je postao opet provincijal pa generalni definitor svoga reda.

God. 1599. poslan je u Prag, a g. 1601. mnogo je pridonio pobjedi kršćanske vojske nad Turcima u Stolnome Biogradu u Ugarskoj. Vrativši se u Italiju izabran je za kapucinskoga generala. Za te službe kroz tri je godine pješke obišao sve kapucinske provincije po Europi, otklanjajući posvuda zloupotrebe što se bijahu u red uvukle, brinući se za obnovu redovničkoga života i stege. Svojom je revnošću braću ispunjao udivljenjem, a i zanosom za redovničke ideale.

Ostatak svoga života Lovro je proveo kao izvanredan propovjednik koga su posvuda rado slušali, kao diplomatski posrednik između raznih knezova i kraljeva. Zbog svega toga gotovo je stalno bio na putu. Koncem svibnja 1619. došao je u Lisabon. Ondje se nakon mjesec dana razbolio te 22. srpnja u dobi od 60 godina preminuo, oplakan od kraljevskoga dvora i svih onih što su ga poznavali.

Sv. Lovro je mnogo propovijedao, no znao je da za obranu vjere i obnovu kršćanskoga života samo to još nije dostatno. Traži se više od propovijedanja. Zato je običavao govoriti: »Oružje kojim želimo braniti vjeru jest ovo: svet život njezinih propovjednika i učitelja te strpljivo podnesene muke i progonstva; srca se ne osvajaju mačem nego uvjerenjem.«

»Rastući od djetinjstva u franjevačkoj školi, upio je u se izrazito kristocentričnu duhovnost. U njegovu duhovnom kristocentrizmu dolaze do izražaja naročito dva vida: ljubav prema Euharistiji, osobito u žrtvi svete mise te ljubav prema Majci Božjoj« (Arturo M. da Carmignano di Brenta).

Misu je znao u velikoj pobožnosti i utjehi i po nekoliko sati služiti pa je u tom pogledu u povijesti svetaca jedinstven slučaj. Ljubav prema Mariji iskazivaše u misama što ih je služio njoj u čast, u molitvama i u vatrenim propovijedima. Kad je govorio o Mariji, iz njega je izbijala neka sveta vatra. Gospi u čast činio je subotom i uoči njezinih svetkovina velike pokore. Kao izraz svoje izvanredne marijanske pobožnosti ostavio je iza sebe jedno od svojih najljepših djela, svoj Mariale. To je bogata zbirka njegovih propovijedi o molitvi »Salve Regina«, o »Magnificatu«, »Zdravo Mariji« te raznih propovijedi za Gospine blagdane.

sv. Lovro iz Brindisija; sv. Marija Magdalena

»Mariale je rječit dokument Lovrine nježne pobožnosti prema Djevici, ali ujedno i prava mariologija, bogata, temeljita, potpuna, iako pisana u govorničkom obliku. Nema marijanske dogme ni povlastice o kojoj on ne bi raspravljao, koju ne bi produbljivao, branio, ne popuštajući ipak pobožnjačkim pretjeranostima, ostajući uvijek na temeljima solidne teologije. On je razjasnio, osvijetlio i branio i one istine koje tada od Crkve nisu bile još definirane, kao bezgrješno začeće, uznesenje na nebo, Marijino sveopće posredništvo. (Ta posljednja istina nije još ni danas definirana.) S tim se djelom, iako ne posve organskim, svetac autoritativno uvrštava među najveće mariologe sve do svoga vremena« (Arturo M. da Carmignano di Brenta).

Svojim se teološkim spisima sveti Lovro proslavio ne samo u mariologiji nego i u drugim granama svetih znanosti. Sva su mu sačuvana pisana djela zaslugom venetskih kapucina objavljena tek g. 1956. Ta zbirka sadrži njegovih 10 glavnih djela u 15 svezaka. Ona se mogu podijeliti na 4 vrste: propovijedi, svetopisamske rasprave i tumačenja, vjerske prepirke, osobni i autobiografski spisi. Zbog tih ga je djela papa Ivan XXIII. 19. ožujka 1959. proglasio naučiteljem Crkve, davši mu naslov »apostolski naučitelj«.

20. srpanj

Sveti Ilija

Danas slavimo u Bosni, Hercegovini i Slavoniji mnogo štovanoga sveca. On je i glavni zaštitnik đakovačke ili bosanske biskupije te crkvene provincije BosneHercegovine. On je u Starome zavjetu vatreno revnovao za vjeru u jednoga pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime u hebrejskom jeziku znači »Jahve je moj Bog«, a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio. Knjiga Sirahova ovako sažima i hvali tu Ilijinu borbu:

»I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.

Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti? Podigao si mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu. Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika, podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima. Određen si u prijetnjama budućim da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život« (Sir 48,1–11).

Inače je djelovanje proroka Ilije opširno opisano u Prvoj i Drugoj knjizi Kraljeva: 1 Kr 17,1 do 2 Kr 1,18 i 2 Kr 2,1 do 13,25. Prvi se odlomak naziva Ilijin, a drugi Elizejev ciklus.

Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Mislim da njegovu borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: »Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život« (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.

Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: »Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: ’Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela.’ Elizej odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu: ’Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?’ On reče: ’I ja to znam; tiho!’ Ilija mu reče: ’Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jerihona.’ Ali on odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, priđoše Elizeju i rekoše mu: ’Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?’ On reče: ’I ja to znam; tiho!’ Ilija mu reče: ’Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana.’ Ali on odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I tako pođoše obojica.

I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: ’Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?’ A Elizej odgovori: ’Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!’ Ilija odgovori: ’Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti.’ I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: ’Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!’ I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: ’Gdje je Jahve, Bog Ilijin?’ I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe« (2 Kr 2,1–14).

Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije »velikoga Jahvina dana«. Neki sveti Oci i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije sudnjeg dana.

Židovski povjesničar Josip Flavije u IX. knjizi svojih Židovskih starina ovako opisuje Ilijin završetak: »Ilija je iščeznuo između ljudi i nitko sve do danas ništa ne zna o njegovoj smrti.«

U Rječniku biblijske teologije XavierLéon Dufour o Ilijinu svršetku piše ovako: »Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline uznesen ’u vihoru’, ’u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim’, a njegov proročki duh ostao je u Elizeju da nastavi Božje djelo.«

Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice evanđelistasinoptika uz Mojsija nalazimo i Iliju kao predstavnike zakona i prorokâ ili najznačajnije likove Staroga zavjeta.

Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. »Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod« (Jak 5,16b–18).

Veoma značajno mjesto prorok Ilija uživa u židovskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi. Slično je i s kršćanskom predajom u djelima svetih Otaca. Spomenimo bar nešto iz otačke književnosti!

Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe jedno njegovo načelo: »Svi oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i kao zaštitnika velikog Iliju te u njegovim djelima kao u ogledalu vidjeti kakvo treba da je i njihovo vladanje.«

Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: »Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on je ocean bez granica.«

Sv. Izidor Iliju naziva »velikim svećenikom i prorokom«. Njegovo svećeništvo izvodi iz žrtve što ju je prorok prinio Jahvi.

Sv. Ambrozije Iliju naziva »pročelnikom proroka«.

Sveti Oci drže da Ilija nije umro, no da će ipak umrijeti skupa s Henohom na koncu vremena boreći se protiv Antikrista.

Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato su ga nazivali čak: »Naš poglavica«.

Štovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, veoma rašireno u istočnim Crkvama. Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani. Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551.

Hodočasnici u Svetu zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu. Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a među njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana. »Svi se oni raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete, da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio« (Francesco Spadafora).

U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva »Ilija gromovnik«. Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava.

Blaženi Modest Andlauer, isusovac (1847–1900)

Celestino Testore, DI, pisac u glasovitoj kući revije La Civilità Cattolica, autor mnogih biografija, osobito iz Družbe Isusove, u Biblioteci svetaca, (Prima Appendice, str. 64–65), prikazuje sažeto život oca Modesta Andlauera, misionara i mučenika u Kini, koga je Crkva 17. travnja 1955. proglasila blaženim. Bilo je to za pontifikata Pija XII.

On se rodio u Marijinu mjesecu svibnju, 22. svibnja 1847. u Rosheimu, u Alsahu. Školovao se u malom i velikom sjemeništu u Strassbourgu. Privučen isusovačkim načinom života, a osobito Družbinim misijama u dalekim zemljama, 8. je listopada 1877. stupio u Družbu Isusovu. Po završetku isusovačke formacije i studija bio je zaređen za svećenika. Najprije je kao profesor djelovao u Amiensu, Lillu i Brestu. Bilo je to od 1877. do 1882. godine. I to bijaše prvi period njegova života.

Drugi počinje kad mu se ispunila žarka želja za misijama. Onamo je stigao 22. studenog 1882. i to u misiju vikarijata Tcheli (Čeli) u Kini. Pošao je u tu zemlju nadajući se da će mu se ondje ispuniti vruća želja za mučeništvom koje su u svom idealističkom zanosu prije njega postigli toliki isusovci.

Tek što je otac Andlauer svladao ne lak kineski jezik, dobio je dispoziciju da obilazi i djeluje u kršćanskim okružjima u Koangpingfua, i u distriktu Weihienu (1885–1887). Nakon toga je dobio upravu od godine 1888. do 1900. nad drugim misijskim područjima.

Međutim se počela rasplamsavati mržnja na misionare, kojoj se pridružiše i zloglasni Boxeri. Oni su mrzili sve što nije kinesko, već tuđinsko. Kud su prolazile njihove horde, svuda su ostavljale pustoš i palež. Ti su zlikovci pogubili toliko nevinih ljudi, bilo misionara bilo kršćanskih vjernika. Otac Andlauer je u tim teškom trenucima kao dobar pastir ostao uz svoje vjernike. S njim bijaše i njegov subrat otac Isoré. Boxeri su ih budno pratili dok nisu ugrabili priliku da ih pogube. Ti su misionari 19. lipnja 1900. klečali u kapeli. Boxeri nahrupiše te ih doslovno dotukoše. Odsjekoše im glave te ih povješaše na gradska vrata. Blaženi Modest Andlauer slavi se kao mučenik 20. srpnja.

19. srpanj

Blaženi Hermann iz Reichenaua (1013–1054)

Čovjek od svojih suvremenika nazivan »čudom našega vremena« bio je od svoga djetinjstva – vjerojatno od dječje paralize – hrom, cijeli život vezan uz stolicu na kojoj je bio nošen. Tjelesno sakat, duševno je bio izvanredno obdaren pa se bavio raznim znanostima i umijećima, proučavanjem povijesti, matematike, zvjezdoznanstva, glazbe, a bio je i pjesnik te ispjevao vrijednih pjesama, koje su se u obliku himana sačuvale u upotrebi sve do danas.

Rodio se 18. srpnja 1013. u Saulgau kao sin grofa Wolfrada II. od Altshausena i Hiltrede, koja potjecaše iz Burgundije. Već od svoje sedme godine boravio je u samostanu Reichenauu. Taj se samostan nalazi na otoku u njemačkom dijelu Bodenskog jezera s površinom od 4,5 km2. Gradić Reichenau broji danas 4300 stanovnika, a njegov je benediktinski samostan u srednjem vijeku bio važno kulturno središte. Hermann je u njemu u vrijeme opata Berna (1008–1048) primio temeljitu i za ono doba svestranu izobrazbu. I sam je postao redovnik, položio redovničke zavjete te je g. 1043. zaređen za svećenika. Opatija je Reichenau tada bila na vrhuncu svoga cvjetanja. Posjetio ju je car Henrik III. i papa sveti Leon IX.

U tome duhovnome i kulturnome središtu Hermann je razvio sve svoje sposobnosti te napisao brojna djela, pjesme i studije. Njemu se pripisuje molitva »Zdravo Kraljice« te himan »Spasitelja Majko slavna«, časoslov nekih svetaca: sv. Grgura, sv. Afre, sv. Wolfganga, zatim neke korizmene i uskrsne sekvencije. Proučavajući glazbu, uveo je novu diobu u sustav nota te pronašao novo pismo za same note. Napisao je djelo De musica i De monochordo, po kojima je postao najbolji poznavalac i učitelj glazbe svoga vremena. »S njime je i s opatom Bernom gajenje glazbe u Reichenauu postiglo svoj vrhunac« (B. Senger).

bl. Hermann iz Reichenaua

Hermannu se pripisuje i šestsedam djela iz matematike i zvjedoznanstva. On je osim svojim himnima i sekvencama kršćansku pobožnost i duhovnost obogatio i drugim pjesničkopoučnim spisima, od kojih je naročito poznat i cijenjen O osam glavnih mana. Istaknuo se i kao vrstan povjesničar napisavši Kroniku Švapske te Opću kroniku. To, uistinu, monumentalno djelo seže od smrti Kristove pa sve do godine 1054. Resi ga ozbiljna znanstvena metoda jer se pisac obilno služio pisanim izvorima: raznim ljetopisima, životopisima svetih, popisima biskupa itd. Njegovo je povijesno izlaganje duboko i točno, objektivno i nepristrano, jednostavno i jasno. On je pisac koji u svakom povijesnom događaju bez mnogo okolišanja, bez stvaranja zavrzlama, znade uočiti ono bitno te to izreći elegantnom latinštinom. Sve su to vrline kojima se ne mogu pohvaliti baš mnogi učenjaci i istraživači.

Pišući o svome vremenu, Hermann je bio veoma opširan te zalazio u mnoge pojedinosti. Njegov učenik Bertold, koji je nastavio i pisanjem njegove Opće kronike, hvali ga kao strpljivog, ljubaznog, poslušnog, čistog, mudrog, radu odanog redovnika, koji sam sebe ipak uvijek smatra grješnim čovjekom te koji sa svom ozbiljnošću misli na smrt i za nju se pripravlja.

Hermann je umro 24. rujna 1054. u dobi od 41 godine, ostavivši nakon tako kratkog razdoblja života iza sebe tako bogatu književnu ostavštinu da je zbog nje s pravom nazvan »miraculum saeculi« – čudom svoga stoljeća. Bio je pokopan u Altshausenu, no tijekom vremena grob mu se posve zameo. Sačuvano je ipak nešto od njegovih relikvija, što se nalaze i časte u Altshausenu, Zürichu i drugdje. Zbog njegovih marijanskih himana nazivaju ga »marijanskim naučiteljem«.

O tom, doista, čudesnom čovjeku, bolesniku i učenjaku u naše doba napisala je zapažen roman Maria Calasanz Ziesche, a nosi naslov Posljednja sloboda. Djelo je prevedeno i objavljeno i na hrvatskom jeziku.

Blaženi Remigije Isoré, mučenik (1852–1900)

Na današnji dan god. 1900. poginuo je sa svojim redovničkim subratom Modestom Andlauerom otac Remigije Isoré, francuski isusovac i misionar u Kini. On se rodio 22. travnja 1852. u Bambequeu. Više je nauke svršio u Velikom sjemeništu u Cambraiu. Prije svećeničkog ređenja poslan je za odgojitelja i učitelja u kolegij u Roubaixu, gdje je među mladima uspješno djelovao te stekao dragocjeno odgojno iskustvo. Tada je u njemu dozrela misao da stupi u Družbu Isusovu.

Stupio je u isusovački novicijat, a zatim je kao misionar poslan u Kinu. Ondje najprije dovrši teološke nauke, a potom je 31. srpnja 1886., na blagdan Sv. Ignacija, zaređen za svećenika.

I sad je počelo njegovo misionarsko djelovanje. Najprije kroz nekoliko godina poučavaše u kolegiju u Tciangkkiatciangu. Nakon toga poslan je u selo Ui, gdje je preuzeo brigu za jednu djevojačku školu, jedan mali kolegij od 40 gojenaca te jednu područnu crkvu u udaljenosti od 40 km. Na žalost, nije dugo radio, jer je za vrijeme bokserskog ustanka postao žrtvom mržnje pa je ubijen i završio svoj život i djelovanje kao mučenik.

Blaženim je proglašen skupa s ostalih 55 mučenika iz istog razdoblja 17. travnja 1955. Talijanski isusovac o. Celestin Testore prigodom beatifikacije svih tih mučenika napisao je njihov životopis pod naslovom Palme i krune na Žutoj rijeci. I ti su blaženi mučenici ispisali lijepe stranice povijesti Crkve u Kini. Nadamo se da će njihova krv, kao i patnje mučenika iz novije kineske povijesti, biti zalogom blagoslova za budućnost Crkve u toj najvećoj i najbrojnijoj zemlji svijeta.

18. srpanj 2008.

Sveti Bruno, biskup Segnia u Laciju (1049-1123)

Bruno je rođen g. 1049. u krilu jedne odlične obitelji u Astiju. Nauke je svršio u Bologni i Sieni, gdje postade katedralni kanonik. G. 1079. prisustvovao je saboru u Rimu. Tada je došao u vezu s papom Grgurom VII., koji ga je 1080. imenovao biskupom u Segniju, a povjeravao mu i druge važne misije, što je znak da je bio osoba njegova velikog povjerenja.

Bruno je bio snažna ličnost, čovjek borben, pa je u borbi protiv laičke investiture aktivno sudjelovao ne samo uz bok Grgura VII., već i njegovih nasljednika Viktora III., Urbana II. i Paskala II. Poput svog velikog uzora Grgura VII. i Bruno je veoma odlučno perom i radom branio slobodu Crkve protiv svih onih koji su je sputavali. To su u prvom redu bili svjetovni knezovi i vladari koji su htjeli i Crkvom vladati.

God. 1095. Bruno je pratio u Francusku papu Urbana II. te bio prisutan na Saboru u Clermontu gdje je papa održao svoj glasoviti govor kojim je kršćanske vladare i vitezove pozvao na križarsku vojnu za oslobođenje svetih mjesta. Na putovanju kroz Francusku Bruno je posjetio slavnu opatiju Cluny te u tamošnjoj crkvi posvetio tri oltara. Sudjelovao je i na Saboru u Toursu potpisavši saborske dokumente, a s velikom je pobožnošću obišao i grob svetog Martina, turonskoga biskupa, u srednjem vijeku veoma poštovanoga sveca.

Vrativši se iz Francuske u Segni, bio je od svjetovnog kneza toga grada po imenu Ainulfa progonjen i bačen u zatvor. Oslobođen nasilja smatrao je mudrim skloniti se u Monte Cassino, gdje je oko g. 1107. izabran za opata sačuvavši ipak i vlast nad svojom biskupijom. U dva je navrata obavljao službu papina legata. G. 1110. putovao je ponovno u Francusku, a zatim na Siciliju. Posvuda je nastojao oko obnove klera.

Unatoč borbama i poteškoćama Bruno nije nikad ustuknuo natrag. Kad je papa Paskal II. sklopio ugovor s carem Henrikom V., a Bruno taj čin smatrao po Crkvu štetnim, nije se ustručavao Papi upraviti veoma oštro pismo. No kad mu je Papa naredio da se vrati u Segni, on je najspremnije poslušao. Razvoj događaja dao je Bruni za pravo jer je Sabor u Lateranu 1112. poništio povlasticu što ju je Papa onim ugovorom dao caru. Te iste godine i Bruno se povukao iz borbe i javnoga života da se spremi za smrt. Poživio je još 11 godina dok nije umro u svome biskupskome gradu na današnji dan godine 1123.

Kad se papa Lucije III. prigodom jedne skupštine kardinala i biskupa nalazio u Segniju, uvrstio je 5. rujna 1183. Brunu u katalog svetaca. Papa Honorije III. posvetio mu je g. 1223. oltar u katedrali u Segniju.

Hagiografi se slažu da je sv. Bruno iz Segnija bio veoma složena ličnost. Uz svoje brojne poslove i veliku radinost uspio je mnogo i napisati pa je u povijest kršćanske književnosti ušao kao hagiograf, polemičar, teolog, govornik i liturgičar. Od njegovih hagiografskih djela spomena je vrijedan životopis svetog pape Leona IX., životopis Petra, biskupa u Anagniju, te opis prijenosa relikvija sv. Stjepana u Rim. Kao teolog Bruno je napisao brojne komentare knjigama Svetoga pisma. Na tome području nitko mu se u Italiji od VI. do XII. stoljeća ne može staviti uz bok. Veoma su vrijedni i njegovi govori što ih je upravljao svojoj zajednici.

17. srpanj

Sveti Aleksije († 417)

Istini za volju moramo priznati da je život ovog sveca sav protkan raznim legendama, od kojih je teško stvoriti bar približno točnu povijesnu sliku o njemu. Pa ipak je činjenica da je baš on u srednjem vijeku bio veoma štovan, da je legenda o njemu stvorila mnoga skazanja koja su se posvuda na veliku pobudu davala. Čak je i obnovitelj kršćanskoga kazališta u našem stoljeću Henri Ghéon napisao dramu o sv. Aleksiju, davši joj naslov Svetac pod stepenicama. U njoj je uz drugo opjevao, sebi svojstvenom profinjenošću, lijepu i uzvišenu bračnu ljubav koju naš svetac žrtvuje višoj ljubavi.

Aleksije potjecaše iz jedne odlične plemićke obitelji u Rimu. Mlad, lijep, bogat, na dan je svoga vjenčanja iz žarke ljubavi prema Isusu Kristu, a na poseban Božji poticaj, ostavio netaknutu svoju zaručnicu te kao hodočasnik pošao na hodočašće u najglasovitija svetišta kršćanstva. Kad je već 17 godina posve nepoznat proveo na svome hodočašću i u Edesi u Siriji bio od jedne slike Majke Božje nagovoren svojim imenom, dakle i prepoznat, on se odmah ukrca u lađu te ostavi taj kraj. Želio je i dalje ostati nepoznat.

Iskrcao se u luci grada Rima te kao stranac i prosjak pošao prema rodnoj kući. Otac ga je iz samilosti primio, označivši mu izbicu pod velikim kućnim stubištem, ne znajući da je taj neznanac njegov davno nestali sin. On je tu proživio još 17 godina izložen bijedi, uvredama slugu, a njegovi su živi roditelji i zaručnica mu neprestano plakali i tugovali za njim ne znajući da se nalazi u njihovoj blizini. Aleksije izabra takav život iz ljubavi prema Kristu, njemu za ljubav sve je drage volje trpio.

Nakon smrti 17. srpnja 417. ostavio je iza sebe spis u kojem točno opisuje svoj život i svoje duhovne avanture. Legenda kaže da su kod njegove smrti sama od sebe zazvonila i sva zvona s rimskih crkava. Roditelji su ga prepoznali i još jedanput oplakali. Svečano je pokopan u crkvi Sv. Bonifacija na Aventinu, koja se kasnije prozva i po njemu.

Pius Parsch, pišući o sv. Aleksiju, nudi čitatelju ovu primjenu: »Život nam toga sveca pokazuje izvanredan put i volju kojom se ljubi Krist. Pa ipak mu se možemo više diviti negoli ga nasljedovati. Unatoč tome on nam pokazuje do kakve junačke veličine može dovesti takva ljubav. Takvom ljubavlju prema Kristu želimo se i mi danas ispuniti…«

Život sv. Aleksija nameće nam danas još jednu misao. I naš je život na zemlji hodočašće. Svi smo ovdje samo putnici. Zbog toga i ne smijemo biti neuredno navezani i prikovani uz prolazna dobra. Iz viših motiva moramo biti spremni žrtvovati ih i predati se uzvišenoj ljubavi. Kršćanin koji to ne bi bio spreman pokazivao bi veoma malen stupanj ljubavi prema Bogu. Legenda je o sv. Aleksiju pravi biser, »skriveni dragulj«, vrijedna da se o njoj zamislimo, a njezin je junak svetac čiji je život najsnažnija propovijed.

Blažene karmelićanke iz Compiègna († 1794)

Jednog lijepog rujanskog dana 1977. ukrcao sam se u Parizu na Gare du Nord u brzovlak za Amsterdam. Vlak je po ustaljenoj europskoj praksi točno na sekundu krenuo put sjeveroistoka prema Belgiji. Na dugoj relaciji do Hertogenboscha u Nizozemskoj za mene je bio najzanimljiviji Compiègne, grad na rijeci Oise, koji broji samo tridesetak tisuća stanovnika. Nisam sišao s vlaka niti sam se prošetao njegovim ulicama; nije bilo vremena za to, pa ipak sam na dugom putovanju mislima boravio baš u tome gradu. Razlog tome nije lijepi kraljevski dvorac iz XVIII. stoljeća, nije bogati muzej, nisu tvornice, nisu ni povijesni događaji iz novije europske povijesti.

Poznato je da je u željezničkom vagonu u Compiègneskoj šumi 11. studenoga 1918. pred maršalom Fochom, vatrenim katolikom, potpisana kapitulacija Njemačke. U istom je vagonu 22. lipnja 1940. Hitler primio kapitulaciju poražene Francuske. Za mene je Compiègne zanimljiv zbog 16 karmelićanki, koje su za vrijeme Francuske revolucije poginule kao mučenice. Njihovo je mučeništvo prava epopeja koja je ušla u najljepše stranice svjetske književnosti, koju je uglazbio Francis Poulenc, koju je režirao poznati filmski režiser Philippe Agostini, stvorivši vrhunski film Razgovor karmelićanki.

Otkako je g. 1931. Gerdtruda von Le Fort objavila o karmelićankama iz Compiègna svoj roman Posljednja na stratištu, u svijetu umjetnosti djelo neosporne umjetničke vrijednosti, zanimanje za njih raste. P. R. Bruckberger, nadahnut tim djelom, želio je snimiti film, a redakciju teksta za film povjerio je g. 1937. Georgesu Bernanosu. Njemu je tek deset godina kasnije uspjelo izraditi tekst, ali ga je smrt spriječila da ga još bolje dotjera. God. 1949. Bernanosov je tekst objavljen kao zasebno djelo Razgovor karmelićanki, doživjevši posvuda izvanredan uspjeh. A. Beguin ga je brzo priredio za pozornicu, a uspjeh je drame posvuda bio neočekivan. Tko su, dakle, te junakinje koje svojim junaštvom zatraviše i naše suvremenike, koje su pružile umjetničko nadahnuće tolikim umjetnicima? – Upoznajmo ih prema sigurnim povijesnim izvorima, no ne zadovoljimo se samo time, već nastojmo ući u sve ono tako lijepo i privlačno u njihovu životu i mučeništvu.

To je u prvom redu njihov poziv. I one su kao i Abraham, praotac naše vjere, jednog dana čule glas: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati« (Post 12,1)! Čule su taj glas i zaputile se kamo ih je Gospodin zvao. Bilo ih je 16, a glavarica im je bila majka Terezija od sv. Augustina, u svijetu Marija Magdalena Klaudija Lidoine, rođena 22. rujna 1752. u Parizu, u skromnoj obitelji, tako da joj je potreban miraz za samostan morala pribaviti kraljica Marija Antoinetta. Iz skromnih su obitelji potjecale i sve ostale sestre, osim gospođice de Croissy, Colbertove nećakinje, u redu sestre Henrikete od Isusa. Sve su one čule Božji zov te pošle u Karmel u Compiègne.

Taj je samostan osnovan g. 1641., a prve su sestre došle u nj iz Amiensa. Uz samostansku zgradu nalazi se i crkva Navještenja, tajna puna sadržaja i poticaja za svaku karmelićanku. Iako se samostan nalazio u blizini kraljevskoga dvorca, gdje je kraljeva obitelj sa svom svojom svitom svake godine provela po nekoliko tjedana, iako je bio pod naročitom zaštitom kraljice Ane Austrijske, Marije Terezije Austrijske i Marije Leczinske, u njemu je uvijek cvao pravi redovnički duh, hvale vrijedna revnost, opsluživanje pravila, ideali sv. Terezije Velike. Zbog svih tih je vrlina uživao velik ugled ne samo u Compiègnu, već i drugdje. Čak mu je uspjelo održati se po strani žučljivih janzenističkih prepirki, koje su zahvatile i zatrovale mnoge francuske samostane i redovničke zajednice. Zato je Francusku revoluciju sa svim njezinim strahotama dočekao spreman i dorastao.

Kad je buknula revolucija, sestre su odlučno odbile zahtjev da svuku svoje redovničko odijelo. Znale su dobro da nije u pitanju toliko uniforma koliko njihovo zvanje. Videći tmaste oblake što se nadviše na Francusku, sestre su se g. 1792. slijedeći nadahnuće svoje majke glavarice Terezije od sv. Augustina, ponudile Bogu kao žrtve paljenice »da bi ublažile njegov gnjev te izmolile Crkvi i domovini onaj božanski mir što ga je na svijet donio Božji Sin«. Svoj su čin predanja Bogu svaki dan kroz dvije godine obnavljale, dok ga nisu mučeničkom smrću pod giljotinom i zapečatile.

Strašni su događaji revolucije munjevitom brzinom slijedili jedni druge. I karmelićanke iz Compiègna 14. rujna 1792. bile su iz samostana istjerane. No one su i dalje nastavile svoj život molitve i žrtve, podijeljene u četiri skupine u gradu pod mudrim vodstvom majke priorice Terezije od sv. Augustina. Ona, prema sebi uvijek veoma stroga, prema sestrama je pokazivala začudnu dobrotu i blagost.

Revolucionarni je komitet otkrio sestre te ih 24. lipnja 1794. sve zatvorio u samostan sestara od Pohođenja koji je, po nalogu »naroda«, bio pretvoren u zatvor. Odatle su bile prevezene u Pariz, kamo stigoše 13. srpnja i biše zatvorene u strašni zatvor Conciergerie. Tu je bilo mnoštvo svećenika, redovnika, redovnica, koji su čekali smrt. Karmelićanke su iz Compiègna pružale svima primjer izvanredne smirenosti, vedrog pouzdanja u Boga, nepokolebljive vjernosti Kristu i privrženosti Crkvi. Njihova je prisutnost zračila pravu radost. Na blagdan Karmelske Gospe, kao izraz svoje duhovne radosti, a predviđajući skoro mučeništvo, jedna je karmelićanka na melodiju Marseljeze ugljenom napisala pjesmu, koja je i himan i molitva.

Sutradan, tj. 17. srpnja, sestre su po kratkom postupku osuđene na smrt zbog svoje vjernosti redovničkom zvanju i zbog svoga »fanatizma«, koji se odnosio na njihovu pobožnost prema Srcu Isusovu i Marijinu. Istog su dana odvedene na stratište BarriereduThrône. Dok su ih kraj mnoštva, koje je u šutnji sve promatralo, vozili u smrt, sestre su na glas pjevale psalam »Miserere« te himan »Zdravo Kraljice« i »Tebe Boga hvalimo«. Došavši do podnožja giljotine, sestre su zapjevale himan »O dođi Stvorče Duše Svet«! Zatim je jedna za drugom pred majkom prioricom obnovila redovničke zavjete. To je bilo sve što su još na ovome svijetu mogle učiniti. Okrutna ih je sjekira sve poubijala. Posljednja je pošla pod giljotinu majka priorica, koja je za tu svečanost sestre tako divno pripremila. Bila je to divna duša koja običavaše govoriti: »Ljubav će uvijek pobijediti. Kad se ljubi, onda se sve može.«

Te slavne mučenice, tako vjerne svome pozivu, tako neustrašive u progonstvu, tako žarke u ljubavi i pobožnosti, tako poučljive prema Gospodinovu vodstvu, blaženima je proglasio 13. svibnja 1906. papa Pio X. Tko ih želi još dublje upoznati neka čita Bernanosov Dijalog karmelićanki. Imamo ga, hvala Bogu, u hrvatskom prijevodu. To je pjesma u prozi i mora biti pjesma kad je najdivnija pjesma bio sam život i mučeništvo blaženih karmelićanki iz Compiègna. Tko se ne bi svega toga, vozeći se kraj Compiègna, sjetio? Po njima je taj grad postao slavan slavom koja je poput neuvelog vijenca neprolazna.

Na smrt karmelićanki iz Compiègna možemo primijeniti Pavlove riječi: »Krist uništi smrt i obznani život i besmrtnost Radosne vijesti« (2 Tim 1,10). One su u to vjerovale i zato su s pjesmom na usnama pošle u smrt znajući da idu u život i besmrtnost, u pravu radost. Njihova se Golgota pretvorila u Tabor, smrt u preobraženje.

16. srpanj

Karmelska Gospa

Danas slavimo blagdan Gospe od brda Karmela. To lijepo brdo u Palestini uz obalu Sredozemnoga mora bijaše mjesto odakle je prorok Ilija vatreno branio vjeru u Izraelu. U srednjem vijeku vjernici su počeli slaviti uspomenu na zaštitu Majke Božje, što ju je Gospa pružila nosiocima karmelskoga škapulara.

Škapular je, zapravo, komad gornje odjeće što je nose mnogi redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstratenzi, karmelićani. Simbolički škapular, koji se sastoji od komadića platna, počeli su kasnije nositi i svjetovnjaci kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinih redova. Najpoznatiji je od tih škapulara karmelski koji nose kao zalog posebne zaštite Majke Božje u prvom redu karmelićani i karmelićanke, a onda i mnogi vjernici u svijetu koji na taj način postadoše dionicima duhovnih dobara karmelskoga reda. Taj je red za vrijeme križarskih vojna g. 1155. osnovao križar Bertold iz Kalabrije. U lijepoj karmelićanskoj crkvi na brde Karmelu u Haifi razni natpisi uklesani u mramor još i danas svjedoče o postanku karmelskoga reda. Novoosnovani je red doživio bujan procvat za vrijeme svoga trećega generala sv. Šimuna Stocka, koji je upravljao karmelićanskom zajednicom od 1242–1262. Tome se generalu pripisuje i nošenje škapulara, odjeće koju je redu kao zalog svoje zaštite dala sama BD Marija.

Jednoj privatnoj objavi pripisuje se i tzv. »subotnja povlastica«, a koju je g. 1322. potvrdio papa Ivan XXII. Povlastica se sastoji u tome da će Gospa nosioce njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze što iz prihvaćanja škapulara proizlaze, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišnih muka. Povijesna je činjenica da su pape nosiocima karmelskoga škapulara podijelile mnoge oproste.

U Svetom pismu, u Knjizi proroka Izaije, govori se o pustinji u kojoj je »dana divota Karmela« (Iz 35,2), da »vidi slavu Jahvinu, divotu Boga našega«. Te ćemo riječi razumjeti iz samoga značenja imena »Karmel«. To ime znači »plodna vrtna zemlja«. Kad palestinski hodočasnik prolazi kraj divnih karmelskih nasada, onda mu je za to brdo takav naziv posve opravdan. Tumači Svetoga pisma misle stoga da je Karmel slika prisutnosti pravoga Boga, slika ljupkosti i plodnosti njegove milosti, slika Djevice Marije, osobe što je nepodijeljena srca sva pripadala Bogu. Ona, osjenjena Duhom Svetim, postade mjestom, u kojem se Božja prisutnost na osobit način očitovala na blagoslov svima onima koji »gladuju i žeđaju za pravednošću«. Slaveći danas Gospu od brda Karmela dobro je da mislimo baš na tu stvarnost.

Kao sveto brdo Karmel je slika i naročite Božje blizine. Najveći mistik i naučitelj iz karmelskoga reda sv. Ivan od Križa dao je naslov svome djelu, u kojem je sadržana uputa kako će čovjek naći Boga, Uspon na brdo Karmel. Za njega taj uspon u prvom redu znači oslobođenje od svega onoga što nije Bog. Ne može se uspeti do Božje blizine bez žrtvovanja osjetnih stvari. Ne dolazi se do kontemplacije Boga ako srce nije što više očišćeno od svega onoga što nije Bog.

Zanimljiva je činjenica kako jednostavan puk voli pobožnost prema Karmelskoj Gospi i kako rado nosi njezin škapular. U prošlosti je to bilo daleko jače izraženo nego danas. Tako znamo da je koncem XVII. stoljeća na svijetu bilo više od tisuću karmelskih bratovština. U njima su se nalazili i mnogi svjetovni i crkveni odličnici. Sve su te bratovštine, skupa s karmelskim redom, u znak zahvalnosti za zaštitu Presvete Djevice slavile s najvećom svečanošću današnji blagdan. Tko još danas želi vidjeti jednu takvu svečanost, može je vidjeti i doživjeti u velikoj karmelićanskoj crkvi u Somboru, a i u samostanu bosonogih karmelićanki u Brezovici kraj Zagreba.

Tko je primio karmelski škapular, neka ga pobožno nosi kao znak da je na osobit način posvećen Majci Božjoj. Noseći ga, neka moli i radi za svoje vječno spasenje, ali neka to isto čini i za spasenje svih ljudi! Majci Mariji – Spasiteljevoj i našoj Majci – ne može učiniti draže djelo.

Sveta MarijaMagdalena Postel (1756–1846)

Kao opravdanje za upoznavanje života tolikih svetaca navodim riječi sv. Bernarda iz jedne njegove propovijedi na svetkovinu Sviju svetih: »Crkva nas prvorođenaca čeka, a mi je zanemarujemo; sveci nas žele, a mi o njima ne vodimo računa; pravednici nam se nadaju, a mi bježimo od njih! Probudimo se, braćo moja: uskrsnimo s Kristom; tražimo dobra tamo gore i naslađujmo se njima! Želimo za onima koji za nama čeznu; požurimo se k njima koji nas čekaju; trčimo pred njih željama svojih srdaca! U našim zemaljskim okolnostima, vezama, nema sigurnosti, savršenosti, mira. Pa ipak i ovdje dolje kako je dobro i ugodno kad braća stanuju skupa (usp. Ps 132,1)! Sve suprotivštine što dolaze bilo iznutra bilo izvana odmah su lakše u društvu tako bliske braće, s kojom smo u Gospodinu jedno srce i jedna duša. Koliko će slađe, blaženije biti sjedinjenje izuzeto od svake sumnje i nesuglasice, gdje će nas savršena ljubav povezivati u neraskidivom vezu pa, kao što su Otac i Sin jedno, i mi ćemo u njima biti jedno!«

Iz tih se nadahnutih riječi medotečnog naučitelja jasno očituje sva ljepota općinstva i zajedništva svetih, naše povezanosti sa svecima. Posve je razumljivo da će ta povezanost postati dublja, usrdnija, savršenija, što svece više budemo upoznali. Zato se i pišu njihovi životopisi, zato i životopis ove svetice.

MarijaMagdalena Postel rodila se 28. studenoga 1756. u imućnoj i brojnoj seljačkoj obitelji u Barfleuru, u francuskoj pokrajini Normandiji. Na krštenju, koje joj je odmah podijeljeno, dobila je ime JulijaFranciskaKatarina, koje će kao redovnica promijeniti u MarijaMagdalena. Djevojčica se već od malena stvarno isticala dubokom i iskrenom pobožnošću, ljubavlju prema bližnjemu, sposobnošću za žrtve i pokore koje si je sama nalagala. Da se zbilja radilo o ranoj zrelosti vidi se po tome što su je mimo tadašnje prakse pripustili prvoj pričesti već u 9. godini. Primivši temeljnu, prilično skromnu izobrazbu, pošla je k benediktinkama u Valognes, gdje je primila svestrani odgoj. Kraj sve svoje sklonosti prema duhovnom životu nimalo nije osjećala želju za redovničkim životom jedne benediktinke. Zato se u dobi od 18 godina vratila kući te u Barfleuru otvorila jedan dom za odoj mladeži. Bila je to za njezinu dob prava smionost i izazov. No to je vlastitost mnogih svetaca.

Julija je imala izrazit odgojiteljski talenat pa je u domu brzo postigla izvanredne odgojne rezultate. Uz odgojni rad dala se i na strogu pokoru, kojoj će ostati dosljedno vjerna sve do smrti. Obdržavala je vrlo strogu apstinenciju, gotovo neprestan post. Tome je pridodavala i druge vanjske pokore: bičevala se i nosila pokornički pojas.

Ta vrlo odlučna žena hrabro je dočekala i sve strahote Francuske revolucije. Kako je župnik u Barfleuru protiv crkvenih direktiva položio ipak prisegu na državni ustav, Julija mu je pružila otpor te uz dopuštenje zakonitih crkvenih vlasti u svojoj kući otvorila bogomolju u kojoj je čuvala Euharistiju i dijelila pričest. Pravo je čudo da je kraj takve aktivnosti izbjegla zatvoru. Kad je u župi kasnije između dvije struje nastao razdor, njoj je pošlo za rukom smiriti duhove te uspostaviti jedinstvo.

Julija se već dulje vremena bavila mišlju o osnutku jedne družbe za odgoj i školovanje mladeži, eventualno i dvorbu bolesnika. Kad je g. 1805. – u doba Napoleonove vladavine – bila zamoljena da u Cherbourgu preuzme brigu i odgovornost za jednu školu, dobila je u osobi kreposna svećenika Abbé Cabarta odlična duhovnog vođu i savjetnika. Ona mu je iznijela naum o osnutku družbe, koji je i on prihvatio te za ostvarenje tog pothvata od mjesnog biskupa isposlovao potrebno dopuštenje. I tako nastade mala zajednica Siromašnih kćeri milosrđa, ili sestara kršćanskih škola od milosrđa, nešto slično družbi školske braće sv. Ivana de La Salle. Julija je na Malu Gospu 1807. položila prve zavjete, uzela redovničko ime MarijaMagdalena te postala prva glavarica nove redovničke ustanove.

Broj je sestara neprestano rastao pa su doskora mogle preuzeti i školu u Octevillu. G. 1811. majka je utemeljiteljica nove družbe pošla u Tamerville, gdje je oko sebe okupila najprije četicu siročadi. U tome gradiću nije baš bilo izgleda za osnutak nove škole pa su sestre pošle u Valognes. Nova je družba upala tada u prvu jaču krizu. Poumirao je veći dio sestara i ostalo ih je samo šest. Čak je i Abbé Cabart mislio da bi zbog tako malog broja sestara družbu valjalo dokinuti, no majka MarijaMagdalena u svom nepokolebljivom pouzdanju u Providnost nije se nikako mogla složiti s tim prijedlogom.

I dobro je da je izdržala teško iskušenje. Već g. 1816. seoski im je načelnik u blizini jednog sela kod Tamervilla povjerio školu. Sestre su tu sa svojom odlučnom poglavaricom postavile čvrste temelje svoje ustanove. Otvorile su pansionat u kojem je rad na opće zadovoljstvo upravo cvjetao. MarijiMagdaleni je bilo već 63 godine, pa ipak se nije sustezala podvrgnuti još dodatnom školovanju i ispitima, što je za voditelje školskih ustanova tražila država. Bog je družbu blagoslovio novim zvanjima pa se ona poče sve više širiti i otvarati nove ustanove. U zgradama negdašnje opatije SaintSauveur le Vicomte nastanilo se vodstvo družbe i tako ta kuća postade njezina kuća matica. Duhovnu skrb nad družbom 1837. godine preuzeo je Abbé Delamare, kasniji biskup u Luçonu. On je majci utemeljiteljici bio velika pomoć. Uz njegovu je suradnju došlo do konačnih Konstitucija Družbe sestara kršćanskih škola iz milosrđa, nadahnutih Konstitucijama školske braće.

Posljednje godine svoga života Magdalena Postel je mnogo pretrpjela zbog sukoba s mjesnim župnikom u SaintSauveuru. On je bio zavidan radu sestara pa ga je na razne načine ometao. Žalosno, ali ipak stvarno. No, sve to nije moglo smesti ni utemeljiteljicu ni njezine vrijedne sestre koje su i dalje radile kako su znale i u danim mogućnostima. Majka je utemeljiteljica umrla 16. srpnja 1846., a njezina je družba imala tada već 37 kuća, od toga broja jednu u Parizu. Odmah su je poslije smrti počeli štovati i zazivati kao sveticu. Njezin grob postade mjestom stalnih hodočašća. Nakon temeljito vođenog postupka papa Pio X. proglasio ju je 22. siječnja 1908. blaženom, a Pio XI. 24. svibnja svete godine 1925. svetom.

15. srpanj

Sveti Bonaventura, biskup i crkveni naučitelj (1221–1274)

Ličnost je sv. Bonaventure tako bogata da bi pisanje o njoj tražilo obujam knjige, a ne nekoliko sažetih stranica. O serafskom su naučitelju i napisane čitave knjige i studije, pa ipak se istraživanje i pisanje i dalje nastavlja. Iz obilja duhovnog nauka sv. Bonaventure želim naročito istaknuti njegovu pobožnost Srcu Isusovu, tim više što baš to smatram veoma suvremenim. O suvremenosti pobožnosti Srcu Isusovu neka nam progovori mladi Španjolac Luis Fernando, također sudionik televizijske emisije na španjolskom religijskom programu o Apostolatu molitve, o čemu je jučer bila riječ.

Luis Fernando je na televiziji izjavio: »Drugi je bitni, a možda i najznačajniji element duhovnosti Apostolata molitve pobožnost Srcu Isusovu koja nije – kako se često misli – neka površna i sladunjava stvarnost, već koja pravo shvaćena sadrži možda u sebi ono što je u kršćanskoj poruci najvažnije. Kristovo je Srce najočitiji znak da Bog nije neko apstraktno biće, daleko od čovjeka, bez zanimanja za njega, već biće koje je čovjeku blizu i posjeduje ljudsko srce. Pobožnost su Srcu Isusovu nazvali objavom o Bogu koji ima Srce. S druge pak strane, otvoreno Srce Isusa Krista divno izriče da je Bog ljubav i doziva nam u pamet ovu misao sv. Ivana: ’Bog je tako ljubio svijet da je poslao svoga jedinoga Sina’, i onu sv. Pavla: ’Krist me je ljubio i predao se za me u smrt.’ Srce Isusovo doziva nam u pamet isto tako da je Bog milosrđe te da se više raduje zbog jednog obraćenog grješnika nego zbog 99 pravednika kojima nije potrebna pokora. Ta pobožnost traži od vjernika posvetu svoje osobe i svojih čina, zadovoljštinu za uvrede učinjene prema milosrdnoj Kristovoj ljubavi, predanje njegovoj božanskoj providnosti i pouzdanje…«

Prikazavši najprije život sv. Bonaventure, zaustavit ćemo se na njegovoj pobožnosti prema Srcu Isusovu, dakle, na onome o čemu i današnji mladi idealni kršćani znadu tako lijepo svjedočiti, kako je to učinio Luis Fernando.

Bonaventura, po krštenju Ivan, rodio se god. 1221. u Civiti, danas dio Bagnoregia. Otac mu Giovanni da Fidanza bijaše po zanimanju liječnik, inače veoma imućan čovjek. Majka mu se zvala Marija, rođena di Ritelo.

Sam svetac u svojim djelima spominje da je kao dječačić po zagovoru sv. Franje bio čudesno ozdravljen od jedne teške bolesti. Serafskome je ocu za njegovo ozdravljenje učinila zavjet pobožna majka. Veoma je vjerojatno da je mali Ivan bio odgojen i poučen u franjevačkome samostanu svoga rodnoga grada. Odatle je oko g. 1236. pošao na daljnje nauke na slavno Sveučilište u Parizu. Ondje je studirao najprije filozofiju te iz nje postigao doktorat. Kad mu je bilo 25 godina, nakon zrelog i ozbiljnog razmišljanja, stupio je u franjevački red dobivši ime Bonaventura, s kojim će imenom ući u povijest Crkve i svoga reda kao jedna velika i slavna ličnost.

Svršivši propisani novicijat, kroz pet je godina pod vodstvom svoga časnog »učitelja i oca« Aleksandra Haleškoga, a i nekih drugih franjevačkih učitelja, proučavao sveto bogoslovlje. Postigavši sve akademske stupnjeve i sam je počeo poučavati u teologiji. U dobi od 40 godina bio je izabran za generala franjevačkoga reda. Tu je službu obavljao kroz 17 godina, od 1257–1274. U njoj se istaknuo mudrim i razboritim upravljanjem reda, vjeran duhu serafskoga utemeljitelja, ali i otvoren prema potrebama što ih je nalagalo vrijeme. To dvoje nije uvijek lako spojiti.

Svojim je redovnicima sv. Bonaventura preporučivao odmjerenost, duh suradnje i sloge sa svima. Kamo sreće da su se franjevci kroz svoju povijest tih preporuka uvijek držali pa bi izbjegli mnoge neugodne afere. Mislim da je ta svečeva preporuka veoma suvremena i danas. Svoj je red obogatio mnogim mudrim zakonima, duhovnim naukom, običajima, koji su bili kadri promicati duboku pobožnost. U redu je uz kreposti promicao i gajenje znanosti te razna apostolska djela. Mnogo je radio i za sjedinjenje Rimske s Grčkom crkvom. Zbog njegovih zasluga za procvat reda franjevci ga smatraju kao nekim svojim drugim utemeljiteljem.

Bonaventura je kao general mnogo putovao. Proputovao je gotovo cijelu Europu. Na svojim je putovanjima održao mnoštvo propovijedi puku, redovnicima, redovnicama, svećenicima, crkvenim dostojanstvenicima. Zbog svojih je velikih zasluga za Crkvu od pape Grgura X. 28. svibnja 1273. bio imenovan kardinalom. Sudjelovao je i na Općem saboru u Lyonu. Ondje se i razbolio te 15. srpnja 1274. u zoru – a bila je baš nedjelja – i umro. Pogrebnim je svečanostima prisustvovao Papa i svi saborski oci. Pokopan je u crkvi Sv. Franje u Lyonu. Iza sebe je ostavio 45 pisanih teoloških djela. Crkva ga zbog njegova uzvišenog nauka smatra svojim naučiteljem.

Među asketskim djelima sv. Bonaventure ističe se osobito Vitis mistica (Tajanstveni čokot), u kojem sebi svojstvenim žarom pripovijeda o životu, muci i slavi našega Gospodina. U tom su djelu protumačeni i glavni elementi pobožnosti Srcu Isusovu, o kojoj Bonaventura raspravlja kao teolog i mistik. Dajmo mu riječ!

»David govoraše: Pronašao sam svoje srce da bih se molio svome Bogu; to isto usuđujem se i ja kazati, jer sam pronašao Srce Gospodina, moga kralja, moga brata, moga prijatelja; to je Srce moje, ako mi je Krist Glava! Pa u tome i nema ništa čudno, dopustivši da je i mnoštvo prvih vjernika bilo samo jedno jedino srce.«

Bonaventura na taj način sjedinjuje ranjeno Srce s metafizičkim pojmom božanskoga Srca. Raspravljajući o činjenici da je Srce Isusovo bilo ranjeno, da bismo kroz vidljivu ranu vidjeli nevidljivi izvor njegove ljubavi, nastavlja ovako: »Vidljiva nam, dakle, rana pokazuje duhovnu ranu. Tko ne bi ljubio to ranjeno Srce? Tko ne bi prigrlio to Srce tako čisto?« Svetac moli Srce Isusovo da ga k sebi privuče te da živi uronjen u plamenovima njegove bezgranične ljubavi.

Kod sv. Bonaventure na nalazimo samo izraze nekog trenutačnog oduševljenja, već smo svjedoci jednoga života koji je sav prožet svjetlom i ljubavlju Srca Isusova. Za njega je srce simbol ljubavi. Danas je u teologiji to opće prihvaćena stvar i na tome se gradi sva teologija Srca Isusova. Njoj je dao znatan i dragocjen prilog davno sveti Bonaventura. Zato Crkva i u obnovljenome Časoslovu Božjega naroda kao drugo čitanje na svetkovinu Srca Isusova donosi odsječak iz djela sv. Bonaventure Drvo života. To se djelo dijeli u 4 dijela, a svaki u 12 poglavlja ili plodova te 48 razmatranja. Ono je u povijesti duhovnosti izvršilo izvanredan literarni, umjetnički, mistični pa čak i glazbeni utjecaj.

Govoreći o sv. Bonaventuri bila bi prava grehota ne spomenuti njegovo remekdjelo Itinerarium mentis in Deum (Put duše k Bogu). To je filozofska, teološka i mistička rasprava kako se čovjek preko šest stepenica uzdiže do Boga, sve do mira prave kontemplacije.

Spomena je također vrijedna Bonaventurina Legenda maior seu Vita, tj. životopis sv. Franje Asiškoga. Taj životopis Longpre naziva jednim »književnim remekdjelom srednjovjekovne hagiografije«. Njegova je vrijednost u tome što ga je napisao čovjek koji je isto osjećao i proživljavao što i serafski otac sv. Franjo. Bonaventurin suvremenik, njemu posve kongenijalan, sv. Toma Akvinski, čuvši da piše Franjin životopis, uskliknuo je: »Pustimo da jedan svetac piše o drugome!«

Sastavljač saborskih akata Lyonskoga sabora ovako je zaključio svoj izvještaj o sv. Bonaventuri: »Gospodin mu je dao tako čarobnu ljubaznost da je svatko tko ga je vidio odmah i samo u srcu bio zahvaćen od ljubavi.« Zato mu je povijest s pravom dala časni naslov »doctor seraphicus« – serafski naučitelj, a to zapravo znači naučitelj koji poput serafa gori od ljubavi. Koje onda čudo da su se njegova djela, a osobito njegov životopis sv. Franje, tako rado čitala?! Možemo čak reći da je taj životopis bio najomiljelije srednjovjekovno štivo. Iz njega je zračio ne samo opisani junak, već i pisac djela sv. Bonaventura, za koga su mnogi suvremenici govorili da od njega nema ljepšega, svetijega i učenijega čovjeka. Svakako lijep kompliment, ali ne samo to, jer se iza svih tih pohvala i superlativa, zaista, krije izvanredan čovjek, redovnik, mislilac i mistik, čija su djela sposobna zagrijati svetim žarom.

Sveti Bonaventura je bio zaljubljenik Srca Isusova. Iz njegove ljubavi crpio je snagu za svoju ljubaznost kojom je sve osvajao. Ta je bila tolika da je na Saboru u Lyonu barem za kratko vrijeme uklonila raskol između Grčke i Rimske crkve. Sveti Bonaventura je svojom ljubaznošću snažan dokaz odgojne vrijednosti pobožnosti Srcu Isusovu. Poslušajmo stoga njegovu preporuku:

»Ustani, dakle, prijateljice Kristova, i budi poput golubice u spiljama kamenim, u skrovištima vrletnima; ondje poput vrapca koji nalazi sebi kuću bdij bez prestanka; ondje poput grlice čiste ljubavi sakrij ptiće svoje; ondje usta svoja primakni da s radošću crpiš vodu iz izvora spasenja! On je naime izvor. On je rijeka što je izvirala u Edenu i odatle se granala u četiri kraka te, izlijevajući se u pobožna srca, oplođuje i navodnjava svu zemlju.

Živom željom trči k tom izvoru života i svjetlosti, ti Bogu odana dušo, pa iz dna svoga srca njemu zavapi: ’O neizrecivi uresu velikoga Boga i najčistiji sjaju vječnoga svjetla, živote što svaki život oživljuješ, svjetlosti što svako svjetlo svjetlošću napajaš te činiš da mnogobrojna svjetla ustrajno blistaju pred prijestoljem tvoga božanstva sve od prvog praskozorja!

O vječno i nepristupno, sjajno i slatko vrelo izvorno koje je skriveno od očiju svih smrtnika, ti si bez dna, dubina ti je beskrajna, širina neobuhvatna, čistoća nepokvarljiva…’«

Sveti Vladimir (oko 960–1015)

Želim bar kratko nešto reći o tome svecu zato što je njegovo ime i u našem narodu veoma rašireno. Možda će njegove nositelje zanimati život njihova zaštitnika i imenjaka.

Vladimir je bio potomak jedne varjaške obitelji u Kijevu. Sin je kneza Svjatoslava, koga su u proljeće 973. ubili Pečenezi, i Maluše, jedne od sluškinja kneginje Olge, kneževe bake. Vladimir se rodio oko g. 960. Njegovo posve slavensko ime govori da su se Varjazi veoma brzo slavenizirali. Vladimir je vjerojatno bio odgojen i pod budnim okom svoje pobožne bake Olge. Ona je već g. 957. pošla još kao poganka u Carigrad te ondje bila pokrštena. U Kijev se vratila kao veoma revna kršćanka. Sa sobom je povela i nekoliko svećenika te ponijela za bogoslužje potrebne knjige, posuđe i ruho. Olga je sve do svoje smrti g. 969. bila pobožna i zauzeta kršćanka koja je mnogo učinila za pokrštenje svoga naroda. Zbog toga se štuje kao svetica. Blagdan joj se slavi 11. srpnja.

Vladimir je još veoma mlad postao novgorodski knez, dakle, u Novgorodu na sjeveru Rusije. Bilo mu je tek 14 godina pa je umjesto njega vladao rođak mu Dobrinja. Kad je Vladimiru umro otac, između njega i brata mu Jaropolka, kijevskoga kneza, nastade razmirica. Ugrožen od brata, Vladimir je g. 977. morao bježati u Skandinaviju. Ondje je organizirao dobru vojsku, vratio se te g. 978. zauzeo Novgorod. Nakon smrti svoga brata Jarogolka g. 979. Vladimir postade kijevski knez.

Iz teksta jednog bizantskoruskog ugovora, sklopljena još g. 944., vidi se da je dobar dio poklisara ruskoga kneza Igora bio već kršćanski. To se vidi iz toga što su položili prisegu po kršćanskom obrascu i što su kao kršćani imali u Bizantu prednost pred poslanicima koji su bili pogani. Za kristijanizaciju Rusije bio je značajan utjecaj kneginje Olge koja ipak nije uspjela privesti krštenju svoga sina Svjatoslava, Vladimirova oca.

Za razliku od svoga bata Jaropolka, koji je vodio prokršćansku politiku, Vladimir je ispočetka bio stravstveni čuvar ruskoslavenskih poganskih običaja. Preokret je polako počeo nastajati kad je u borbi protiv dvojice pobunjenika bizantski car Bazilije II. zatražio Vladimirovu pomoć. U proljeće 988. Vladimir je poslao u Carigrad vojsku od 6.000 vojnika, koja je cara spasila iz velike političke krize, u kojoj se nalazio, a i od Bugara, koji su mu ugrozili carstvo.

Kao nagradu za pruženu pomoć Vladimiru je obećana za ženu bizantska princeza Ana. No, on je prije toga obećao da će postati kršćanin. Obećanje je održao pa se koncem g. 987. i pokrstio. Ana je stigla u Rusiju u pratnji nekoliko metropolita, biskupa i drugoga klera noseći sa sobom razne darove. Podržavajući stalne veze s Bizantom te raznim zapadnim kršćanskim državama i Kijevska je kneževina sve više postajala kršćanska. Oko g. 990. došlo je do masovnog pokrštavanja naroda u rijeci Dnjepru. Nije to bilo neko naročito temeljito pripremljeno krštenje, nije se kod svih uvijek poštivala ljudska sloboda, no to nas ne smije previše zbuniti. Ti ljudi nisu bili na razini današnjega ljudskoga i kršćanskoga razvitka.

Što se pak tiče samoga kneza Vladimira, on je nakon svog službenog obraćenja pokazao veliku revnost za širenje, učvršćenje i produbljenje vjere u svojoj kneževini. Pomagao je i hijerarhijsku organizaciju Crkve na svome području. Kneginja je Ana donijela sa sobom u Kijev nekoliko lijepih ikona koje će postati uzorom za razvoj ruske ikonografije, u povijesti umjetnosti dobro poznate i veoma cijenjene. Knez Vladimir je podržavao veze ne samo s Bizantom, već i s papom u Rimu. Iz ruskih povijesnih izvora znamo da su već g. 988. došli u Kijev poslanici iz Rima noseći sa sobom djeliće relikvija sv. Klementa Rimskoga. Papa Ivan XV. poslao je u Kijev g. 991. drugo poslanstvo. Poslanici su se kod Vladimira zadržali nekoliko godina. U Kijev je dolazilo poslanstvo također iz Moravske i Ugarske. God. 1001. Vladimir je poslao svoje poslanike u Rim papi Silvestru II.

Znamo da je Vladimir podržavao veze i s kršćanskim kraljevima svoga vremena: Olafom Tryggvensonom, norveškim vladarom i svetim Stjepanom, ugarskim suverenom. Te značajne veze sa Zapadom odlučile su o osnivanju metropolije u Kijevu. Bizant za to ispočetka nije pokazao sklonost, ali je pred sve uglednijim Vladimirom kod drugih kršćanskih crkava morao napokon popustiti. Pretpostavlja se da je prvi kijevski metropolit bio Bizantinac Teofilakt, nekadašnji metropolit Sebastije. Vladimiru se pripisuje i crkveni ustav po kojem je bila organizirana ruska Crkva.

Posljednje godine Vladimirova života opečaćene su nevoljama. God. 1011. umrla mu je vjerna žena kneginja Ana, također veoma zaslužna za širenje kršćanstva i bizantske kulture po Rusiji. Toj smrti uslijedila je pobuna dvojice Vladimirovih sinova protiv oca. Knez je, skrhan tim nedaćama, umro 15. srpnja 1015. u dobi od 55 godina.

Prelazeći preko nekih slaboća iz mladosti Vladimirova života, ne može se poreći da je njegov kasniji život bio u službi širenja kršćanstva. O njemu s mnogo simpatija govori katolički misionar koji je bio poslanik cara Henrika II., Bruno iz Querfurta. Jedan kijevski metropolit iz kasnijih vremena nazvao je Vladimira »novim Konstantinom«. Neki su mu pripisivali zasluge jednake apostolima. Zbog svih tih zasluga brzo su ga počeli štovati kao sveca. Blagdan mu se slavi danas.

14. srpanj

Sv. Kamilo de Lellis (1550–1614)

Govoriti o tom svecu znači govoriti o kršćanskoj ljubavi prema bolesnicima, o brizi za one koji po bolnicama na ležaju boli trpe i pate. Kako god ta bol zna biti teška, mučna, dosadna i neugodna, ona postaje divna kad se nad nju sagne milosrdna samaritanska ruka. Svojom Družbom za dvorbu bolesnika sv. Kamilo de Lellis silno je umnožio takve ruke.

Kamilo de Lellis, sin jednog časnika, rođen 25. svibnja 1550. u Bucchianicu, u Abruzzima u Italiji, nije bio rođeni svetac. Štoviše, posve suprotno tome: dijete s ćudi veoma teškom za odgoj. Ta se nedaća još i povećavala s činjenicom što mu je otac radi službe često bio odsutan, a majka umrla kad mu je bilo tek 12 godina, dakle, u času kad mu je roditeljski odgoj bio najpotrebniji.

Ostavši udovac, otac je Kamila poslao u školu, no dječak za učenje i obuku nije pokazivao baš nikakve volje. Zato se često okolo skitao, kockao i kartao. Otac mu je bio na sto muka pa ga je uvukao u vojsku. Tada to nije bila neka redovita državna već plemićka vojska u kojoj je bilo avanturista svake vrste i boje.

Kad se spremala glasovita lepantska bitka, tome su se vojnome pohodu htjeli pridružiti i otac i sin de Lellis. Na putu prema Anconi, gdje se trebao ukrcati u brod, časnik je de Lellis naglo obolio i umro, a bolest zahvati i sina mu Kamila. Kod njega se radilo o groznici koja nije bila opasna. No tome je pridošlo još nešto, ispočetka bezazleno, ali što se kasnije pretvorilo u trajnu neiscjeljivu ranu na desnoj nozi. Kamilo se našao u nevolji videći kako mu se noga gnoji i ne zacjeljuje. U strahu i tjeskobi za svoje zdravlje, ali i bez ikakvih materijalnih sredstava, učinio je zavjet da će postati franjevac. Zdravstveno mu se stanje nešto poboljšalo i on brzo zaboravi na svoj zavjet. Još uvijek je bio lakomisleni momak koji je život i obećanja premalo ozbiljno shvaćao. Umjesto u samostan htio se pridružiti vojsci što je kod Lepanta izvojevala veliku pobjedu nad Turcima. No rana na nozi bi zapreka da se to ostvari.

Kamilo se tada uputi u Rim u bolnicu Sv. Jakova na liječenje. Nije to bila bolnica u današnjem smislu te riječi, već više ubožnica, sirotište, u kojem su nalazili utočište bolesnici, siromasi, prosjaci, ali u njoj je znalo biti i neugodnih tipova. Takav je bio i naš Kamilo de Lellis koga zbog nediscipliniranosti, svadljivosti, strastvenog kartanja moradoše brzo otpustiti.

Ne mogavši baš na ulicu, Kamilo se opet javio u vojsku. Taj put je stupio u venecijansku vojsku te s brodovljem Republike sv. Marka, a u borbi protiv Turaka, došao je sve do Kotora. Kasnije prijeđe u španjolsku vojsku te sudjelovaše na jednom vojnom pohodu u sjevernoj Africi. Nalazeći se na moru u strašnoj oluji, gledajući smrti u oči, sjeti se opet svoga nekadašnjeg zavjeta te ga ponovno obnovi. Ako iz oluje izvuče živu glavu, postat će franjevac. Glavu je doduše izvukao živu, ali je na zavjet opet zaboravio. Predavao se i dalje svojim strastvenim igrama te je prokartao i prokockao sav novac što ga je u vojsci zaslužio, vojničku kabanicu, pa čak i košulju. Tko bi se onda mogao nadati da će od tako bijedna čovjeka jednom postati najveći prijatelj bolesnika i svetac? No, što je kod ljudi nemoguće, kod Boga je moguće. Što ne može narav sama, može potpomognuta milošću odozgora.

Kamilo je pao na prosjački štap. Neki mu je čovjek tada našao zaposlenje pri gradnji jednog kapucinskog samostana. Rad ispočetka Kamilu nije baš osobito prijao. Nikakvo čudo, kad je naučio posve drugačije živjeti. No, vidio je da dotadašnjim načinom više ne može i ne smije živjeti, svladao se, prionuo uz posao i tada prvi put u životu poče osjećati neko smirenje i unutarnje zadovoljstvo. Kod posjeta jednom drugom samostanu Kamilo je doživio pravo obraćenje. Kapucini su ga stoga primili kao pripravnika za svoj red. Revni je obraćenik svojim duhom pokore i dubokom poniznošću svima bio na pobudu. Kapucini ga zbog zloćudne rane na nozi proglasiše ipak neprikladnim za svoj red i otpustiše.

Kamilo ode opet u Rim u bolnicu Sv. Jakova. Prošlo je više od tri godine dok mu noga nije opet zarasla. Vratio se tada kapucinima, ali rana se opet otvori, i on, iako je želio, nije mogao položiti redovničke zavjete. Sad mu je bilo posve jasno da od njegova kapucinskoga zvanja neće biti ništa pa se konačno vratio u bolnicu Sv. Jakova gdje je bio primljen s velikom radošću. Bio je, naime, posve drukčiji nego kad je ovamo prvi put došao i zbog slaba vladanja morao biti otpušten. Uzoran u svemu, brzo je izabran za pročelnika cijele bolnice. Svim se žarom dao na dvorbu bolesnika s ljubavlju, trpeći mnogo zbog spoznaje što kod svih dvoritelja bolesnika nije bilo dosta potrebne ljubavi prema njima. Stoga mu se po glavi sve više vrtjela misao kako bi pronašao ljude koji će u bolesnicima gledati samoga Krista i Njemu u njima služiti. Bio je na najboljem putu da u Božjem svjetlu pronađe svoje životno poslanje.

Prve suradnike za svoju misiju pronašao je u četvorici svjetovnjaka i jednome svećeniku. Ti su bili spremni skupa s njime, živeći u zajednici, služiti istom i uzvišenom kršćanskom idealu. Taj tako plemeniti i idealni plan u bolnici, na žalost, nije naišao na dobar odjek pa je stvorio pravi razdor. Najbolje namjere, najnesebičniji planovi, ali uslijed ljudske uskrogrudnosti naiđoše na otpor. I samome Kamilovu ispovjedniku sv. Filipu Neriju činilo se preuzetnim da jedan neizobraženi laik postane voditelj jedne zajednice. Kamilo se kao pravi svetac, međutim, nije dao ničim smesti. U dobi od 32 godine još jednom sjede u školske klupe i poče marljivo učiti latinski. Pod duhovnim vodstvom sv. Filipa Nerija u isto je vrijeme moralno dozrijevao. Nakon dvije godine studija latinskoga, a i nešto teologije, bio je g. 1584. zaređen za svećenika.

Sv. Filip Neri je ipak još uvijek držao da Kamilo de Lellis nije prikladan za osnivanje jedne družbe te da za to i nema pravoga poziva od Boga. No, tadašnje su prilike upravo vapile za družbom koja će se posvetiti dvorbi bolesnika. Njih je bivalo sve više, ali nije bilo onih koji bi ih u pravom duhu dvorili.

Bolnica Sv. Jakova u Rimu nije shvaćala Kamila i njegove drugove i oni su bili prisiljeni napustiti je. Sada su, barem, bili slobodni dvoriti bolesnike po drugim bolnicama i privatnim kućama. Broj se dragovoljnih dvoritelja bolesnika povećao pa g. 1591. papa Grgur XIV. odobri i kanonski podigne novu Družbu za dvorbu bolesnika. Kamilo joj je jednoglasno bio izabran za vrhovnoga poglavara.

I tada poče blagotvorno djelovanje njegovih redovnika s crvenim križem na habitu. Kamilo je prednjačio svojim primjerom, dobrotom, ljudskošću i milosrđem prema bolesnicima. Kad se radilo o dobru bolesnika, za njega nijedan posao nije bio ponižavajući, nijedna usluga nešto odvratno.

Svečev je stav prema bolesnicima bio vrijedan svakog udivljenja. On je bio najčvršće uvjeren da u patniku služi samome Kristu pa je koji put, promatrajući bolesnika upadao u zanos. Kad ga je koji bolesnik molio za kakvu uslugu, odgovorio bi mu: »Ti me ne trebaš za to moliti, već zapovijedati, jer ja sam tvoj sluga!« Stoga je svetac svoje služenje bolesnicima često obavljao klečeći.

Jednom je sam Papa posjetio bolnicu Santo Spirito, gdje je Kamilo najradije boravio i radio. On se nije dao smesti u svome poslu zadržavši na sebi i svoj bolesnički haljetak. Netko mu je zbog toga prigovorio da je to pomanjkanje poštovanja prema Papi. Kamilo je odvratio: »Kako? Kad sam zaposlen oko samoga Krista, mogu li se brinuti još i za njegova namjesnika?« U tome je sva mistika Kamila de Lellisa. On je u bolesnicima gledao, susretao, doživljavao samoga Krista, zato je tom službom bio prožet kao kakvim bogoslužjem.

Tako silna požrtvovnost i ljubav prema bolesnicima postala je zarazna pa je red Kamila de Lellisa procvao brojnim idealnim zvanjima. To je pak djelatnost reda proširilo i na druge gradove: Napulj, Milano, Genovu itd. Redovnici Kamila de Lellisa imali su poseban dar za službu onima već na umoru pa ih je puk počeo nazivati »braćom dobre smrti«.

Kad je Henri Dunant kasnije osnovao društvo Međunarodnog crvenog križa, imao je pred očima redovnike sv. Kamila koji su g. 1595. na bojištu u ratu protiv Turaka prvi put obavljali onu službu što će je kasnije obavljati pripadnici Crvenoga križa.

Mnogi su redovnici kamilijanci umrli dvoreći okužene od kuge, postavši tako mučenici ljubavi prema bližnjemu, a i izvor posebnog blagoslova za svoj red. Njihova je ljubav prema bolesnicima po uzoru njihova utemeljitelja bila upravo nezasitna. On je govorio: »Kad više ne bi bilo nikakvih bijednika, morali bismo kopati sve do središta zemlje samo da ih pronađemo.«

U njegovu životopisu čitamo također kako se svetac jednom brodom vraćao iz Genove u Napulj. Na brodu su mornari svojim besramnim razgovorima na račun žena i djevojaka prevršili sve moguće granice najosnovnije pristojnosti. Svetac im je tad progovorio: »Zar se ne bojite Božje kazne? Zaslužujete da vas Bog skupa s brodom potopi u dubinu morsku. Ako ne promijenite svoj život, to će vam se i dogoditi!«

Bezobrazni se mornari nisu ništa obazirali na te ozbiljne riječi te su ismijavali sveca i dalje nastavili sa svojim gadarijama. Još iste godine stigla ih je Božja kazna. Kad se njihov brod u pratnji grofa Mirande nalazio na putu prema Španjolskoj, doživio je u Lionskom zaljevu na Mediteranu brodolom te je s cijelom posadom potonuo. Spasio se jedan mornar koji je svoje drugove prekoravao zbog njihova nemoralna života.

Uz svoj naporan posao sv. Kamilo je cijeli život trpio od otvorene rane na nozi, a radi poslova morao je ipak mnogo putovati što pješke što na konju, a to je teret bolesne noge još samo povećavalo. Toj nevolji nadošli su i bubrežni napadi pa bolest želuca. Sam bolestan, još je bolje razumijevao druge bolesnike. Pred konac života doživio je neugodnost i od neke subraće koja su smatrala da se od njih previše traži, a neke su bolnice upale i u teške dugove. Svetac je zbog toga trpio strašne duševne muke. God. 1607. dao je ostavku na službu generalnog poglavara reda, ali je i dalje neumorno radio dvoreći bolesnike sve dok su mu sile to iole dopuštale.

Umro je u Rimu 14. srpnja 1614. Grob mu se nalazi u crkvi sv. Magdalene. Papa Leon XIII. proglasio je sv. Kamila zaštitnikom svih bolnica, bolničara, bolesnika i umirućih. Taj divni svetac ljubavi prema bližnjemu svojih pet bolesti nazivaše pet Božjih smilovanja prema njemu. On je u njima gledao Božju ljubav koja će iz trpljenja proizvesti čudesna djela. Rimski hodočasnik, koji u crkvi Sv. Magdalene kleči na Kamilovu grobu, zna da kleči pred posmrtnim ostacima jednoga od najvećih karitativnih radnika, diva nepatvorene kršćanske ljubavi. Njegov je život i djelo u povijesti Crkve jedna od najsjajnijih stranica.

Sveti Franjo Solano (1549–1640)

Povijest Crkve u Južnoj Americi usko je povezana s radom sv. Franje Solana, koga životopisci nazivaju »Ksaverom zapadne Indije«, »apostolom Južne Amerike«, »čudotvorcem Novoga svijeta«, »zaštitnikom franjevačkih misija«. Već sami ti nazivi jasno govore da je riječ o svecu izvanrednog oblika, apostolu jednoga svijeta i vremena, uzoru od kojega i mi danas možemo mnogo toga naučiti. Htio bih naglasiti jednu crtu u njegovu životu, a ta je: »Kristovo kraljevstvo«. Nju naglašavam stoga što je današnjim mladim kršćanima naročito bliska. Da je, doista, tako, svjedoči i jedna televizijska emisija na španjolskom religijskom programu, a u kojoj je isusovac o. Javier de Santiago intervjuirao troje mladih studenata koji su sudjelovali na španjolskoj nacionalnoj skupštini Apostolata molitve u Avili, u rujnu 1977. godine.

Evaristo, jedan od sudionika, govorio je o »Kristovu kraljevstvu« kao o jednom od bitnih elemenata Apostolata molitve. On je rekao: »Svi moramo raditi da Krist kraljuje u svim srcima. Ne samo u srcu čovjeka pojedinca, već i u obitelji i u društvu. A to znači da Kristov duh i nauk moraju prožeti običaje, ustanove, zakonodavstvo i mentalitet svih naroda svijeta. Taj je ideal socijalnoga kraljevstva Isusa Krista neodvojivo vezan uz pobožnost Srcu Isusovu, no ne u tom smislu da kanimo uspostaviti Kristovo kraljevstvo silom ili barem samim uvjeravanjem. Jedini je put do uspostave toga kraljevstva da svi ljudi upoznaju Božju ljubav prema nama, simboliziranu u Srcu Isusovu, sami se dragovoljno predadu Isusu Kristu, prihvaćajući njegov zakon, jer Gospodinov je jaram sladak i lak.«

Apostolski i misionarski život sv. Franje Solana u Južnoj Americi bio je sav u tome: na tome kontinentu uspostaviti Kristovo kraljevstvo. Koliko mu je taj pothvat uspio, nastojat ćemo upoznati. Franjo se rodio 10. ožujka 1549. kao drugorođenac svojih roditelja Mateja Sancheza Solana i Ane, rođene Jiménez. Rodno mu je mjesto Montilla kod Cordobe, u španjolskoj pokrajini Andaluziji. Roditelji su mu bili dobrostojeći ljudi, prema tome mogli su mu osigurati udoban život.

Prvu je izobrazbu mladi, živahni, bistroumni Franjo primio od isusovaca. U njihov je kolegiju zbog svoje snažno naglašene ljubavi prema bližnjemu, čvrstoće svoga značaja, uživao velik ugled kako među đacima tako i među profesorima. Kad mu je bilo 20 godina, obukao je na se franjevački habit u samostanu Sv. Lovre u svojoj rodnoj Montili. Položio je prve redovničke zavjete 25. travnja 1570., povezavši svoj život uz Krista, u želji da bude borac za ostvarenje njegova kraljevstva. Odlikujući se u redovničkoj stezi sretno je završio filozofske i teološke studije te bio zaređen za svećenika.

S radošću je slavio svoju prvu misu na blagdan Sv. Franje Asiškoga g. 1576. Pet godina kasnije bi imenovan učiteljem novaka sa zadatkom da buduće franjevce odgaja u Kristovu duhu i sprema ih za apostole njegova kraljevstva. Kad je u gradiću Montoru buknula pošast boginja, Franjo se među prvima javio za dvorbu bolesnika. Bilo je to opasno, no njegova je ljubav prema Kristu bila tako jaka da je uvijek bio spreman Krista radi izložiti se svakoj pogibelji.

Franjo se jedno vrijeme nalazio u samostanu u Zubiji kod Granade. Tu je Kristovo kraljevstvo širio vatrenim propovijedima koje su se veoma rado slušale. Svoj je propovjednički rad izmjenjivao brigom za bolesnike i zatvorenike. Želio je u ime Kristovo u ljudskome društvu pomoći onima najugroženijima i najpotrebnijima. Socijalna je nota kod njega uvijek bila snažno naglašena, a temeljila se na nauku Evanđelja.

Pobožni je andaluzijski puk svog misionara počeo častiti kao pravoga sveca. Franjo se držao nevrijednim takva poštovanja pa mu je poštopoto htio izbjeći. Stoga je zamolio svoje starješine neka ga kao misionara pošalju u sjevernu Afriku. No oni ga odrediše za Južnu Ameriku. Taj je daleki kontinent od Providnosti određen za njegovo polje rada.

Franjo se s radošću pravoga Kristova vjerovjesnika u Sanlucanu di Barrameda s drugom jedanaestoricom subraće ukrcao u lađu za Ameriku 28. veljače 1589. Tu je skupinu misionara predvodio kustos iz Tucumana o. Baltazar Navarro. Put je bio prilično sretan, pa za ono vrijeme čak i brz, jer se naši misionari već u svibnju sretno iskrcaše u Cartageni, u Kolumbiji. Odatle pješke otputovaše u Nombre de Dios u Panami, kako bi došli na obalu Tihoga oceana.

Godine 1589. Franjo se ukrcao na jednu galiju te uputio put Perua. Međutim su kod otoka Gorgone uz kolumbijsku obalu doživjeli brodolom. Srećom su se svi putnici spasili. Među njima je bilo i 80 crnačkih robova. Franjo je brodolomcima postao pravi duhovni otac i socijalni skrbnik. Crnce je poučio u vjeri i krstio. Bio je to njegov prvi veći apostolat u Americi. Nakon dva mjeseca zadržavanja putnici su se uspjeli ukrcati na neki drugi brod koji ih odveze do luke Paita u sjevernom Perùu. Franjo je odatle pješice – kao nekoć Isusovi apostoli – nastavio put prema Limi, glavnom gradu Perua i sjedištu političkoga, upravnoga i vjerskoga života cijeloga kontinenta. Došavši u Limu, od svojih je poglavara bio određen za misionara u udaljenom Tucumanu. Do svoga misijskoga odredišta morao je prevaliti 3.000 km. Putovao je preko Anda što pješke što jašući. Bio je to strahovito naporan put, no misionar ga je izdržao jer je znao za čije se kraljevstvo zlopati. Htio je nasljedovati najveće Kristove misionare Pavla i Ksavera i zato mu nijedna žrtva ne bijaše preteška.

U studenome, 1590. Franjo je stigao u Tucuman. Povjeren mu je za rad velik teritorij koji danas obuhvaća sjeverne pokrajine Argentine. Revni se misionar odmah dao na posao osnivajući misije ili redukcije, obavljajući težak ali i plodonosan apostolat među Indijancima. Njima je naviještao Evanđelje, njih je nastojao priučiti uljudbi, mirio je zavađene, branio potlačene. Gospodin je njegov rad kao nekoć i apostola pratio čudesnim znakovima i znamenjima. Računa se da je obratio i pokrstio 200.000 Indijanaca. God. 1592. imenovan je vizitatorom misija u Tucumanu pa se tako njegov rad proširio i na bijelce.

Već g. 1595. poslušnost ga je pozvala natrag u Limu gdje je bio imenovan gvardijanom samostana Sv. Marije od Anđela. Godine 1602. premješten je za gvardijana u Trujillo i tako se njegov utjecaj neprestano širi, a s njime i njegov rad za izgradnju Kristova kraljevstva u onim stranama svijeta. God. 1604. bio je opet u Limi. S raspelom je u ruci obilazio ulicama i propovijedao. Iako je bio veoma stroga života, na vani je nastojao uvijek očitovati radost. Da razveseli i duhovno uzdigne svoju subraću i druge, laćao se i violine te svirao.

Rad, oštre pokore, putovanja, iscrpiše njegove sile i on klonu te bi prenesen u samostansku bolnicu u Limi. Tu je umro 14. srpnja 1640. Na samrti je zamolio subraću da mu zapjevaju Credo. Saslušavši ga izrekao je svoje posljednje riječi: »Neka bude slavljen Bog!« Benedikt XIII. proglasio ga je 27. prosinca 1726. svecem. No, davno prije toga izabraše ga za zaštitnika brojni gradovi Perua, Bolivije, Paraguaya, Uruguaya, Čilea i Argentine. Na slikama ga najčešće prikazuju s raspelom u ruci te kako Indijancima naviješta Evanđelje. Ideja o Kristovu kraljevstvu bila je živo prisutna u njegovu životu. Zbog toga je kraljevstva prešao preko oceana, prevalio na tisuće kilometara.

Vratimo se opet k našim suvremenim idealnim mladima koje također zanosi misao o Kristovu kraljevstvu, o apostolatu molitvom, radom, žrtvom. Vidjevši je ostvarenu u životu najvećih svetaca, po njihovu primjeru mogu se za nju još više oduševiti. Na taj će način izbjeći onu prazninu od koje boluju oni mladi što trče za prolaznim užicima koje im nudi naš moderni potrošački mentalitet. Jedini je lijek tome zlu osobni susret s Kristom i angažiranost za izgradnju njegova kraljevstva danas. To se kraljevstvo ne izgrađuje ni oružjem, ni novcem, ni politikom, već svetačkim životom, velilkodušnošću, koja je svojstvena jedino svecima.

13. srpanj

Sveti Henrik (973–1024)

U svetom Henriku svetost se popela na carsko prijestolje, što dokazuje da je ostvariva u svakom staležu. Bog sve zove na svetost, svima daje milost, sveci su bolje od drugih čuli taj zov, bolje prihvatili darovane milosti. I to je njihova temeljna poruka svima nama.

Henrik je bio najstariji sin bavarskog vojvode Henrika Svadljivca. Rodio se 6. svibnja 973. u Abbachu kraj Regensburga. Nitko nije slutio da će on jednog dana postati njemački car, i još više od toga: svetac Katoličke crkve, u svojoj domovini naročito od puka štovan. Odgoj i izobrazbu dobio je u katedralnoj školi u Hildesheimu. Car Oton II. spremao ga je zapravo za duhovni stalež jer je bio u napetim odnosima s njegovim ocem pa ga je kao njegova prvorođenca želio udaljiti od politike i vladavine.

Kad se Henrik iz Hildesheima vratio u Bavarsku, predan je regensburškom biskupu Wolfgangu da pod njegovim vodstvom završi svoje naukovanje. Nakon smrti svog oca Henrik je g. 995. postao bavarski vojvoda. Kao veoma izgrađen i zauzet kršćanin odmah je uočio opalu redovničku stegu po benediktinskim samostanima, sve veće udaljavanje od onog ideala što ga je benediktincima namro i u svome slavnome Pravilu veoma mudro opisao njihov utemeljitelj. Revni je vojvoda samostane na svome području htio vratiti tome prvotnome idealu, nailazeći pri tom na otpore kako kod redovnika, tako i kod nekih bavarskih biskupa. Povijest nas uči da je tako teško obnoviti pale samostane, redovnike i redove. Oni kao da su najokorjeliji. Henrik će samostanima posvećivati veliku brigu za vrijeme cijele svoje vladavine.

Poslije smrti cara Otona godine 1002. Henrik je kao posljednji potomak saksonske kuće postao njemački kralj. Okrunjen je 8. rujna u Aachenu za kralja zajedno sa svojom ženom Kunigundom, kćerkom luksemburškoga grofa Sigfrida. Na svetkovinu Sviju svetih 1007. osnovao je u Bambergu biskupiju i to je jedna od njegovih najdražih zadužbina. Papa Benedikt VIII. 14. veljače 1014. okrunio ga je zajedno sa ženom u crkvi Sv. Petra u Rimu za rimskoga cara.

Na povratku iz Rima Henrik je samostan Bobbio uzdigao na dostojanstvo biskupije, a u Veroni se susreo s velikim svecem sv. Romualdom. Odviše bogatim crkvama oduzimao je suvišna dobra, a pomagao one siromašnije. U braku s Kunigundom nije imao djece. Kasnije se oko toga stvorila legenda da su živjeli u djevičanstvu, što ne odgovara povijesnoj istini. Car je bio krhka zdravlja i mnogo je trpio od bubrežnih kamenaca. Posjetivši g. 1022. Monte Cassino i grob sv. Benedikta, izmolio si je od toga sveca olakšanje u svojoj bolesti. Neki životopisci misle da je po zagovoru sv. Benedikta čudesno ozdravio od svoje teške i neugodne bubrežne bolesti.

Car Henrik je za svoga života bio poznat kao veoma pobožan čovjek koji je svoju pobožnost provodio na razne načine, a bio je i pokornik. Znao je dobro vrijednost pokore pa se za svoje duhovno usavršavanje često laćao i toga sredstva. Nenadano je umro 13. srpnja 1024. u Groni kod Göttingena. Tijelo mu je preneseno u Bamberg te ondje sahranjeno u katedrali što ju je sam bio podigao. Kasnije će kraj njega biti sahranjena i njegova vjerna žena, sveta Kunigunda. Početkom XV. stoljeća majstor je Tilman Riemenschneider nad grobom carskoga para izradio sarkofag s reljefima što prikazuju prizore iz njihova života. God. 1966. kad se u Bambergu održavao 81. njemački Katholikentag, vidio sam kako pobožni narod iz pokrajine Franken još i danas s velikom pobožnošću hodočasti na taj grob.

Papa Eugen III. proglasio je 12. ožujka 1146. Henrika II. svecem i to je jedini sveti njemački car. Narod ga je kao sveca dijelom štovao već za života, a u još većoj mjeri odmah poslije njegove smrti. Crkva je Henrikovom kanonizacijom posvjedočila da je on kao vladar prema svojim silama nastojao što pravičnije vladati i Bogu služiti.

Stari Henrikov životopis donosi o njemu i ove dragocjene podatke: pomazan za kralja, blaženi sluga Božji, ne zadovoljavajući se tjeskobama vremenitog kraljevanja, odluči da bi stekao besmrtnu krunu – vojevati za najvišega Kralja, kojemu služiti znači kraljevati. S najvećim se marom dade na širenje vjerskog bogoslužja. Započe obdarivati crkve posjedima i obogaćivati ih neizmjernim uresima. U svojoj oblasti osnova sasvim novu bamberšku biskupiju te nju, koja je nosila naslov apostolskih prvaka Petra i Pavla i presjajnog mučenika Jurja, uz posebno pravo izruči svetoj Rimskoj crkvi, da bi prvoj stolici iskazao čast koja joj božanski pripada, a i zato da bi svoj zasad čvršće učvrstio takvom zaštitom.

A da bi se sasvim jasno uočilo kojom je budnošću taj blaženi muž i za buduća vremena vodio brigu o dobrima mira i spokojstva svoje mlade Crkve, ovdje kao dokaz donosimo jedno pismo:

»Henrik, božanskom blagošću koja unaprijed sve određuje – kralj, svim sinovima Crkve, budućima kao i sadašnjima. Poučeni smo i opomenuti spasonosnim uredbama svete riječi da ostavljajući vremenita dobra i manje cijeneći zemaljske probitke nastojimo steći ono što trajno ostaje u nebu. Sadašnja je, naime, slava, dok je posjedujemo, prolazna i isprazna ako u njoj nema nečega od nebeske vječnosti. Ali Božje je milosrđe predvidjelo za ljudski rod koristan lijek jer je odredilo da dio nebeske domovine bude nagrada za zemaljska dobra.

Ne zaboravljajući, dakle, tu blagost i znajući da smo uzdignuti na kraljevsko dostojanstvo nezasluženim pogledom božanskog smilovanja, držali smo prikladnim ne samo da uveličamo crkve koje su naši prethodnici sagradili, već da na veću slavu Božju sagradimo i nove te ih uzdignemo dragovoljnim darovima svoje odanosti. Poradi toga, ne oglušujući se na Gospodnje zapovijedi i želeći poslušati višnje nagovore, želimo u nebu pohraniti blago što nam ga je udijelila darežljivost božanske širokogrudnosti. Tamo tatovi niti pretresaju niti kradu, niti razara rđa ili moljac. Tamo nek se češće kreće željom i ljubavlju naše srce, dok se sada prisjećamo svega što smo skupili.

Stoga želimo svemu općinstvu vjernika oglasiti da smo mjesto zvano Bamberg, koje smo primili u nasljedstvo, uzdignuli na sjedište i uzvišenost biskupije, da upravo tu bude naše sjedište, slavni spomen i spomen naših otaca i da se neprestano žrtvuje spasonosna žrtva za sve pravovjerne.«

12. srpanj

Sveti Ivan Gualberto († 1073)

Ivan Gualberto rođen je koncem X. stoljeća u jednoj odličnoj firentinskoj obitelji. Po običaju svoga vremena odgojen je za ratnika, a tada je u razjedinjenoj Italiji bilo mnogo zadjevica koje su se rješavale oružjem. Zato je ratnički zanat bio čest. Ivan je u njemu ostao sve dok jednog dana u nekoj slijepoj ulici nije susreo ubojicu svoga rođaka – ili čak brata. Taj je susret bio na sam Veliki petak. Ubojica je pao pred njim na koljena, raširio ruke u obliku križa i zamolio za oproštenje. Zamolio je u ime onoga koji je za sve nas na Veliki petak nedužan poginuo na križu. Da je Ivan slijedio tadašnje ratničke zakone, bio bi ga sigurno ubio i tako osvetio prolivenu krv. On to nije učinio, a takav je postupak bio za njega čas velike milosti. Oprostivši ubojici, stupio je u obližnju crkvu, kleknuo pred veliko raspelo te vidio kako Isus sagiba glavu prema njemu u znak da odobrava njegovo praštanje. U taj se čas u njegovoj duši zbila velika promjena – prava metanoja – i on odluči odsada služiti jedino Raspetome. Odluku je proveo u djelo priključivši se benediktincima u samostanu San Miniato u Firenzi.

Crkva se u to doba morala boriti s jednim velikim zlom. Bila je to simonija: kupovanje i prodavanje crkvenih časti preko koje su mnogi nevrijedni dolazili na vodeće i veoma odgovorne položaje nemajući za njih uopće potrebnih svojstava. Smrću opata u San Miniatu, koji je primio u zajednicu Ivana Gualberta, došao je na čelo te zajednice čovjek koji si je taj položaj kupio novcem od samoga firentinskoga nadbiskupa, dakle, nedostojnom trgovinom. Ivan je, uočivši to, došao u sukob sa svojom savješću. Smije li on slušati jednoga takvoga poglavara? U svojoj stisci obratio se nekom firentinskom pustinjaku, po imenu Teuzu, a taj mu je savjetovao neka napusti samostan. On je poslušao te pošao u samostan Camaldoli kod Arezza nadajući se da će ondje naći bolje stanje. Nada ga nije prevarila.

Međutim, Ivan je u Camaldoliju pod utjecajem milosti Duha Svetoga došao do spoznaje da Gospodin od njega očekuje osnivanje nove redovničke zajednice. Božji je naum nastojao ispuniti kad mu je g. 1038. opatica Itta darovala jedno zemljište. Na njemu je sagradio samostan zvan Vallombrosa, postavši opat i osnivač nove grane benediktinskoga reda koja dobi ime po prvome samostanu. Život je u Vallombrosi bio veoma strog. Pazilo se na kućnu stegu, šutnju, siromaštvo u hrani i odjeći. Ivan je, prema zamisli sv. Benedikta, opet uveo za početnike novicijat. To je, na žalost, u mnogim benediktinskim samostanima palo u zaborav, a na štetu redovničkoga duha i izgradnje. I tako Ivan Gualberto postade jednim od velikih obnovitelja redovničkoga života.

Dobar duh iz Vallombrose širio se dalje. Ivan je bio zamoljen da osniva nove samostane ili da neke već postojeće reformira. Uz taj posao posvećivao je naročitu pažnju skrbi za siromahe i bolesnike. Za njih je uz svoje samostane osnivao posebna svratišta, ubožnice i bolnice. Samostanskim je poglavarima nalagao da nijednoga siromaha ne otpuste praznih ruku. Redovnici su sami bili siromašni, ali su svoju siromaštinu dijelili i s drugima.

Ivan je pomagao i pape u nastojanju oko obnove Crkve, u borbi protiv simonije. Za lakše i bolje održavanje zakona celibata biskupijskim je svećenicima preporučivao da žive u malim zajednicama. Prije nego je postao redovnik, nije znao ni čitati ni pisati. Kasnije je, slušajući čitanje o životu svetih otaca, stekao izvanredno duhovno znanje tako da je mogao biti dobar duhovni vođa. Umro je 12. srpnja 1073. u samostanu San Michele Arcangelo u Passignanu. Papa Celestin III. proglasio ga je godine 1193. svetim.

Kako je sv. Ivan Gualberto jedna izuzetno zanimljiva ličnost, pokušajmo slijedeći stručnjake hagiografske literature ocrtati njegov duhovni profil. Ivan je bio izrazito snažna ličnost s crtama pomalo oporog karaktera. Vođen snažnim osjećajnim pokretima bio je veoma strog sa samim sobom čineći tako oštre pokore da su mu prilično narušile zdravlje. Na svoje učenike stavljao je velike zahtjeve, strogom askezom poput kakvog kovača nastojao ih je prekaliti u ljude od kojih će biti daleko svaka slabost i mekoputnost. Kraj sve svoje strogosti i oporosti Ivan je u sebi krio, a na vani očitovao obilje ljudskoga, zdrave samilosti prema neznalicama i neukima. Njegovu je nutrinu odražavao vanjski izgled koji jedan životopisac ovako označuje: »Bio je blag u licu, časne sijede kose, vitka stasa.« Nije bio načitan čovjek, a ipak je pokazivao začudno poznavanje Svetoga pisma.

Od sv. Ivana Gualberta imamo samo dva pisana teksta sačuvana: jedan je pismooporuka redovnicima Vallombrose, a drugi je pismo Hermanu, biskupu Volterre. Oba dokumenta nose na sebi snažno svetopisamsko nadahnuće. Prožima ih također velika briga za obnovu Crkve i sveti gnjev protiv zala u njoj, osobito protiv simonije. Zbog tih vrlina Ivana Gualberta i njegov redovnički ogranak veoma je cijenio i sam papa Grgur VII., najveći crkveni reformator tadašnjega vremena. Poslije smrti Ivana Gualberta on je o njemu ovako pohvalno pisao: »Budući da je čistoća njegove vjere u Toskani zasjala čudesnim sjajem, veoma smo ga ljubili.« Papa poziva svečeve redovnike da budu vjerni sljedbenici svoga duhovnoga oca te da se po njegovu primjeru napajaju na izvorima Svetoga pisma, razmatrajući Božju riječ.

Godine 1951., nakon povratka valombrozijanaca u njihovu opatiju maticu, koju su zbog napetih prilika između Crkve i države u prošlom stoljeću morali napustiti, Pio XII. je svetoga Ivana Gualberta proglasio zaštitnikom talijanskih šumara. Veza je sa šumarima u tome što Vallombrosa znači zapravo sjenovita dolina, a to znači da je okružena šumama.

11. srpanj

Sveti Benedikt, zaštitnik Europe (480–547)

Sveti Benedikt je umro 21. ožujka 547. i njegov se blagdan stoljećima slavio na taj dan. No kako je u Korizmi slavljenje svetaca suzdržano, blagdan je sv. Benedikta premješten na današnji dan, da mu se može nesmetano posvetiti dolična i zaslužena pažnja. Grob mu se nalazi u crkvi slavne opatije Monte Cassino. To je mjesto koje će posjetitelj Italije rijetko kada zaobići jer na njemu se, osim svečeva groba, može još mnogo toga lijepa vidjeti, doznati i doživjeti. U ikonografiji prikazuju svetog Benedikta obično kao opata sa štapom i knjigom pravila, a kraj njega stoji gavran.

Sv. Benedikt je otac zapadnog redovništva, osnivač benediktinskog reda i jedan od najvećih velikana zapadnog redovništva, zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće. Njegov životopisac i duhovni sin sveti papa Grgur Veliki o njemu piše ovako:

»Bio jedan čovjek časnoga života po imenu Benedikt, a to znači blagoslovljen i po milosti i po imenu. U sebi je već od mladosti nosio ozbiljnost jednog starca. Prije je dozreo po karakteru nego po godinama, svojoj duši nije pružao nikakve užitke. Boraveći na ovoj zemlji, prezreo je ovaj svijet sa svim njegovim čarima kao ocvao, premda ga je mogao slobodno uživati.« Pišući životopis sv. Benedikta sveti je Grgur imao pred očima više pouku i pobudu nego točno opisivanje svih podataka i zgoda toga života. On je bio uvjeren da je neobična pojava sv. Benedikta takva te više govori od suhih podataka koji bi se o njemu mogli nabrojiti. Mi ćemo ih i u ovome prikazu ipak sažeto nanizati, ali tko se želi upoznati sa sv. Benediktom u duhu sv. Grgura Velikog, taj neka posegne za svečevim životopisom iz pera benediktinca I. Herwegena, što je preveden i na hrvatski jezik.

Benedikt se rodio oko g. 480. u Norci, malom biskupskom sjedištu na podnožju sabinskih brda. Bio je sin dobrostojeće obitelji koja ga je poslala u Rim na odgoj i stjecanje znanja. Rim je tada još uvijek blistao od sjaja i stare slave, i dičio se grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla. Ipak nije bio ono što je bio negda. Prijestolnica je carstva bila u Bizantu, na Istoku. Istina, rimski je biskup bio glava cijele Crkve, ali baš za vrijeme papina izbora g. 498. Benedikt je morao vidjeti i doživjeti mnogo neugodnosti. Rimski kler nije bio na visini. U gradu se živjelo lakoumno, pohlepno trčalo za užicima, premda je opasnost od barbara bila trajna. Rimske prilike nisu oduševile mladoga i ozbiljnoga Benedikta. Njegov je duh težio za nečim višim i sadržajnijim. Zato je i napustio Rim i studije. Da bi našao Boga u što većoj mjeri, nastojao se osloboditi svih spona koje bi ga u tome mogle spriječiti.

Želja za svojim idealom odvela je mladoga Benedikta u potpunu samoću, u jednu špilju kraj Subiaca. Možda je na taj izbor utjecala i Benediktova lektira o životu strogosti, samoće i pokore mnogih redovnika tamo daleko na Istoku. Svakako je Bog velikog patrijarha zapadnoga redovništva htio uzeti u svoju školu. U njoj je Benedikt ostao kao ponizni učenik tri godine i stekao mnogo vrijednih duhovnih spoznaja i iskustava. Zatim ga je Bog iz tamne špilje izveo van na svjetlo da bi kao veliki svjetionik svijetlio u njegovoj Crkvi. Poučio ga je kako valja osnovati zajednicu te u njoj zajednički tražiti Boga. Benedikt je proučio i redovničko pravilo sv. Bazilija Velikog te došao do spoznaje kako pojedine samostanske zajednice treba da postanu crkve u malom, što savršenije ostvarenje crkvene zajednice. Međusobna povezanost članova treba da je slična povezanosti udova u jednom živom organizmu, a prava će glava svakoj zajednici biti sam Krist, koji je glava otajstvenoga svoga tijela, to jest Crkve.

Budući veliki učitelj redovništva prošao je i kroz napasti. Životopisci spominju da je kao samotnik osjetio jake napasti u tijelu. Protiv njih je postupio veoma odlučno. Svukao se i gol bacio u kupine, koje su ga dobrano izbole. Međutim, on će malopomalo shvatiti da čovjek mora biti odlučan, a da ipak ne mora upotrebljavati uvijek najdrastičnija sredstva. U svojim će pravilima razviti posve odmjerenu i uravnoteženu askezu. Smisao za sklad, uravnoteženost bit će jedna od značajki njegove duhovnosti.

Još je jedno važno iskustvo Benedikt doživio. Latio se vodstva neke monaške zajednice u Vicovaru. Bio je to težak posao jer je kod pojedinaca te zajednice bilo mnogo samovolje, a premalo smisla za zdravu stegu. Benedikt je htio uvesti red, ali ga raspušteni monasi htjedoše otrovati. Pružili su mu čašu otrovana vina i samo ga je čudesan Božji zahvat spasio od smrti. To je očit primjer do čega sve može dovesti opala stega jedne redovničke zajednice. Zato će Benedikt napisati kasnije svoje pravilo koje će biti mudar čuvar potrebne redovničke stege. Za to pravilo Pius Parsch piše da je »knjiga vrijedna za stoljeća, odgojna knjiga za sva vremena«.

Benedikt se iz Vicovara vratio u Subiaco. I tu su ga razne skupine monaha zamolile da im bude duhovni otac. On ih je podijelio u 12 malih samostana, a svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Sam je pak preuzeo cjelokupno duhovno vodstvo sviju. Tako se malopomalo počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života, »škola služenja Gospodinu«, u kojoj je vladao duh prve Crkve u Jeruzalemu. U tome načinu apostolskoga života – po uzoru apostola – naročito su se poštovale kreposti poslušnosti, molitve i rada, stvarao se benediktinski ideal: »Moli i radi!«

Walter Nigg sv. Benedikta naziva čovjekom koji izgrađuje. On je to najviše pokazao u Monte Cassinu. Samostan što će ga ondje osnovati postat će stvarno i u fizičkom i u duhovnom pogledu »grad na gori«. Taj je grad Benedikt sagradio sa svojim najvjernijim učenicima na ruševinama neke stare utvrde u kojoj se nalazilo i jedno hramsko svetište. Taj monaški grad Benedikt je gradio prema jasno zacrtanom planu koji je obuhvaćao ne samo materijalno zdanje već i idealnu izgradnju redovničke zajednice. Ona je morala biti u sebi posve zbijena, ali i otvorena prema vani za sve zadatke i potrebe onoga vremena.

Naš suvremenik, poznati teološki pisac Ladislav Boros, u svojoj knjizi Otvorenost duha piše o benediktincima ovako: »Oni su stvorili kršćansku povijest time što su počeli provoditi svoj život u bratskoj zajednici na jednome čvrsto stalnom mjestu. Zato i postojanost na jednom mjestu sačinjava bit benediktinskoga reda. Kad je taj red nastajao, sav je svijet bio u pokretu. Valja si samo predstaviti stanje u prvoj polovini VI. stoljeća. Germanska su plemena provodila seobu velikoga stila. Vojni su pohodi zadobivali karakter pravih prirodnih katastrofa. Selili su se cijeli narodi. Kasna je antika postala nestalna, izvana je sve bilo rastrojeno, a iznutra bezsadržajno. U toj je situaciji Benedikt doviknuo: ’Stoj! Seobi naroda neka je kraj!’ On je taj svoj ’stoj!’ zaviknuo ne polemički, već po metodi svetaca koji mnogo ne govore već rade. On je još nešto rekao: ’Odložite mačeve!’ I tako mir postade ključna točka sve benediktinske duhovnosti. Benedikt je time upravio zov svemu Zapadu: kršćanima, kojima su carstvo i moć ispali iz ruku te koji su se kao Rimljani i Germani, kao carevi, kraljevi, vojskovođe, činovnici, časnici, ratnici i legionari prostodušno i čvrsto laćali mača. U taj je svijet surovosti Benedikt zaviknuo: ’Mir! Dolje oružje!’

Pretpostavka za stalnost na mjestu i život bez oružja bio je treći element benediktinskoga života: bratstvo rada i molitve. ’Ora et labora!’ postade time temeljni obrazac našega Zapada. Molitva je postala zajedničko slavlje. Ako u blagdanskom bogoslužju Crkve još i danas nalazimo hranu i snagu, onda to dugujemo Benediktu iz Norcije. Uz molitvu je sav prožet njome stajao i rad, zajednički bratski rad na polju. Poštovanje rada ruku, koje sve do danas na Zapadu nije posve izumrlo, dugujemo sv. Benediktu. Ako se u daljnjim stoljećima pljačke, ropstva, iskorištavanja i osvajanja ipak mogao izgraditi kršćanski srednji vijek, jedan prostor u kojem su kršćani među sobom mogli živjeti kao braća, onda se to zbilo na temelju onakvoga načina života kakvim su živjeli benediktinci. I tako je sveti Benedikt iz Norcie postao ocem jednoga svetoga Zapada.«

Benediktinsko je pravilo na Monte Cassinu postiglo svoj konačni oblik. Ono svjedoči o Benediktovu idealu svetosti. Ono očituje tako veličanstvenu životnu mudrost, zahvaćenost Bogom i ljubav prema Kristu da je kroz 1400 godina zahvatilo svojim duhom osim tolikih monaha i toliki broj kršćana. Benedikt je ipak bio uvjeren da njegovo pravilo nije zadnja riječ o redovništvu pa je ostavio otvorena vrata i drugim mogućnostima. One su se kroz povijest redovništva i ostvarivale. No od Benediktove mudrosti mogli su mnogo naučiti i svi kasniji osnivači novih redova.

Smrt sv. Benedikta sv. Grgur ovako opisuje: »Dao se odnijeti u crkvu i svoje slabe udove naslonio je na ruke svojih učenika. Ondje ustade i ruke podiže prema nebu te izgovarajući riječi molitve, predade duh.«

Papa Pavao VI. proglasio je sv. Benedikta zaštitnikom Europe. Razlog je tome što se njezina povijest bez Benedikta i njegova djela ne može zamisliti. Njegovo je djelo prisutno i u našoj hrvatskoj povijesti, a o njemu dokumentirano govore tri debela sveska dr. Ostojića Benediktinci u Hrvatskoj. Tko se želi upoznati više sa svetim Benediktom i njegovim djelom, a osobito njegovom prisutnošću u Hrvatskoj, neka posegne za tim vrijednim knjigama i neka ih čita pa će mnogo doznati i naučiti.

Sv. Benedikt je svojim zajednicama kao glavno pravilo dao ovaj program: »Božjem djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!« Zato je sav benediktinski život uokviren i prožet svetom liturgijom. »Sveti Benedikt je stvorio idealne liturgijske obitelji koje su liturgijsku hvalu Bogu stvarno pjevale, a s njome povezivale i najozbiljniji rad na svim područjima« (Pius Parsch). Danas, u doba razmahanog liturgijskog pokreta, u jeku liturgijske obnove, dobro je da idemo u liturgiji za onim duhom kojim odiše Pravilo sv. Benedikta. Ako od svakoga sveca možemo nešto naučiti, onda od sv. Benedikta možemo to na osobit način.

Pobjedni blagdan danas proslavimo,

Krunu nebesku svetog Benedikta.

Ime ti smrtno blagoslovom zvoni,

O Benedikte!

Ostavljaš smjelo zavičaj i dom svoj,

Putove nove u samoći tražiš,

Uljudbi novoj, krepostima novim

Prokrči staze.

Novačiš Kristu učenike brojne

Pucima novim Blagovijest da nose.

Molitva tvoja neka nam donese

Zanose nove! Amen.

Sveti Oliver Plunkett, mučenik (1625–1681)

Pavao VI. proglasio je 12. listopada 1975. svetim Olivera Plunketta koji je kao najuglednija i posljednja žrtva tobožnje papinske zavjere 11. srpnja 1681. pogubljen u Londonu na zloglasnom Tyburnu. Ta je zavjera u stvari bila samo izmišljotina, nastala u smušenoj glavi svirepog mrzitelja i progonitelja katolika Tita Oatesa, a progutala je mnoge nevine žrtve. Oliver Plunkett jedan je od brojnih engleskih mučenika što su u roku od 150 godina poginuli u jednome od najokrutnijih progonstava. Upoznajmo toga junaka da se na njegovu primjeru ohrabrimo za kršćansko svjedočenje životom, djelima i smrću.

Oliver je po rođenju pripadao plemenitaškoj obitelji sjevernoga Leinstera, premda su njegovi preci bili danskoga ili normanskoga podrijetla. Roditelji su mu bili John i Tomasina Dillon, oboje u krvnome srodstvu s najodličnijim irskim obiteljima. Ugledao je svjetlo dana 1. studenoga 1625., baš na blagdan Sviju svetih u Longhcrewu, u grofoviji Meath. Jednom će i on kao slavan mučenik i od Crkve svečano kanoniziran svetac ući u društvo sviju svetih. Odgojen je bio najvjerojatnije u dvorcu Killeen, a odgojitelj mu je bio njegov rođak opat Patricije Plunkett, kasniji biskup. O drugim događajima iz njegova mladenaštva ne znamo gotovo ništa. God. 1647. Oliver je skupa s ocem Pierom Francescom Scarampijem, apostolskim ministrom pape Urbana VIII., na vrhovnom saboru konfederacije Kilkenny napustio Irsku.

Došavši u Rim sredinom svibnja 1647. morao je čekati tri godine dok nije bio primljen kao student u Irski kolegij, gdje je ipak već stanovao. Studirao je filozofiju, teologiju i matematiku, a sve odlično. Bio je veoma darovit, uz to marljiv, pa ni uspjeh nije mogao izostati. Na Novu godinu 1654. u kapeli Zavoda za širenje vjere zaredio ga je biskup Geoghegan za svećenika. Zbog progonstva katolika što ga je u njegovoj domovini provodio Oliver Cromwell, nije se mogao vratiti kući pa je ostao u Rimu još tri godine boraveći među kapelanima kod crkve San Girolamo della Carità, obavljajući svećeničku službu u bolnici Santo Spirito te studirajući u isto vrijeme na sveučilištu Sapienza crkveno i građansko pravo. Taj studij još više će usavršiti njegovu i onako već bogatu izobrazbu.

Plunkett je 14. studenoga 1657. imenovan profesorom teologije u Kolegiju za širenje vjere, a zatim savjetnikom Svetog zbora Indeksa. Kao osoba velikog povjerenja imenovan je i prokuratorom irskih biskupa, neke vrste njihovim predstavnikom u Rimu. Papa Klement IX. imenuje ga 9. srpnja 1669. nadbiskupom Armagha i primasom Irske. To je imenovanje kod irskih katolika probudilo sveopće oduševljenje. Znak je to da je za tako odgovorno mjesto i u tako delikatnim prilikama bio pogođen pravi čovjek. Novi je nadbiskup napustio Rim i uputio se put sjevera. Na blagdan Svetog Andrije apostola primio je u Gentu u Belgiji biskupsko posvećenje. Odatle je otišao u London te nakon zadržavanja od tri mjeseca napokon je u ožujku 1670. stigao u Dublin, u svoju dragu i napaćenu Irsku.

Irska je gotovo kroz 18 godina bila bez redovite hijerarhije. Novi se primas dao odmah na posao, dakako, u veoma teškim i složenim okolnostima. Bez redovitih biskupa stega je u kleru prilično popustila. Plunkett je, da bi poboljšao kler i pastvu, održao dvije pokrajinske sinode: jednu 23. kolovoza 1670. u Clonesu, a drugu u kolovozu 1678. u Ardpatricku. U kratkom roku obavio je kanonsku vizitaciju šest biskupija svoje crkvene pokrajine. Uklanjao je nerede, zloupotrebe, smirivao sukobe. Samo u četiri mjeseca podijelio je sakramenat potvrde velikom broju krizmanika. Računa se da ih je bilo 10.000. Obavio je i nekoliko ređenja. Uz priličnu tolerantnost potkralja Lorda Berkeleya i dobrohotnost i ekumensku otvorenost protestantskog nadbiskupa Armagha mogao je čak u Droghedi otvoriti jednu školu i povjeriti je isusovcima. Bio je to veoma smio pothvat, ali kratka vijeka. Škola je mogla nesmetano raditi samo tri i pol godine.

Očito je u svom radu Plunkett postigao mnogo uspjeha koji pobudiše zavist kod onoga od koga bi se to najmanje smjelo očekivati. Dublinski nadbiskup Petar Talbot nije bio čovjek dosta širokogrudan pa je počeo zaviđati svome subratu u biskupstvu. Vođen zavišću pokrenuo je spor o irskome primatu, osporavajući ga nadbiskupu Armagha. Nevjerojatno je kako baš klerička zavist znade biti bijedna i niska, i to u teškim prilikama, kad bi svi službenici Crkve morali biti jedno. U obranu primatskoga prava Armagha, koje potječe još od sv. Patrika, apostola Irske, Plunkett je napisao raspravu Isus primatiale (Dublin, 1672). Na nju je odgovorio Talbot svojom raspravom Primatus Dublinensis (Lille, 1674). I to se događalo dok je Engleska spremala ukaz o izgonu biskupa iz Irske.

Pogođen tim ukazom, Plunkett se u studenome 1673. morao sakriti i potajno djelovati. Na sreću, to razdoblje nije dugo trajalo pa je opet došlo do snošljivosti i nadbiskup je mogao izići iz tajnosti. Sad su ga dočekale neugodnosti jer se morao boriti protiv janzenističke opasnosti, zatim je doživio otvorenu bunu jednoga generalnog vikara, a bilo je i drugih »slučajeva«, da se poslužimo suvremenim pojmom. »Slučajevi«, na žalost, prate Crkvu kroz svu njezinu povijest, sad ovdje sad ondje. Svakako ne služe na čast onima što ih stvaraju. Kad bi se uvijek dostatno poštivao zakoniti crkveni autoritet, sigurno da do njih ne bi dolazilo. Ali, što možemo kad uvijek ima samozvanih proroka koji sebe smatraju višim autoritetom od biskupa i pape i kroje si pravdu po svojoj glavi.

Svim tim nedaćama unutar Crkve za Plunketta je došla još jedna izvana, koja će ga skončati. Bila je to tzv. »Popish plot« – papina zavjera, koju smo spomenuli već na početku ovog prikaza. Povodom te izmišljotine o zavjeri engleska je vlada izdala novi ukaz o izgonu biskupa. Plunkett je ostao u Irskoj unatoč tome ukazu i radio dalje, dakako, opet u potaji. Netko ga je izdao pa je otkriven te 6. prosinca 1679. zatvoren u Dublinu. Protiv njega iznesoše krive optužbe nedostojni svećenik Edmund Murphy i otpali redovnik John Mac Moyer. Na taj se način htio osvetiti nadbiskupu zbog crkvenih kazni kojima ga je bio udario. Kazne su bile na nj opravdano primijenjene i nadbiskup je radio po savjesti.

U Dublinu se inače nitko ozbiljan nije usudio dignuti službenu optužbu protiv nadbiskupa Plunketta. Svima je ozbiljnim i pravdoljubivim ljudima bilo jasno da je on pravednik, vrijedan poštovanja, a ne zatvora i suda. No nasilnici su za to gluhi i slijepi. Zato su, da lakše optuže, osude i smaknu, utamničenog nadbiskupa prevezli u londonski zatvor Newgate. Sljedeće godine u svibnju pokrenut je protiv njega sudski postupak zbog »veleizdaje«. Formulacija je kod sličnih sudskih čudovišnih postupaka uvijek ista. Postupak je završen 15. lipnja osudom na smrt. Irski je primas planirao tobože kraljevu smrt kako bi u Irsku opet vratio katoličku vjeru.

Pisma, što ih je mučenik malo pred izvršenjem smrtne kazne pisao iz londonskog zatvora, odaju čovjeka hrabra, načelna i dosljedna, za svoje uvjerenje spremna na smrt. Pišući jednom svome rođaku, studentu Irskog kolegija u Rimu, rekao mu je i ovo: »Osuđen sam na smrt zbog svoga svećeničkog pečata, zbog ispovijedanja svoje vjere te zbog svojih svećeničkih funkcija. Drage volje idem u smrt, a budući da sam prvi od Iraca, bit ću primjer hrabrosti pred smrću.«

Smrtna je kazna izvršena na Tyburnu 11. srpnja 1681. Mučenik je pokopan u groblju St. Gilesinthe Fields. Odatle je sveto tijelo g. 1685. potajno preneseno u opatiju Lamspring, kod Hildesheima u Njemačkoj. God. 1883. tijelo je mučenikovo natrag preneseno u Englesku te sahranjeno u benediktinskoj opatiji Downside, gdje se i danas časti. Jedino je glava odijeljena i časti se kao dragocjena relikvija još od g. 1735. u »Blessed Oliver Plunkett Memorial Church« u Droghedu.

Toga je slavnoga i veoma štovanoga mučenika blaženim proglasio 23. svibnja 1920. papa Benedikt XV. G. 1933. osnovana je Liga molitve za njegovu kanonizaciju. Vjernici su molili, mnogo molili, i ne uzalud. Ponovno je 27. srpnja pokrenut postupak za proglašenje svecem, okrunjen uspjehom za pontifikata Pavla VI.

Jedan je naš suvremeni mislilac – Adalbert Stifter – zapisao: »Po patnjama su ljudi postali veći nego po radostima ovoga svijeta.« Mislim da se to s pravom može reći i za sv. Olivera Plunketta. Njegove patnje, borbe, zatvor, nepravedna osuda kojom je bio udaren, mučenička smrt, učiniše ga još većim. Njegove biskupske vrline zasjaše u još sjajnijem sjaju. Na kruni mučenice, patnice, stoljećima obespravljene Irske, lik njezina primasa Plunketta svijetli kao najdragocjeniji dragulj. Mi Hrvati, koji smo po svojoj povijesti Ircima veoma slični, možemo se samo veseliti da je Crkva baš u naše dane jednoga njihova duhovnoga velikana proglasila svetim.

10. srpanj

Blaženi damašćanski mučenici († 1860)

U povijesti kršćanstva grad Damask slavan je po tome što se pred njegovim vratima obratio najveći misionar svih vremena sv. Pavao, slavan je i po velikom crkvenom naučitelju sv. Ivanu Damašćanskom, a u XIX. stoljeću po velikom broju kršćanskih mučenika koji svoju vjeru zasvjedočiše krvlju.

U kršćansku četvrt Damaska oko podne provalila je 10. srpnja 1860. fanatična masa, željna krvi i pljačkanja, predvođena turskim vojnicima te izvršila strašan pokolj. Opljačkano je i pretvoreno u prah 2.400 kuća, poubijano 6.000 golorukih kršćana. Među njima je bilo 30 svećenika i tri biskupa raznih obreda. Krv je doslovno potokom potekla i natopila uske ulice. Da u gradu nije još bilo poštenog i hrabrog emira AbdelKadera, koji je kršćanima bio sklon te mnoge od njih zaštitio, krvoproliće bi bilo još veće, možda čak u gradu ne bi ostao ni jedan jedini kršćanin. On je iz predgrađa poveo u središte grada skupinu od nekoliko tisuća kršćana, a s njima su bili lazaristi, isusovci i časne sestre.

Franjevci su smatrali da će biti sigurniji u svom debelim zidovima opasanom samostanu. Osim toga su mislili da se oni, zapravo, nemaju čega bojati. Ta kome bi uopće moglo pasti na pamet pljačkanje po siromašnim hodnicima i ćelijama njihova samostana? Da se samo radilo o tome, možda bi i bili pošteđeni, ali je rulju naprijed vodio fanatizam i mržnja na kršćansko ime. Uostalom, franjevci su se u Damasku davno udomaćili jer su u tom gradu osnovali svoju prvu naseobinu još g. 1233., dakle, brzo nakon smrti svoga utemeljitelja. Došli su onamo kao kršćanski vjerovjesnici te da se brinu za kršćane latinskoga obreda. Sve se to mnoštva opijena mržnjom i osvetom nije ticalo. Ona nije bila pristupačna nikakvim povijesnim zaslugama, nije znala za kršćane mirotvorce, već je mislila samo na osvetu i to nad posve nedužnima, a takva je osveta najgora.

Franjevačka redovnička zajednica u Damasku brojila je tada 6 svećenika i 2 brata. Bili su to gvardijan otac Emanuel Ruiz, po narodnosti Španjolac. On je dugi niz godina djelovao najprije u Svetoj zemlji, a sada je u Damasku kao poglavar stajao na čelu redovničke zajednice, a kao župnik na čelu župe. Drugi je bio o. Karmel Volta, odličan poznavalac arapskoga jezika, koji je u njemu poučavao mlade novonadošle misionare Bliskog istoka. Otac Engelbert Kolland, Tirolac, poliglot, koji je govorio gotovo sve europske jezike, na vlastitu želju bio je poslan u misije. On je u Damasku bio kapelan uz župnika oca Ruiza. Imao je vedru narav, a bio i neograničeno uslužan, požrtvovan i ljubazan prema svima. Uspio je živjeti kao Božja ovčica prema najboljim tradicijama svoga reda pa su ga nazivali »Abuna Melac« – što znači anđeoski pater. Četvrti je bio o. Nikanor Ascanius, kroz 20 godina u Španjolskoj poznati i omiljeli franjevački propovjednik, a sada misionar u Damasku. Uz njih su se u Damasku nalazili na studiju arapskoga jezika Nikola Alberca i Petar Soler. I oni su se spremali na misijski rad. Dva brata: Franjo Pinazo i IvanJakov Fernandez brinuli su se za vremenite potrebe kuće, radeći gdje je već trebalo.

Dok čovjek proučava te likove, zahvaljuje Bogu što je Isus Krist u sva vremena i na svim mjestima imao tako divnih i plemenitih duša koje su za njega i njegove interese sve žrtvovale, koje su bile uvjerene da će svoje talente najbolje upotrijebiti budu li ih stavile u službu Isusa i njegova kraljevstva. Svi su ti u općinstvu svetih naša braća. Mi smo kao članovi jednoga te istoga otajstvenoga Kristova tijela s njima životno povezani. Isus nam je svima glava, a mi smo njegovi udovi.

Onoga stravičnoga dana s franjevcima su se zajedno nalazila trojica braće po krvi: Franjo, Mooti i Rafael Massabki. Oni su pripadali grani maronitskih kršćana, a s franjevcima su bili usko povezani najboljim prijateljskim vezama. Najstariji je među njima bio 70godišnjak Franjo, u cijelom Damasku zbog svoga imanja, svoje velike gostoljubivosti i kreposti veoma ugledan čovjek, vrijedan svakog poštovanja. Mooti je napustio svoj zanat i trgovinu te se sav posvetio molitvi i dobrotvornosti. I on je u samostanskoj školi poučavao u arapskom. Rafael je provodio strog asketski život te svaki dan zalazio u franjevačku crkvu. Bila su to tri odlična predstavnika kršćanskoga Istoka.

Samostanske su zidine jedno vrijeme odolijevale napadima rulje. No nekadašnji je samostanski sluga oko ponoći Turcima pokazao potajni ulaz u samostan i rulja je provalila unutra. Gvardijan je odmah pohitio u crkvu, otvorio svetohranište te sve prisutne pričestio. U to su neprijatelji kršćana provalili i u crkvu. Njihov je vođa u polumraku zaviknuo:

»Gdje se nalazi Franjo Massakbi?«

Franjo je stupio pred vikača i rulju te upitao:

»A što hoćete s njim?«

Predvodnik je zaurlao: »Poslani smo od Abdallaha da te spasimo, samo ako se zakuneš na proroka Muhameda.«

Starac je mirno i dostojanstveno odgovorio: »Abdallah zna dobro da ja svoju kršćansku vjeru neću nikada zatajiti. No on ima i razloga zašto baš mene traži. On mi duguje 8.000 guldena. Može ih zadržati, ali moje duše neće dobiti.« – Kakav odgovor, vrijedan najodličnijih kršćanskih mučenika! U presudnim trenucima sam Duh Sveti Isusovim svjedocima stavlja na usta prave riječi.

Franjo je još doviknuo ostalima: »Braćo, budite postojani u vjeri! Tko ustraje do konca, primit će vijenac slave.« To je bila njegova nada, na nju je poticao i svoje supatnike. To su bile i njegove posljednje riječi jer je odmah bio sasječen i on i njegova braća.

Sada su došli na red franjevci. Gvardijan je s malim arapskim Evanđeljem, što ga je uvijek sa sobom nosio, klečao pred velikim oltarom. Turci ga pozvaše na otpad. A on u ime svoje i svoje redovničke subraće najspremnije odgovori: »Mi smo kršćani, mi smo za svoju vjeru spremni ginuti!« I poginuli su svi redom sasječeni od svojih dušmana.

Za franjevce je pokrenut postupak beatifikacije. Kad je već bio pri sretnom završetku, zamolio je maronitski nadbiskup Damaska u ime svoje i drugih istočnih biskupa da bi u broj novih blaženika papa Pio XI. uvrstio i trojicu braće Massabki. Papa je toj posve opravdanoj molbi udovoljio pa je 10. listopada 1926. svih tih 11 hrabrih i vjernih Kristovih svjedoka proglasio blaženima.

Jedna mi je osoba – neću reći kojem staležu pripada, jer bi bilo sablažnjivo – pisala iz Rima da ne razumije zašto papa neprestano proglašava nove blaženike i svece? Moram priznati da sam se bolno začudio tom pitanju jer se iz konteksta pisma jasno razabire da su novi blaženici i sveci suvišni. Već samo takvo držanje pokazuje da nisu suvišni već da su potrebni i, kad bismo ih nastojali upoznati i shvatiti, ne bismo nikada slična pitanja ni postavljali. Potrebna nam je njihova duhovna ljepota i plemenitost, njihova vjernost i ljubav koja je išla do kraja. Isus ih voli. Oni su njegovi naročiti miljenici. Oni su dokaz da je Isusova poruka u svako doba živa i djelotvorna, jer rađa takve junake. Zato bi se kao kršćani trebali radovati svakoj novoj beatifikaciji i kanonizaciji te raditi oko proslave onih koje Bog dade i našem narodu.

9. srpanj

Sveti gorkumski mučenici († 1572)

Vjerski razdor u XVI. stoljeću ispunio je mnoge kršćane fanatizmom koji postade uzrokom velikih krvoprolića. Kršćani su, na žalost, zaboravili na ozbiljne riječi tadašnjeg najvećeg humanista Erazma Roterdamskog, koji je u svojoj biti ostao vjeran apostolskoj Crkvi te u svojim spisima naviještao duhovnu mudrost utemeljenu na Evanđelju, a kojoj je središte Krist te osnovno pravilo ljubav. Erazmo je pisao: »Mi koji nosimo Kristovo ime onoga koji nas je uvijek učio samo dobrotu propovijedajući je i svojim primjerom; mi koji smo udovi jednog jedinog tijela, jedna jedina put; mi koji se hranimo istim duhom, istim sakramentima; mi koji smo pozvani na istu besmrtnost; mi koji težimo za najvišim zajedništvom, u kojem ćemo biti jedno s Kristom kao on sam s Ocem, može li za nas biti na svijetu stvari takove cijene, koja bi nas dovela do rata? Rat je nešto tako kobno, tako strašno, da ga jedan dobar čovjek ne može odobriti čak i kraj isprike o nekoj savršenoj pravdi.«

Mudre riječi, ali koje kao i tolike druge u našoj povijesti ostadoše glas onoga što vapi u pustinji. A posljedica su bili veći ili manji ratovi kako u XVI. tako i u XVII. stoljeću – hugenotski ratovi, Tridesetgodišnji rat itd.

Godine 1572. – u kojoj pogiboše gorkumski mučenici – Lutherov je i Kalvinov nauk od Crkve odijelio već priličan dio Europe. U Nizozemskoj su kalvini sve više osvajali teren progoneći pri tom katolike. K tome je nadošla od g. 1568–1648. borba Holandeza za vlastitu političku slobodu i nezavisnost. Borba je bila tim zagriženija jer je njima vladala Španjolska, tada glavni bedem rimokatolicizma. U vatru političke borbe nadolijevalo se i ulje vjerske pripadnosti – kalvinistička reformacija protiv katoličke vjernosti papi i Rimu.

Nakon prvih pobjeda Španjolaca mnogi nizozemski prognanici, pridruživši se gusarima, nastaviše rat na morima. Bili su to ratnici, takozvani gheusi, po vjeri fanatični kalvini, okrutni i puni mržnje na sve što je katoličko, a osobito na svećenike i redovnike. Oni su se 1. travnja 1572. iskrcali na nizozemskoj obali te osvojili gradove Brielle i Vlissingen. U lipnju iste godine prodriješe i u Dordrecht te Gorcum. U tom je posljednjem gradu u jednoj tvrđavi još jedino pružao otpor jedan garnizon sa skupinom franjevaca, župnikom i mnoštvom vjernika katolika. Bila je to očajna obrana. Neprijatelj je bio nadmoćan pa nije dugo trajala.

Gheusi su obećali braniteljima, ako budu predali tvrđavu, da im se neće ništa dogoditi. Ti su povjerovali i predali se, ali riječ nije bila održana. Svećenici i redovnici bijahu odmah pohvatani. Među njima je bilo 11 franjevaca, od tih 9 svećenika, zatim 3 biskupijska svećenika, 1 korski kanonik sv. Augustina i 1 dominikanac.

Zbog zanimljivosti izdvajam od tih mučenika i posebno spominjem franjevca Willehada iz Danske, koji bijaše 90godišnjak, a umakao je progonstvu luterana u svojoj domovini. Dominikanac otac Ivan Heer, župnik iz Hoornaerta, dojurio je u Gorcum da bi mučenicima podijelio svete sakramente pa je bio i sam uhvaćen.

Ti su sveti mučenici od 26. lipnja do 6. srpnja držani u zatvoru u Gorcumu, dok su ih katolici uzalud nastojali osloboditi i spasiti. Gheusi su ih 6. srpnja odveli polugole u jednoj lađi najprije u Brielle, a zatim u Dordrecht. Ondje su ih jedno vrijeme držali u barki da ih narod napadne i izruga. Bila je to neodgovorna svjetina koja se posve zaboravila. Ljudska prostota koji put zna biti tako niska i podla.

Nedužna žrtve u Briellu upadoše u ruke poglavice gheusa Lumeya, fanatičnog i zagriženog neprijatelja katoličke vjere i svećenika. On je naredio da ih u povorci vode kroz grad dok im se svjetina izrugivala i zlostavljala ih. Opet se po ne znam koji put u povijesti Crkve ponovio prizor Velikoga petka. Isus i dalje trpi muke Velikoga petka u svojim najodličnijim udovima. U zatvoru u Briellu mučenicima su pridružena još tri svećenika: 2 premonstratenza i 1 dijecezanski svećenik. Tako se broj mučenika popeo na 19.

Sv. Gorkumski mučenici; Sv. Veronika Giuliani

Lumey je dugim ispitivanjima vjeru mučenika još stavljao na kušnju. Pitanja su se velikim dijelom odnosila na papin primat i stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji. Mučenici su ostali postojani u svojem uvjerenju, na pitanja su pametno odgovarali i pobijali sve prigovore, a mučitelji su im uzvraćali još težim i rafiniranijim mukama. Htjeli su ih po svaku cijenu slomiti. U međuvremenu je stiglo pismo Vilima Oranjskoga u kojem se tražilo da svi svećenici i redovnici budu pušteni na miru. Lumey se na sve to nije ni najmanje obazirao, već je ubrzao smrt svojih žrtava. U noći 9. srpnja 1572. svih je 19 hrabrih mučenika za katoličku vjeru povješano. Krvnici su još i nakon smrti svojih žrtava vršili nad njima čine okrutnosti i nasilja. Fanatizam je u osveti slijep i nezasitan. Mjesto pak mučeništva gorkumskih mučenika u Briellu postade ciljem hodočašća i procesija. Blaženima ih je g. 1675. proglasio papa Klement X., a g. 1867. papa Pio IX. svetima. Blagdan im se slavi danas.

Naš Credo ima mnogo članaka vjere. Među njima jedva da je koji za koji nije prolivena mučenička krv. I ta činjenica treba da bude jedan od motiva da svoje Vjerovanje cijenimo i čvrsto ga u životu držimo.

Sveta Veronika Giuliani (1660–1727)

Biti pravi kršćanin znači svjedočiti za Isusa riječju, djelima, primjerom, čitavim životom, svjedočiti i naviještati da je Isus Spasitelj svih ljudi i da bez njega nema spasenja. Sada ćemo se upoznati sa životom mističarke sv. Veronike Giuliani te vidjeti kako je ona to činila.

Ona se rodila 27. srpnja 1660. u Mercatellu, u srednjoj Italiji, kao sedmo dijete dobrostojeće obitelji. Otac joj je bio neke vrste vojni činovnik i dobro zarađivao. Od njezinih šest sestara dvije su umrle već u povojima. Kad joj je bilo 4 godine, izgubila je i majku. Majka je na samrtnoj postelji okupila oko sebe pet svojih kćerkica te kao baštinu svakoj od njih darovala jednu od pet Isusovih rana. Uršulu, najmlađu – našu sveticu – zapala je rana na Kristovu boku. Plod je te svete raspodjele bio fantastičan: svih pet djevojčica postadoše kasnije redovnice. Sveta je majka svakoj kćeri jednu Isusovu ranu povjerila na štovanje, ali ih je poučila da će u životu u toj rani uvijek naći utočište. Pouka je bila zorna, uvjerljiva, mati je u miru zaklopila oči, a djevojčice su rasle te jedna za drugom odlazile u samostan.

Uršula je u sedmoj godini primila sakramenat potvrde, a u osmoj s ocem se premjestila u Piacenzu. U tom je gradu na Svijećnicu g. 1670. primila prvu pričest i odmah se pomalo počela uvoditi u mislenu molitvu. Sedam godina kasnije stupit će u samostan klarisa kapucinki u Città di Castello. Tada je svoje ime Uršula promijenila u Veronika. U redu je malopomalo obavljala sve službe od najnižih do najviših. Bila je kuharica, pekarica, brinula se za rublje, bolničarka, sakristanka, kroz 33 godine učiteljica novakinja te kroz 11 godina poglavarica. Preminula je nakon mnogih dragovoljnih trpljenja sudjelujući živo u Kristovim mukama 9. srpnja 1727. uvečer. Blaženom ju je proglasio Pio VII., a svetom Grgur XVI.

Sveta je Veronika Giuliani od svog ulaska u samostan shvatila da Gospodin preko nje, kao nekoć i preko sv. Franje Asiškoga, želi obnoviti i očitovati znakove svoje muke. Nju je, kao i serafskoga oca, poput tajanstvenog magneta privlačio lik Isusa raspetoga. O njemu je neprestano razmišljala, a jednog dana ukazao joj se Gospodin baš onakav kakva ga već u Starom zavjetu opisuje prorok Izaija: »Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut« (Iz 53,2–3). Poslije toga viđenja Gospodin je Veroniku sve više uvlačio u stvarnost svoje muke, u suobličenje sa samim sobom. Odlikovao ju je čak i na vani svojim ranama, pa tako i ona postade stigmatičarka.

Veronika je shvatila što Gospodin želi tim vanjskim, vidljivim znakovima svoje muke. On želi lakomisleni i neozbiljni svijet podsjetiti da su ljudi otkupljeni uz veoma visoku cijenu, uz muke i krv presvetoga Božjega Sina. On traži aktivne suradnike, također uz cijenu patnje, u djelu spasavanja čovječanstva. Veronika je bila jedna takva Kristova suradnica. Obdarena krhkim zdravljem, podvrgavala se ipak strogostima svoga reda. Nije se kod nje, dakle, radilo o nekoj »platonskoj« patnji, već o svakidašnjoj žrtvi koju je u svoj njezinoj težini živo osjećala.

Njezin duhovni vođa, jedan isusovac, zapovjedio joj je da piše dnevnik te opiše svoja duhovna iskustva. Ona je to preko volje – ili bolje – iz poslušnosti učinila, premda je živo željela da sve ostane u najvećoj tajnosti. Njezin je duhovni dnevnik objavljen u 10 svezaka. Mnoge neobične stvari u njemu potvrđene su od mnogih vjerodostojnih očevidaca. Čitav je dnevnik pisan tako trijeznom otvorenošću da je, pročitavši ga, jedan papa, Pio XI., uskliknuo: »To nije svetica, to je jedna velika svetica!«

Kapucin Felice da Mareto, član Kapucinskog povijesnog instituta u Rimu, piše o dnevniku sv. Veronike Giuliani: »Duhovna iskustva što ih je proživjela i opisala Veronika Giuliani sačinjavaju sakriveno blago, vrijedno da se s njim savjetuju te da ga ispituju ne samo teolozi duhovnoga bogoslovlja i hagiografi, nego i svi oni što se bave proučavanjem duhovnih pojava. Po svojim autobiografskim izvještajima i Dnevniku Veronika se može smatrati pravom duhovnom učiteljicom.«

Veronika je očitovala svoju spisateljsku sposobnost i u svojim Pismima te Duhovnim pjesmama. Njezini su spisi doživjeli više kritičkih i vrijednih izdanja. Oni su još i danas predmet brižnog proučavanja. Iz njezina života još bolje ćemo razumjeti Pavlove riječi u Poslanici Kološanima: »Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas – za Tijelo njegovo, koje je Crkva« (Kol 1,24). I svetu Veroniku Giuliani možemo uvrstiti u red onih svetaca koji su na osobit način iskristalizirali pojedine trenutke Kristove muke i smrti. Ona je poput tolikih drugih mistika na krvav način sudjelovala u patnjama muke i tjeskobe našega Gospodina. Stalno je proživljavala bičevanje, trnovo krunjenje, križni put i raspeće, sve tajne Velikoga petka. To je bila njezina posebnost, to je njezina poruka nama, poruka o Kristu i to raspetome.

8. srpanj

Sveti Akvila i Priscila

To se dvoje svetaca može dičiti da su bili suradnici svetog Pavla. U tome je njihova posebnost i slava. Oni bijahu bračni par, Židovi, koji postadoše kršćani, zbog svoje revnosti veoma dragi svetom Pavlu. U Novom zavjetu spominju se na više mjesta.

Sv. Luka u Djelima apostolskim, opisujući drugo misijsko putovanje svetog Pavla, piše: »Poslije toga Pavao ode iz Atene i dođe u Korint. Tu nađe nekog Židova imenom Akvilu, rodom iz Ponta, koji je malo prije došao iz Italije zajedno sa svojom ženom Priscilom, jer Klaudije bijaše izdao naredbu da se svi Židovi udalje iz Rima. On ih pohodi pa, kako je bio istoga zanata, nastanio se kod njih i radio. A bijahu sedlari po zanatu« (18,2–3).

Završavajući Poslanicu Rimljanima i šaljući osobne pozdrave Pavao piše: »Pozdravite moje suradnike u Kristu Isusu, Prisku i Akvilu, koji su podmjestili svoj vrat za moj život i kojima zahvaljujem ne samo ja nego i sve crkve poganskoga podrijetla. Pozdravite i crkvu koja se sastaje u njihovoj kući« (16,3–4).

I Drugu poslanicu Timoteju sv. Pavao završava pozdravima i blagoslovima, a prvi su na popisu: »Pozdravi Prisku s Akvilom!« (4,19).

Egzeget Teofilo Garcia de Orbiso, kapucin, misli da su Akvila i Priscila ili Priska bili kršćani već prije svog prvog susreta sa sv. Pavlom u Korintu. To zaključuje iz njihove velike srdačnosti s apostolom narodâ. Pavao je kao bistar čovjek brzo uočio vrijednost tih dvoje ljudi, njihove izvanredne ljudske osobine te se ponadao da mu u njegovu misijskome radu mogu postati najodličniji pomoćnici i suradnici. Njegova ga intuicija nije prevarila pa je kod njih zamolio gostoprimstvo. Dobivši ga, kod njih je za svoga boravka u Korintu proboravio godinu i pol dana.

Kad je sv. Pavao u Korintu završio svoju misiju te se htio vratiti u Siriju, kao pratioce na svom putu uze baš Akvilu i Priscilu. Oni su ga pratili samo do Efeza, gdje su ostali. Tamo su se osim obrtom i trgovinom bavili i apostolatom. Svoju su kuću kršćanima ponudili za bogomolju. U njoj je za vrijeme svog trećeg misijskog putovanja dugo boravio i sv. Pavao. Pišući oko g. 55. svoju Prvu poslanicu Korinćanima Pavao piše: »Mnogo vas pozdravljaju Akvila i Priscila zajedno s crkvom koja se sastaje u njihovoj kući« (16,19).

U svojim pozdravima apostol stalno izriče, dakle, svoju veliku zahvalnost svojim velikim dobrotvorima Akvili i Priscili, koji su mu u nekoj teškoj opasnosti, izloživši same sebe, spasili život. Ništa se sa sigurnošću ne može utvrditi o vremenu i mjestu smrti tih vrijednih Pavlovih suradnika. Bizantski sinasar spominje ih 13. veljače kao »apostole i mučenike«. Rimski martirologij njihov blagdan spominje 8. srpnja, dakle, danas – zato o njima i pišemo.

Više puta sam se u životu bavio mišlju da napišem knjigu o ljudima s kojima sam se susreo na župama, a koji pokazaše za Crkvu istu takvu živu zauzetost kao sveti Akvila i Priscila. Nisam, na žalost, mogao ostvariti tu zamisao, ali bih im bar ovdje kraj svetog Akvile i Priscile želio podignuti mali spomenik. To je onda dobra Milka i Pavla te već pokojni Vicko, zvan dundo Padre, na otoku Mljetu; to su oni dobri Banci u Popovićima u Konavlima; to su oni dobri »fabricieri« u Sustjepanu kod Dubrovnika; to su oni toliki naši seoski zvonari i zvonarice; to su naše slavonske počimalje, koje svojom pjesmom oživljuju bogoslužje, kao ona teta Roza u Marinom Selu ili teta Ljubica u Vinogradcima ili teta Nana u Bistrincima; to su oni naši vrijedni zagorski »šekutori« i bosanski »prakaraturi«; to su oni naši i mladi i srednje dobi i stari članovi župnih vijeća; to su oni pjevači duhovnih šansona; to su socijalni radnici među našim pečalbarima u Njemačkoj. I koliko bih ih još mogao nabrojiti! Svima je njima zajednička ljubav prema Kristu, zauzetost za Crkvu, svi su oni poput Akvile i Priscile uvijek desna ruka svećeniku, kapelanu, župniku, patru, misionaru. Da, Crkva ih je, Bogu hvala, imala u svim vremenima, pa tako i danas.

Apostol je Pavao svojim dragim suradnicima Akvili i Priscili podigao spomenik svojim poslanicama. Ja svima njihovim nasljednicima i njima sličnima činim to isto na ovome mjestu kraj dragih Pavlovih suradnika. Neka ih njihov primjer potiče i bodri na daljnju suradnju i zauzetost za Crkvu u ovom našem vremenu, na ovom našem prostoru i svagdje gdje ima naših ljudi! Lijepo je činiti dobro, surađivati, pomagati, zalagati se. Ljepotu su toga osjetili Akvila i Priscila, osjećaju je naši hrvatski »Akvile i Priscile«. I oni su svojevrsni duhovni velikani i zato im svaka čast i zato neka im je naša trajna zahvalnost i poštovanje.

Sveti Kilijan, Koloman i Totnan, mučenici

Kilijan se rodio u Irskoj ili u Škotskoj oko godine 644. Već je u svom rodnom kraju postao monah. Redovništvo je tada ondje bilo u punom cvatu. Ideal je mnogih tadašnjih irskih i škotskih monaha bilo hodočašćenje iz ljubavi prema Gospodinu. Na tom su hodočašću ti redovnici često puta bili pravi misionari. Tako se i Kilijan s nekoliko drugova uputio put Francuske, a odatle u Rim. Ondje bi posvećen za biskupa te kao misionar poslan u Franačku.

Kao »apostolski biskup« bez određenog biskupskog sjedišta obratio je vojvodu Gosberta, obvezavši ga da se rastane od udovice svoga brata Geilane, s kojom je živio u nedopuštenoj vezi. No kao nekoć Ivan Krstitelj i on postade žrtvom rasrđene žene koja ga je u vojvodinoj odsutnosti dala pogubiti. I tako je sveti Kilijan s Kolomanom svećenikom i đakonom Totnanom poginuo kao mučenik braneći neporočnost bračne veze.

Kilijan je bio pokopan u nekoj staji, dok mu tijelo na čudesan način ne bi otkriveno tek g. 752. u prisutnosti svetog Bonifacija, apostola Njemačke te Burharda, prvog biskupa Würzburga i preneseno u isti grad. U XV. stoljeću štovanje se sv. Kilijana povećalo još više jer tada postade zaštitnikom grada Würzburga. Njegov se blagdan i danas ondje veoma svečano slavi, a od g. 1926. na osminu njegova blagdana daje se na otvorenom jedan misterij – skazanje o njemu. Svetog Kilijana štuju i neki drugi njemački i austrijski gradovi. Nije zaboravljen ni u Irskoj. U našim krajevima, koliko mi je poznato, u Donjem Miholjcu, u Slavoniji, od davnine se o blagdanu Sv. Kilijana održavao veliki sajam, poznat u cijelom onom kraju.

Štovanje su svetog Kilijana irski i njemački iseljenici prenijeli i u Ameriku pa taj sveti mučenik ima i ondje lijep broj crkava njemu posvećenih. I dobro je tako jer uspomena pravednika treba da je vječna. Njihov primjer neprestano nam je ohrabrenje da i sami ustrajemo na putu pravednosti, vjerni Bogu i njegovu zakonu u svim prilikama i neprilikama života.

7. srpanj

Sveti Vilibald (oko 700–787)

Eichstätt je manje mjesto u Bavarskoj. Kao sjedište starodrevne biskupije u svojoj katedrali ljubomorno čuva relikvije svoga svetoga biskupa Vilibalda. Njegov se blagdan u Eichstättu stoljećima svečano slavio pa se i štovanje svetoga Vilibalda proširilo i postalo popularno po cijeloj Bavarskoj. Bavarci su u prošlosti bili veoma pobožni, pa i onda kad su odselili u strani svijet, na primjer u SAD. Znak njihove pobožnosti bilo je i štovanje svetaca. Upoznajmo se s jednim od njih!

Vilibald nije bio Bavarac, već rođen u Engleskoj negdje oko godine 700. Otac mu Rikard – koji se također štuje kao svetac – bijaše odličnik, a majka mu se zvala Winna. Bila je to svetačka obitelj koja je, osim svetog Vilibalda, Crkvi dala i sv. Vunibalda i sv. Walburgu. Ona je bila u krvnome srodstvu i sa svetim Bonifacijem, apostolom Njemačke.

Vilibald je već u dobi od pet godina dan na odgoj u samostan Waltham. To nas ne treba ništa čuditi jer tada drugih škola osim samostanskih nije bilo. Ondje on ostade sve do svoje 20. godine. Bilo je to vrijeme u kojem je primio solidan kršćanski odgoj te stekao zamjernu literarnu izobrazbu. Čovjek, razumom i srcem obdareno biće, oduvijek je težio za znanjem i ljepotom. U prijašnja vremena tu je težnju mogao ispuniti samo malen broj ljudi jer su škole bile rijetkost. U tom smo pogledu mi danas u daleko boljem položaju, ali, na žalost, mnogi to ne znaju pravo cijeniti pa ih više ne privlači nikakva ozbiljnija pisana riječ.

Mladi je Vilibald bio mladić velikih želja. Da bi svoju vjersku i literarnu kulturu što više usavršio, dao se na putovanja i hodočašća pa je tako posjetio Rim, Carigrad i Jeruzalem. Bio je daleko od svake pasivnosti i učmalosti. Znao je da nam je život dan da se usavršimo i spremimo za svoje životno poslanje.

Pogledajmo kako je izgledalo njegovo putovanje! Sa svojim ocem i bratom Vunibaldom ukrcao se u lađu u Hamwichu. Prešavši Kanal stigoše na ušće rijeke Seine te njome zaploviše prema Rouenu. Odatle su pješke prešli preko cijele Francuske, pa onda preko Alpa, dok ne stigoše u sjevernu Italiju. U gradu Luki Vilibald je izgubio oca, koji ondje umrije. Sinovi ga oplakaše i s najvišim počastima sahraniše. Nakon toga uputiše se u Rim. U Vječnom gradu ostadoše preko dvije i pol godine nastojeći se upoznati s benediktinskim redovničkim pravilom i načinom života. Nenaviknut na rimsku klimu, Vilibald se razbolio, ali je unatoč bolesti pokušavao da što više uđe u bogatu tradiciju i baštinu benediktinskog reda.

Dva neumorna putnika – Vilibald i Vunibald – dadoše se iz Rima na daljnje putovanje. Put ih je vodio na italski jug u lijepu Kampaniju, čarobni Napulj, a onda na najljepši među otocima, na Siciliju, gdje posjetiše Kataniju i Sirakuzu. Bilo je to godine 723. Za Uskrs preko egejskih otoka i mora stigoše u Pafos na otoku Cipru. S Cipra se prebaciše na maloazijsko kopno te dođoše u grad Emesu na rijeci Orontu. Tu ih je dočekala prilična neugodnost. Postali su sumnjivi, okrivljeni zbog špijunaže te predvedeni pred sud. Izbjegli su zatvoru i zlostavljanju posredstvom hispanskih trgovaca.

Zadobivši slobodu, puni radosti uputili su se put Svete zemlje, Isusove zemaljske domovine, cilja kršćanskih hodočasnika od davnine. Zaustavili su se u Damasku, gradu gdje se bješe obratio sv. Pavao, a onda dođoše u raspjevanu Galileju, u dragi Nazaret, Kanu, a uspeše se i na brdo Tabor. Tko bi mogao opisati njihove osjećaje! Nešto od toga osjeti svaki hodočasnik Svete zemlje. U siječnju 724. bijahu na obali svete rijeke Jordana, a u studenom iste godine na vrhuncu svoga hodočašća stigavši u Jeruzalem. Nastanivši se u tome svetome gradu, naši su hodočasnici putovali u obližnji Betlehem, u Gazu, u Hebron, u Tripoli, u Tir, Sidon i Esdron. Sve to govori o dobro smišljenom i planski organiziranom hodočašću. Put je u tadašnjim prilikama bio doduše težak, naporan, uz to pun opasnosti, pa ipak se isplatio. Vidjeti i doživjeti Palestinu, doživljaj je s kojim se ne može ništa drugo usporediti.

U Tiru Sidonskome nakon duga čekanja ukrcaše se u lađu što je plovila prema Carigradu. Vožnja je bila i duga i teška. U Carigrad stigoše tek malo pred Uskrs g. 728. Tu se zaustaviše. Vilibald je želio upoznati i glavne tekovine bizantske kulture, a zaletio se i u Niceju, gdje je nekoć bio slavni opći sabor. Nakon toga Vilibald se vraća u Europu i to preko Katanije, zaustavivši se u Reggio Calabria, Napulju i Kapui. U jesen 729. stiže napokon u Monte Cassino, kolijevku benediktinskoga reda, gdje ga je s radošću primio tadašnji opat Petronace. Slavni je samostan brojio tada mali broj redovnika. Vilibald je ondje ostao neko vrijeme te čak obavljao i neke službe. I tako se njegov boravak u Monte Cassinu oduljio na otprilike deset godina.

Dobivši dopuštenje da putuje dalje, otpratio je u Rim jednog svećenika iz Hispanije. Ondje ga sebi pozove papa Grgur III. ispitujući ga o njegovim putovanjima. Papa mu na koncu razgovora izrazi želju njegova rođaka Bonifacija koji ga je želio imati uza se u svome misijskome radu u Njemačkoj. Vilibald se oprosti od Tidberkta, svoga vjernoga pratioca na svim putovanjima, te prešavši Alpe, stiže u grad Eichstätt, gdje 22. srpnja 740. bude zaređen za svećenika, a u listopadu 741. od samoga sv. Bonifacija za biskupa. Kao biskup Vilibald sudjelovaše 21. travnja 742. na Prvom njemačkome crkvenome saboru.

Došavši u Eichstätt Vilibald je sagradio samostan s prostranom crkvom. U njoj je želio da se obavljaju onako svečani obredi kako se to običavalo činiti u Monte Cassinu. Inače o biskupskom životu i radu sv. Vilibalda nemamo baš mnogo podataka. Znamo ipak da je bio dobar i veoma revan propovjednik Božje riječi. God. 750. započeo je gradnjom opatije Heidenheim, u kojoj postade opatom njegov brat Vunibald. Sudjelovao je na raznim pokrajinskim crkvenim saborima. Potpisao je 25. ožujka 783. darovnicu u korist opatice Enhilde u Miltzu. Njegova sestra Walburga osnovala je u Heidenheimu samostan benediktinki te mu kao opatica stajala na čelu. U svoj je samostan prenijela mrtvo tijelo svoga brata Vunibalda koji je umro godine 761.

Svetome Vilibaldu pripisuje se osnutak opatije u Solenhofenu te kaptola kod crkve sv. Sebalda u Nürnbergu. Biskupovao je svega 45 godina, preminuvši u dubokoj starosti 7. srpnja 787. O svome putovanju na Istok i boravku na Monte Cassino kazivao je u pero nekoj redovnici u Heidenheimu po imenu Ugeburki. Iz toga latinskoga rukopisa doznajemo mnogo dragocjenih pojedinosti ne samo o svecu već i o tadašnjem vremenu. Kasnije se više ljudi od pera latilo posla da napišu svečev životopis, a kao temelj služio im je uvijek spis Hodoepericon, što ga je on sam diktirao. Iako je živio u davnom vremenu, zahvaljujući pisanim podacima, znademo ipak prilično toga o njemu.

Blaženi Benedikt XI., papa (1240–1304)

Nicollò Boccasino, budući papa Benedikt XI., rodio se god. 1240. u Trevisu kao sin malih i neuglednih ljudi. Majka mu je bila pralja rublja u dominikanskom samostanu pa je tako mladi Nikola rano došao u dodir s dominikancima kojima će kasnije pristupiti te pridonijeti slavi njihova reda. U dominikance je stupio god. 1257. Životopisci naglašavaju da je bio sposoban i nadaren, dobre ćudi te da su ga 1262. godine poglavari poslali na studij logike u Milano, središte Lombardije. Kad mu je bilo 36 godina nalazimo ga kao profesora u njegovom rodnome Trevisu. Neki zaključuju da ga ili nisu držali vrijednim kakvoga odličnoga učilišta ili je on sam želio ostati u pozadini, u provinciji, daleko od velikih i uglednih središta znanosti. Ovo drugo je veoma vjerojatno jer je iskrena poniznost uvijek bila njegova vrlina. On se nikad nije gurao naprijed.

Naš blaženik je iza sebe ostavio komentar Evanđelju sv. Mateja, Psalmima, Jobovoj knjizi i Otkrivenju. Prve dvije knjige su kasnije bile čak i tiskane. Ti spisi, iako vrijedni, ne odaju ipak ništa izvanredno. Ni po čemu se ne razlikuju od sličnih teoloških djela tadašnjih dominikanskih učitelja. Za njega je, kao i za njegova suvremenika sv. Tomu Akvinskoga, te mnoge druge dominikanske teologe sve do naših dana: »Teologija znanost koja brani načela vjere protiv onih što ih niječu i koja ih nastoji shvatiti te iz njih izvući zaključke« (GarigouLagrange). A načela su vjere zapravo vjerske istine i tajne.

Nikola je osim zbog svojih spisa bio cijenjen i zbog svoje duboke pobožnosti te blagosti u ophođenju sa svakim. Subraća su ga izabrala za provincijala lombardske provincije godine 1286. Kao provincijal pomirio je svoju subraću s građanima Parme. Bila je to prva njegova mirotvorna misija, a bit će ih u njegovu životu još mnogo. Zato jedan pisac i piše o njemu da je bio »blag, mrzio svađe i ljubio mir«. Službu provincijala je obavljao u dva navrata, a onda je na kapitulu u Strasbourgu bio izabran i za generalnog poglavara reda naslijedivši vrlo strogoga Stjepana iz Besançona.

Kao general uspio je pomiriti francuskoga kralja Filipa IV. Lijepog s engleskim kraljem Eduardom I. Papa Bonifacije VIII. nagradio ga je zbog toga kardinalskim šeširom. Dominikanac je kraj sve svoje poniznosti primio tu čast posve jednostavno i priprosto ne otimajući se od nje. Papa je pak tim odlikovanjem htio nagraditi i vjernost dominikanskoga reda koji je tada i u Crkvi i u društvu uživao velik ugled te imao izvanredan utjecaj.

Kad je na papu Bonifacija VIII. u Anagniju bio izvršen napad, kraj njega se nalazio kardinal Boccasino. Papa se tada držao veoma dostojanstveno, a bilo mu je na veliku utjehu što se uz njega nalazio baš taj dobroćudni kardinal. Nakon smrti Bonifacija VIII. on će 22. listopada 1303. u Vatikanu biti izabran za njegova nasljednika. Pokušat će u Rimu umiriti uznemirene duhove, one od kojih je mnogo pretrpio Bonifacije VIII., ali kad mu to nije pošlo za rukom, premjestio je svoje sjedište u Perugiju. Ondje je brzo umro, vladavši kao papa samo 8 mjeseci i 16 dana. Umro je na današnji dan godine 1304. Narod ga je odmah počeo štovati kao sveca i čudotvorca. Papa Benedikt XIV. uvrstio ga je godine 1748. u Rimski martirologij te potvrdio da se smije štovati i zazivati kao blaženik.

6. srpanj 2008.

Sveta Marija Goretti, mučenica čistoće (1890-1902)

Marija Goretti rođena je 16. listopada 1890. u Corinaldu, u Markama, a u provinciji Anconi. Njezini su roditelji ondje uživali mali posjed, ali koji je za obitelj s brojnom djecom postao premalen. Zato su se preselili u Ferriere di Conca, 11 kilometara udaljene od Nettuna na Tirenskom moru, te ondje skupa s udovcem Serenellijem i njegovim sinom Alessandrom uzeli u zakup jedan posjed. Le Ferriere su se nalazile usred Pontinskih močvara, iz kojih je na okolne stanovnike poput more vrebala malarija, prenošena od komaraca. Žrtvom te podmukle bolesti postao je brzo i otac Marije Goretti, koji je iza sebe ostavio udovicu sa šestero nejake djece, od koje Marija bijaše najstarija djevojčica. Ona je majci bila veoma vrijedna potpora. Dok je mama Assunta radila na posjedu, Marija bi se savršeno brinula za kućanstvo te za mlađu braću i sestre. Činila je to kao kakva odrasla osoba. Morala je kuhati i za Serenellijeve.

Alessandro Serenelli bio je sin oca pijanca, a zagledao se opasnim pogledom u Mariju. Prema njoj ga je vukao oganj divljih strasti što nisu bile naviknute ni na kakvu stegu. Nagovarao ju je da mu se poda. Kad mu to nije pošlo za rukom, pokušao ju je dvaput silovati, ali mu se djevojčica nadzemaljskom silom oprla. Nakon toga je provodila dane u velikom strahu i tjeskobi. Bojala se da raspojasani silnik ne bi opet na nju nasrnuo. Marija je zamolila majku da je nikad ne ostavlja samu, ali ona to nije ozbiljno shvatila, nije vjerovala da bi se moglo raditi o nečemu pogibeljnome. Svu istinu nije joj mogla otkriti jer se Aleksandar zagrozio da će umrijeti ako bude odala njegove namjere.

Kako su između njezine majke i Serenellijevih i onako bili napeti odnosi, nije htjela da majčino srce optereti još i tom neugodnom novošću. Uz šutnju Marija je pojačala molitvu te se molila Majci Božjoj, prečistoj Djevici, da joj svojim zagovorom bude u pomoći.

U molitvi, strahu i duševnim mukama Marija je dočekala i 5. srpnja 1902. Bilo je baš oko podne, a bila je u kući sama. Najednom se kraj nje stvorio Alessandro. Iz očiju mu je sijevala vatra nabujale strasti. U tom naletu požude zgrabio je djevojčicu, začepio joj usta da ne može vikati te je silom odvukao u svoju sobu. Marija se opet branila i otimala poput ranjene lavice, ponavljajući napasniku neprestano: “Ne, ne, Alessandro, to je grijeh, doći ćeš u pakao!” Kad se nije mogao domoći željenog plijena, njegova se strast požude pretvorila u strast osvete pa je pograbio nož i divlje nasrnuo na svoju nevinu žrtvu. Zadao joj je 14 velikih i 4 male rane. Ostavio ju je u lokvi krvi i pobjegao.

Takvom stavu prema čistoći prethodio je čitav život mučenice čistoće. Ona je ne tako davno izjavila svojoj majci: “Majko, radije bih dopustila da me ubiju nego da vodim tako prljave razgovore…”, radilo se o razgovoru što ga je morala čuti čekajući na bunaru, a vodila ga je jedna djevojka iz susjedstva. Na dan svog mučeništva Marija je rekla svojoj prijateljici Tereziji: “Sutra idemo u Campomorto, jedva čekam čas kad ću opet na svetu pričest.” Prvi put ju je primila tek prije nekoliko tjedana, a tako je čeznula za njom, za Isusom, koji se rodio od Djevice, bio okružen očinskom ljubavlju djevičanskog svetog Josipa, koji je naučavao: “Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!” (Mt 5,8). Ona je bila čista zbog Isusa, iz ljubavi prema njemu.

Što je još prethodilo Marijinom slavnom svršetku? – Njezina poslušnost. Mama Assunta mogla je o njoj kazati: “Marija mi je uvijek bila poslušna! Nikada mi nije svjesno zadavala brige! Ako je kada i nezasluženo bila ukorena, nije se ljutila, pa čak ni pokazala drugo lice.”

O njoj će kasnije i njezin ubojica Alessandro Serenelli dati ovo lijepo svjedočanstvo: “Ja je nisam drukčiju poznavao nego uvijek kao dobru, roditeljima poslušnu, bogobojaznu, ozbiljnu, ne lakomislenu i mušičavu, kao što su inače druge djevojke; na ulici je uvijek bila čedna te isključivo upravljena prema zadacima što ih je imala izvršiti. Uvijek je bila zadovoljna bilo s kakvim komadom odjeće – nije bilo važno da li joj ga je sama njezina majka skrojila ili joj ga netko poklonio. Po uzoru svojih roditelja bila je bogobojazna, obdržavala Božje zapovijedi. Mogu reći da je nisam nikad zatekao u kakvu prijestupu protiv Božjih zapovijedi. Nikad je nisam čuo da bi izrekla kakvu laž. Klonila se lošeg društva, kako je to od nje tražila i njezina majka.”

Alessandro je kasnije pripovijedao kako ju je u kišovite dane, kad nije bilo toliko posla, često viđao s krunicom u ruci. Tu je divnu molitvu znala moliti i u svojim slobodnim časovima. A Marijina je prijateljica Terezija rekla o njoj ono što je bitno: “Moglo se vidjeti da je bila djevojka koju je Božanski Spasitelj osobito privlačio.” Privlačio ju je iz svojih jaslica, sa svoga križa, a ponajvećma iz Euharistije.

Alessandro Serenelli bijaše osuđen na 30 godina zatvora s prisilnim radom. Prve je godine tamnovanja proveo u otvrdnulosti i neraskajanosti. Zlo se je u njemu odviše uvriježilo. No, jedne je noći u snu vidio Mariju Goretti. Gledao ju je kako na raskošnom cvjetnjaku bere cvijeće i pruža mu ga. Taj je san ili svojevrsno viđenje silno djelovao na nj. On se posve promijenio. Od tmurnog i namrštenog zatvorenika postao je raskajani obraćenik, uzor-izvršavalac zaslužene kazne. Iz zatvora je pušten 2 godine prije vremena.

Bio je baš Božić g. 1937. Allesandro se uputio u Corinaldo k još uvijek živoj majci Marije Goretti. Došavši k njoj, zavapio je: “Perdono… Assunta, perdono! Mi perdonate?” – Asumpta, oprosti! Opraštaš li mi? – Majka je odgovorila: “Kad ti je oprostila moja kćerka, kako ti ja ne bih mogla oprostiti?!” I toga dana – dana mira i pomirenja – ljubavi i praštanja – Alessandro Serenelli pristupio je zajedno s braćom Marije Goretti svetoj pričesti, a poslije toga su blagovali zajedničku kućnu agapu.

Svete godine 1950. papa Pio XII. proglasio je 24. lipnja Mariju Goretti svetom. Kod te svečanosti, kojoj je prisustvovalo pola milijuna vjernika, bila je prisutna i mama Assunta. Jedinstven slučaj u povijesti svetaca da majka prisustvuje kanonizaciji kćerke. Tu dobru staricu primio je u audijenciju Pio XII. i zagrlio je. Ona je to zaslužila jer je postala majkom jedne velike svetice.

Vrh obrazca

Dno obrazca

6. srpanj

Život

Rodila se u provinciji Anconi. Njezini su roditelji imali mali posjed, koji je za obitelj s brojnom djecom postao premalen. Zato su se preselili u Ferriere di Conca, 11 kilometara udaljene od Nettuna na Tirenskom moru, te ondje skupa s udovcem Serenellijem i njegovim sinom Alessandrom uzeli u zakup jedan posjed. Le Ferriere su se nalazile usred Pontinskih močvara, iz kojih je na okolne stanovnike poput more vrebala malarija, prenošena od komaraca. Žrtvom te podmukle bolesti postao je brzo i otac Marije Goretti, koji je iza sebe ostavio udovicu sa šestero nejake djece, od koje je Marija bila najstarija djevojčica. Ona je majci bila vrlo vrijedna potpora. Dok je mama Assunta radila na posjedu, Marija bi se savršeno brinula za kućanstvo te za mlađu braću i sestre. Činila je to kao kakva odrasla osoba. Morala je kuhati i za Serenellijeve.

Alessandro Serenelli bio je sin oca pijanca, a zagledao se opasnim pogledom u Mariju. Nagovarao ju je da mu se poda. Kad mu to nije pošlo za rukom, pokušao ju je dvaput silovati, ali mu se djevojčica nadzemaljskom silom oprla. Nakon toga je provodila dane u velikom strahu i tjeskobi. Bojala se da raspojasani silnik ne bi opet na nju nasrnuo. Marija je zamolila majku da je nikad ne ostavlja samu, ali ona to nije ozbiljno shvatila, nije vjerovala da bi se moglo raditi o nečemu pogibeljnome. Svu istinu nije joj mogla otkriti jer se Aleksandar zagrozio da će umrijeti ako bude odala njegove namjere. Kako su između njezine majke i Serenellijevih i onako bili napeti odnosi, nije htjela da majčino srce optereti još i tom neugodnom novošću. Uz šutnju Marija je pojačala molitvu te se molila Majci Božjoj, da joj svojim zagovorom bude u pomoći. Hvale je vrijedno od nje da je u tom teškom položaju bar nešto činila, ono što joj je jedino preostalo. Nije ostala duhovno pasivna, što bi bilo pogubno.

Mučeništvo

Na dan svog mučeništva Marija je rekla svojoj prijateljici Tereziji: »Sutra idemo u Campomorto, jedva čekam čas kad ću opet na [[svetu pričest.« Prvi put ju je primila tek prije nekoliko tjedana, a tako je čeznula za njom. Ona je bila čista zbog Isusa, iz ljubavi prema njemu.U molitvi, strahu i duševnim mukama Marija je dočekala 5. srpnja 1902. Bilo je baš oko podne, a bila je u kući sama. Najednom se kraj nje stvorio Alessandro. Iz očiju mu je sijevala vatra strasti. U tom naletu požude zgrabio je djevojčicu, začepio joj usta da ne može vikati te ju silom odvukao u svoju sobu. Marija se opet branila i otimala poput ranjene lavice, ponavljajući napasniku neprestano: »Ne, ne, Alessandro, to je grijeh, doći ćeš u pakao! « No te opomene momku, mahnitom od strasti, nisu puno značile. Kad se nije mogao domoći željenog plijena, njegova se strast požude pretvorila u strast osvete pa je pograbio nož i divlje nasrnuo na svoju nevinu žrtvu. Zadao joj je 14 velikih i 4 male rane. Ostavio ju je u lokvi krvi i pobjegao.

Marija je sva iskrvarena prevezena u obližnji Nettuno. Liječnici su je operirali puna dva sata. Marija Goretti pri potpunoj svijesti neprestano je zazivala imena Isusa i Marije. Kad su je upitali da li oprašta svome ubojici, smjesta je odgovorila: »Da, opraštam mu! Iz neba ću se moliti za njegovo obraćenje. Poradi Isusa, koji je oprostio raskajanom razbojniku, i ja ga želim imati blizu sebe u raju.« U takvim mislima, molitvama i osjećajima, trpeći mnogo, završila je 6. srpnja 1902. svoj kratki vijek, mučenica čistoće Marija Goretti.

Obraćenje Alessandra Serenellija

Alessandro Serenelli bijaše osuđen na 30 godina zatvora s prisilnim radom. Prve je godine tamnovanja proveo u otvrdnulosti i neraskajanosti. Zlo se u njemu odviše uvriježilo. No, jedne je noći u snu vidio Mariju Goretti. Gledao ju je kako na raskošnom cvjetnjaku bere cvijeće i pruža mu ga. Taj je san ili svojevrsno viđenje silno djelovao na nj. On se posve promijenio. Od tmurnog i namrštenog zatvorenika postao je raskajani obraćenik, uzorn izvršavalac zaslužene kazne. Iz zatvora je pušten 2 godine prije vremena. Bio je baš Božić g. 1937. Allesandro se uputio u Corinaldo k još uvijek živoj majci Marije Goretti. Došavši k njoj, zavapio je: »Perdono… Assunta, perdono! Mi perdonate?« – Asumpta, oprosti! Opraštaš li mi? – Majka je odgovorila: »Kad ti je oprostila moja kćerka, kako ti ja ne bih mogla oprostiti?!« I toga dana – dana mira i pomirenja – ljubavi i praštanja – Alessandro Serenelli pristupio je zajedno s braćom Marije Goretti svetoj pričesti, a poslije toga su blagovali zajednički.

O njoj će kasnije Alessandro Serenelli dati ovo lijepo svjedočanstvo: »Ja je nisam drukčiju poznavao nego uvijek kao dobru, roditeljima poslušnu, bogobojaznu, ozbiljnu, ne lakomislenu i mušičavu, kao što su inače druge djevojke; na ulici je uvijek bila čedna te isključivo upravljena prema zadacima što ih je imala izvršiti. Uvijek je bila zadovoljna bilo s kakvim komadom odjeće – nije bilo važno da li joj ga je sama njezina majka skrojila ili joj ga netko poklonio. Po uzoru svojih roditelja bila je bogobojazna, obdržavala Božje zapovijedi. Mogu reći da je nisam nikad zatekao u kakvu prijestupu protiv Božjih zapovijedi. Nikad je nisam čuo da bi izrekla kakvu laž. Klonila se lošeg društva, kako je to od nje tražila i njezina majka.«

Kanonizacija

Godine 1950. papa Pio XII. proglasio je 24. lipnja Mariju Goretti svetom. Kod te svečanosti, kojoj je prisustvovalo pola milijuna vjernika, bila je prisutna i mama Assunta. Jedinstven slučaj u povijesti svetaca da majka prisustvuje kanonizaciji kćerke. Tu dobru staricu primio je u audijenciju Pio XII. i zagrlio je.

Spomendan joj je 6. srpnja. Marija Goretti

Datum: 6.7.

Svetica Mucenica Djevica »Bježite od bludnosti! Svaki drugi grijeh koji covjek ucini izvan tijela je; a bludnik griješi protiv vlastitoga tijela. Ili zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!« (1 Kor 6,18–10). Ona koju danas slavimo, a koja je poginula na pragu našega stoljeca braneci cistocu, shvatila je apostolove opomene ozbiljno, kao zrela licnost, a bilo joj je tek 12 godina. Pio XII., koji je mucenicu Mariju Goretti proglasio blaženom i svetom, doviknuo je mladeži našeg stoljeca vec g. 1952.: »Izvršavanje je zapovijedi cistoce moguce, ali jedino uz pomoc milosti. Vi ste danas opcenito izloženi posve drugim opasnostima i napastima nego što su možda bili vaši roditelji. S tim se napastima možete suociti jedino u snazi milosti.« Uocavajuci dobro nebrojeno mnoštvo knjiga, casopisa, filmova, šlagera, televizijskih i kazališnih komada, što danas stoje na dohvat ruke svima, pa i djeci i mladeži, isti Papa ju je, proglasivši Mariju Goretti blaženom i svetom, postavio kao uzor kako se cisto živi i umire i onda kad je covjek od napasnika najugroženiji. Pio XII. je u govoru prigodom kanonizacije Marije Goretti svojom poznatom govornickom vještinom i uvjerljivošcu pokazao kako se mala svetica oduprla zlu necistoce jer je Gospodin bio s njom. Papa je rekao: »Svi znaju da je ova djevica bez obrane morala uci u najžešci boj. Na nju je sasvim iznenada nahrupila velika i slijepa oluja htijuci povrijediti i ukaljati njezinu andeosku bjelinu. Kad se našla u toj preteškoj kušnji, mogla je božanskom Otkupitelju ponoviti ove rijeci iz zlatne knjižice Nasljeduj Krista: ’Budem li kušana i uznemirivana mnogim kušnjama, zla se necu bojati sve dok sa mnom bude tvoja milost. Ona je moja snaga. Ona pruža savjet i pomoc. Mocnija je od svih neprijatelja.’ Zato ona, potpomognuta nebeskom milošcu, koja je naišla na velikodušan i snažan odgovor volje, žrtvova život, a ne izgubi slavu djevicanstva. U životu te skromne djevojke, koji smo ocrtali tek u najkrupnijim obrisima, može se opaziti prizor koji je ne samo dostojan neba, vec zavrjeduje da ga udivljeno i puno poštovanja promatra i ovo naše doba. Neka se pouce ocevi i majke kako treba ispravno i sveto i odvažno odgajati djecu što im ih Bog dade i kako ih treba skladno oblikovati prema zapovijedima katolicke vjere tako da djeca, kad njihova krepost dode u pogibelj, izadu iz nje, uz pomoc božanske milosti, nesavladani, neporocni i neokaljani. Neka veselo djetinjstvo i smiona mladost uci da ne srlja bijedno za prolaznim i ispraznim radostima naslade i za užicima zamamnih mana, neka radije bodro teži, makar strmim i trnovitim putem, onoj kršcanskoj cudorednoj savršenosti koju svi jednom možemo postici odvažnom voljom, uz pomoc nebeskih darova, trudeci se, trpeci i moleci. Nismo doduše svi pozvani da podnesemo muceništvo, ali je ipak na svima da postižu kršcansku krepost. A krepost traži snagu; pa ako ona u nas i ne dosiže onaj vrhunac kao odvažnost u ove andeoske djevojke, ipak ona od nas nimalo manje ne iziskuje trajan, veoma brižan i neprekidan trud sve do konca života. Zato je i možemo nazvati polaganim i trajnim muceništvom, na ostvarenje kojega potice božanska izreka Isusa Krista: Kraljevstvo nebesko trpi silu i siloviti ga osvajaju. K tome dakle, uz pomoc nebeske milosti, težimo svi. Neka nas na to potakne sveta djevica i mucenica Marija Goretti. Neka ona s nebeskih sjedišta, gdje uživa vjecno blaženstvo, isprosi u božanskog Otkupitelja da se svi, svaki prema svojim posebnim životnim uvjetima, povedemo za njenim presjajnim stopama rado, s voljom i djelotvorno.« A sada bar u najkrupnijim obrisima ocrtajmo i mi život te skromne djevojcice slijedeci poznatog hagiografa Schamonija. Marija Goretti se rodila 16. listopada 1890. u Corinaldu, u Markama, a u provinciji Anconi. Njezini su roditelji ondje uživali mali posjed, ali koji je za obitelj s brojnom djecom postao premalen. Zato su se preselili u Ferriere di Conca, 11 kilometara udaljene od Nettuna na Tirenskom moru, te ondje skupa s udovcem Serenellijem i njegovim sinom Alessandrom uzeli u zakup jedan posjed. Le Ferriere su se nalazile usred Pontinskih mocvara, iz kojih je na okolne stanovnike poput more vrebala malarija, prenošena od komaraca. Žrtvom te podmukle bolesti postao je brzo i otac Marije Goretti, koji je iza sebe ostavio udovicu sa šestero nejake djece, od koje Marija bijaše najstarija djevojcica. Ona je majci bila veoma vrijedna potpora. Dok je mama Assunta radila na posjedu, Marija bi se savršeno brinula za kucanstvo te za mladu bracu i sestre. Cinila je to kao kakva odrasla osoba. Morala je kuhati i za Serenellijeve. Alessandro Serenelli bio je sin oca pijanca, a zagledao se opasnim pogledom u Mariju. Prema njoj ga je vukao oganj divljih strasti što nisu bile naviknute ni na kakvu stegu. Nagovarao ju je da mu se poda. Kad mu to nije pošlo za rukom, pokušao ju je dvaput silovati, ali mu se djevojcica nadzemaljskom silom oprla. Nakon toga je provodila dane u velikom strahu i tjeskobi. Bojala se da raspojasani silnik ne bi opet na nju nasrnuo. Marija je zamolila majku da je nikad ne ostavlja samu, ali ona to nije ozbiljno shvatila, nije vjerovala da bi se moglo raditi o necemu pogibeljnome. Svu istinu nije joj mogla otkriti jer se Aleksandar zagrozio da ce umrijeti ako bude odala njegove namjere. Vladao se tocno onako kao što to mudro navodi sv. Ignacije Lojolski u 13. pravilu za raspoznavanje duhova, a u svojoj knjižici Duhovnih vježbi. Buduci da želimo da životi svetaca postanu za nas jedna velika i zorna škola duhovnoga života, navodimo ovdje i to glasovito pravilo sv. Ignacija do kojeg je došao poucen vlastitim duhovnim iskustvom: »Isto se tako davao vlada poput lažnog ljubavnika kad želi da ostane skrovit i u potaji. Kao što, naime, takav lažan covjek, koji govori sa zlom namjerom da bi zaveo kcer dobra oca ili ženu dobra muža, traži da se nikomu ne kazuju njegove rijeci i nagovaranja, pa se, naprotiv, vrlo ljuti kad kcerka oda ocu ili žena mužu njegove laskave rijeci i opaku nakanu, jer odmah lako razabire da nece uspjeti u zapocetom pothvatu, isto tako i neprijatelj ljudske prirode, kad sa svojim lukavštinama i nagovaranjima navali na dušu pravednika, želi i traži da sve ostane tajno. No kad ona to otkrije ili svom dobrom ispovjedniku ili kojoj drugoj duhovnoj osobi koja dobro poznaje njegove varke i lukavštine, tada ga to veoma muci jer uvida da nece uspjeti svojom zapocetom zlocom buduci da su otkrivene njegove ocite spletke.« Marija Goretti, na žalost, bijaše odviše mlada, neiskusna, da bi znala za to pravilo pa je šutjela. Kako su izmedu njezine majke i Serenellijevih i onako bili napeti odnosi, nije htjela da majcino srce optereti još i tom neugodnom novošcu. Uz šutnju Marija je pojacala molitvu te se molila Majci Božjoj, precistoj Djevici, da joj svojim zagovorom bude u pomoci. Hvale je vrijedno od nje da je u tom teškom položaju bar nešto cinila, ono što joj je jedino preostalo. Nije ostala duhovno pasivna, što bi bilo pogubno. U molitvi, strahu i duševnim mukama Marija je docekala i 5. srpnja 1902. Bilo je baš oko podne, a bila je u kuci sama. Najednom se kraj nje stvorio Alessandro. Iz ociju mu je sijevala vatra nabujale strasti. U tom naletu požude zgrabio je djevojcicu, zacepio joj usta da ne može vikati te je silom odvukao u svoju sobu. Marija se opet branila i otimala poput ranjene lavice, ponavljajuci napasniku neprestano: »Ne, ne, Alessandro, to je grijeh, doci ceš u pakao!« No te opomene sumahnitom od strasti momku bile su isto što i gluhom dobro jutro. Kad se nije mogao domoci željenog plijena, njegova se strast požude pretvorila u strast osvete pa je pograbio nož i divlje nasrnuo na svoju nevinu žrtvu. Zadao joj je 14 velikih i 4 male rane. Ostavio ju je u lokvi krvi i pobjegao. Takvom stavu prema cistoci prethodio je citav život mucenice cistoce. Ona je ne tako davno izjavila svojoj majci: »Majko, radije bih dopustila da me ubiju nego da vodim tako prljave razgovore…«, radilo se o razgovoru što ga je morala cuti cekajuci na bunaru, a vodila ga je jedna djevojka iz susjedstva. Na dan svog muceništva Marija je rekla svojoj prijateljici Tereziji: »Sutra idemo u Campomorto, jedva cekam cas kad cu opet na svetu pricest.« Prvi put ju je primila tek prije nekoliko tjedana, a tako je ceznula za njom, za Isusom, koji se rodio od Djevice, bio okružen ocinskom ljubavlju djevicanskog svetog Josipa, koji je naucavao: »Blago onima koji su cista srca jer ce Boga gledati!« (Mt 5,8). Ona je bila cista zbog Isusa, iz ljubavi prema njemu. Što je još prethodilo Marijinom slavnom svršetku? – Njezina poslušnost. Mama Assunta mogla je o njoj kazati: »Marija mi je uvijek bila poslušna! Nikada mi nije svjesno zadavala brige! Ako je kada i nezasluženo bila ukorena, nije se ljutila, pa cak ni pokazala drugo lice.« O njoj ce kasnije i njezin ubojica Alessandro Serenelli dati ovo lijepo svjedocanstvo: »Ja je nisam drukciju poznavao nego uvijek kao dobru, roditeljima poslušnu, bogobojaznu, ozbiljnu, ne lakomislenu i mušicavu, kao što su inace druge djevojke; na ulici je uvijek bila cedna te iskljucivo upravljena prema zadacima što ih je imala izvršiti. Uvijek je bila zadovoljna bilo s kakvim komadom odjece – nije bilo važno da li joj ga je sama njezina majka skrojila ili joj ga netko poklonio. Po uzoru svojih roditelja bila je bogobojazna, obdržavala Božje zapovijedi. Mogu reci da je nisam nikad zatekao u kakvu prijestupu protiv Božjih zapovijedi. Nikad je nisam cuo da bi izrekla kakvu laž. Klonila se lošeg društva, kako je to od nje tražila i njezina majka.« Alessandro je kasnije pripovijedao kako ju je u kišovite dane, kad nije bilo toliko posla, cesto vidao s krunicom u ruci. Tu je divnu molitvu znala moliti i u svojim slobodnim casovima. A Marijina je prijateljica Terezija rekla o njoj ono što je bitno: »Moglo se vidjeti da je bila djevojka koju je Božanski Spasitelj osobito privlacio.« Privlacio ju je iz svojih jaslica, sa svoga križa, a ponajvecma iz Euharistije. Poznati svetacki životopisac Schamoni umješno ustanovljuje: »Sveta pricest te neizreciva duševna patnja zadnjih tjedana života Marijin milosni život dovedoše do zrelosti na kojem je muceništvo sazrelo kao cvijet i plod. Kako je veoma duboko osjecala i mislila pokazuju najbolje 24 posljednja sata njezina života.« Zaustavimo se barem kratko na tim dragocjenim satima! Marija je sva iskrvarena prevezena u obližnji Nettuno. Lijecnici su je operirali puna dva sata. Marija Goretti pri potpunoj svijesti neprestano je zazivala imena Isusa i Marije. Kad su je upitali da li oprašta svome ubojici, smjesta je odgovorila: »Da, opraštam mu! Iz neba cu se moliti za njegovo obracenje. Poradi Isusa, koji je oprostio raskajanom razbojniku, i ja ga želim imati blizu sebe u raju.« U takvim mislima, molitvama i osjecajima, trpeci mnogo, završila je 6. srpnja 1902. svoj kratki vijek mucenica cistoce Marija Goretti, ostavivši svima – pogotovo mladima – primjer kako se cijeni ona vrlina koju je Isus tako preporucio, a koja se danas, na žalost, tako nemilo gazi. Hünermann je naziva »okrvavljenim ljiljanom«. I s pravom, jer je cuvajuci ljiljan nevinosti radije prolila krv negoli ga okaljala. Alessandro Serenelli bijaše osuden na 30 godina zatvora s prisilnim radom. Prve je godine tamnovanja proveo u otvrdnulosti i neraskajanosti. Zlo se je u njemu odviše uvriježilo. No, jedne je noci u snu vidio Mariju Goretti. Gledao ju je kako na raskošnom cvjetnjaku bere cvijece i pruža mu ga. Taj je san ili svojevrsno videnje silno djelovao na nj. On se posve promijenio. Od tmurnog i namrštenog zatvorenika postao je raskajani obracenik, uzorizvršavalac zaslužene kazne. Iz zatvora je pušten 2 godine prije vremena. Bio je baš Božic g. 1937. Allesandro se uputio u Corinaldo k još uvijek živoj majci Marije Goretti. Došavši k njoj, zavapio je: »Perdono… Assunta, perdono! Mi perdonate?« – Asumpta, oprosti! Opraštaš li mi? – Majka je odgovorila: »Kad ti je oprostila moja kcerka, kako ti ja ne bih mogla oprostiti?!« I toga dana – dana mira i pomirenja – ljubavi i praštanja – Alessandro Serenelli pristupio je zajedno s bracom Marije Goretti svetoj pricesti, a poslije toga su blagovali zajednicku kucnu agapu. Svete godine 1950. papa Pio XII. proglasio je 24. lipnja Mariju Goretti svetom. Kod te svecanosti, kojoj je prisustvovalo pola milijuna vjernika, bila je prisutna i mama Assunta. Jedinstven slucaj u povijesti svetaca da majka prisustvuje kanonizaciji kcerke. Tu dobru staricu primio je u audijenciju Pio XII. i zagrlio je. Ona je to zaslužila jer je postala majkom jedne velike svetice.

5. srpanj

Slavenski apostoli sv. Ćiril i Metodije

Ova dvojica slavenskih apostola su suzaštitnici Europe.

Živjeli su u 9. stoljeću, a rođeni su u Solunu, gdje im je otac Lon bio visoki gradski činovnik. Umro je prerano pa se za Ćirila i Metoda brinuo Teotikst, visoki carski činovnik. Svetog Ćirila se opravdano drži ocem slavenske književnosti, tvorcem staroslavenskog alfabeta i prvim piscem staroslavenskog pisma i jezika.

Na te je jezike preveo neke tekstove iz bizantske i latinske liturgije. Prevodio je i Sveto pismo, a nakon Konstantinove smrti Metod je završio njegov započeti prijevod Svetoga pisma. Metod je bio pravnik pa mu je bila povjerena uprava provincije u Makedoniji.

Mnogo mlađi Konstantin studirao je u Carigradu. Učitelji su mu bili Leon i Focije, budući patrijarh Carigrada. Nakon studija, Konstantin je zaređen za svećenika. Preuzeo je službu patrijaršijskoga bibliotekara, ali je doskora napustio tu službu pa se povukao u jedan samostan.

Ipak su ga pronašli i pozvali da prihvati katedru filozofije u kojoj se toliko odlikovao da su ga prozvali Filozofom. U Bizantu je 855. godine došlo do značajnih promjena u kojima su političku vlast izgubili carica Teodora i carski upravitelj Teoktist, pa su time i Metod i Konstantin došli u nemilost. Obojica su se povukla u samostan na Olimpu. Bili su izvan političkih događanja, a posvetili su se studiju i molitvi.

Kad su se iznova političke prilike promijenile car Konstantin je oko 860. godine zadužio Konstantina da u njegovo ime obavi misiju među Kazarima. U pratnji Metoda pošao je na tu misiju, a u maloj stanci u blizini Kersona na Krimu počeo se zanimati za grob sv. Klementa, pape i mučenika. Kad je utvrdio povijesne činjenice, došao je do vjerodostojnoga groba i ponijeli su njegove relikvije.

Careva je misija bila uspješna. Kazari su se pokrstili, a njihov je Kan sklopio prijateljstvo s carem. Po povratku u Bizant, apostoli su se povukli u samostan. Ćiril je napisao kratku povijest našašća relikvija sv. Klementa, jedan panegirik i himan u čast sv. Klementa kao i mnoga druga djela. Literarnu djelatnost Svete braće nastavili su njihovi učenici na Balkanu, odakle je prešla i u Rusiju.

Opširnije

Neki podaci o životu Sv. Braće

Živjeli su u IX. stoljeću. Rođeni u Solunu. Otac im Leon bijaše visoki gradski činovnik. Otac im je prerano umro pa je za njih preuzeo brigu carski kancelar Teotikst. Metod bijaše pravnik pa mu je bila povjerena uprava provincije u Makedoniji. Mnogo mlađi Konstantin od Teoktista bi pozvan u Carigrad na studij. Studirao je s maloljetnim carem Mihajlom III. Imao je za učitelja glasovitog Leona, zvanog Matematika, te Focija, budućeg patrijarha. Završivši nauke Konstantin je napustio karijeru na dvoru, dao se zarediti za svećenika, a preuzeo je i službu patrijaršijskog bibliotekara. No brzo je napustio tu službu te se potpuno povukao u jedan samostan. Kad su ga pronašli, nije se više htio vratiti u službu bibliotekara, no ipak je prihvatio katedru filozofije u kojoj se toliko odlikovao da je dobio ime Filozof. U to je vrijeme pošao na dvor kalifa u Bagdad u svojstvu carskoga poslanika.

Međutim je g. 855. u Bizantu došlo da vrlo značajnih političkih promjena. Rođak cara Mihaela te smrtni neprijatelj Teoktista uspio je posve zadobiti povjerenje mladog cara te ubiti Teoktista. Carica majka Teodora morala se povući s upravljanja carstvom, a kasnije su je zatvorili u manastir. Pod vladavinom Mihajla III. upravljanje i vođenje poslova efektivno je prešlo u ruke Bardasa. Tragičan završetak Teoktista i Teodore, zaštitnika Ćirila i Metoda, bijaše koban po obojicu. Metodije se odrekao svoje službe te zamonašio u samostanu Olimpu u Bitiniji. Isto se tako povukao iz javnog života i Konstantin te pošao za svojim starijim bratom na Olimp.

Ondje su obojica provodila život molitve i studija. Političke su promjene imale posljedice i u crkvenom životu. G. 858. svrgnut je patrijarh Ignacije, a na njegovo mjesto izabran je Focije, prijatelj i savjetnik Bardasov.

Konstantin i Metodije držahu se izvan tog spora. Oko g. 860. car je zadužio Konstantina za jednu političkoreligioznu misiju među Kazarima koji tada prebivahu na obalama Crnoga mora između Dona i Kavkaza. Konstantin se morao podvrći carevu nalogu te je u pratnji Metodija pošao na tu misiju. Za vrijeme stanke kod Kersona na Krimu počeo se zanimati za grob sv. Klementa, pape i mučenika. Kad se pronašlo i identificiralo tradicionalno mjesto groba sv. Klementa, Sveta su Braća pronašla njegove relikvije te ih ponijela sa sobom. Konstantinova je misija postigla postavljeni cilj: mnogi su se Kazari pokrstili, a njihov je Kan sklopio prijateljstvo s carem. Vrativši se u Bizant, Konstantin se ondje smjestio kod crkve Sv. apostola, a Metodije se povukao u manastir Polichronio te ondje postao opat.

Misija u Moravskoj

U međuvremenu je stiglo u Bizant poslanstvo kneza Rastislava (846–860) koji je vladao u Velikoj Moravskoj. On je tražio za svoju kneževinu jednog biskupa te misionare koji bi njegovu narodu naviještali Evanđelje na slavenskom jeziku. Moravsku su djelomično misionarili misionari sa Zapada koji su, osim evangelizacije nastojali i oko ekspanzije Zapadnog carstva. Rastislav je htio svoju državu osloboditi od političkog utjecaja germanskih, odnosno franačkih biskupa te svojoj zemlji pribaviti vlastitu crkvenu hijerarhiju. Car je za tu misiju odabrao Ćirila i Metodija jer su oni, rodom iz Soluna, govorili staroslavenskim jezikom. Tada ni Moravljani ni ostali Slaveni nisu imali svoju literaturu. Stoga je Konstantin (monaško mu je ime Ćiril) prije polaska u Moravsku najprije stvorio novi alfabet te na staroslavenski jezik počeo prevoditi svete knjige. Godine 868. Konstantin u pratnji Metodija i još nekih učenika pođe u Moravsku, opskrbljen carevim preporučnim pismom.

U Moravskoj su se Ćiril i Metod dali na posao poglavito propovijedanjem te odgojem mladog klera. Uz pomoć Metodija Ćiril je na staroslavenski jezik preveo s grčkog liturgijske tekstove, a neke i s latinskog. Propovijedanje i slavljenje bogoslužja, na jeziku narodu razumljivu, urodilo je velikim uspjesima, ali je u isto vrijeme kod franačkog klera probudilo neprijateljski stav pa ih optužiše u Rimu zbog navodnog krivovjerja. Nakon tri i po godine djelovanja u Moravskoj Ćiril i Metod s nekolicinom učenika dadoše se na put u Rim. Ondje ih je svečano primio papa Hadrijan II. (867–872). Učinio je to zbog relikvija sv. Klementa koje su Sveta Braća sa sobom ponijela. Obavijestivši se o radu Sv. Braće u Moravskoj, Papa je priznao njihovu pravovjernost te potvrdio upotrebu staroslavenskog jezika u bogoslužju. Metod je u Rimu bio zaređen za svećenika, a donedavno se mislilo da je ondje Ćiril bio posvećen za biskupa, što ne odgovara povijesnoj istini. Zato se oni u liturgiji službeno nazivaju: sv. Ćiril, monah, i sv. Metod, biskup. Metod je, naime, kasnije primio biskupski red. Ćiril se u međuvremenu u Rimu teško razbolio. Za vrijeme bolesti se službeno zamonašio. U Vječnom je gradu umro 14. veljače 859. te bio pokopan u bazilici Sv. Klementa, gdje mu se grob nalazi još i danas.

Nakon pregovora s knezovima Moravske i Panonije Papa je Metodija imenovao nadbiskupom staroga Sirmiuma, današnje Mitrovice, te ga poslao u Moravsku kao papinskog legata. Dok se vraćao na područje svog djelovanja bio je uhvaćen i zatočen. Adolvin iz Salzburga, Anon iz Freisinga te Ermenrick iz Passaua tzv. sinodom htjeli su tom ilegalnom nasilju dati pravni oblik. Metodije provede tri godine u zatočeništvu u Ellwangenu. Papa Ivan VIII. (872–882) energično se zauzeo za nepravedno zatočenog nadbiskupa te ga oslobodio, a on se vratio u Moravsku. I tako je ta slavenska pokrajina dobila vlastitu crkvenu organizaciju. Metod je ostatak života posvetio organizaciji svoje arhidijeceze, ali i literarnoj djelatnosti. Na žalost, njegov sufragan Viching iz Nitre uz pomoć kneza Svatopolka zagorčio mu je posljednje dane života. Metod je umro 6. travnja 885., a naslijedio ga je učenik Gorazd.

Književna djelatnost Sv. Braće

Profesor na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, p. Josip Olšr, DI, je u Katoličkoj vatikanskoj enciklopediji vrlo zorno, iscrpno i sustavno prikazao sv. Ćirila i Metoda i njihovo djelo. O njihovoj literarnoj djelatnosti donosi sljedeće podatke.

Sv. Ćirila opravdano smatramo ocem slavenske književnosti, tvorcem staroslavenskog alfabeta i prvim piscem staroslavenskog pisma i jezika. On je na taj jezik preveo tekstove bizantinske liturgije, tj. Euhologij (Obrednik), Evanđelja, Poslanice te neke tekstove latinske liturgije. Nakon njegove smrti Metod je dovršio prijevod Sv. pisma, osim knjiga Makabejaca, preveo je i Novokanon te jednu zbirku iz djela sv. Otaca. Ćiril je na grčkom jeziku napisao kratku povijest našašća relikvija sv. Klementa, jedan panegirik i himan u njegovu čast te jednu polemičku knjigu protiv židova i muslimana, koju je Metodije kasnije preveo na staroslavenski jezik. Literarnu djelatnost Svete Braće nastavili su poslije njihovi učenici na Balkanu, odakle je ona prešla i u Rusiju.

Štovanje Svete Braće

Isti autor piše o tome da je brzo nakon njihove smrti došlo do njihova štovanja kao svetaca. Štovali su ih Slaveni bilo zapadnog bilo istočnog obreda. Osim na dan njihove smrti – Ćirilove 14. veljače, Metodove 6. travnja – počela se slaviti i njihova zajednička svetkovina 5. srpnja, koju je za cijelu Crkvu propisao Leon XIII. (25. listopada 1885). Dana 11. prosinca 1897. taj je blagdan prenesen na 7. srpnja. Istočni ga obred slavi 11. svibnja, i katolici i pravoslavci.

S p. Olšrom možemo stoga zaključiti da je djelo sv. Ćirila i Metodija utisnulo snažan i svijetao pečat na začetke kršćanske kulture slavenskih naroda, zato ih ti narodi i slave kao svoje apostole. Svetog Ćirila i Metodija Carigradska crkva nije uvrstila u kanon svojih svetaca, vjerojatno zbog njihove vjernosti Rimu. Prikaz o slavenskim apostolima nalazi se u Katoličkoj enciklopediji (III, str. 1731–1734).

Sv. Ćiril i Metodije, suzaštitnici Europe

Apostolskim pismom Magnifici eventus Ivana XXIII. od 11. svibnja 1963. otvara se niz papinskih dokumenata koji spominju apostolat dvojice svetaca među slavenskim narodima. Ivan XXIII., spominjući i sjećajući se njihova dolaska u Veliku Moravsku, naglašava važnost njihove misije za jedinstvo kršćana, s velikom željom i nastojanjem oko ponovnog sjedinjenja s istočnjacima što su rastavljeni od Katoličke crkve. Leonard Boyle pronašao je relikvije sv. Ćirila, izgubljene g. 1779., nakon sekularizacije bazilike Sv. Klementa u Rimu. Pavao VI. ih je svečano vratio u nju 17. studenoga 1963., a česticu od njih poslao je grčkopravoslavnom metropolitu u Solun, u rodni grad sv. Ćirila i Metodija. Godine 1969., prigodom 1.100. obljetnice smrti sv. Ćirila, Pavao VI. je objavio apostolsko pismo Antiquae nobilitatis, upravljeno biskupima i vjernicima tadašnje Čehoslovačke. Ivan Pavao II. od početka svog pontifikata davao je sve veće značenje Sv. Braći ne samo zbog njihova djela u Crkvi i za Crkvu, nego i za čitavu Europu.

Tako je u Gnieznu 3. lipnja 1979. u svojoj – mirne duše možemo reći – povijesnoj homiliji, u kojoj je govorio o duhovnom jedinstvu Europe, spomenuo i djela sv. Ćirila i Metoda među Slavenima, pozivajući se na dvije komplementarne europske tradicije te na snagu što ujedinjava kršćanstvo u Europi, sposobnu da joj pruži kulturni identitet. Iz istog je motiva Ivan Pavao II. ne samo zbog crkvenog nego i kulturnog jedinstva Europe sv. Benediktu, zaštitniku Europe, apostolskim pismom Egregiae virtutis od 31. prosinca 1980., kao suzaštitnike pridružio i sv. braću Ćirila i Metoda. Bilo je to prigodom 100. obljetnice enciklike Leona XIII. Grande munus koja je blagdan Sv. Braće proširila na cijelu Crkvu. U apostolskom pismu Ivana Pavla II. ističe se i ekumenska vrijednost njegova čina. Papina gesta ide za jedinstvom Katoličke s istočnim Crkvama. Dana 18. siječnja 1981. Sv. zbor za sakramente i bogoslužje poslao je okružno pismo biskupskim konferencijama Europe u kojem određuje da se spomen sv. braće Ćirila i Metoda ima slaviti 14. veljače u rangu blagdana. A prigodom 1.100. obljetnice smrti sv. Metodija Ivan Pavao II. je 2. lipnja 1985. objavio encikliku Slavorum apostoli, u kojoj slavi dvojicu Sv. Braće kao »duhovni most« između zapadne i istočne tradicije, kao »ekumenske zaštitnike istočne i zapadne Crkve koji su dali također i kulturno jedinstvo jednom dijelu Europe«.

U prigodnim obljetnicama što su se slavile 1963–1985., osim u Rimu i Velegradu u Moravskoj, pa i u drugim mjestima, potvrđene su i posadašnjene neke činjenice o Svetoj Braći na temelju prouka i otkrića. Umnožila su se i hodočašća u baziliku Sv. Vida u negdašnjoj benediktinskoj opatiji Sv. Vida u Ellwangenu, mjestu tamnovanja svetog Metoda, te u benediktinsku opatiju Reichenau, gdje je jedno vrijeme također boravio sv. Metodije. (Usp. mons. Jaroslav Polc, generalni bibliotekar na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, u: Bibliotheca sanctorum, Prima appendice, str. 333–334).

U srpnju 1985., kad se na razini Europe slavila 1.100. obljetnica smrti sv. Metodija, jedna je od glavnih proslava bila kod nas u \akovu. Na njoj je bilo čak 7 kardinala: kardinal Agostino Cassaroli, legat sv. oca Ivana Pavla II. na svečanosti; kardinal Basil Hume, westminsterski nadbiskup te predsjednik biskupskih konferencija Europe; poljski primas, kardinal Jozef Glemp; mađarski primas, kardinal Laszló Lékai; u ime talijanskog episkopata, kardinal Salvatore Papalardi, hrvatski kardinal Franjo Kuharić te pariški nadbiskup Jean Marie Lustiger.

Sudjelovali su svi biskupi tadašnje Jugoslavije te nekoliko biskupa iz Europe: mons. József Udvardy, biskup iz Segedina; mons. József Cserkáti, biskup iz Pečuha; mons. Stefan László, biskup iz Eisenstadta (Željezna); mons. Franz Xaver Eder, biskup iz Passaua.

Glavne su se svečanosti odvijale u katedrali i na trgu pred katedralom. Glavnu je misu na hrvatskom jeziku predvodio kardinal Cassaroli, državni tajnik Njegove Svetosti, te na hrvatskom jeziku izrekao i propovijed. Bila je to velika čast i za našu domaću Crkvu, posebno za đakovačkosrijemsku biskupiju te njezina biskupa, mons. Ćirila Kosa, koji nosi ime jednoga od dvojice slavenskih apostola.

U proučavanju sv. Ćirila i Metoda nezaobilazna je i studija profesora Imre Bobe s University of Washington, Spring, 1970., Moravia’s history reconsidered – A reinterpretation of medieval sources, izdavač Martinus Nijhoff, Hag, 1971.

Studija je izišla i u hrvatskom prijevodu. Imre Boba, Novi pogled na povijest Moravske. Preispitivanje povijesnih izvora o Moravskoj, Rastislavu, Sventoplku i sv. braći Ćirilu i Metodu, s engleskog preveo i priredio Ante Miličić, Crkva u svijetu, Split, 1986.

Glavni je zaključak te studije, koja u hrvatskom prijevodu ima 165 stranica, ovaj: »Rastislavljeva je i Sventoplkova Moravska, zemlja, povezana s djelatnošću Ćirila i Metoda, bila južno od Dunava sa središtem koje se zvalo SirmiumMorava.« Prema tome, i grob sv. Metoda mogao bi biti u Srijemskoj Mitrovici.

Učeni je profesor Imre Boba na koncu svoje knjige naveo i bogatu bibliografiju podijelivši je na tri dijela: Bibliografski podaci, Zbirke izvora i Novije monografije i zbirke članaka i referata.

Od hrvatskih povjesničara navodi:

Nada Klaić, »Historijska podloga hrvatskog glagoljaštva u X. i XI. stoljeću« , u Slovo, 15–16 (1965), 225–281.

Tomislav Maretić, »Prvi spljetski sabor i glagolica«, u Zbornik Kralja Tomislava (Zagreb, 1925), 385–390.

Marko Perojević, »Ninski biskup Teodozije« (Split, 1922). Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 1922.

Stjepan Sakač, »De dignitate episcopali Cyrilli Thessalonicensis«, u Orientalia Christiana Periodica 16 (1950), 237–266.

Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925.

Sveti Antun Marija Zaccaria (1502–1539)

Poznato je da je u XVI. stoljeću milanski nadbiskup sv. Karlo Boromejski bio pobornik i revnitelj obnove vjerskoga života ne samo u Milanu, već u cijeloj sjevernoj Italiji. Manje je poznato da mu je u tom velikom obnoviteljskom radu bio preteča osnivač barnabita sv. Antun Marija Zaccaria, čiji blagdan danas slavimo. On je doživio samo 36 godina života, ali je u tom kratkom životnom razdoblju učinio, zaista, mnogo. Prožet duhom svetog apostola Pavla, nastojao je »naučiti uzvišenu spoznaju Isusa Krista«, koja ga je tjerala na rad. Upoznajmo se s tim kršćanskim velikanom, jednim od onih koji su vjerovali da je za sveopći razvitak čovjeka potrebno gajiti duboki duhovni život te da je misionarska djelatnost isto tako važna u gradovima Europe kao i u dalekim, još uvijek nekršćanskim krajevima.

Antun Marija Zaccaria rodio se g. 1502. u Cremoni kao sin Lazara Zaccarije i Antoniette Pescaroli. Oca nije nikad upoznao jer ga je pokosila smrt kad je dječaku bilo tek nekoliko mjeseci. Njegova majka, mlada udovica, u teškim i burnim vremenima znala mu je posvetiti dužnu pažnju te ga odgojiti u pobožnosti i ljubavi. Za nju možemo sa sigurnošću reći da je dobro izvršila svoj odgojiteljski zadatak.

Završivši prve nauke u rodnome gradu, Antun se g. 1520. upisao na studij medicine na glasovitom Sveučilištu u Padovi. Nakon 4 godine studija postao je doktor te znanosti. Vrativši se u svoju rodnu Cremonu čista i neporočna života nije se bavio liječničkim zvanjem, već se pod vodstvom dominikanca fra Marcella dao na gajenje duhovnog života, a bavio se i apostolskim radom. Držao je u crkvici Svetog Vitala kraj palače Zaccaria kateheze za puk.

Nakon smrti fra Marcella njegov novi duhovni vođa fra Battista Carioni da Crema uputio ga je prema svećeništvu. Bio je duboko uvjeren da taj mladi učeni liječnik ima sve preduvjete i sposobnosti za svećenika. Antun je g. 1528. zaređen za svećenika, a kod svoje prve mise, za vrijeme podizanja, bijaše obdaren viđenjem u kojem je vidio anđele kako se klanjaju Gospodinu nazočnom u Euharistiji. Sličnih će pojava biti još u njegovu životu. Zbog svoga djevičanskog života bio je nazvan »anđelom u tijelu«, ali i »ocem domovine«, jer je u svome rodnome gradu jedno vrijeme djelovao kao svećenik izvanredne revnosti trudeći, se poput sv. Pavla, kako bi svima postao sve i sve pridobio za Krista. Apostolska i pastoralna revnost jedna je od glavnih značajki njegova života. Bio je u pravom smislu riječi sama revnost, sav je gorio za Božju stvar. Oblikovao je skupine izgrađenih katoličkih laika koji su onda nastojali oko obnove vjerskoga života u gradu.

Da bi njegova revnost bila još djelotvornija, a propovijedanje uvjerljivije, odrekao se bogate nadarbine svetog Jurja te postao običan kapelan grofice Guastalle Ludovike Torelli, s kojom se godine 1530. preselio u lombardsku metropolu Milano. I tako je došao na još šire polje rada.

U Milanu je postao član Oratorija vječne Mudrosti kraj samostana augustinki Sv. Marte. U toj je zajednici brzo podigao opali duh i vratio je prvotnom žaru, koji joj je nadahnuo njezin osnivač mons. Bellotti. Iz stare bratovštine pod njegovim vodstvom niknut će dvije redovničke družbe: regularni klerici sv. Pavla, pučki zvani barnabiti, po njihovoj crkvi Sv. Barnabe, te anđelike sv. Pavla. Njima će se pridružiti i treća: oženjeni pobožni prema sv. Pavlu, koja će pomagati svestrani rad prvih dviju.

Revnujući za javni moral, Antun Marija Zaccaria poslao je svoje barnabite i anđelike na milanske ulice da ondje čine drastične pokore i tako potresu uspavane i otvrdnule savjesti. Bio je uvjeren da će jedna jasna izložba pokorničkih vježbi biti uspješnija od teoretskog govorenja o potrebi pokore. Obični su mu ljudi u tome dali pravo jer ih je to potreslo i jer su se obraćali. Ali mu kler takav način rada nije odobravao; valjda se bojao za očuvanje dobrog ukusa. Lijepo je to, samo, ako su šutke i hladnokrvno prelazili preko sve većeg opadanja morala, onda stav poprima posve drugo lice. Uglavnom, kler je podigao protiv revnog Antuna mnoge tužbe. Optuživali su ga zbog novotarija pa čak i krivovjerja. Protiv njega su vođena i dva procesa pred Rimskom kurijom, ali ga je crkveni sud u oba slučaja proglasio nedužnim.

Nakon toga svetac je sa svojim barnabitima mogao nesmetano još i pojačati apostolski rad. Dopušteno mu je da se četrdesetsatno klanjanje Presv. Sakramentu, uvedeno od Bellottija samo za članove bratovštine, može proširiti i na sve vjernike, a ta je praksa veoma proširila i produbila štovanje Euharistije. Svetac je uveo i običaj da svakog petka u 3 sata poslije podne zvone zvona na uspomenu Kristove smrti. Taj je običaj još uvijek živ kod nas u Bačkoj, na području subotičke biskupije. Zaccarijevi su se barnabiti dali i na tumačenje i pouke, a sve na temelju Svetog pisma. To se činilo ne samo po crkvama, već i na raskršćima ulica. U takvim bi susretima aktivno sudjelovala i milanska duhovna elita, duhovno najdublje izgrađeni kršćani. Veoma se širio i apostolat duhovnoga vodstva pa često primanje svete pričesti. Anđelike su svaki dan išle na pričest što je u XVI. stoljeću, prije Tridentskog sabora, bila nečuvena stvar. Pričesti bi uvijek prethodio kratki »fervorino« – vatreni duhovni nagovor koji bi obično izrekao Antun Marija Zaccaria. Svemu tome valja dodati i stalno održavanje pučkih misija pa da slika o svečevu obnoviteljskom radu bude potpuna.

Da bi se mogao što nesmetanije posvetiti radu, Antun Marija Zaccaria se odrekao i poglavarske službe u svojoj družbi. Svoje najbolje sile želio je utrošiti u izravni apostolat. Mnogo je pažnje posvećivao i svojim anđelikama jer one su u povijesti Crkve bile zapravo prvi tip redovnica koje nisu vezane uz strogu klauzuru i koje su se bavile izravnim apostolatom. U tome je svetac u povijesti redovništva bio veliki novator. Danas je takvo nešto posve razumljiva stvar, ali onda je bila velika novost koja je pretpostavljala mnogo hrabrosti.

sv. Antun Marija Zaccaria

Zaccaria je godine 1539. pošao na miriteljsku misiju u Guastallu, koja je bila udarena papinskim interdiktom – teškom crkvenom kaznom s veoma neugodnim posljedicama. Izmoren putovanjem, posredovanjem, a i apostolskim radom, što ga je uz povlasticu prijenosnog oltara i na tom mjestu mogao obavljati, tjelesno posve klonu. Zamolio je stoga da ga prenesu u njegovu rodnu Cremonu, gdje je 5. srpnja 1539. preminuo. Papa Leon XIII. proglasio ga je 27. svibnja 1897. svetim. Tijelo mu danas počiva u crkvi Sv. Barnabe u Milanu.

Svetac je u životu imao tri ideala: Euharistiju, Raspetoga i sv. Pavla. To je došlo do izražaja i u ikonografiji. Zbog svoje izvanredne čistoće bio je od barnabita nazivan naš »anđeoski otac«. Kako je umro veoma mlad, nije iza sebe mogao ostaviti zaokružen duhovni nauk. Ipak je posve jasno da su glavne crte njegova duhovnog profila kristocentrizam i paulinizam – Krist i sv. Pavao – odlučna borba protiv polovičnosti i duhovne mlakosti te živa potreba za apostolatom. O svemu tome jasno govore oni spisi što su nam iza njega ipak ostali. To su njegovih 12 pisama, 6 govora i Konstitucije.

Poznati promicatelj i pionir suvremene liturgijske obnove Pius Parsch pronalazi u duhovnom nauku sv. Antuna Marije Zaccarije: »Po duhu apostola Pavla prema Kristu!« – podudarnost s onim što je želja i nastojanje prijatelja liturgije u naše doba. Taj nam je duh prisutan u Pavlovim poslanicama što ih toliko puta čitamo i slušamo u našem bogoslužju. Na nama je da ga po primjeru svetog Antuna Marije Zaccarije što više usvajamo izgrađujući same sebe u što potpunije kršćane te revnujući i za duhovnu izgradnju drugih. To je danas više nego ikada zahtjev vremena. Ozbiljniji i pronicaviji duhovi sve više uviđaju da iz strašne suvremene krize bez Krista nema izlaza.

Da što bolje upoznamo i svetog Antuna Mariju Zaccariju i njegov duhovni nauk, navodimo nekoliko misli iz jednog njegova nagovora. »Mi ludi zbog Krista. Tako je govorio blaženi naš vođa i zaštitnik o sebi, ostalim apostolima i drugima koji prihvaćaju kršćanski i apostolski nauk. Ali, predraga braćo, nema razloga da se čudimo ili strašimo: nije učenik nad učiteljem, niti je sluga veći od svog gospodara. Oni koji nam se suprotstavljaju sebi zavređuju zlo, a nama dobro, jer nama povećavaju vijence vječne slave, a na sebe izazivlju srdžbu Božju. Njih smo dužni radije sažalijevati i ljubiti nego ih prezirati i mrziti. Štoviše, dužni smo za njih moliti da ne budu nadvladani od zla, već da dobrim svladaju zlo. Na nama je da na njihove glave, kako nas upozorava Apostol, zgrćemo službe pobožnosti kao ugljevlje žarke ljubavi da bi se – uočavajući našu strpljivost i blagost i obraćeni boljemu plodu – zapalili ljubavlju prema Bogu.

Nas je Bog, makar nedostojne, odabrao po svome milosrđu iz ovoga svijeta da bismo, njemu služeći, kročili iz kreposti u krepost i donijeli obilati plod ljubavi u strpljivosti, dičeći se ne samo nadom u slavu sinova Božjih, nego i u teškoćama.

Gledajte, predraga braćo, svoj poziv! Promatramo li ga pomno, lako ćemo uočiti kako njegov smisao iziskuje, kad smo već naumili makar iz daleka slijediti stope svetih apostola i drugih Kristovih vojnika, da ne odbijamo ni zajedništvo u patnjama…«

4. srpanj

Sv.Elizabeta Portugalska

Bila je portugalska kraljica. Životopisci je nazivaju velikom kršćanskom mističarkom, vjernom ženom nevjernoga muža, i majkom siromaha.

Elizabeta je rođena 1271. godine u obitelji aragonskoga kralja Petra 3. i Konstancije iz sicilijske kraljevske kuće. Prema političkome dogovoru Elizabetu su s 12 godina udali za portugalskoga kralja Dionizija koji ju je vrlo vrijeđao svojim izvanbračnim vezama čak i djecom iz tih odnosa. Elizabeta je svetačkom strpljivošću i velikom kršćanskom ljubavlju sve to praštala, pa čak prihvatila i djecu iz muževljevih nezakonitih veza.

Sama je rodila dvoje djece, sina Alfonza koji je naslijedio oca i kćer Konstanciju. Kad je sin poodrastao sukobio se s ocem, pa su dvije zavađene stranke sa svojim pristalicama ozbiljno zaprijetile i krvoprolićem koje je Elizabeta mudro uspjela spriječiti. Muž ju je tada optužio da je stala na sinovljevu stranu i prognao je u Alenquer.

Kralj je doskora uvidio nepravdu koju je učinio kraljici pa ju je sa svim počastima pozvao i primio natrag k sebi. Kad se kralj razbolio kraljica Elizabeta ga je njegovala sa svom ljubavlju što ga je dovelo do obraćenja i izmirenja s Bogom. Elizabeta se nakon toga posvetila brizi za siromahe. Rasprodala je sve svoje imanje i razdijelila siromasima. Obukla je siromašni habit franjevačke trećoredice i zaputila se na hodočašće u Compostellu na grob sv. Jakova.

Po povratku je stupila u samostan klarisa u Koimbri. Zavjete je položila tek na samrti. Prije smrti još je jednom djelovala kao mirotvorka u sukobu sina Alfonza i kastilskoga kralja Ferdinanda. Vratila se umorna od toga pohoda te je u Estremezu na današnji dan 1336. godine umrla. Svetom ju je proglasio 1625. godine papa Urban 8. Premda je imala težak životni put, ta je velika žena, znala sve okrenuti na vlastitu izgradnju.

Od svakog kamenčića trpljenja gradila je palaču kršćanske ljubavi i milosrđa u kojoj je udomljivala nezbrinute, siromašne, zavađene mirila i pripravljala Kristu ugodno boravište u njegovim svetima.

Opširnije

Sveta Elizabeta Portugalska (1271–1336)

Kod opisivanja života nekih svetaca čovjek poželi da je pjesnik pa da pjesničkim jezikom opjeva svu ljepotu svetačke duše. U te bih svece, svakako, ubrojio i svetu Elizabetu, portugalsku kraljicu, veliku kršćansku mirotvorku, vjernu ženu nevjernoga muža, majku siromaha.

Elizabeta se rodila g. 1271. kao kraljevska kćerka aragonskog kralja Petra III. i Konstancije, koja potjecaše iz sicilijske kraljevske kuće. Tek što joj je bilo 12 godina, zbog dinastijskih interesa, morala se udati za portugalskoga kralja Dionizija. Nije se, dakle, radilo o ljubavi – što bi morao biti normalan preduvjet braka – već o političkim probicima. Druga bi žena na Elizabetinu mjestu kukala i jalovo oplakivala svoju sudbinu, a ona je izabrala bolji način. Kao kršćanka i svetica prihvatila je stvarnost i nastojala se u njoj ponašati kako je najbolje znala i mogla te činiti ono što je dobro.

Elizabeta je rodila jednoga sina, kome dade ime Alfonz, a koji će oca naslijediti na kraljevskome prijestolju, i jednu kćerku po imenu Konstanciju, koja će se udati za kastilskoga kralja Ferdinanda IV. Brak joj, na žalost, nije bio sretan, jer je kralj bio vjeroloman čovjek te podržavao nezakonite i grješne veze sa svojim ljubavnicama. S njima je imao čak i nekoliko nezakonite djece. Elizabeta je upravo evanđeoskom strpljivošću i nadljudskom dobrotom podnosila preljubničke čine svoga muža. Promatrajući sve to, ona je pronalazila smisao svoga života u djelima ljubavi prema bližnjemu, u molitvi i pokori za obraćenje svoga muža. Plakala je, ali više zato što se muževljevim preljubom Bog vrijeđa, nego što je njoj samoj i nepravda i sramota nanesena. Njezin heroizam u kreposti išao je tako daleko da je s ljubavlju prihvatila čak i nezakonitu djecu svoga muža.

Kad joj je poodrastao sin Alfonz i došao u sukob s ocem, Elizabeta se kao anđeo mira postavila između dvije zavađene i naoružane strane spriječivši tako krvoproliće. Kralj ju je, spočitavajući joj da pristaje uz Alfonzovu stranku, dao prognati u Alenquer, ali spoznavši kasnije da je krivo sudio, pozvao ju je natrag i primio s najvećim počastima.

U vezi s kraljevim preokretom pripovijeda se jedna afera koja se sa sigurnošću ne može potvrditi. Navodimo je ipak kao jednu zanimljivost. Neki je paž bio oklevetan da održava s kraljicom Elizabetom nedopuštene veze. U stvari, kraljica se njime samo služila u dijeljenju milostinje. Kralj je odlučio pogubiti ga i to u vapnenoj peći. Za to su bili postavljeni nadglednici koji će izvršiti taj zločin. Paža je, koji nije slutio nikakva zla, kralj poslao k njima. Na putu je ušao u jednu crkvu i ondje se malo duže zadržao na misi. To ga je spasilo od sigurne smrti. Na mjesto zločina poslan je i klevetnik da se uvjeri je li izvršen kraljev nalog. Nadglednici su ovoga bacili u goruće vapno, misleći da je on onaj pravi koga moraju usmrtiti. Kad je kralj saznao što se zapravo dogodilo, upoznao je u tom događaju Božji zahvat koji je Bog učinio da potvrdi nedužnost njegove žene.

Ovo dalje nije legenda već dokazana stvarnost. Kad se kralj Dionizije teško razbolio, kraljica ga je Elizabeta sama brižno dvorila. Njezina nesebična ljubav tako je djelovala na njega da se i on posve preokrenuo te raskajano i sveto u Gospodinu preminuo. Bilo je to godine 1325.

Ostavši udovica, kraljica se još većom revnošću dade na dobra djela u korist siromaha i nevoljnika. Prodala je svoj imutak, svoje dragulje, a novac podijelila sirotinji i samostanima. Obukla je siromašni habit franjevačke trećoredice te pošla na hodočašće u Compostellu, na grob sv. Jakova. Kad se vratila, stupila je u samostan klarisa u Coimbri. Zavjete je položila tek na smrtnome času. Prije toga je kao mirotvorka opet pošla na put da smiri spor između svoga sina Alfonza i kastilskog kralja Ferdinanda. Vratila se umorna te u Estremozu 4. srpnja 1336. Bogu predala dušu.

Tijelo su joj prenijeli u Coimbru, a grob te divne žene i majke brzo postade metom hodočašća. Ljudi su dolazili i po njezinu zagovoru molili i zadobili razne milosti. Urban VIII. proglasio ju je 25. svibnja 1625. svečano svetom. Ta svetica uči nas kako moramo biti mirotvorci te ondje gdje među ljudima postoji jaz graditi mostove. Na ljudsku gledajući njezin je život bio veliki »torzo«, nešto promašeno. Ali ta žena velike vjere, svetosti i najveće ljubavi znala je to pretvoriti u pravu epopeju herojske kreposti i djelotvorne ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I jer je bila sposobna mnogo ljubiti, svoj je život pretvorila u ružičnjak svetosti. Razumijemo posve one brojne hodočasnike što su stoljećima dolazili na njezin grob. Nisu oni na njemu tražili samo čudesna uslišanja, već su htjeli odati poštovanje jednoj velikoj ženi koja je znala biti velika u teškom životu, u okolini koja joj je zadala mnogo boli.

Sveta Berta († 725)

Danas se u francuskoj biskupiji Arras slavi blagdan Svete Berte, rekluze. U srednjem su vijeku rekluze bile žene koje su živjele posve odvojene od svijeta, neke od njih čak zazidane u ćeliji bez vrata, jedino s prozorčićem kroz koji su dobivale potrebnu hranu i piće. U našim je stranama najpoznatija rekluza bila blažena Hozana Kotorka. Kako je tada u javnom životu vladao kršćanski mentalitet, mnogi su gradovi željeli da u svojoj sredini imaju kao Bogu posvećenu dušu bar po koju rekluzu koja će za grad moliti i činiti pokoru. Pobožni su se pak ljudi brinuli da takvim osobama priskrbe ono najosnovnije za život.

Sveta Berta, rekluza, bila je kćerka franačkoga grofa Rigoberta. Udala se za nekog velikaša Sigfrida, kome je rodila pet kćeri. Poslije smrti muža, ostavši udovica, sa svojim dvjema starijim kćerkama: Deotilom i Gertrudom, stupila je u samostan Blangy, koji je sama bila osnovala g. 686. Izabrali su je za opaticu samostana, no ona taj izbor što iz poniznosti što iz želje da živi kao jednostavna rekluza, nije prihvatila. Život je provodila povučeno, moleći, posteći i spremajući se za vječnost. Umrla je g. 725., a relikvije su joj g. 825. prenesene u Erstein kod Strassbourga. Razlog je prijenosa bila navala Normana koji su iza sebe ostavljali pustoš. Kad su prestale normanske provale, g. 1032. tijelo je svete Berte natrag preneseno u Blangy, koji je u međuvremenu postao benediktinski samostan.

Već ta briga za svetičine posmrtne ostatke pokazuje koliko su je štovali i koliki je ugled u puku uživala. Ona je, kao i tolike druge svete žene i majke, živjela najprije u braku, a zatim u redovničkom staležu, proslavivši i posvetivši tako i jedan i drugi način života. Sveci su bili snalažljivi jer su bili sposobni da u svim prilikama ostvaruju svoj svetački ideal – ono što je volja Božja, a to je naše posvećenje.

Sveti Ulrich, biskup (890–973)

U svijetu hagiografije sveti je Ulrich poznat kao prvi od pape svečano proglašeni svetac. Prije njega su pojedine biskupije i samostani sami odabirali svoje zaštitnike, slavili ih kao svece. Koncem X. stoljeća papa je to pridržao sebi i tako je ostalo do danas. Prva je, dakle, službena kanonizacija bila god. 993. u Lateranskoj bazilici, kad je Papa proglasio svetim augsburškoga biskupa Ulricha. Bilo je to 20 godina nakon njegove smrti. Papinska bula, upućena biskupima Galije i Germanije, govori da se u Božjoj Crkvi na slavu Svevišnjega sveti Ulrich, biskup, uvijek može slaviti kao svetac. Oko te kanonizacije radio je treći Ulrichov nasljednik na augsburškoj biskupskoj stolici biskup Liutolf. Inače je Ulrich odmah nakon smrti bio općenito štovan kao svetac.

Starodrevna augsburška biskupija počela je odmah svoga svetoga biskupa sa starokršćanskom mučenicom Afrom štovati kao svoga zaštitnika. On je i pokopan u njezinoj crkvi, u grobu koji si je sam pripremio. Münster sv. Ulricha i sv. Afre – današnja je zgrada veličanstvena kasnogotska i renesansna građevina – uz mjesnu katedralu najslavnija su svetišta Augsburga, mjesta za hodočašća iz cijele biskupije, ali i izvan njezinih granica. Svecu su po njemačkim zemljama podignute brojne crkve, a ima ih i u Sloveniji. Slovenci ga nazivaju sveti Urh. Na svojim se putovanjima blaženi Petar Faber iz Družbe Isusove rado zaustavljao na grobovima sv. Ulricha i sv. Afre u Augsburgu. Koliko je sv. Ulrich bio popularan i štovan svetac svjedoči jedno pismo monaha Otloka iz St. Emmerama iz g. 1050., u kojem stoji da miomiris svetosti svetog Ulricha struji kroz cijeli kršćanski svijet. U kasnom srednjem vijeku sveti je Ulrich bio često zazivan u raznim potrebama kao opće poznati pučki svetac. On je već za života bio poznat i ljubljen kao pravedan i blag čovjek, kome se mogao svatko bez straha približiti, pa je i kasnije kao svetac za puk postao privlačiv svetački lik.

Ulrich je po rođenju pripadao plemićkoj obitelji grofova iz Dillingena. Rodio se kao sin Ukbalda i Ditberge iz Švapske g. 890. u Augsburgu, u Bavarskoj. Crkveni je odgoj i izobrazbu primio u švicarskom samostanu San Gallen, jednom od žarišta vjere i kulture. Ondje ostade do g. 908. Zatim je godinu dana proboravio kod svoga rođaka Adalberona, biskupa u Augsburgu. Njega je naslijedio na biskupskoj stolici Iltin, a njegov će nasljednik biti Ulrich, koji će biskupovati pedesetak godina. Njegovo je biskupovanje prorekla sveta Viborada. Ulrich je kao augsburški biskup bio u svakom pogledu revan duhovni pastir, dobar upravitelj i u duhovnom i u materijalnom pogledu, čovjek sveta života, koji je i sam veoma strogo živio.

Vjerojatno je dobrota svetoga biskupa postala tako popularna i zbog njegove velike ljubavi i dobrohotnosti prema siromasima. Ti su osjetili njegovu darežljivu ruku. Ulrich je bio i veliki promicatelj redovničkoga života. Radi toga je g. 968. osnovao samostan Sv. Stjepana i obnovio samostan Sv. Afre. Taj je veoma stradao uslijed provale Mađara. Te je provale baš na Leškom polju kod Augsburga zaustavio car Oton I. Veliki potukavši hametom 10. kolovoza 955. glavninu mađarske vojske. I Ulrich se mnogo brinuo za obranu svoga grada Augsburga te ga je zato opasao i zidinama.

Ulrich je bio uvjereni potpomagač politike cara Otona I. pa ga je podržavao protiv autonomaških težnja njemačkih feudalaca. Smatrao je da će jako carstvo biti u stanju promicati ispravan društveni poredak te da će u njemu i Crkva bolje i sigurnije moći vršiti svoju misiju. U ono doba kad se Europa tek počela oblikovati, to je bilo od velikog značenja. Ulrich je nastupio i kao mirotvorni posrednik između careva buntovnoga sina, a švapskoga vojvode Liudolfa, koga je pomirio s ocem.

Godine 972. Ulrich se našao u Ravenni kod cara Otona I. te se odrekao biskupije da bi ostatak života proveo u samostanu. Nakon napornoga biskupskoga rada umro je u Augsburgu 4. srpnja 973. godine. Bio je sahranjen u katedrali Svete Afre, koja je kasnije bila njemu posvećena. Svetim ga je proglasio 31. siječnja 993. na koncu Lateranske sinode papa Ivan XV. Sveti Ulrich je napisao nekoliko biskupskih poslanica, ali su se, na žalost, sve izgubile.

Osim u Augsburgu sveti se Urlich svečano slavi i u Ivreji u Italiji, gdje je na svom trećem putovanju u Rim godine 971. uskrsnuo mrtvoga dječaka. Ondje mu je već koncem X. stoljeća bila podignuta crkva, kasnije posve preuređena. Svetog Ulricha zazivaju u pomoć umirući, bolesnici raznih bolesti te porodilje moleći za lak porod.

3. srpanj

Sv. Toma apostol

Za njega se često govori Toma Blizanac. Razlog tome je aramejsko značenje riječi Toma, blizanac.

Toma je u popisu apostola u Mateja na sedmom mjestu, u Marka i Luke na osmom, a u Djelima apostolskim na šestom mjestu. Sv. Ivan Evanđelist spominje Tomu u četiri zgode. Među njima je i priča o susretu s Uskrslim Kristom.

Prisjetimo se da je Toma bio onaj koji je učenicima rekao u zgodi s Lazarom: “Hajdemo i mi da umremo s njim!” Kad je Isus na oproštajnoj večeri s učenicima blagovao i govorio im o nebeskim stanovima, Toma je bio ona koji je rekao: “Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako bismo poznavali put!”

Nakon Uskrsnuća, kad se Isus ukazao učenicima prvi put, Toma nije bio s njima i nije vjerovao da su ga vidjeli. Drugi put, kad je već i Toma bio s njima, rekao mu je Isus: “Pruži prst ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!” “Gospodin moj i Bog moj!” bio je Tomin odgovor.

Tomu nalazimo i na jezeru kad se poslije uskrsnuća ukazao učenicima i Petru dao prvenstvo, Toma je spomenut odmah na drugom mjestu. I crkveni pisci spominju Tomu. Euzebije Cezarejski spominje da je Toma kao polje rada dobio Perziju. Sv. Grgur Nazijanski i Nicefor spominju da je Toma podnio mučeništvo u Indiji. Apokrifna književnost pripisuje Tomi jedno Evanđelje, Djela apostolska i Apokalipsu.

Legenda spominje da je u indijskoj pokrajini Malabaru Toma propovijedao evanđelje pa se dio kršćana tamo naziva Tomini kršćani. Njih je oko 1600. godine bilo 75.000, a danas ih je više od 750.000. Podijeljeni su u 4 biskupije, a u bogoslužju upotrebljavaju siro-malabarski obred.

Nedaleko od Madrasa nalazi se križ iz 7. st. s natpisom na staroperzijskom jeziku, te prema općem mišljenju označuje mjesto mučeništva svetoga Tome apostola. I veliki svjetski putopisac Marko Polo govore o Tominu misioniranju u Indiji.

Opširnije

Sveti Toma, apostol

»Toma« u aramejskom jeziku znači blizanac. Zato ga Ivan evanđelist i naziva Tomom blizancem. On je u popisu dvanaestorice apostola kod Mateja na sedmom, kod Marka i Luke na osmom, a u Djelima apostolskim na šestom mjestu. Četvrti je evanđelist u četiri zgode postavio i Tomu. Najljepša je, svakako, ona o susretu nevjernog Tome s uskrslim Kristom.

Međutim, mi spomenimo i druge!

Kad su židovski glavari već čvrsto odlučili ubiti Isusa, on se jedno vrijeme nalazio »s onu stranu Jordana, na mjestu gdje je Ivan krstio« (Iv 10,40). Tada je k njemu stigla vijest da je bolestan njegov ljubljeni prijatelj Lazar. Kad je Lazar umro, Isus je odlučio poći k njemu. »Rabi – rekoše mu učenici – pa sad su te Židovi htjeli kamenovati, a ti ponovo ideš onamo!« (Iv 11,8). Apostoli su očito smatrali da je opasno ići natrag u Judeju pa Isusa nekako diskretno na tu opasnost upozoravaju. Ali kad Isus odlučno reče: »Lazar je umro, hajdemo k njemu! Toma, zvani Blizanac, reče suučenicima: ’Hajdemo i mi da umremo s njim!’« (Iv 11,15–16). Da li je to bilo junaštvo ili potišteno mirenje sa sudbinom, teško je reći. Neki tumači Svetog pisma misle da se prije radi o ovom drugom. Kad bi se radilo o prvom, bila bi to od Tome veoma lijepa gesta.

Kad je Isus na zadnjoj večeri, na rastanku s učenicima, govorio o nebeskim stanovima i rekao im: »Tamo kamo ja idem već znate put«, (Iv 14,4) odvratio mu je Toma: »Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako bismo poznavali put?« (Iv 14,5). Toj primjedbi dugujemo jednu od najljepših Isusovih izjava, koja je za sve njegove sljedbenike tako mjerodavna. Isus je svečano izjavio: »Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni« (Iv 14,6).

A sada pogledajmo Tomu u njegovoj nevjeri i njegovu susretu s Uskrslim, koji ga dovodi do vjere. »Toma zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, nije bio s njima kad je došao Isus. Drugi mu učenici rekoše: ’Vidjeli smo Gospodina.’ Toma im odvrati: ’Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.’

Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: ’Mir vama!’ Zatim reče Tomi: ’Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!’ ’Gospodin moj i Bog moj!’ – izjavi Toma. Isus mu reče: ’Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli’« (Iv 20, 24–29).

I napokon Tomu nalazimo i kod čudesnog ribolova i ukazanja na Tiberijadskom jezeru. On se nalazi među sedmoricom apostola i svjedok je ne samo čudesnog ribolova, susreta s uskrslim Kristom, već i Petrova prvenstva, dana mu od samoga Gospodina: »Pasi ovce moje!« (Iv 21,17). Toma je u tom događaju spomenut na drugom mjestu, odmah nakon Petra.

Znademo li još što sigurno o apostolu Tomi? – Jedva! Navest ćemo ipak neka mišljenja i podatke o njemu iz spisa crkvenih pisaca starine.

Prema Euzebiju Cezarejskom, ocu crkvene povijesti, Toma je bio jedan od apostola kod koga je bio poučen o Isusovu nauku apostolski učenik Panias, kasnije i sam pisac. Nadalje Euzebije navodi da je Toma kao polje svoga rada dobio Perziju.

Klement Aleksandrijski piše da je gnostik Herakleon nijekao mučeništvo apostola Tome. Međutim, jača i općenitija predaja, kojoj su svjedoci sv. Grgur Nazijanski i Nicefor, tvrdi da je Toma, nakon naviještanja Evanđelja, kao mučenik poginuo u Indiji. Apokrifna književnost sv. Tomi pripisuje jedno Evanđelje, Djela apostolska i Apokalipsu. Dakako da su to posve apokrifni spisi koji su nastali daleko kasnije i nemaju veze s Tomom.

Legende o počecima kršćanstva u Malabaru, pokrajini Indije, govore da je ondje propovijedao kršćansku vjeru sv. Toma apostol. Prema njemu se u Indiji dio vjernika naziva »Tominim kršćanima«. Njih je oko g. 1600. bilo 75.000, a danas ih ima preko 750.000. Podijeljeni su u 4 biskupije, a u bogoslužju upotrebljavaju siromalabarski obred.

Kod mjesta Sveti Toma od Mailpura, nedaleko od Madrasa, na obali Coromandel, nalazi se križ iz VII. stoljeća s natpisom na staroperzijanskom jeziku te prema općenitom mišljenju označuje mjesto mučeništva svetog Tome apostola. I veliki svjetski putopisac Marko Polo te najveći portugalski pjesnik Camoens govore o Tominu misionarenju u Indiji.

Među brojnim oltarima u bazilici Sv. Petra u Rimu nalazi se i jedan posvećen svetom apostolu Tomi. Na njemu sam nekoliko puta misio i posebno mi je drag. Grob apostolskog prvaka, nad kojim se diže velebna bazilika, govori o Petrovoj vjeri, zbog koje ga je i sam Isus pohvalio. Pa ipak je ta vjera u kušnji postala slaba i Petar je zatajio Isusa. Toma nije htio vjerovati u Uskrsloga dok se iskustveno nije uvjerio, a onda je svoju vjeru sažeo u poklik: »Gospodin moj i Bog moj« (Iv 20,18). S Petrom je bio u ribolovu na Tiberijadskom jezeru te opet vidio Uskrsloga i Toma, ali i čuo ispovijest Petrove ljubavi prema Isusu: »Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim« (Iv 21,17). Nakon toga njegov i Petrov život ne bijahu drugo nego samo vjera i ljubav.

Blaženi Rajmund Lullus, mučenik (1233–1315/16)

Iako je u XIII. stoljeću bilo obilje velikih duhova, pa bi koji od njih mogao ostati i nezapažen, to se ipak ne može reći da bi se takvo što dogodilo blaženom Rajmundu Lullusu. Njega, naime, mnogi povjesničari smatraju velikom i uglednom ličnošću njegova vremena.

Rajmund se rodio g. 1233. u krilu jedne plemićke obitelji u Palmi na otoku Mallorci. Jedno je vrijeme kao paž, zatim kao odgojitelj i upravnik, živio na kneževskom dvoru u Mallorci. Oženio se te imao dvije kćeri. Njegov život nije bio baš uzoran. Moglo bi se čak reći da je popuštao raznim manama te upadao u moralni nered. Kao vatreni trubadur znao je ispjevati i sumnjive popijevke i to kao oženjen čovjek jednoj drugoj dami. Dakako da ga je to moglo dovesti i do gorih stvari. Od toga je bio očuvan zahvatom samoga Gospodina.

Kad je jednog dana kovao stihove tuđoj ženi, ukazao mu se raspeti Isus. Viđenje se ponovilo još nekoliko puta. Na blagdan Sv. Franje Asiškoga, 4. listopada 1263., Rajmund se nalazio u crkvi male braće. Biskup je u propovijedi potresnim riječima ocrtavao život sv. Franje koji je sve ostavio te izabrao siromašnoga Krista. To je na Rajmunda tako silno djelovalo da je u njegovu životu nastao potpun preokret. On je ostavio svijet te obukao habit franjevačkih trećoredaca.

Sada za Rajmunda počinje život molitve, kontemplacije, studija filozofije, teologije i arapskoga jezika te lutanja i propovijedanja. Uz kraljevu pomoć osnovao je u Miramaru kolegij u kojem se trinaest franjevaca moralo baviti proučavanjem istočnih jezika. Taj je studij imao biti u službi apostolata, obraćenja Židova i muslimana, pa čak i Tatara. O njemu je Rajmund Lullus neprestano sanjao, ali i putovao po istoku i po sjevernoj Africi tako da ga Altaner naziva najvećim srednjovjekovnim muslimanskim misionarom. On je stvarno sav bio prožet i zaokupljen željom da i muslimane privede k svjetlu Kristovu.

Više puta je posjetio Rim, a osam puta papinski dvor, nagovarajući pape da osnivaju škole za proučavanje istočnih jezika. Rajmund je u tome uspio tek kod pape Klementa V., koji je na Općem saboru u Viennu g. 1312. potpisao dekret o osnivanju pet takvih škola u Europi.

Rajmund je bio pravi lutalac. Tako je dospio u Pariz gdje se borio protiv filozofskih averoističkih zabluda. Putovao je i u Afriku, na Cipar, na Rodos, u Armeniju, Siriju i Palestinu. Nalazeći se na Općem saboru u Viennu, govorio je pred saborskim ocima o svojim idealima: osudi averoizma i napovijedi križarske vojne. Kao pripravu za taj vojni pohod smatrao je neophodnim da se ujedine u jedan svi viteški redovi te da se otvaraju novi kolegiji za odgoj i školovanje misionara. Kraj svih tih silnih putovanja i poslova Rajmund je uspio napisati čitav niz djela: čak oko dvije stotine.

Djela su mu teološkofilozofska i mistična. On slijedi augustinskofranjevačku teološku misao. Djela kao što su Blanquerna, Le cant de Ramón, Descornort idu među najbolje pisana djela na katalonskom jeziku. Iz njih se vidi ipak da je Rajmund Lullus bio veoma složena ličnost u kojoj se ukrštavao mislilac, mistik i misionar. Neki su ga zvali »doctor illuminatus« (prosvijetljeni naučitelj), a drugi opet »doctor phantasticus« (fantastični naučitelj). On je to dobro znao pa je u jednoj pjesmi ovako pjevao:

Nisam imao nijednog prijatelja, koji bi me

prijateljski primio, nego samo tebe, Gospodine,

jedinoga – a za koga sam radio i borio se

te s kojim stojim i padam.

A ovdje je na zemlji sve kao zavjesa.

Ništa više ne vidim, ne čujem,

nema ni najmanjeg odjeka utjehe.

Pa ipak je, unatoč takvom duševnom raspoloženju, unatoč nerazumijevanju, unatoč križevima, Rajmund Lullus ustrajao, kako uz Gospodina Isusa, tako i uz svoje ideale. U svome spjevu Cant de Ramón ponosno pjeva:

Pronašao sam novo znanje,

po kojem će se upoznati istina,

a laž izgorjeti do temelja,

ona će obratiti zemlju muslimana,

pa i Židove i Tatare,

to će se zbiti po znanju, koje mi je od

Gospodina dano.

Rajmund Lullus, taj veliki zaljubljenik u Isusa Krista, svoju je ljubav prema njemu zapečatio mučeničkom smrću. Odrekavši se godine 1316. kraljevske sigurnosne pratnje, pošao je iz Tunisa u Bugiju, u sjevernoj Africi. Onamo je kršćanima bilo zabranjeno ulaziti čak pod prijetnjom smrtne kazne. Rajmund bi kamenovan, ali nije odmah umro. To se zbilo na brodu na otvorenom moru kad se polumrtav vraćao na svoju rodnu Mallorcu. Sahranjen je u Palmi u vrlo lijepoj gotskoj crkvi. Godine 1448. otočani su svome zaštitniku podigli dostojan spomenik iz bijelog mramora. No najljepši je njegov spomenik bogata pismena ostavština. Pape su odobrile da se Rajmund Lullus može nazivati blaženim te štovati kao blaženik.

Sveti  Leon II., papa († 683)

Sveti Leon II. upravljao je Crkvom kratko vrijeme, od 682–683. godine. Bio je rodom sa Sicilije. O njemu znamo također da je bio veoma izobražen čovjek, dobar poznavalac crkvene i klasične književnosti, vješt u latinskom i grčkom jeziku, odgojen i glazbeno, tako da je mogao uspješno voditi Školu pjevača u Lateranskoj bazilici. Dakle, bio mu je dostupan velik dio tadašnje kulture. Svoje znanje upotrebljavaše i u dotjerivanje crkvenih himana i prijevoda psalama. Kao papa odobrio je i potvrdio zaključke VI. sinode, koja se pod predsjedanjem papinih legata i u prisutnosti cara Konstantina IV. g. 680/81. održala u Carigradu. Na njoj su bila prisutna i dva patrijarha: carigradski i antiohijski te 170 biskupa. Te je zaključke s grčkoga Papa dao prevesti na latinski jezik.

Uz učenost, pastirsku brigu za Crkvu, papu Leona II. resila je i velika ljubav prema siromasima. On im je bio pravi otac. Obilno je dijelio milostinju, tješio i svjetovao. Posebnu je pažnju posvećivao udovicama i siročadi.

Papa Leon II. dao je pregraditi staru đakoniju San Giorgio in Velabro te obnoviti crkvu Svete Bibijane, djevice i mučenice, u koju je prenio tjelesa svetih mučenika Simplicija, Faustina i Beatrice. Tjelesa su tih mučenika bila dugo vremena sahranjena na Via di Porto. Sveti je papa Leon II. umro 28. lipnja 683., a na današnji je dan sahranjen u bazilici Sv. Petra u Vatikanu.

Kao sveca počeli su ga štovati tek kasnije. Štovanje mu je postalo općenito od vremena pape Paskala II., koji je zapovjedio da se prenesu njegove relikvije u jedan novi oratorij.

Sveti Leon II. naročito je vrijedan nasljedovanja u pomaganju siromaha. Tu krepost možemo i mi danas vježbati. Ljubav prema siromasima i djela milosrđa preporučio nam je sam Gospodin.

2. srpanj

Sveti Bernardin Realino

rođen je 1530. godine u Karpiju u sjevernoj Italiji. Prema drugima se odnosio s velikim poštovanjem i uvažavanjem. Bernadin je u svoje vrijeme bio vrlo obrazovan. Kao doktor crkvenoga i građanskoga prava u sebi je ujedinjavao tadašnje ideale humanistiško-renesansne kulture. Kao pravnik stekao je velik ugled i bogatstvo. Ali, kad je izgubio ženu koju je jako volio, i kad je u pravničkim poslovima počela dolaziti u pitanje njegova savjest, počeo je razmišljati o promjeni života.

U Napulju se upoznao s Družbom Isusovom i veoma je zavolio. Primili su ga u Družbu u njegovoj 34. godini života. Za svećenika je zaređen 1567. godine, te je kao mladomisnik izabran za duhovnika i poslije za učitelja novaka.

Kao svećenik je vodio jednu Marijinu kongregaciju. Poglavari su ga zatim poslali u Lecce da osnuje kolegij u kojem će biti poglavar i podložnik. U tom je mjestu ostao sve do svoje smrti, na današnji dan 2. srpnja 1616. godine. Bernardin je svetošću, ljubaznošću u susretima s ljudima, strpljivošću, uslužnošću, kao duhovni vođa i svetac, omilio svima pa su ga nazivali “ocem grada”.

Njemu su se s jednakim povjerenjem obraćali biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i priprosti svijet. Privlačili su ih i njegovi karizmatički darovi, osobito dar čudesa. Kad je ostario gradski su oci zamolili Bernardina da bude zaštitnikom grada. On je to prihvatio pod uvjetom – da Isus bude zaštitnik grada, a da on samo bude molitelj posrednik koji grad izručuje Isusu u ruke. Papa Leon XIII. proglasio je Bernardina blaženim, a svetim ga je proglasio 1947. papa Pio XII.

Opširnije

Sveti Bernardin Realino (1530–1616)

Slikar Pietro Gagliardi ovjekovječio je na platnu nesvakidašnji prizor iz života svetaca. Prikazao je gradske oce grada Lecce u južnoj Italiji kako dolaze još živome ocu Bernardinu Realinu te ga proglašuju zaštitnikom svoga grada. Slika se čuva u kolegiju Leoniano u Anagniu. Ima još jedna poznata i raširena slika koja prikazuje našega sveca i čudotvorca kako u zanosu gleda i grli dijete Isusa. Sv. Bernardin Realino tipičan je predstavnik južnjačkoga sveca talijanskoga tipa. Na njegovu liku ne moraju nas oduševljavati baš sve crte, no ima ih ipak veoma vrijednih koje i za nas mogu biti od velike koristi.

Bernardin se rodio 1. prosinca 1530. u Carpiju, u sjevernoj Italiji. Stekao je zamjernu humanističku kulturu te postao dvostruki doktor: građanskoga i crkvenoga prava. Pohađao je predavanja na sveučilištu u Modeni, Bologni i Ferrari. U svojoj je ličnosti mogao ujediniti sve ideale tadašnje talijanske humanističkorenesansne kulture.

Po naravi je bio veseljak, optimist, vedar, srdačan, prema drugima pun poštovanja, darežljiv. Sve su to vrline koje čovjeku daju veliku vrijednost i osvajaju simpatije. Stoga nije čudo da je Bernardin kroz deset godina kao pravnik obavljao razne pravnoadministrativne službe i to s uspjehom. Da je u njima ostao, vjerojatno bi se u društvu častima i bogatstvom visoko popeo. No, on je vidio da će kao pravnik biti izložen opasnostima u kojima bi se mogao ogriješiti o glas savjesti, o pravdu i poštenje. Izgubivši i ženu, koju je veoma volio, sve je više u duši dozrijevao i tako se osposobio da je mogao donijeti jednu veliku životnu odluku.

Posljednje mjesto njegova građanskoga službovanja bio je Napulj. Tamo je došao u dodir s Družbom Isusovom. Na njega su naročito djelovala dva isusovca, koje je promatrao u crkvi. Njihovo čedno i pobožno držanje pobudilo je njegovu pažnju i on se počeo zanimati za red kome pripadaju. Saznavši da je to Družba Isusova, oduševio se za nju te zamolio da i on bude u nju primljen. Bile su mu tada 34 godine. Primio ga je u Družbu Alfonso Salmeron, jedan od prvih sudrugova sv. Ignacija. General reda bio je tada nasljednik svetog Ignacija o. Diego Lainez, koji je govorio: »Dajte mi osoba koje su živjele i djelovale u svijetu jer takve su za nas dobre.« Bernardino Realino, pravnik i administrativac, bio je baš takav i on se priključuje drugoj generaciji isusovaca u Italiji, među kojima su najslavnija imena: Roberto Bellarmino, Antonio Possevino, glasoviti diplomat, Claudio Acquaviva, kasniji general reda, Matteo Ricci, misionar u Kini. Svi su oni utjecali na oblikovanje isusovačkoga stila života u Italiji.

Bernardin Realino ostavio je konačno, stupivši 13. listopada 1564. u Družbu Isusovu, svijet, svoju pravničku karijeru, odrekavši se čak i svoje humanističke kulture – ili bolje: zamijenivši je znanošću križa. A to je značilo potpuno se odreći samoga sebe, uzeti križ te ići za Isusom. U jednome pismu svome ocu ovako je opisao Družbu Isusovu: »U njoj se provodi dobar život, slijedi zdrav nauk, siromašno odijeva – ali zato uživa duhovno bogatstvo, žar ljubavi prema Bogu i bližnjemu.« Sve te osobine podsjećaju Bernardina na prvotnu crkvenu zajednicu u Jeruzalemu s apostolima na čelu. On se među subraćom u Družbi osjeća kao u nekom zemaljskom raju, zadovoljan i smiren u srcu, upravljajući sve na službu Bogu i bližnjemu. Njegova pisma i njegova subraća svjedoče o darovima Duha kojih je bio pun. Bila je to radost, mir, velikodušnost, dobrohotnost, dobrota, vjernost, blagost. Po njima je omilio tolikima.

Za svećenika bio je zaređen 24. svibnja 1567. te, tako rekavši, kao mladomisnik bio izabran za duhovnika, kasnije za učitelja novaka, obavljajući i svećeničke poslove u korist napuljskoga građanstva, osobito kao vođa jedne Marijine kongregacije. Godine 1574. bio je poslan u Lecce da ondje osnuje kolegij u kojemu će biti poglavar, ali i podložnik. U tom je gradu ostao sve do svoje smrti 2. srpnja 1616. Svojom svetošću, ljubaznošću u susretima s ljudima, strpljivošću, uslužnošću, kao duhovni vođa i svetac, omilio je svima pa su ga nazvali »ocem grada«. Njemu se s jednakim povjerenjem obraćahu biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i priprosti svijet. Privlačili su ih i njegovi karizmatički darovi, osobito dar čudesa.

Sveti Bernardino Realino je nasmiješeni svetac. Njegov se smiješak temelji na dubokoj usrdnosti s Isusom. Iz te je usrdnosti izlazio uvijek među ljude pun vedrine, blagosti i dobrohotnosti. Nju nije moglo ništa uništiti. Na početku svoga boravka u Lecceu naišao je na nerazumijevanje, pa i kod subraće, ali se time nije dao svladati. Sačuvao je vedrinu, nadu, i u tome je bila tajna njegova uspjeha. Vjerovao je da Isus sve vidi, sve zna, i to mu je bilo dosta. Kad je ostario, mogao je još jedino moliti, davati dobar primjer i zračiti oko sebe svetost. I to je bilo mnogo. Sav se grad okupljao oko njegove ličnosti pa su svetoga starca gradski oci zamolili da Lecce uzme pod svoju zaštitu. On je to prihvatio, ali je znao da pravi zaštitnik toga grada može biti samo Isus i zato je sebi dragi grad u molitvi neprestano svome Gospodinu izručivao.

Toga divnoga, jednostavnoga čovjeka papa Leon XIII. proglasio je 27. rujna 1895. blaženim. Ta je beatifikacija imala odjeka i u travničkom sjemeništu u kojem se tada nalazio sluga Božji Petar Barbarić. Kad se bio razbolio od sušice, pisao mu je njegov prijatelj Petar Papac »da je za njegovo zdravlje molio devetnicu u čast novom blaženiku isusovačkog reda Bernardinu Realinu«.

Po završetku II. svjetskog rata Pio XII. proglasio je 22. lipnja 1947. Bernardina Realina, zajedno s Ivanom de Brittom svetim. Tom zgodom general reda otac Ivan Janssens upravio je cijeloj Družbi krasnu poslanicu. Ta je kanonizacija uz veliko sudjelovanje vjernika svečano bila proslavljena i u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Za tu su zgodu bile izrađene te u crkvi izložene i velike slike novih svetaca. Tadašnji su se mladi hrvatski isusovci na primjerima tih svetaca s velikim oduševljenjem spremali za svoj budući rad.

Sveti Franjo de Geronimo (1642–1716)

Pisac F. M. d’Aria napisao je i u Rimu 1943. izdao knjigu pod naslovom Socijalni obnovitelj – Kritička povijest života sv. Franje de Geronima. Tko pročita taj vrijedni životopis upoznat će jednu izvanrednu svetačku veličinu. Ona je izrasla iz zdravog obiteljskog korijena. Svetac je rođen 17. prosinca 1642. u Grotaglieu, kod Toronta, u južnoj Italiji, u građanskoj obitelji kao prvo od jedanaestero djece. Obitelj je bila prilično bogata, no još više od materijalnoga bogatstva obilovaše dubokom vjerom i kršćanskom pobožnošću. Stoga nikakvo čudo što je dala Crkvi tri duhovna zvanja. Najslavnije je od njih zvanje našega sveca. Ono se rodilo već u njegovu djetinjstvu, razvilo u mladenaštvu te ostvarilo u muževnoj dobi. Bilo je to godine 1666.

Nakon svećeničkog ređenja Franjo je nastavio studij crkvenoga prava i teologije, a g. 1670. zamolio je da bude primljen u Družbu Isusovu. Družbu je upoznao jer je na isusovačkom kolegiju pohađao tečajeve iz govorništva i filozofije te jedno vrijeme u isusovačkom velikom kolegiju u Napulju obavljao čak i službu prefekta mladih studenata. Oduševio se za svećenički rad u Družbi Isusovoj prema slovu i duhu, danu joj od utemeljitelja sv. Ignacija. Kao isusovac djelovao je u već zrelom razdoblju povijesti Družbe Isusove, kad su se pomalo počele nazrijevati okolnosti koje će dovesti do ukinuća reda.

Kako je stupio u Družbu kao svećenik, poglavari ga već nakon jedne godine novicijata pridružiše skupini pučkih misionara koja je krstarila gradovima i selima južne Italije. Bio je to tvrd ali i koristan misionarski novicijat za budućog velikog pučkog misionara, apostola i socijalnoga reformatora. Položivši 8. prosinca 1682. svečane zavjete, definitivno ostade u Napulju, dodijeljen tamošnjoj Kući profesa uz veliku i prostranu crkvu Gesù Nuovo. Više puta je molio da bude poslan u Indiju, u vanjske misije, no poglavari ga odrediše za misionara u Napulju. On se s time pomirio nazivajući svoje polje rada »domaćom Indijom«. U njoj je apostolski djelovao 40 godina.

Napulj je bio tada, kao i mnogi drugi veliki lučki gradovi, pun svakojakih poroka. Svetac ga je prihvatio ljubavlju Isusa Krista, prijatelja carinika, grješnika i bludnica. Njegov se apostolski i misionarski rad odvijao po uskim ulicama, sumnjivim predgrađima i trgovima Napulja. »Ako se izuzme ono nekoliko sati za potreban san te sati posvećeni molitvi, svetac je ostatak svoga života provodio s onima udaljenima i upravo ondje gdje su oni živjeli, po ulicama i trgovima najzloglasnijeg dijela grada. Zadužen za stalne gradske pučke misije službom riječi i sakramenata pokore i Euharistije te neprestanom pučkom katehezom ostvarivao je veliko djelo ćudoredne ljudske i kršćanske obnove, koja ga je nadživjela kroz još mnogo godina« (P. M. Gioia, DI).

U svome radu svetac je pokazao izvanredne organizatorske sposobnosti. Stvorio je veliku misionarsku ekipu koju su uz svećenike sačinjavali i laici. Oni su se novačili iz redova malih obrtnika i svečevih obraćenika. Preko njih je dopirao i do onih na dnu društva, ljudske i moralne bijede. On sam bio je posvuda nosilac tople riječi vjere i ljubavi. Njegove potresne propovijedi uz Božju milost taknule su i obratile mnoga tvrdokorna srca. A Bog ih je često pratio znakovima i čudesima, kao ono u apostolsko doba.

Iscrpljen naporima što ih je podnio za Božje kraljevstvo, Franjo je umro u Napulju 11. svibnja 1716. U nedjelju poslije njegove smrti u isusovačkoj crkvi gdje je bio pokopan primilo je svetu pričest preko 40.000 ljudi. Tako je to bilo i za njegova života svake treće nedjelje u mjesecu. Franjo je još za života od svih općenito bio smatran svecem. Crkva je i službeno priznala njegovu svetost kad ga je papa Pio VII. 2. svibnja 1806. proglasio blaženim, a Grgur XVI. 26. svibnja 1839. svecem. Svečevo je tijelo sve do svršetka II. svjetskog rata počivalo u lijepo uređenoj kapeli crkve Gesu Nuovo u Napulju, a tada je preneseno u njegov rodni Grotaglie u tamošnju isusovačku crkvu. U Napulju ostade ipak jedna njegova dragocjena relikvija kao i umjetnički veoma vrijedan kip od umjetnika Jerace, koji prikazuje sveca kako propovijeda. Napulj ga i danas mnogo štuje kao svoga sveca, a tkogod kao hodočasnik posjeti taj grad, rado zalazi u crkvu Gesù Nuovo, koja kao da još i danas odjekuje propovjedničkim glasom velikoga sveca.

Blaženi Julijan Maunoir (1606–1683)

U red velikih pučkih misionara ide, bez sumnje, i isusovac bl. Julijan Maunoir, apostol Bretanje. Rodio se u seljačkoj obitelji u Francuskoj, u mjestu StGeorgesde Reintembault, 1. listopada 1606. Bio je veoma bistar dječak, sposoban za školu, bezazlen i sklon pobožnosti. Školovao se u isusovačkom kolegiju u Rennesu. Ondje je slušao i čitao o doživljajima misionara u Indiji i Kanadi pa je, u želji da i sam postane misionar u vanjskim misijama, stupio u Družbu Isusovu. Bog je s njim u Družbi imao druge planove. Njegovo će misijsko područje postati Bretanja.

Kad je već kao svećenik postao rektor isusovačkog kolegija u Quimperu, zanio ga je apostolski primjer svećenika Michela Le Nobletza pa je pošao u njegovu školu. Nakon jednog hodočašća u svetište Majke Božje Ty Mam Doué, a osobito nakon jedne teške bolesti, od koje je nenadano ozdravio, postane mu posve jasno da je njegovo misijsko područje – njegova Kanada o kojoj je sanjao – Bretanja.

U pučkomisionarskom radu oca Maunoira poučio je Le Nobletz, koji se morao udaljiti iz biskupije Quimper. Njegova se misionarska metoda, a koju je prihvatio i produbio otac Maunoir, sastojala u poučavanju djece i odraslih u katekizmu, u propovijedanju o vječnim istinama, te u pučkim pjesmama na bretonskom jeziku. Sadržaj je tih pjesama velikim dijelom bio iz katekizma. I tako je puk pjevajući učio. Misionar se čak služio i plakatima koji su pružali nešto i za ljudsko oko. Vrijednost je te metode rada u tom što je poštivala načela zdrave ljudske psihologije. Vjerske istine nastojalo se naučiti tako da se što dublje usijeku u pamćenje i u srce.

Blaženi Maunoir je po zagovoru Majke Božje naučio teški bretonski jezik upravo na čudesan način u rekordnom roku pa je, osim na francuskom, mogao propovijedati i na tom jeziku. U svom apostolskom radu on je obišao sve bretonske biskupije poučavajući, propovijedajući, ispovijedajući i organizirajući pučke pobožne svečanosti. Pri tom nije bio pošteđen od poteškoća, nerazumijevanja, križeva, no revni je misionar znao za koga radi pa je ustrajno preko svega prelazio, išao dalje i na taj način mnogo dobra učinio.

Otac Maunoir je u svoj rad uključio i organizirao i mnoge dijecezanske svećenike, pa je duhovna žetva s brojnim obraćenjima bila još veća i trajnija. Za duhovnu obnovu osnovao je i dva doma duhovnih vježbi: u Quimperu i Vannesu. Pametno i neupadljivo borio se i protiv praznovjerja iskorijenivši tako neke oblike magije. Mnogo je nastojao i oko oživljavanja štovanja starih bretonskih svetaca.

Nakon smrti svećenika Le Nobletza te svoga pomoćnika isusovca o. Bernarda blaženi je Maunoir preuzeo svu brigu za bretonske misije u svoje ruke istrošivši se za njih posve. U teškom i napornom radu zahvatila ga je jaka groznica i on je u Plévinu 28. siječnja 1683. završio svoju zemaljsku trku te otišao po neuveli vijenac slave.

Papa Pio XII. proglasio je tog velikoga pučkoga misionara 29. svibnja 1951. blaženim. Njegov se blagdan s naročitom zahvalnošću slavi u četiri bretonske biskupije, koje ga smatraju svojim apostolom. I s pravom, jer idući od župe do župe, blaženik je 43 godine proveo u Bretanji.

Kad je otac Maunoir radio s ekipom svećenika – a to je bilo gotovo redovito – misije bi trajale i po mjesec dana. Misionari bi svaki dan ustajali u četiri sata, zajednički izmolili male hore, razmatrali, a onda u procesiji krenuli u crkvu, gdje ih je obično čekalo mnoštvo svijeta. Tada bi služili svete mise i dali se na ispovijedanje. U takvom bi radu uz poučavanje u katekizmu proteklo cijelo prijepodne. Poslije ručka održavala bi se konferencija za same svećenike. Za nju je otac Maunoir znao pozvati odlične predavače kao što su bili isusovci o. Rigoleuc i o. Huby. Predvečer bi se nastavilo s misijskim programom propovijedanja, katehiziranja u crkvi, a sve bi završilo euharistijskim blagoslovom. I na takav je način blaženi Julijan Maunoir obnavljao ne samo puk, već i njegove duhovne pastire. Plodovi su bili trajni jer će se Bretanja ubrajati među najbolje kršćanske pokrajine Francuske. Posvuda je nadaleko bila poznata, pa čak i poslovična, vjera i pobožnost Bretonaca. Nju neka potvrdi jedna anegdota.

Malo prije izbijanja Njemačkofrancuskog rata godine 1870. bio je pozvan u Rim glasoviti francuski liječnik Alphonse Guérin da liječi papu Pija IX., koji je trpio teške boli u prsima. Guérin je kod visokog pacijenta ostao gotovo dva mjeseca i obojica su se veoma dobro slagala. Jednoga dana kod uobičajenog pregleda liječnik je rekao Papi: »Morat ću se veoma čuvati da svojim zemljacima ne bih pripovijedao kako sam svaki dan polagao svoju glavu na vaše grudi; poznam ja svoje Bretonce: oni bi mi bez daljnjega odsjekli uši da iz njih načine relikvije.« Za te je vjerne Bretonce blaženi Julijan Maunoir, njihov apostol i zaštitnik, bio i ostao »le Tad Mad«, a to znači dobri otac.

Blaženi Antun Baldinucci (1665–1717)

Naš je blaženik rođen u Firenzi 19. lipnja 1665., a otac mu je bio glasoviti i cijenjeni pisac djela o umjetnosti Filippo Baldinucci. Najpoznatije mu je djelo Kratki opisi profesora crtanja od Cimabue pa na ovamo. Novo izdanje toga vrijednog i poučnog djela izišlo je u Firenzi u 5 svezaka 1845–1847. U jednome pismu, upravljenu o. Luigiju Ristoriju, taj vrijedni otac dao nam je sjajno svjedočanstvo o svom sinu, budućem isusovcu, velikom pučkom misionaru i blaženiku. On pripovijeda o djetinjstvu, prvim školama i nadasve o zvanju svoga sina Antuna.

Otac kaže da je svome sinu dao ime Antun iz zahvalnosti prema sv. Antunu Padovanskom koji mu je izmolio jedno za njega važno ozdravljenje. Mladi je Antun polazio školu u isusovačkom kolegiju San Giovannino u Firenzi. Tu je stupio u Marijinu kongregaciju i posvetio se Blaženoj Djevici Mariji. Ta je posveta bila za njega dvostruka obveza: nastojanje oko vlastitog usavršavanja i apostolat. On je oboje ozbiljno shvatio pa je Marijina kongregacija za njega, kao i za tolike druge idealne mladiće onog vremena, postala škola u kojoj je mnogo naučio, u kojoj se duhovno, moralno i apostolski izgradio. Mladi je Antun gajio sve one vrline što su se gajile i u njegovoj obitelji: bila je to životna ozbiljnost, uz svestrano zalaganje za napredak u duhovnom životu i u stjecanju znanja.

Obitelj je Baldinucci već jednog svoga sina darovala Bogu. Bio je to Antunov stariji brat Gian Filippo, koji je stupio u dominikance. Htio ga je slijediti i Antun, no otac se bojao da njegovo zdravlje nije prikladno za taj red te mu je savjetovao neka prije konačne odluke o zvanju obavi duhovne vježbe. U njima je, nakon nutarnjih vaganja i borba, upoznao da mu je mjesto u Družbi Isusovoj. Jedna redovnica iz samostana Sv. Marije Magdalene de Pazzi prorekla je Antunovu ocu da će od njegova sina postati velik misionar te da njegovo ne odviše čvrsto zdravlje neće biti zapreka ni za najteže napore misionarskoga života.

Antun je stupio u novicijat rimske provincije S. Andrea al Quirinale u Rimu 21. travnja 1681. U tom je novicijatu bila još uvijek živa i svježa uspomena na sv. Stanislava Kostku. On je postao ideal za nasljedovanje naraštajima rimskih novaka. Za vrijeme viših nauka Baldinucci ih je zbog slaba zdravlja morao više puta prekidati te mijenjati boravak. Pa ipak, kraj svega toga on je molio generala reda neka ga pošalje u vanjske misije. Želja ga je onamo vukla u nadi za mučeničkom smrću. Sve nam to govori o njegovu velikom idealizmu. Međutim, umjesto u vanjske misije, poglavari ga odredište za misionara po rimskoj Kampanji. Okolina grada Frascatija i Viterba postade poljem njegova misionarskoga rada sve do smrti. Kroz 20 godina on je u njemu ustrajao ne provodeći nikakav lagodan život.

Obilazio je pješke sela i gradiće idući po teškim i neprohodnim putovima. U Rimu se još i danas čuva kožni plaštić koji ga je imao štititi od vremenskih nepogoda. Kao misionar mnogo je propovijedao, ispovijedao, pohađao bolesnike, zatvorenike, mirio zavađene. Da uštedi cipele, skinuo bi ih s nogu te putovao bosonog s torbakom na leđima s najpotrebnijim stvarima. Bio je pravi evanđeoski poslenik, bez velike prtljage, siromašan, zadovoljan najmanjim. Kao misionar prokrstario je tridesetak malih biskupija, a misija je održao 448, i svagdje s velikim uspjehom.

Blaženi Antun Baldinucci bio je u propovijedanju jednostavan. Želio je da ono što govori bude što jasnije, jer samo se jasno spoznate istine mogu u dušu upiti. To ne znači da je u propovijedanju bio monoton. On je također bio pravi sin temperamentnog talijanskog naroda pa bi svoje propovijedi znao prekidati te s Raspetim ili slikom, na kojoj je bila Presveta Bogorodica, voditi glasan i potresan razgovor. Znao je voditi i glasan razgovor s tvrdokornim grješnicima pozivajući ih na obraćenje.

Antun Baldinucci je bio veliki revnitelj duša. Za promicanje njihova spasenja domišljato je pronalazio sredstva. Za vrijeme misija organizirao bi pokorničke procesije s bičevanjem sve do krvi. Za one koji su težili za savršenijim kršćanskim životom osnivao je Marijine kongregacije. Duhovnim vježbama nastojao je oko obnove klera. Veoma je širio pobožnost Majci Božjoj, utočištu grješnika. Jedno je vrijeme sa sobom na misije stalno nosio Gospinu sliku te je izlagao na štovanje. S tom ga slikom najčešće i prikazuju na slikama.

O. Baldinucci je 18. listopada 1717. započeo misije u Pofiju, u biskupiji Veroli. Tada se tako teško razbolio i oslabio da ih nije mogao završiti i već je 7. studenog preminuo. Papa Leon XIII. proglasio ga je blaženim. Tijelo mu počiva u isusovačkoj crkvi u njegovoj rodnoj Firenzi.

Po obnovljenom kalendaru Družba Isusova slavi danas spomendan svojih svetih i blaženih, koji su se posvetili apostolatu pučkih misija, osobito seoskih, po raznim krajevima Europe. Mi smo ovdje opisali trojicu od njih. No s njima se zajedno slave još i sv. Franjo Régis i sv. Franjo de Geronimo. Prvi je od njih u ovoj zbirci bar kratko opisan na svoj smrtni dan, tj. 31. prosinca, a drugi isto tako, tj. 11. svibnja. Kao drugo čitanje za današnji spomendan uzima se broj 1 iz takozvane Formule Instituta Družbe Isusove, koja je za isusovački red temeljni dokument. Tu su naglašeni i nabrojeni baš oni poslovi što su ih ovi sveti i blaženi misionari tako revno obavljali: promicanje i obrana vjere po vjerskoj pouci, propovijedima, čitanjima, duhovnim vježbama, katehiziranju djece i neukih, dijeljenju sakramenata, osobito sakramenata pokore, mirenju zavađenih, brizi za bolesnike i zatvorenike.

Iz toga slijedi da u Družbi Isusovoj nije mjesto samo učenim profesorima i teolozima, već i izrazito pastoralnim radnicima kakvi su bili sveci i blaženici koje danas slavimo. Družba se jednako ponosi njima kao i sv. Petrom Kanizijem i sv. Robertom Bellarminom i Franjom Suarezom te tolikim drugima koji se proslaviše perom i učenošću.

Sv. Ivan Franjo Régis (1597–1640)

– heroj poniznosti

Isusovac pater Henri Pinard de la Boullaye (1874–1958) u svojoj knjizi Exercices spirituels selon la Méthode de saint Ignace (Duhovne vježbe po metodi sv. Ignacija, I. svezak), pišući o trećem stupnju poniznosti, skupio je o toj kreposti izbor primjera iz života svetaca. Sam piše da je na taj način htio »pokazati s kolikim su žarom sveci željeli poniženja, patnje, trpljenja, kušnje svake vrste, i to iz ljubavi prema Kristu, i kako je Dobri Učitelj dopustio da se s njima postupa«. U tom nizu poslije sv. Ignacija Loyole odmah dolazi sv. Ivan Franjo Regis. O njemu piše: »Nedostojno oklevetan kod biskupa iz Viviersa mons. De Suzea te pao u nemilost, ukoren od generala Družbe Isusove, Franjo Regis podnosi sve anđeoskom strpljivošću, sve do dana kad je njegova nedužnost potpuno dokazana.« U vezi s tim upućeni smo na životopis sveca iz pera G. Guittona: S. JeanFrançois Régis, poglavlje 16. »Velika kušnja«. Kleveta bačena na sv. Franju Regisa postala je čak uzrokom mišljenja, da je bio izbačen iz Družbe, a što je puka izmišljotina janzenista, velikih protivnika isusovaca.

Prikazat ćemo dragi lik sv. Franje Regisa slijedeći uglednog hagiografa Wilhelma Schamonija koji ga je uvrstio u svoju upravo klasičnu svetačku zbirku Das Wahre Gesicht der Heiligen (Istinsko obličje svetaca) popraćenu bilo portretima, bilo fotografijama. Dakako da se ovo posljednje moglo primijeniti na svece koji su živjeli nakon izuma fotografskog aparata kao npr. sv. Katarina Labouré († 1876), sv. Bernardica Soubirous († 1879), sv. Ivan Bosco (†1888), sveti kapucinski brat Konrad von Parzham († 1894), sv. Terezija od Djeteta Isusa (†1897), sv. Marija Goretti (†1902), sv. Gemma Galgani (†1903), sv. Pio X. († 1914). Uz tekst sv. Franje Regisa stavljen je njegov portret slikara Guya Françoisa. Portret se nalazi u gradskom arhivu grada Le Puyja.

Franjo Regis potječe iz trgovačke obitelji u gradiću Fontcouvertu (departman Aube). Ondje se rodio posljednjeg dana siječnja g. 1597. Umrijet će posljednjeg dana posljednjeg mjeseca u godini, 31. prosinca 1640. u mjestancu La Louvesc (pokrajina Ardèche), sve dakako u Francuskoj. Kao mlad svećenik Družbe Isusove bavio se pučkim misijama u Languedocu i susjednim pokrajinama.

Ljeti bi radio apostolski po gradovima, a zimi po selima jer tada su seljaci kod kuće, dok su ljeti na poljima. Dakako da je zima u zabačenim, često gorovitim selima bez pravih puteva, veoma otežavala svečev rad pa je bilo obilno prilike za žrtve svake vrste, baš u duhu Ignacijeva trećeg stupnja poniznosti kad se iz čiste ljubavi prema Isusu te iz solidarnosti s njime, »samo da se više povede za Kristom, našim Gospodinom, da mu postaje sličniji, želi radije i odabire siromaštvo sa siromašnim Kristom negoli bogatstvo; radije pogrde s Kristom zasićenim pogrdama, negoli časti, te više želi da bude smatran ispraznim i ludim poradi Krista kojega su prvoga smatrali takvim, negoli pametnim i mudrim na ovome svijetu« (Duh. vj., br. 167). Ako želimo pravo shvatiti sv. Franju Regisa, onda ga moramo promatrati u svjetlu tog Ignacijeva nauka. Svetac ga je herojski usvojio i ostvario.

Upravo nadljudski napor i revnost sv. Franje Regisa za spas duša, njegov jednostavan pučki način govora i postupanja djelovao je snažno pa je u onim od vjerskih – hugenotskih – ratova opustošenim i podivljalim krajevima dolazilo do brojnih i velikih obraćenja. Svetac je poput magneta djelovao na duše privlačeći ih Kristu i njegovoj Crkvi. Pogled je njegovih očiju, kako ga prikazuje i spomenuti svečev portret, djelovao prodorno i neodoljivo. Iz njega je prosijevao žar, uvjerenje, moralna snaga, apostolski žar, upravo nešto proročko.

Svetac je naročitu brigu posvećivao siromasima, baš u duhu one evanđeoske: siromasima će se donositi Radosna vijest (Lk 4,18). Druga njegova velika briga bijahu pale djevojke i žene za koje će ustanoviti i kuću u koju će se smjestiti i zakloniti te bijednice. Wilhelm Schamoni o ovom posljednjem piše: »Kao nagrada svečeve poslušnosti nakon njegove smrti nastao je čitav niz takvih kuća na područjima njegova misionarskog djelovanja.« Najveća žrtva u životu sv. Franje Regisa bijaše kad su mu poglavari zabranili podizati kuće za pale ženske osobe. Njih je vodio strah od raznih govorkanja, a možemo reći da baš i nije bio neutemeljen jer je svečeva žilava borba protiv nedopuštenih veza urodila klevetama na njega pa čak i prijetnjama da će ga ubiti. Iza njih su uz druge stajali i oni kojima su izmicale žrtve njihovih najnižih i najneobuzdanijih strasti. Te nezadovoljene požude urodile su paklenskom mržnjom na Božjeg čovjeka koji im je neustrašivo, poput Ilije proroka, stajao na putu.

Pretjerano breme rada, ispunjeno i molitvenim žarom, što je značilo vremenom za molitvu, oslabilo je njegovo već i onako iscrpljeno tijelo kojemu bijaše priušteno samo tri sata sna pa je svetac u dobi od 43 godine došao na rub groba. Možda ga je ipak najviše satirala nepoštedna borba protiv ljudskih poroka i grijeha. Schamoni piše da bi takav život, što ga je razdirao žar za spasenje duša – a on za njih nije poznavao odmora i predaha – nekoga mogao navesti na pomisao da je bio nerazborit. Međutim, na takav prigovor i Schamoni, a i drugi hagiografi pa i teolozi daju odgovor da neki nadnaravni događaji takva života pokazuju kako Bog tim ljudima dopušta ili pak hoće da idu svojim putem. »Ljudskoj se mudrosti ne čini ispravnim da je svetac na Božić od najranijeg jutra do svoje mise u 2 sata ispovijedao, a onda opet pošao u ispovjedaonicu pod prozorom bez stakala, opet ispovijedao, dok napokon iscrpljen nije klonuo. Ali svetac je imao tajanstveno znanje o svojoj smrti pa je stoga načinio velik put da još jedanput obavi veliku ispovijed, a tada je 10 sati kroz mraz i snijeg kročio do mjesta svojih posljednjih misija. Ondje je djelovao kao čovjek koga još samo posve tanak zastor dijeli od drugog svijeta te koji bi prije nego taj zastor padne rado sve učinio i od sebe dao što još samo može. A uvečer je dana svoje smrti rekao: ’Vidim Gospodina i njegovu Majku kako mi otvaraju nebo.’ Na to je izdahnuo.«

Sv. Franjo Regis nije bio samo svijeća koja polako dogorijeva već oganj koji se rasplamsao i onda – dakako – brže dogorio. Takvim ga je htio imati njegov Gospodin koji je divan u svetima svojim.

Veliki je Bog po svečevoj smrti mnogim dokazima i znakovima pokazao da ga je rado imao. Proslavio ga je čudesima. Njegov grob u La Louvescu postao je mjesto hodočašća. Onamo je hodočastio kao student, kome je škola išla teško, i Ivan Vianney, kasniji slavni Arški župnik. On će kao duhovni pastir u Arsu, po zagovoru sv. Franje Regisa, zadobiti upravo čudesna uslišanja. G. 1726. došlo je do beatifikacije, a samo 11 godina kasnije i do kanonizacije sv. Franje Regisa.

Međutim su kasnije u Crkvi nastala tri djela pod zaštitom tog velikog sveca.

1) Sestre sv. Franje Regisa g. 1838. za poučavanje siročadi i njegu bolesnika s kućom maticom u Aubenasu. Ta Družba ima u Francuskoj pet kuća.

2) Ratarsko društvo sv. Franje Regisa, osnovano g. 1850. od isusovca Maksima du Bussyja u RocheArnaudu kod Le Puyja za poljoprivrednu izobrazbu siromašnih dječaka. To je djelo g. 1907. bilo preneseno i u Vauvert u Kanadu.

3) Udruženje sv. Franje Regisa za pomaganje bračnim parovima i pozakonjenje izvanvanbračne djece te za materijalnu pomoć siromašnima kod sklapanja braka. Osnovao ga je g. 1826. u Parizu sudac Jules Gossin. To je udruženje papa Grgur XVI. obdario raznim oprostima. Društvo su službeno potvrdile i francuske državne vlasti. Ono se proširilo i u Belgiju, Nizozemsku, Italiju, Austriju, Mađarsku i Njemačku.

Sve ovo govori da je život i djelo sv. Franje Regisa poslužilo kao nadahnuće za osnivanje vrijednih socijalnih ustanova. Njegov treći stupanj poniznosti bio je zapravo njegov čin najuzvišenije ljubavi koja se ne štedi, koja od sebe sve daje. Vrijedan je, doista, i udivljenja, a i nasljedovanja ne slijepog nego pametnog, ali u uvjerenju da je od svih kreposti najzahtjevnija pa zato i najsavršenija ljubav.

1. srpanj

Sveti Mucijan-Marija Wiaux (1841–1917)

Redovnik iz Družbe Braće kršćanskih škola,apostol djece

Sveti Mucijan Marija Wiaux rođen je 1841. godine kao treće od šestero djece u svojih roditelja. U toj je obitelji molitva bila dio svakodnevnice. Djeca su prije počinka uvijek molila roditelje za blagoslov. Sveti Mucijan Marija na krštenju je dobio ime Louis Joseph i cijeli je život ostao vezan uz molitvu, ne samo u obitelji nego i sam. Otac je htio da Mucijan postane kovač u njegovoj kovačnici, što je mladić neko vrijeme i pokušavao.

Međutim, ipak je 1856. godine ušao u družbu sv. Ivana de La Salle i obukao redovničko odijelo. Za njega subraća tvrde da je u cijelosti obdržavao svaku točku redovničkih pravila. Sve do smrti 30. siječnja 1917 brat Mucijan je radio s djecom kao kateheta i odgojitelj. Na početku je prolazio kroz veliku kušnju jer su ga smatrali neprikladnim za apostolat poučavanja djece, pa su ga kanili otpustiti. To se ipak nije dogodilo i Mucijan je više od 50 godina itekako dokazao Božje naume s njim.

Odmah nakon smrti počeli su ga štovati kao sveca, hodočasteći na njegov grob i utječući mu se u zagovor, a brojna uslišanja potvrđivala su milost koja je bila s njim.

Opširnije

Sveti Mucijan-Marija Wiaux (1841–1917)

Papa Ivan Pavao II. svečano je 11. prosinca 1989. proglasio svetim redovnika iz družbe Braće kršćanskih škola. To je Mucijan-Marija Wiaux. Danas ćemo se upoznati s njim. Mislim da za njegov život vrijedi ono što reče francuski romanopisac i odličan poznavalac dubinâ duše Georges Bernanos: »Neki nam životi svetaca izgledaju stvarno monotoni, prava pustinja.« Životopisac sv. Mucijana Marcel Christiaens piše o njemu: »U njegovoj dugoj karijeri nije bilo nijednog izvanrednog događaja, nikakve istaknute službe. On je molio, iz poslušnosti poučavao u crtanju i glazbi, pazio na đake u zavodu.«

Njegov je život bio prava monotonija, nalik na pustinju. Krajolik je pustinje veoma jednoličan: beskrajna pješčara, pijesak i opet samo pijesak, dani puni žege, sve slični jedan drugome, noći pune hladnoće i sablasnog mraka. Sliku jedino izmijeni koji put strašan vjetar, ali je ništa ne poljepša. Drugih događaja u pustinji nema. Ondje ne pada kiša i ništa ne niče, ne raste, ne zeleni se, ne donosi ploda.

U sivilu i jednoličnosti života brata Mucijana ističe se ipak jedan dan. Bilo je to 1. srpnja 1856. kad je mladi Louis-Joseph Wiaux, sin seoskog kovača, obukao crnu sutanu s bijelim ovratnikom školske braće sv. Ivana de La Salle. Tada je promijenio i svoje krsno ime. Otada se zvao brat MucijanMarija. »Njegov novi zaštitnik, poznat samo bolandistima i hagiografima, bio je mučenik u Kapadociji, a živio je u IV. stoljeću. Mladi se novak zalagao na putu jednog drugog mučeništva, a njegovo će ime jednog dana biti poznato i zazivano u njegovoj vlastitoj zemlji te na mnogo drugih mjesta u svijetu« (Christiaens).

Pogledajmo sada najprije što je prethodilo Mucijanovu oblačenju i prihvaćanju redovničkoga života. To je kao i kod svakog sveca i čovjeka bila obitelj. Čovjek se rađa, raste, prima prvi odgoj, doživljava prve vesele i žalosne dane u obitelji. Naš dragi brat Mucijan rodio se 20. ožujka 1841. u Melletu, sjeverno od grada Charleroi u Belgiji, kao sin kovača IvanaJosipa i Elizabete, rođene Badot, koja je držala gostionicu. Mali Louis-Joseph – budući brat Mucijan – bio je treće od njihove šestero djece. Ti vrijedni, marljivi i vjerni ljudi dali su svojoj djeci dubok kršćanski odgoj. U obitelji se svaki dan zajednički ujutro i navečer molilo, svaki dan se pod pročelništvom oca molila i krunica, a djeca su svaku večer polazila na počinak moleći prije toga blagoslov oca i majke.

Tako se nekoć živjelo u dobrim kršćanskim obiteljima, a takav je odgoj djecu posve prožeo da su i ona cijeli svoj život mislila, osjećala i živjela kršćanski. Te su obitelji davno prije II. vatikanskog sabora ostvarile ideal da budu crkve u malom, kućne crkve. Erazmo Roterdamski, možda najsposobniji duh humanizma i renesanse, s pravom je rekao: »Ništa se čovjeku tako duboko ne usadi u duši kao ono što mu se naglašava u prvoj mladosti.« Stoga je obiteljski odgoj od presudne važnosti za cijelu djetetovu budućnost. U djetinjstvu se odgajaju budući sveci, ali i spremaju kasniji lopovi. To pravilo kao i svako drugo ima iznimaka, no one ga samo potvrđuju. Svetačku budućnost maloga LujaJosipa pripremili su njegovi roditelji. Njegov otac nije bio samo dobar kovač željeza, već je znao kovati i značajeve svoje djece. Njegova majka znala je ne samo dobro primati i podvoriti goste u svojoj gostionici, već se znala zaokupiti i svojom djecom, posvetiti im pažnje i vremena. Nije se tužila da ih je previše, da s njima ne može izići na kraj, da nema vremena za djecu i njihov odgoj. Pa ipak, kraj te četice djece i brige za njih poslovi su u obitelji uvijek na vrijeme i mirno bili posvršavani i to bez one bolesne žurbe i nervoze od koje danas toliki boluju pa se ispričavaju da nemaju vremena za rađanje i odgajanje djece, a s jednim djetetom daleko manje urade nego oni sa šestero.

Mali LujJosip od malena pokazivaše velik smisao za molitvu. Rado je molio, mnogo je molio, često je molio. Činio je to ne samo sudjelujući u onoj svakidašnjoj obiteljskoj zajedničkoj molitvi, već je molio i sam za se bilo u kojem kutu seoske crkve, bilo negdje u vrtu ili u polju, pa čak i u pivnici kad je gore u gostionici dolazio veći broj gostiju, čekajući naloge svoje veoma poslovne majke. Molitva će biti jedna od glavnih značajki njegova života. Ona vuče svoje duboko korijenje iz najranijeg djetinjstva.

Kad je LujJosip, koga su u selu počeli nazivati »Luj Gonzaga«, završio osnovnu školu, njegov ga je otac uzeo u svoju kovačnicu. Pokazavši mu svoj nakovanj, batove i čekiće, rekao mu je: »Eto ti, sine, pa počni!« U to doba bio je kao šegrt kod kovača Wiauxa Jakov Desclez. On će kasnije kao 70godišnjak o našem malom junaku dati ovo svjedočanstvo: »Luj je bio primjernog vladanja, u selu se o njemu govorilo kao o uzoru. Provodio je život molitve, rada i poslušnosti. Spavali smo zajedno u istoj sobi. On je često dugo klečao kraj svoga kreveta prebirući zrnca krunice. Ta me je izvanredna pobožnost potaknula da mu jednog dana kažem: ’Luj, ti moraš poći u samostan!’«

Luj je onamo i pošao. Bilo je to 7. travnja 1856., a 1. srpnja bio je već obučen i tada počinje njegov jednoličan, a ipak nutarnje tako bogat redovnički život. On je dobro shvatio onu Pavlovu iz Poslanice Rimljanima: »Dan se približava! Odložimo, dakle, djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu, pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomori, nego se zaodjenite u Gospodina Isusa Krista i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama« (13,12–14).

On se zaodjenuo oružjem svjetlosti i obukao u Gospodina Isusa Krista po Mariji, prema kojoj je cijeli život bio izvanredno pobožan, a ona mu je bila put prema Isusu, i po savjesnom obdržavanju redovničkih pravila, koje u zajednici postade poslovično. Jedan njegov sunovak, kasnije suradnik, pa poglavar i provincijal, dao je o njemu ovo svjedočanstvo: »Prepišite naša Pravila od prvoga do zadnjega, a svaki članak završite riječima: brat Mucijan je tu točku obdržavao cijeli svoj život i ništa nije zavelo tog čovjeka da je prekrši, on nije ispustio nijedno slovo. Tada ćete odmah dobiti najvjerniju sliku časnoga pokojnika…«

Prvo je polje katehetskog i učiteljskog rada brata Mucijana bio jedan razred djece u Chimayu. Zatim je godinu dana poučavao u Bruxellesu. Godine 1859. redovnička ga je poslušnost dovela u kolegij u Malonne, gdje će ostati sve do svoje smrti 1917. godine. Na početku toga razdoblja zateklo ga je teško iskušenje. Gotovo su ga otpustili iz reda smatrajući ga nesposobnim za školski apostolat. Da se to dogodilo, kolika bi to bila šteta. No Gospodin toga nije dopustio. I njegov će mu vjerni sluga u zahvalu kao školski brat služiti poučavajući kroz više od 50 godina.

Brat Mucijan je poslušao Isusovu opomenu koju nam je pribilježio sv. Luka: »Bdijte, dakle, jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi… Budite pripravni, jer u čas kad i ne mislite Sin čovječji dolazi« (Lk 24,43–44). Njega Gospodinov dolazak nije zatekao nepripravna jer se za nj pripremao cijeli svoj život. Priprava se sastojala u molitvi i u radu, u poučavanju djece u glazbi i crtanju. Uz to se dobrovoljno bavio i katehetskim radom otvarajući mladima blago naše vjere. Tim je radom učinio toliko dobra da se ono ne može izraziti nikakvim brojkama ni mjerama. O tome svjedoče svi koji su imali sreću da ih je taj sveti brat poučavao.

Sv. MucijanMarija Wiaux; Sv. Bernardin Realino

Slijedeći duhovni nauk utemeljitelja Družbe školske braće sv. Ivana de La Salle, sveti brat Mucijan se uvijek dao voditi duhom vjere koja mu je omogućivala da u svim svojim poslovima vidi Boga, ili bolje – njegovu volju. On je neprestano bio u sjedinjenju s Bogom. U pet i pol ujutro već je klečao pred svetohraništem. Zatim bi pošao do Majke Božje. Preko dana bi u slobodno vrijeme molio krunicu. Često bi pohađao Isusa u Presvetom Sakramentu, a odšetao bi se kao pobožni hodočasnik i do lurdske špilje u zavodskom parku te ondje molio, pred Gospom izlijevao svoje srce.

Gojenci su ga u zavodu puni udivljenja prema njemu nazivali »bratom koji uvijek moli«. On je tim mladima neprestano naglašavao pobožnost Euharistiji i Presvetoj Djevici, a svi su znali da o tome govori iz svog najdubljeg uvjerenja i svojeg svagdašnjeg proživljavanja.

Na koncu svoga života brat je Mucijan s pobožnošću i zahvalnošću mogao uzdahnuti: »Kako se čovjek osjeća sretan kad se kao ja nalazi na rubu groba, a čitav je život gajio veliku pobožnost prema Gospi!« To je bila prije smrtne stiske njegova posljednja poruka. Svoju je čistu dušu predao Bogu 30. siječnja 1917. Već na sam dan njegove smrti zbila su se uslišanja po njegovu zagovoru. Oko njegova groba brzo su se počele skupljati mnoštva hodočasnika. Postupak za proglašenje blaženim pokrenut je šest godina nakon njegove smrti. Kao svetac u Crkvi je postao uzor svim odgojiteljima djece i mladeži.

31. svibnja

Pohod Blažene Djevice Marije

“U one dane Marija se žurno zaputi u planinski kraj prema jednom gradu Judinu. Uđe u kuću Zaharijinu i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta ču Marijin pozdrav, zaigra dijete u njezinoj utrobi, i Elizabeta se napuni Duhom Svetim. Zatim klikne jakim glasom: ‘Najblagoslovljenija si ti među ženama! I blagoslovljen plod utrobe tvoje! Odakle onda meni to da majka Gospodina moga dolazi k meni? Jer čim pozdrav tvoj dođe do mojih ušiju, od veselja mi dijete zaigra u utrobi. Blago onoj koja povjerova da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina!’ Marija reče: ‘Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju. Gle! Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji, jer mi velike stvari učini Silni, čije je ime sveto, i čije se milosrđe proteže od koljena do koljena nad onima koji ga štuju. Junačko djelo izvede mišicom svojom: rasprši one koji su oholi u misli srca svoga; zbaci s prijestolja vladare, a uzvisi neznatne; gladne zasiti dobrima, a bogataše otpusti praznih ruku; priskoči u pomoć Izraelu, sluzi svome, sjećajući se milosrđa – kao što obeća ocima našim – u prilog Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.’ Marija ostade s Elizabetom oko tri mjeseca; zatim se vrati svojoj kući” (Lk 1,39-56). Događaju koji nam je tako plastično opisao sv. Luka dodajmo malo tumačenje! Bilo je to, vjerojatno, negdje svršetkom ožujka g. 748. od gradnje Rima. Židovi su se spremali za proslavu Pashe, svoga najvećega vjerskoga i narodnog blagdana, koji im je dozivao u pamet oslobođenje iz egipatskoga ropstva, i tom su prigodom masovno hodočastili u Jeruzalem. Tu priliku iskoristila je i Marija, pridružila se jednoj karavani te pošla u pohod svojoj rođakinji Elizabeti u Ain Karim. Povod za to dao joj je anđeo kod navještenja, koji joj je rekao: “Gle! I tvoja rodica Elizabeta zače sina u svojoj starosti. Već je u šestom mjesecu ona koju zovu nerotkinjom, jer Bogu ništa nije nemoguće” (Lk 1,36-37). “Još prije nego sam Isus bude rekao da je najveća zapovijed – zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, Marija ne misli na sebe, već misli na druge. Misli kako će jedan njezin pohod obradovati njezinu rođakinju, kojoj će moći i pomoći, s kojom će moći podijeliti veliku radost zbog skorog materinstva” (Gualberto Giachi, SI). Mariju, dakle, da poduzme naporan put od 3 do 4 dana pješačenja vode motivi ljubavi prema bližnjemu, želja da pomogne u posljednjim mjesecima trudnoće majci u već poodmakloj dobi. I Marija je došla u Ain Karim, dražesno i ubavo seoce, 7 km jugozapadno od Jeruzalema, što se diže po zelenim stepeničastim bregovima, okruženo boricima, maslinjacima i vinogradima. Susret se dviju majki zbio u doista lijepom krajoliku. Marija prva pozdravlja Elizabetu, a ona joj radosno otpozdravlja. U tom času Bog joj daje upoznati Marijinu tajnu i ona pod dojmom te tako bremenite spoznaje upada u zanosno klicanje i blagoslivljanje Bogorodice. “A Marijina ljubav izvodi prvo duhovno čudo: Ivan Krstitelj u majčinu krilu prima Duha Svetoga, kao neko krštenje unaprijed” (Giachi). Prigodom Marijina pohoda Elizabeti i rođenja Ivana Krstitelja u Ain Karimu se rodiše dvije najljepše biblijske pjesme: Magnificat i Benedictus, kojima već stoljećima Crkva u svom časoslovu jutrom i večerom pjeva pohvale Bogu. O tome već početkom VIII. stoljeća sveti Beda Časni piše ovako: “Tako je u svetoj Crkvi nastao običaj, odličan i nadasve spasonosan, da svi svakoga dana pjevaju Marijin himan s psalmima večernje pohvale. Češće sjećanje tim himnom na Gospodnje utjelovljenje potiče dušu vjernika na duh pobožnosti. Jednako tako i češće razmatranje primjera njegove Roditeljice osnažuje u postojanosti kreposti. Dobro je što se ljudima svidjelo da to čine kod večernje, da naša pamet, kroz dan zamorena i rastresena raznolikim mislima, postane tako na početku vremena za počinak sabrana u sjedinjenju svoga razmišljanja.” Pred svetištem Marijina pohoda Elizabeti u Ain Karimu Gospin je Magnificat ispisan na mnogim jezicima, pa i na našem zvonkom i dragom hrvatskom jeziku. Kamo sreće da se tim lijepim materinjim jezikom, po primjeru Gospe, Elizabete i Zaharije, uvijek služimo na pohvalu Boga i njegovih veličanstvenih djela! Kamo sreće da ga nikad ne zlorabimo u psovci i huli! U Ain Karimu uputimo se s Marijom na put vjere! Što to znači uči nas naš suvremenik, isusovac Jean Galot, teolog i duhovni učitelj. On u svom djelu Djevica Marija u Crkvi piše: “Kad Elizabeta, po nadahnuću Duha Svetoga, hvali Mariju, onda joj kliče: ‘Blago onoj koja povjerova da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina!’ (Lk 1,45). Prvo je blaženstvo Evanđelja blaženstvo vjere. Ne treba misliti da je ta vjera Mariji bila odmah posve dana te da u njoj nije napredovala. Djevica je morala prolaziti kroz neku tamu i tražiti svjetlo. Isus se nalazio pred njom kao dijete pred očima svoje majke; ona je kroz svagdašnjost jednoga ljudskoga života morala u njemu otkrivati Božjega Sina. Događaji što su se odnosili na njega Djevicu su zbunjivali i ona se morala truditi da im odgonetne smisao. Sv. Luka nam kaže da koji put nije razumjela o čemu se radi, no da je u svome srcu čuvala tajne razmišljajući o njima (Lk 2,19.51). U javnom životu ona svjedoči smionost svoje vjere moleći za prvo čudo. Pa ipak još nije bila na kraju hodačašća. Drama Kalvarije, strašna patnja, nanesena njezinu majčinskom srcu, bijaše jaka kušnja njezine vjere. U času tame Marija je morala stajati uspravno u vjeri kao i u žrtvi, vjerovati više nego ikada u trijumf svoga Sina i u potpunom porazu čvrsto vjerovati u Spasiteljev konačni uspjeh. U času smrti možemo si misliti kakav je napor morala učiniti da može povjerovati u uskrsnuće od Isusa unaprijed prorečeno. Kristova ličnost i djelo bijahu za Mariju pravi misterij u koji je sve dublje ulazila naprežući se da ga otkrije razmišljajući o njemu. Do čvrstog je uvjerenja došla kroz žrtvu. I tako Djevica zacrtava put naše vjere. Ako se Isusova majka za svoju vjeru morala naprezati i boriti, onda se ne čudimo da naša kršćanska vjera traži napor stalnog prodiranja i borbu. Crkva nam prenosi istine vjere, no svatko sam mora nastojati da u njima otkrije vrijednost za svoj život. Svatko mora osobno proučavati te istine da bi im dokučio smisao i svatko se sam mora opirati napastima sumnje. A nadasve svatko sam u evanđeoskom liku Krista mora naučiti upoznati svoga Boga. Marijin primjer kršćaninu današnjice daje da može shvatiti potrebu razvijanja svoje religiozne kulture i potrebu osobnog napora razmišljanja o nauku uz koji pristaje. Vjera, dakle, nikad ne prestaje koracati i biti na hodočašću.” Marijini blagdani pa tako i ovaj što ga danas slavimo, krasna su prilika da malo zastanemo i oslobodimo se od onih svojih svagdašnjih posala i briga te uronimo u otajstva naše vjere. Tako ćemo i sami pripomoći onom potrebnom rastu u vjeri te stvoriti povoljne uvjete za sve dublje poniranje u misterij Boga, koji spasava čovjeka.

30. svibnja

Sveti Ferdinand III., kralj Leóna i Kastilije (1198-1252)

Naš suvremenik, biolog Jean Rostand, inače poklonik pozitivnih znanosti, rekao je: “Pred prirodnom znanošću imam zato takav strah što jedino u nju vjerujem.” Tom izjavom je neizravno ispovjedio da je pred mogućnošću duhovnoga i nadnaravnoga svijeta opasno zatvoriti vrata. Mi kao kršćani i vjernici ne samo da smo prema toj mogućnosti otvoreni, već čitavim bićem u nju vjerujemo i prihvaćamo je. Zato nas toliko i zanimaju naša braća i sestre sveci, koji su isto vjerovali, i stoga nas svojim životom potiču na sve veću otvorenost prema svijetu duha, u kojem Božja milost ima tako veliku ulogu. Upoznajmo stvarnost i djelovanje Božje milosti u životu jednoga srednjovjekovnoga vladara, čije ime nose mnogi muškarci! Ferdinand se rodio g. 1198. kao sin leonskoga kralja Alfonza IX. i Berenguele Kastilske. U njemu će se ta dva kraljevstva sjediniti u jedno i stvoriti jezgru kasnije velike španjolske kraljevine. Prerana smrt Henrika I., kastiljskoga kralja, nenadano je donijela kastiljsku krunu njegovoj sestri Berengueli. Ona je velikom mudrošću tu krunu u srpnju 1217. prepustila svome sinu Ferdinandu, koga na velikoj skupštini u Valladolidu kastiljski plemići priznadoše za kralja. Svladavši velike poteškoće dobio je god. 1230. u posjed i Leonsko kraljevstvo, koje njegov otac prije smrti ostavi ipak oporučno svojim kćerima Sanciji i Dolci. Ferdinand se godine 1217. oženio s Beatricom, kćerkom Filipa Švapskoga, unukom cara Fridriha Barbarosse. Iz sretnoga braka, koji je trajao samo 15 godina, rodilo se osmero djece. Nakon smrti prve žene Ferdinand se po drugi put oženio i to s Ivanom Ponthieu, koja mu rodi još troje djece. Kod svih članova svoje brojne obitelji uživao je velik ugled. Svi su ga poštivali i ljubili. Ferdinand kao najmoćniji kralj na Iberskom poluotoku kroz 30 je godina nastojao potisnuti islam kao političku silu natrag u Afriku, odakle je u Španjolsku arapskim osvajanjima i došao. To je bilo i nastojanje papâ onoga vremena i brojnih križarskih vojna. Ferdinandu je pošlo za rukom osvojiti strateški važne utvrde i gradove, kao što su: Baeza, Cordoba, Sevilla, pa je zbog toga i zadobio naslov “osvajača Andaluzije”. Osvojivši natrag nekoć kršćanske krajeve, nastojao je da se katolička vjera u njima obnovi. Ponovno su bile uspostavljene biskupije u Baezi, Cordobi, Sevilli, Cartageni i Badajozu. Španjolski biskup i povjesničar, naš suvremenik, Demetrio Mansilla, piše o kralju Ferdinandu da je bio “uzor vladara, koji se u vladanju držao kršćanskih načela, sposoban i mudar u pregovorima; organizirao je kastiljsku mornaricu, što mu je omogućilo nesmetanu plovidbu po strateški važnoj rijeci Guadalquiviru. Prema krivovjercima se uvijek pokazivao neumoljiv, dok je naprotiv prema pobijeđenima uvijek bio plemenit i velikodušan. Prema Židovima je bio tolerantan, a crkvenoj vlasti poslušan. Natpis na četiri jezika sačuvan na njegovu grobu: hebrejski, arapski, latinski i kastiljski, najočitiji je dokaz da je znao k sebi privući sve slojeve tadašnjega španjolskoga društva”. Kralj Ferdinand je znao koliko vrijedi mudar savjet, stoga se okružio vijećem od 12 savjetnika, s kojima se o važnim pitanjima svoga kraljevstva redovito savjetovao. Da bi mogao vladati što bolje u miru i pravednosti, započeo je i s izradbom jednoga zakonika. Promicao je znanost i umjetnost jer je bio uvjeren da one mogu unaprijediti čovjekovo savršenstvo. Zato je mnogo pripomogao procvatu Sveučilišta u Salamanci, pod svoju je naročitu zaštitu uzeo Sveučilište u Valenciji i učilište u Valladolidu. Za njegove vladavine podignute su i slavne katedrale, prava remek-djela sakralne umjetnosti, u Leónu, Burgosu i Toledu. U glasovito svetište Sv. Jakova u Compostellu vratio je natrag zvona, što ih je oteo Almansur. Pripomogao je i procvatu redovničkoga života u svome kraljevstvu, osobito novih redova franjevaca, dominikanaca i trinitaraca. Podigao im je brojne zadužbine. Osim vladalačkih, vojničkih i mecenatskih vrlina kralja je resila iskrena pobožnost, osobito prema Majci Božjoj. Za svoje velike pobjede i uspjehe bio je zahvalan Gospodinu, a za svoje ljudske nedostatke znao je činiti javnu pokoru. I svetu je poputbinu, unatoč teškoj bolesti u duhu, pokore primio klečeći na koljenima na tlu. Umirući 30. svibnja 1252. izgovorio je ove riječi: “Gospodine, gol sam izišao iz krila svoje majke zemlje i gol joj se prikazujem; o Gospodine, primi moju dušu u izabranu četu tvojih slugu!” Uspomena na svetog Ferdinanda kao kralja, idealna viteza, uzorna muža i oca obitelji, promicatelja prava, umjetnosti, znanosti, crkvenoga života, borca za oslobođenje kršćanskih zemalja, dubokom vjerom prožeta kršćanina i sveca, u španjolskom je narodu i danas veoma živa. Njegov život i djelo bijahu prožeti i nošeni snažnim vjerskim zanosom i uvjerenjem. Već ga je njegova pobožna majka naučila da je najveća zapovijed ljubiti Boga i bližnjega, i toga se nastojao, koliko je samo mogao, držati cijeloga života. Zato nije čudo da ga je narod poslije smrti počeo častiti kao sveca. Do konca XVII. stoljeća to je štovanje bilo omeđeno samo na Sevillu. Klement X., proglasivši ga 4. veljače 1671. svetim, proširio je njegovo štovanje na cijelu Crkvu. Na slikama ga često prikazuju veoma mlada lica upravljena prema kipu Majke Božje, koji je uvijek sa sobom nosio. Kao svoga naročitog zaštitnika zazivaju ga kršćanski vladari, zatvorenici i siromasi. Veliki umjetnici proslavili su svetoga kralja Ferdinanda svojim umjetninama. Tako je Murillo naslikao dvije slike kralja Ferdinanda, jedna se čuva u glasovitoj madridskoj galeriji Prado, a druga u katedrali u Sevilli. U Louvreu u Parizu čuva se svečeva slika, što je naslika slavni majstor El Greco.

Sveta Jeanne d’Arc, djevica orleanska i mučenica (1412-1431)

Jedva da je koja žena tako presudno utjecala na povijest svoje domovine i naroda kao Jeanne D’Arc (Ivana Arška), jednostavna seoska djevojka, koja sa 17 godina života stade na čelo francuske vojske te u nevjerojatnom vojnom pohodu oslobodi svoju domovinu od vlasti tuđinca, a nakon dvije godine, upavši u ruke neprijatelja, bude osuđena i spaljena na lomači. Kratak život od 1412-1431, ali kako neobičan i tragičan! Njezina se tragika pretvorila ipak u trijumf, jer ju je Crkva g. 1909. proglasila blaženom, a g. 1920. svetom. Jedinstvena ličnost Jeanne D’Arc, u isto vrijeme i čarobna i zagonetna, zanosila je maštu mnogih umjetnika, mislilaca, pjesnika i pisaca proze. Shakespeare je Djevicu Orleansku kao neprijateljicu svoga naroda pristrano prikazao kao vješticu i prostitutku. Cinični Voltaire ju je obasuo zajedljivim prezirom. Kamo sreće da je on sam imao hrabrosti i karakternosti kao jedna Jeanne D’Arc! Schiller ju je u svojoj poznatoj drami prikazao takvu kakva u stvarnosti nije bila. Pravi, objektivni pristup Djevici Orleanskoj omogućen je tek od g. 1849. kad je učenjak Quicherat u pet svezaka objavio sačuvana akta procesa protiv one koja je iz svoje domovine otjerala osvajače Engleze. Njezino je povijesno značenje u tome što je 100-godišnji rat između Francuske i Engleske, kad se njezinoj domovini bližila već katastrofa, pretvorila u neočekivanu pobjedu. Stvorila je, dakle, u povijesti svoga naroda jednu prekretnicu. Do toga je rata došlo zato što su engleski kraljevi svojatali pravo na francusko prijestolje. Otkada je Vilim Osvajač, otisnuvši se iz Normandije, osvojio Veliku Britaniju i postao njezinim kraljem, Engleska je držala u svojoj vlasti neke dijelove Francuske. Engleska je god. 1339. oružjem htjela osvojiti cijelu Francusku. I tako je došlo do rata što trajaše jedno stoljeće, a izgledalo je kao da uopće nikada više ni neće svršiti. Veliki dio Francuske potpade pod vlast njezina nadmoćnog neprijatelja. Kroz to su vrijeme ljudi podivljali, financije se srozale, polja ostajala pusta i neobrađena. Tim zlima pridružiše se i druga: horde pljačkaša su harale i palile, a onda i česta pošast kuge. Francuzi su među sobom bili strašno nesložni i gložili se, a kralj im je bio samo jedna figura. Karlo VII., slabić, sin suluda čovjeka, nije bio još ni okrunjen za kralja, a neprijatelji su Englezi stajali već pred Orleansom. Osvojili su ga i pošli dalje. Francuzima je moral strašno opao i baš u toj očajnoj i bezizlaznoj situaciji stupa na pozornicu Jeanne D’Arc, Bogom odabrana junakinja, uzor pravog domoljublja, koja će svoju domovinu izvesti iz položaja poniženja i vratiti joj otetu čast. Ivana se rodila 6. siječnja 1412. u Domremyju, pokrajine Lorene. Bila je jedno od petero djece seljačke obitelji Jakova D’Arca i Izabele Romée. Do trinaeste godine u njezinu životu nije bilo ništa neobična. Bila je kao i sva druga normalna seoska djeca. Ako se već tada može govoriti o nekim njezinim vrlinama, onda bi to bile: pobožnost, ljubav prema siromasima i velika te vedra dobroćudnost prema svakome. U trinaestoj godini života Ivanica postade dionicom nekih viđenja. Ukazaše joj se sv. Mihovil i svete djevice i mučenice Katarina i Margareta te joj u ime “nebeskog Kralja” objaviše da je njezina zadaća osloboditi Francusku od Engleza i svečano okruniti kralja. Trebalo je vremena dok se Ivana uvjeri u svoju misiju. No kad se uvjerila, onda je ništa više nije moglo zaustaviti. Ona je išla naprijed kao gonjena nekom nevidljivom silom. Uspjelo joj je god. 1429. o svojoj životnoj zadaći uvjeriti Roberta de Baudricourta, kapetana Vaucouleursa. Taj joj je dao pratnju i poslao kralju u Chinon. Nakon 11 dana jahanja stigla je 23. veljače u taj grad, a dva dana kasnije primio ju je u audienciju sam kralj. On ju je poslao u Poitiers da je ondje ispitaju teolozi i prelati. Nakon tri tjedna ispitivanja izrečen je o njoj povoljan sud. Sad je bila sposobna za djelovanje pa je u kratko vrijeme pokrenula nepokretnoga kralja te na njegov dvor i među njegove vojnike unese neki neopisivi žar i želju za oslobođenjem domovine. Na čelu francuske vojske krene sama Ivana prema Orléansu te nakon dvije pobjedonosne bitke oslobodi taj grad i njegovu okolicu. Odatle krenu prema Reimsu te kod Pataya izvojeva opet jednu pobjedonosnu bitku. U reimskoj katedrali kralj je pomazan i okrunjen kao i njegovi prethodnici. Taj događaj do tada razjedinjene Francuze ujedini oko vladara i svi se gradovi, kuda je prolazio, natjecahu radosnim klicanjem kralju. Ivana je sada htjela voditi rat sve dok Englezi ne budu posve otjerani iz Francuske. No kralj, na žalost, pod utjecajem loših savjetnika poče voditi vlastitu politiku. Nakon neuspjeha kod Pariza, gdje je Ivana bila ranjena, hrabra djevojka morade prekinuti borbu. Nastavila ju je tek u proljeće g. 1430., kad je pohitjela u Compiegne, što su ga opsjedali Burgunđani. No, ondje bi zarobljena i doskora predana Englezima. Protiv nje je pokrenut postupak na kojem je upravo čudesnom jasnoćom i teološkom točnošću odgovarala na sva postavljena pitanja. Osuđena kao vještica, 30. svibnja 1431. spaljena je na lomači. Dogodilo se to u gradu Rouenu. “Gledano zemaljski, mučeništvo je Ivane bilo poraz, nadnaravno gledano, uspon. Ona je u tom udesu na savršen način ispunila zadaću Kristova učenika: na se je uzela križ i slijedila ga. Kao o Kristu i o njoj se govorilo da zavodi narod i da je u savezu s Beelzebubom. Kao Krist i ona je čula najprije kako joj kliču ‘Hosana!’, a onda ‘Raspni ga!’ Kao Krist i ona je prepatila getsemansku agoniju, od svojih ostavljena i neprijateljima predana. Kao Krist stajala je pred sucima bez obrane, bila zlostavljana od vojnika, čas hrabro govorila, čas šutjela. I Ivanini su suci bili veliki svećenici, pismoznanci i predstavnici okupatora, koji su jedini imali pravo izreći sud i izvršiti ga. I taj je sud išao za pogubljenjem osuđenika, smatrajući da u ime Božje sudi zbog hule i veleizdajstva, a sve na temelju lažnih svjedoka. I taj je sud bio vođen iz straha da se ne bi zamjerilo cezaru. Ivana je isto tako kao i Krist pretrpjela zapuštenost i bila poslušna sve do smrti. I opet su se krvnici pokajnički udarali u prsa. Posmrtnim ostacima bile su uskraćene počasti. Na Kristov grob navaljen je kamen, a Ivanin je pepeo prosut u Seinu. Ali je opet i proslava uslijedila poslije poniženja. I tako se Ivana na jedinstven način potpuno suobličila Kristu, što je prema Pavlu zadaća svakog kršćanina. Ona je s Kristom trpjela i umrla, da s njime i uskrsne. Još je u smrti grlila njegov križ, a na usnama imala njegovo ime” (Gisbert Kranz). To je najdivnija poruka ove neobične svetice. Ta je poruka daleko važnija od svega drugoga u njezinu životu. Kršćanin se poput Ivane u svemu mora suobličiti s Kristom kao učenik sa svojim učiteljem i sluga sa svojim gospodarom.

Dan Domovine

U jednom prikazu izreći ćud jednoga naroda doista je smiona stvar. Takvo nešto tražilo bi čitavu studiju. Pa ni onda ne bi bila jednostavan posao, jer je ćud čovjeka pojedinca vrlo složena stvarnost, a onda pogotovo ćud čitavog jednog naroda koji se sastoji od milijuna najrazličitijih pojedinaca. S pravom se možemo pitati je li uopće moguće otkriti, uočiti ili čak opisati ćud jednoga naroda? Postoje li u nekom narodu zajedničke crte, koje su tipične baš za njega, iz kojih bi se onda mogla bar nazrijeti njegova ćud? – Mislimo da postoje, pa zato i narodi imaju svoju ćud, svoj temperament, svoju psihologiju, svoju duhovnu fizionomiju. To vrijedi i za naš hrvatski narod. Njegova se ćud stvarala kroz trinaeststoljetnu burnu povijest, kroz sve poraze, porobljavanja i nedaće koje su ga bile. Na nju je utjecalo mnogo toga što je baštinio iz starine, još prije nego je došao u sadašnju postojbinu, na nju je utjecalo kršćanstvo po kojem je ušao u kolo kulturnih europskih naroda, na nju je utjecala i ova gruda koju nastava, koju je tako zavolio baš kao rodnu kuću, koju je nazvao “lijepom našom domovinom”, od koje se sa suzama oprašta, na koju u tuđini neprestano misli i za kojom čezne. Ovo posljednje mislimo da je naročito značajno baš za hrvatsku ćud, za svakoga našega čovjeka. I zato ćemo se zbog kratkoće na ovome jedino i zaustaviti. Tu crtu naše ćudi najljepše je ocrtao pjesnik Dragutin Domjanić u svojoj pjesmi “U rudniku”, izdanoj godine 1909., kad su također mnogi naši sinovi i kćeri u potražnji za boljim životom polazili u pečalbu, u tuđinu, osobito u SAD i u Kanadu, gdje su muškarci kao bijelo roblje radili duboko pod zemljom u rudnicima. I jednog dana … opet su zasuti robovi bijeli negdje duboko i mrtvi i živi… Propali ljudi, al sami tuđinci: Tovar sa iseljeničkih lađa. Ipak su išli spasavati – rudnik, Lešine tražit, da ne truju zraka, Našli su mrtvih u najdonjem rovu, Jednog bez putnice, bez svakog znaka. Nitko mu ne zna ni ime ni zemlju, Tko onaj nakažen obraz da pozna, Usne su stisnute, nemaju riječi, Smrt ih odnijela, gladna i grozna. Ruke su zgrčene, jedna o mašklin, Druga grčevito srca se hvata, Vrećicu drži, i u njoj je možda Prištednje teške i krvava zlata. Našli su samo sirotinjske zemlje, Bila je njegove domovine gruda, Došo je konzul Yankee i rekao: “Bit će to Hrvat, taki su svuda!” Ljubav prema domovini značajna je za pripadnike svakoga naroda, no usuđujemo se ustvrditi da je za nas Hrvate najznačajnija i da zbog toga upravo sačinjava našu narodnu ćud. Za potvrdu toga mogli bismo navesti toliko tekstova i u prozi i u stihovima iz naše književnosti, toliko rodoljubivih govora hrvatskih junaka i rodoljuba, toliko znakova koji su svakom svjesnom Hrvatu tako dragi, kao njegova trobojnica: crven, bijeli, plavi, njegov kockasti grb, njegove narodne nošnje, njegovi običaji. Sve to sačinjava njegovo narodno biće i zato mu je tako priraslo srcu. I nije to nikakav nacionalizam, a još manje šovinizam, već njegovo prirodno pravo, toliko puta u povijesti dovedeno u pitanje, osporavano, pogaženo, pa se naš čovjek za njega baš zato grčevito i hvatao, baš kao ruka onoga Domjanićeva pečalbara, što se u samrtnom grču uhvatila za vrećicu “sirotinjske zemlje”, koja je bila “njegove domovine gruda”. Da se Hrvatu uvijek poštivalo njegovo neotuđivo pravo na slobodu, na jezik, na ime, na kulturu, na samobitnost, na državnost, na ravnopravnost s drugim narodima, uvjereni smo da se njegovo domoljublje ne bi tako snažno razvilo, ne bi postalo tako naglašeno, ne bi mu tako prešlo u krv, u srž njegova bitka. Postoji jedan životni zakon u prirodi da se ono najviše brani i razvija što je najviše ugroženo. Po tome nepisanom zakonu razvio se hrvatski patriotizam, koji karakterizira hrvatsku narodnu ćud. Nju neka osvijetli i ovaj isječak iz Matoševe novele Nekad bilo – sad se spominjalo! “…Gledajte, braćo, sa tih uzanih prozora, gledajte, dragi drugovi, ovaj divni kraj, koji se sija na posljednjem sunčanom traku kao krvavi kraljevski zobunac u Gori Petrovoj, koji blista kao kruna vedrog Tomislava, koji tone u mrak kao slava Krsta Frankopana, koji izgiba u sumraku kao slava Otaca. Gledajte tamo Šenoin grad, bijeli Zagreb-grad, koji se sjaji pod zelenom gorom kao junačno oko pod mrkim kalpakom. Gledajte po brdima ruševine, kamenite kosture naše slave i našeg junaštva, gledajte kolibe brata nam seljaka, gledajte župne i plemićke dvorove, gledajte te šume, polja, gore – sve – sve je to naša zipka, naš otac i majka, naša domovina. Ali malo je to, što nam daje naše oko i ovo veče. Hrvatska nam se smješka i tamo iza tamnog večernjeg pojasa, ona je veća od svijeta, jer je nesrećna kao naše srce, jer je velika kao naša duša…” A sada postavimo pitanje: Ima li ta hrvatska ćud kakve veze sa Srcem Isusovim? – Na to pitanje odgovaramo potvrdno, a svoj ćemo odgovor nastojati i opravdati. O domovini i ljubavi prema njoj ne može nam nitko bolje govoriti od Srca onoga Isusa koji je čitavo čovječanstvo želio ujediniti u jedno otajstveno tijelo i koji nam je pripravio jedinu pravu domovinu u nebu. On nije samo pravi Bog, već i pravi čovjek, nama u svemu sličan osim u grijehu. Kao čovjek i On je imao svoju domovinu i On ju je ljubio te posvetio svako pravo domoljublje. Štoviše, mogli bismo reći, kao što svako očinstvo ima svoj korijen i uzor u Božjem očinstvu, tako i svako domoljublje ima svoj izvor i uzor u najplemenitijem Srcu što je uopće zakucalo na ovom našem planetu, a to je Srce Isusovo. To je Srce iskreno i žarko ljubilo svoju domovinu Palestinu. Isus je ljubio azurno vedro nebo Palestine, njezine zvjezdane noći, namreškano Genezaretsko jezero, žitorodnu Ezdrelonsku dolinu, galilejske vinograde i maslinike, sveto brdo Sion – čežnju svih Židova, jeruzalemski hram, urešen mramorom i zlatom, judejske gore, rijeku Jordan, pa čak i Mrtvo more, u koje se ulijeva. No, nadasve Isus je ljubio svoj židovski narod, njegov jezik kojim je govorio, njegove svetkovine i običaje, njegove gradove i sela koje je obilazio čineći dobro, propovijedajući, tješeći, liječeći svaku bolest i slabost. Raspršenost toga naroda kao stada bez pastira ganula Ga je do žalosti, a nad njegovom budućnošću, u koju se svojim božanskim sveznanjem zagledao, On je i proplakao. Ući u te domovinske osjećaje Isusova Srca znači naučiti se najplemenitijem i najuzvišenijem domoljublju. Mi ćemo radi preglednosti Isusove domovinske osjećaje sažeti u tri misli.

Prva misao: Palestina je Isusova zemaljska domovina.

Isus se u njoj rodio, odrastao, živio, radio, trpio i umro. Nalazeći se jedno vrijeme kao bjegunac u Egiptu, u tuđini, osjetio je skupa s Marijom i Josipom što znači biti daleko od domovine, čeznuo je za njom i u nju se vratio kad su prilike dopustile. Kad bismo jednoj majci postavili pitanje: “Zašto toliko ljubi svoju djecu da je spremna za njih na svaku žrtvu i nijedna joj nije dosadna ni teška?”… – ona bi nam, sigurno, odgovorila: “;Zato što su moja djeca!” Svaka majka, iako ima simpatija i za tuđu djecu i želi im dobro, ipak će svoju djecu još više ljubiti naprosto zato što su njezina. Isto tako, ako tražimo razlog zašto je Isus ljubio Palestinu, naći ćemo ga u tome što je ona bila Njegova zemaljska domovina. Gospodin je bio daleko od svakoga pretjeranog nacionalizma ili čak šovinizma, odbacivao je svaku pomisao bilo na političku, bilo vojničku, bilo gospodarsku hegemoniju, koja mnogim njegovim sunarodnjacima nije baš bila posve strana. Oni su čak dijelili svijet u dva dijela: s jedne su strane oni obrezani, izabrani, Abrahamovi sinovi, povlašteni narod, a s druge opet oni neobrezani, pogani, gotovo bismo rekli “masa osuđena na propast”. Isus nije trpio takvu podjelu, On je došao spasiti sve ljude i stoga je zabacio svaku rasnu predrasudu te, iako je iskreno ljubio Svoj narod, nije ga stavio poviše drugih naroda. Ipak ga je više ljubio, baš kao što majka ljubi vlastitu djecu. To je usađeno u svaku ljudsku narav, pa i u Isusovu. Ne ljubiti svoju domovinu značilo bi odreći se povijesti svoga naroda, njegove tradicije, jezika, književnosti, umjetnosti, njegove slave i njegovih poniženja, značilo bi odreći se zemlje koja krije kosti moga oca, majke, mojih pređa, kuće u kojoj sam ugledao svjetlo svijeta. To se pak ne može! To ne bi bilo čovjeka dostojno! To bi bilo čak i grješno! Želimo li, dakle, pravo ljubiti svoju zemaljsku domovinu, svoju Hrvatsku, a to vrijedi i za pripadnike drugih naroda, onda svoje rodoljublje vežimo s Kristovim, onda ga oplemenjujmo osjećajima njegova Srca pa ćemo uvijek biti na ispravnom putu.

Druga misao: Isus je u Svojoj domovini izvršio Svoju misiju.

Palestina je mala zemlja, kao polovina naše Herceg-Bosne. Ali ona je od Boga obećana zemlja za Njegov izabrani narod. Njoj je obećan Mesija, Sin Božji, koji će biti Spasitelj svih ljudi i u kome će biti blagoslovljeni svi narodi. O njemu je prorekao patrijarh Jakov: “Od Jude žezlo se kraljevsko ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada – kome će se narodi pokoriti” (Post 49,10). Moapski vrač Bileam, pozvan od kralja Balaka da prokune sinove Izraelove, blagoslivlja ih i proriče: “Od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže” (Br 24,17). Prorok Mihej proriče: “A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena” (Mi 5,1). Ispunjenje tih proroštava sv. Pavao ovako lapidarno opisuje: “Kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod Zakonom, da otkupi podložnike Zakona, te primimo posinjenje” (Gal 4,4-5). Isus se pojavljuje u točno određenom vremenu, rađa u Betlehemu, živi u Nazaretu, djeluje i izvršuje Svoju veliku spasiteljsku misiju u Svojoj domovini Palestini. U njezinu glavnom gradu Jeruzalemu prinio je svoju krvnu žrtvu i ustanovio oblik sveudiljne nekrvne žrtve. Za Sebe tvrdi: “Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova” (Mt 15,24). Zbog toga je za svoga javnoga života neprestano obilazio tu malu zemlju, svoju zemaljsku domovinu, i rijetko je kada prešao njezine granice došavši jedva do feničkih krajeva Tira i Sidona. Djelovao je neprestano među svojim sunarodnjacima, samo je njima izravno upravljao svoje govore što sadrže nov nauk, kvasac života za jedan bolji svijet. Samo su oni mogli slušati Njegove divne parabole o izgubljenom sinu, milosrdnom Samarijancu, dobrom pastiru, koje su izišle iz dubine Njegova Srca. Tek kad bude potpuno u Svojoj zemaljskoj domovini izvršio Svoju misiju, kad bude uskrsnuo, a prije uzašašća u nebo, zapovjedit će Svojim apostolima: “Idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta” (Mt 28,19-20). I većina od nas treba da u svojoj domovini i svome narodu izvrši svoje životno poslanje kao otac i majka obitelji, u svome zvanju. Ako smo kršćani, ako vjerujemo u Krista, ako ga prihvaćamo, onda ćemo u Njemu imati najbolji primjer kako da živimo u svojoj domovini i narodu i kako da izvršujemo svoje poslanje. Isusovo je životno poslanje sv. Petar u Kornelijevoj kući ovako sažeo: “Isus je prošao čineći dobro” (Dj 10,38). Isus je činio samo dobro. Narod je, promatrajući Njegova djela, zanosno klicao: “Sve je dobro učinio! On čini da gluhi čuju, a nijemi da govore” (Mk 7,37). To bi trebao biti životni program i za svakoga od nas: “Prolaziti čineći dobro!” Svakome biti brat, sestra, iskren prijatelj. Biti dobar otac, majka, sin, kći, radnik, intelektualac. Biti nesebičan, požrtvovan, susretljiv, prijazan, jednostavno dobar čovjek. Dobrotom se najbolje i najsavršenije ispunjava životno poslanje. Od te metode bolje nema. To je metoda Isusova Srca. On želi da je svi od Njega naučimo i stoga nas i poziva: “Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako” (Mt 11,29). Najbolji sinovi i kćeri našega naroda, oni anonimni divni naši očevi i majke, naučili su tu metodu dobrote od Isusova Srca i zato su bili tako dobri i, kad smo ih susretali, uvijek smo imali osjećaj da susrećemo prave svece i svetice.

Treća misao: Isus je za svoju domovinu trpio.

Opisujući Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem, sv. Luka piše: “Kad se približi te ugleda grad, zaplaka nad njim i reče: Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir! Ali je sada sakriveno tvojim očima. Doći će ti vrijeme kada će te tvoji neprijatelji opasati opkopom, opkolit te i pritijesniti sa svih strana. Sravnit će sa zemljom tebe i tvoju djecu u tebi. Neće ostati u tebi ni kamen na kamenu, jer nisi priznao određeno vrijeme kad te Bog pohodi!” (Lk 19,41-44). Isus se zagledao u budućnost Svoga naroda i njegove metropole, vidio da će biti mračna, tragična i katastrofalna, pa i Njegovo osjećajno Srce zbog toga trpi, plače. A kada je na Veliki petak Sam bio u velikoj bijedi, izbičevan, trnjem okrunjen, popljuvan, križem obremenjen, On ipak misli na Svoju domovinu, na njezin udes te ženama što su nad Njim plakale progovara ove potresne riječi, koje su izišle iz jednoga velikog Srca, koje je kao nitko znalo ljubiti: “Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad djecom svojom! Jer, evo, dolazi vrijeme kada će reći: ‘Blago utrobama koje nisu rađale i sisama koje nisu dojile!’ Tada će se dovikivati gorama: ‘Padnite na nas! a brežuljcima: Pokrijte nas!’ Ako se, dakle, tako radi sa zelenim drvetom, što će biti sa suhim?” (Lk 23,28-31) Pravo se domoljublje sastoji i u spremnosti na trpljenje i žrtvu za domovinu. To je naš narodni genij shvatio pa je u najpopularnijoj i najrodoljubivoj operi Nikola Šubić-Zrinjski stavio u usta proslavljenoga junaka ove riječi: “Za domovinu mrijeti kolika slast!” Naša je domovina patnička i naš je narod u svojoj povijesti morao mnogo pretrpjeti. On je na svoje sinove i kćeri stavljao uvijek danak žrtve, patnje, umiranja. Mislimo da su taj danak najbolje isplatili oni koji su vjerovali u Isusa, oni koji su svoj narod i domovinu ljubili osjećajima kakvi su i u Isusovu Srcu, a to su osjećaji koji su Ga odveli na Kalvariju, popeli na križ, koji su otvorili Njegovo Presveto Srce. Zato je i to Srce tako blizu našoj narodnoj ćudi i Hrvat je s Njime vezao svoju sudbinu, proživljavao svoje radosne, a još više žalosne dane. Hrvat katolik, vjernik, naš mali čovjek patnik, uvijek je vjerovao da ga Isusovo Srce najbolje razumije, jer je to Srce Isusa patnika, Isusa progonjenoga, Isusa na križu razapetoga. I zato nije čudo da je baš Veliki petak, sa svojom potresnom liturgijom za neke naše krajeve, osobito na jugu, još i danas najveći i najsvetiji dan u godini, kad dođe u crkvu i ono što redovito baš ne ide. Naš je patnički narod instinktivno osjećao da oplakujući Isusa patnika oplakuje i sebe i svoje patnje i da su njemu naročito upućene Isusove riječi: “Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti! (Mt 11,28). I dobro je da su te riječi velikim slovima upisane na luku hrvatskoga narodnoga svetišta Srca Isusova u Zagrebu. One su naš narodni program. Dođimo k Isusu, k Njegovu Srcu, u Njemu je naš jedini spas, jedina nada! Zato i pjevamo Srcu Isusovu: U tebi nam je radost sva, U tebi nam je nada sva, U tebi žića kras, U tebi vječni spas! I kad nas svi ostave i zapostave, Isus nas neće ostaviti. On će i dalje dijeliti našu sudbinu, u suzama lomiti s nama Svoj kruh, jer On uvijek stoji uz siromašne, zapostavljene, obespravljene, potlačene. Idući za stopama naših svetaca i duhovnih velikana upravimo Božanskome Srcu ovu molbu: Gospodine, po Tvome svetom primjeru i osjećajima Tvoga Srca želimo iskreno ljubiti svoju domovinu. Ne želimo da naša ljubav prema domovini bude sebična, uskogrudna, niti na bilo čiju štetu, ali isto tako ne želimo biti kao oni koji se stide svoje rodne grude ili je čak niječu, jer to bi značilo pogaziti svoju hrvatsku narodnu ćud i prezreti osjećaje kakvi su prožimali i Tvoje Srce. Ti Isuse, koji si nam Svojom providnošću dao za domovinu ovu divnu zemlju, njezin milozvučni jezik, njezinu krv, njezine običaje, njezinu povijest, ljubavlju svoga Srca budi uvijek uz nas! Ti si nas Svojim primjerom naučio kako ćemo najbolje služiti i svojoj domovini. Taj nam primjer govori o radu, čestitosti, žrtvi, bez čega nema pravoga domoljublja. U ovome času naše povijesti sve Hrvate koji vjeruju ujedini u svome Srcu, pridruži im i sve koji su dobre volje, da i oni upoznaju Tebe, jedinoga Spasitelja! Oprosti nam milostivo naše grijehe i slabosti, obrati nas da postanemo Tvoja Hrvatska koja se kaje za svoje grijehe, koja je žarka, pobožna i odana Tvome Srcu, koja na Tebi kao jedinom trajnom temelju i ugaonom kamenu želi graditi svoju sadašnjost i budućnost! Srce Isusovo, Tvoji smo, Tvoji hoćemo da budemo, sada i uvijeke!

29. svibnja

Sveti Polion, vinkovački lektor i mučenik

Po mjesnom kalendaru đakovačke biskupije danas se u Vinkovcima slave kao naslovnici – naslov je promijenjen u novije doba – župne crkve sveti Euzebije, biskup i Polion, lektor. Kako je u obnovljenom bogoslužju služba čitača dobila na važnosti, dobro će biti da upoznamo toga slavnoga lektora, koji proslavi Cibale – tako su se Vinkovci u rimsko doba nazivali – te postade uzorom svih onih koji u crkvi žele dostojno obavljati službu čitača. Kad je za vrijeme cara Dioklecijana i Maksimijana protiv kršćana buknulo krvavo progonstvo, Probo, sirmijski prefekt, upravitelj velike rimske pokrajine, poče odmah provoditi u djelo carske ukaze. Dakako da su prvi na udaru bili klerici. I tako po njegovu nalogu biše pogubljeni u Singidunumu – današnji Beograd – svećenik Montan, u Srijemskoj Mitrovici slavni biskup sv. Irenej i đakon Demetrije, a u Vinkovcima baš na godišnjicu njihove smrti sveti biskup Euzebije, a njima se pridruži i mladi, idealni, poletni lektor Polion, poznat po svojoj revnosti i zauzetosti u vjeri. On je bio predveden pred namjesnika Proba, ali ne pokaza pred njim ni najmanjega znaka straha ili zaplašenosti. Znao je da za svoju vjeru mora svjedočiti i zato je posve slobodno rekao kako se zove i koju službu u crkvi obavlja. Namjesnik ga je optužio da je i on jedan od onih što djevojkama tjeraju strah u kosti pred brakom i što ih nagovaraju na neku ispraznu čistoću i djevičanstvo. Polion je na optužbu ponosno odgovorio: – Kakvi smo mi zapravo, danas ćeš se moći uvjeriti. – Na koji način? – upita ga namjesnik. Polion odvrati: – Na taj način što ćemo posvjedočiti svoju pobožnost i postojanost u vjeri u Kralja nebeskoga i što smo se spremni i na mukama držati njegovih zapovijedi. – Kojih zapovijedi? Kojega kralja? – Svetih i pobožnih zapovijedi Krista Kralja. – U čemu se one sastoje? – U tome da je samo jedan Bog na nebu; da se drvo i kamen ne mogu nazivati bogovima, da valja popraviti svoje grijehe, da dobri ustraju u održavanju svojih odluka, da djevice moraju postići savršenstvo svoga staleža, a oženjeni čuvati bračnu čistoću, da gospodari moraju postupati s robovima više blagošću nego silom, imajući na pameti da svi imaju istu ljudsku narav, da sluge moraju obavljati svoje dužnosti više iz ljubavi nego iz straha, da se kraljevima mora pokoravati kad zapovijedaju pravedne stvari, a s vlastima surađivati u dobru; da se roditeljima duguje poštovanje, a prijateljima uzajamnost, neprijateljima praštanje, građanima ljubav, gostima ljudskost, siromašnima milosrđe, ljubav prema svima i nikome se ništa na žao ne smije učiniti. Nepravde valja strpljivo podnositi, nikome zlo ne činiti, biti spreman izgubiti svoja, a nikad ne poželjeti tuđa dobra. A onaj će vječno živjeti koji će zbog vjere prezreti časovitu smrt što je vi možete zadati… Probo je ostao osupnut takvim hrabrim svjedočenjem vjere i kršćanskih dužnosti. No da se izvuče iz neprilike cinički je odvratio: “Koja li je korist od toga da sa smrću netko izgubi ovo svjetlo i sve tjelesne radosti!?” – Posve materijalističko, jednodimenzionalno reagiranje. On je – kako bi rekao Bergson – u prevelikom tijelu imao premalu dušu. Nedostajala mu je dimenzija duha, kojega je Polion bio pun. Taj mu je odgovorio: “Vječna je svjetlost daleko uzvišenija i nadmoćnija od ove zemaljske i neprolazna su dobra daleko slađa od prolaznih. Nije, dakle, pametno ono što je trajno zapostaviti prolaznome i nesigurnome.” Namjesnik je uvidio da s tim hrabrim i pametnim mladićem raspravljanjem neće doći daleko, stoga se poput svih silnika, što ne poštuju tuđe mišljenje i slobodu, poslužio silom i zaprijetio mu se da će ga poslati u smrt. No Polion nije bio čovjek bez značaja i stoga se prijetnjama nije dao zaplašiti. Odlučno je odbio žrtvovati rimskim bogovima. On je za svoje uvjerenje bio spreman ginuti i stoga je mirno odvratio: “Čini što ti je naređeno, a ja ću slijediti nauk svojih učitelja te s radošću poći na muke što me čekaju.” Probo ga je osudio na smrt i to da živ bude spaljen. Kazna je odmah bila izvršena na mjestu jednu milju od grada udaljenu. Izvještaj o ovome vinkovačkom mučeniku imamo iz spisa Mučeništvo svetog Poliona, koji bolandisti smatraju vjerodostojnim. U Jeronimskom martirologiju sveti se Polion spominje 29. svibnja, kad se slavi i u Vinkovcima. Uz tamošnju župnu crkvu ima skupina mladih, koji se nazivaju “Polionovi drugovi”, a trude se da nasljeduju njegove vrline, osobito njegovo hrabro ispovijedanje vjere. Kult sv. Poliona u Vinkovcima je u novije doba doživio svoj procvat, a u današnjim vremenima, kad za vjeru valja također biti hrabar, veoma je nadahniteljski. U svetom Polionu imamo odlična mučenika Krista Kralja, pravog borca za vjeru i kršćanska načela te čitača koji je sam ostvarivao ono što je u crkvi drugima čitao.

28. svibnja

Blažena Marija Bartolomeja Bagnesi (1514-1577)

Njemački isusovac Peter Lippert (1879-1936) po svojim spisima ostaje prosvijetljen svjedok iskonskoga kršćanskoga humanizma. On ga je znao naviještati, pretakajući ga u konkretnu poruku za svakoga pojedinca. To je bila njegova karizma, a on je bio uvjeren da karizme i izvanredne darove ne valja gušiti. Zato je u svome Credu pisao: “Svako biće u svom duhu čuva svjetlo što može osvijetliti put jednog drugog bića prema Bogu. Svatko u sebi posjeduje snagu – malo je važno koju – što za prvog prolaznika može postati kruh vječnoga života; svatko u sebi krije prostore i nutarnje sposobnosti, gdje drugi protiv draži zla i pada mogu naći utočište. Tako svaka žena u svom majčinstvu za krug u kojem živi posjeduje izvor utjehe i ozdravljenja. Za koliko li je srdaca plemenitost i zračenje jedne djevojke postala otvorenost prema jednom čistijem svijetu? U svojoj muževnosti i čvrstoći svaki čovjek čuva snagu potpore za drugoga; njegove oči kao i njegove ruke mogu postati slika i simbol božanske mudrosti i providnosti. A tko bi mogao izreći broj raspiskanih i neiskorištenih darova za službu drugoga? Na to pitanje teško zbog odgovornosti odgovara Gospodinova opomena: ‘Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskoga’ (Mt 6,16). I dalje: ‘Badava ste primili, badava i dajte’ (Mt 10,8), kao da bi htio reći: to što je za vas bila Božja milost, neka postane milost i za drugoga. Talenti i naravni darovi od te činjenice poprimaju novo i daleko veće značenje. Ima bića prirodno obdarenih inteligencijom i mudrošću, a njihova nutarnja bogatstva mogu neprestano hraniti drugoga; njihova dobrota i snaga duha za one zgažene životom može postati utočište i oslobođenje… Čovjek koji je u Božjem kraljevstvu primio milost pozvan je, dakle, da je dariva onima oko sebe…” U svjetlu tih misli želimo upoznati život blažene Marije Bartolomeje Bagnesi. On može biti veliko ohrabrenje osobito bolesnicima. Kad je to bio za njezine suvremenike, za sve one koji su je upoznali, zašto ne bi bio i za nas? Blažena Marija Bartolomeja Bagnesi rodila se godinu dana prije sv. Filipa Nerija, tj. 15. kolovoza 1514., u Firenzi, samo što taj grad nije nikad napuštala. Rano je ostala siroče bez majke pa je za kuću morala sama preuzeti brigu. Po naravi je bila sklona molitvi i slobodno je vrijeme posvećivala razmatranju i razgovoru s Bogom. Jednoga dana pohodila ju je teška, bolna bolest, te kroz 45 godina gotovo nepokretnu prikovala uz krevet. I sada je došao njezin čas. Ona je u toj kušnji pokazala toliku strpljivost da je zamalo izišla na glas kao svetica. Svi su se divili hrabrosti s kojom ona nosi svoj križ i od nje učili kako u životnim poteškoćama, pa bile one ne znam kako teške, valja biti strpljiv i Bogu odan. Njezin bolesnički krevet postade stjecište mnogih duša, što su joj se preporučivale u molitve i od nje tražile savjeta. Bartolomeja je god. 1547. dobila dopuštenje da može ući u treći dominikanski red, no ostati i dalje u svojoj kući, u njoj moliti, trpjeti, davati dobar primjer i s posjetiteljima duhovno razgovarati. Duhovno su je vodili i pomagali dominikanci i pobožni svećenik Antonio Campi. Pričešćivala se gotovo svaki dan, a često joj je to bila jedina hrana. Bila je veoma povezana i s karmelskim samostanom Santa Maria degli Angeli, u kojemu će nakon smrti 28. svibnja 1577. naći i svoje počivalište. Bog je svoju vjernu, uzornu i strpljivu službenicu poslije smrti proslavio čudesima. Na njezin je zagovor ozdravila od teške bolesti i slavna firentinska svetica Magdalena De’ Pazzi. Primjer ljubavi prema Bogu i bližnjemu Marije Bartolomeje Bagnesi, kojim je duhovno obogatila mnoge, govori jasno kako i bolestan čovjek, ako zna ljubiti, može veoma mnogo dobra učiniti. Dok promatramo život te blaženice, koja je mnogo ljubila, jer je mnogo trpjela, vjerujemo u svu istinitost Pascalovih riječi, koji napisa da “sva tjelesa i svi duhovi i sve što oni mogu proizvesti nije toliko vrijedno koliko najmanji pokret ljubavi”. Jasno je da je tu riječ o čistoj ljubavi, koja je sposobna sebe zaboraviti, a drugima se davati.

27. svibnja

Sveti Augustin, apostol Engleske († 604/5)

Oživotu svetog Augustina, koji stoji na počecima pokrštavanja engleskoga naroda, prije njegova poslanstva u Englesku g. 596., ne znamo gotovo ništa osim jedne dragocjene pojedinosti da je bio “syncellus” sv. Grgura Velikoga. To znači da je skupa s njime stanovao u istom samostanu, vjerojatno u ćeliji odmah do njegove. Biti uz redovnika takvoga formata kakav je bio Grgur Veliki, jedan od četvorice zapadnih velikih Otaca, značilo je za Augustina, sigurno, veoma mnogo. Kad je Grgur Veliki g. 590. postao papa, počeo je pomalo razmišljati o misijama na britanskom otoku među bjeloputim Anglima. Za tu veoma tešku i delikatnu misiju izabrao je Augustina, koga je iz redovničkih dana dobro poznavao, i poslao ga onamo s još 40 monaha. Na prvom putovanju Augustin, došavši u Aix-en-Provence, u Galiji, i čuvši ondje loše vijesti o zemlji i stanovnicima Velike Britanije, osjeti u duši strah i vrati se natrag u Rim. Od straha, dakle, nisu pošteđeni ni sveci. To je posve razumljivo jer i oni su ljudi i ništa im ljudsko nije strano. Papa Grgur Veliki nije htio da se odustane od te misije. On je Angle želio učiniti drugovima anđela i zato je Augustina ohrabrio i ponovno s preporučenim pismima na galske biskupe i knezove na put poslao. U pratnji vojnika i tumača Augustin se s ostalim misionarima, prešavši Galiju i kanal između Galije i Britanije, g. 597. napokon iskrcao na otoku Thanetu, kod ušća rijeke Temze u more. Poučen dobro od pape Grgura, Augustin je želio da njegovo poslanstvo u tuđoj zemlji bude zakonito, zato je o svom dolasku odmah obavijestio kentskoga kralja Etelberta, koji je od g. 593. stajao na čelu saveza britanskih kraljevstava. Taj vladar, još poganin, imao je za ženu kršćanku Bertu, franačku princezu. Ona je blagotvorno utjecala na svoga muža i u njemu stvarala malo-pomalo naklonost prema kršćanskoj vjeri. On, dakle, primi veoma dobrohotno kršćanske misionare, pobrinu se za njihovo uzdržavanje i dade im potpunu slobodu naviještanja. Privremeno im je ustupio i crkvicu Sv. Martina, kojom se služila njegova žena Berta. Ipak se nastojao što bolje obavijestiti o naravi i svrsi toga poslanstva, koje je došlo čak iz daleka Rima. Uvjerivši se da su ti misionari Božji ljudi, koji uče o pravome smislu života, vidjevši njihovu svetost i djela, a osobito njihova vođe Augustina, i sam zatraži da bude što bolje poučen u vjeri i napokon kršten. Sveti primjer je opet djelovao i naviještanje činio vjerodostojnim i prihvatljivim. Etelbert se s mnogim drugima pokrstio 1. lipnja 597. Postavši kršćanin, postade i velikim zaštitnikom i promicateljem kršćanstva u svojoj kraljevini. Augustinu je za stanovanje ustupio vlastitu palaču, dao obnoviti jednu crkvu, koja postade privremena katedrala, a uz nju sagradi i samostan Sv. Petra i Pavla, kasnije nazvan samostanom Sv. Augustina. Da bolje razumijemo te događaje, napominjemo da je kršćanstvo u Britaniju došlo veoma rano, samo što je za vrijeme seobe naroda stradalo i bilo gotovo uništeno, kao i na mnogim drugim mjestima. Djelo je sv. Augustina i njegovih suradnika napredovalo. On sam u međuvremenu ode u Arles u Galiju, gdje ga je papin namjesnik Virgilije posvetio za biskupa. Vrativši se u Englesku, za Božić je pokrstio preko 10.000 Saksonaca. Papa Grgur Veliki čuvši za tako obilnu žetvu, dade oduška svojoj radosti u dvama pismima, od kojih jedno upravi Eulogiju, biskupu Aleksandrije, a drugo kraljici Berti. U želji da se Crkva u Engleskoj što bolje ukorijeni i proširi, Papa je g. 601. poslao onamo drugu skupinu misionara. Augustinu je kao metropoliti dopustio nositi palij te mu naložio da osnuje dva metropolitanska sjedišta, od kojih će svako imati 12 sufraganih biskupija. Svetac je osnovao prvo sjedište u Canterburyju, a drugo u Yorku. Ipak je prvi metropolita te metropolije bio posvećen za biskupa tek g. 625., kad je Augustin već davno bio u grobu. Ipak stvari u Britaniji nisu išle uvijek baš tako glatko. Papa je Augustinu preporučio da ondje od starosjedilaca Britanaca i došljaka Saksonaca oblikuje jednu Crkvu. No, to je bilo veoma teško jer su starosjedioci Saksonce smatrali osvajačima. Augustin, poučen životnim iskustvom, nije se dao slomiti poteškoćama, već je uporno radio dalje. Sa svojim je monasima nastavio evangelizirati Kentsko kraljevstvo, obrativši ga gotovo svega. Da bi se život Crkve u tim krajevima mogao što normalnije dalje razvijati, osnovao je dvije nove biskupije: jednu u Londonu, posvetivši joj za biskupa Mellita, a drugu u Rochesteru, posvetivši joj za biskupa Justa. Duhovni otac engleske Crkve, sveti Augustin, biskup, posvetio je i sebi nasljednika, a onda 26. svibnja 604. ili 605. u Gospodinu preminuo. Sahranjen je u opatskoj crkvi Sv. Petra i Pavla uz kentskoga kralja. On je po uzoru na sv. Pavla zasadio Crkvu u Engleskoj, a njezine će plodove kasnija pokoljenja u radosti žeti. Sveti Beda Časni u svojoj povijesti Engleske piše da je Augustin zaslužio zvati se apostolom engleskoga naroda. Kao takvoga jednako ga štuju anglikanci i katolici u Engleskoj. Danas između obje sestrinske Crkve postoji sve veće zbližavanje. Želja nam je i molba svih da dođe do potpunog jedinstva kakvo je bilo prije raskola. Neka sveti apostol Engleske svojim zagovorom kod Boga izmoli da kršćani Engleske, kao nekoć tako i danas, budu članovi jedne Kristove Crkve!

26. svibnja

Sveti  Filip Neri, svećenik (1515-1595)

Firenza je rodni grad mnogih velikana duha i mnogih svetaca. Ona je u svome krilu dala život i jednome od najoriginalnijih svetaca Katoličke crkve. To je sv. Filip Neri, čiji se blagdan kao obvezan spomendan slavi u cijeloj Crkvi, naročito svečano u Rimu. Vječni ga grad smatra svojim apostolom, glavnim suzaštitnikom, pa stoga gradska uprava svake godine 26. svibnja na njegov oltar u crkvi Alla Vallicella postavlja jedan zavjetni kalež, dar rimskoga puka. Ta značajna ceremonija, uz prekid od g. 1871. do 1924., traje još i danas, a uvijek uz veliko sudjelovanje vjernika. “Pippo buono” – dobri Filip, za pobožne je Rimljane još i danas veoma zanimljiv i privlačiv svetac. To sam doživio i sam nalazeći se u Rimu u crkvi gdje je njegov grob. Jedna starija gospođa odmah me uputila upravo s nekim oduševljenjem i pobožnošću gdje treba da se pomolim. Filip se rodio 21. srpnja 1515. usred žarkog ljeta u popularnoj gradskoj četvrti Firenze, zvanoj S. Pietro in Gattolino. Ako je istina da okolina utječe na čovjeka, na njegov rast i izgradnju, onda je mali Filip imao sreću što se rodio u jednom od najljepših gradova na svijetu, koji je pun bajoslovnih umjetnina, ali i koji okružuje prekrasna priroda. Živahni je i veseli dječak proveo sretne najranije godine svoga djetinjstva okružen sigurnošću jedne obitelji. Iako je rano izgubio majku Lukreciju, u potpunosti ju je zamijenila dobra maćeha, druga očeva žena. Kao petnaestogodišnji dječak Filip je g. 1530. doživio napad carskih četa Karla V. pod zapovjedništvom vojvode od Orangea na svoj rodni grad, što ga je kao i sve građane Firenze duboko potreslo. Svoj prvi odgoj Filip je primio kod dominikanaca u samostanu Sv. Marka. Kasnije će priznati da sve dobro što ima u sebi njima duguje. Oni su mu također duboko u dušu usadili ljubav i poštovanje za svoga “mučenika” Jeronima Savonarolu, vatrenog firentinskog propovjednika, koji je zbog sukoba s papom Aleksandrom VI. bio spaljen na lomači. Od toga prežestokoga proroka Filip je naučio da prava obnova Crkve može doći jedino od obnovljenog klera i laikata. Zato će kao svećenik svu svoju aktivnost upotrijebiti za duhovni odgoj mladeži, puka i klera. Još dosta mlad god. 1532., po očevu nalogu, pošao je k svom rođaku Romulu, trgovcu, u San Germano, danas Cassino, podno glasovite benediktinske opatije. Trgovački su ga poslovi slabo privlačili. On nije bio rođen trgovac, iako je ta grana u njegovu rodnom gradu veoma cvala i učinila ga bogatim. Radije se zavlačio u tišinu benediktinske opatije Monte Cassino ili u samotnu prirodu te ondje razmišljao. Napustio je god. 1534. svog rođaka u San Germanu, njegovu trgovinu te kao siromašan hodočasnik pošao na sjever u Rim. Došavši u Rim, Filip se nastanio kod svoga zemljaka Geleotta Caccia, koji je vodio poslove papinske carinarnice. Kao naknadu za stan i uzdržavanje odgajao je njegova dva sina. Inače njemu nije mnogo trebalo jer je bio veoma skromnih zahtjeva. Zadovoljio se s malo kruha, sira, maslina, a to bi zalio čašom svježe vode. Filip je u Vječnom gradu pohađao učilište Sapienza da bi tako nadopunio svoju izobrazbu. Što bi mu preostajalo slobodnog vremena upotrebljavao je za hodočašća u razna rimska svetišta, u katakombe, a nastojao je dobrotom i vedrinom djelovati na svakoga s kime bi se susreo. U Rimu se namjerio i na sv. Ignacija Lojolu i s njime se sprijateljio. Taj ga je veliki učitelj uputio u “unutarnju molitvu”. Filip Neri je zaređen za svećenika god. 1551. Bilo mu je tada već 36 godina. Tada se povukao u kuću bratovštine San Girolamo della Carita. I tu je nakon mnogih pokušaja započeo svoje vlastito djelo, takozvani oratorij. Oko njega kao oko duhovnog vođe sve se više počela okupljati jedna zajednica. Većinu članova te zajednice upoznao je u ispovjedaonici revno ispovijedajući i vodeći duhovne razgovore. U poslijepodnevnim satima u jednoj maloj ćeliji s najodabranijima bi zajedno čitao sv. Ivana, sv. Pavla – svoje biblijske ljubimce – pa onda Augustina, Kasijana, Tomu Akvinca, Gersona i Colombinija. Koji put bi sa svojim odgajanicima išao na šetnju, a onda uvečer skupa s njima dugo klečao u molitvi i klanjanju u crkvi Sv. Jeronima. Doskora je za sve veći priliv posjetiteljia njegova ćelija postala premalena. Zato uz crkvu sagradiše prostoriju koju nazvaše oratorium, a od g. 1554. i zajednica koja se tu okupljala nazva se isto tako. Oratorij postade mjesto duhovnih susreta, škola teologije i kršćanskoga života. U njemu se duhovno čitalo, razmatralo i proučavalo Sveto pismo i tako stjecalo ono prijateljevanje s Božjom nadahnutom riječju. No čitali su se i životopisi svetaca, onih ljudi u kojima je ta Božja riječ postala život. Posjetitelji oratorija nisu ostali kod toga samo, već su se dali i na djela milosrđa. Obilazili bi bolnice, ubožnice, ulice, te pomagali bolesnicima i siromasima. Među prve Nerijeve učenike valja ubrojiti mladog rimskog senatora Tarugija, kasnijeg kardinala, i slavnoga Baroniusa, jednoga od najslavnijih oratorijanaca, tvorca epohalnog djela crkvene povijesti. Filip Neri je po nalogu Pape god. 1564. morao preuzeti kao dušobrižnik i brigu za firentinsku crkvu i zajednicu u Rimu. Tada mu pritekoše u pomoć već kao svećenici njegovi prvi i najbolji učenici: Tarugi, Bordini i Baronius. S njima je stvorio malu bratsku zajednicu svjetovnih svećenika, koji su provodili zajednički život. U papi Grguru XIII. (1572-1582) Filip Neri je imao oslonac i jamstvo za nesmetan rad. Prije njega je imao problema pa je dva put došao i pred inkviziciju, ali je oba puta proglašen nedužnim i pravovjernim. Kako je firentinsku koloniju učinio neovisnom te u Valicelli uz tamošnju crkvu podigao novi oratorij, njegovo se djelo još više učvrstilo i usavršilo. Kad je g. 1578. u Valicelli stara crkva ustupila mjesto novoj, zvanoj Chiesa Nuova, koja i danas postoji (u njoj je i svečev grob) tada je njegov oratorij postao jedno od središta duhovne obnove u Rimu. U nj su dolazile po duhovnu hranu stotine i tisuće Rimljana, i tako veseli, originalni, ali sav Božjom ljubavlju prožeti Filip Neri postade jedna od središnjih ličnosti Vječnoga grada. Uza nj su bili njegovi svećenici i braća oratorijanci. Ta je kongregacija, životno djelo sv. Filipa Nerija, 15. srpnja 1575. papinskom bulom zadobila i službeno odobrenje Crkve. Pastoralna djelatnost sv. Filipa Nerija nije se sva iscrpla u krugovima oratorija, ona je išla i dalje te dopirala i do crkvenih dostojanstvenika i na njih izvršavala blagotvoran utjecaj. Filip je bio savjetnik papâ, od Pija IV. do Grgura XIV. i Klementa VIII. Bio je prijatelj i duhovni savjetnik: kardinala sv. Karla i Federica Borromea, slavnoga glazbenika Palestrine i drugih manje poznatih umjetnika. Sv. Filip Neri je volio lijepu glazbu i baš se iz njegova oratorija razvila nova vrsta glazbenih djela nazvana oratorij, a to je vokalno-recitativno-instrumentalna skladba. Ako se pitamo kako je taj jednostavni Firentinac mogao razviti toliku, tako svestranu i uspješnu djelatnost, onda mislim da ćemo na to pitanje najbolje odgovoriti jednim citatom iz sv. Augustina, iz njegove Dvanaeste rasprave o Ivanovu evanđelju. Svetac piše: “Nitko ne vidi Duha, pa ipak na koji onda način čujemo njegov glas? Kad odjekuje psalam: to je glas Duha. Kad odjekuje Evanđelje: to je glas Duha. Kad odjekuje Božja riječ: to je glas Duha. Čuješ njegov glas, ali ne znaš odakle dolazi ni kamo ide. I ako si rođen od Duha, takav ćeš biti i ti.” Filip Neri je bio rođen od Duha. Crkva na njegov blagdan u molitvi kaže da je “bio čudesno prožet ognjem Duha Svetoga”. I taj je Duh preko njega djelovao, u svim njegovim djelima i pothvatima odzvanjao, k njemu privlačio. Po tome Duhu on postade “drugi apostol Rima”. U tome Duhu preminuo je pun radosti. Njegov oproštaj od ovoga svijeta nije bila žalost, već radost u Duhu Svetom. Svetac je još ujutro 25. svibnja 1595. slavio svetu misu “kličući i pjevajući od radosti”. Nitko osim njega nije slutio da će brzo umrijeti. A umro je već sljedeće noći u 3 sata. Samo dva mjeseca nakon njegove smrti započe proces za njegovo uzdignuće na oltar. Proces je završio dekretom kanonizacije od 14. svibnja 1622. Filip Neri je svetac koji je znao očarati i velike duhove kako za života tako i poslije smrti. Osim njegovih suvremenika, štićenika i prijatelja, dosta je spomenuti još samo trojicu: Berullea iz XVII. stoljeća, Goethea iz XVIII. i Newmana iz XIX. Prvi je u Francuskoj osnovao oratorij, oslanjajući se na rimski oratorij sv. Filipa Nerija, drugi je Filipa Nerija nazivao “svojim svecem”, a treći ga je ljubio kao svoga oca i duhovnog učitelja. Ako bismo htjeli ukratko izreći duhovnost sv. Filipa Nerija, onda bi valjalo naglasiti ove elemente: sve povjerljivije i usrdnije sjedinjenje s Bogom. Sve to bez nekih naročitih putova ili pobožnosti. On koraca kraljevskom stazom jednostavne duhovnosti, koju nam pruža teologija i liturgija. Ta se duhovnost kreće oko Boga, Krista, Gospe i svetaca. Odatle i njegova duboko proživljavana euharistijska pobožnost, sinovska ljubav prema Majci Božjoj, štovanje mučenika, osjećanje s Crkvom. Odatle i njegovo oduševljeno proučavanje asketike, povijesti, arheologije i glazbe. A u svemu se tome zrcalila neobična neusiljenost, prirodnost, jednostavnost i jasnoća. On nije poznavao ni kompleksa ni zavrzlama, već nastojao biti jednostavno i veselo Božje dijete. Filip Neri je bio i veliki prijatelj prirode pa ga učeni oratorijanac Faber u tom pogledu naziva drugim sv. Franjom, samo u modernijem ruhu. On je bio i veliki prijatelj domaćih životinja, onih što ih je mogao držati u svojoj blizini i u gradu. Zato je uvijek imao krletke s malim pticama, s kojima se šalio i zabavljao. Imao je i psa, koga je zvao “capriccio”, tj. svojeglavac te velikoga mačka s krznom ružičaste boje. Taj neobični čovjek i svetac bio je osrednjega rasta, nosio je bijelu, okruglo ošišanu bradu, a na glavi svećenički biret. Da, pravi “Pippo Buono”, dobroćudni Filip, koji je svuda oko sebe širio radost i pouzdanje. Takav je svetac trebao Rimu onoga vremena, ali ne samo Rimu; takvih smo svetaca potrebni i danas, jer oni su ljudi svih vremena ili još bolje: za svako vrijeme.

25. svibnja

Sveti  Beda Časni, crkveni naučitelj (672/3-735)

Ako je istina što u svojoj studiji Patrologija i obnova patroloških pouka napisa Henri Crouzel, “da je kršćanstvo koje se rodilo u semitskoj sredini bilo tada izraženo u helenskoj kulturi, i već po samoj toj činjenici upilo sve ono što je ta kultura u sebi nosila”, onda možemo reći da je benediktinac Beda Časni svojim djelima nastojao blago kršćanske baštine na prijelazu iz staroga u srednji vijek izraziti latinskim jezikom, a opet svojim anglosaskim genijem, i prenijeti ga budućim pokoljenjima. To je u povijesti kršćanske misli i kulture bio njegov povijesni zadatak za koji je imao sve naravne i nadnaravne pretpostavke. Beda se rodio ili 672. ili 673. godine u sjevernoj Engleskoj. Kad mu je bilo tek 7 godina, roditelji su ga kao oblata, neke vrste samostanskoga kandidata, predali Benediktu Biscopu, koji je nekoliko godina prije toga osnovao benediktinski samostan u Wearmouthu. Beda o samom sebi piše ovako: “Rodio sam se na poljskom posjedu toga samostana. I kad sam bio u dobi od 7 godina, moja me obitelj povjerila na odgoj i izgradnju najprije časnome opatu Benediktu, a kasnije opatu Ceolfrithu. Sve preostalo vrijeme svoga života proveo sam u tom samostanu i posve se posvetio proučavanju Svetoga pisma. I dok sam živio po stezi pravila te dan za danom u koru s ostalima pjevao časoslov, moja je naročita radost uvijek bila studirati, proučavati i pisati.” Kad čitamo tu ispovijest, onda nam je jasno da je Beda bio pravi čovjek za svoj životni zadatak. Imao je smisla, vremena, mogućnosti i mira za jedan kulturni rad koji će obogatiti stoljeća. Beda je u 19. godini primio red đakonata, a u 30. svećeništva. Oba mu je reda podijelio biskup Hexhama sv. Ivan Beverly. Beda u svojoj autobiografiji dalje piše: “Od vremena kad sam postao svećenik pa sve do svoje 59. godine bavio sam se proučavanjem Svetoga pisma kako iz vlastite potrebe tako i za potrebe svojih”, tj. redovnika koje poučavaše u svetim znanostima. Za vrijeme svojih 55 godina redovničkoga života Beda se rijetko kada udaljio iz svog samostana. Učinio je to samo nekoliko puta, i to zbog studija. Jedanput je išao u pohode svećeniku Wicredu, drugi put je kratko boravio na otoku Lindisfarneu kod opata-biskupa Eadfritha i ondje skupio potrebne podatke za pisanje životopisa sv. Kutberta, i napokon treći put je išao u York opatu-nadbiskupu Egbertu, svom nekadašnjem učeniku. Ondje je na samostanskoj školi jedno vrijeme poučavao. Ta je škola pod vodstvom slavnog Alkuina brzo izišla na glas. Neki misle da je Beda jednom išao u Rim, no to se mišljenje sa sigurnošću ne može dokazati. Posljednje dane Bedina života kao očevidac opisao je veoma dirljivo njegov učenik Kutbert. Taj je opis kao drugo čitanje ušao i u Časoslov Božjega naroda. Kutbert piše: “U utorak pred Gospodinovo uzašašće Beda je počeo teže pobolijevati u disanju. Isto tako pojavila se na nogama mala oteklina. Ipak je tog cijelog dana držao pouku i veselo kazivao u pero. Od vremena do vremena rekao bi uz ostalo: ‘Učite užurbano, ne znam dokle ću živjeti i neće li me uskoro uzeti moj Stvoritelj.’ Nama je bilo jasno da je bio dobro upućen u svoj svršetak. Budan je proveo noć u zahvaljivanju. Sutradan, to jest u srijedu, naredio je da pomno pišemo što smo započeli. To smo radili do trećeg časa. Od trećeg smo časa hodali s moćima svetaca, već po običaju onoga dana. Jedan je od nas bio s njime i rekao mu: ‘Dragi učitelju, još nedostaje jedno poglavlje iz knjige koju si kazivao u pero. Čini li ti se teško da te još pitamo?’ On odgovori: ‘Lako je, uzmi svoju trsku i uredi te brzo piši’. To ovaj i učini. O devetom času kaza meni: ‘Imam neke dragocjenosti u svome kovčežiću, to jest papar, rupce i tamjan. Otrči brzo i dovedi mi prezbitere našeg samostana da im dadem te neznatne darove što mi ih je Bog dao.’ Kad su se okupili, govorio im je. Pojedinačno ih je opomenuo i molio da za nj odsluže mise i da pomno obavljaju molitve. Oni su to drage volje obećali. Svi su bili tužni i plakali, ponajviše zato što je rekao da misli kako oni više neće dugo gledati njegovo lice u ovome vijeku. A radovali su se kad im ovo kaza: ‘Vrijeme je, ako se tako čini mome Stvoritelju, da se vratim onomu koji me načini, koji me stvori, koji me je – kad me ne bi – oblikovao iz ništa. Dugo sam živio, moj mi je život dobro predvidio blagi Sudac: vrijeme je moje smrti tu, jer želim umrijeti i biti s Kristom. Duša moja želi vidjeti u njegovu sjaju moga kralja Krista.’ Mnogo je još toga rekao na našu izgradnju. U veselju je proveo do večeri. Prije spomenuti mladić još je kazao: ‘Dragi učitelju, još jedna tvrdnja nije napisana.’ A on će: ‘Napiši brzo!’ Malo zatim reče mladić: ‘Sada je misao napisana.’ On odgovori: ‘Dobro, uistinu si kazao: svršeno je. Uzmi moju glavu u svoje ruke jer mi je veoma ugodno kad sjedim nasuprot svome svetom mjestu s kojega sam obično molio. Tako i sjedeći mogu zazivati svoga Oca.’ Tako, pjevajući s poda svoje sobice: ‘Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome’ i spomenuvši Duha Svetoga, izdahnu iz tijela posljednji dah. Poradi toga što je – u to treba bez ikakve sumnje vjerovati – na ovome svijetu bio stalno najpobožnije neumoran u hvaljenju Boga, i preselio se u veselje nebeskih želja.” Sveti Beda je umro 26. svibnja 735. Čini se kao da je imao i jednu sestru redovnicu, kojoj je posvetio komentar Kantiku proroka Habakuka. Neki ipak tumače njegove riječi u tome spisu u posve duhovnome smislu, dakle, ne kao upravljene samo jednoj određenoj osobi. Sveti Beda je bio marljiv i plodan pisac pa nije čudo da je mnogo i napisao. Počeo je pisati gramatička djela već kao đakon. Pisao je s lakoćom u prozi i stihovima, latinskim i pučkim jezikom. Od teoloških djela najznačajnija su mu egzegetska, a dijele se u Komentare i Homilije. Zbog tih je spisa u srednjem vijeku uživao glas kao “theologus celeberrimus”, tj. najslavniji bogoslovac. U tumačenju Svetog pisma, iako rado slijedi tzv. duhovno tumačenje, ne zanemaruje ni literarno, doslovno, štoviše na njemu temelji sva svoja moralna i alegorijska tumačenja. Želeći biti što vjerniji predaji Crkve, on u tumačenju Svetog pisma vjerno slijedi svete Oce, osobito Augustina, Jeronima, Ambrozija i Grgura Velikoga, dakle, četiri velika zapadna Oca. Sljedeći ta velika svjetla Crkve, postao je i sam svjetlo, “candela ecclesiastica in domo Dei” – crkvena svijeća u kući Božjoj. Tu je kuću osvijetlio svojim velikim i dubokim poznavanjem i tumačenjem Pisama. Uz teološke spise napisao je i nekoliko asketskih. No, naročito se proslavio svojim povijesnim spisima. Od njih je najvažniji Historia ecclesiastica gentis Anglorum (Crkvena povijest engleskoga naroda, u 5 knjiga). To je istinsko remek-djelo, zbog kojega je zaslužio časni naslov “otac povijesti Engleske”. O tome djelu piše G. Prampolini: “Skladnim stapanjem raznih elemenata Bedino djelo nosi žig čudesne modernosti. Ono još i danas zbog trijeznog realizma u pripovijedanju za čitanje je veoma privlačno. Djelo odiše i rimskim duhom, to jest ljubavlju prema rimskoj Crkvi, kao pročelnici i majci svih crkava.” Prema mjerodavnom mišljenju isusovca Silve-Tarouchea, to djelo sv. Bede “najbolje je što ga kršćanska književnost do njegovih vremena uopće stvori. Pa i kasnije na tom području nema vrjednijeg djela sve do Povijesti Crkve u Hamburgu, što ga g. 1075. napisa Adam iz Bremena.” Crkvenu povijest sv. Bede preveo je na anglosaski kralj Alfred Veliki. Uz crkvenu povijest sv. Beda je napisao i vrijednih hagiografskih djela. Tako npr. Historia abbatum ili Život petorice svetih opata. To je povijest dvostrukog samostana: u Wearmouthu i Jarrowu kroz njihovih pet opata. U Jarrowu je i svetac proveo najveći dio svoga života, a oba su samostana imala istog opata, pa je u njima strujao isti duh i život. Od ostalih hagiografskih djela opću vrijednost ima njegov Martirologij, koji smo u ovoj zbirci duhovnih velikana kroz pojedine mjesece češće spominjali i navodili. Uz ta sv. Beda je pisao i gramatička i pozitivno-znanstvena djela. Ona su ga uvrstila među najučenije ljude srednjega vijeka. Pisao je O naravi stvari, O vremenima itd. Uz vrijedna djela u prozi otac je engleske crkvene povijesti pisao, odnosno pjevao, u korektnim stihovima, koji odišu toplinom i pravim pjesničkim nadahnućem. U velikoj Migneovoj patrističkoj zbirci nalazi se i 16 Bedinih pisama, pa tako i ona sačinjavaju vrijedan dio njegove pismene ostavštine. Najveći dio tih pisama upravio je Aki, biskupu Hexhama, svom velikom i svetom prijatelju. Povjesničari, a za njima teolozi, ističu vrijednost jednoga Bedinoga spisa o svakidašnjoj ili bar čestoj pričesti. U njemu se svetac pokazuje kao velebni svjedok vjere Katoličke crkve i pobožnosti prema Euharistiji. On traži da vjernici budu poučeni kako je spasonosno često primati svetu pričest. Veliki teolog sv. Robert Bellarmino, ističući važnost sv. Ivana Damašćanskog, Bedina suvremenika, pravi ovu dražesnu usporedbu: “Jedan je svojom mudrošću prosvijetlio Zapad, drugi Istok.” Usporedba prilično odgovara stvarnosti. S djelom svetog Bede, kako piše medievalist – stručnjak za srednji vijek – Martin Grabmann, započelo je proljeće koje mnogo obećavaše. Sveti Beda je bio pravo čudo svetosti i učenosti svoga vremena. Crkva ga je uvijek mnogo cijenila, a papa Lav XIII. proglasio ga je i naučiteljem Crkve. Pred njegovom učenošću i svetošću valja izraziti najdublje poštovanje, a i zahvalnost, jer je njome zadužio ne samo svoju domovinu Englesku, već i cijelu Crkvu. On u povijesti Crkve ima, zaista, univerzalno značenje. Novi nadimak “Časni” nosi uistinu zasluženo.

Sveti Grgur VII., papa (1020/25-1085)

Hildebrand, kasniji papa Grgur VII., rodio se između g. 1020-25. najvjerojatnije u Soani, u pokrajini Toskani. Po majci je bio u rodu s rimskom obitelju Pierleoni, pa su ga te rodbinske veze dovele u Rim. Tu je vjerojatno postao redovnik benediktinac u samostanu Sv. Marije na Aventinu. U času kad je car Henrik III. u Sutriju g. 1046. papu Grgura VI. skinuo s njegova prijestolja, Hildebrand se nalazio među papinim kapelanima. Prognanoga papu slijedio je u Köln, gdje je ostao do njegove smrti. Poslije papine smrti Hildebrand je stupio u glasovitu opatiju u Clunyju, koja je onda bila središte crkvene obnove. Kad je g. 1048. izabran za papu sv. Leon IX., biskup Toula, uzeo je sa sobom Hildebranda, poveo ga u Rim te učinio jednim od svojih najbližih suradnika. I sada počinje njegova velika, upravo strastvena djelatnost za obnovu crkvenoga života. U njoj je bilo njegovo životno poslanje. Uz papu Leona IX. i njegove nasljednike vatreno se borio protiv tri zla, što su onda poput more pritiskala Crkvu. Bila je to laička investitura: od svjetovnih vladara postavljanje i uvođenje u službu crkvenih prelata – tim putem su i mnogi nevrijedni došli na važne i odgovorne položaje u Crkvi – nadalje simonija: prodavanje i kupovanje crkvenih časti – i napokon klerogamija ili nepoštivanje zakona svećeničkoga celibata. Papa Viktor II. g. 1056. poslao je Hildebranda kao svoga legata u Francusku, gdje je taj na pokrajinskom saboru u Lyonu lišio službe šestoricu biskupa, koji su na biskupsku stolicu došli simonijom. U službi papâ i Crkve Hildebrand je uspješno izvršio još i mnoge druge misije. U tome poslu veoma mu je mnogo pomagao jedan reformni pokret u Lombardiji, koji se zvao “Pataria”. Članovi toga pokreta bojkotirali su oženjene svećenike i nedostojne prelate. To su najviše činili izbjegavajući njihovo bogoslužje. Na taj se način u Crkvi sve više stvaralo javno mnijenje protiv svih zloporaba, a to je ne malo pomagalo i u njihovu otklanjanju. Nakon smrti Aleksandra II. g. 1073., zbog svoga velikog ugleda, žara u zalaganju za obnovu Crkve, izabran je za njegova nasljednika Hildebrand, koji uze ime Grgur VII. Uz nastavljanje borbe za svestranu obnovu Crkve, novi si je papa postavio kao zadatak rad na sjedinjenju istočne i zapadne Crkve; bilo je to tek dvadesetak godina nakon istočnog raskola, a i pokretanje križarskih vojna za oslobođenje Svetoga groba iz ruku Seldžuka. Međutim, žalosni sukob s njemačkim carem Henrikom IV. omest će Papine planove. Postavši papa, Grgur VII. je želio korjenito Crkvu osloboditi moralnih zala koja su je gušila. Smatrajući da je laička investitura temeljno zlo iz kojeg proizlaze ostala, stavio je sjekiru na korijen stabla da zlo uništi u samome začetku. Zato je već na korizmenoj sinodi 1074. godine uveo veoma stroge mjere protiv svih svjetovnih vladara koji se i ubuduće budu usudili biskupe i opate postavljati i uvoditi u njihovu službu. Međutim, njemački je car Henrik IV. i dalje radio posve suprotno onome što je Papa nalagao. Papa ga je opomenuo i zaprijetio mu izopćenjem iz Crkve. Na to je Henrik samovoljno 24. siječnja 1076. na saboru u Wormsu Papi ovako odgovorio: “Hildebrand više nije papa već lažni monah… Ti, dakle, po sudu svih naših biskupa i našem osuđeni i prokleti, siđi dolje, napusti prisvojenu apostolsku Stolicu! Mi, Henrik, Božjom milošću kralj, govorimo ti sa svim našim biskupima: Siđi, siđi!” To je od jednoga svjetovnoga vladara u odnosu prema Crkvi bilo ipak previše, bilo grubo uplitanje u potpuno crkvene poslove, bio najprozirniji cezaropapizam, volja imati u Crkvi glavnu riječ, od Crkve učiniti sluškinju carskih probitaka. I da je papa Grgur VII. ili bilo koji drugi papa ili biskup na takva nastojanja samo šutio, izdao bi svoju pastirsku službu. Na sreću, papa Grgur VII. bio je čovjek koji se za zakonite probitke Crkve znao boriti. Car Henrik IV. poslao je u Rim kao svoga poslanika Rolanda iz Parme i taj je ondje na korizmenoj sinodi pročitao carevo izazovno pismo. U dvorani sinode nastala je takva uzbuna i negodovanje da je samo posredovanje pape Grgura spasilo carskog poslanika da ondje na licu mjesta ne bude linčovan. Papa je tada Henrika IV. udario kaznom izopćenja iz Crkve. To je za Henrika urodilo neželjenim posljedicama, jer mu otkazaše poslušnost knezovi, a i puk, i on odluči kao pokornik poći u Italiju i ondje zamoliti Papu da s njega skine kaznu izopćenja. I tako je došlo do susreta u Canossi između Pape i Cara, susreta od kojeg se njemačko nacionalno biće nije nikada u potpunosti moglo osloboditi neke otpornosti prema “ultramontanizmu” i Rimu, i možda je već u Canossi bilo bačeno sjeme koje će u XVI. stoljeću dovesti do loma jednog dijela Njemačke s Rimom. Papa je u Canossi s Henrika skinuo kaznu izopćenja, ali to Henrika nije promijenilo. On je i dalje išao svojim putem, koji je doveo do drugog loma, izopćenja i rata. Henrik je s vojskom došao pred Rim i g. 1084. napokon ga osvojio. Papa Grgur se sklonio u Anđeosku tvrđavu. Velik dio rimskoga klera i puka Papu je ostavio na cjedilu i priznao protupapu, koga je bio postavio Henrik. Papi su pritekli u pomoć Normani; oslobodivši ga, povedoše ga sa sobom u Salerno. Ondje Papa umrije 25. svibnja 1085. Pavao V. godine 1606. proglasio ga je svetim. Sudovi su o Grguru VII. podvojeni. Kod mnogih sudova o njemu govore više strasti i pristranost nego hladnoća i objektivnost. W. Brandmüller je lijepo zapisao: “Hildebrand je morao biti zaboravljen, da je mogao postati Grgur.” Time je htio reći da je Hildebrand, postavši papa, bio sav prožet sviješću svoje velike odgovornosti za Crkvu, i u toj je svijesti radio sve ono što je kao papa uopće radio. To ga je stajalo mnogih žrtava, razočaranja i poniženja, ali on nije ustuknuo. Znao je da svoju dužnost mora izvršiti pa njemu osobno bilo kako bilo. A u tome i jest sva njegova posve ljudska veličina koju mu je priznala i nepristrana povijest nazvavši ga “velikim”. Protestanti sigurno ne simpatiziraju papinstvo, a još manje Grgura VII., pa ipak je jedan od najboljih poznavatelja srednjovjekovne povijesti, koji inače nije bio prijatelj papinstva, baš protestant Gregorovius u svom velikom djelu Rim u srednjem vijeku o Grguru VII. napisao ovo: “U povijesti papinstva uvijek će sjati dvije zvijezde i pokazivati duševnu veličinu papa: Leon I., pred kojim je uzmaknuo grozni razbojnik Atila, i Grgur VII., pred kojim je u pokorničkoj haljini klečao Henrik IV. Prvi svjetski događaj napunja te počitanjem pred potpuno moralnom veličinom, a drugi te sili da se diviš gotovo nadčovječnom značaju… Grgur je sjajna zvijezda srednjega vijeka. Pogled će na nju očaravati sva vremena, a povijest kršćanskoga svijeta, kad ne bi mogla pokazati na taj silni značaj sina zanatlije pod tijarom, izgubila bi ponajkrasniju stranicu.” Za nas Hrvate katolike može biti čast što je hrvatski kralj Zvonimir bio u dobrim vezama s tim velikim papom Grgurom VII. Njegov poslanik Gebizon, opat glasovitog rimskog benediktinskog samostana Sv. Aleksija i Bonifacija, u nedjelju 4. listopada 1075. okrunio je u Solinu, u crkvi Sv. Petra, Zvonimira za hrvatskoga kralja. Krunidba je kraljeva imala tada značaj crkveno-vjerskoga čina. Zvonimir je okrunjen po rimskom krunidbenom obredu, a s njime je bila okrunjena i žena mu kraljica Jelena Lijepa. Nakon krunidbe kralj je položio prisegu vjernosti papi i Crkvi. U prisezi, osim vjernosti, Zvonimir obećaje da će štititi siromahe, udovice i siročad te da će sprječavati trgovinu robljem. Nije se, dakle, u njegovoj zavjernici radilo samo o probitcima Crkve i pape, već i o probitcima ljudskoga društva. Naš uvaženi povijesni stručnjak Miho Barada lijepo piše: “Otpadaju fantazije o nekakvoj nečasnoj vazalskoj pokornosti Zvonimira. To je ugovor prema kojemu papa preko svoga zastupnika, u duhu onoga vremena, kao suveren nad europskim državama izvršuje državno-pravni čin od osobite međunarodne važnosti. Stari su Hrvati cijenili taj čin i u borbama se uvijek na nj pozivali.” Netko ovo može smatrati apologetskim pristupom k stvarima. Ne želimo tako baš pristupati povijesnim događajima, ali isto tako ni stajati skrštenih ruku kad se o njima iznose skroz-naskroz subjektivna, zlonamjerna i neobjektivna mišljenja i sudovi. Nikakav sustav ni filozofija nemaju i ne mogu imati monopol nad izricanjem povijesnih sudova. Do njih valja doći mirnim i trijeznim proučavanjem bez uplitanja ideologija. Mislim da je to baš u vezi s Grgurom VII. i Zvonimirom važno napomenuti.

Sveta Magdalena De’ Pazzi (1566-1607)

Katarina – tako se zvala naša svetica prije ulaskaa u samostan – potjecala je iz glasovite i stare plemićke firentinske obitelji De’ Pazzi. Rodila se u gradu na Arnu 2. travnja 1566. Iako rođena u obilju i bogatstvu, već od malena pokazivaše mnogo smisla za duhovne vrijednosti. Bila je veoma pobožno, a i duševnim darovima bogato nadareno dijete. Od kršćanskih tajna najviše su je privlačile tajna Presv. Trojstva i Euharistije. U njih je u molitvi uranjala, a molitvu nije propuštala ni onda kad joj je bila suha i teška. To je jedna od vrlina koja se pojavljuje u životu mnogih svetaca. Oni su ostali vjerni molitvi, i kad to nije bilo lako, kad ih je pratila suša i bezutješnost. U takvim je časovima naročito važno ostati vjeran molitvi. Kad je Katarini bilo 9 godina, jedan isusovac, koji je duhovno vodio članove njezine obitelji, uočivši njezinu darovitost i smisao za molitvu, dao joj je knjižicu razmatranja o muci Isusovoj. Njome se djevojčica svaki dan vjerno služila i tako malo-pomalo ulazila u vještinu razmatranja, ali i u tajne Kristove muke. To je bila divna i temeljita priprava za njezinu prvu pričest, koju će s mnogo pobožnosti i žara primiti u 10. godini. Susret s Isusom u svetoj pričesti bio je za nju tako snažan doživljaj da je samo nekoliko tjedana kasnije položila zavjet vječnog djevičanstva, želeći na taj način posve i isključivo pripadati samo Isusu. Prava je ljubav uvijek djelotvorna. Tako je to bilo i kod Katarine. Ona je za svoga ljubljenoga Isusa željela nešto i učiniti. Pružila joj se krasna prilika kad se s roditeljima za vrijeme ljetnih mjeseci nalazila na obiteljskom dobru na selu. Ondje je okupljala seoske djevojčice i poučavala ih u katekizmu. Bilo je to nakon Tridentskog obnoviteljskog sabora, kad je u Crkvi strujao vjetar obnove i kad se mnogo držalo do katehizacije djece i mladeži. I Katarina se na svoj način i prema svojim mogućnostima uključila u to obnoviteljsko strujanje. Katarina je svoju ljubav prema Isusu pokazivala i svjesnim djelima pokore, u kojima se marno vježbala. Na taj se način dobro oboružala za borbu koja ju je čekala. Bila je to borba za ostvarenje redovničkog poziva. Kad joj je bilo 16 godina, već su počele kombinacije s njezinom udajom. Kako je bila bogata, ugledna, veoma inteligentna plemićka kćerka, mogla je računati na odličnog partnera. Računali su i drugi, ali ona je odlučno rekla da će prije dopustiti da joj odrube glavu, negoli da izabere drugog zaručnika osim Isusa Krista. On je bio njezin jedini ljubljeni. Od njega se ni po koju cijenu nije dala rastaviti. Roditelji su veoma voljeli svoju kćerku i htjeli da ostane u svijetu i da se dobro uda. No, kad su naišli na njezin odlučan i nepokolebljiv otpor, dadoše joj za ulazak u samostan svoj blagoslov. Katarina se odlučila za samostan bosonogih karmelićanki Santa Maria degle Angeli u Firenzi, u koji je ušla 2. prosinca 1582. Jedan od glavnih razloga da je izabrala baš taj samostan bio je u tome što se u njemu protivno od običaja onoga vremena išlo svaki dan na pričest. Ona je gorjela od ljubavi prema Isusu u Euharistiji još u svijetu i zato je u samostanu gdje se svaki dan išlo na pričest našla svoj pravi dom. Njoj, gospodskoj kćeri, nije bilo teško ni samostansko siromaštvo, ni stroga poslušnost, ni stega. Ljubav joj je sve to činila lakim, dragim i ugodnim. Znala je da na taj način svome Ljubljenome najbolje služi. Od časa svoga oblačenja, kad je 30. siječnja 1583. svečano obukla siromašno redovničko odijelo, uzevši ime Marija Magdalena, osjetila je svu sreću redovničkoga života. Redovničke je zavjete zbog teške bolesti položila već 27. svibnja 1584. Poglavarice su se bojale za njezin život pa su joj dale zavjete prije propisanog vremena. Ako već mora umrijeti, neka umre sa zavjetima. Dan prije zavjeta Magdalena je osjetila “da ju je Isus sa sobom sjedinio i sklonio u svoj bok, gdje je uživala slatki mir”. Na sam dan zavjetovanja svetica je o sebi zabilježila ovo: “Ujutro u nedjelju Presv. Trojstva, nakon što sam položila svoje zavjete, osjetila sam se kao sva izvan sebe. Snažno me privlačila i prožimala spoznaja o sjedinjenju s Bogom u koje sam ušla po zavjetima.” Bio je to početak njezinih mističnih zanosa koji će je pratiti cijeli život. Magdalena De’ Pazzi je izrazita mističarka. Primila je razne mistične milosti, doživjela izvanredne duhovne spoznaje. Po nalogu poglavarica pokušala je opisati svoje mistične doživljaje. U svojim mističnim zanosima i doživljajima Magdalena je duhovno spoznala veliku istinu da je Bog ljubav, zato ju je tim potresnije, kao nekoć i sv. Franju Asiškoga, mučila misao: “Ljubav nije ljubljena.” Ona je u njezinim zanosima od g. 1585. pa nadalje više nije puštala na miru. Naročito ju je boljelo što i tolike Bogu posvećene osobe vrijeđahu Boga iznevjerujući se preuzetim obvezama. Zato je ovako molila: “O Trojstvo, o Oče, o Sine, o Duše, daj barem jednome od njih svjetlo kojim će upoznati svoju zloću, a meni daj milost da činim djela zadovoljštine pa, ako bi bilo potrebno, da budem spremna založiti i svoj život.” Jednom drugom zgodom molila je ovako: “Ako moja slabost nije dostatna da očisti njihovu zaslijepljenost, tada mi daj tako često umrijeti i ponovno oživjeti sve dok tvojoj pravdi ne bude zadovoljeno!” Gospodin je svoju vjernu službenicu odabrao da bude žrtva zadovoljštine za ljudske grijehe. Od nje je tražio da u duhu pokore najstrože posti o kruhu i vodi sve dane osim nedjelje, da spava samo pet sati dnevno i to na slamnjači, da hoda bosa te ljeti i zimi uvijek u istoj odjeći. Kroz 5 godina Bog je dopustio da je zahvate i najteže duhovne muke, napasti, tama, duhovna suša, tako da upozna svoje ništavilo. Na Duhove g. 1590. to je teško razdoblje kušnje napokon završilo. Dok je ujutro pjevala Te Deum, bila je zahvaćena tolikom silnom utjehom koja ju je prožimala kroz dulje vrijeme. Izdržala je veliku i tešku kušnju pa ju je Bog htio već na ovome svijetu obilno nagraditi. Magdalena je postala učiteljica novakinja. Svojom prvom dužnošću smatrala je priučavati novakinje na revno obdržavanje redovničkih zavjeta. To je činila učeći ih kako se moraju osloboditi svega što nije Bog. Samo s tom slobodom moći će kasnije savjesno obdržavati redovničke zavjete. No, njezina se ljubav i briga nije odnosila samo na novakinje već i na sve sestre u samostanu. Svima je htjela postati sve, svima pomoći u njihovu zvanju, duhovnom životu, ali i u njihovim kućnim poslovima. Bog je svoju službenicu želio što više prokušati i duhovno očistiti pa je posljednjih 16 godina njezina života pripustio na nju veliku kušnju duhovne zapuštenosti i straha za vječno spasenje. Duševnim mukama pridošle su i tjelesne: česta groznica i bacanje krvi. Kad je g. 1604. bila izabrana za subprioricu, bila je već tako slaba i iscrpljena da tu službu nije ni mogla obavljati. Puna bolesti i rana ležala je na svojoj siromašnoj postelji. Unatoč tome, sačuvala je duboki mir, a kad bi primala pričest, pogled joj je izgledao kao preobražen. Svetici se pripisuju riječi: “Trpjeti, ne umrijeti!” Ona ih u tome obliku nije nikad izrekla, ali one odgovaraju sadržaju riječi što ih je sigurno izrekla. A to su ove riječi: “U raju iz ljubavi prema Bogu više neću moći trpjeti, zato ne bih željela umrijeti.” No smrtni je čas ipak došao. Bilo je to 25. svibnja 1607. Bog je svoju službenicu poslije smrti proslavio brojnim čudesima. Zato ju je i Crkva, ispitavši pomno njezin život i kreposti, preko svojih papa proglasila blaženom i svetom. Urban VIII. g. 1626. proglasio ju je blaženom, a Klement IX. godine 1669. svetom. Štovanje se svete Magdalene De’ Pazzi proširilo izvan granica Italije u Francusku, Španjolsku, Portugal, a osobito u Flandriju, u kojoj su središta svetičina štovanja bila u Gentu, Bruggeu, Bruxellesu i Antwerpenu. Veliki je svetičin štovatelj i promicatelj pobožnosti prema njoj bio i glasoviti isusovački propovjednik Segneri. U XIX. stoljeću sv. Josip Benedikt Cottolengo u svojim redovničkim ustanovama mnogo je širio pobožnost prema svetoj karmelićanki iz Firenze, naglašavajući osobito njezin duh molitve i žrtve. Prva nacionalna talijanska crkva u Sjedinjenim Američkim Državama bila je posvećena sv. Magdaleni De’ Pazzi. Posvetio ju je u svome biskupskome sjedištu u Filadelfiji sveti biskup Ivan Nepomuk Neumann, kojeg je svetim proglasio papa Pavao VI. 19. lipnja 1977. (usp. AAS LXIX (1997(, str. 441-444). Svetičin se blagdan u kalendaru opće Crkve slavio 29. svibnja, no bolandisti ga ipak spominju 25. svibnja. Istoga dana svetica se slavila i u karmelskome redu. Danas se po obnovljenom kalendaru u cijeloj Crkvi slavi 25. svibnja, na njezin smrtni dan ili rođendan za nebo. Iz duhovnih spisa sv. Magdalene navedimo ovu lijepu molitvu Duhu Svetom: Dođi, Sveti Duše! Neka dođe jedinstvo Oca, dobrohotnost Riječi! Ti si, Duše istine, nagrada svetima, odmor dušama, u tami svjetlo, bogatstvo siromašnima, blago onima koji ljube, gladnima sitost, putnicima utjeha. Ti si, napokon, onaj koji sadrži sva bogatstva. Dođi, Ti koji si silazeći u Mariju učinio da Riječ postane tijelo, i ostvari u nama po milosti ono što si u njoj izveo po milosti i po naravi! Dođi! Ti si svakoj čistoj misli hrana, Ti izvor svake blagosti, vrhunac sve čistoće! Dođi i oduzmi u nama sve što priječi da nas Ti ne uzmeš u se!

24. svibnja

Sveti Vinko Lerinski († 450)

Poslije prilično burna života u svijetu Vinko se povukao u samostan na otoku Lérins pred Nizzom na Azurnoj obali. Tu je postao redovnik i svećenik. Stekao je visoku klasičnu i teološku naobrazbu. Postao je slavan u povijesti kršćanske dogme po svome djelu Commonitorium, koje je napisao negdje oko godine 434. te u kojem daje odlično obrazloženje kako ćemo sa sigurnošću razlikovati istinski kršćanski nauk od bilo kojeg krivovjerja. On polazi od činjenice da su različite krivi nauci i u prošlosti i u sadašnjosti samovoljno tumačili Sveto pismo. Zato je potrebna crkvena i katolička norma za ispravno tumačenje Svetoga pisma. Ona je s jedne strane pravo shvaćeno načelo kršćanske predaje, a s druge svijest da jedino ispravno tumačenje Svetog pisma pripada crkvenom naučiteljstvu i njegovoj vrhovnoj glavi – papi. Za kršćansku predaju dao je ovu definiciju, koja se često navodi: “Mnogo se valja brinuti da držimo ono što se vjeruje svagdje, uvijek i od sviju, to je uistinu i u pravom smislu katoličko.” O crkvenom naučiteljstvu piše kako je “papa Stjepan, blažene uspomene, ustao protiv nekih krivih nauka, doduše zajedno s ostalim kolegama u biskupskoj službi, ali ipak i pred njima po ugledu svoga biskupskoga sjedišta. On je tada u pismu što je poslano u Afriku dao sljedeći naputak: Ne smije se uvoditi ništa novo što bi bilo u suprotnosti s onim što nam je predano. Taj je sveti i razboriti čovjek znao da pobožnost ne dopušta ništa drugo nego da sve ono što smo primili od otaca bude predano djeci s istom vjernošću. Nadalje, da religiju ne vodimo tamo kamo bismo htjeli, već da je slijedimo onamo kamo nas vodi. Napokon, da je svojstveno kršćanskoj skromnosti i promišljenosti potomstvu predavati ne vlastito, već sačuvati ono što smo primili od prethodnika”. Sveti Vinko Lerinski umro je oko g. 450., a blagdan mu se slavi 24. svibnja. Problematika s kojom se on bavio suvremena je i danas. Tako je Međunarodna teološka komisija početkom svibnja 1973. objavila dokument o jedinstvu vjere i teološkom pluralizmu. U tom dokumentu poštiva se također načelo kršćanske tradicije. Dokument među inim tvrdi: “Istina vjere vezana je za svoj povijesni hod od Abrahama do Krista do Parusije (slavnoga Kristova dolaska na svršetku povijesti). Stoga pravovjerje nije puko pristajanje uz jedan sustav mišljenja i vjerovanja, nego je to sudjelovanje u hodu vjere i u biću Crkve, koja je jedna kroz tijek vremena i koja je pravi subjekt vjerovanja. Budući pak da se vjera proživljava u hodu, to znači da je proživljavanje vjere povezano s praksom i poviješću razvitka vjere. Ali, budući da je kršćanska vjera utemeljena na Utjelovljenoj Riječi, njezin praktički i povijesni značaj bitno se razlikuje od povijesnosti u kojoj bi čovjek sam bio stvaralac svoga smisla. Sadašnja crkvena situacija pogoduje pluralizmu teoloških mišljenja, ali ta različitost ograničena je činjenicom da kršćanska vjera stvara zajedništvo ljudi u istini koja je postala dostupnom Kristu. To znači da je nedopustivo svako poimanje vjere koje bi vjeru svelo na puku pragmatičku suradnju, bez zajedništva u istini. Ta istina nije vezana uz ovu ili onu teološku sistematizaciju, ali je izražena u normativnim iskazima vjere. I kad se radi o doktrinalnim prikazima veoma nejasnim i dvoznačnim, ili upravo nespojivim s vjerom Crkve, Crkva je u mogućnosti razabrati zabludu i dužna je zabludu odbiti, pa i krajnjim sredstvima izričite osude krivovjerja, radi zaštite vjere Božjega naroda. O dogmatskim formulama dokument kaže da ih treba smatrati odgovorima na posve određena pitanja. U tom smislu te formule ostaju trajno istinite. Njihova trajna vrijednost ovisi o trajnoj aktualnosti pitanja na koja one odgovaraju. Traženje odgovara na nova pitanja što ih kršćani danas postavljaju o značenju Božje riječi pretpostavlja odgovor već definiranih dogmatskih formula, premda se na njih ne svodi.” (Navedeno prema prikazu iz Glasa Koncila od 27. svibnja 1973.) Crkveno je učiteljstvo i danas dosljedno sebi. Ono to mora biti jer se ne smije iznevjeriti povjerenoj mu istini. Nijedna novina u nauku ne smije biti u suprotnosti s onim što je Crkva već svečano definirala kao Bogom objavljene istine. Dogmatičar Ferdinand Holböck kaže s pravom da je djelo sv. Vinka Lerinskoga o načelu predaje i danas suvremeno i poučno. Ono nas odgaja u vjernosti prema onome što će nas očuvati od zabluda i skretanja.

Marija Agredska, časna Božja službenica (1602-1665)

Marija Agredska postala je slavna i po svojim mnogobrojnim spisima, mnogo puta izdavanim i na razne jezike prevođenim. Rodila se u Agredi, u pokrajini Burgos, u Španjolskoj 2. travnja 1602. od oca Francesca Fernandeza Coronela i majke Katarine, rođene Arana. Bila je čudo od djeteta jer se već u dobi od 8 godina na Božić posvetila Gospodinu darujući mu svoje djevičanstvo, a u 12. godini već je htjela postati redovnica. Čudo je zapravo bila već sama obitelj iz koje je Marija potekla. I njezina je majka bila duboko pobožna, kontemplativna i mistična duša, pa je nadahnuta odozgor i uz suglasnost ispovjednika kanila svoju kuću pretvoriti u samostan, u kojem bi u povučenosti živjela s Marijom i s drugom kćerkom, koja je također željela u samostan. Marijin je otac uz pristanak žene stupio u franjevački red, gdje su mu se već nalazila dva sina. Takvo nešto u Španjolskoj nije neobično ni danas. Znamo za slučaj obitelji De Aldama, iz koje potječe i glasoviti teolog mariolog, isusovac, otac De Aldama. Kao mariološki stručnjak s veoma zapaženim predavanjem sudjelovao je i na Međunarodnom mariološkom kongresu u Zagrebu. Marijina je majka ostvarila svoj planirani naum. Dolaskom triju sestara bosonogih franjevki mogla je 8. prosinca 1618. otvoriti samostan i posvetiti ga Bezgrješnom Začeću. Svečano su u nj ušle 13. siječnja javno obukavši redovničko odijelo, Marija, uzevši ime Marija od Isusa, njezina majka s imenom Katarina od Presv. Sakramenta i mlađa joj sestra s imenom Jeronima od Presv. Trojstva. Njima su se pridružile druge djevojke iz Agrede. Svršivši sretno propisani novicijat, Marija se 2. veljače 1620., na blagdan Isusova prikazanja u hramu, po redovničkim zavjetima konačno i neopozivo sva prikazala Bogu. S njome je polagala zavjete i njezina majka, a mlađa je sestra zbog prerane dobi morala još čekati. Svečanosti je prisustvovao i Franjo od Presv. Sakramenta, Marijin otac i Katarinin muž, koji je već prije postao redovnik franjevac. Teško je nama koji nismo mistici razumjeti ono što je nakon toga uslijedilo. Mariju su kroz 40 godina zahvatile i držale neopisive fizičke i duševne muke, tako da je sama priznala kako je podnosila prave smrtne muke ne mogavši ipak umrijeti. U isto vrijeme bila je obasipana i darovima i viđenjima u kojima je često gledala Isusa svega izranjenoga, koji ju je poticao da iz ljubavi prema njemu drage volje podnosi svoje muke. Marija je čeznula za što skrivenijim životom s Bogom, a koji će tuđim očima biti zastrt velom najdublje tajne. Zato je i molila Gospodina da je ne obasipa osjetnim zanosima. A Gospodin ju je svojom milošću dovodio do najvišeg stupnja kontemplacije. Po zagovoru Blažene Gospe Marija je iz Agrede bila čudesno oslobođena svojih velikih zala i boljetica, koje su je sprječavale da u svemu sudjeluje u zajedničkom redovničkom životu. Oslobođena njih, ali ne tereta ljubavi prema Ljubljenome, činila je velike pokore. Spavala je samo dva sata na golom podu ili na stolu, bičevala se sve do krvi, nosila na tijelu cilicij, teška užeta i lance, tri dana u tjednu postila o kruhu i vodi. Nama razmaženima, djeci suvremenoga potrošačkoga društva, to sve može izgledati nadasve pretjerano. Možda u tom ima pretjeranosti, ali ne naginjemo li mi u protivnom pravcu također prema pretjeranosti? Marijina pokora nije bila svrha samoj sebi, nije bila zatvorena u se, već otvorena prema Gospodinu i prema dušama. Ona je, poput njega na križu, žeđala za spasom duša te je za obraćanje nevjernika prikazivala mnoge žrtve i molitve. Njezini životopisci čak spominju da je Gospodin s njom mnogo puta učinio čudo bilokacije, tj. da je u isto vrijeme bila prisutna na dva različita udaljena mjesta: u svom samostanu u Španjolskoj i u Americi, gdje je tamošnjim Indijancima propovijedala na njihovu jeziku. Te pojave spominje u svom lijepom prikazu o Božjoj službenici u Enciklopediji svetaca i Antonio Blasucci, konventualac, docent duhovne teologije na Papinskom teološkom fakultetu sv. Bonaventure u Rimu. Marija Agredska bila je u dobi od 25 godina izabrana za poglavaricu svoga samostana i u toj je službi, izuzev razmaka od tri godine, ostala sve do smrti. Njezino je vodstvo kuće bilo u svakom pogledu primjerno i izvanredno, pa je samostan u Agredi tada bio među najboljima u Španjolskoj. Po nalogu svoga duhovnoga vođe Marija je god. 1637. počela pisati svoj slavni ali i prijeporni spis Mistica ciudad de Dios (Tajanstveni Božji grad), u kojem na veoma subjektivan način opisuje život Majke Božje. Ona se zapravo već 10 godina spremala za pisanje toga djela. Kad ga je počela pisati, pisala ga je brzo. Kroz 20 dana bio je već gotov prvi dio djela. Jedna kopija rukopisa dana je španjolskom kralju Filipu IV. jer on je to izričito tražio u želji da ga ispitaju tadašnji ugledni teolozi. Ti su pregledali rukopis te izrekli sud da je vrijedan pohvale. No o djelu je bilo i drugačijih mišljenja. Godine 1645. zamijenio je Marijina redovitog ispovjednika jedan drugi. On joj je zapovjedio da spali i taj i ostale svoje spise, što je ona bez ikakve tužbe izvršila. Kasnije dođe pod duhovno vodstvo Andrije da Fuenmayora, koga su mnogi smatrali čovjekom velikog duhovnog iskustva i veoma mudrim i pronicavim. Taj je Mariji zapovjedio da ponovno napiše život Gospe, ali i svoj, pogotovo sve one velike i izvanredne milosti što ih je primila od Gospodina. Marija je poslušala, dala se marno na posao pa je u roku od 5 godina dovršila Božji mistični grad. On se uz male izuzetke slagao posve s prvom kopijom. Teolozi koji su ispitali to djelo dali su o njemu veoma povoljan i optimističan sud, priznavši ga čak kao “nauk primljen s neba”. Uz pisanje mističnih djela Marija je imala i veliku korespondenciju. Pisala je papi Aleksandru VII. neka svoj veliki ugled kao opći pastir Crkve upotrijebi za promicanje mira među narodima. Kroz 22 godine napisala je brojna pisma španjolskome kralju Filipu IV., u kojima mu daje mnoge duhovne savjete kako za njegovo dobro tako i za dobro njegovih podanika i domovine. Marija Agredska umrije 24. svibnja 1665., baš na duhovski blagdan, na glasu svetosti, te poznata kao velika mističarka koja je od Gospodina primila mnogo izvanrednih darova. Postupak za njezino proglašenje blaženom pokrenut je veoma brzo, već g. 1673., za pontifikata Klementa X. Od tada nosi naslov časne Božje službenice, ali do njezine beatifikacije nije došlo ni do dana današnjega. Tijelo Marije Agredske počiva u njezinu samostanu. Među odlične posjetitelje njezina groba valja ubrojiti g. 1667. Karla II., španjolskoga kralja i donu Mariju Gabrijelu od Savoje, španjolsku kraljicu. Ona je posjetila Marijin grob godine 1702. Marijino glavno djelo, životopis Blažene Gospe, izdan je prvi put g. 1670. u Madridu, a onda su uslijedila brojna izdanja i prijevodi. Glasovit je njemački prijevod, koji je g. 1954. i dalje, izišao u Zürichu u 8 svezaka. Popratno pismo tome izdanju na latinskom, poljskom, engleskom, portugalskom, arapskom i grčkom jeziku napisao je tadašnji substitut u Državnom tajništvu Njegove Svetosti, kasniji kardinal Angelo Dell’ Acqua. Djelo je Marije Agredske prevedeno i na hrvatski jezik, a prijevod je doživio dva izdanja: g. 1932. i 1933. Prevela ga je sestra Marija Asunta, trećoredica, a rukopis dotjerao hrvatski književnik Petar Grgec. Izdavač je bio Treći red svetog Franje u Zagrebu. Prevoditeljica je kao neku poruku čitateljima napisala nekoliko svojih misli, a od njih za bolje razumijevanje djela navodimo ove: “Dragi čitaoče! Čitajući Život Bl. Dj. Marije od Marije Agredske u novom njemačkom pokraćenom izdanju, koje je priredio Franjo Kerer (G. J. Manz, Regensburg) tako sam se oduševila za tu knjigu da sam odlučila prevesti je na hrvatski jezik. Ističem da je jedino ljepota i vrijednost knjige uzrok te sam možda precijenila svoje sile stavivši ruku na to djelo. Imala sam, naime, vruću želju, da je i hrvatski narod – koji toliko štuje Mariju – čita i njome se duševno obogati. Dragi mi je Bog pomogao, a i dobri ljudi, te sam je nakon dugog vremena ipak dovršila. Premda sam imala pri ruci još druga dva nepokraćena njemačka izdanja – prijevod iz originala – ipak sam se odllučila za ovo manje od Kerera, jer je to pučko izdanje, zbitije i prema tome kraće, te za naše siromašne prilike, mislim, zgodnije. No ipak se u svemu nisam držala ovoga izdanja. Na nekim sam mjestima posegla i za onim većim od svećenika ‘Kongregacije presv. Spasitelja’ (Pustet, 1908). Već prema tome kako mi se činilo zgodnije. Pitanje je da li sam svagda najbolje pogodila! Da se postigne što veća jasnoća – jer je knjiga namijenjena puku – neke sam nebitne stavke ispustila, ali još uvijek imade par težih mjesta…” Davno sam čitao to djelo i ono na me nije učinilo neki jači dojam, čak su me neke stvari u njemu i zbunjivale. Međutim, ipak mi je drago da je djelo kao dio kršćanske literature prevedeno i na hrvatski i tako dostupno i našim vjernicima. Smatram prihvatljivim ono što o tom djelu piše Antonio Blasucci: “Djelo je pod jednim vidom duhovnosti bogato pobudom, ne samo zbog iznesenog uzora: ličnosti Djevice, koja je svjesno promatrana u veličini svoje svetosti, već i zbog duhovnih pouka što ih sama Djevica dade spisateljici, pogotovo počevši od XVI. poglavlja prve od osam knjiga. Na svoj su način po duhovnom sadržaju bogati i drugi spisi Marije Agredske. Stoga ističemo da nam časna Božja službenica u cjelini pruža vrijednu građu za vjerodostojnu marijansku duhovnost.” Kako god tko sudio o toj knjizi – koja je kroz više od 300 godina uz mnogo protivnika imala još više učenih štovatelja – prevoditeljica se djela na hrvatski sestra Marija Asunta slaže s izjavom učenog i glasovitog Guerangera: “Najmanje što se toj knjizi može reći u pohvalu jest da ona ostaje jedan od najvelebnijih spomenika ljudskoga duha!” U svome predgovoru hrvatskom prijevodu franjevac o. Teofil Harapin kao preporuku djela Marije Agredske navodi riječi velikog učenjaka kardinala d’ Aguirre koji je, na upit francuskog kralja što sudi o toj knjizi, pismom od 17. srpnja 1698. odgovorio ovako: “Što sam kroz 50 godina naučio nije gotovo ništa prema dubokom nauku koji sam našao u toj knjizi i koja se potpuno podudara sa Sv. pismom, sv. Ocima i crkvenim saborima. Pošto se ne može ni pomisliti da bi i najučeniji smrtnik mogao toj časnoj majci naravnim putem priopćiti tako visok nauk, to moramo moralnom sigurnošću prihvatiti da je pisala pod utjecajem Duha Svetoga.” Ne opredjeljujući se ni za jedno od navedenih mišljenja, smatram vrijednim upoznati i Mariju Agredsku i njezino slavno djelo.

23. svibnja

Sveti Ivan Krstitelj de Rossi, svećenik (1698-1764)

Rim je grad posvećen životima mnogih mučenika i svetaca. Iako po rođenju nije bio Rimljanin – već rođen 22. veljače 1698. u Voltaggiu kod Genove – među izrazito rimske svece ubraja se i sv. Ivan de Rossi. I s pravom, jer je već kao trinaestogodišnji dječak došao u Rim k svome bratučedu Lorenzu de Rossiju, kanoniku zborne crkve S. Maria in Cosmedin. Došao je u Rim na studij u glasoviti isusovački Rimski kolegij. Studirao je najprije književnost, a zatim filozofiju, iz koje postiže doktorat. Ivan je odlučio postati svećenik, zato je g. 1714. primio klerički vijenac i još zdušnije se dao na duhovnu formaciju. U tome je imao odličnog vodiča u liku Božjega sluge, kreposnoga isusovca oca Francesca Marije Galluzzija. Mladi se student dao na molitvu, pokoru, apostolski rad među mladeži, što mu sve toliko oslabi sile da je morao prekinuti studij. A sada na utjehu svima onima koji boluju od iste bolesti napominjemo da je i sv. Ivan de Rossi bio padavičar. Prvi znaci te bolesti počeše se javljati baš u razdoblju kad je jako oslabio, a taj ga je križ pratio sve do konca života. Nakon godine dana prekida Ivan je nastavio studij teologije, ali sada na dominikanskom učilištu Della Minerva u Rimu, u blizini groba svete Katarine Sienske. Razlog za promjenu učilišta ležao je naprosto u tome što je ondje bilo lakše studirati. Kao tekst studija služila je Teološka suma sv. Tome Akvinskoga pa za vrijeme predavanja nije trebalo neprestano pisati i hvatati predavanje profesora. Neprestano pisanje za vrijeme predavanja za Ivanove oči bio je pretežak napor. Kroz to vrijeme Ivan je i dalje u raznim oratorijima vodio skupine đaka. Na blagdan Bezgrješne, 8. prosinca 1721., revni je bogoslov bio na cilju svojih nastojanja. Toga je dana primio sakrament svećeničkog reda. Po vlastitoj želji želio je slaviti svoju prvu misu u crkvi Sv. Ignacija na oltaru sv. Alojzija, ispod kojeg se nalazi i njegovo tijelo. Prema tom svecu, uzoru i zaštitniku mladeži, apostol mladeži Ivan de Rossi uvijek je gajio veliku pobožnost. Alojzije mu je u radu s mladeži bio trajno nadahnuće. Dobro je uočiti i naglasiti i tu činjenicu koliko su sveci utjecali jedni na druge. Na putu prema svetosti potrebno je, dakle, prepustiti se utjecaju svetaca. Rim je za svećenika Ivana de Rossija postao poprištem svestranoga apostolata. On je svoj rad među mladeži proširio i na najskromnije slojeve rimskoga društva; osobito se bavio siromasima, bolesnicima po javnim bolnicama i ubožnicama. Sam je bio bolestan pa je imao srca i za druge bolesnike. Rimski je apostol razvio velik apostolat i u ispovjedaonici u kojoj bi sjedio sate i sate slušajući ispovijedi siromaha, ljudi bez naobrazbe, okorjelih grješnika. Glas svetosti o njemu, koji se sve više širio, privlačio je k njegovoj ispovjedaonici mnoge izgubljene sinove i kćeri, a svetac ih je sve primao s najvećom strpljivošću, blagošću i dobrotom, poput dobrog pastira zauzeta baš za onu jednu izgubljenu ovcu. Da bi se što više i nesmetanije mogao posvetiti tom blagoslovljenom pomirivanju duša, bio je posebnim papinskim breveom oslobođen zajedničkog moljenja časoslova u određene sate u koru, na koji je kao nasljednik kanonikata svoga bratučeda bio obvezan. Svetac je bio svestrani apostol cijeloga rimskoga okruga oko bazilike S. Maria in Cosmedin. Tu je činio mnoga djela kršćanskoga milosrđa, po obližnjim crkvama rado propovijedao onome jednostavnom puku koji je u njemu gledao svoga čovjeka, svećenika baš za njih i njihove potrebe. Naročito je bio aktivan u svratištu Svete Gale, što ga prije pola stoljeća utemelji Marco Anastasio Odelscalchi, nećak blaženoga pape Inocenta XI. Tu je počeo djelovati još kao mladi klerik i u tome radu kroz 50 godina ustrajao sve do svoje smrti. Reorganizirao je materijalnu bazu te karitativne ustanove, uveo u nju razne vježbe pobožnosti te u njoj gotovo svaku večer proveo nekoliko sati stojeći na raspolaganju svojim dragim siromasima. Njima je postao sluga milosrđa i ljubavi. Uz crkvu svratišta sv. Ivan de Rossi je vodio i Pobožno društvo svjetovnih svećenika svete Gale. Ta je udruga kroz dva stoljeća svoga opstanka u svojim redovima imala mnoge odlične svećenike, od kojih neki zadobiše čast oltara. Za nju je svetac sastavio i dragocjena pravila koja su bila na snazi sve do g. 1935. kad su crkva i svratište iz urbanističkih razloga bili srušeni. To je bilo doba kad je Mussolini, želeći uljepšati i obnoviti Rim, dao porušiti mnoge stare zgrade. Po uzoru na svratište Svete Gale za muškarce, svetac je u suradnji sa svojim svetim ispovjednikom ocem Galluzzijem, koji je također bio veliki apostol Rima, utemeljio novo svratište namijenjeno ženama, a posvetio ga svome svecu ljubimcu sv. Alojziju. Ta ustanova još i danas vrši svoj zadatak. Osjećajući da mu se polako bliži kraj, sv. Ivan de Rossi napustio je svoje obitavalište kod S. Maria in Cosmedin i preselio se u dom Santissima Trinita dei Pellegrini. No, to još nije bilo potpuno povlačenje u mirovinu, jer je i dalje obavljao svoje uobičajene apostolske poslove. Štoviše, morao je preuzeti i duhovnu brigu za Milosrdnu braću sv. Ivana od Boga, ulivši tome redu za dvorbu bolesnika novi duh, a s njime i polet. Oko starog iskusnoga i svetoga svećenika de Rossija sve su se više okupljali mladi svećenici želeći da ih uvede u svećenički rad. I tako je bolesni svetac kraj svoje teške bolesti bio ipak tako neobično aktivan. Sav Rim mu se divio i govorio o njegovoj jobovskoj strpljivosti i svetosti. Okružen sveopćim poštovanjem, a ispunjen nebrojenim zaslugama, usnuo je u Gospodinu, za koga se do kraja žrtvovao, 23. svibnja 1764. Blaženim ga je proglasio Pio IX., koji prije nego postade papa, kroz nekoliko godina bijaše na čelu Pobožnoga društva svjetovnih svećenika svete Gale. Svetim ga je proglasio 8. prosinca 1881. Leon XIII. Relikvije su mu dugo vremena počivale u crkvi Santissima Trinita dei Pellegrini na podnožju njemu posvećena oltara. I u bazilici S. Maria in Cosmedin posvećena mu je jedna kapela. Godine 1940. svecu je posvećena velika župna crkva u koju su 23. svibnja 1965., za pontifikata Pavla VI., prenesene njegove relikvije. Sveti Ivan de Rossi divan je uzor za svećenike, pravi učitelj svećeničke gorljivosti, a i primjer za bolesnike pogođene padavicom. Bolest je težak križ, ali ne samo to, već i velika prilika za vježbanje u heroizmu. Tko se poput sv. Ivana de Rossija zna okoristiti tom prilikom, postići će veliku svetost.

22. svibnja

Sveta Rita iz Cascije († 1447)

Ime svete Rite kao velike čudotvorke veoma je poznato u talijanskoj pučkoj pobožnosti. Samostan Sv. Rite u Casciji izdao je g. 1968. kritičku studiju pod naslovom: Documentazione ritiana antica; I. Il processo del 1626. e la sua letteratura, iz koje možemo crpsti podatke o velikoj svetici, veoma štovanoj u srednjoj Italiji. Svetica se rodila prvih godina pontifikata pape Urbana VI. (oko g. 1381), kad je bilo dokončano avignonsko sužanjstvo papâ, a umrla je 22. svibnja 1447. nakon 40 godina samostanskoga života, od toga 15 godina izvanrednih mističnih milosti, ali i mnogih patnja. Proživjela je jedno od najtežih razdoblja crkvene povijesti, takozvani zapadni raskol. Rita je bila kćerka roditelja koji dugo nisu imali djece. Želja za porodom njezina je oca i majku nagnala na mnoge molitve pa možemo reći da je bila od Boga izmoljena. Tim više što su joj roditelji tada već bili u poodmakloj dobi. Rodila se u Roccaporeni, kod Cascije, u današnjoj provinciji Peruggia. Izmolivši je od Boga, jednostavni, dobri i bogobojazni roditelji nastojali su svoju kćerku što bolje kršćanski odgojiti. Mala je upijala sve što su joj govorili i u čemu su je poučavali. Inače, život djevojčice bijaše prilično tvrd i težak, kao da je predosjećala da će tako biti i kasnije, pa se za to nastojala pripremiti. Svojim je roditeljima bila savršeno poslušna. Nije poznavala nikakvih izgovaranja ni zanovijetanja. Svaki dan je naporno radila i svoju volju vježbala u raznim žrtvama i odricanjima. Već od malena bijaše sjedinjena s Bogom, osobito u pobožnom razmišljanju o svom Božanskom Spasitelju, koga je žarkim srcem ljubila. U kući je imala kutić, gdje se slobodno i nesmetano predavala svojim molitvama te izljevima ljubavi prema Isusu. Sanjala je o tome kako će postati redovnica i sva se predati Gospodinu. No, to se nije ostvarilo, jer su je obećali kao ženu nekome mladiću iz mjesta. Rita se morala veoma mlada udati, a zaručnik joj je bio sve prije nego dobar čovjek. Po naravi naprasit, brutalan, pa mu Rita postade ne samo žena već i žrtva. Podnoseći njegovu tešku narav, nije se nikada ni riječju potužila, makar mu je kao ropkinja bila u svemu ovisna. Čak je morala pitati za dopuštenje ako je htjela i u crkvu poći. Ona je zlo u njemu nastojala pobijediti dobrim. Nije to išlo brzo, ali malo-pomalo svojom je blagošću i strpljivošću uspjela pobijediti vuka i pripitomiti ga. Njegovu je dušu privela k Bogu pa su neko vrijeme zajedno sretno živjeli u svojoj Roccaporeni. Riti su umrli roditelji i to bijaše za nju udarac, a onda uslijediše drugi udarci, baš kao na starozavjetnoga pravednika Joba. Jedne večeri, kad joj se muž iz Cascije vraćao kući u Roccaporenu, napadne ga neki čovjek i ubije. Htio se osvetiti, ali na tako svirep i neljudski način za jednu uvredu koja mu je prije bila nanesena. Nakon toga udarca u roku od godine dana umrla su joj i oba sinčića. Gospodin je uslišao molitvu majke koja je molila neka ih radije nevine uzme k sebi negoli dopusti da odrastu i onda se osvećuju ubojici svoga oca. Ona je gledala na ljudske uvrede i nepravde očima Evanđelja i zato je bila sposobna nepravdu radije podnijeti nego učiniti, uvredu oprostiti i zaboraviti. Oslobođena na tako bolan način svega onoga što ju je još vezalo uz zemlju, Rita je opet počela razmišljati o svom davnom snu, to jest o ulasku u samostan. Silom prilika morala se odreći svoga zvanja, ali sada ga je opet po svaku cijenu željela ipak ostvariti. Zato se uputila u obližnju Casciju u augustinski samostan Sv. Magdalene. Bila je odbijena. Redovnice su smatrale da udovica nije prikladna za njihov samostan. Rita je i dalje molila da je prime, ali sve bi uzalud. Rita se tada sa živom vjerom što premješta bregove obratila svojim dragim svecima zaštitnicima: sv. Ivanu Krstitelju, sv. Augustinu i sv. Nikoli iz Tolentina, pa je oni prema jednoj predaji po noći uvedoše u samostan. Došavši u samostan, mnogo je razmatrala o Isusovoj muci moleći Isusa da i osjetno postane dionicom njegove muke. Bila je uslišana pa je na čelu zadobila ranu, koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu, od koje je mnogo trpjela i koja joj više nije zarasla. Činila je druge pokore, osobito post. Zadnjih je godina u patnjama, što ih je strpljivo podnosila, bila posve prikovana uz svoj siromašni ležaj. Od svega ju je 22. svibnja 1447. smrt oslobodila. Narod ju je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveticu, još prije nego je Crkva izrekla o njoj svoj neprevarljivi sud. Svetom ju je proglasio 24. svibnja 1900. tek papa Leon XIII., nazvavši je “dragocjenim biserom Umbrije”. U Casciji je u čast njihove svetice mističarke podignuto veliko svetište, a pobožnost prema njoj veoma se raširila i po Španjolskoj, Portugalu, Latinskoj Americi, Filipinima, Sjedinjenim Američkim Državama. Po svim tim zemljama svetici su u čast podignute brojne crkve, a njezin se blagdan posvuda svečano slavi. Naročito je zazivaju u bezizlaznim situacijama.

Sveti Vladimir, zetski knez († 1016)

Svetačko je nebo bogato divnim i sjajnim likovima, ličnostima velikih razmjera. One poput mnoštva zvijezda blistaju nad Crkvom koja je kroz vrijeme i prostor još uvijek na putu prema vječnosti. Ipak, “zvijezda se od zvijezde razlikuje sjajem” (1 Kor 15,41). Sveci su ostvarili najrazličitije ideale. Vježbali su se u raznim krepostima, svaki na svoj jedinstven način. No svaki je za nas primjeran. I tako je kod svakoga izraslo nešto naročito njegovo, ali što ima trajno značenje. Zahvalni smo za to Bogu, izvoru svake svetosti. Zbog svega toga ne želimo obezvrijediti, podcijeniti ili zaboraviti ni jednoga sveca. Ni one koji su živjeli i svijetlili u posve drugim okolnostima, čak i preko tisuću godina prije nas. Oni su nam dani i za naše vrijeme. Imaju nam što reći i danas. Poštivajući sve to, želimo upoznati i svetog Vladimira. Biblioteka svetaca iz pera našega vrijednoga zemljaka franjevca Atanazija Matanića, docenta za duhovnost na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, donosi prikaz jednog sveca i mučenika, čije štovanje bijaše poznato i među Hrvatima zahvaljujući Jerolimu Kavanjinu (1641-1714), piscu Bogatstva i uboštva, najopsežnijeg djela starije hrvatske književnosti, te popularnom Kačiću Miošiću. To je mučenik Ivan Krstitelj Vladimirović, poznat kao sveti Vladimir. On je bio zetski knez. Zeta je bila pokrajina, nazvana po rijeci Zeti, na području stare Duklje, koja se nekoć zvala i Crvena Hrvatska. Glavno mjesto zetske države, još do danas nepoznato, nalazilo se negdje zapadno od grada Skadra. Knez Vladimir je bio osnivač samostana u Elbasanu, u današnjoj srednjoj Albaniji. Samostan je kasnije prešao u pravoslavne ruke. U samostanskoj crkvi od g. 1215. počivaju posmrtni ostaci pobožnoga kneza Vladimira. Narod ih je sve do u najnovije doba veoma štovao. U borbi protiv Bizanta Makedonac Samuilo osnovao je god. 976. Makedonsko Carstvo sa sjedištem u Prespi na Prespanskom jezeru. I on se u želji za veličinom dao na osvajanja pa je do konca X. stoljeća osvojio cijelu Makedoniju, Tesaliju, Epir, Albaniju, Duklju ili Zetu, Zahumlje, Rašku, Srijem i Bosnu. U borbi za Zetu porazio je njezinoga kneza Vladimira i odveo u ropstvo. No, tada se preokrenula Vladimirova kob. Uspio je osvojiti ljubav careve kćerke Teodore Kosare, koja se za njega i udade. Kao carev zet vratio se časno u svoju kneževinu Zetu. Kad je pak bizantski car Bazilije II. g. 1014. Samuila porazio kod Strumice i dao oslijepiti 14.000 njegovih vojnika, udarila ga je kap i on umrije. Kako je Samuilov sin i zakoniti nasljednik prijestolja bio ubijen, prijestolja se domogao carev nećak Samuil. Taj u strahu da ne bi Vladimir počeo za se svojatati carsko prijestolje, odluči odstraniti ga zauvijek. Na prijevaru ga je domamio u svoju prijestolnicu Prespu i, dok je Vladimir izlazio iz crkve, bio je izdajnički ubijen. Ta se tragedija dogodila 22. svibnja 1016. kad se i slavi njegova uspomena i blagdan. Ono što znamo o knezu i mučeniku Vladimiru crpimo iz Ljetopisa popa Dukljanina, što ga je u XII. stoljeću napisao svećenik dukljansko-barske nadbiskupije. On se u sastavljanju toga pisma služio starijim slavenskim sastavcima. Povijesni kritičari drže da je ono što se odnosi na svetog Vladimira u biti točno, utemeljeno na jednoj suvremenoj legendi, nama danas nepoznatoj, ali već tada zapisanoj. U Ljetopisu popa Dukljanina Vladimir je prikazan kao čovjek krepostan, blažen i čudotvorac. Njegova mučenička smrt na izlazu iz crkve duboko se usjekla u pučku maštu te se usmeno prenosila iz pokoljenja u pokoljenje. Taj vremenski nam daleki knez, koga su naraštaji slavili kao sveca i mučenika, bio je žrtva ljudskog nasilja i sebičnosti. On nam priča tužnu priču o nasilju, što je u ljudskoj povijesti i zbivanjima uvijek bilo i još i sada je prisutno, te koje uvijek pronalazi nove žrtve. No povijest ne slavi nasilnike već žrtve. Bolje je stoga biti žrtva nasilja, nego učiniti nasilje. To je poruka svetoga kneza Vladimira.

21. svibnja

Sveti Eugen Mazenod, biskup (1782-1861)

Papa Ivan Pavao II. proglasio je 3. prosinca 1995. svetim utemeljitelja misijske družbe Oblata Bezgrješnog Začeća. Družbu je 17. veljače 1825. potvrdio papa Leon XII. rekavši njezinu utemeljitelju ove riječi: “Rastite, množite se i napunite zemlju!” Bog je po zagovoru Svete Djevice blagoslovio tu misionarsku zajednicu pa joj je broj narastao na preko 8.000 članova. Eugen Karlo Josip Mazenod rodio se 2. VIII. 1782. u Aix-en-Provence kao sin plemićke obitelji. Djetinjstvo mu je zbog Francuske revolucije bilo veoma burno. Mladost će provesti u izgnanstvu. Njegov je otac bio žestoki protivnik Mirabeaua i branitelj povlastica svoga staleža. Zato je pred naletom revolucije morao bježati u tuđinu: u Torino, Veneciju, Napulj te napokon čak u Palermo. Mali Eugen zbog svega toga nije uopće mogao ići u redovitu školu. Bio je privatno poučavan i odlično u vjeri odgojen tako da je mladost proveo nevino, štoviše, čak je dobio milost svećeničkog zvanja. Vrativši se g. 1802. u Francusku, upade ipak u tešku religioznu krizu, iz koje ga Božja milost sretno izvede. Došavši g. 1808. u pariško veliko sjemenište Sv. Sulpicija, na prvoj stranici svoje teološke bilježnice zapisao je ovo: “Na veću slavu Božju i Blažene Djevice Bezgrješne… Pod zaštitom iste Djevice, začete bez izvornoga grijeha, moga anđela čuvara, svetaca, da mi oni, a na poseban način bezgrješna Majka, na teškome putu nauka budu u pomoći.” Veoma pobožan prema Bezgrješnoj Djevici postade uzoran bogoslov. Resila ga je izvanredna poslušnost, duh stege te izvanredno dubok duhovni život. Svake je godine obnavljao svoju prisegu da je za obranu istine o Marijinom bezgrješnom začeću spreman proliti i posljednju kap krvi. Monsinjor Demandolx, amienski biskup, 21 prosinca 1811. zaredio je Mazenoda za svećenika. On ga je toliko cijenio da ga je odmah želio postaviti za svoga generalnog vikara, dakle, najužeg suradnika. No, Eugenu nije bilo do karijere već do neposrednog rada za duše, zato se zahvalio na ponudi i vratio g. 1812. u Aix. Tu je započeo svoj svećenički apostolat korizmenim propovijedima na svom materinjem provansalskom jeziku u crkvi Sv. Magdalene. Te propovijedi bile su upravljene njegovoj “časnoj braći siromasima”. Poslije toga osniva ustanovu za kršćanski odgoj mladeži, postaje kapelan zatvorenika i daje se na održavanje pučkih misija. U tu svrhu u starome Karmelu u Aixu osniva Družbu provansalskih misionara, koja će se ograničiti isključivo na propovijedanje siromašnome seoskome stanovništvu, njemu će se obraćati provansalskim jezikom. Mazenod je bio veoma revan svećenik, koji se nije štedio, a uz to je provodio i strog život, što mu je prilično oslabilo tjelesne sile. K tome se pridružio otpor aristokracije koja je prijekim okom gledala kako se nekadašnji aristokrat sav daje onima najnižima u društvu. Dakako da je to Mazenoda jako boljelo, ali nije se dao smesti, već je nastavio s radom. Bila mu je ponuđena biskupska stolica u Châlonu, no odbio je to. Prihvatio je god. 1823. ipak službu generalnog vikara u Marseillesu. Vršio ju je uzorno do godine 1837., kad postade biskup istoga grada. Kako je Marseilles kao veliki lučki grad naglo rastao, sveti biskup je morao osnivati i otvarati nove župe. Podigao je i novu katedralu, zatim svetište Naše Gospe od Straže, sagradio nove i obnovio stare crkve. Između biskupa i klera zavladala je izvanredna povezanost. O biskupovu radu u Marseillesu zapisao je Timon David da je kroz 37 godina upravljanja biskupijom, što kao generalni vikar što kao biskup, učinio djela za koja bi bilo potrebno 15 stoljeća. Osim rada za svoju biskupiju, sv. Eugen Mazenod je učinio veoma mnogo i za opću Crkvu osnivanjem misijske družbe Oblata Marije Imakulate. Papa Pio XI. nazvat će te oblate “specijalistima za teške misije”. I s pravom, jer su se ti misionari raspršili po krajnjem američkom sjeveru i po beskrajnim prostorima otočja Tihoga oceana. Sveti je utemeljitelj i biskup pun zasluga 21. svibnja 1861. preminuo. Bio je okružen svojom dragom redovničkom braćom, koji su pjevali “Zdravo Kraljice”. Tako je i bilo dostojno velikog Gospina štovatelja, koji je u čast nebeske Majke postio svake subote i uoči njezinih blagdana, a njezinu krunicu molio kad god je imao časak slobodnoga vremena. Svoju je biskupsku službu stavio pod okrilje one koju vjernici Marseillesa nazivaju “La bonne Mere” – Dobra Majka. Umirući, kao svoju duhovnu oporuku svojim duhovnim sinovima ostavi ovo: “Brižno među sobom provodite ljubav! Budite veoma revni za duše! A pobožnost prema Mariji Bezgrješnoj neka bude okosnica vašega duhovnoga i apostolskoga života!” Misionari Marije Imakulate upravljaju još i danas poznatim velikim marijanskim svetištima. Između njih spomenut ću Notre Dame de la Garde u Marseillesu, koje dominira nad cijelim gradom i zaljevom, a zamislio ga je, sagradio, i otvorio sam sveti utemeljitelj, zatim svetište Majke Božje u Pontmainu, nacionalno svetište Bezgrješne u Washingtonu, u kojem i mi Hrvati imamo kapelu Majke Božje Bistričke, te brojna svetišta po misijskim krajevima. Sveti Eugen Mazenod ostavio je iza sebe veliko djelo, zato zaslužuje da njegova uspomena bude trajna.

20. svibnja

Sveti Bernardin Sienski, franjevac (1380-1444)

Veliki pučki propovjednik XV. stoljeća u Italiji bio je franjevački misnik sv. Bernardin Sienski. Rodio se g. 1380. u Massa Maritima kod Siene. Otac mu je posjedovao rudnik te stajao na čelu mjesne uprave. Kad su Bernardinu bile četiri godine, pomriješe mu roditelji i on osta siroče. Kako nije imao braće ni sestara, rođaci ga uzeše k sebi u Sienu, koja postade njegov zavičaj, a on će je proslaviti isto tako kao i prije njega slavna sv. Katarina Sienska. Bernardin je bio sposoban mladić pa se upisao na slavno Siensko sveučilište. Kao student bio je zbog svoje sposobnosti da svakome bude iskren prijatelj i zbog svoje poslovične darežljivosti veoma obljubljen. Svoju čovjekoljubivost pokazao je još više kad je u Sieni zavladala kuga. Svi bogataši pobjegoše tada iz grada i skloniše se na svojim seoskim imanjima. Iznimka je bio Bernardin, koji ostade u gradu i za jadne okužene učini veoma mnogo. Znao je dobro kakvoj se opasnosti po život izlaže, ali on je, odbacivši svaki strah, pomagao okuženima. Jasno je da se pri tom i sam zarazio kugom. Nalazeći se na bolesničkoj postelji, poče još ozbiljnije razmišljati o životu te dođe do spasonosnih spoznaja. Bog je vrijednog mladog čovjeka poštedio i on ozdravi. Budućnost će pokazati da je bio pošteđen jedan uistinu dragocjen život. Bernardin je sve svoje imanje podijelio siromasima i g. 1402. sam postao potpun siromah prigrlivši franjevačko siromaštvo. Pridružio se god. 1404. u Colombaiu opservantskoj, tj. strožoj grani franjevačkoga reda, u kojoj je zaređen za svećenika. Jedno je vrijeme djelovao u osamljenom brdskom samostanu posve nepoznat velikom svijetu. Ali Providnost ga je odatle htjela izvući te postaviti na svijećnjak da svijetli mnogima. Jednom je neki propovjednik naglo obolio pa ga je zamijenio Bernardin. Ta je propovijed toliko zanijela puk da su ga počeli na sve strane tražiti za propovjednika; i tako g. 1417. započe njegov veliki propovjednički pohod Italijom. Pri tomu je izmirio nebrojene među sobom zavađene, obratio mnogo grješnika i pobudio mnoga duhovna zvanja. Sveti Bernardin kao propovjednik postade veliki promicatelj pobožnosti prema Imenu Isusovu. Simbolom toga imena uresio je mnoge crkve, kuće, javne zgrade. Neki se pobuniše protiv te pobožnosti pa su protiv sveca vođena i tri crkvena sudska postupka: g. 1426. za vrijeme pape Martina V., g. 1431. za vrijeme pape Eugena IV. i g. 1438. na općem saboru u Baselu. No, na sreću, uvijek je izišla na vidjelo istina te bila dokazana Bernardinova potpuna pravovjernost, čistoća nakane i izvanredna svetost života U znak zadovoljštine za optužbe i sudove ponudili su mu za redom tri biskupske stolice: u Sieni, u Ferrari i Urbinu, no on ih je sve tri odbio. Želio je ostati jednostavan svećenik-redovnik. Sveti Bernardin Sienski od g. 1430. pa dalje dao se i na pisanje velikih teoloških rasprava. Pisao ih je latinskim jezikom te osvijetlio glavne dogmatske i ćudoredne istine kršćanske vjere. Pisao je i o Presvetoj Djevici, o sv. Josipu, o pitanjima duhovnoga i asketskoga života. Na VII. međunarodnom mariološkom kongresu u Rimu g. 1975. u hrvatskoj sekciji svećenik Vlado Merćep imao je zapažen referat o utjecaju Blažene Djevice Marije na posvećenje duša prema nauku svetog Bernardina Sienskoga. Prema tom nauku Marija je sveopća posrednica pa je jasno da utječe i na posvećenje duša. Štoviše, sv. Bernardina Sienskoga valja ubrojiti među najveće zalagatelje za nauk o Marijinu sveopćem posredništvu. Njegove su misli kasnije razradili i razvili mnogi teolozi, ali one uđoše i u velike marijanske enciklike Leona XIII. Iucunda semper od 8. rujna 1894. i sv. Pija X. Ad diem illum od 2. veljače 1904. Sv. Bernardin Sienski se bavio i josipologijom, tj. teološkim naukom o sv. Josipu. Bio je jedan od najvećih promicatelja te znanosti. On je prvi koji brani neke povlastice sv. Josipa, kao npr. da je i on uskrsnuo prije sveopćeg uskrsnuća tjelesa. Njegovo su mišljenje kasnije prihvatili veliki teolog isusovac Franjo Suarez, pa sv. Franjo Saleški, naučitelj Crkve, i napokon učeni papa Benedikt XIV. koji to mišljenje prihvaća barem kao vjerojatno. Sv. Bernardin se s moralnog stanovišta bavio i društvenim naukom, osobito pitanjima gospodarstva. Zastupa tezu da je bogatstvo samo sredstvo te da mora imati i svoju socijalnu notu, a iz toga izvodi dužnost umjerenosti u stjecanju bogatstva i materijalnih dobara; trgovina pak mora biti uvijek u skladu s načelima kršćanske pravde i ljubavi. Pod utjecajem njegovih propovijedi i društvenoga nauka mnoge su talijanske državice uvele političke i socijalne reforme prema načelima kršćanskoga ćudoređa. Sv. Bernardin je veoma zaslužan i za duhovnu obnovu franjevačkoga reda. On je mnogo utjecao na svetost velikih franjevaca svoga vremena: sv. Ivana Kapistrana, sv. Jakova Markijskoga i drugih. Kroz 4 godine obavljao je službu generalnog vikara franjevaca opservanata i broj je njihovih samostana od 20 podigao na 200. U redu je promicao i temeljitu teološku naobrazbu i studij boreći se protiv “svetog primitivizma” nekih fratara. Podizao je razna učilišta na kojima je i sam predavao. Franjevcima, koji nisu imali dovoljno teološkoga znanja, nije dao ispovijedati. Obavljao je i neka poslanstva za koja je bio zamoljen od svjetovnih vladara. Na jednom od svojih brojnih putovanja osjeti kako ga izdaju sile. Došavši, dakle, u selo S. Silvestro blizu Aquile, primi svete sakramente i preminu 20. svibnja 1444. baš uoči Spasova. Već g. 1450. na Duhove Nikola V. proglasi Bernardina svecem. Bila je to veoma svečana kanonizacija, kojoj je prisustvovalo mnogo vjernika. Iako sv. Bernardin Sienski nije nikad službeno proglašen naučiteljem Crkve, njegov je ugled u Crkvi i kao teologa uistinu velik. Papa Pio II. nazvao ga je “najboljim naučiteljem teologije i doktorom kanonskoga prava”. On je znao nauk Svetog pisma, svetih Otaca i naučitelja Crkve tako genijalno primjenjivati na život, na konkretne pastoralne potrebe, da mu se zbog toga još i danas mnogi dive. Kao što je u franjevačkom redu veliki promicatelj nauka o Bezgrješnom Začeću bio Ivan Duns Skot, promicatelj euharistijske pobožnosti sv. Paškal Baylón, križnoga puta sv. Leonard a Porto Maurizio, tako je sv. Bernardin Sienski bio veliki širitelj i pobornik pobožnosti prema presvetom Imenu Isusovu. Neka o tome posvjedoči i jedan izvadak iz njegova govora O slavnom imenu Isusa Krista: “…Isusovo je ime sjaj propovjednika, zato što stvara te je njegova riječ naviještena i slušana sa sjajnim sjajem. Što misliš, otkuda u cijelom svijetu tolika, tako nenadana i tako žarka svjetlost vjere ako ne zato što se propovijeda Isus. Zar nije Bog i nas svjetlošću i užitkom tog imena pozvao u svoje divno svjetlo? Rasvijetljenima i onima koji u tom svjetlu vide svjetlost Apostol s pravom veli: Nekad bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: hodajte posvuda kao sinovi svjetla. Poradi toga, to ime valja objavljivati da svijetli, a ne da bude sakriveno. Ipak, ono se u propovijedanju ne smije iznositi nečistim srcem ili zaprljanim ustima, već ga valja čuvati u izabranoj posudi i obznanjivati…”

19. svibnja

Uz rođendan Petra Barbarića

U Šiljevištima, u župi Klobuk, u zapadnoj Hercegovini, 19. svibnja 1874. rodio se Božji sluga i hrvatski uzor-mladić, kandidat oltara Petar Barbarić. Rođenje djeteta je svakidašnja, obična stvar, pa možda o tome ne bi trebalo ni pisati. Događaj je to koji osim najužeg kruga jedva koga uzbuđuje. Danas, kad se uslijed toliko proširenoga pobacivanja djece, toliki mališani više i ne rađaju, već nemilo ginu, potrebno je pisati i o samoj goloj činjenici rađanja djece. Potrebno je naglašavati vrijednost i zaslužnost onih koji su živjeli po Božjem zakonu i bili nositelji, a ne ubojice ljudskih života. Takvi su bili i Ante Barbarić i njegova vrijedna žena Kata Toljeva, roditelji Petra Barbarića i još osmero njegove braće i sestara. I baš oni nas sada u ovom prikazu zanimaju, a preko njih želimo odati priznanje, poštovanje i zahvalnost svim hrvatskim očevima i majkama koji bijahu promicatelji, a ne grobari života u svojoj domovini. Ante i Katarina bijahu seljaci, ljudi jednostavni i dobri kršćani, zadojeni istinama i stvarnostima katoličke vjere, koja se i za vrijeme teškoga turskoga zemana prenosila vjerno iz pokoljenja na pokoljenje. Oni su svojoj brojnoj djeci pružili uzoran kršćanski odgoj i time im namrli najvrjedniju baštinu. Što vrijedi osigurati svome djetetu najviši standard života, a ne odgojiti u njemu čovjeka? – To je danas veoma suvremeno pitanje, alli kojim si mnogi neodgovorni roditelji baš ne taru glavu. Oni preko njega naprosto prelaze, a posljedice su uvijek nesagledive. U Barbarićevoj je obitelji vladalo ozračje vjere, molitve i ljubavi. Ono je bilo veoma prikladno ne samo za dobar odgoj djece, već da se u njemu čuje i prihvati Božji poziv za život u staležu naročito Bogu posvećenom. Zato i najstariji sin obitelji postade franjevac, a Petar se spremao postati svećenik i isusovac. Kako su Barbarićevi roditelji za svoje vrijeme bili napredni ljudi, vidi se po tome što su bili prvi učitelji svoje djece. To je bilo važno, jer u onom kraju nije još bilo osnovne škole. Otvorit će se u Veljacima nešto kasnije. Roditelji nisu čekali otvorenje škole, već su svoju djecu i prije učili čitati i pisati pa je tako i Petar tu, čovjeku tako potrebnu, vještinu naučio već u rodnoj kući. Došavši malo postariji u osnovnu školu s priličnim predznanjem, mogao je u dvije godine odlično svršiti četiri razreda. Da, on je bio po naravi darovit, ali to mu bez brižne roditeljske pomoći ne bi mnogo koristilo. Roditelji su njegove sposobnosti znali aktivirati, a to znači pravo odgajati. Roditelji Barbarić svoju su odgojiteljsku dužnost prema djeci izvršili i u pogledu vjerskog odgoja. To su činili kućnom katehezom, koja je bila dragocjena tradicija kršćanskih obitelji još iz doba turske vladavine. No uz katehezu, živu riječ i pouku, davali su djeci i praktičan primjer kako se dobro vrše kršćanske dužnosti i obveze. Ono što su učili svoju djecu i sami su provodili. Kod njih nije bilo onog žalosnog raskoraka i neslaganja između riječi i djela, teorije i prakse kršćanskoga života. Zato je i njihov odgoj bio tako vjerodostojan, uvjerljiv, pa onda djeci i prihvatljiv. Barbarićevi su roditelji svake nedjelje, kad god im je to samo vrijeme dopuštalo, išli u crkvu na misu. Umornim ljudima koji su preko cijeloga tjedna naporno radili to i nije bilo baš tako lako jer im je središte župe, gdje se služila sveta misa, bio udaljen preko sat hoda u hercegovačkom kamenjaru. Otac Ante je djeci kod kuće tumačio kršćanski nauk, a zatim ih ispitivao. Majka Kata učila ih je još male napamet razne molitvice. Ujutro i uvečer molilo se zajednički i ta se molitva nije nikada propuštala. Kao predmolitelji dolazili bi na red i mališani. Sve ono što je ovdje izneseno nije nikakvo pobožno naklapanje, već povijesno utvrđeno na temelju veoma strogog informativnog redovitog postupka za Petrovo proglašenje blaženim. Nalazimo se, dakle, u golim činjenicama. One su odgajale budućega sveca. Zato će u Petrovoj proslavi imati zaslužan udio i njegovi dobri roditelji. I nisu oni jedini: na početku svetačkoga puta mnogih Božjih ugodnika stoje odlični kršćanski roditelji. Bog je zamislio obitelj. On je stvorio muža i ženu i dao im sposobnost da postanu roditelji – otac i majka. Velika je to čast, ali još veća odgovornost. Roditelji Petra Barbarića su to dobro ispunili, zato smo uz rođendan njihova Petra htjeli i njima odati priznanje, na pobudu i opomenu svima onima koji budu čitali ovu zbirku duhovnih velikana.

Sveti Celestin V., papa (1215-1296)

Ako u povijesti Crkve i u životima svetaca ima neobičnosti, onda je Celestin V., svakako, jedna neobičnost. On je pustinjak, odijeljen od svijeta, bez ikakva iskustva uprave, a ipak postaje papa te svojim postupkom dokazuje da za upravljanje Crkvom nije dostatna samo svetost, već i naravne sposobnosti: znanje i iskustvo. Umro je u Rimu 4. travnja 1292. papa Nikola IV. Nakon njegove smrti sastaje se 12 kardinala da mu izaberu nasljednika. Izbor je trajao ništa manje nego 27 mjeseci. Bilo je natezanja bez kraja i konca, dok se napokon ne složiše u izboru kandidata. Izabraše 5. srpnja 1294. za papu pustinjaka Petra da Morronea, koji uze ime Celestin V. On je bio sin skromnih seljaka Angelaria i Marije, rođene Leone. Rodio se u Iserni, vjerojatno oko g. 1215., kao pretposljednje od dvanaestero djece. O posljednjim godinama njegova života znamo mnogo iz pouzdanih pisanih izvora, ali o njegovu djetinjstvu i mladosti veoma malo. Glavni je izvor za prvo razdoblje njegova života neka navodna autobiografija, koju ipak nije sastavio on, već neki redovnik iz samostana Santo Spirito di Maiella. U njoj ima prilično čudesnih stvari iz njegove mladosti, ali preuveličane. Na Petra je izvršila velik utjecaj njegova pobožna majka. On je zavolio molitvu, razmatranje, samoću, pa je, ne navršivši ni 20 godina života, odlučio postati redovnik. U tadašnjem svijetu južne Italije, u kojem su vladale strasti, napetosti i zadjevice između pojedinih gradova, franjevački je duhovni pokret oduševio mnoge da se povuku iz ovozemaljskoga meteža i potraže duhovni mir u osamljenim molisanskim brdima. Taj val je zahvatio i Petra pa on stupi u samostan S. Maria di Faifoli. No, nakon nekoliko godina ostavi samostan da bi mogao živjeti kao pustinjak. Ipak se i kao pustinjak selio iz jedne osame u drugu. Tako je jedno vrijeme proveo u Castel di Sangro, pa onda u špilji brda Pelleno. U Rim je došao god. 1238., bio zaređen za svećenika, dobivši od pape Inocenta IV. dopuštenje da i dalje može živjeti kao pustinjak. Na povratku iz Rima g. 1241. nastani se na brdu Morrone, nedaleko od Sulmona. Kasnije sa svoja dva učenika, Rinaldom iz Sulmona i Robertom Salle, pođe na brdo Maiella, gdje g. 1246. osnuje pustinjačko naselje. Izišavši zbog svoje svetosti na glas, privukao je k sebi velik broj učenika, sljedbenika i tako osnovao čitav niz pustinjačkih naseobina. Papa Urban IV. izdade god. 1263. bulu kojom potvrdi njegovu redovničku ustanovu – celestince – uklopivši ih ipak u benediktinski red. Kako je tada u Crkvi bila prilična sklonost za osnutkom novih redova, Petar je dočuo da će opći sabor u Lyonu dokinuti sve redovničke družbe novijeg datuma. Zato je pohitio onamo kako bi za svoje učenike dobio potrebno jamstvo. Kad je došao u Lyon, sabor je već bio zaključen. Ipak ga je primio papa Grgur X., izdao mu bulu Religiosam vitam od 22. ožujka 1275., kojom potvrđuje njegov red kao izdanak benediktinskoga. Vrativši se iz Francuske u Italiju, dao se sav na organiziranje svoga reda, kojemu je dao naziv Braća Duha Svetoga, međutim su bili više poznati pod nazivom celestinci, koji u narodu postadoše veoma obljubljeni. Broj im se neprestano povećavao pa ih je kod utemeljiteljeve smrti bilo već oko 600. Ti su pustinjaci u 40 skupina bili razasuti po Abruzzima, Pugli i Laciju. Svetac ih je neprestano obilazio i poticao na ustrajnost u takvu načinu života. Svetac je god. 1286. sazvao generalni kapitul svoga reda i na njemu se odrekao dužnosti glavnoga priora. Učinio je to da se može u samoći nesmetano posvetiti kontemplaciji. Na Monte Morroneu podigao je svoju posljednju naseobinu i tu bi zatečen nenadanom i neobičnom viješću da je izabran za papu. Povjesničari se još i danas ne slažu u tome kako je zapravo došlo do tog izbora. Jedni misle da je kardinale na taj izbor navela Petrova neobična svetost, drugi da je to bio politički potez Karla II. Anžuvinca, napuljskoga kralja, treći opet da je to vrijeme tražilo anđeoskoga i produhovljenoga papu. Povijesna je činjenica da je taj izbor u puku bio izvanredno dobro primljen i slavljen. Petar uze ime Celestin V. Kasniji događaji potvrdiše da je ipak Karlo Anžuvinac u tome imao velik utjecaj, a s njime i svoje planove, da se može lakše uplitati u crkvene poslove. Pustinjak star već 80 godina nije poslušao kardinale da dođe u Peruggiu i ondje bude okrunjen za papu, već posluša savjet kralja koji je želio da se krunidba obavi u Aquili. I tako Papa bi u Aquili u crkvi S. Maria di Collemaggio 29. kolovoza 1294. najsvečanije okrunjen. Ljetopisac Tolomeo da Lucca piše da se za tu zgodu skupilo u Aquili 200.000 ljudi, što neki drže da je pretjerano. Novi se papa sada nenadano našao u posve drugoj okolini nego što mu je bila dosadašnja. On se nije razumio u politiku ni u složene poslove rimske kurije, pa su njegovu jednostavnost i prostodušnost mnogi iskoristili. A bilo je  pretjerane sklonosti i kod samoga Pape prema redu što ga je bio osnovao, kojeg je počeo obasipati raznim bulama i povlasticama, tako da to neki nazvaše “redovničkim nepotizmom”. Pokazao je i neku blagonaklonost prema pobunjenim franjevcima na čelu s Petrom iz Macerate. Dijelio je svuda oko sebe povlastice koje, onima što su ih tražili, bijahu više za njihovu materijalnu korist nego za dobro duša. Kralj Karlo II. Anžuvinac, kraj neiskusnog pape, sve se više uplitao u crkvene poslove pa ga je prisilio da 18. rujna 1294. imenuje 12 novih kardinala, od toga 7 Francuza. Sve su to bile osobe sklone samome kralju. “U jesen, kad se Celestin napokon odlučio preseliti u Rim, kralj Karlo mu je naredio da sjedište svoje kurije premjesti u Napulj. Dosadašnji mjeseci njegova pontifikata bili su bogati neuspjesima i razočaranjima. Pod pritiskom kardinala Celestin postade svjestan svoga teškoga položaja. Sjetivši se svoje velike odgovornosti i brige za spasenje vlastite duše, dođe mu misao da se odrekne svoje službe. U dogovoru s kardinalima, koji su tvrdili da je odreknuće pape moguće, Celestin V. odluči odstupiti te usprkos svima protivnim nastojanjima ostade kod svoje odluke” (Franzen – Bäumer). U prisutnosti kardinalâ Celestin V. se odrekao papinstva i vratio u svoj pustinjački život. No, novoizabrani papa Bonifacije VIII., bojeći se da neki fanatične Celestinove pristalice ne bi stvorili u Crkvi zabunu, bivšeg papu stavi u pritvor. Ali taj uspije pobjeći u svoju ćeliju na Monte Morrone. Odatle je kanio poći čak u Grčku. No Bonifacije VIII. prisilno ga vrati u tvrđavu Fumone, gdje je Celestin živio u potpunoj odijeljenosti od sviju. Nakon 10 mjeseci pravoga zatvora 19. svibnja 1296. smrt oslobodi Celestina svih zemaljskih muka i zaplitaja. Klement V., neprijateljski raspoložen prema svome prethodniku Bonifaciju VIII., a i na zahtjev francuskoga kralja Filipa IV. Lijepog, 5. svibnja 1313. proglasi Celestina svecem. Klement IX. 1668. proširio je njegov blagdan na cijelu Crkvu, ali u novom kalendaru nakon posljednje reforme opet je brisan, ne doduše kao svetac, nego blagdan mu se više ne slavi u kalendaru opće Crkve. Poznato je da je i Dante Alighieri imao negativan sud o Celestinu V. opisavši ga u svojoj Božanskoj komediji u III. pjevanju “Pakla” ovako: “… colui che fece per viltade il gran rifiuto” (Onaj što se iz straha odreče). Dante mu spočitava što se odrekao papinstva. I papine su relikvije imale burnu povijest. Otimali su ih i prenašali iz mjesta u mjesto. Danas počivaju u crkvi S. Maria di Collemaggio u Aquili. Neki povjesničari smatraju da je Celestin V., odrekavši se papinstva, dao primjer herojske poniznosti, dok drugi misle da je time pokazao samo zdrav smisao za stvarnost. Bilo kako bilo, Celestin V. je bio više svetac i pustinjak nego papa. A neke njegove sjene dokazuju da je bio samo čovjek. No svetac i čovjek idu ipak skupa. Svetost se ostvaruje u krhkom i ograničenom ljudskom liku. Zato je i svetost svetih ljudi ograničena, a ne apsolutna. Apsolutno je svet samo Bog.

Pedro Kasui, mučenik za vjeru (1587-1639)

Podatke o ovom neobičnom japanskom kršćaninu i svećeničkom pripravniku donijela nam je misijska agencija Fides. Šteta bi bila da se preda zaboravu tako zanimljiv lik. Već stoljećima mnogi studenti dolaze u Rim na studij teologije. Zato u Rimu i postoje toliki međunarodni i narodni zavodi te brojna visoka učilišta. Vječni je grad i u tom pogledu središte kršćanskoga svijeta. Među rimske studente valja ubrojiti i Pedra Kasuia, ali njegov je slučaj, zaista, jedinstven. On je početkom XVII. stoljeća iz Macaoa preko Azije pješice došao u Rim. Tokijski list Tosei News Service u jednom prikazu o njemu naziva ga japanskim Markom Polom. Samo što je on išao obratnim smjerom. Pedro Kasui se rodio g. 1587. u Japanu, u pokrajini gdje se danas nalazi Kunimi Town. Bio je kršćanin te u želji za svećeništvom stupio u malo sjemenište. Kad je godine 1597. pod carem Hidejoši u Japanu buknulo prvo progonstvo protiv kršćana, bilo je raspušteno i malo sjemenište u kojem se nalazio naš junak Pedro. Njemu je s jednom skupinom uspjelo pobjeći u Macao. Ondje se zadržao nekoliko godina, a onda sam preko Azije i Svete zemlje poduzeo veliko putovanje u Rim. Došavši nakon duga i naporna putovanja sretno u Rim, studirao je ondje na Gregorijani te 1622. u dobi od 34 godine bio zaređen za svećenika. Nakon toga je osjetio Božji poziv za redovništvom i stupio u Družbu Isusovu. Završivši najnužniju redovničku formaciju, zamolio je poglavare da ga kao misionara pošalju u Japan. Vukla ga je želja da tamo svojim sunarodnjacima kršćanima, koji su živjeli u veoma teškim prilikama, bude kao svećenik pri ruci za sve njihove duhovne potrebe. Molbi mu bi udovoljeno i otac Pedro otputuje u svoj dragi Japan, gdje je kroz deset godina veoma plodonosno radio. Područje rada bio mu je uglavnom kraj oko Tokokua, u sjeveroistočnom dijelu Japana. Taj je lijepi rad konačno zapečatio mučeničkom smrću. Bio je uhvaćen, odveden u Edo i ondje godine 1639. smaknut. Kako krasan primjer ljubavi prema zvanju, prema Crkvi u domovini! Kakvo junaštvo u ostvarivanju životnoga poziva! Dobro bi bilo da svi oni kojima je život dosadan i ne znaju što bi od njega učinili, upoznaju takve junake te da od njih nešto i nauče.

18. svibnja

Sveti Ivan I., papa († 526)

Ovaj papa, koji se od davnine štuje kao mučenik, bio je rodom iz Toskane, sin nekoga Konstansa. Na papinskom prijestolju naslijedio je 13. kolovoza 523. papu Hormisdu. Velikim dijelom Italije, s prijestolnicom u Raveni tada je vladao istočnogotski kralj Teodorik. On je prijekim okom gledao dobre odnose između pape i bizantskoga cara. Prva žrtva napete situacije bio je filozof Ivan Boecije, koji je na kraljevskom dvoru dugo vremena bio obasut najvišim častima i odlikovanjima. Optužen je zbog tobožnje veleizdaje i pogubljen god. 524. Pod isti mlinski kamen političkih sukoba bio je uvučen i papa Ivan I. Na Istoku je, naime, bizantski car Justin htio u svome carstvu silom iskorijeniti arijanstvo. Zato je izdao ukaz kojim se tražilo da se arijancima oduzmu sve crkve, a oni da prijeđu na katolicizam. Smatrajući se zaštitnikom arijanaca, kralj Teodorik je pozvao k sebi u Ravenu papu Ivana I. i prisilio ga da s poslanstvom otputuje u Carigrad. Poslanstvo su, uz papu, sačinjavali senatori i biskupi, među njima i ravenski biskup Ecclesio. Zadaća je poslanstva bila posredovati kod cara Justina da povuče svoje dekrete protiv arijanaca. Papa je u Carigradu baš na sam Božić primljen s najvećim počastima. Bizantski kler i puk postupao je s njime kao s “Petrom” te u sav glas davao oduška svojoj radosti što se u njihovoj sredini nalazi rimski biskup. Papa je ostao u Carigradu sve do Uskrsa pa je u crkvi Svete Sofije latinskim jezikom odslužio svečano blagdansko bogoslužje. Car Justin je čak htio da po drugi put bude okrunjen carskom krunom, i to ovaj put od samoga Pape. Za uzvrat je obećao vratiti arijancima njihove crkve. Vrativši se u Ravenu, Papa je naišao na neprijateljski stav prema sebi. Kralj Teodorik nije nikako bio zadovoljan njegovim poslanstvom pa ga je bacio u tamnicu. Ljetopisac knjige Liber pontificalis piše da je Papa u zatvoru brzo umro, a on ga smatra mučenikom. Smrt se zbila 18. svibnja 526. Prema onome što pripovijeda ravenski biskup Maksim, Papa je bio uz prisutnost brojnog klera i puka svečano sahranjen, a za vrijeme sprovoda jedan je opsjednuti, dotaknuvši se Papina tijela, bio oslobođen od đavla. Četiri godine kasnije Papino je tijelo 27. svibnja preneseno u Rim i sahranjeno u predvorju bazilike Svetog Petra. Na grob su mu postavili mramorni natpis na kojem piše: “Gospodnji vrhovni svećenik koji pade kao Kristova žrtva.” Za vrijeme svoga kratkog pontifikata (523-526) papa je Ivan I. obnovio velike rimske bazilike, groblja mučenika Nereja i Ahila na Ardeatinskoj cesti te groblje Sv. Feliksa i Adaukta na Ostijskoj cesti. On je uveo i novu brojidbu godina po Kristu, koju je sastavio monah Dionizije Mali. Blagdan mu se prije reforme kalendara slavio 27. svibnja, na dan prijenosa njegova tijela iz Ravene u Rim, a danas se slavi na smrtni dan, to jest 18. svibnja.

Sveti Feliks, solinski mučenik

Osim solinskih mučenika koji su prikazani na glasovitom lateranskom mozaiku u Rimu, tradicija spominje i neke druge. Od njih je najpoznatiji sv. Feliks. “On je po svoj prilici bio mučen u Stobreču, ali, kako je Stobreč bio u Solinskom polju, i njega ubrojiše među solinske mučenike” (Dragošević). U novije doba neki, kao na primjer dr. Ivan Delalle, sumnjaju u to da bi on bio sigurno povijesno zajamčen. Međutim, stručno pisana Bibliotheca sanctorum ne sumnja u njegovu povijesnu opstojnost, pa ga čak i naziva splitskim biskupom i mučenikom. U spisu Prologus Paschae, pisanom g. 395., a koji je stručno obradio i izdao glasoviti povjesničar T. Mommsen, piše ovo: “Kad je Dioklecijan bio konzul po sedmi, a Maksimijan po šesti put, kršćani su pretrpjeli šesto progonstvo. U tom progonstvu mučeni su u Rimu Petar i Marcelin, a mučenici Dujam i Feliks mučeni su u Solinu.” Pietro Burchi, svećenik, doktor teologije u Rimu, suradnik Biblioteke svetaca smatra da se svjedočanstvo iz knjige Prologus Paschae, osim datuma po konzulatima, bez preuzetnosti može prihvatiti te da ga potvrđuju i drugi suvremeni izvori. On nadalje tvrdi da je štovanje sv. Feliksa u Splitu, staroj Saloni, još živo, gdje se u crkvi konventualaca na obali čuvaju, ili se bar misli da je tako, svečeve relikvije, a blagdan mu se od pamtivijeka slavi na današnji dan. Isti se dan sv. Feliks slavi i u Stobreču, nedaleko od Splita, koji se u starini zvao Epetium. Štoviše, ondje se nalaze i razvaline neke stare crkve, posvećene njemu u čast. Stobrečani su ga čak smatrali i svojim biskupom, no to je, sigurno, posve krivo, jer ondje nikad nije bilo biskupsko sjedište. Ovoga svetoga mučenika počela su svojatati i neka druga mjesta, kao Spello, Spoleto i Martana. Međutim, ozbiljni i priznati učenjaci p. Delehaye i monsinjor Frane Bulić smatraju sv. Feliksa solinskim i splitskim mučenikom. Splitskim, ukoliko je taj grad nasljednik i baštinik stare Salone. Iz navedenoga se može jasno vidjeti da je mišljenje Pietra Burchija u Enciklopediji svetaca prilično uvjerljivo, pa prema tome i prihvatljivo. Štujmo, dakle, i dalje na današnji dan i sv. Feliksa, koji uz druge slavne mučenike mučeničkom krvlju nakvasi tlo južnog dijela naše današnje domovine Hrvatske! To je sveto tlo primilo prije 13 stoljeća i naše djedove koji, pokrstivši se, na temeljima svetih mučenika iz rimskoga doba počeše štovati i razvijati svoju kršćansku povijest, civilizaciju i kulturu, i što je još najvažnije – svetost. Na primjerima solinskih, istarskih, vinkovačkih i srijemskih mučenika naši su djedovi učili vjernost vjeri sve do smrti. Ta je pouka i nama danas isto tako potrebna, zato ima smisla upoznati i štovati svete mučenike s našega domaćega tla.

Sveti Feliks iz Cantalice (1515-1587)

Osnovan je god. 1525. kapucinski ogranak franjevačkoga reda. Bio je to sretan pokušaj da ideal asiškoga Siromaška zaživi opet u prvotnome sjaju. No, taj je pokušaj već g. 1542. doživio strašan udarac, kad je generalni vikar kapucinskog reda Bernardino Ochino prešao na stranu protestantske reformacije te, da umakne inkviziciji, pobjegao u Ženevu. Sablazan je bila velika jer je Ochino posvuda bio poznat i slavljen kao veliki propovjednik pokore te čovjek neporočna života. Još k tome bio je Talijan pa je njegov prijelaz u tabor reformacije smatran pravim skandalom. On je bio tako velik da je i sam papa Pavao III. svoju bojazan izrazio ovim riječima: “Doskora više neće biti ni jednog kapucina!” No, na sreću, ta se bojazan nije obistinila. Među kapucinima je bilo odličnih redovnika, koji su živjeli prema pravilu i duhu svetog Franje. Oni su u svojim siromašnim habitima, s kapucom, bradati i s prosjačkom vrećom na leđima, obilazili sela i gradove te propovijedali više primjerom i načinom života nego riječima i učenošću. Ta propovijed je tadašnoj Crkvi, koja je još uvijek bila prilično svjetska te odviše mislila na čast, sjaj i bogatstvo, bila itekako potrebna. Dobri redovnici popraviše sablazan što ju je pružio jedan od njihovih prvaka, a nju će svojim pravim evanđeoskim svjedočenjem naročito ispraviti ponizni brat “Deogratias”, kako su nazivali svetog Feliksa iz Cantalice. Feliks Porro rodio se g. 1515. u mjestu Cantalice u Italiji. Još kao dječak preselio se u Cittaducale, gdje je u kući Picchi služio kao pastir i radeći seljačke poslove. Sam nije znao čitati, ali je slušao kad je netko čitao životopis starih pustinjaka. To ga je potaklo da ih nasljeduje u strogom pokorničkom životu. Čudesno se god. 1544. spasio kad se izvrnuo s kolima koje su vukli volovi. Tada je odlučio ostvariti ono što je već dugo nosio u srcu: a to je da će postati redovnik kapucin. Stupio je, dakle, u kapucine te u Fiuggiju obavio godinu propisanoga novicijata. U samostanu S. Giovanni Campano položio je god. 1545. redovničke zavjete posvetivši svoj život još više Bogu. Nešto više od dvije godine proboravio je u samostanima Tivoli i Viterbo-Palanzana, a onda svršetkom sljedeće godine došao u Rim u samostan Sv. Bonaventure – danas samostan S. Croce dei Lucchesi, podno Kvirinala – i ondje ostao 40 godina, sve do smrti, obavljajući službu skupljača milostinje za samostan. “Feliks je bio mistični temperament. Spavao je jedva dva ili tri sata, a ostatak noći provodio u crkvi u molitvi, koja se najvećim dijelom sastojala iz razmatranja tajna Isusova života. U posljednjih 15 godina svoga života pričešćivao se svaki dan. Na blagdane običavaše hodočastiti u 7 rimskih bazilika ili bi po raznim rimskim bolnicama pohađao bolesnike. Gajio je pobožnost prema Majci Djevici, koja mu se više put i ukazala” (Mariano da Alatri, kapucin, doktor crkvene povijesti na Povijesnom institutu svoga reda). Taj i takav brat Feliks, koji je stupio u kapucine kad je red bio u krizi, postade njegovo veliko svjetlo. Na njega se u potpunosti mogu primijeniti riječi sv. Pavla: “Što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake” (2 Kor 1,27). On je došao u red, kao Gospodin u svijet, ne da bude služen, već da služi. Zato je i govorio: “Ja nisam brat, već samo s braćom stanujem i njihova sam tovarna živina.” A kad je već ostario i primio posjet kardinala protektora i generala reda, oni mu nekim napitkom htjedoše olakšati grčeve u želucu. Ponizni im je brat odvratio: “Vojnik mora umrijeti pod oružjem, a tovarna životinja pod sedlom.” Kroz 40 godina brat je Feliks dan za danom obilazio ulicama renesansnoga Rima i prosio milostinju. “Uvijek bosonog, bez sandala, bez ogrtača i zimi, zaogrnut pokrpanim haljetkom nalik na vreću, pravi vjerni učenik asiškog Siromaška. Brat Deogratias, je kao poznati sveci onih dana pripadao gradskim likovima Rima, isto onako kao Ignacije Lojola, Franjo Borgija, Alojzije Gonzaga, papa Pio V., jedno vrijeme Karlo Boromejski, Filip Neri i Kamilo de Lellis. Svi oni poznavahu, štovahu i ljubljahu svetog prosjaka, ljubimca čitavoga grada. Kardinal Montalto, kasnije papa Siksto V., isprosio si je komad kruha iz njegove prosjačke torbe. Filip Neri zamolio je da mu brat natoči vina, što ga je prosjačeći dobio” (E. Mossmaier). Skromni je brat bio malih životnih zahtjeva i potreba. Za hranu mu je bilo dosta nekoliko korica kruha, za krevet par dasaka, a za uzglavak nekakav veliki smotak pod glavom. Pravo franjevačko siromaštvo u duhu zaljubljenika u gospođu siromaštinu. Takav život bila je velika propovijed i snažno te uvjerljivo evanđeosko svjedočenje. Obilazeći rimskim ulicama, brat postade savjetnik jednostavnoga puka, ali i onih iz viših slojeva tadašnjega društva. Kako je bio veseljak, pjevao je pjesme, koje su djeca pa i rimske gospođe pjevale još dugo poslije svečeve smrti. Evo jedne od tih pjesama: Gesu, somma speranza, del cuor, somma baldanza. Deh! damma tanto amore, che mi basta ad amarti! Isuse, najviša nado, i srcu najveća jakosti! Molim te, daj mi toliko ljubavi, koliko će biti dostatno da te mogu ljubiti! Sveti brat Feliks bijaše obdaren raznim nadnaravnim darovima, pa tako i darom proroštva. Papi Sikstu V. prorekao je da će postati papa i potaknuo ga da se tada ispravno vlada. Postavši papa, Siksto V. je htio da se za svetog brata odmah u godini smrti otvori postupak za njegovo proglašenje svetim. Ipak to nije išlo tako brzo. Svetac je umro 18. svibnja 1587., a blaženim je proglašen 1. listopada 1625. Svetim ga je proglasio tek Klement XI. i to 22. svibnja 1712. Rimski hodočasnik može posjetiti njegov grob u crkvi Bezgrješnog Začeća, Via Veneto. Kad je papa Inocent XII. u pratnji kardinala god. 1700. posjetio ćeliju u kojoj je nekoć živio sv. Feliks, rekao je ovo: “U toj je, dakle, siromašnoj tijesnoj kolibici 40 godina stanovao taj Božji sluga. On je na ovoj zemlji bio samo jednostavan brat i skupljač milostinje za svoju braću. Sada pak s Bogom u nebu kraljuje te ga zbog njegove svetosti slave velikaši i odličnici svijeta, a s time propada slava svih knezova i monarha ovoga svijeta.” Postoji, dakle, jedna nevidljiva, duhovna, evanđeoska veličina, koja nadvisuje sve posve naravne i ovozemske veličine i odlike.

Sveta Rafaela Marija od Presvetoga Srca Isusova (1850-1925)

Papa Pio XII. proglasio je 18. svibnja 1952. blaženom majku Rafaelu Mariju Porras y Ayllon, osnovateljicu Službenica Srca Isusova. Tada je od njezine smrti – umrla je 6. siječnja 1925. u Rimu – prošlo tek 27 godina. Papa Pavao VI. 23. siječnja 1977. proglasio je tu blaženicu svetom. U njoj, dakle, imamo sveticu koja nam je vremenski dosta bliza. Da, prilike su se od njezina življenja i djelovanja silno promijenile, ali unatoč tomu ona ipak dobrim dijelom svojih godina spada i u naše stoljeće, u njegovu prvu četvrt. Prema tome, može nam u nekom pogledu više reći nego neki stariji sveci. I ona je, naime, proživljavala ovo naše XX. stoljeće s mnogim njegovim problemima. Vremenska blizina nove svetice naročito se osjeća u španjolskoj biskupiji Cordovi, u kojoj se nalazi Pedro Abad, njezino rodno mjesto, gdje se rodila 1. ožujka 1850. Tamo je njezin otac bio načelnik, ondje se još uvijek nalazi njezina rodna kuća, župna crkva sa svetohraništem i slikom Bezgrješne, gdje je kao djevojčica i djevojka svaki dan klečala u molitvi. U samoj Cordovi žive još i danas njezini brojni nećaci i pranećaci, koji je s ponosom nazivaju “naša sveta tetka”, a njezina pisma čuvaju kao drage relikvije. U njima je ona davala oduška svojoj radosti kad su se u rodbini rađala nova djeca, ali ne samo to, ta pisma su puna dobrih savjeta i nadnaravne mudrosti što proizlazi iz duha duboke i proživljavane vjere. I Rim je pun uspomena na novu sveticu. Redovnička kuća, u kojoj proživje posljednje 32 godine života, vrvi uspomenama na nju. To je u prvom redu njezina siromašna sobica, košarica kojom se služila za vrijeme ručnoga rada, knjige, a osobito bilježnice s bilješkama iz duhovnih vježbi. One su poglavlje za se. U duhovnim vježbama po metodi sv. Ignacija majka je Rafaela naučila kako se postaje svetica. Ona je dane duhovnih vježbi nazivala “ljetnim praznicima duše”, jer je u njima njezin duh pronalazio ono potrebno duhovno osvježenje i snagu, koja joj bijaše neophodna za sve patnje i nedaće u životu. Duhovne vježbe su je približavale životnom cilju – istinskom nasljedovanju Isusa Krista, suobličenju njegovu blagoslovljenom liku. Toliko toga govori, dakle, o vremenskoj blizini majke Rafaele, no za nas je još zanimljivija njezina životna suvremenost. Ona u tolikim točkama svoga života govori i daje primjer kako danas u ovim za Crkvu i kriznim trenucima, a ujedno i danima punima nade, valja živjeti što potpunijim kršćanskim životom. Kad ju je Crkva u naše dane proglasila svetom, vrijedno je truda da se upoznamo s njezinim životom i djelom. Uvjeren sam da će se taj trud isplatiti. Raffaella Maria Porras y Ayllon po narodnosti je Španjolka. Pedro Abad u cordovskoj pokrajini bijaše pozornica na kojoj je ugledala svjetlo svijeta. Krštena je drugi dan po rođenju, tj. 2. ožujka 1850. U jednom će pismu o tom događaju kasnije pisati ovako: “Drugoga su me krstili, i to je za me najveći dan, jer sam u njemu bila upisana u knjigu života.” Rafaela se rodila u lijepoj, bijeloj i prostranoj kući. Takva je kuća bila i potrebna, jer je njezin otac don Ildefonso Porras imao trinaestero djece. Bio je to vrijedan kršćanski muž, a umro je zaražen kolerom. Zadobio je tu strašnu bolest dvoreći herojski i nesebično okužene bolesnike. Rafaeli je tada bilo tek 5 godina. O njoj pripovijedaju da je bila umiljata djevojčica, nešto plašljiva; bila je daleko od one dječje tvrdoglavosti, uvijek spremna da drugima popusti i dade za pravo. Kad joj je bilo 15 godina, potpuno i zauvijek se predala Kristu. Bilo je to baš na Blagovijest 1865. Svetica o tome piše: “U taj isti dan, u Cordovi, u župi Sv. Ivana, danas našoj crkvi, položila sam zavjet vječne čistoće.” Kasnije iz poslušnosti morade napisati svoju autobiografiju. Započinje je ovako: “Smrt moje majke, kojoj sam zaklopila oči… otvorila je oči moje duše takvim razočaranjem da mi se život činio progonstvom. Imala sam 18 godina. Držeći se majčine ruke, obećala sam Gospodinu da na ovom svijetu neću više poklanjati srce ni jednom stvorenju.” To obećanje oslobodilo ju je svake neuredne sklonosti prema prolaznim stvarima i upravilo je prema apsolutnom i neprolaznom. U svom duhovnome rastu i razvoju Rafaela duguje mnogo svetim svećenicima. Jedan je od njih bio don José, župnik u Pedro Abadu. Bio je to ponizan i jednostavan svećenik, ali koga su resile izvanredne duhovne osobine, čovjek sveta života, koji je dvadesetogodišnju Rafaelu i njezinu sestru Dolores znao povesti novim putom samozataje i velikodušne darežljivosti prema Bogu. Već tada je Rafaela ozbiljno postavljala pitanje iz knjižice Duhovnih vježbi sv. Ignacija: “Što moram učiniti za Krista?” – Odgovor je našla u odluci da stupi u redovnički stalež, da prigrli evanđeoske savjete, koji će je još bliže dovesti Kristu. Don Antonio Ortiz, svećenik koji je pomagao redovnicama Blažene Gospe od zadovoljštine da u Španjolskoj osnuju svoje ustanove, uputio je toj novoj družbi i dvije sestre: Rafaelu i Dolores. Njihov kratki boravak u novicijatu te družbe za njihovu je buduću duhovnu izgradnju bio od najvećega značenja. Upoznale su tada, naime, pravila Družbe Isusove – prema kojima se ravnala i ta redovnička družba – te ideal pružanja naknade Presv. Srcu Isusovu za ljudske grijehe. Te dvije bitne značajke bit će ono glavno i u družbi, kojoj će one dati život. No, za to je bilo potrebno da potraže drugo mjesto, gdje će u potpunoj slobodi moći ostvariti svoj ideal. Put ih je doveo u Madrid. Tu su se namjerile na isusovca oca Cotanillu, čovjeka određena od Boga da im pomogne kod osnutka nove redovničke družbe. Taj ih je isusovac učio kako će živjeti prema duhu pravila Družbe Isusove. Položile su 8. lipnja 1877. kao Službenice Srca Isusova prve zavjete. Novu je ustanovu i Crkva potvrdila pa se ona poče sve više širiti. Osnivaju se kuće u Madridu, Cordovi, Jerezu, Saragozzi, Bilbaou, Rimu. Generalnu poglavaricu, majku Rafaelu, čekala je ipak velika žrtva. Na prvi petak u ožujku 1893. morala se odreći svoje službe. I sada počinje za nju nova povijest: provođenje života skrivena u Kristu. Taj će život trajati još 32 godine. Kroz to vrijeme neće obavljati nikakvu službu, neće imati nikakvu odgovornost. Obavljat će jedino najponiznije poslove: šit će, čistiti i prati. Radit će to s najvećom poniznošću kao da nikad nije bila utemeljiteljica i vrhovna poglavarica nove družbe. Posljednjih godina provest će dane i u teškim tjelesnim mukama zbog jedne rane na koljenu. Kako je po naravi bila veoma aktivna i apostolska duša, željna rada, život u pozadini, dok je još bila u naponu snage, bio je za nju silna žrtva. No, ona ju je svjesno primila ne tužeći se i ne jadajući se nikome. Smrt ju je oslobodila kako duševnih tako i tjelesnih muka. Eto, to je kratko prikazan životni profil nove svetice, koja je u ispunjavanju Božjih planova s njome pokazala izvanrednu jakost, koja je kao osnivateljica znala izvanredno spojiti aktivni i kontemplativni život, jer se družba, što ju je ona osnovala, uz veoma dubok molitveni život bavi i karitativnim, socijalnim i odgojnim radom. Jakost je pokazala i onda kad je bila svrgnuta i ponižena. Do toga je došlo uslijed nerazumijevanja njezinih najbližih suradnica, među kojima je bila i njezina rođena sestra. José Maria Cirarda, sadašnji biskup Cordove, u jednom spisu prigodom kanonizacije svete Rafaele Marije od Presv. Srca Isusova misli da je najveća pouka, koju nam daje nova svetica, vječna suvremenost onih takozvanih pasivnih kreposti: samozataje, križa, odricanja, zapostavljanja vlastitoga “ja”, jakosti u suprotivštinama i poniženjima te napokon bezuvjetne poslušnosti. Danas se, naprotiv, mnogo cijene baš one takozvane aktivne kreposti: apostolat, organizacijska aktivnost, razvoj vlastite ljudske i kršćanske ličnosti, projiciranje Evanđelja u svijet, da ga preobrazimo prema pravdi i ljubavi. I nitko zdrave pameti ne niječe da je i sve to itekako važno i potrebno. Začudo, nova nam je svetica i u tome izvanredan primjer. No aktivne kreposti bez pasivnih ne mogu biti onako uspješne i učinkovite kao što treba. Potrebno ih je stoga spajati s pasivnima. Možda je današnja posaborska kriza u Crkvi uzrokovana bar djelomično zanemarivanjem ili pak preziranjem pasivnih kreposti. Pavao VI. u roku od nekoliko mjeseci proglasio je svetim i blaženim tri Španjolke: svetom Beatricu di Silva 3. listopada 1976., blaženom Mariju od Isusa 14. studenoga 1976. i napokon svetom Rafaelu Mariju od Presv. Srca 23. siječnja 1977. Život je novih Božjih ugodnica u mnogočemu različan, pa i vremenski. Sv. Beatrica pripada XV. stoljeću, bl. Marija od Isusa XVI. i XVII., a sv. Rafaela XIX. i XX. stoljeću. No, jedno im je svima trima zajedničko: najprije uspon i slava u redu pa i u svijetu, a onda skrovitost, zaborav i poniženje. Kad je Gospodin te tri Božje službenice proslavio u kratkom vremenskom razdoblju baš u naše dane, ne želi li nam naglasiti da je ključ svetosti bio jučer, kao što je i danas i kao što će biti i sutra, u ostvarivanju ove Isusove preporuke: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!” (Mt 16,24). Možda mi danas najlakše upadamo u napast da to zaboravimo. Zato nam Crkva stavlja pred oči tri svete duše, koje su baš tu Isusovu preporuku u svome životu tako savršeno i duboko ostvarile. 17. svibnja Sveti Paškal Baylón, redovnik (1540-1592) Presveta je euharistijska tajna od Velikog četvrtka pa sve do danas uvijek imala svojih velikih poštovalaca, klanjalaca i zaljubljenika. Jedan je od njih bio i ponizni franjevački brat sveti Paškal. Njegova je ljubav prema Euharistiji bila tako žarka da ga nazivaju “serafom Euharistije”. Stoga se i ne čudimo da je između dva rata i na hrvatskom jeziku u Euharistijskom glasniku izlazio u nastavcima njegov životopis koji sam u djetinjstvu s velikim zanimanjem čitao. Već tada me osvojio taj mili svetac. Paškal je bio sin Martina Baylóna i Izabele, rođ. Jubera. Rodio se baš na veliki duhovski blagdan 16. svibnja 1540. u Torre Hermosa, u Aragonskom kraljevstvu, današnjoj Španjolskoj. Već od ranog djetinjstva pokaza izvanrednu ljubav prema molitvi i pobožnost prema Euharistiji. Ta velika tajna naše vjere privlačila ga je poput snažnog magneta sve više k sebi. Prvi posao koji je obavljao mali Paškal bilo je čuvanje domaćega stada. Nalazeći se na livadama u otvorenoj Božjoj prirodi, dao je oduška svojoj sklonosti prema molitvi te mnogo molio, razmatrao, ali i činio pokoru. Postio je i bičevao se. Sve su to bila sredstva koja su mu pomagala na putu svetosti. On je od malena dobro znao da se do svetosti ne dolazi jeftino, već skupo, i zato se nije nimalo štedio. Junaštvo duha bilo je uvijek njegova velika odlika. Kad je Paškalu bilo 18 godina, u njemu je dozrela odluka da se Bogu sasma daruje i posveti u redovničkome zvanju. Zato je pokucao na vrata samostana Svete Marije Loretske, koji je pripadao reformiranim franjevcima, po sv. Petru da Alcantara zvanima alkantarincima. Tada je bilo mnogo zvanja pa su redovnici pravili veći izbor i nisu na laku ruku primali one koji bi se javljali za samostan. Tako su i Paškala odbili rekavši mu da jedno vrijeme još pričeka pa će ga onda primiti u red. Paškal je, u želji da bude u blizini spomenutoga samostana, našao zaposlenje kao pastir stada kod nekoga bogata gospodara po imenu Martin Garcia. Taj je tako zavolio mladoga pastira da ga je htio posiniti i učiniti baštinikom svoga bogatstva. No Paškalovo je srce davalo prednost evanđeoskom siromaštvu, u kojem je želio živjeti u reformiranom franjevačkom redu. Siromaštvo je bilo njegovo blago pa mu je u njemu bilo i srce. Paškal je brzo izišao na glas svetosti pa ga franjevci napokon primiše u svoju zajednicu. I sada nitko sretniji od njega. U loretskome samostanu položio je 2. veljače, na blagdan Isusova prikazanja u hramu, svečane redovničke zavjete, prikazavši se sav Gospodinu. Poglavari su mu ponudili da postane svećenik, ali on je tu ponudu iz poniznosti otklonio. Želio je ostati ponizan i jednostavan brat, pa je kao takav vjerno služio Gospodinu i braći u samostanima u Jativi i Valenciji. Uz poniznost resila ga je i izvanredna blagost pa je bio mio i drag svima. Iako je bio bez naobrazbe, često je pitan za savjet, jer je bio pun mudrosti, što dolazi odozgora. Bio je obdaren raznim mističnim milostima, darom čudesa i ulivenoga znanja. Zato ga je g. 1576. španjolski provincijal poslao generalu reda Cheffontainesu, koji se tada nalazio u Parizu, a radilo se o jednoj veoma hitnoj i važnoj stvari. Za brata Paškala, koji je putovao u franjevačkom habitu, bilo je to opasno putovanje, jer je posvuda po Francuskoj bilo fanatičnih kalvina – hugenota, upravo bjesomučnih na sve ono što je bilo katoličko. Oni su ga napadali, izazivali, rugali mu se, a i zlostavljali ga. Jednom jedva umaknu smrti kamenovanjem. Bilo je to kad je s kalvinima raspravljao o Euharistiji, braneći svim srcem to uzvišeno otajstvo, a za koje bi spreman proliti i svoju krv. Ipak je sretno umaknuo svim zasjedama i stigao u Pariz te generalu reda predao važna pisma. Vrativši se kući s toga opasnoga putovanja, sastavio je knjižicu u kojoj su bile skupljene izreke što su dokazivale Isusovu stvarnu prisutnost u Euharistiji i vlast danu od Isusa rimskome biskupu. Bile su to baš one istine koje su kalvini tada najviše napadali. Izmučen velikim pokorama, svetac je u 53. godini života osjetio da mu se bliži kraj. Umro je kao što se i rodio baš na blagdan Duhova 17. svibnja 1592. u Villa Real, nedaleko od Valencije. Sprovod se poniznoga brata pretvorio u pravi trijumf. Ljudi su onim tajanstvenim kršćanskim osjetilom osjećali da je umro pravi svetac i stoga su se natjecali da mu iskažu što veću počast. A milostivi je Bog svetost svoga poniznoga i vjernoga sluge potvrdio mnogim znakovima i čudesima. Crkva je po svojim rimskim prvosvećenicima izrekla o njemu također svoj sud. Papa Pavao V. 29. listopada 1618. proglasio je Paškala Baylóna blaženim, a 16. listopada 1690. papa Aleksandar VIII. svetim. Papa Leon XIII. proglasio je sveca Euharistije 28. studenoga 1897. zaštitnikom svih euharistijskih djela i društava, a nešto kasnije zaštitnikom međunarodnih euharistijskih kongresa, tih najvećih katoličkih manifestacija našega stoljeća. Za vrijeme građanskoga rata u Španjolskoj (1936-1939), kad je “u ime slobode” bjesnila slijepa mržnja na sve što je bilo katoličko, svečevo tijelo najvećom pobožnošću poštivano u Villa Real, bilo je obeščašćeno i djelomično uništeno. Dijelovi koji ostadoše s najvećom su počašću g. 1952. vraćeni na svoje staro mjesto u Villa Real. Kadgod se dogode takva nemila oskvrnuća, naše je vjerničko srce uvijek duboko povrijeđeno. Takav postupak vrijedan je osude tkogod ga učinio. Od sv. Paškala ostade i dvadesetak malih duhovnih rasprava. One nisu izvorne, već povađene iz raznih knjiga kojima se svetac sebi za pobudu služio. Uz tuđe misli svetac je nizao i vlastite refleksije i molitve koje nam otkrivaju njegovu dušu. Iz tih se spisa ipak vidi koliko je Paškal imao teološkoga znanja o euharistijskom misteriju. Sve te spise izdao je g. 1911. u jednoj knjizi otac Jakov Sala. Ona nosi naslov Djelca sv. Paškala Baylóna, izvađena iz bilježnica pisanih njegovom rukom, poredana, popraćena bilješkama i proviđena bibliografskim uvodom. Prvi svečev životopis malo poslije njegove smrti napisao je na španjolskom jeziku g. 1598. te izdao u Valenciji g. 1600. otac Ivan Ximenéz, njegov prijatelj i poglavar. On sam je bio očevidac činjenica što ih opisuje, zato je njegova knjiga izvanredne vrijednosti. Kasnije su o svecu napisane brojne knjige i studije, a svojim kistom proslavili su ga i mnogi slikari. Najljepša je svečeva slika što je oko godine 1769. za franjevački samostan Sv. Paškala u Aranjuezu naslikao Ivan Krstitelj Tiepolo.

16. svibnja

Sveti Ivan Nepomuk (1340/50-1393)

Na mnogim mostovima – osobito srednje Europe – pa i u našim krajevima – nalazi se često jedan svetački kip. Koga prikazuje? – Svećenika u reverendi, roketi, s biretom na glavi, koji drži prst na ustima. Kao da sebi i prolaznicima želi naglasiti vrijednost šutnje, dužnost čuvanja povjerene tajne. To je kip sveca mostova i mučenika ispovjedne tajne svetog Ivana Nepomuka, koji po svojim kipovima postade jedan od najpoznatijih svetaca. S njim sam se upoznao još u svome djetinjstvu kad sam u Valpovu prolazio preko glavnoga mosta na Karašici. Na uglu kuće kraj mosta stajao je u niši veliki kip sv. Ivana Nepomuka. Danas se nalazi u župnom dvorištu u niši uz sjeverni zid župne crkve Bezgrješnog Začeća. Nisam tada o njemu mnogo znao, ali mi je bilo drago što ondje kraj mosta stoji jer sam osjećao da je i on jedna od svetinja, koje su nam u našoj župi prirasle srcu i bile drage. On je bio svjedokom naših tadašnjih velikih procesija na Svijećnicu, na Veliku subotu, na Florijanovo, u prosne dane, na Brašančevo i na Veliku Gospu. On je bio jedan od simbola svih onih svetih radosti koje smo tada doživljavali u središtu naše župe. Tome dragom svecu želim sada podignuti zahvalni spomen, a on nek nas svojim životom, primjerom i mučeničkom smrću vodi Kristu, izvoru svih svetih radosti! Sveti Ivan se rodio u Pomuku, staro ime za današnji Nepomuk, u zapadnoj Češkoj, negdje između g. 1340-1350. Otac mu se zvao Velfin i bio je po svoj prilici mjesni načelnik. Prve sigurne povijesne podatke o svecu imamo iz g. 1370., kad je kao praški klerik obavljao već službu javnog bilježnika. Narednih je godina bio pisar i bilježnik svih akata iz raznih postupaka u uredu generalnih vikara nadbiskupije. Za svećenika je zaređen oko g. 1380., a još iste godine imenovanjem čak iz Rima postavljen za župnika Sv. Gala u Pragu. U isto vrijeme obavljao je i službu tajnika i bilježnika nadbiskupa Ivana Jenštejna. Sve to govori da je bio izvanredna ličnost, kad je već kao mlad svećenik mogao obavljati tolike dužnosti. Da bi stekao što više kvalifikacija, dao se i na studij prava pa je u Pragu g. 1381. zadobio akademski stupanj bakalaureata. Zatim je pošao na daljnji studij prava u Padovu. Ondje bi godine 1386. izabran za rektora studenata, koji su bili rodom s onu stranu Alpa. A već sljedeće godine postade doktor prava. Vrativši se u Prag, imenovan je kanonikom zborne crkve Sv. Egidija, a g. 1389. zadobi kanonikat i u crkvi Sv. Petra i Pavla u Višegradu. G. 1390. iz župe Sv. Gala prijeđe za arhiđakona u Žatec. Najvažnija i najodgovornija služba koju je u životu obavljao bila je da je postao generalni vikar energičnoga i pobožnoga nadbiskupa Jenštejna. Bilo je to baš u rujnu 1389. kad se razmahala tragična borba između nadbiskupa i despotskog kralja Vjenceslava IV., koji je nasilno želio prisvojiti crkvena dobra i postati potpuni gospodar Crkve u Češkoj. Posljednja faza borbe između kralja i Crkve bila je u jesen 1392., kad je kralj, potpirivan od svojih savjetnika, strašno divljao protiv klera. Neustrašivi je nadbiskup javno prosvjedovao protiv kraljeve samovolje, no unatoč tome jedan je kraljev službenik dao smaknuti trojicu klerika. Kralj još uvijek nije mirovao, već je pošto-poto htio ograničiti nadbiskupovu vlast. Htio je jednostavno podijeliti teritorij praške nadbiskupije i nakon smrti benediktinskog opata Raceka iz Kladrubyja osnovati ondje novu biskupiju te joj staviti na čelo svoga pouzdanika Vjenceslava Kralika iz Burenica. Bilo je to nevjerojatno uplitanje u posve crkvene unutarnje poslove. Međutim, kad je stari opat umro početkom g. 1393., monasi su izabrali novog opata u osobi monaha Olena. Ivan Nepomuk, generalni vikar, po nadbiskupovoj naredbi, a protiv izričite kraljeve volje, potvrdio je 7. ožujka 1393. izbor novoga opata. Kralja je to raspalilo pa je zatvorio i Nepomuka i neke druge svećenike. Svi su oni bili podvrgnuti mučenju u kojem je sudjelovao sam kralj s bakljom u ruci. Ipak su pušteni na slobodu pošto su prije morali prisegnuti da će o svojoj torturi šutjeti. Iznimka je bila s Ivanom Nepomukom. On se kralju, valjda zbog svoga velikog ugleda, činio najopasnijim. Zato ga je kralj u noći s glasovitog mosta Karla IV. dao baciti u Vltavu i tako Ivan pogibe kao mučenik. Tijelo mu je pronađeno te sahranjeno najprije u crkvi Svetog Križa uz rijeku, a kasnije preneseno u katedralu Sv. Vida u Pragu. Posjetitelji te divne gotske katedrale u njezinoj desnoj lađi mogu još i danas vidjeti mučenikov grob na kojem piše: Iohannes de Pomuk. Papa Benedikt XIII. proglasio je 19. ožujka 1729. u Lateranskoj bazilici Ivana Nepomuka svecem i to mučenikom ispovjedne tajne. Međutim, njegovo je štovanje već davno prije bilo veoma prošireno i to ne samo u Češkoj, već i izvan njezinih granica. Iako je na temelju pouzdanih povijesnih izvora glavni razlog svečeve mučeničke smrti bio potvrđivanje opata u Kladrubyju, ne može se posve isključiti ni to da je bio kraljičin ispovjednik i kao takav čuvao pred ljubomornim kraljem ispovjednu tajnu ne htijući otkriti kralju išta od onoga što je doznao u ispovijedi. Ne postoji, naime, nikakav povijesni izvor koji bi to drugo pozitivno mogao pobiti. U Češkoj su se protiv štovanja Ivana Nepomuka žučljivo borili husiti, govoreći da je taj kult uveden kako bi umanjio veličinu Jana Husa. Otkriće pak nekih povijesnih dokumenata nakon Ivanove kanonizacije navelo je neke pretjerane kritičare da optuže Crkvu kako je proglasila svetim osobu koja uopće nije ni postojala, već ju je stvorila pučka legenda. Sve su te kritike posve neosnovane, jer ima obilje sigurnih povijesnih izvora koji govore o povijesnosti Ivana Nepomuka. Od njih je najvažniji onaj što ga je g. 1752. otkrio slavni prefekt Vatikanske biblioteke Giuseppe Simone Assemani. To je kodeks u kojem se nalaze pisana djela praškoga nadbiskupa Ivana Jenštejna, pa i izvorni tekst njegove optužbe protiv kralja Vjenceslava. U njemu se govori i o smrti Ivana Nepomuka. Prema tome, nije sporna ni Nepomukova opstojnost ni svetost. Dakle, štujmo ga i u buduće kao i dosada! Svetog Ivana Nepomuka smatraju zaštitnikom ispovjednika, zaštitnikom dobroga glasa. Kao takav naročito se štovao u Družbi Isusovoj u XVIII. stoljeću, jer je Družba tada bila jako mnogo klevetana. Ona je sv. Ivana Nepomuka dugo vremena častila kao svoga drugotnoga zaštitnika. Njemu se nakon II. svjetskog rata mnogo utjecala i naša Hrvatska provincija, na poticaj tadašnjega provincijala oca Karla Grimma. Sveca zazivaju u pomoć i protiv poplava, a u nekim su se brdskim krajevima na njegov blagdan održavale procesije s Presvetim Sakramentom. One bi išle do njegovih kipova na mostovima, gdje se molilo za njegovu svetačku zaštitu. Iz solidarnosti s njegovom zemaljskom domovinom Češkom, gdje se Crkva nalazi u veoma teškim prilikama, molimo svetoga Ivana Nepomuka, zaštitnika Češke, da svojom zaštitom bdije nad svojom domovinom!

Sveti Andrija Bobola, mučenik (1591-1657)

Propovijedajući Evanđelje, zapečatio je propovijedanje mučeničkom krvlju poljski isusovac sveti Andrija Bobola. Da bismo ga što bolje upoznali, promotrimo najprije povijesne prilike u kojima je živio, djelovao i poginuo. U XVII. stoljeću katolička je Poljska dala Družbi Isusovoj velikih imena, koja su se proslavila bilo perom, bilo vrlinama redovničkoga života. Među njih valja ubrojiti slavnog propovjednika Petra Skargu († 1612), pjesnika Matiju Sarbiewskoga († 1640) te nadaleko poznate duhovne pisce: Nikolu Lanciciusa († 1653) i Gašpara Druzbickoga († 1662). Ipak je najveće isusovačko ime toga razdoblja sv. Andrije Bobole, poniznog i revnog pučkog misionara poljskih sela i župa te velikog mučenika vjere. Da njegovo ime nije palo u zaborav, možemo zahvaliti neobičnim događajima koji su se zbili poslije njegove smrti. Očito da ga je Providnost htjela proslaviti. Za vrijeme krvave pobune Kozaka od g. 1648-1654., baš kad je u zapadnoj Europi završilo klanje, palež i ubijanje za vrijeme Tridesetgodišnjeg rata, kozačka se pobuna pretvorila u rat između Poljske i Moskve. I kao što su na Zapadu u Tridesetogodišnjem ratu mnogi platili krvlju vjernost i odanost rimokatoličkoj vjeri, tako je i u istočnim pokrajinama Poljske na tisuće vjernika i na desetke svećenika zapečatilo krvlju i životom svoju privrženost istoj vjeri. Netom je svršila ta nevolja, navalile su na Poljsku i druge. Već god. 1655. Šveđani upadaju u Poljsku, a taj je vojni pohod s pravom nazvan “potopom”, kako ga je i opisao slavni poljski pisac Sienkiewicz. Vođene su god. 1657. slavne ali i krvave bitke između Poljaka i Šveđana kod Čenstohove i Varšave. Poljaci su u tom ratu izgubili vojvodinu Prusku, a kraljevska je vlast kralja Jana Kazimira (1648-1668) tako oslabila da on umire kao opat-komendator u St. Germain de Prés u Parizu. Pod okriljem tih, za Poljsku nepovoljnih, događaja odjeli Kozaka, koji su izgubili svoju slobodnu državu i došli pod vlast Moskve, organizirali su prepade u pogranične predjele. Politički je rat završen, ali su se Kozaci postavili sada za branitelje ruskoga pravoslavlja protiv onih kršćana istočnoga obreda koji su se sjedinili s Rimom glasovitom Brest-Litovskom unijom godine 1596. U to vrijeme Andrija Bobola bijaše apostol poniznih i malih ljudi. Kroz 20 godina on misionari najzapuštenije krajeve utvrđujući vjernike u vjernosti katoličkoj vjeri i Rimu. Od g. 1636. pa do svoje smrti g. 1657. prokrstario je na stotine kilometara po pijesku i močvarama prostrane doline Pripeta. Dopro je i do Janova, gdje je podnio mučeničku smrt najokrutnije vrste. Na njemu baš ništa nije izgledalo da je predodređen za mučenika. Bio je, sigurno, pobožan svećenik i redovnik, propovjednik u gradu Vilni i upravitelj Marijine kongregacije od g. 1622-1634. No sav taj njegov posao nije bio naročito zapažen. Bila je to uobičajena gradska pastva tadašnjega vremena, o kojoj povijest nema što naročito zabilježiti. Ipak, iza njegovih mirnih poslova skrivao se vatren značaj koji je bio uvijek spreman da se stavi u nesebičnu službu braće. Kao poglavar u Bobruisku provodio je dane i noći do uzglavlja oboljelih od kužne pošasti, koja se oborila na taj grad kao posljedica bijede drugog rata s Moskvom od godine 1632-1634. Vjerodostojna i ispitana svjedočanstva slažu se u tome da je bio veoma ugodan subrat, čak i veseljak, kad bi se pružila prilika, ali ipak i uvijek spreman izložiti se gdjegod zatreba. Osjetljiv na ćudorednu bijedu zapuštenog pučanstva u pokrajini Pripet, posvetio im je najljepše godine svoje zrele dobi. Brzo su ga počeli nazivati “zavodnikom” i “lovcem duša”. Bili su to oni koji su se neprijateljski odnosili prema njegovu apostolskom radu. A zato se i morao sukobljavati s bandama djece, koju su huškali protiv njega, i koja ga je znala progoniti čak i kamenicama. A upravo to ga je učvršćivalo u želji da pruža svjedočanstvo strpljivosti, izdržljivosti i dobrote te da ondje gdje je vladala mržnja i razdor zasađuje religiju milosrđa, ljubavi i sloge. Svetac je u Janovu podnio okrutnu smrt, strahovito mučen od Kozaka. U povijesti mučenika njegovo mučeništvo ide među najokrutnija. No baš zato odmah poslije smrti mučenik postaje znak nade i jedinstva između kršćana dvaju svjetova – zapadnoga i istočnoga. Stanovnici Janova pobožno su ga sahranili, da ga kasnije predadu isusovcima u Pinsk. Slučajno mu je god. 1808. pronađeno tijelo i to govore da se tu radilo o čudu. Tada je bilo preneseno u Polock, gdje je neko vrijeme boravio general “isusovaca Bijele Rusije”. Tu se častilo u staklenom lijesu sve do g. 1922. Tada ga je zarobila vojska Crvene armije i odnijela u Moskvu. Odatle ga je za vrijeme gladi u Rusiji uspjela dobiti Sveta Stolica i g. 1924. preko Odese prenijeti u Rim. Godine 1938. papa Pio XI. proglasio je Andriju Bobolu svetim. Tijelo su mu tada vratili u rodnu Poljsku. Tom zgodom tijelo je prošlo Slovenijom i bilo izloženo na čašćenje u isusovačkoj crkvi Sv. Josipa u Ljubljani. Za vrijeme strahota II. svjetskog rata mučenikovo tijelo postade vjernicima i građanima poljske prijestolnice simbolom jakosti i nade. U vrijeme strašnog varšavskog ustanka, uz pucnjavu artiljerije, prenosili su ga iz jedne gradske četvrti u drugu. Sv. Andrija Bobola zaštitnik je Slavenske asistencije Družbe Isusove, koja je nakon II. svjetskog rata bila najteže iskušana. Njegova rodna Poljska ima ipak dvije cvatuće provincije koje, Bogu hvala, ne boluju od krize zvanja. Zaštitnikom Slavenske asistencije proglašen je sv. Andrija Bobola još prije svoje kanonizacije, neposredno nakon ustanovljenja asistencije. Tadašnji general o. Vladimir Ledochowski ovako je motivirao taj izbor: “Blaženi je Andrija Bobola svojom vlastitom krvlju posvetio teritorij koji pripada ovoj asistenciji te njezinim članovima pokazao put kojim treba da pođu u širenju i učvršćivanju Kristova kraljevstva u njihovim krajevima.” U buli kanonizacije Pio XI. naziva sv. Andriju “nepobjedivim mučenikom, koji oslabljene i mlitave ljude naših vremena sili na hrabrost i podnašanje svih mogućih napora, kadgod se radi o probicima Boga i Crkve”. Čudesno ozdravljenje oca Hilarija Odachowskog, DI, po zagovoru sv. Andrije Bobole Po odlasku isusovaca iz Bijele Rusije u prošlom stoljeću i njihovu raspršenju po cijelom svijetu, otac Odachowski je došao na Sardiniju. Ondje se razbolio i ležao bez nade u ozdravljenje. Liječnici su bolesniku proricali smrt u roku od nekoliko sati. Poglavar tamošnje redovničke kuće dao je načiniti lijes i unijeti ga u sobu bolesnika koji bijaše na umoru. Bilo je to uveče a otac Odachowski je znao što se oko njega zbiva, samo nije mogao od sebe dati nikakva znaka života. Uto mu se ukaza kao na javi u velikoj svjetlosti sv. Ignacije i bl. Andrija Bobola. – Oče, dopuštaš li – reče bl. Andrija sv. Ignaciju – da izmolim za ovoga našega mladog brata nekoliko godina zdravlja? Može još nešto raditi za slavu Božju. U prvi mah sv. Ignacije, nešto ljut, nije htio pristati na molbu bl. Andrije, no kad taj nije prestajao zagovarati, odazove mu se ovim riječima: – Koliko godina želiš izmoliti? – Deset – reče blaženi Bobola.< – Što je to deset, moli više! I gle, otac Odachowski opazi rimsku brojku XXX, a iza nje dugi niz jedinica. Zatim je sv. Ignacije nešto duljim govorom ocu Odachowskom dao opomenu u kojim mu se krepostima valja prije svega vježbati, a što mu još nedostaje za redovničku savršenost. Nato je nestalo viđenja, a otac Odachowski usnu. Ujutro se osjećao potpuno zdravim, samo je bio nešto slab. Zato je zamolio više nego obično hrane, a kad se nasitio, ustao je i stao šetati po sobi. Liječnici su došli u kolegij da doznaju u koliko je sati umro bolesnik. Kako se istom začudiše kad ga vidješe sasvim zdrava i vesela! Od vremena svoje bolesti otac se Odachowski nešto uozbiljio; a kada je kasnije na molbe i zapitkivanja ocu Adelasiju ispričao cijelo svoje viđenje, dodao je da se sv. Ignacije u upozorenjima, što mu ih je dao, nije ni u čemu prevario. Što se pak tiče jedinica, koje su dolazile iza triju desetki (XXX), nikada nije htio kazati koliko ih je bilo, dok godina smrti nije pokazala da ih je moralo biti devet. Nekoliko mjeseci nakon bolesti oca Odachowskog poglavari ga sa Sardinije poslaše u Hrasno (u poljskom izvorniku “Razno”), a zatim na Stravču. Prva se župa nalazi u Hercegovini, druga u Dalmaciji. Njima su kroz dulje vremena upravljali oci Dubrovačkoga kolegija. Kao upravitelj župe, otac Odachowski je gorljivo djelovao među narodom, većim dijelom muslimanskim. Najedanput je od napora bacao krv; on se s time šalio i odlazio u vrt, da vlastoručno obrađuje zemlju – znao je, naime, da se još nisu ispunile desetke godina od vremena bolesti. Poslije nekoliko godina apostolskoga rada u Hercegovini i na Stravči pozvaše ga u Dubrovački kolegij, gdje je umro u 74. godini života. Kao i svi bjeloruski oci, tako se i o. Odachowski odlikovao velikom bratskom ljubavlju, pa su ga zato u redu svi voljeli. Ona je ne jedanput dolazila do heroizma. Evo vjerodostojnog primjera što sam ga upravo čuo od starčića oca Adelasija: Oci Dubrovačkoga kolegija imali su za redovničku mladež vilu, što se nalazila na obližnjem otoku Mljetu, u starom benediktinskom samostanu. Jednom su isusovački skolastici, koji su ondje bili na praznicima, zamolili oca Odachowskoga, tadašnjeg kućnog ekonoma, da s njima isplovi u ribolov. Kad su se nalazili na pučini, zaskoči ih oluja. Najednom je povratak postao nemoguć i već su bacili sidro, a kad se jedno slomilo, spustiše drugo. Lađa držana sidrom opirala se silnim morskim valovima. Kad se nakon nekoliko sati oluja stišala, skolastici htjedoše dići sidro. Ali ono se tako čvrsto zakotvilo u morsko dno da im to nije pošlo za rukom. Nisu mogli ni raskinuti lanca, kojim je sidro bilo vezano za lađu. Položaj je postao kritičan. Prijetila je smrt od gladi, budući da tim vodama nisu plovili brodovi. U taj se čas o. Odachowski sjeti da se još nije ispunilo 30 godina od njegove bolesti i da viđenje, što ga je nekoć imao, mora nešto značiti. Skoči u more, otkvači sidro i, kako je umio dobro plivati, sretno se vrati u lađu. Taj tekst o čudesnom ozdravljenju oca Odachowskog napisao je o. Martin Czerminski, a s poljskoga preveo o. Predrag Belić. Otac Martin Czerminski poznat je poljski katolički publicist. Bio je dugo godina urednik Katoličkih misija, koje su, uzorno uređivane, izlazile u Krakovu. Početkom ovoga stoljeća za poljske koloniste po Bosni držao je misije, duhovne vježbe i obnove. Prije toga, krajem prošloga stoljeća, bio je dva puta u Dalmaciji i Crnoj Gori, o čemu je također napisao krasnu i bogato ilustriranu knjigu. Opisujući Dubrovnik i njegove znamenitosti, kod crkve Svetog Ignacija susreće se s milom i časnom uspomenom na Poljaka oca Hilarija Odachowskoga. O pokojniku su mu pričali neke anegdote subraća iz Dubrovačkoga kolegija, oci Adelasio i Sacchi. Razumije se da su mu se potkrale i neke pogrješke, kao ona o muslimanima, jer ih na župama u Hrasnu i na Stravči nema. Izvorni naslovi i podaci knjiga oca Czerminskoga o našim krajevima: Czerminski Marcin ks. SJ, W Dalmacyi i Czarnogorze. Krakow 1896. Misje Katol. 8o s. VI, 325, ilustr. 75, plan, 2 mapki. Druk. Czasu. Nakl. 600 egz. Czerminski Marcin ks. SJ, Kolonie polskie w Bosni. Wspomnienia z misyi w roku 1902. Krakow 1903. 8o s 82, nlb. 1, ilustr. Druk. Czasu. Odb. z Misji Katol.

Sveti Šimun Stock († oko 1265)

U samostanima karmelićanskoga reda slavi se danas sveti Šimun Stock, koji je zbog karmelskoga škapulara, odnosno viđenja o tome škapularu, postao veoma popularan i u širokim slojevima Božjega naroda, svih onih koji s pobožnošću nose škapular. Iz pisanih izvora, što potječu s kraja XIV. stoljeća, znamo o svecu škapulara ovo: “Šimun Stock, iz Engleske provincije, generalni prior, čovjek svet i slavan po čudesima, umro 16. svibnja, pokopan u Bordeauxu, u provinciji Gaskonji.” Ondje se nalazio na vizitaciji te provincije. Ostale točne vremenske podatke o njegovu životu, na žalost, ne znamo. Godina svečeve smrti uzima se općenito 1265., a neki spisi govore da je doživio visoku starost. U slikarstvu sv. Šimuna Stocka redovito prikazuju odjevena u karmelićanski habit, a često i s plamenim jezicima paklenoga ognja. To dolazi od njegova viđenja o karmelskom škapularu, u kojem mu je Gospa obećala da će nosioci toga svetoga znaka biti očuvani od pakla. Na mnogim slikama svetac kleči ili stoji do nogu Majke Božje Karmelske, a ona mu predaje škapular. Svečeva velika pobožnost prema Gospi na brojnim je slikama izražena jezikom umjetnosti na najrazličitije i veoma profinjene načine. Već i to samo mnogo govori o njegovoj popularnosti, koja je bila kadra nadahnuti tolike umjetnike. U duhu tradicije karmelskoga reda i Šimun Stock je, stupivši u karmelićane, bio doveden pred Presveti Sakrament i pred oltar Majke Božje, da bi se sav posvetio Bogu i Bogorodici. Već u novicijatu bio je upućen u uvjerenje karmelićana da je Marija ona koja nadahnjuje novake da stupe u Karmel, da ih ona zaodijeva u vrline, da ih oslobađa od pogibelji i da im kod Gospodina posreduje konačnu ustrajnost u redovničkom zvanju. Svaki karmelićanin uči: “Iz predaje naših otaca i po primjeru svetaca našega reda moramo naučiti ovo: Sve ono što činimo, prikažimo Bogu po Mariji, jer je Božjem Veličanstvu veoma ugodno da to bude prikazano po prečistim rukama Presvete Djevice.” Tako je sigurno radio i sveti Šimun Stock te postao dostojan da ga Presveta Djevica obdari posebnim viđenjem i karmelskim škapularom, koji obogati marijansku pučku pobožnost. Pravi nosilac škapulara ozbiljno misli na svoje vječno spasenje, nastoji živjeti životom dobra kršćanina, pa se na taj način najbolje sprema na smrt. Noseći pobožno Gospin škapular u svome životu osjeća i posebnu zaštitu Majke Božje Karmelske.

15 svibanj

Sveti Izidor, ratar (1080-1130)

Pontifikat pape Grgura XV. bio je veoma kratak. Trajao je samo 2 godine i 5 mjeseci. A ipak je za Crkvu od velikog značenja: jer je propisao tajno biranje pape, u kojem se ime kandidata napiše na listiću; jer je osnovao Kongregaciju za širenje vjere, koja mnogo učini za promicanje misijskoga apostolata, i jer je, napokon, 12. ožujka 1622. održao svečanu kanonizaciju u kojoj je proglasio svetima velike reformatore XVI. stoljeća: Ignacija Lojolu, Franju Ksavera, Tereziju Avilsku, Filipa Nerija, a s njima zajedno i poniznoga španjolskoga seljaka Izidora, koji je živio na prekretnici XI. u XII. stoljeće. Upoznajmo taj skromni lik, koji služi na čast seljačkom staležu kao njihov uzor i zaštitnik. Isidor Labrador, kako ga nazivaju Španjolci, zaštitnik njihova glavnoga grada Madrida, rodio se negdje oko g. 1080. od skromnih i jednostavnih roditelja, koji ga dobro odgojiše u pravom kršćanskom duhu. Odraz toga duha bijahu razne kreposti u kojima se odlikovao. Proživljavajući kod kuće veliko siromaštvo, veoma mlad radio je kao nadničar po tuđim poljima. No prije nego bi pošao na polje, svako je jutro pobožno pribivao svetoj misi i toplo se preporučio Isusu i Mariji. Izidor je brzo ostao siroče bez oca i majke pa je počeo raditi kao najamni radnik ratar kod nekog bogata posjednika, koji se zvao Vera. Taj je svoga najamnika zbog njegove vjernosti i radinosti veoma zavolio. Ušao mu je u volju. To se nije svidjelo drugim slugama koji ga u zavisti počeše kod gospodara optuživati da dosta ne radi, jer se previše posvećuje vježbama pobožnosti. Plemenitost svoga značaja Izidor je najbolje pokazao što je tim zavidnicima od srca praštao. Kad su Almoravidi osvojili Madrid, koji je tada bio više selo nego grad, Izidor je s tolikima drugima morao pobjeći pa se sklonio u Torrelagunu. Tu je upoznao vrijednu djevojku po imenu Maricu, u nju se zaljubio i oženio je. Ona je bila vrijedna žena svoga svetog muža, s kojim se natjecala u svakoj kreposti. Kako nisu imali svoga posjeda, Izidor je opet počeo raditi kao najamnik kod nekoga posjednika, koji prema njemu nije bio onako milostiva srca kao prijašnji gospodar, već ga je sumnjičio i vjerovao podvalama zavidnih radnika. Svetac je to sve strpljivo, upravo svetački podnosio, a milostivi je Bog njegov rad obilno blagoslivljao. Kad su se prilike poboljšale, Izidor se vratio u svoj dragi Madrid. Ondje se zaposlio kod Ivana de Vargasa. Brzo je stekao njegovo potpuno povjerenje pa bi postavljen nadstojnikom nad svom njegovom zemljom. No ljudska zloba ni taj put nije mirovala. Zavidnici su ga pred gospodarom optuživali da za vrijeme posla moli umjesto da radi. Gospodar se na svoje oči htio uvjeriti da li je to baš tako pa je jednog dana potajno pošao na njivu kamo je Izidor bio otišao na posao. Bog je sada htio proslaviti svoga vjernoga slugu. On se molio, a anđeli su bili za plugom i orali. Gospodar je sve to na svoje oči vidio i njegovo poštovanje prema Izidoru još većma poraste. Taj su prizor ovjekovječili mnogi veliki slikari. Sveti Izidor postade uzorom molitve, težačkoga rada, a tome je pridodao i veliku ljubav i samilost prema siromasima. Svi su ga smatrali pravim svecem i kao takvoga štovali. On umrije na glasu svetosti oko godine 1130. Najprije bi pokopan na mjesnome groblju Svetog Andrije, a godine 1170. prenesen je u crkvu istoga sveca, u kojoj je bio i kršten. Prvi životopis svetog Izidora napisao je neki Ivan, đakon, možda Ivan Egidije iz Zamore, oko g. 1275. U njemu su opisana čudesa po zagovoru svetog Izidora. Pisac njegova životopisa piše da neka od njih potječu od svjedoka očevidaca. Svečev se blagdan slavio najprije na Bijelu nedjelju, a zatim na današnji dan. On se naročito svečano slavi još i danas u Madridu. Njemu je posvećena i tamošnja katedrala. Baronije njegovu uspomenu u Rimskome martirologiju spominje 10. svibnja. U Zagrebu su isusovci u XVII. stoljeću osnovali i vodili Bratovštinu svetoga Izidora, koja je okupljala mnoge seljake iz okolice grada. U Hrvatskom zagorju ime ovog sveca po selima nije nikakva rijetkost. Danas, u doba pretjerane industrijalizacije i urbanizacije, koja sve više ugrožava čovjekovu okolinu, dobro je oživjeti uspomenu na ovog svetoga seljaka koji je, obrađujući polja, postigao veliku ljudsku i kršćansku savršenost.

14. svibanj

Sveti Matija, apostol

Ono što najpouzdanije znamo o apostolu Matiji, koji je namjesto Jude Iškariota izabran u zbor Dvanaestorice, crpimo iz izvještaja svetog Luke u Djelima apostolskim. “U ono vrijeme Petar ustade te pred svom braćom – bilo je zajedno oko sto dvadeset osoba – reče: ‘Braćo, trebalo je da se ispuni Pismo koje proreče Duh Sveti na Davidova usta o Judi koji je bio predvodnik onima što uhvatiše Isusa. On je pripadao nama i zadobio udio, to jest ovu našu službu. Ovaj je sad, plaćom za nepravednost stekao njivu, ali je potom pao na lice i pukao po sredini tako da mu se prosula sva utroba. To je toliko postalo poznato svim stanovnicima Jeruzalema da je spomenuta njiva prozvana njihovim jezikom Hakeldama, to je Krvna njiva. Uistinu, u knjizi Psalama stoji pisano: ‘Pust mu bio dom! Ne bilo nikoga tko bi u njemu prebivao!’ I još! ‘Neka njegovu nadgledničku službu preuzme drugi!’ Prema tome, treba da bude skupa s nama svjedokom njegova uskrsnuća jedan od onih ljudi što su bili s nama sve vrijeme koje Gospodin Isus provede s nama, počevši od krštenja Ivanova do dana kad je uznesen između nas.’ Nato predložiše dvojicu: Josipa, zvanog Barsabu s prezimenom Just, i Matiju. Tada izmoliše ovu molitvu: ‘Gospodine, ti koji poznaješ srca svih ljudi, pokaži nam koga si od ove dvojice izabrao da preuzme mjesto ove apostolske službe s kojega je Juda odstupio i otišao u mjesto što mu pripada!’ Tada im podijeliše kocke. Kocka pade na Matiju, i on bi pribrojen Jedanaestorici apostola” (Dj 1,5-26). Osim toga pouzdanoga i Bogom nadahnutoga teksta o sv. Matiji, postoje o njemu i drugi pisani izvori, ali oni su nesigurni. Jedan je od njih apokrifni spis Djela Andrije i Matije. Prema njemu, kod apostolske podjele misijskih područja Matiji pripade neka zemlja ljudoždera. U njoj je bio oslijepljen te bačen u tamnicu. Iz nje ga je Bog po Andriji oslobodio i vratio mu vid. Apostol je poginuo mučeničkom smrću. Odrubljena mu je glava. Zbog toga ga na slikama i kipovima prikazuju uvijek s bradvom, a mesari i stolari slave ga kao svoga zaštitnika. Zemne ostatke svetog apostola navodno je u IV. stoljeću pobožna carica Jelena, majka Konstantina Velikog, donijela u Trier, gdje se danas poštuju u opatiji Sv. Matije, koja se sa svojom bazilikom razvila u veliko proštenište. No, i bazilika Svete Marije Velike u Rimu i Svete Justine u Padovi svojataju za sebe čast da su i one čuvarice relikvija dvanaestoga apostola. Ime Matija po svom hebrejskom korijenu znači “Božji dar”. On je, doista, Crkvi i bio velik Božji dar jer postade jedan od njezinih stupova. Zahvaljujući i njemu, apostol narodâ mogao je pisati Efežanima, a to vrijedi i za sve nas: “Braćo, više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Isus Krist. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u duhu” (Ef 2,19-20). Pozvan da bude apostol, i sv. Matija je bio vatren svjedok Isusova uskrsnuća. U bazilici Sv. Matije u Trieru uklesana mu je iz pera učenoga bibličara Kornelija a Lapide ova pohvala: “U Gospodinovu je zakonu bio veoma učen, tijelom čist, duhom razborit, u rješavanju pitanja Svetog pisma oštrouman, u savjetovanju vidovit, u govoru okretan, činitelj mnogih čudesnih znakova, raširenim je rukama prema nebu kao mučenik Bogu predao dušu.”

Sveti Mihael Garicoits, svećenik (1797-1863)

Sveti osnivač Instituta svećenika Presv. Srca Isusova od Bétharrama, prvi od petorice braće, rodio se 15. travnja 1797., u punom jeku Francuske revolucije, u seocu Ibarre u Navarri, u današnjem okrugu Donji Pirineji. Roditelji su mu bili skromni ljudi, ali vjerni kršćani, koji su skrivali vjerne svećenike, spasivši tako nekima od njih i život. Mali je Mihael završio osnovnu školu u rodnom selu, a uz to je kao pastirče pomagao svojim roditeljima. Od malena se tako učio na rad. Kroz tri godine kao pastir bio je namješten i kod jednog bogatog posjednika. Tamo su ga zbog njegovih pametnih i ozbiljnih razgovora svi cijenili i nazivali pametnjakovićem. U tišini polja i livada, u lijepoj Božjoj prirodi, dječak je osjetio Božji poziv koji ga je zvao u svećenički stalež. I on, vrativši se kući, otkrije roditeljima vruću želju da postane svećenik. Otac se zbog slabih gospodarskih mogućnosti tome usprotivio, ali je zato Mihaela podržavala njegova baka s majčine strane, koja ga preporuči župniku Ivanu Bordi. Ona je za vrijeme strahovlade revolucije tome svećeniku pritekla u pomoć i on u znak zahvalnosti primi k sebi njezina unuka. Jedno ga je vrijeme poučavao, a zatim poslao u biskupsku palaču u Bayonne. Ondje je Mihael bio i sluga i student. Svojom iskrenom pobožnošću i ljubavlju prema studiju brzo je upao u oči biskupovu tajniku Honnertu, koji ga u studenome 1818. na svoj trošak posla u malo sjemenište u Aire. Već sljedeće godine Mihael je poslan u veliko sjemenište u Dax na teološke nauke. Na koncu druge godine bogoslovije jedno vrijeme proboravi kao pomoćnik upravitelja sjemeništa u Larressoreu. Revni je bogoslov svagdje ostavljao dojam ozbiljnog svećeničkog pripravnika pa je stoga bez poteškoća bio pripušten i ređenju te 20. prosinca 1823. u katedrali u Bayonneu Mihael bi zaređen za svećenika i tako se ostvarila njegova životna želja. Imenovan je 1. siječnja 1824. kapelanom u Cambu. Tako započe njegova svestrana i velikodušna svećenička djelatnost. Župljani su odmah osjetili da su u njemu dobili pravoga duhovnog pastira, vatrena propovjednika i katehetu, promicatelja euharistijskoga života, prijatelja bolesnika i siromaha. Mihael se svima velikodušno razdavao. Kao dobar pastir živio je za svoje ovce. Koncem g. 1825. imenovan je profesorom filozofije u velikom sjemeništu u Bétharramu. Kasnije postade i njegovim rektorom. Sjemenište bi god. 1834. premješteno drugamo, ali Mihael ostade i dalje u Bétharramu kao upravitelj tamošnjeg svetišta i duhovni vođa Kćeri križa iz Igona. U tišini i razmišljanju pomalo je u njemu dozrijevala misao o osnutku nove ustanove koja bi u propovijedanju i poučavanju pomagala pastire duša po župama, kolegijima i sjemeništima. I tako nastade Institut svećenika Presv. Srca Isusova od Bétharrama. Njegov se utemeljitelj sada sav dao na promicanje svoga djela, a mnogi su dolazili u Bétharram da pod njegovim vodstvom obave duhovne vježbe. Izmoren radom, pokorom, dušom uzdignutom prema Bogu, ostavši uvijek ponizan, svećenik je Mihael Garicoits 14. svibnja 1863., baš na svetkovinu Spasova, ostavio ovu dolinu suza i preselio se u vječne stanove. Zadnje su mu riječi bile: “Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome!” Nakon sretno završenog postupka Pio XI. proglasio je 10. svibnja 1923. Mihaela blaženim, a Pio XII. 6. srpnja 1947. svetim, skupa s blaženom Ivanom Elizabetom Bichier des Ages, s kojom je dugi niz godina bio duhovno povezan. Od njegove pismene ostavštine sačuvana je te god. 1890. u Toulouseu izdana Zbirka misli oca Garicoitsa. Njegova družba danas broji preko 600 članova, a ima kuće u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, Argentini, Uruguvaju, Brazilu i drugdje. Sveti Mihael Garicoits uz Presveto Srce Isusovo veoma je štovao i dragu Gospu. Nju je nazivao “našom Majkom”, a sve bi svoje pothvate započinjao zazivajući je u pomoć. Bio je veliki molitelj i promicatelj moljenja krunice. Gospu je odabrao za Gospodaricu svih svojih kuća, a u svim je prilikama i potrebama osjetio njezinu stvarnu pomoć.

Sveta Marija Dominika Mazzarello (1937-1881)

Uz preko 20.000 salezijanaca, danas u svijetu djeluju kao ženska grana salezijanske Družbe kćeri Marije Pomoćnice. To je čitava vojska Bogu posvećenih djevica u službi Djevice svih djevica, a za duhovno i moralno dobro ženske mladeži i svega čovječanstva. Ništa manje nego sam sveti Ivan don Bosco, i ta uzorna salezijanska ženska grana može neprestano ponavljati svojoj dragoj Gospi, Mariji Pomoćnici ove riječi psalma: “Al’ ću odsad uvijek biti s tobom, jer ti prihvati desnicu moju: vodit ćeš me po naumu svojem da me zatim uzmeš u slavu svoju” (Ps 23,23-24). Suutemeljiteljica je Kćeri Marije Pomoćnice sveta Marija Dominika Mazzarello, koju danas također slavimo, a vrijedna je da je upoznamo. Ona je zdravo i temperamentno seljačko dijete sjeverne Italije rođena 9. svibnja 1837. u Morneseu, u gornjem Monferratu. Bila je prvorođenče između sedmero braće i sestara. Već od djetinjstva pokazivaše jaku volju koja se očitovaše ustrajnošću u povjerenim joj dužnostima. Kad joj je bilo 11 godina s radošću je i pobožnošću primila prvu pričest, a sakramentalnu će praksu i život razviti veoma, makar ju je to stajalo kojiput i velikih žrtava. Kad je bila na pragu djevojačke dobi, našla je u svećeniku Dominiku Pestarinu odličnog duhovnog vođu. U 17. godini života s 4 druge djevojke osnovala je Društvo Kćeri Marije Bezgrješne, kojem je stajala na čelu vrijedna i pobožna učiteljica Maccagno. To društvo brzo zadobi odobrenje mjesnoga biskupa. Ono je bilo neke vrste sekularni institut, jer su članice kao redovnice živjele u svijetu i posvećivale se brizi za odgoj mladeži. Bog svoje svece odgaja i vodi, ali svojim putem. Tako je to bilo i s Marijom Dominikom Mazzarello. Ona je u 20. godini dvorila neku obitelj svojih rođaka te se zarazila tifusom, koji je dovede gotovo na rub života. Jedva jedvice ga je preboljela. Njezina inače velika tjelesna snaga bila je prepolovljena i više nije bila sposobna za teške seljačke poslove u polju. Jednog je dana na nekoj uzvisini, kao u nekom viđenju, vidjela zaseok pun djevojaka i redovnica. Tada nije shvatila o čemu se tu radi. Shvatila je tek 10 godina kasnije kad se našla u ustanovi koju joj je Božja providnost pripremila. Po naravi aktivna i poduzetna sa svojom velikom prijateljicom Petronilom posvetila se krojačkom zanatu, podigla malu radionicu, u kojoj su se okupljale djevojčice da nauče šiti, ali Marija ih nije poučavala samo u krojačkom poslu, nego i u vjeri i ćudoređu. U tome je imala prilično uspjeha jer je znala pronaći pravu odgojnu metodu. Ona se sastojala u tome što je sama uvijek bila vesela, vedra te prema svojim gojenicama pokazivala mnogo razumijevanja. U svemu je bila veoma prostodušna i jednostavna, a tu je vrlinu nastojala i u drugima odgojiti. Godina 1864. bila je za sav budući život svetice presudna. Tada se prvi put susrela s Don Boscom, genijalnim odgojiteljem muške mladeži. Svetac je te godine s malom skupinom svojih odgajanika pošao u Mornese i ondje se susreo sa svećenikom don Pestarinom i kćerima Bezgrješne. Ondje je planirao sagraditi jedan zavod za dječake. No i tu se ostvarila ona: “Čovjek snuje, a Bog određuje!” Bog je želio da, uz salezijansku družbu za odgoj muške mladeži, nastane ista družba u korist i za duhovno dobro djevojčica. Svetičin duhovni vođa don Pestarino, oduševljen Don Boscovim djelom, stupi u salezijansku družbu. Dalekovidni Don Bosco ostavi ga i dalje u Morneseu da se ondje brine za novu ustanovu koja, umjesto zavoda za dječake, postade odgajalište za djevojčice. Mještani su tu promjenu ustanove ispočetka gledali prijekim okom i s nepovjerenjem, ali Božja providnost željela je baš tu ostvariti svoje veliko djelo. Don Bosco je god. 1872. preuzeo ovo društvo Bezgrješne te od članica osnuje novu redovničku Družbu kćeri Marije Pomoćnice. Kako je bio više čovjek djela, akcije i okretnosti, nije mnogo spekulirao, već je jednostavno oblikovao mali kapitul redovnica, koji Mariju Mazzarello izabra za prvu poglavaricu. Ona se s 26 sestara useli u novu zgradu zavoda. Tada je shvatila što je značilo ono viđenje o zaseoku s mnoštvom sestara i djevojčica. Biskup Aquia, monsinjor Sciandra, obavi 5. kolovoza 1872. prvo svečano oblačenje 15 novih sestara, od kojih njih 11 u njegove ruke položiše zavjete na tri godine. Duša je toga novog djela bila Marija Mazzarello. U jednom pismu Don Boscu don Pestarino ovako piše o njezinu radu i vrlinama: “Ona, tako reći, ne zna ni čitati ni pisati, ali o krepostima govori tako delikatno i uzvišeno te s takvim uvjerenjem i jasnoćom da se često čini kao da je nadahnjuje sam Duh Sveti.” Marija Dominika Mazzarello kao temelj svoje uprave postavi krepost poniznosti i potpunu vjernost zamislima velikoga sveca Don Bosca. Da je u svemu tome bio Bog na djelu, vidi se po tome što je svetica tek u 35. godini života naučila pisati i govoriti književnim talijanskim jezikom. Prije toga bijaše praktički nepismena i neizobražena, ali zato puna Duha Božjega, a to je važnije od svih naravnih sredstava. Prožeta tim Duhom, postade prikladna da god. 1874. bude izabrana za generalnu poglavaricu Kćeri Marije Pomoćnice i da je veoma spretno i dobro vodi. Kad se čovjek posve predade Bogu, postaje odlično sredstvo u Božjim rukama i za najveće i najsloženije pothvate. Primjer Marije Mazzarello svjedoči o tome bjelodano. Obdarena karizmom upravljanja i vodstva, a izgrađena u kreposti, znat će svoju družbu voditi putovima poniznosti, umrtvenosti i tako stvarati njoj vlastitu duhovnost. Kad je Don Bosco slao u Mornese svoga suradnika don Cagliera, rekao mu je: “Ti poznaješ duh našega Oratorija, naš preventivni sustav i tajnu kako se mladima čini dobro: ona je u ljubavi i služenju svima dan i noć, ne ponizujući ikoga, radeći sve s postojanom dobrohotnošću i strpljivom ljubavlju. U dobar čas dobra Marija Mazzarello ima sva ta svojstva i zbog toga se možemo pouzdati u vodstvo ustanove. Ona ne mora ništa drugo raditi, nego se samo složiti s duhom, sustavom i značajem našega Oratorija. Njihova je družba jednaka našoj: ima isti cilj i sredstva, koja ona primjerom i riječju naglašava sestrama. One su, pak, po primjeru majke prema svojim mladim gojenicama više nježne majke negoli poglavarice, upraviteljice i učiteljice.” Sveta Marija Mazzarello stajala je uz djelo Don Bosca kao sveta Skolastika uz Benedikta, Klara uz Franju Asiškoga, Terezija Avilska uz Ivana od Križa, Franciska de Chantal uz Franju Saleškoga, Lujza de Marillac uz Vinka Paulskoga. Njezin je moto bio: “Živimo u Božjoj prisutnosti i uz duh Don Bosca!” Život svete Marije Mazzarello nije bio duga vijeka. Ponovno je izabrana za generalnu poglavaricu god. 1880. Predosjećala je da joj se bliži kraj, ali se zbog toga nije ni bojala ni štedjela. Znala je da se samo jedanput živi i da zbog toga život valja što bolje upotrijebiti. U veljači 1881. pratila je treću skupinu svojih misionarki u Marseilles. Na putovanju je u Saint-Cyru u Francuskoj teško oboljela. Vratila se u domovinu, gdje je u generalnoj kući Nizza Monferrato 14. svibnja 1881., u dobi od samo 44 godine, blago u Gospodinu usnula. Iza sebe je ostavila veliko djelo: 189 sestara u 26 kuća, od kojih je 6 bilo u Americi. Danas Kćeri Marije Pomoćnice ima 17.000, raspodijeljenih u 400 kuća i među 54 naroda. Bog je obilno blagoslovio i umnožio njezino potomstvo. Tu veliku i svetu dušu postavio je na oltar papa Pio XI., proglasivši je blaženom 20. studenoga 1938. Pio XII. svečano ju je kanonizirao 24. lipnja 1951. O njoj su napisane mnoge knjige i studije, a toliki salezijanci i Kćeri Marije Pomoćnice nadahnjuju se i danas na njezinu primjeru. Papa Pio XI. nazvao je Mariju Dominiku Mazzarello “Vjerodostojnom Marijinom kćerkom”. Ona je to i bila. Obilazeći kuće svoje družbe, svojim je duhovnim kćerima govorila: “Ljubimo veoma Mariju Pomoćnicu, širimo pobožnost prema njoj, osobito među našim gojenicama; a vi, upraviteljice, nikada nemojte zaboraviti da je Gospa prava upraviteljica kuće i ustanove!”

13. svibanj

Sveti Andrija Hubert Fournet (1752-1834)

Ima svetaca koji su takvi bili već od malena, a ima i onih koji su to tek kasnije postali. Takav je bio i junak današnjega dana sv. Andrija Fournet. Iako rođen 6. prosinca 1752. u Saint Pierre-de-Mailléu u krilu prave kršćanske obitelji, iako je u njoj primio pravi kršćanski odgoj, ipak je u prvoj mladosti trčao jedino za užicima ne mareći mnogo ni za učenje ni za provođenje kršćanskoga života. Formalno se, doduše, god. 1772. upisao na Sveučilište u Poitiersu – upisao je filozofiju i pravo – ali je u stvari pošao u taj grad da potraži nove oblike zabave. No i to mu je dosadilo pa je u potrazi za srećom kratko vrijeme bio i vojnik. Majka ga god. 1774. posla rođaku župniku i tu u Andrijinu životu nastade pravi preokret. On odluči i sam postati svećenik. Već g. 1776. bi zaređen za svećenika te je dvije godine kapelanovao u župi Haim, zatim u svom rodnom mjestu, gdje je g. 1781. postao i župnikom. Ispočetka nije bio baš previše revan, već je provodio prilično lagodan život. Jednog dana neki ga je prosjak zbog toga prekorio. Taj je ukor za njega bio pravi duhovni potres, silno je na njega djelovao pa odluči revnije obavljati svoje svećeničke dužnosti i živjeti strogim životom. Odluku je održao i tako se pomalo spremao za teška vremena koja za svećenike nastupiše Francuskom revolucijom. Andrija je odbio položiti prisegu na bezbožni ustav revolucije, pa je uz opasnost života svećeničku službu mogao obavljati samo potajno. Morade ipak, god. 1792., radi sigurnosti, pobjeći u susjednu Španjolsku, u Arcos, u pokrajini Navarri. Ondje življaše sve do godine 1797. kad se opet mogao vratiti u svoju dragu domovinu Francusku. Kad je Napoleon početkom XIX. stoljeća s Crkvom sklopio konkordat, Andrija se vrati u svoju rodnu župu i ondje nastavi svećeničku djelatnost. U župi je osnovao vjersku školu, neke vrste malog sjemeništa, a g. 1807., zajedno sa sestrom Elizabetom Bichier des Ages osnova Družbu kćeri križa. Svrha je nove družbe bila vjerski odgoj djece, pomaganje bolesnicima i siromasima. Odobrili su je najprije francuski biskup, a zatim g. 1867. i Sveta Stolica. Danas ta družba djeluje u Europi, Americi i Aziji u 262 kuće. Redovnica ima preko dvije tisuće, a podijeljene su u 6 provincija. God. 1820. svetac je napustio župu i preselio se u La Puye, gdje je bila kuća matica njegovih sestara. Posljednjih godina sav se posvetio njihovu odgoju i duhovnom vodstvu. Umro je na današnji dan g. 1834. Blaženim ga je 16. svibnja 1926. proglasio Pio XI., a 4. lipnja 1933. svetim. Prekretnica u životu ovoga sveca bijaše susret s prosjakom. Bilo je to baš jednoga dana kad je on kao župnik očekivao goste. Njegov je stol bio gospodski spremljen: pribor za jelo od srebra, a posuđe sve dragocjeno. Uto je banuo u blagovaonicu neki prosjak te zamolio milostinju. Kako župnik kod sebe u novčaniku stvarno nije imao novca, odbio ga je govoreći: “Nemam novaca!” A siromah mu odvratio: “Da, nemate novaca, a vaš je stol ipak pun srebra!” Ta ga je primjedba pogodila u srce. Nakon te gozbe i toga susreta ode na nekoliko dana u duhovne vježbe i vrati se posve preobražen kući. Odsada je živio životom evanđeoskog siromaha. Prodade sve suvišno, zadovoljivši se s najnužnijim. Prije obilovaše, a sada mu je život bio gotovo neprestani post. S njime ga je dijelila njegova majka i kapelan. No, sveti se župnik nije još tim zadovoljio. Neprestanom postu dodavao je i druge dragovoljne pokore. Njima je pridružio i veliku ljubav prema siromašnima i potrebnima, pa njegov župni dvor postade utočište za mnoge. Njegov svetački primjer silno je djelovao na župu, a i na sve okolne svećenike. Svi su ga cijenili i štovali kao pravog sveca. Bog ga je proslavio čudesima pa mu je Crkva službeno priznala svetačku čast. I svečevu suradnicu Ivanu Elizabetu Bichier des Ages proglasio je blaženom 13. svibnja 1934. papa Pio XI., a svetom 6. srpnja 1947. papa Pio XII. Njezin se blagdan slavi 26. kolovoza. I ona je bila velika duša. Za vrijeme Francuske revolucije neustrašivo je pomagala svećenike, vjerne Crkvi. G. 1797. susrela je župnika Andriju Fourneta i povjerila mu vodstvo svoje duše. On ju je upravio na osnivanje redovničke družbe s izrazito karitativnim ciljem. Svetica je mnogo trpjela i na duši i na tijelu. Uslijed jedne neuspjele operacije postade pravi invalid. Unatoč tim patnjama, uvijek je zračila vedrinom i radošću. Snagu za to crpila je iz svoje duboke duhovnosti koja se temeljila na razmatranju križa i na velikoj pobožnosti prema presvetoj Euharistiji. Dok promatramo živote to dvoje svetaca i nehotice će nam se nametnuti na usta usklik: “Divan je Bog u svojim svecima!” I ne samo divan, već i neiscrpivi autor jedne te iste, a ipak uvijek tako raznolike i specifične milosti. Ljepotu, bogatstvo, raznolikost milosti najbolje vidimo u Božjim svecima i sveticama. Oni su najdivnija himna Bogu, izvoru i uzroku svake svetosti. Neka uzvišena melodija te himne i nas zanese i upravi na putove svetosti u društvu tolikih svetaca!

12. svibanj

Sveti Leopold Mandić (1866-1942)

U Padovi je četrdeset godina neumorno ispovijedao, od jutra do mraka.

Na današnji dan 1866. godine u Herceg Novom, u Boki Kotorskoj, rođen je sveti Leopold Bogdan Mandić. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a ulaskom u kapucinsku zajednicu dobio je ime Leopold. U svojoj je obitelji bio najmlađi od dvanaestero djece oca Petra i majke Dragice, rođene Carević. I Leopold svjedoči da je svu pobožnost i osjećaj prema Crkvi baštinio od svojih roditelja. Za majku je govorio da joj zahvaljuje sve to što jest, a otac je malog Bogdana svako jutro vodio u crkvu i na svetu pričest, što je u ono vrijeme bilo veoma neobično. Njegova dobrostojeća obitelj, zbog novih gospodarskih okolnosti, nije uspjela očuvati svoje imanje i zapala je u bijedu. Stoga je Leopold, kao veliki ispovjednik, iz vlastitog iskustva znao tješiti sve one koji su mu se u nevolji obraćali. Od malih nogu je u Herceg Novom doživio iskustvo odijeljenosti kršćanske braće. Stoga je poželio posvetiti se spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Budući su tamo živjeli oci kapucini, i pravoslavni Bogdan pomislio je da će tako najlakše ispuniti svoju želju. U dobi od 16 godina napušta rodnu kuću i odlazi kapucinima u njihovo središte u Udinama. Za svećenika je zaređen 1890. godine. Kratko je boravio u Zadru, Kopru i Rijeci, a onda je dobio službu ispovjednika u Padovi. Premda je želio raditi među odijeljenom braćom, shvatio je da će to biti u ispovjedaonici, u kojoj je sljedećih 40 godina neumorno ispovijedao od jutra do mraka. Odlučio je da će svaka duša koja mu dođe i zatraži pomoć biti njegov Istok. Prorekao je da će samostan u Padovi biti razrušen u bombardiranju, što se i dogodilo, ali je njegova ispovjedaonica ostala netaknuta. Kad je o. Leopold umro 30. srpnja 1942. godine, njegov sprovod bijaše priznanje njegove svetosti. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. godine. Ovo prisjećanje na život svetog Leopolda možemo zaključiti jednom njegovom porukom: ‘Prolazi svijet sa svojim olujama, nepravdama i zlom. Samo je Bog vječan i svakome će dati plaću koju zaslužuje. Zbog toga se isplati biti dobar prijatelj svima.’ Opširnije

Sveti Leopold Mandić (1866-1942)

Danas slavimo hrvatskoga sveca Leopolda Mandića. Već njegovo proglašenje blaženim 2. svibnja 1976., na kojem se u Rimu okupiše gotovo svi naši biskupi i veliko mnoštvo hodočasnika, bilo je veliko slavlje za naš narod i Crkvu. Tom zgodom je sveti otac Pavao VI. ovako zanosno započeo svoj govor: «Tko je, tko je taj koji nas danas ovdje okuplja da u njegovo blaženo ime slavimo ižarivanje Kristova evanđelja? Neizreciva je to pojava, ali ipak jasna i očita, zanosno prozračna pojava koja nam omogućuje da u liku skromnog redovnika naziremo osobu koja nas oduševljava i u isto vrijeme zbunjuje. Gle, pogledaj, pa to je sam sveti Franjo! Vidiš li ga? Gledaj samo kako je siromašan, gledaj kako je jednostavan, gledaj kako je čovječan! Ta to je upravo on, sveti Franjo, tako skroman, tako vedar, tako sabran kao da je sav u zanosu svoga vlastitog unutarnjeg gledanja nevidljive prisutnosti Božje, a ipak je nama, za nas tako prisutan, tako pristupačan, tako spreman na uslugu, da se dobiva dojam da nas poznaje, kao da nas čeka, kao da su mu poznate naše brige i kao da čita našu nutrinu… Dobro pogledaj! To je siromašan, mali kapucin, čini se ispaćen i, samo da se ne sruši, pa ipak tako neobično siguran, da se čovjek osjeća kako ga privlači, oduševljava. Dobro pogledaj, franjevačkim okom gledaj! Vidiš li ga? Zar dršćeš? Koga si ugledao? Da, priznajemo: to je samo jedna blijeda, pučka, ali ipak prava slika Isusova; jest, onog Isusa koji u isto vrijeme govori neizrecivom Bogu, Ocu, Gospodaru neba i zemlje; a govori i nama, malim slušateljima, koji smo zatvoreni u ograničenosti istine, drugim riječima, u našu malu i patničku ljudsku narav… A što nam Isus govori o tom svom siromašnom proroku? O, velikih li otajstava, onih o beskrajnoj Božjoj nedosežnosti, koja nas ushićuje, i koja odmah zatim prelazi u ganutljiv i privlačiv govor kojim odjekuje Evanđelje: ‘Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti’ (Mt 11,28). No, o kome mi to govorimo? To je otac Leopold, da, sluga Božji otac Leopold iz Herceg-Novog, koji se zvao prije nego je postao redovnik Bogdan Mandić, Hrvat, Dalmatinac kao sveti Jeronim, koji je sigurno u svojoj ćudi i sjećanjima nosio milinu onog čarobnog jadranskog kraja, a u srcu i u obiteljskom odgoju dobrotu, poštenje i pobožnost onog naroda koji je nastao miješanjem mletačkog i ilirskog življa…» O. Leopold rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki kotorskoj, od roditelja Petra Mandića i Dragice, rođene Carević. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijeni ga u Leopold. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. I ta činjenica, tko zna o njoj razmišljati, već sama od sebe mnogo govori. Bez velikodušnosti Bogdanovih roditelja da prihvate njega, dvanaesto dijete, Crkva bi ostala veoma prikraćena. O. Leopold bio je jedan od njezinih najvećih i najrevnijih djelitelja sakramenta pokore. Kolike je on tisuće pokornika pomirio s Bogom?! Svi bi ti bez njega, bez susreta s njime kao ispovjednikom, ostali silno prikraćeni. I naša domaća Crkva na hrvatskom jezičnom području ostala bi prikraćena za jednoga velikoga i slavnoga Božjega slugu, danas poznata i štovana po cijelom katoličkom svijetu. Mnoge dobrotvorne ustanove ustanovljene su u njegovo ime i s njime se ponose. Dok se veselimo nad našim svecem, ocem Leopoldom, dostojno je i pravedno da odamo dužnu zahvalnost i roditeljskoj velikodušnosti njegova oca i majke. Bogdanovi roditelji bili su duboko vjerni kršćani. O svojoj majci otac Leopold, već poodmakao u dobi, izjavio je ovo: «Moja je majka posjedovala izvanrednu pobožnost; njoj naročito zahvaljujem sve ono što jesam.» Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Gospodarske prilike bile su sve teže i teže. I to je za budućeg velikog ispovjednika i tješitelja duša u ispovjedaonici bilo od velike važnosti. Druge će u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva. Tako je jednog osiromašenog očajnika ovako tješio u ispovjedaonici: «Razumijem vaš žalosni položaj, jer vidite, i moja je obitelj nekoć bila bogata. No izgubila je sve svoje imanje i dobra te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost.» Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: «Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar.» Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i tražili ne samo katolici već i pravoslavci, Bogdan je mislio da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak. Možemo ih razumjeti jer je Bogdan bio veoma dobar sin. U dobi od 16 godina on ostavlja rodnu kuću te polazi na nauke u Serafsko sjemenište u Udine, u sjevernoj Italiji. Nakon dvije godine u Bassanu započinje novicijat. 2. svibnja 1884. oblači redovničko kapucinsko odijelo i dobiva ime Leopold. Život je u novicijatu venetske kapucinske provincije bio vrlo strog pa je pravo čudo kako je sa zdravljem krhki fra Leopold mogao izdržati redovničku stegu. 4. svibnja 1885. položio je prve jednostavne zavjete, a zatim je poslan u Padovu na filozofske nauke. G. 1888. polaže svečane zavjete i prelazi u Veneciju na studij teologije te neposrednu pripravu na svećeništvo. Sretan dan njegova svećeničkoga ređenja svanuo je 20. rujna 1890., kad ga je kardinal Domenico Agostini zaredio za svećenika. O. Leopold je od mladosti u srcu osjećao Božji poziv da radi među kršćanima odijeljenim od Rima. Prve godine svoga svećeništva mišljaše da mu je poći među njih i tamo raditi. Ali, kad je nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio konačno određen za Padovu, shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: «Odsada pa u buduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.» Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: «Da svi budu jedno!» Tijekom punih 40 godina o. Leopold će od ranog jutra pa do poslijepodnevnih sati sjediti u ispovjedaonici i neumorno ispovijedati. Procesije pokornika opkoljavale su njegovu skromnu ispovjedaonicu. Njegovi su pokornici bili ljudi iz visokog društva, liječnici, profesori i intelektualci, ali i mali priprosti svijet. On ih je sve s jednakom ljubavlju primao, tješio, duhovno vodio, s Bogom pomirivao. Zato je prigodom Leopoldove beatifikacije sveti otac Pavao VI. u prigodnom govoru ovo naglasio: «On se najviše posvetio službom u sakramentu pomirenja. Na sreću, o tom vidu svetosti novoga sveca napisana su već i objavljena mnoga sjajna svjedočanstva. Nama ne preostaje drugo nego da se divimo i da zahvaljujemo Gospodinu koji danas daje Crkvi tako jedinstven lik službenika sakramentalne milosti svete ispovijedi. On s jedne strane poziva svećenike na vršenje službe tako izvanredne važnosti, tako suvremenog sredstva odgoja i tako neusporedivo velikog duhovnog bogatstva. A vjernike podsjeća, bilo da su gorljivi ili mlaki ili ravnodušni, da je osobna i tajna ispovijed još danas, dapače danas više nego ikada, za njih providnosna i neizreciva usluga, izvor milosti i mira, škola kršćanskoga života, neusporedivo ohrabrenje na zemaljskom putovanju prema vječnoj sreći.» Lik svetog Leopold jača duše koje teže za duhovnim rastom da revno dolaze na ispovijed, koju neki, očito ne nadahnuti kršćanskom i zrelom mudrošću, žele ubrojiti među preživjele oblike žive, osobne i evanđeoske duhovnosti. Naš svetac s uspjehom poziva na taj doista strogi sud pokore, ali koji nije ništa manje drago utočište ohrabrenja, unutarnje istine, uskrsnuća na milost i uvježbavanje u liječenju na izvorni kršćanski život. Tako će mnoge, doista mnoge duše koje su otupjele u varavoj obesvećenosti suvremenih običaja, iskustveno doživjeti tajanstvenu i preporodnu utjehu Evanđelja, razgovora s Ocem, susreta s Kristom, zanosa Duha Svetoga. Sakrament pomirenja u njima će pomladi ti žudnju za usrećivanjem drugih, težnju za pravdom i za ćudorednim dostojanstvom. Prije smrti o. Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica osta pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje. Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bî već njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim. Leopolda iz Herceg-Novog (Leopoldo da Castelnuovo) proglasio je svetim Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. Riječi hvale upućene svima onima koji su Crkvi dali «tako uzvišen i tako čovječan lik» prima i naša domovina Hrvatska, jer je sveti Leopold Mandić po rođenju Hrvat, a danas sjajan biser na kruni svete, pobožne i žarke Hrvatske. Njegov svijetao primjer nek nam uvijek svima svijetli! Bio je veliko čeljade u malom slabašnom i krhkom tijelu. Velik duhom i srcem, velik svetošću, a to je ona jedina prava veličina. Dok je otac Leopold umirao, molili su mu glasno «Zdravo Kraljice», a on je tihim glasom ponavljao riječi te lijepe molitve. Kod posljednjih riječi: «O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!» – izdahnuo je. Dobro je da njegov blagdan slavimo baš sada u raspjevanom Gospinu svibnju. Dobri otac Leopold bio je Marijino odabrano dijete.

Sveti Nerej, Ahil i Pankracije, mučenici († 304)

O životu obojice mučenika Nereja i Ahila znamo malo. Oni su pretrpjeli mučeništvo vjerojatno g. 304. za Dioklecijanova progonstva. Prema jednom grobnom natpisu bili su vojnici, koji su s poganstva prešli na kršćanstvo. Vijesti su o sv. Pankraciju nesigurne. Prema njima on je u dobi od 14 godina u tom istom progonstvu zbog vjere bio smaknut. I to je što na njemačkom jezičnom području popularni Schott – izdavač misnih knjiga – zna reći o ta tri rimska mučenika prvih kršćanskih vremena. Pa kako to da i nakon liturgijske reforme, unatoč tako škrtim i nesigurnim povijesnim podacima, sva tri mučenika ostadoše ipak u kalendaru za opću Crkvu? Na to pitanje nije lako odgovoriti. Da li razlog valja u tome tražiti što su u Rimu, u središtu kršćanstva, njihovi grobovi jako poznati ili što su u Vječnom gradu veoma štovani mučenici? Bilo što bilo, i ta tri, iz ranoga kršćanstva nama danas prilično nepoznata, mučenika podsjećaju nas na vjerske stvarnosti koje danas veoma lako, a na svoju štetu, zaboravljamo. Bacimo stoga barem letimičan pogled na gotovo dvadesetstoljetnu povijest Crkve. U tom prilično dugom razdoblju vremena bilo je divnih, ali i manje divnih odsječaka. Neki su od njih bili i porazni. Sve to ne smije nas ipak previše uznemirivati. Odlučno je u toj povi-jesti da se tu radi o povijesti kršćana, dakle, pojedinih ljudi, koji su znali biti herojski divni, ali i ljudski slabi i grješni. Kroz sva ta duga stoljeća živjela je, po Kristu ustanovljena, Crkva od ljudi i među ljudima koji su se trudili svoju vjeru ostvarivati u sivoj svakidašnjici. Po sve-tim mučenicima, koje danas slavimo, Crkva je bila prisutna u Rimu na prijelazu iz III. u IV. stoljeće, u teško doba okrutnoga i nemilosrdnoga Dioklecijanova progonstva, kad se stvarno radilo o životu ili potpunom uništenju Crkve. Po nama, današnjim kršćanima, Crkva će biti živa i stvarna u našem vremenu i u mjestu u kojem živimo. Crkva nije neka apstraktna stvarnost, već mi ljudi, živi kršćani. Zato je samo tamo prisutna gdje živi preko svojih članova. Današnji ljudi, pa tako i kršćani, više vole gledati u budućnost nego u prošlost. To u ovom užurbanom vremenu što ga mi proživljavamo ima donekle i svoje opravdanje. No i mi, zaljubljenici budućnosti, možemo itekako mnogo naučiti iz povijesti, dakle, iz prošlosti. Mi danas živimo u jednom prijelomnom razdoblju, a takvih je u povijesti Crkve i čovječanstva već bilo. Razvoj sadašnjega crkvenoga života može nas ispuniti mučnim pitanjem: nema li Crkva svoju budućnost već iza sebe? Tu i tamo mnogi se kršćani boje da li će Crkva nakon njihova nestanka s pozornice svijeta u njihovu kraju još živjeti. Rimski mučenici iz prijelomnog vremena podsjećaju nas da je i njih, možda, mučilo slično pitanje, a ipak je Crkva nadživjela i Dioklecijana i tolika druga svoja krizna i teška razdoblja, mučno se probijajući u budućnost, ali ipak brže ili sporije kročeći naprijed. Kako je izgledalo vrijeme kad su živjeli naši sveci junaci? – Crkva se kroz tri stoljeća između progonstva i kratkih razdoblja mira iznutra sredila, ojačala, učvrstila. I tada ju je za Dioklecijana, kad je Rimsko Carstvo bilo na vrhuncu moći, čekao strašan udarac. Buknulo je najkrvavije i najopćenitije od svih dotadašnjih progonstava. Kad su Nerej, Ahil i Pankracije išli u mučeničku smrt, budućnost je Crkve izgledala veoma tmurna i neizvjesna. A ipak, rijeke mučeničke krvi, prolivene baš za Dioklecijana, spremile su Crkvi vedriju budućnost jer je rimskim carem ubrzo postao Konstantin, koji je Milanskim ukazom godine 313. Crkvi dao potpunu slobodu i velike mogućnosti da naviješta i nesmetano širi Kristov nauk. Bog će isto tako i danas iz krize koju proživljavamo za svoju Crkvu već pronaći put u budućnost. Koliko se puta ona u svojoj povijesti našla u gotovo bezizlaznoj situaciji, da, gotovo na rubu groba!? Koliki su joj proricali nestanak s lica zemlje! Koliki to čine i danas i ovdje oko nas, u okolini u kojoj mi živimo! No Crkva je i u agoniji ipak išla naprijed. Gledajući, dakle, u prošlost, pa i u živote takozvanih starinskih svetaca, možemo rasti u pouzdanju da i današnja Crkva ima mnogo šansi i perspektiva za budućnost. A primjer nas svakoga sveca uči kako da u svome vremenu pomažemo rast Crkve.

11. svibanj

Sveti Igncije iz Laconija (1701-1781)

Pravo ime i prezime našega sveca jest Franjo, Ignacije, Vinko Peis. Nadimak Laconi ima po svome rodnom mjestu Laconi, koje se nalazi u brdima srednje Sardinije. Roditelji su mu bili mali zakupnici. Imali su devet sinova. Ignacije bijaše drugi po redu. Rođen je 17. studenoga 1701. Već od malena odlikovao se dobrotom i pobožnošću. U tome je imao odlična učitelja u majci. Kako tada na Sardiniji nije bilo škola, nije učio ni čitati ni pisati. No zato ga je majka zarana uvela u znanost svetaca. Za njega je, kako je to kod njegove kanonizacije rekao Pio XII., “crkva imala neodoljivu moć privlačivosti tako da su ga često rano ujutro vidjeli kako kleči na otvorenom i čeka da se otvori župna crkva”. Kad je Ignaciju bilo 18 godina, teško se razbolio. Nalazeći se u toj nevolji, zavjetovao se da će, ako mu Majka Božja izmoli zdravlje, stupiti u kapucine. Molitva je bila uslišana. Ignacije ozdravi, ali ga sada uhvati takva želja za životom da posve zaboravi na svoj zavjet. I ne samo to, već je sa svojim vršnjacima prilično lakoumno provodio dane. Milostivi Bog tada je po drugi put ozbiljno zahvatio u njegov život. Jednog je dana jahao na konju, koji se nečega silno prestrašio i stao kao divlji juriti kroz grmlje, a sve pored dubokih provalija. Zahvaćen smrtnim strahom, Ignacije se sjeti svoga neizvršenog zavjeta te ga obnovi i obeća da će ga, što bude prije moguće, ispuniti. I stvarno nije više dugo čekao ni oklijevao. Već sljedećeg dana s ocem krenu na put kapucinskom provincijalu. Razočaranje je bilo veliko kad je bio odbijen. Tek kasnije primljen je na posredovanje utjecajnoga markgrofa, ali samo na pokus. Započevši novicijat u pola godine zadesi ga velika kušnja. Promijenio se magister novaka. Novi učitelj novaka htio ga je pošto-poto otpustiti iz reda smatrajući ga posve nesposobnim i neprikladnim za bilo što. U toj teškoj nevolji mladi je novak pošao u samostanski hodnik, gdje se nalazio kip Majke Božje. Bacio se ničice pred Gospu te zavapio: “Majko Božja, pomozi mi, više ne mogu izdržati!” Gospa mu je odgovorila: “Strpi se, Ignacije, i moj Sin je nosio za tebe preteški križ!” Okrijepljen i utješen tim odgovorom nastavio je svoj križni put. Bogu hvala, nije bilo uzalud. Sa šest protiv četiri glasa bio je po kapucinskim propisima pripušten ipak svetim zavjetima. Položivši redovničke zavjete, bi određen da po selima Sardinije skuplja milostinju za samostan. No, on nije samo prosio već postao i veliki misionar. Proseći milostinju, ljude je poučavao u vjeri i mnogo za njih molio. Nakon 10 godina takvoga života pozvan je u Cagliari, glavni grad Sardinije. Tu je obavljao istu službu te kroz 40 godina bio pravi misionar toga lučkoga grada. Svi su u njemu gledali pravoga sveca i rado ga slušali, a on je svaku priliku iskoristio da ljude uputi na dobro. “Upravo to neprestano prosjačenje pribavilo mu je naklonost i poštovanje svih krugova. A on je posvuda bilo malim darom bilo jednostavnom riječi činio velike stvari, jer je iz čitave njegove ličnosti zračila žarka serafska ljubav” – rekao je o njemu Pio XII. I kad bi se nakon prosjačenja umoran vraćao u samostan, još je pred Isusom u Presv. Sakramentu proveo čitave sate u klanjanju i molitvi. A veliki Bog svog je poniznog slugu obdario darom čudesa i proroštva tako da je u puku stekao još veću popularnost. Postao je jedan od velikih čudotvoraca Crkve. Njegova ponizna služba Isusova prosjaka učinila je od njega apostola, plodna apostolskim djelima, na kojima bi mu mogao zavidjeti i kakav slavan propovjednik, rekao je o njemu veliki papa Pio XII., koji ga je 16. lipnja 1940. proglasio blaženim, a 21. listopada 1951. svetim. Svetac je umro 11. V. 1781. u Cagliariju, a i na njemu se ispuniše riječi Gospina Magnificata: “uzvisi neznatne” (Lk 1,52). Opširnije Sveti Ignacije iz Laconija (1701-1781) Pravo ime i prezime našega sveca jest Franjo, Ignacije, Vinko Peis. Nadimak Laconi ima po svome rodnom mjestu Laconi, koje se nalazi u brdima srednje Sardinije. Roditelji su mu bili mali zakupnici. Imali su devet sinova. Ignacije bijaše drugi po redu. Rodio se 17. studenoga 1701. Već od malena odlikovao se dobrotom i pobožnošću. U tome je imao odlična učitelja u majci. Kako tada na Sardiniji nije bilo škola, nije učio ni čitati ni pisati. No zato ga je majka zarana uvela u znanost svetaca. Za njega je, kako je to kod njegove kanonizacije rekao Pio XII., “crkva imala neodoljivu moć privlačivosti tako da su ga često rano ujutro vidjeli kako kleči na otvorenom i čeka da se otvori župna crkva”. Kad je Ignaciju bilo 18 godina, teško se razbolio. Nalazeći se u toj nevolji, zavjetovao se da će, ako mu Majka Božja izmoli zdravlje, stupiti u kapucine. Molitva je bila uslišana. Ignacije ozdravi, ali ga sada uhvati takva želja za životom da posve zaboravi na svoj zavjet. I ne samo to, već je sa svojim vršnjacima prilično lakoumno provodio dane. Milostivi Bog tada je po drugi put ozbiljno zahvatio u njegov život. Jednog je dana jašio na konju, koji se nečega silno prestrašio i stao kao divlji juriti kroz grmlje, a sve pored dubokih provalija. Zahvaćen smrtnim strahom, Ignacije se sjeti svoga neizvršenog zavjeta te ga obnovi i obeća da će ga, što bude prije moguće, ispuniti. I stvarno nije više dugo čekao ni oklijevao. Već sljedećeg dana s ocem krenu na put kapucinskom provincijalu. Razočaranje je bilo veliko kad je bio odbijen. Tek kasnije primljen je na posredovanje utjecajnoga markgrofa, ali samo na pokus. Započevši novicijat u pola godine zadesi ga velika kušnja. Promijenio se magister novaka. Novi učitelj novaka htio ga je pošto-poto otpustiti iz reda smatrajući ga posve nesposobnim i neprikladnim za bilo što. U toj teškoj nevolji mladi je novak pošao u samostanski hodnik, gdje se nalazio kip Majke Božje. Bacio se ničice pred Gospu te zavapio: “Majko Božja, pomozi mi, više ne mogu izdržati!” Gospa mu je odgovorila: “Strpi se, Ignacije, i moj Sin je nosio za tebe preteški križ!” Okrijepljen i utješen tim odgovorom nastavio je svoj križni put. Bogu hvala, nije bilo uzalud. Sa šest protiv četiri glasa bio je po kapucinskim propisima pripušten ipak svetim zavjetima. Položivši redovničke zavjete, bi određen da po selima Sardinije skuplja milostinju za samostan. No, on nije samo prosio već postao i veliki misionar. Proseći milostinju, ljude je poučavao u vjeri i mnogo za njih molio. Nakon 10 godina takvoga života pozvan je u Cagliari, glavni grad Sardinije. Tu je obavljao istu službu te kroz 40 godina bio pravi misionar toga lučkoga grada. Svi su u njemu gledali pravoga sveca i rado ga slušali, a on je svaku priliku iskoristio da ljude uputi na dobro. “Upravo to neprestano prosjačenje pribavilo mu je naklonost i poštovanje svih krugova. A on je posvuda bilo malim darom bilo jednostavnom riječi činio velike stvari, jer je iz čitave njegove ličnosti zračila žarka serafska ljubav” – rekao je o njemu Pio XII. I kad bi se nakon prosjačenja umoran vraćao u samostan, još je pred Isusom u Presv. Sakramentu proveo čitave sate u klanjanju i molitvi. A veliki Bog svog je poniznog slugu obdario darom čudesa i proroštva tako da je u puku stekao još veću popularnost. Postao je jedan od velikih čudotvoraca Crkve. Njegova ponizna služba Isusova prosjaka učinila je od njega apostola, plodna apostolskim djelima, na kojima bi mu mogao zavidjeti i kakav slavan propovjednik, rekao je o njemu veliki papa Pio XII., koji ga je 16. lipnja 1940. proglasio blaženim, a 21. listopada 1951. svetim. Svetac je umro 11. V. 1781. u Cagliariju, a i na njemu se ispuniše riječi Gospina Magnificata: “uzvisi neznatne” (Lk 1,52).

10. svibanj

Sveti Antonin, biskup (1389-1459)

Svako stoljeće ima svoje svjetionike. Jedan od velikih svetačkih svjetionika XV. stoljeća bijaše sin Firenze, kasnije dominikanac i nadbiskup svoga rodnoga grada, Antonino Pierozzi. On se rodio u Firenzi koncem ožujka 1389. Bio je sin gradskoga bilježnika. Po naravi je bio vrlo darovit dječak koji je već u 15. godini života stekao izvanrednu naobrazbu, osobito na području prava. Napamet je naučio slavni pravni Grazianov dekret. Da je ostao u svijetu, mogao je postići izvanredno visoku karijeru. No on si uze kao životno geslo: “Postoji samo jedan jedini pravi način vladanja, a taj je služiti Bogu.” I vjeran njemu svoj život upravi drugim smjerom. Kad mu je bilo 16 godina, stupi u Cortoni u dominikanski red. Svršivši s uspjehom godine formacije i nauka, g. 1418. bi zaređen za svećenika te započe djelovati takvim žarom da postade veliko svjetlo svoga vremena. Samo pet godina kasnije postade prior reformnog dominikanskog samostana u Fiesole kod Firenze, u kojem se nastojalo živjeti prema prvotnom pravilu reda, a to je pod novim izglednim poglavarom i ostvarivano. Kad je u Firenzi stari i donekle propali samostan Svetog Marka dan na raspolaganje sinovima sv. Dominika, Antonin će u njemu postati prior. Taj će samostan u drugoj polovici XV. stoljeća izići veoma na glas po Jeronimu Savonaroli. Antonin je kroz 30 godina vršio službu poglavara po raznim dominikanskim samostanima u Toscani te postao duša obnove svoga reda. Izišavši na dobar glas izvan granica svoje provincije, bio je g. 1446. imenovan vizitatorom samostana u Napuljskom kraljevstvu. Dok se nalazio na putovanju, zatekla ga je vijest o imenovanju za nadbiskupa Firenze po papi Eugenu IV. Netko bi se takvim imenovanjem razveselio, a on je sve učinio da ga od sebe otkloni. Papa, poznavajući njegovu poniznost, zaprijeti mu izopćenjem ako ne prihvati imenovanje. Možemo postaviti pitanje zašto je Papa bio tako uporan u tome imenovanju? – Odgovor nalazimo u činjenici što ga je kao vrsna redovnika i teologa upoznao na unionističkom općem saboru u Firenzi (1439-1442). I kasnije se u raznim pothvatima služio veoma korisno Antoninovim savjetima pa je smatrao da je upravo on čovjek koji je potreban ispražnjenoj nadbiskupskoj stolici u Firenzi. Papa Eugen IV., brzo nakon Antoninova imenovanja za nadbiskupa, preminu, okrijepljen svetim sakramentima, ali i prisutnošću i molitvom svoga svetog prijatelja Antonina. Novi se nadbiskup u Firenzi svojski i odgovorno latio svog posla u želji da svoju nadbiskupiju dovede do svestrane duhovne obnove te da u njoj procvate istinski kršćanski život. U tome radu najviše je vrijedio njegov osobni primjer. Njega časti nisu uzoholile. On je i dalje ostao ponizan i jednostavan čovjek, pravi redovnik, kao što je i prije bio. Čak je i dalje nosio redovničko odijelo, a njegova je soba bila skromno urešena pa je naličila više na siromašnu samostansku ćeliju, nego na obitavalište visokoga prelata jednoga od tada najbogatijih i najraskošnijih talijanskih gradova, u kojem je cvala renesansa. Sjaj ovoga svijeta ne ošamuti sveca, jer bijaše prosvijetljen jednim drugim, višim svjetlom. Nadbiskup nije želio da priprosti toskanski seljaci vide svoga natpastira okružena raskošjem i blistavošću. On je želio u duhu Isusova Evanđelja biti i ostati siromašan, posve slobodan od svega onoga što bi ga moglo sputati i zarobiti. Antonin je bio pravi pastir duša, stoga je svake nedjelje propovijedao, svake godine pješice obišao cijelu svoju nadbiskupiju, bio uvijek spreman sa svakim porazgovoriti i tako su njegovi poslovi silno rasli te od njega iziskivali velik napor. A ipak u tome neprestanom poslu i naprezanju nije nikad izgubio ni nutarnju sabranost ni vedrinu duha. Kad su ga jednom upitali kako je to u takvom načinu života moguće, odgovorio je: “Nikakva stvar svijeta ne može nam oduzeti nutarnji mir, samo ako u srcu uvijek imamo jedno slobodno mjesto, u koje se sami možemo navraćati, a da isto vrijeme u nj ne prodre buka svijeta.” Sveti Antonin je pokazao svoju veličinu i u izvanredno teškim životnim prigodama i prirodnim katastrofama. Ta na muci se uvijek i poznaju pravi junaci. Kad je u njegovoj nadbiskupiji buknula kuga, česti strašan i nemio gost onih vremena, sveti je pastir razvio izvanrednu karitativnu i socijalnu djelatnost. Hitao je u pomoć potrebnima, bolešću pogođenima, gdjegod je samo znao i mogao, a i organizirao pomoć ondje kamo sam osobno nije mogao doprijeti. U tome su mu poslu veoma mnogo pomagala redovnička subraća dominikanci, od kojih, uslijed dvorbe kugom pogođenih bolesnika, neki i sami navukoše na se tu tešku zaraznu bolest i od nje kao mučenici bratske ljubavi pogiboše. Dominikanski samostani u Firenzi i Fiesolu gotovo posve opustješe. Kad se, pak, stišala kuga, nastadoše nove nevolje: glad i potresi. Opet prilika za iskazivanje pomoći. Mnogi bogati građani Firenze, videći kako se njihov vrijedni nadbiskup nesebično žrtvuje, smekšaše svoja srca, posegoše duboko u džepove i počeše mu pomagati šakom i kapom. To je svecu omogućilo da svoju već poslovičnu dobrotvornost još više proširi. I zbilja, k njemu je s puno pouzdanja sve što je bilo u nevolji neprestano dolazilo, a on je svakoga primio i svakome pomagao. Videći da se i njemu bliži kraj zemnoga života, načinio je na vrijeme oporuku u korist siromaha. No, time se baš nisu pomogli. On je već sve razdijelio, tako da je od njegova imetka ostalo samo cigla 4 dukata. Svetac je u korist potrebnih osnovao i Bratovštinu svetog Martina, koja je i nakon njegove smrti nastavila dobrotvornu djelatnost te u Firenzi mnogima pomogla. Svetac je umro 2. svibnja 1459. u Montughi, predgrađu Firenze. Svetim ga je proglasio 31. svibnja 1523. papa Hadrijan VI. Spomenimo i to da je svu tu veliku aktivnost Antonin razvijao makar je već od rane mladosti bio veoma krhka zdravlja. Kraj svega pastoralnog rada dospio je i još mnogo toga napisati, tako da je iza sebe ostavio bogatu književnu baštinu. Naročito se istaknuo pisanjem rasprava iz moralne teologije. Glavno mu je djelo Moralna suma. Ono je velika sustavna enciklopedija misli i prakse kršćanskoga života u XV. stoljeću. Koliko je bilo u upotrebi, dokazuju brojna izdanja. I tako je sv. Antonin na području moralne teologije, sve do pojave sv. Alfonza Liguorija bio jedan od najvećih autoriteta. Njegovo djelo pod mnogim je vidovima: asketskim, pastoralnim i pedagoškim još i danas uistinu zanimljivo. Neki čak smatraju da bi zbog njega zaslužio naslov naučitelja Crkve. Uz djela iz moralne teologije pisao je i asketske spise, osobito namijenjene duhovnome vodstvu. Tako na primjer: Pravilo kršćanskoga života, Djelo kako da se dobro živi, Pisma. Iz te bogate zbirke 20 je pisama posvećeno duhovnom vodstvu. Ta su mu djela zaslužila častan naslov: “Antonin od dobrih savjeta”. U pismenu baštinu sv. Antonina valja ubrojiti njegov Quaresimale – korizmene propovijedi i brojne druge bilo izrađene bilo samo skicirane propovijedi. Među njima su naročito zapažene 44 propovijedi o Majci Božjoj. Ako čovjek čita djela svetog Antonina, gotovo će na svakoj strani osjetiti pastoralca, pastira duša, koji u punom jeku humanizma i renesanse želi dati odgovor na probleme koji se s ta dva pokreta pojavljivahu. I zbog toga se ne možemo oteti uvjerenju da je sveti Antonin bio čovjek Božje providnosti, jer je razvio silnu djelatnost baš u onome gradu koji bijaše središte humanizma i renesanse. U doba kad je čar klasične starine toliko očarao duše da su primale ne samo njezine lijepe izražajne oblike, već i njezin često puta posve poganski sadržaj, Antonin je bio svjetionik koji je neprestano pokazivao put u jedinu luku istine. To je ona istina za koju se rodio i došao na svijet da svjedoči sam Sin Božji, Isus Krist. I ponizni njegov sluga Antonin Pierozzi bio je sav u službi Isusove istine, sluga vječne Istine.

Sveti Ivan Avila (1499-1569)

Papa Pavao VI. ući će u crkvenu povijest kao papa brojnih kanonizacija i beatifikacija. Jedan je od njega kanonizirani svetac i sveti Ivan Avila, uzor svećenik, slavan propovjednik, apostol španjolske pokrajine Andaluzije, jedan od najznačajnijih likova katoličke obnove u XVI. stoljeću. Toga je duhovnog velikana blaženim proglasio 15. travnja 1894. papa Leon XIII., a svetim 31. svibnja 1970. Pavao VI. Po običaju, Papa je tom zgodom izrekao i značajnu homiliju, ocrtavši lik novog sveca te pokazavši njegovu suvremenost i za naše dane. Sveti Ivan Avila bio je složena ličnost, koja je u sebi ujedinjivala nježnost i strogost, lirski i muževni način izražavanja, kontemplaciju i akciju. I dok je kao propovjednik toplo govorio o pouzdanom predanju Bogu te o velikom dobročinstvu Kristova misterija, u isto je vrijeme bodrio na oštru asketsku borbu. Za njega je “ljubav način ili vrsta rata, a u njoj labavima nema mjesta”. Sveti Ivan je bio veliki učitelj mislene molitve, ne zanemarujući ni usmenu kao ni česte ispite savjesti. Bio je izvanredno pobožan prema Euharistiji i veliki promicatelj česte pričesti. Uz Euharistiju gajio je pobožnost prema Kristovoj muci, Duhu Svetom i Bogorodici. U duhovnoj teologiji više je asketik nego mistik i stoga naglašava razmišljanje o ljudskoj bijedi i o posljednjim stvarima. Da je bio izvanredna ličnost, dokazuje i velik broj njegovih učenika i prijatelja. To su: sv. Ignacije Lojolski, koji se s njim dopisivao, sv. Ivan od Boga, sv. Franjo Borgija, sv. Terezija Avilska, sv. Ivan de Ribera, časni Ljudevit iz Granade. Sve već dosada kratko, sažeto i gotovo letimično navedeno dokazuje da je vrijedno upoznati svetački lik Ivana Avilskoga, tim više što je kod nas gotovo nepoznat. Ivan se rodio na blagdan Bogojavljenja 1499. ili 1500. godine u Almodóvar–del-Campo, u južnoj Španjolskoj. Otac mu je bio židovski obraćenik na kršćanstvo, veoma imućan čovjek, a majka pripadala nižem španjolskom plemstvu, na što je bila veoma ponosna. Okolnost da je Ivan po ocu bio židovskoga podrijetla te pripadao tzv. kršćanima novijeg datuma bit će u tadašnjim prilikama trajna zapreka na njegovu životnom putu. Kakvo je tada shvaćanje o tome vladalo, najočitije pokazuje da je svečev učenik i životopisac, slavni Luj iz Granade, njegovo židovsko podrijetlo naprosto prešutio, kao da je ono neka sramota. Imućni je otac poslao svoga darovitoga sina na Sveučilište u Salamanku, na studij prava. Ivan je tamo studirao četiri godine, a onda napustio Sveučilište. Jedni misle da je zbog svoga židovskoga podrijetla na to bio prisiljen, dok drugi to niječu. Tamo od XI. stoljeća po Španjolskoj se silno počela širiti “corrida de toros” – borba s bikovima te privlačiti mase gleedatelja, onako nekako kao danas nogomet. Bila je to prilično okrutna i krvava borba, koja baš ne pobuđuje plemenite osjećaje. Jednog je dana Ivan Avila prisustvovao takvoj koridi; to ga je tako potreslo da je odlučio ostaviti svijet i postati redovnik. Taj je naum i ostvario te je jedno posve kratko vrijeme pripadao nekom redu, ali ne znamo kojemu. U želji za životom molitve i razmatranja proveo je i tri godine u roditeljskoj kući, na veliku radost roditelja, jer su ga na taj način mogli zadržati dulje uza se kod kuće. Od g. 1520-1526. nalazimo Ivana Avilu na Sveučilištu Alcala, gdje studira filozofiju i teologiju. Tada je to sveučilište bilo veoma pod utjecajem nauka glasovitoga humanista Erazma Roterdamskoga. Na Filozofskom fakultetu Avila je bio slušač slavnoga dominikanca Dominika de Sote, koji ga je ubrajao među svoje najdraže učenike. Svršivši nauke i postavši svećenik, Ivan je otišao u Sevillu, da se ondje ukrca na brod te pođe kao misionar u novi svijet. To bi se vjerojatno i ostvarilo da nije susreo časnoga Božjega slugu Hernanda de Contrerasa koji ga, zadivljen njegovom krepošću, preporuči seviljskom nadbiskupu don Alonsu Manriqueu. I tako Ivan započe veoma plodan svećenički apostolat u Sevilli, Eciji i drugim mjestima seviljske nadbiskupije. Djecu je poučavao u katekizmu, odrasle u praksi mislene molitve, davao je pouke iz Svetoga pisma te sate i sate provodio u ispovjedaonici posvećujući se dušama koje su tražile njegovo vodstvo. Ivanove vatrene propovijedi, pune Božjega duha, skupljale su ljude i po crkvama i po trgovima gdje bi propovijedao. Sveca je god. 1531. zadesila velika neugodnost. Netko ga je tužio inkviziciji. Predmet optužbe bijahu neke njegove izreke, krivo shvaćene i onda dovedene u sukob s dogmom i moralom. Nakon prvog informativnog postupka inkvizicija ga je zatvorila. Bio je to za sveca udarac koji je podnio mirno i dostojanstveno, provodeći vrijeme svoga tamnovanja u molitvi i razmišljanju, a Bog ga je krijepio svojim svjetlom i utjehom. Napokon je presudom od 16. lipnja proglašen nedužnim te pušten na slobodu. Sada je počeo opet propovijedati, no iz Seville se za stalno preselio u Cordovu. Odatle je često zalazio u Granadu, gdje je nadbiskup don Gaspar de Avalos u njemu pronašao odlična savjetnika. Na blagdan Sv. Sebastijana, 20. siječnja 1537., svojom je potresnom propovijedi u Granadi postigao obraćenje portugalskoga avanturista Ivana de Ciudada, kasnije nazvana od Boga, koji postade osnivač reda milosrdne braće za dvorbu bolesnika. U istom je gradu snažnom propovijedi utjecao na gandijskoga vojvodu Franju Borgiju, koji ostavi svijet i stupi u Družbu Isusovu. Na svojim putovanjima po Andaluziji Ivan je sam ili posredstvom svojih sve brojnijih učenika i sljedbenika osnivao kolegije za pouku djece u katekizmu i gramatici, a osnovao je i nekoliko velikih kolegija za kler Granade, Cordove i Evore. Najslavniji od njih bijaše onaj u Beazi, koji g. 1542. postade sveučilištem. Svetac je ipak želio da se na njemu predaje samo filozofija i teologija, discipline koje će biti na korist duša. A odredio je da se svećenicima ne daju akademski stupnjevi prije no što su se bavili pastoralnim radom po selima. Svetac je oko sebe okupio lijepu skupinu svjetovnih svećenika, koji su zajedno radili pastoralno, osobito vodeći posvuda s velikim uspjehom pučke misije. Shrvan napornim radom, dugim molitvama i oštrim pokorama svetac je umro 10. svibnja 1569. u Montilli i kao veliki prijatelj isusovaca pokopan u njihovoj crkvi. God. 1946. papa Pio XII. apostolskim breveom Dilectus filius proglasio je apostola Andaluzije glavnim zaštitnikom svjetovnih svećenika u Španjolskoj. Ivan je iza sebe ostavio golemu pismenu ostavštinu, samo se, na žalost, više od 2.000 strana njegovih spisa izgubilo. Od sačuvanih veoma su vrijedna 252 pisma, koja su puna duhovnoga nauka i zdravoga smisla za duhovne stvarnosti. Sačuvane su i 82 propovijedi: 10 o svecima, 13 o Majci Božjoj, nekoliko o Presv. Sakramentu i Duhu Svetom te propovijedi za pojedina razdoblja crkvene godine; 16 pouka i konferencija namijenjeno je svećenicima, a dvije dvjema ženskim redovničkim zajednicama. Svetac je napisao i dvije promemorije za crkvenu obnovu po Tridentskom saboru. Uz to je napisao i razna pravila duhovnoga života, sastavio molitve i katekizme i u prozi i u stihovima. Na španjolski je s latinskoga preveo Nasljeduj Krista. Međutim najvažnije svečevo djelo nosi naslov Audi filia – prema 11. i 12. stihu 44. psalma. Djelo je namijenjeno jednoj duši koju je duhovno vodio. Ono sadrži niz razmišljanja, pouka i pravila za asketski život. Napisano je pod utjecajem sličnog djela svetog Jeronima Pismo Eustohiji, zatim Vježbanja u duhovnom životu od Garcije de Cisneros i Enhiridiona Erazma Roterdamskog. Djela sv. Ivana Avile veoma su cijenili i često navodili učitelji Crkve: sv. Franjo Saleški i sv. Alfonz Liguori. Njihovu vrijednost potvrđuju i brojni prijevodi na talijanski, francuski, engleski, njemački, portugalski, pa čak i grčki, kao i brojna izdanja u španjolskom izvorniku. Mnogi su se duhovni pisci pozabavili proučavanjem nauka sv. Ivana Avile te o njemu napisali brojne studije. Glasovita španjolska književna zbirka “Biblioteca de Autores Cristianos” (Biblioteka kršćanskih pisaca) brigom Sale Balust priredila je novo kritičko izdanje u tri sveska svih svečevih sačuvanih djela. Nakon što je Papa Pio XII. proglasio blaženog učitelja Avilu “posebnim zaštitnikom španjolskog klera” godine 1946. bačeno je sjeme na Iberijskom poluotoku da što prije dođe i do njegove beatifikacije. Glasnogovornik svega tog bijaše španjolski episkopat, a pridružio se i tadašnji državni poglavar generalissimo Francisko Franco. Nakon dovršenih radova za kanonizaciju, 31. svibnja 1970., moglo se pristupiti svečanoj kanonizaciji koju je u bazilici Sv. Petra u Rimu izvršio papa Pavao VI. (usp. AAS, LXII 1970, str. 481-487). Bilo je to samo tri tjedna prije kanonizacije prvog hrvatskog sveca Nikole Tavelića.

Blaženi Ivan Merz (1896-1928)

»Svjedok – uzor – zaštitnik – primjer – suputnik – program života i djelovanja« (Papa Ivan Pavao II.) Blaženi Ivan Merz rodio se u Banjoj Luci, 16. XII. 1896. godine. Odgajan je u liberalnoj sredini. Gimnaziju s maturom završava 1914. godine u Banjoj Luci. Po želji roditelja kroz tri mjeseca pohađa Vojnu akademiju, a potom počinje studij u Beču. Prvi svjetski rat prekida mu studij. Mobiliziran je i poslan na bojište. Proživljava sve patnje rata na fronti u Italiji od 1916. do 1918. U susretu s trpljenjem doživljava potpuno obraćenje Bogu. Nakon rata, 1919., nastavlja studij književnosti u Beču i potom studira u Parizu na Sorboni i Katoličkom institutu od 1920. do 1922., gdje već provodi svetački život. Iz Pariza piše majci: »Katolička vjera je moje životno zvanje«. Po završetku studija dolazi u Zagreb 1922. i postaje profesor francuskoga jezika i književnosti na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Doktorirao je 1923. na Zagrebačkom sveučilištu disertacijom pisanom na francuskom jeziku o utjecaju liturgije na francuske pisce. Razmišljanjem, studijem, a osobito u krvi i plamenu rata, dolazi do spoznaje o istinitosti kršćanske vjere. Potpuno se dariva Kristu načinivši kao laik zavjet vječne čistoće. Sve svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji “Hrvatski Orlovski Savez” kojoj je dao geslo “Žrtva – Euharistija -Apostolat”. Kao katolički intelektualac riječju i perom oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu. Jedan je od prvaka liturgijskoga pokreta i zauzeto promiče liturgijsku obnovu u Hrvatskoj. Sustavno uvodi u Crkvu u Hrvata Katoličku Akciju Pape Pija XI. Glavna njegova karakteristika kao katoličkog intelektualca jest ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku Papi, što je nastojao usaditi kod svih s kojima se susretao. Živi svetačkim životom prožetim štovanjem Euharistije. Premda mlad i kao laik smatran je “stupom Crkve” u Hrvatskoj. Svojim apostolskim radom i svojom opsežnom spisateljskom djelatnošću u katoličkom tisku ostavio je dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima. Namjeravao je osnovati svjetovni institut, tj. zajednicu laika koji bi radili za Krista i Crkvu. Nakon njegove smrti ovu je zamisao po njegovu nadahnuću djelomično ostvarila Marica Stanković, osnovavši žensku Zajednicu Suradnica Krista Kralja, kao prvi laički institut Bogu posvećenih osoba u Hrvatskoj. Bio je čovjek žive vjere, iskrene molitve, samoodricanja, dnevne Pričesti, adoracije, predanog trpljenja, široke naobrazbe, bliz ljudima i svakom je čovjeku iskazivao kršćansku ljubav. Na samrti je prikazao Bogu svoj život kao žrtvu za hrvatsku mladež. Umro je u Zagrebu, 10. svibnja 1928. u 32. godini, na glasu svetosti. Njegov svetački primjer i žrtva života donijeli su obilne plodove, jer su mnogi mladi nastavili ostvarivati njegovu duhovnu baštinu kako to svjedoči i natpis s vijenca koji su mu mladi postavili na grob: »HVALA TI, ORLE KRISTOV, ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K SUNCU«. Grob mu se nalazi u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, kamo je posljednjih šest godina života svakodnevno dolazio na sv. Misu i sv. Pričest. Brojne milosti i uslišanja dogodile su se po njegovu zagovoru. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Banjoj Luci 22. lipnja 2003., i postavio ga je, posebice mladima i vjernicima laicima za uzor kršćanskog života. Na beatifikaciji bl. Ivana Merza Sveti Otac Ivan Pavao II. rekao je i ove riječi: »Njega vam dajem kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti… On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima… Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!« Sve o blaženom Ivanu Merzu, te Bibliografija njegovih knjiga i članaka, kao i publikacija o njemu može se naći na Internet-adresi: www.ivanmerz.hr Dobivena uslišanja i milosti po zagovoru bl. Ivana Merza javite na adresu: Opširnije

Dr. Ivan Merz, sluga Božji (1896-1928)

Okrijepljen otajstvima vjere i posebnim blagoslovom pape Pija XI. preminuo je u Isusu Kristu u četvrtak 10. svibnja 1928. u 11 sati prije podne u Zagrebu u 32. godini života, u punini apostolske djelatnosti, spajajući rad i molitvu, prinoseći žrtve svoje teške bolesti na oltar Hrvatskog orlovstva, katoličke organizacije koju je osnovao, dr. Ivan Merz. Tako je otprilike bila najavljena smrt jednoga od velikih apostola-laika našega stoljeća. Merz je tako izuzetna ličnost da je prigodom 80. obljetnice njegova rođenja vatikanski poluslužbeni dnevnik L’osservatore romano od 19. XII. 1976. donio o njemu opsežan članak iz pera Tommasea Federica, profesora na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu. On smatra našega Ivana Merza jednim od najvećih likova europskog katoličkog laikata u prva tri desetljeća našega stoljeća. Veoma ističe njegov veliki apostolski rad, duboki duhovni život, a nadasve njegovo osjećanje s Crkvom, što se očitovalo u vjernosti i odanosti prema učiteljstvu Svetog Oca i biskupâ. Merz, iako svjetovnjak, bio je više čovjek Crkve nego mnogi klerik. Kao pionir Katoličke akcije u hrvatskim krajevima, u duhu enciklike Pija XI. Ubi arcano, Merz je o njoj dao takve intuicije i analize koje su još i danas suvremene. “Između tolikih mladih koji su svojim energijama radili za Katoličku akciju, Ivan Merz je primjer i simbol, i zato je gotovo potrebno da danas bude predstavljen tolikim mladima, u ovaj čas kad je poslušnost Crkvi shvaćena kao uzajamno služenje ometana štetnim egoizmima.” Profesor Federici završava svoj članak tvrdnjom da katolički svijet, napose katolička mladež, ima dužnost upoznati “taj primjer moderne svetosti, dobrote i požrtvovnog darivanja za dobro svijeta”. Tko želi dublje, temeljitije i svestranije upoznati izuzetni lik Ivana Merza, posegnut će za njegovim životopisima iz pera dr. Kniewalda, oca Vrbaneka ili o. Bože Nagya. Mi ćemo se ovdje zadovoljiti samo glavnim podacima. Ivan Merz rodio se 16. prosinca 1896. u Banjoj Luci. Otac mu je bio austrijski časnik i šef željezničke postaje. U rodnome gradu Ivan pohađa realnu gimnaziju te maturira s odličnim uspjehom. Kroz srednjoškolsko je razdoblje na njega izvršio izvanredan utjecaj profesor književnosti dr. Ljubomir Maraković i taj je utjecaj bio temelj kasnijem Ivanovu životu i radu. God. 1914., nakon mature, Ivan bez vojničkog zvanja za volju roditelja polazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, gdje ostaje samo tri mjeseca. Poslije te neuspjele avanture na Bečkom sveučilištu upisuje studij prava. No, već u ljetu iste godine, u punom jeku I. svjetskog rata, pozvan je u vojsku. Kasnije polazi na talijansku frontu te ostaje ondje sve do svršetka rata. Boravak na ratištu, gdje je svakodnevno gledao smrti u oči i bio izložen stradanjima svake vrste, probudio je njegovu vjeru i učvrstio mu kršćanski pogled na svijet. God. 1919., po završetku rata, dolazi u Beč te na tamošnjem sveučilištu započinje studij književnosti. Godinu dana kasnije dobiva stipendiju iz Francuske, odlazi u Pariz, gdje nastavlja isti studij na Sorboni i Institut Catholique. Završivši studij dolazi u Zagreb i postaje profesor francuskog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, koja se tada nalazila na Kaptolu. God. 1923. doktorirao je na Zagrebačkom sveučilištu. Zatim kroz dvije godine privatno studira kršćansku filozofiju i teologiju te sve važnije papinske i crkvene dokumente zadnjih desetljeća, osobito enciklike sve tamo od Grgura XVI. pa dalje. Kroz posljednjih šest godina svoga života i boravka u Zagrebu razvija veliku apostolsku djelatnost u katoličkim organizacijama za mladež, unoseći u njih Kristov duh Evanđelja. Širi ideje o Katoličkoj akciji, budi ljubav i odanost prema papi i Crkvi. Jedan je od osnivača Hrvatskog orlovskog saveza, u kojem vrši dužnost tajnika ili potpredsjednika sve do konca života. Ubraja se među najveće pobornike liturgijske obnove i euharistijskoga života u hrvatskom narodu. Sam živi uzornim kršćanskim životom, ispunjenim ljubavlju prema bližnjemu. Svima svijetli nenadmašivim primjerom revnosti za proširenje Kristova kraljevstva i nadnaravno dobro bližnjih, napose mladih. Umro je od meningitisa, nakon operacije sinusa, te uz veliko mnoštvo prijatelja i poštovalaca sahranjen na zagrebačkom groblju Mirogoj, odakle su njegovi zemni ostaci 16. XII. 1977. preneseni i pohranjeni u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, kamo je Ivan za života dnevno dolazio na misu, pričest i križni put. Na tridesetu obljetnicu njegove smrti pokrenut je u Zagrebu informativni biskupijski postupak za njegovo proglašenje blaženim.

09. svibanj

Sveti Kristofor

Zaštitnik vozača, ali i svih koji rade teške poslove. Ubraja se među 14 svetaca pomagača u nevoljama. Danas je sv. Kristofor mučenik, zaštitnik vozača i putnika. Mnogi u svom automobilu imaju medaljicu, naljepnicu ili privjesak s likom ovoga sveca. Ali sv. Kristofor nije stekao popularnost samo s automobilskom industrijom, već je bio veoma popularan i u srednjem vijeku. Posvuda su podizane kapele i crkvene niše u kojima je smještan dobro poznati lik, poduprt štapom, s djetetom na ramenima. Nikakvo čudo da je i o ovom svecu izniklo mnoštvo legendi. Ipak, prema Jeronimskom martirologiju, čini se da je riječ o mučeniku iz Decijeva vremena. Kristofor je položio život za Krista u Samu, u pokrajini Liciji, 250. godine. Jedan natpis svjedoči da je njemu u čast 452. godine u Kalcedonu podignuta crkva. Stručnjaci misle da je taj natpis vjerodostojan i da nije plod legendi. Jedna od legendi o sv. Kristoforu kaže da je bio mladi div koji je htio služiti najmoćnijem gospodaru. Stoga je najprije služio kralju, pa onda caru, a potom i đavlu, no kad je vidio kako se đavao boji raspela, poželio je služiti Kristu kao najjačem Gospodaru. Neki ga je pustinjak poučio u vjeri, pa je postao kršćanin. Nastanio se pokraj rijeke da bi tako mogao pomagati putnicima pri prelasku. Jedne ga je noći probudio dražestan dječji glasić i zamolio da ga prenese preko rijeke. S lakoćom je Kristofor stavio dječačića na ramena, ali kad ga je nosio preko rijeke, dječačić je postajao sve teži i teži, tako da ga je jedva iznio na obalu. Osim vozača, Kristofora su uzeli za zaštitnika svi koji rade teške poslove. Ubraja se među 14 svetaca pomagača u nevoljama.

Opširnije

Sveti Kristofor, mučenik († 250)

Ljudi zaneseni ekumenizmom misle da je dobro kod pisanja životopisa svetaca imati u vidu i ekumenske motive. Vodeći se takvim motivom, obradit ćemo život i legendu koja se splela oko sveca što ga istočna Crkva slavi danas, a zapadna 25. srpnja. To je sveti mučenik iz Licije Kristofor “čiji lik još i danas sa sobom nose toliki vozači automobila bilo kao blagoslovljenu medaljicu bilo kao neku sekulariziranu amajliju, da se zaštite od prometnih nesreća, kojih danomice ima sve više. Jedni je nose u duhu vjere, a drugi praznovjerno” (Peter Manns). Kako je automobil danas najraširenije prometno sredstvo, to i štovanje sv. Kristofora na neobičan način raste. Zbog toga mislimo da je o njemu suvremeno pisati. Zanimljivo je da je sv. Kristofor bio jedan od najpopularnijih svetaca i u srednjem vijeku. Njemu u čast gradili su kako na Istoku tako na Zapadu brojne crkve i samostane. Njegovi kipovi rese tolika sakralna zdanja. Tko od nas ne poznaje gorostasa koji poduprt štapom na ramenu nosi dijete? Kad hodočastimo u hrvatsko narodno marijansko svetište Mariju Bistricu, u cintoru nas dočekuje veliki kip sv. Kristofora. Suradnik Biblioteke svetaca Gian Domenico Gordini, redoviti profesor crkvene povijesti na Papinskom pokrajinskom sjemeništu “Benedikt XV.” u Bologni, piše da je kult sv. Kristofora bio veoma proširen u Austriji, Dalmaciji i Španjolskoj, pa nastavlja: “U Španjolskoj su se častile mnoge njegove relikvije. Kristofor je uživao naročito poštovanje kod hodočasnika i upravo su zbog toga u njegovu čast nastale ustanove i kongregacije sa svrhom da pomažu putnicima u svladavanju poteškoća svake vrste.” Štovatelji sv. Kristofora htjeli bi saznati što više o njegovu životu. Ta želja je stara već 16 stoljeća, a rodila je o tome junaku prvih kršćanskih vremena mnoge, upravo nevjerojatne legende. Iz najstarijih, veoma sažetih pismenih svjedočanstava o sv. Kristoforu možemo jedino s dostatnom sigurnošću dokazati povijesnu opstojnost svetog mučenika, dakle, da se radi o osobi koja je postojala te koja je prema Jeronimskom martirologiju g. 250. bila ubijena za vrijeme Decijeva progonstva. To je bilo sedmo od deset velikih progonstava kršćana prije milanskog edikta te, uz Dioklecijanovo, najkrvavije progonstvo, u kojem poginuše brojni mučenici. Sveti je Kristofor položio život za Krista u Samu u pokrajini Liciji. Jedan natpis svjedoči da je njemu u čast 22. rujna 452. u Kalcedonu podignuta crkva. Stručnjaci misle da je taj natpis vjerodostojan i da nije pod utjecajem ikakvih legendi. Od brojnih legendi o sv. Kristoforu spomenut ću samo jednu, po mom mišljenju najljepšu, kojoj je autor srednjovjekovni pisac Jacobus de Voragine – živio u XIII. stoljeću. On je u svojoj knjizi Legenda aurea sv. Kristofora učinio veoma slavnim na Zapadu. Prema njemu, Kristofor bijaše mladi div koji je želio služiti najmoćnijem gospodaru. Zbog toga se stavio u službu najprije kralja, pa onda cara i napokon đavla. No kad je u pratnji đavla na jednom putovanju vidio kako se đavao plaši raspela kraj puta, stupio je u službu Krista, koji je jači od svih drugih. Tako se u njemu rodila i želja za obraćenjem. Neki ga je pobožni pustinjak poučio o zapovijedima ljubavi. Želeći se vježbati u toj kreposti i na taj način spremiti na krštenje, izabrao si je obitavalište kraj jedne rijeke kako bi pomagao putnicima koji su morali preko nje prelaziti. Jedne noći probudio ga je neki veoma dražestan dječačić te zamolio da ga prenese preko rijeke. Div ga je s lakoćom stavio na ramena, ali kad je počeo koracati prema drugoj obali rijeke, teret je bivao sve teži tako da ga je, opirući se o svoj debeli štap, jedva prenio. Primivši krštenje, Kristofor je pošao u Liciju gdje je podnio mučeništvo. Kako je ta divna legenda nastala, za učenjake je još i danas velik problem. Neki misle da je njezinu nastanku moglo dati povoda svečevo ime Kristofor, što znači “nosilac Krista”. Naš suvremenik prelat Ingobert Jungnitz iz Mainza u jednoj svojoj propovijedi o sv. Kristoforu lijepo kaže: “U legendama o svecima polazna je točka uvijek ista, a ona kaže da je netko živio i djelovao iz vjere u Isusa Krista. Tko je on bio i što je u pojedinostima činio, to se zaboravilo. Ostala je samo spoznaja o sumi njegova života: on je bio svetac. Naši su pređi rado stavljali velikog i nadaleko vidljivog sv. Kristofora u blizinu ulaza u crkvu. Oni su vjerovali da će, svaki onaj koji pogleda svečev lik, onoga dana biti oslobođen od zle i nenadane smrti. A to je posve u redu ako netko s pogledom na Kristova svjedoka oblikuje svoj dnevni posao. Taj i sam postaje Gospodinov svjedok te je na taj način siguran pred vječnom smrću.” Poznato je da danas, uz vozače automobila, sv. Kristofora kao zaštitnika zazivaju i poštari, atletičari, nosači, radnici istovarivači tereta, općenito svi oni koji obavljaju teške i opasne poslove. Sveti se mučenik ubraja i među 14 svetih pomoćnika, to jest onih svetaca koje zazivaju u pomoć prilikom raznih prirodnih katastrofa. Pobožnost je prema tim svecima pomoćnicima nastala u XII. stoljeću, veoma se razvila u XIV. stoljeću. Sv. Kristofora su tada naročito zazivali u pomoć protiv kuge. Legenda o sv. Kristoforu, koju smo spomenuli, nadahnula je po Italiji i Francuskoj, a i drugdje, mnoge umjetnike i pjesnike koji mu u čast ispjevaše pjesme i sastaviše razna skazanja. Ta su se s velikim uspjehom, a i pobožnošću, posvuda davala te ljude poticala na službu najmoćnijem gospodaru Isusu Kristu. Na koncu spomenimo još i to da je sv. Kristofor drugotni zaštitnik krčke biskupije; njegov se spomendan slavi 27. srpnja.

Sveti Pahomije, opat (287-347)

Kao utemeljitelj cenobitskoga tipa monaštva, dakle, redovničkoga života u zajednici – među velikim ocima istočnoga redovništvva sveti Pahomije ima povlašteno mjesto. Štoviše, naš suvremenik, učenjak Heinrich Bacht tvrdi da je Pahomije zaslužio trajan spomen na čitavom svijetu, “jer on je taj na kojem stoje svi kasniji osnivači samostana i redova, zvali se oni Bazilije, Augustin, Benedikt ili Ignacije Lojolski. I svaki put kad se crkveno redovništvo od umora ili pada želi obnoviti, učinit će to dobro ako bude proučavalo pravilo i duhovnost Pahomija i njegovih prvih učenika”. Kako pak redovništvo u Crkvi ima izvanredno važnu ulogu, dobro je da se već iz duha crkvenosti sa sv. Pahomijem upoznaju i oni koji nisu redovnici. Odatle proizlazi i opravdanost pisanja životopisa nama vremenski tako dalekoga sveca. Sveti Pahomije se rodio g. 287. u biskupiji Sne, u gornjem Egiptu, od poganskih roditelja. Kad mu je bilo 20 godina, bio je prisilno unovačen u carsku vojsku. Tim nemilim događajem nastat će preokret u njegovu životu. S ostalim regrutima strpan je u brod, i dok su plovili rijekom Nilom, s njima se postupalo grubo i bezobzirno. No, kad su pristajali uz obalu, prilazili su im kršćani i činili razne usluge. Taj prvi Pahomijev dodir s kršćanstvom bit će za njega presudan. Kad je bio oslobođen, nije se više vratio u rodnu kuću, već se povukao u neki napušteni Serapisov hram i doskora primio krštenje. Kako je tada u Egiptu veoma cvao pustinjački život, Pahomije se oduševio za takav način života. Da bi se u nj što više uputio, pošao je k pustinjaku Palamonu, koji je imao svoju ćeliju nedaleko od Kenosboskeiona. Taj ga je primio ne baš prijateljski i postupao s njime veoma strogo, rekli bismo upravo neljudski. Tražio je od njega da noći često provede u bdjenju, da po danu marno radi ručni rad – pletenje košara – a uz to da mnogo moli i gotovo neprestano posti. Iako je to bio tvrd život, Pahomije izdrža. Na taj ga je način sam Bog spremao za misiju koju će mu povjeriti. Dok se Pahomije jednoga dana u Tebaidskoj pustinji vruće molio, došao mu je s neba glas koji mu reče: “Pahomije, Pahomije, bori se, smjesti se ovdje te sagradi boravište, jer će ti doći mnoštvo ljudi i slijedit će te, postat će monasi na korist svojih duša.” Svecu je sada bilo jasno što mu je činiti. Pronašao je svoj životni poziv, karizmu, koju mu sam Bog dade. On će imati čast da bude prvi organizator redovničkoga života. Njemu se doskora pridružio rođeni brat Ivan, a zatim mnogi egipatski seljaci. Svi oni brzo osjetiše da im je “dobro kod njega”. Svladavši prve poteškoće, Pahomije sagradi osam samostana. Iz jednoga je upravljao svima, a najvjerniji mu je bio monah Teodor. Zanimljiva je činjenica kako je već kod tih prvih organiziranih redovnika bio razvijen duh crkvenosti, što se očitovao u poštivanju biskupa i u suradnji s njima. Osobito su bile prijateljske veze s velikim svetim Atanazijem, aleksandrijskim patrijarhom, koji je Pahomijeve redovnike u njihovim samostanima i posjećivao. Pahomije preminu u Gospodinu 9. svibnja 347. Iza sebe je ostavio 9 muških i jedan ženski samostan. Bio je to pravi procvat redovničkoga života. Novost je Pahomijeva tipa monaštva bila u tome što su njegovi redovnici živjeli u zajednici molitve, rada i tolikih drugih prigoda života. Kao ideal zajedništva služila im je prva kršćanska zajednica u Jeruzalemu, za koju Djela apostolska svjedoče: “Oni su bili postojani u apostolskom nauku, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama… Svi se držahu zajedno i sve im bijaše zajedničko…” (Dj 2,42.44). Ulogu starješine u redovničkoj zajednici Pahomije shvaćaše kao služenje. Zbog toga se smatrao poniznim slugom sve svoje braće te je uvijek prosvjedovao ako bi mu se kao poglavaru htjelo dati neki povlašteni položaj. On je u svemu želio biti jednak s ostalima. U Pahomijevim samostanima bile su naročite kuće za bolesnu braću, a isto tako i svratišta za goste. U red su se primali i katekumeni, koje su onda dobro poučili u vjeri i monaškom životu, a za Uskrs bi se u prisutnosti cijele zajednice svečano krstili i konačno učlanjivali u red. Krst je stoga u Pahomijevoj duhovnosti imao veoma veliko značenje. “Kad Pahomije ili Teodor u svojim katehezama govore o obećanjima danima Bogu i kad potiču na vjernost, onda se sve to odnosi na krsna obećanja, a ne na neko redovničko zavjetovanje. Sav je monaški život zamišljen kao savršeno obdržavanje tih obećanja, a to znači potpuna vjernost svim Božjim zapovijedima u vidu posjedovanja svih plodova Duha Svetoga” (Armand Veilleux). Kad to uočimo, onda nam je posve jasno zašto bi se u obnovi redovničkoga života valjalo vraćati na izvore redovništva i kako u tom pogledu baš mi, nakon Dekreta II. vatikanskog sabora o obnovi redovništva, od duhovnosti sv. Pahomija možemo veoma mnogo naučiti. Sjećam se, dok sam bio u novicijatu čitali smo Rodriguezov Vježbaj se u kršćanskoj savršenosti i ondje se često susretali s primjerima iz života sv. Pahomija. Tada nam je sve to izgledalo nekako zastarjelo. Danas, nakon tolikih ozbiljnih studija o duhovnosti sv. Pahomija, valja o tome posve drukčije suditi, štoviše, valja poći u Pahomijevu duhovnu školu. Temeljni dokument Pahomijeve škole bijaše samo Sveto pismo. Ono bijaše prvo i jedino pravilo Pahomijevih redovnika. Oni su se od početka monaškoga života uvodili u biblijsku duhovnost. Zato su učili napamet cijele odlomke Biblije, o kojima su onda razmatrali. Te su ih misli pratile, tako rekuć, dan i noć, i onda kad su radili fizičke poslove. Razmatranje Svetoga pisma bijaše im glavni oblik molitve. Kako je i to veoma suvremeno! Na žalost, tako bogata i po sadržaju vrijedna monaška duhovnost nije se ni izdaleka onoliko proširila i utjecala na druge koliko zaslužuje. Ostala je usamljena kako geografski, tako i psihološki. Navedeni Armand Veilleux izriče želju da bi novi razvoj u proučavanju duhovnosti svetog Pahomija pridonio što većem utjecaju te tako iskonski kršćanske duhovnosti na obnovu suvremenog redovništva.

Fra Šimun Filipović, časni sluga Božji (1732-1802)

U najnovijem popisu o stanju kauza pojedinih Božjih ugodnika, a koji je izdan od nadležne Kongregacije u Rimu, među kauzama časnih slugu Božjih, “koje šute”, to jest zasada ne idu naprijed, nalazi se i hrvatski franjevac iz Bosne fra Šimun Filipović. On se rodio 30. rujna 1732. u Seoni u Bosni, od oca Lovre i majke Petronile, rođene Rabaić. Bili su to ljudi uzornoga kršćanskoga života. Svome su sinu na krštenju dali ime Filip, po istoimenom svetom apostolu. Blažena vremena, kad su se u našem narodu muškoj djeci davala imena svetih apostola, tih najvećih svetaca Crkve! Kad je Filip poodrastao, roditelji su ga smjestili u obližnjem franjevačkom samostanu Sv. Križa da ondje bude što bolje odgojen u pravom kršćanskom duhu. Tihi se Filip u samostanu snašao kao riba u vodi. Znao je cijeniti i iskoristiti dragocjenu priliku pa je mnogo pokročio kako u pobožnosti tako i u znanju. Promatrajući život svojih odgojitelja i sam se oduševio za isto zvanje te zamolio da bude primljen u franjevački red. Nije tada imao još navršenih 20 godina. Molbi je udovoljeno s veseljem jer se radilo o najboljem gojencu. I tako je naš Filip g. 1752. stupio u franjevački novicijat u Kraljevoj Sutjesci. Bilo je to baš na blagdan Blagovijesti kad je obukao habit asiškoga Siromaška, postavši njegov sljedbenik i uzevši ime fra Šimun. Svršivši godinu propisanoga novicijata, poslan je na filozofske i teološke nauke u Budim. Za svećenika ga je 22. listopada 1758. redio u Osijeku nadbiskup Mihael Somma. Kako je bio veoma pobožan i darovit, poglavari ga poslaše u Italiju u Atri, da se u tamošnjem samostanu još više usavrši u bogoslovnim naukama. Fra Šimun se i tu kao i drugdje veoma isticao u obdržavanju redovničke stege, pobožnosti, a isto tako i u naukama. On nije poznavao polovičnost, već je htio da bude što savršeniji redovnik, koji služi svome Gospodinu velikodušno i revno. Završivši sretno i uspješno specijalizaciju u Italiji, pozvan je u svoju domovinu Bosnu da bude “ujak”, duhovni pastir priprostoga kršćanskoga puka. Prije polaska u domovinu zamolio je dopuštenje da smije poći u Rim te pohoditi grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla i tolikih svetih mučenika. Želio je također za svoj pastoralni rad u Bosni zadobiti blagoslov svetog oca pape Klementa XIII. i generala svoga reda. Obavivši sretno i pobožno hodočašće u Rim, zadobivši papin i generalov blagoslov, vratio se pun poleta u svoju dragu Bosnu ponosnu da se sav preda radu za duše. Kao župnik i misionar djelovao je po raznim bosanskim mjestima. Revno je obavljao svoje dužnosti, a bio je pristupačan svima, ne samo katolicima, već jednako pravoslavcima i muslimanima. Svima je želio postati blagovjesnikom spasenja, sve osvojiti za Krista. Svoj je apostolski rad marno zalijevao molitvom i pokorom. Kad mu je bilo 50 godina, bio je potresen nekim viđenjem te zamolio poglavara da ga sa župe pozovu u samostan. U društvu provincijala A. Okića pošao je g. 1782. u Italiju te se nastanio u samostanu Sv. Marije Magdalene u Ritrapansoneu. Tu je u molitvi i pokori proveo posljednjih 20 godina svoga života. Iz opširnog izvještaja njegova gvardijana fra Egidija, poslana fra Šimunovu provincijalu u Bosnu, a koji se danas čuva u Kraljevoj Sutjesci, doznajemo mnoge dragocjene pojedinosti kako je izgledao život toga vrloga Božjega sluge. Bio je on čovjek velike umrtvenosti, ljubio je šutnju, a to zato da se može bolje sabrati i moliti te razmatrati Isusovu muku. Mnogo je sati provodio u klanjanju pred Presv. Sakramentom. Bio je iskreno i djetinje pobožan prema Majci Božjoj, njoj odan svom dušom, a štovao je i duše u čistilištu. Njegov značaj resile su kreposti Srca Isusova: krotkost i poniznost. Bog je za uzvrat tolike revnosti svoga slugu obasuo raznim izvanrednim darovima, od kojih se naročito spominje dar proroštva. Prorekao je da će njihov samostan u napoleonskim ratovima biti pošteđen i vrijeme svoje smrti. Smrt se zbila na današnji dan g. 1802. Kako ga je narod odmah poslije smrti počeo štovati kao sveca, tijelo mu je u znak počasti kasnije preneseno u mjesnu katedralu. Po njegovu zagovoru mnogi primiše razne milosti. Pio IX. dopusti 18. veljače 1875. da se otvori apostolski postupak za fra Šimunovo proglašenje blaženim. Time je zadobio naslov časnoga sluge Božjega, ali postupak je zastao. Hoće li se opet obnoviti? – Ako Bog bude htio proslaviti svoga slugu, hoće! No ako postupak i ne bude nastavljen, činjenica je da je i fra Šimun Filipović jedan od predstavnika svete Hrvatske, onih naših sinova i kćeri koji su se svojski trudili oko postizavanja svetosti. Primjer fra Šimuna Filipovića govori nam o vrijednosti molitvenoga i pokorničkoga života. Da, potrebno je raditi i biti aktivan, ali je isto tako potrebno i naći vremena za molitvu, susret s Bogom u tišini i sabranosti. Potrebno je ulaziti što više u misterij Krista Gospodina. Eto, to je poruka našega sunarodnjaka fra Šimuna Filipovića.

08. svibanj

Sveti Viktor i blažena Franciska Ulrika Nisch

On je radije prihvatio smrt nego izdaju Krista. Ona je pokazala da se čovjek može posvetiti u svakom pozivu. Crkva danas slavi sv. Viktora, koji je 303. godine podnio mučeništvo jer je odbio žrtvovati poganskim idolima. Rođen je u Mauritaniji u Maroku. Za vrijeme cara Maksimijana bio je vojnik u Milanu gdje je radije prihvatio smrt nego izdaju Krista. Danas je i blažena Franciska Ulrika Nisch, prva blaženica iz Družbe sestara sv. Križa. Nije bila njihova utemeljiteljica, nego skromna sestra kuharica koja je, radeći u kuhinji, činila mnoga dobra, vjerno služeći Gospodinu. Rođena je 18. rujna 1882. godine u Švapskoj, u biskupiji Rottenburg-Stuttgart. Budući da su roditelji imali mnogo djece, Francisku je uzela baka i odgajala, pa je zarana stekla vrlo dobar odgoj i pouku u vjeri. Sa 16 godina otišla je k ujaku raditi kao sluškinja, no to ozračje nije pogodovalo njezinu religioznom raspoloženju. Tamo se i razboljela pa su je otpremili u bolnicu. U bolnici se upoznala sa sestrama sv. Križa koje je odmah zavoljela te im se, kad je ozdravila, zaželjela pridružiti. Tako je 1904. godine primljena u zajednicu i prošla redovitu redovničku formaciju. U travnju 1907. godine položila je prve redovničke zavjete i nakon toga je počeo njezin život služenja u kuhinji, u kojem je pokazala da je sazrela do junačke kreposti. Dokaz je to da se čovjek može posvetiti na svakom mjestu. Teški napori oslabili su njezino ionako slabo tijelo, pa je oboljela od tuberkuloze, zbog čega su je opet morali hospitalizirati. Umrla je u dobi od 30 godine, na današnji dan 1913. godine. Njezin je grob postao hodočasničko stjecište, a glas o njenoj svetosti sve se više širio. Blaženom je proglašena 1. studenoga 1987. godine. Opširnije

Blažena Franciska (Ulrika) Nisch (1882-1913)

Prva blaženica iz Družbe sestara sv. Križa s kućom maticom u Ingenbohlu u Švicarskoj, a koje i kod nas već više od jednog stoljeća plodonosno djeluju. Franciska nije bila njihova utemeljiteljica, već jedna skromna sestra što je svoj život provela radeći u kuhinji. To je blažena Ulrika – to joj je redovničko ime – a prezime Nisch. Njezin je životopis vrlo dobro u Biblioteci svetaca sažeo André Jean Marquis, arhivar u Tajnom vatikanskom arhivu. Odande ćemo i mi uzeti glavne podatke o životu blažene Ulrike. Blaženica se rodila 18. rujna 1882. u Oberdorf-Mittelbiberachu, u Schwabenlandu (Švapska), gdje žive vrlo dobri i vrijedni ljudi, iskreni katolici. Taj kraj pripada biskupiji Rottenburg-Stuttgart, gdje ima znatan broj hrvatskih radnika, a nešto i Švaba što su nakon II. svjetskog rata morali pobjeći iz Slavonije, Srijema, Bačke i Banata. Progonitelj tih vjernih i nedužnih ljudi bijaše okrutni srbokomunizam. Neki od njih bijahu i pobijeni. Franciska, krsno ime blaženice, nije imala sreću da se rodi u zakonitom braku. Otac joj Ulrich bijaše konjušar na dvorcu Mittelbiberachu. Majka joj Klotilda bijaše skromna i šutljiva žena, koja je također bila zaposlena u svom selu kao služavka u jednoj gostionici. Nakon što su sredili brak, Franciskini su roditelji imali još desetero djece. Kako je tako brojna obitelj živjela u krajnjem siromaštvu, Francisku je uzela k sebi baka s majčine strane. Ona i Franciskina kuma malu su djevojčicu vrlo dobro odgojili u vjeri i ćudoređu. Tako je ona od malena dobila dobre kršćanske temelje. 12. travnja 1895. djevojčica Franciska primila je prvu pričest, a nekoliko mjeseci kasnije i svetu potvrdu. Već od malena ona je počela pokazivati znakove iskrene i duboke pobožnosti. Završivši osnovnu školu, Franciska je svojim radom pomagala u siromašnoj obitelji iz kakve je i sama potekla. U dobi od 16 godina u mjestašcu Saugartu bila je sluškinja kod svog ujaka. Služila je u jednom ozračju koje baš nije bilo prikladno za njezinu vjeru i moral. Bolje joj je bilo kad je pošla u Biberbach, gdje je služila u jednoj evangeličkoj obitelji, na koju je svojim kršćanskim ponašanjem učinila silan dojam i udivljenje na sve. Godine 1903. teško se razboljela pa je bila prevezena u bolnicu, gdje su djelovale časne sestre sv. Križa iz Ingenbohla. To je za njezin kasniji život bilo od presudne važnosti. U kontaktu s tim redovnicama Franciska je dobila zvanje da im se kao redovnica i sama pridruži. 17. listopada 1904. bijaše primljena u provincijalnu kuću u Hegneu kod Costanza. Bila je to provincija Baden Württemberg u nadbiskupiji Freiburg u Breisgau. Stupivši u novicijat Franciska je dobila redovničko ime Ulrika. 24. travnja 1907. položila je prve redovničke zavjete. I tada je počeo njezin kuhinjski posao u kojem će manje-više proživjeti cijeli svoj životni vijek te pokazati da je svako mjesto, svaki posao prikladan za posvećenje, samo ako duša živi povezana s Bogom vršeći njegovu svetu volju. Sestra Ulrika je svoj kuhinjski posao vršila na radnim postajama gdje su živjele i radile sestre sv. Križa. Njezin spomenuti životopisac doslovno o njoj piše ovo: “Uvijek je ostala ponizna sestra vršeći skrovite i pomalo neugodne kuhinjske poslove. Vršila ih je uvijek u apsolutnoj vjernosti prema svojim dužnostima te u nepromjenjivoj ljubavi prema svojim bližnjima. Težina ju svagdašnjeg posla nije priječila da svoje susestre i rodbinu pomaže dobrim savjetima, prosvijetljenim pobudama i uslugama.” Teški i naporni poslovi nisu je sprječavali da stalno bude u sjedinjenju s Bogom. A to bijaše za nju nepresušiv izvor Božje milosti, svjetla, pomoći, pogotovo u teškim časovima njezinog života. Njezine karizme dane joj od Boga nije mogla uvijek sakrivati. Na njoj se vidjelo da Bog djeluje u njoj na neobičan način. Taj tako krepostan život u Bogu, a i njezini napori, oslabili su njezin tjelesni život. Oboljela je od sušice. Zadnje je dane života provela u bolnici, gdje je u dobi od samo 30 godina 8. svibnja 1913. svoju dušu predala Bogu. Glas se o njezinoj svetosti širio sve više i više. Na grob su joj dolazili brojni vjernici, a zbivala su se na njezin zagovor brojna uslišanja. Zato je freiburški nadbiskup godine 1963. započeo biskupijski postupak za njezino proglašenje blaženom. Sve je išlo relativno brzo i uspješno, pa je sestra Ulrika Nisch 1. studenog 1987. proglašena blaženom.

O. Ivan Filip Roothaan, Božji sluga (1785-1853)

Zemaljski život dokončao je 8. svibnja 1853. 21. generalni poglavar isusovačkoga reda o. Ivan Filip Roothaan. Posljednje riječi što ih je na ovome svijetu izgovorio bile su iz molitve “Dušo Kristova, posveti me!”, koja je bila tako draga i prvom generalu i osnivaču Družbe Isusove sv. Ignaciju. Ličnost oca Roothaana bila je providnosna ne samo za Družbu Isusovu, u kojoj je obavljao razne službe i kroz 24 godine bio generalnim poglavarom, već i za Crkvu. Zato zaslužuje da ga upoznamo. Zasluge oca Roothaana za Crkvu sastoje se u tome što se uvijek brinuo za obranu i proširenje zdrava katoličkog nauka, osobito preko obnovljenih teoloških i filozofskih studija, što je mnogo učinio za promicanje misijskoga djela u Crkvi i, napokon, što je nastojao i među svjetovnjacima pronalaziti suradnike, pa je tako postao pretečom Katoličke akcije i laičkoga apostolata. Otac Roothaan rodio se 23. studenoga 1785. u krilu jedne duboko katoličke obitelji u Amsterdamu. Već od djetinjstva bio je odgojen u duhu jako naglašene pobožnosti. Njegova pobožna majka posvetila ga je Majci Božjoj te stavila pod posebnu zaštitu sv. Franje Ksavera. Ivan Filip hranio je svoju pobožnost redovitom molitvom i zajedničkim duhovnim čitanjem u obitelji. Od pete godine života redovito je pohađao crkvu svoga svetog zaštitnika, nekadašnju isusovačku crkvu, koju su nakon ukinuća reda g. 1773. i dalje nesmetano vodili isusovci, ali sada kao biskupijski svećenici. Od svoga ispovjednika oca Beckersa Roothaan je bio upućen u pobožnost Srcu Isusovu, koja će u njegovu kasnijem životu biti pokretna sila njegove duhovnosti i apostolata. Nekadašnji isusovci spremili su ga trodnevnim duhovnim vježbama za prvu svetu pričest. Unatoč veoma raširenom polujanzenističkom shvaćanju, što je ljude odvraćalo od česte pričesti, Roothaan je ipak nedjeljom i blagdanom redovito pristupao stolu Gospodnjem. Kao đak Roothaan se veoma odlikovao u humanističkim naukama: latinskom, grčkom pa i hebrejskom jeziku. Da je ostao u svijetu, mogao je imati veoma blistavu karijeru. No, njegove su misli bile drugdje. Duboko pobožan i srcem nevin mladić želio je posve se predati u službu božanskom Učitelju i to u Družbi Isusovoj. Iako je red tada još uvijek bio službeno dokinut, g. 1801. papa Pio VII. dopustio je njegovo postojanje na teritoriju Ruskoga carstva. I mladi će Roothaan pun poleta poći u daleku zemlju na Istok, da ondje ostvari svoje redovničko zvanje. Baš na blagdan Sv. Alojzija, 21. lipnja 1804., mladi se Roothaan iskrcao u Rigi te pošao u tamošnju malu isusovačku rezidenciju. Tu se kao gost redovničke zajednice zadržao tjedan dana, a onda se poštanskim kolima uputio u Dünaburg u novicijat. Kad je 30. lipnja uvečer prekoračio prag novicijata, zatekao je ondje ništa manje nego 60 novaka. Među njima je bilo Poljaka, Litvanaca, Rusa, Belgijanaca, Nijemaca, Francuza i Talijana, dakle, Europa u malom. Roothaan je bio na cilju svojih želja i zato je u duši osjećao veliku sreću, mir i zadovoljstvo, one osjećaje koji promiču svakoga tko ima hrabrosti odazvati se Božjemu pozivu i odgovoriti zahtjevima njegove volje. O tadašnjem svom duševnom raspoloženju Roothaan piše dragom prijatelju Gillesu: “Uopće ne mogu izraziti radost zbog toga što sam pošao Gospodinovim putem koji me ovamo doveo. Kad se ranije radilo o tome da izaberem ovaj životni stalež i sve ostavim, činilo mi se kao da dragi Bog traži od mene, zaista, veoma mnogo. No, danas gledam stvar posve drugačije i uvjeren sam da je poziv u ovaj stalež nakon poziva k pravoj vjeri najveća milost koju mi je Bog dao.” Roothaan je u novicijatu naučio izvanredno ljubiti svoje redovničko isusovačko zvanje. Tome je pripomogla i okolnost da su mnogi nekadašnji isusovci, koji su doživjeli ukinuće Družbe, sada hrlili u Rusiju da opet u Družbi žive. Među njima je bilo crkvenih prelata, ljudi poodmaklih godina, ali koji su se opet s radošću prihvaćali stroge redovničke stege prema Institutu Družbe Isusove. Kod svih njih je vladalo duboko uvjerenje da je Družba Isusova iz strašne oluje, koja se na nju sručila, izišla živa zato što je štovala Srce Isusovo i posvuda propovijedala i širila pobožnost Kristovu Srcu. Kasnije, kad Roothaan bude postao general reda, u jednom pismu pisat će subraći o tome ovako: “Kod svih sam nailazio na živo uvjerenje da čudesno održanje i ponovno uspostavljanje Družbe po čitavom svijetu, što bijaše žarka želja mnogih, imamo zahvaliti samo Božanskome Srcu, a da ćemo isto i ubuduće samo njemu pripisivati. To možemo sigurno utvrditi budući da nam je samo nebo dalo nesumnjiv znak.” Još je nešto u novicijatu Roothaan upoznao i zavolio te učinio jednom od ljubavi svoga redovničkoga života. Bila je to utemeljiteljeva knjižica Duhovne vježbe, koju će kasnije nazivati svojom “zlatnom knjižicom”. Iz nje je vadio građu za svakodnevno razmatranje, prema njezinim uputama marljivo bilježio prosvjetljenja koja mu je Gospodin davao, knjižicu nastojao što bolje upoznati i s povijesne strane, kako je nastala te kako je valja vjerodostojno shvatiti i tumačiti. Kasnije će on sam spremiti i izdati prijevod duhovnih vježbi sa španjolskoga izvornika na latinski jezik. Taj će prijevod uz Fruzijev (izrađen g. 1546-1547., još za života sv. Ignacija) biti najglasovitiji latinski prijevod, popraćen klasičnim bilješkama. Evo jedno svjedočanstvo o Roothaanu kao novaku iz pera njegova sunovaka Guillemainta. Pisano je 27. rujna 1806., a glasi ovako: “Među onima koji su 21. lipnja 1806. položili zavjete, jedan je vrijedan naročitog spomena. Njegovo će ime zbog njegove velike kreposti i zrele svetosti što ju je, unatoč 21 godine života već postigao, za nekoliko godina postati slavno. On je obdaren izvanrednim darovima duha, a osim materinjega jezika zna još francuski, latinski, grčki, hebrejski i druge jezike. Želio bih spomenuti da je u našoj crkvi propovijedao već i poljski. Ako biste o njemu htjeli imati još točniju predodžbu, onda čitajte život Ivana Berchmansa. Onaj o kome govorim jest Ivan Roothaan, rodom iz Amsterdama.” Položivši prve redovničke zavjete, Roothaan je u Dünaburgu, u tamošnjem kolegiju preuzeo odgojiteljsku službu. U kakvom ju je duhu obavljao, svjedoči jedan isječak iz njegova pisma roditeljima: “Ova je služba odgajanja mladeži na osobit način vlastita Družbi Isusovoj. Ona u njoj gleda sredstvo za svoj cilj, a taj je postići vlastito savršenstvo i spasenje bližnjega. Školska obuka počinje ovaj mjesec. I sada se moram u njoj svom snagom zalagati ne imajući druge brige osim ove da s djecom opet postanem dijete, da ih neprestano poučavam u početnim temeljima latinskoga jezika, no nadasve da ih uvodim u pobožnost i kršćanski život. Zbog toga se veoma preporučujem u vaše molitve. Molite za me da budem pravi isusovac, a to znači istinski drug onog Spasitelja koji je najbolji dio svoga Srca pridržao djeci i njih s takvom dobrotom pozivao k sebi.” Roothaan je kroz tri godine s takvom dobrotom postupao sa svojim đacima te je izvrsno i uspješno obavljao službu odgojitelja u kolegiju natapajući svoj rad molitvom i pobožnošću. Njegov đak Franjo Krupski piše o njemu kao odgojitelju ovo: “Bio sam među njegovim prvim đacima, s njime sam išao iz prvog u drugi pa u treći razred. On nas je jednako odgajao u kreposti i pobožnosti kao i u svjetovnim znanostima. Svojom produhovljenom i velikom rječitošću znao je u nas ulijevati mržnju prema grijehu i ljubav prema kreposti. No, iako nas je njegova riječ hvatala za srce, najviše nas je osvajao njegov primjer. Njegova čednost, njegovo sabrano držanje i pobožnost ulijevali su poštovanje ne samo pitomcima kolegija nego i uopće svima onima koji su ga susretali bilo u crkvi bilo na šetnji.” Tko je Roothaana promatrao izvana nije ni slutio s kakvim se poteškoćama u duši tada morao boriti. On sam doživljavao je sebe kao posve nesposobna i neprikladna za posao koji je obavljao. To ga je ispunjalo tjeskobom i osjećajem manje vrijednosti. Bila je to kušnja kroz koju je morao proći da se njegova krepost još bolje prokuša i da u radu dođe do što čistije nakane. Što je više doživljavao svoju bijedu i ograničenost, to se više molio i predavao Gospodinu, a to je bilo veoma spasonosno. Nakon tri godine odgojiteljskoga rada Roothaan je u kolovozu 1809. poslan u Polock na studij teologije. Tu se susreo s odličnim duhovnikom ocem Hochbichlerom. Kad mu je u jednome razgovoru iznio svoje duševne jade i pred njim se rasplakao, časni se starac upravo proročki zagledao u budućnost, prorekao skoro odobrenje Družbe po cijelom svijetu i Roothaanu da će u njoj imati veoma važnu ulogu. Doslovce mu je rekao ovo: “Frater! Samo hrabro! Isus je na vaša leđa postavio jedan dio svoga križa. No, to još nije ništa prema onom što ćete za čast Isusa Krista morati još pretrpjeti. Gospodin vas je preodredio da postanete glava naše Družbe. Vi ćete jednog dana biti general reda. Kad se sveti otac Pio VII. u trijumfu vrati u Vatikan, uspostavit će Družbu po cijelom svijetu. Kad bude umro i njegov nasljednik, tada ćete biti pozvani u Rim da preuzmete na ramena križ o kojem sam vam govorio. No, dragi subrate, mislite i na to da će se pod vašom upravom Družba rastopiti kao sol u vodi. Vi ćete mnogo pretrpjeti, ali se ne bojte! Imajte samo pouzdanje u premilosrdno Srce Isusovo. Vi ćete kao prognanik obići više zemalja. Ali tada ćete se vratiti u Rim i Družba će opet ponovno biti sabrana u jedno. Kad sve to prođe, tada se spremajte na smrt, jer će doći svršetak vaših dana i opet ćemo se vidjeti, ali u raju.” Te proročke riječi na Roothaanu će se u potpunosti obistiniti. Pod dojmom svega toga Roothaan je sastavio sam molitvu koju je svaki dan molio. U njoj je glavna želja da se što više suobliči svome raspetome Učitelju. “… O Gospodine, meni siromašnome grješniku podijeli milost da od drugih bez njihove krivnje budem često progonjen i na taj način, noseći križ, pružam zadovoljštinu Tvome Presvetome Srcu. Daj mi strpljivost, blagost, ljubav i neuništivu vjernost u svakoj prigodi!”… Svršivši potrebne teološke nauke, Roothaan je napokon bio zaređen za svećenika. Tom je zgodom pisao svome ocu: “Drugog veljače, na blagdan Majke Božje, po prvi put ću prinijeti svetu misnu žrtvu. Mislim da bi ta prva misa morala biti za majku. Stoga ću je prinijeti božanskom Veličanstvu za pokoj njezine duše, u slučaju da joj je još potrebna, i tako će prvi plodovi moga svećeništva biti za nju. Na oltaru ću se spomenuti i drugih, još živih rođaka, a osobito tebe, dragi oče, koji prvi na to imaš pravo.” Na koncu toga svoga pisma revni mladomisnik izriče još jednu vruću želju: “Da svoju krv prolijem za Boga i njegovu svetu vjeru tako je velika milost da joj se uopće ne usuđujem nadati. Ali molim Boga da moja smrt barem bude posljedica rada za njegovu slavu. Imamo samo jedan život i možemo samo jedanput živjeti. Proživjet ćemo ga na najuzvišeniji način, ako budemo za Boga živjeli.” Roothaan je 12. travnja 1812. s najvišom ocjenom položio ispit iz cijele teologije. Narednih 8 godina njegovu djelatnost možemo ovako sažeti: Bio je najprije određen za profesora grčkoga i hebrejskoga jezika na Sveučilištu u Polocku, ali zbog provale Napoleona u Rusiju nije mogao predavati. Zbog toga je od g. 1812-1816. u Puszi, a zatim od g. 1816-1820. u Orszi bio profesor govorništva svoj mlađoj redovničkoj subraći. U isto vrijeme bavio se i pastoralnim radom. Kroz to prilično skrovito vrijeme isticao se osobito kao uzor izvanredne točnosti, ljubaznosti te duboke pobožnosti. Na Svijećnicu 1819. položio je zadnje redovničke zavjete, a već 13. ožujka 1820. započeo je njegov teški križni put, koji mu je prorekao njegov duhovni vođa i ispovjednik. Tada je, naime, izdan državni ukaz o izgonu isusovaca iz Rusije. O. Roothaan u jednom pismu svojim rođacima ovako izriče svoju bol: “Ono što me najviše žalosti, strašna je činjenica da će jednim udarcem biti uništene tolike sjajne ustanove, škole, kongregacije, što su za dobro bližnjega bile osnovane. Na taj će način tolike tisuće duša postati sirote, a njima je Družba Isusova htjela pomagati da dobro žive i dobro umru. I tolika će mladež biti ostavljena na cjedilu, koju smo odgajali u strahu Božjem… Ne mogu misliti na spas tolikih duša, a da me ne zazebe u srcu. Jedinu utjehu nalazim u uvjerenju da u svemu bude volja Božja i da je On pravedan i putovi njegovi sveti…” O. Roothaan je bio vođa skupine od 21 isusovca, većinom skolastika, koji su s ostalim prognanicima morali napustiti Rusko carstvo. Kad se našao na graničnom području okruga Orsze, približio mu se neki nepoznati mladić, odjeven kao hodočasnik. “Želite li milostinju?” – upita ga o. Roothaan. “Ne” – odgovori neznanac – “ništa ne želim. Došao sam jedino da pozdravim budućega generala Družbe Isusove.” O. Roothaan je iz Rusije putovao preko Austrije, sjeverne Italije, dok se nije zaustavio u Brigu u Švicarskoj, gdje će obavljati službu profesora i ujedno poglavara pučkih misija. U objema službama postiže mnogo uspjeha. U to je doba sastavio na latinskom djelce “Sažeta razmišljanja i pouke za svete misije”. Napisao ga je na želju svoga poglavara, o. Godineta, i brzo se raširilo te bilo od koristi mnogim pučkim misionarima. Uz te dvije službe o. Roothaan morao se doskora prihvatiti još službe tajnika viceprovincijala i provincijskog savjetnika. Na taj je način po dužnosti morao triput obići isusovačke kuće u Švicarskoj, Njemačkoj, Belgiji i Nizozemskoj. Došavši g. 1821. u svoju domovinu Nizozemsku, doživio je utjehu da je zatekao još živa svoga starog oca. Njegov rođeni brat, koga je također posjetio, postao je velik bogataš. Na oproštaju od njega rekao mu je ovo: “Udobnost s kojom si me kao gosta okružio bila je mnogo veća od one na koju smo kod kuće bili naviknuti. Čini mi se da je bila prevelika. Bogatstvo lako postaje zapreka za ono najvažnije, za vječno spasenje. Stoga ću moliti Gospodina da ti daje dohodak, ali da te oslobodi od prekomjernoga i tako ti omogući sigurnije vječno spasenje.” Bog je uslišao svoga slugu pa se bogatstvo njegova brata smanji, ali je još uvijek za pristojan život imao dosta. O. Roothaan je po nalogu oca generala Fortisa došao u Torino 5. lipnja 1823., da ondje 22. istoga mjeseca kao rektor preuzme vodstvo tamošnjega kolegija. U svom prvom pismu o. generalu pisao je ovo: “Veoma jasno osjećam da nemam ništa od onoga što traže tako teške i mnoge dužnosti. Što u sebi pred Bogom pronalazim jest malo dobre volje i kvaliteta koje bi se pod vodstvom vrijednog i mudrog poglavara mogle razviti. No, istina je da je najbolje sredstvo protiv onoga – vina nemaju – dobri savjet Majke dobrog savjeta: ‘Učinite sve štogod vam kaže!’ Sveta je poslušnost, dakle, moja jedina nada.” No 6 godina rektorovanja oca Roothaana daleko su premašila sva očekivanja. On je odlično ispunio svoju dužnost pa je g. 1829. kao viceprovincijal Italije bio pozvan u Rim. I sada se nakon 20 godina ispunilo ono što je prorekao o. Hochbichler. Bio je 9. srpnja 1829. izabran za generala Družbe Isusove. Bile su mu tada 44 godine. Prva mu je briga kao generalnog poglavara bio odgoj redovničkog podmlatka, a kao glavno sredstvo za to služile su mu duhovne vježbe sv. Ignacija. Novi je general mnogo učinio i za znanstvenu izobrazbu i odgoj svoje subraće, pa je u tu svrhu proveo i reformu nauka u Družbi. Ponesen iskustvom iz vlastitih pučkih misija, mnogo je promicao taj način apostolata. Za njegova generalata istakoše se kao odlični pučki misionari o. Roh u Njemačkoj, o. Kerckhove u Belgiji, o. Matthias Wolf u Nizozemskoj, o. Klinkowstöm u Austriji, o. Arnold Damen u SAD-u, oci Capelloni, Franco i Tornielli u Italiji. O. Roothaan mnogo je promicao isusovački rad u vanjskim misijama, koje su zbog ukinuća Družbe jako stradale. Kad je bio na umoru, bilo je već 1039 isusovačkih misionara razasutih po cijelom svijetu. Laički apostolat o. Roothaan naročito je širio preko Marijinih kongregacija. A kao general mnogo je revnovao i za proširenje pobožnosti Srcu Isusovu. Stoga je i neizrecivom radošću pozdravio ideju francuskog isusovca oca Gautreleta, osnivača Apostolata molitve. I ne samo da ju je pozdravio, već je za nju u Rimu kod Pija IX. mnogo učinio. O. Roothaan nije bio okrenut samo prema Družbi, već je mnogo pripomogao i obnovi drugih redova. Generalat oca Roothaana bio je veoma buran. Družba je opet u mnogim zemljama bila izložena klevetama i progonima svake vrste. S tim vremenom se može mjeriti jedino još ono vrijeme pred dokinuće reda g. 1773. Od godine 1831-1850., a to znači odmah nakon Roothaanova izbora za generala, pa gotovo sve do njegove smrti, Družba je dvaput bila protjerana iz Francuske, zatim iz Švicarske, Austrije i Galicije, Istočne Pruske, Šleske, Napulja i Sicilije, iz Piemonta i Ligurije, a djelomično i iz samoga Rima. Sve je to dubokom žalošću ispunjalo onoga koji se kao general osjećao najodgovornijim za red. Koliko je mogao, raznim spisima i knjigama nastojao je pobiti klevete rigane na Družbu, a mnogo je za nju i molio. Njegovo tadašnje duševno raspoloženje najbolje odaje pismo od 21. rujna 1845. “O sadašnjim nevoljama”. U njemu svojoj subraći piše: “Ako u takvim okolnostima budemo vjerni Bogu, onda će nam naš Gospodin posve sigurno okrenuti na dobro i one stvari koje nam naizvana izgledaju kao najveća nesreća. I tada će iz tame zasjati svjetlo, a Gospodin će svoje sluge voditi k cilju svoje veće proslave i kroz neprohodne i suprotne putove.” Početkom veljače 1848. oca generala primio je s uobičajenom ljubaznošću novi papa – Pio IX. i otpustio ga utješena u rezidenciju Il Gesu u Rimu, gdje je tada bila generalna kurija Družbe Isusove. Izgledalo je kao da će napokon ipak sinuti bar tračak svjetla. No razni revolucionarni pokreti s takvom žestinom prijetili su da će popaliti isusovačke kolegije i crkve da je Pio IX. bio prisiljen savjetovati ocu generalu neka sam zatvori jednu ili drugu isusovačku kuću i neka što prije napusti Rim, jer više ne može jamčiti za njegovu osobnu sigurnost. Roothaan je odmah poslušao. Po čudesnom planu Božje providnosti to nametnuto izgnanstvo omogućilo mu je da obiđe velik broj svojih razasutih i odasvud ganjanih sinova i da im u njihovoj dubokoj boli pruži bar kap utjehe i nade. Na tom je putovanju obišao subraću u Francuskoj, Rajnskoj oblasti, Belgiji, Nizozemskoj, Engleskoj i Irskoj. Posvuda je govorio o pobožnosti Srcu Isusovu, o štovanju Majke Božje, o duhovnim vježbama sv. Ignacija, o pouzdanju u Božju providnost, o ljubavi prema križu kao sredstvu posvećenja i pružanja zadovoljštine. U susretima sa svima pokazao se kao pravi otac i kao Božjim duhom ispunjen svetac. Kad se bura malo slegla i duhovi u Rimu smirili, Pio IX. jednim je pismom u rujnu 1849. izrazio želju da se isusovci vrate u svoje kuće te nastave radom. Njihov je povratak, kao i njihova generalnog poglavara, bio trijumf nad zlom koje ih je sa svih strana šibalo. O. Roothaan je naredio da svi isusovci svećenici u znak zahvalnosti Srcu Isusovu i Marijinu prikažu svete mise, a ostali svete pričesti i krunice. On se nadao da će pretrpljena progonstva pridonijeti nutarnjoj duhovnoj obnovi reda, a ta ga nada nije prevarila. Odabrana pšenica – prema proročanstvu oca Hochbichlera – nakon svog povratka iz progonstva u Rim morala je kao zreo plod biti i požnjevena. “I kad sve to prođe – rekao mu je davno njegov sveti duhovni vođa – spremite se na smrt, jer tada će se vaši dani primicati kraju i mi ćemo se kod Boga opet vidjeti.” Roothaan sigurno nikad nije zaboravio tih riječi i početkom g. 1853. mogao je biti siguran da je došao njegov čas. Zbog toga je u suglasnosti s ocima asistentima i s dopuštenjem Svetoga Oca odredio saziv Generalne kongregacije – vrhovne skupštine reda – za 21. lipnja. Svome tajniku ocu Manfrediniju je rekao da ga tišti odgovornost za tolike godine upravljanja Družbom i da ima mnogo toga što bi s predstavnicima iz cijele Družbe htio srediti. Međutim, on nije dočekao tu Generalnu kongregaciju. Zahvatila ga je neka čudna bolest koja mu je zadala mnogo patnje. On je sve strpljivo podnosio s nadom u skori svršetak i nagradu na nebu. Otac Roothaan 7. veljače 1853. primi sakramente umirućih. Postavi 22. veljače kao generalnog vikara Družbe oca Pierlinga, svog starog sudruga iz Rusije, i sada je svaki dan s najvećim duševnim mirom očekivao svoj svršetak. Koncem travnja svidjelo se Gospodinu objaviti mu da će sa svog bolesničkog ležaja odmah poći u slavu. To ga je ispunilo tolikom utjehom da tu slatku tajnu nije mogao za se zadržati, već ju je priopćio nekima od subraće kako bi se i oni radovali skupa s njime. Ta se sreća ispunila 8. svibnja 1853. Zadržali smo se malo duže na liku toga duhovnoga velikana jer je kod nas posve nepoznat. Mislim da je vrijedno upoznati tu lijepu dušu koja je za Crkvu i za svoj red toliko učinila. Otac Roothaan može nam služiti kao divan primjer potpunog predanja Bogu, kao čovjek duboke i proživljene molitve, kao vjeran sin svete majke Crkve, uvijek spreman izvršiti sve ono što Isus Krist, Kralj, od njega zatraži.

07 .svibanj

Sveti Dujam,solinski biskup i mučenik († 304)

Solinski biskup i mučenik, zaštitnik Splita i Splitsko-makarske nadbiskupije. Crkva danas slavi sv. Dujma, ili – kako u Dalmaciji kažu – Duju, posebice u njegovu Splitu. Dujam je bio solinski biskup i mučenik. O njegovu životu i mučeništvu postoje različite pretpostavke, a šest njegovih životopisa ne podudara se u izvješćima. Najvjerojatnije je mučeništvo podnio 10. travnja 304. godine, za Dioklecijanova progonstva. Neke legende, koje nisu nikakva rijetkost za svece prve mučeničke Crkve, govore da je Dujam kao dječak iz Sirije došao u Rim i da je bio učenik sv. Petra. Potom je otišao u Ilirik gdje je bio imenovan solinskim biskupom. To je poprilično nevjerojatno jer više pokazatelja ide u prilog tvrdnji da je mučeništvo podnio za Dioklecijanova progonstva, što je bilo znatno poslije toga. Dujmovo je tijelo ukopano na Manastirinama kraj Solina, a ponad groba mu je podignuta velebna bazilika. Oko nje izgrađeno je veliko groblje jer su mnogi željeli da im grob bude u blizini mučenika. Opat Martin je zajedno s moćima drugih mučenika iz naših krajeva, odnio dio zemnih ostataka sv. Duje i pohranio ih u krstionicu na Lateranu, u kapelu sv. Venancija koju je dao napraviti papa Ivan IV. Ukrasio ju je mozaicima svetih mučenika. Mozaik koji prikazuje sv. Duju nalazi se između sv. Ivana Krstitelja i pape Teodora. Preostali svečevi zemni ostaci nalaze se u katedrali u Splitu. Sv. Duje je jedan od nasljednika prvoga solinskoga biskupa, sv. Venancija. Duju je naslijedio njegov nećak Primo, o čemu svjedoči natpis pronađen također na Manastirinama. Natpis je očuvan u Arheološkom muzeju u Splitu. Sveti Duje zaštitnik je Splita i Splitsko-makarske nadbiskupije. Budući da u jednom zapisu piše da je Dujam poginuo 7. svibnja 107. godine, Splićani ga slave toga dana, a kako je to stoljetna tradicija, taj se dan zadržao i danas, iako je gotovo pouzdano da je mučeništvo podnio 10. travnja 304. godine. Opširnije

Sveti Dujam

U svojoj knjizi Iz svijeta svetaca spisateljica Ida Friederike Görres piše: “Boga možemo naći na mnogim putovima. Jedan od njih vodi preko svetaca. Pri tom se ne misli na njihov primjer i nauk i upute, već na samo njihovo postojanje. Nešto je, naime, posve drugo od Boga biti uslišan ili zapaziti njega samoga.” I solinski je biskup, sv. Dujam jedan, od svetaca koji je po svome svjedočenju riječju, djelima i mučeništvom Boga učinio ljudima zamjetljivim. Zbog toga je i njegov lik u dugoj povijesnoj predaji ostao živ i Splićani ga kao svoga zaštitnika svake godine najsvečanije slave. Kao i o tolikim drugim starim svecima i mučenicima, tako i o svetom Dujmu nastadoše kasnije mnoge legende, koje su povijesno nepouzdane. O sv. Dujmu postoji čak šest “žića”, koja ga spominju kao učenika svetog apostola Petra. Prema tim “žićima” on se rodio u Antiohiji od oca Teodozija i majke Migdonije. Tu je bio kršten od sv. Petra, koji ga je poslao u Rim, a iz Rima u Salonu. Jedan od najvećih autoriteta na području arheologije i solinske starine don Frane Bulić misli o sv. Dujmu drukčije, a uz njegovo se mišljenje prikloniše i strani učenjaci Duchesne i Zeiler. Prema svemu sudeći, danas se Bulićevo mišljenje smatra dokazanim i prema tome povijesno zajamčenim. U Kronotaksi solinskih biskupa Bulić piše kao jedino mjerodavno ovo: “Tradicija neprekidna kroz sve vjekove i u svim spomenicima, ma koje vrste i koje vrijednosti bili, ne zna nego za jednog Dujma mučenika. Da je taj Dujam bio biskup, svjedoči nam Rimski martirologij, a potvrđuje mozaik lateranski; da je taj mučenik živio u Dioklecijanovo doba, kaže nam nadgrobni natpis Primusa i Chronicon Paschale. A pošto po tradiciji nije bio nego jedan Dujam, taj je morao živjeti koncem III. i početkom IV. vijeka. Po Chronicon Paschale imalo bi se zaključiti da je Dujam mučen god. 299. Ipak nije tako. Poznato je da su progonstva za Dioklecijana počela 303., ali protiv svećenstva istom 304., te se smrt Dujma ima postaviti u ovu godinu. Na to nas uoblašćuje i sama smrt Petra i Marcelina, koji poginuše iste godine kao i naš Dujam; a po drugim izvorima znamo da ovi bijahu mučeni god. 304.” Iz toga slijedi da sv. Dujam nije mogao biti učenik sv. Petra jer je poginuo mnogo kasnije nego što o tome govore “žića”. Bulić misli da je sv. Dujam bio drugi solinski biskup i da je biskupovao od g. 284. do 10. travnja 304., kad je poginuo za Dioklecijanova progonstva. Splićani ga ipak slave 7. svibnja jer je prema jednom “žiću” poginuo 7. svibnja 107. To je mišljenje sve do znanstvenih radova don Frane Bulića bilo smatrano vjerodostojnim i tako Dujmova svetkovina slavljena stoljećima 7. svibnja. Na taj dan slavi se i danas. Bulićev nasljednik don Lovre Katić u jednoj svojoj konferenciji govori o grobu sv. Dujma ovo: “Izašavši na gradske bedeme, zakrećemo lijevo prema Bulićevu Tuskulumu i eto nas kod groba sv. Dujma, oko kojega se natiskalo stotine kršćanskih grobova, jer su vjernici željeli počivati što bliže mučeniku. Dapače, ponose se, ako im uspije postaviti sarkofag i ne baš tik do groba Dujmova. Honorija, vrlo kreposna žena, uzorna majka, nazivlje se još slavnom jer je ‘martyribus adscita’ – pribrojena mučenicima. Jedan pokojnik kaže da je postavio svoj grob prema sredini mučenika – ad medianos martyres. Biskup Simferij i Hezihij izabrali su mjesto za pokop pod samim oltarom, zajedno s tjelesima svetih mučenika, sljedeći u tome primjer sv. Ambrozija koji je u Milanu, u svojoj glasovitoj crkvi, položio pod oltar tjelesa mučenika Gervazija i Protazija, a uz njih pripremio mjesto i za sebe. Nad grobom sv. Dujma podigao je crkvu isti onaj biskup Simferije koji je sagradio i gradsku baziliku. Još strše visoko zidovi ove crkve. Ograda pred oltarom još je na mjestu, a pred njom je lijep četverokutni kamenom okruženi prostor, u starini zvan ‘schola cantarum’, današnji kor za pjevače… U scholi cantorum kod groba sv. Dujma vide se tragovi dvaju ambona – današnjih stalaka za čitanje. S jednog se pjevala poslanica, s drugoga Evanđelje. Ova crkva ima jednu osobitost, koju ne zapažamo u drugima. Između stupova, koji su je dijelili na tri lađe, bile su od stupa do stupa postavljene rešetke, udubine na kolonama dobro su vidljive, a služile su da se u njih umetnu rešetke. Neki arheolozi drže da je to učinjeno zato da u crkvi budu odijeljeni muškarci od žena, dok drugi misle da je srednja lađa bila odijeljena od pokrajnih, da vjernici ne nagrnu u srednju lađu, gdje je bio položen mrtvac, oko kojega je svećenstvo molilo pogrebne molitve. Tako se je slobodnije i urednije obavljao sprovodni obred…” Prema današnjem mišljenju povjesničara, opat Martin, koga je poslije razorenja Salone poslao u Dalmaciju papa Ivan IV. da otkupi kršćansko roblje i skupi kosti solinskih mučenika, prenio je g. 641. dio kostiju sv. Dujma u Rim – s kostima ostalih dalmatinskih i istarskih mučenika – gdje im je isti papa u krstionici uz Lateransku baziliku podigao kapelu s prekrasnim mozaikom, sačuvanim sve do danas. Drugi dio kostiju sv. Dujma prenio je u Split prvi splitski nadbiskup i apostol Hrvata Ivan Ravenjanin te ih pohranio u Dioklecijanov mauzolej, koji je pretvorio u splitsku katedralu. U temelje naše najstarije crkve uklesani su sveti mučenici Venancije i Dujam. Oko ovoga drugoga ovila se legenda koja ga učini popularnijim od prvoga. Za nas danas nije važno tko je od njih dvojice bio veći, nego je važno to da su obojica kao biskupi za vjeru i Crkvu poginuli dajući svim kasnijim pokoljenjima primjer vjernosti. Oni su utrli put Crkvi sve do dolaska Hrvata u ove strane. A Hrvati, pokrstivši se, prihvatiše ih kao svoje. To su učinili plebiscitarno i godine 1976. u brojnim hodočašćima u Solin i Split, obnavljajući vjeru i krsni savez. Svetkovina svetog Dujma želi nas svake godine sjetiti naše prošlosti, a još više obveze vjernosti što iz nje proizlazi.

Blažena Ruža Venerini (1656-1728)

Papa Pio XII., kroz gotovo dva desetljeća svoga veoma aktivnoga i zauzetoga pontifikata, proglasio je velik broj svetaca i blaženika. Blaženom je proglasio 4. svibnja 1952. i Ružu Venerini, osnivateljicu Pobožnih učiteljica “Venerini”. Njezin se blagdan danas slavi. Ruža se rodila kao treća kćerka Gotfrida Venerinija i Marzie Zampighetti 9. siječnja 1656. u Viterbu. Roditelji su je odgojili u strogo kršćanskom duhu i to je bio dobar temelj sve njezine kasnije duhovnosti. U 17. godini života veoma se zaljubila u jednog mladića. Iskreno ga je voljela, a kad je on nenadano umro, odlučila je ne udavati se i sva se predati i posvetiti Bogu. Zato je g. 1673. stupila u samostan dominikanki sv. Katarine u Viterbu. U samostanu je ostala samo nekoliko mjeseci jer se nakon očeve smrti morala vratiti kući. Razlog povratka nije bila nestalnost u odluci već potreba da dvori teško bolesnu majku. Iako se morala sva posvetiti dvorenju majke, kućnim brigama i poslovima, nije se ipak prestala i dalje baviti mišlju o redovništvu. Očito da je ta milost dolazila od Gospodina. Dok je bila u svijetu, predala se duhovnom vodstvu otaca isusovaca. U Ruži se krila izvanredna duhovna sila i želja da čini dobro. To je dobro uočio o. Dominik Balestra pa ju je potaknuo da do ulaska u samostan u svojoj kući sakuplja u popodnevne sate na zajedničko moljenje krunice žene i djevojke iz susjedstva i bliže okolice. A uz molitvu neka ih također poučava u kršćanskom nauku i tako pripomogne njihovu duhovnom i kršćanskom odgoju. Pa zato početkom g. 1682. Ruža udari temelje škole za proučavanje katekizma. Iz toga uistinu korisnoga posla rodila se misao o osnutku prave škole u kojoj bi se besplatno poučavale djevojčice iz puka. Za ostvarenje te namisli dao je pozitivan sud i pristanak njezin novi duhovni vođa isusovac o. Ignacije Martinelli. On joj je pri ostvarivanju toga djela bio ne samo dragocjen savjetnik, već još više veoma aktivan pomoćnik i suradnik. I da nije bilo njegove svestrane suradnje, tko zna bi li se djelo onako dobro i lijepo razvilo. Otvorena je 30. kolovoza 1685. prva Pobožna škola za djevojčice, koja ih je imala spremati ne samo za kršćanski već i građanski život. Djelo je po svojoj zamisli bilo veoma moderno jer je obuhvaćalo cjelokupan odgoj. Uz isusovca oca Martinellija Ružu su pomagale i njezine dvije sugrađanke: Jeronima Colluzzelli i Porzia Bacci. Njihov rad i požrtvovnost ugrađeni su u temelje nove ustanove. Zanimljiva je činjenica da svako dobro djelo ima svoje zagrijane hvalitelje, pristalice i suradnike, ali i ogorčene protivnike i kritičare. Taj udes nije mimoišao ni ustanovu Pobožnih učiteljica. Sreća samo što je utemeljiteljica ustanove bila jaka ličnost, koja se nije obazirala ni desno ni lijevo, već svojim putem hrabro kročila naprijed. Ta njezina hrabrost i upornost bila je za započeto djelo od najveće važnosti jer se ono širilo, cvalo, hvatalo duboko korijenje, a mnogi njegovi kritičari postadoše mu kasnije oduševljeni pristalice. Biskup Montefiascona, kardinal Marc’ Antonio Barbarigo, u želji da pomogne svestranom odgoju djevojčica na području svoje biskupije, pozove Ružu god. 1692. u svoj biskupski grad i zaduži je da i ondje otvori jednu svoju školu. Kardinal je bio pod dubokim dojmom pothvata što ga je stvarala ta mudra i poduzetna žena. Ona je i tu osnovala školu, predala je na upravu mladoj Luciji Filippini, a sama se god. 1694. vratila u Viterbo da svoju ustanovu još više izgradi i utvrdi. Nakon tih dviju škola otvorene su nove škole po raznim gradićima pokrajine Lacija. Ruža je doprla i do Rima god. 1713. te ondje u središtu kršćanstva udarila svoje uporište. Na kosini Kapitolija otvorila je svoju školu, koju je 8. listopada 1714. svojim posjetom počastio sam papa Klement XI. On postade veliki prijatelj i pomoćnik njezina djela. Posjetivši školu, prisustvujući obuci te videći kako revnost i zauzetost učiteljica tako i svestrani ljudski napredak djevojčica, Papa je rekao Ruži Venerini ovo: “Tim ćete nam školama posvetiti Rim.” I nije se prevario, jer su mnoge djevojčice, kasnije žene i majke, primile dobar odgoj i izobrazbu pa su postale sposobnije za izvršavanje svojih životnih zadataka. Ruža je kroz 40 godina ustrajala u teškom i napornom radu utemeljiteljice. Kroz to je vrijeme morala mnogo putovati, podnositi mnoge žrtve i tako se njezine sile istrošiše. No, istrošile su se u najboljem djelu. Još prije smrti, kroz šest mjeseci prikovana uz bolesničku postelju, imala je mnogo prilike da patnjom izmoli blagoslov svome životnom djelu. Ispunivši sve što je Gospodin od nje tražio, sveto je umrla na zalasku dana 7. svibnja 1728. u kući Sv. Marka u Rimu. Tijelo je pokojnice pokopano u grobnicu obližnje isusovačke crkve Il Gesu u Rimu. Kako je duhovno bila povezana s isusovcima, ta joj je crkva uvijek bila tako draga. Nakon beatifikacije tijelo joj je preneseno u kapelu kuće matice u Rimu. Djelo velike učiteljice, prethodnice velikih odgojitelja XVIII. stoljeća, živo je i danas. Ono ima u Italiji preko 100 kuća te 12 u SAD-u. Tamo je prvu kuću g. 1909. otvorila u Lawrenceu, u državi Massachussetts, vrhovna poglavarica družbe sestra Albertina Keller. O važnosti ljudskog i kršćanskog odgoja jedva da je i potrebno govoriti, kad je stvar po sebi tako jasna. Kao katolike veseli nas stoga što je Crkva i na tom polju preko svojih najboljih sinova i kćeri osnovala tako brojne ustanove koje još i danas postoje, djeluju i vrše nezamjenjivu misiju. Neshvatljivo je stoga kako se ipak još uvijek nađe onih koji bi Crkvu u tome tako ljudskome radu htjeli spriječiti. Svaki je takav postupak neljudski jer ide na štetu ljudima. Svi dobronamjerni i odgovorni ljudi radovat će se svakome dobru što se bilo gdje u korist ljudske zajednice čini.

06. svibanj

Marija Katarina od sv. Ruže Troiani, Božja službenica  (1813-1887)

Duhovnu plodnost Crkve pokazala je u svome životu i utemeljiteljica franjevki misionarki Egipta Marija Troiani. Po narodnosti je bila Talijanka. Rodila se 19. siječnja 1813. u Giuliano di Roma od bračnog para Tome Troianija i Terezije, rođene Panici Cantoni. Na krštenju je dobila ime Costanza Domenica Antonia. Zbog jedne nenadane obiteljske tragedije rano je ostala siroče bez majke s neugodnim posljedicama takva stanja. Biskup Ferentina Patrignani smjestio ju je godine 1816. u jedan dječji vrtić, što su ga vodile redovnice sv. Klare. Tu je djevojčica pod brižnom pažnjom redovnica našla drugi dom, odrasla te u 16. godini na blagdan Bezgrješnog začeća 1829. i sama obukla redovničko odijelo dobivši ime sestra Marija Katarina od svete Ruže iz Viterba. Položila je redovničke zavjete 16. prosinca 1830. i tako svome životu dala još jasniji pravac. U redu će najprije obavljati službu učiteljice. Pošla je god. 1859. kao misionarka u Egipat, i to u Kairo. Svladavši prve poteškoće, Marija je sa svojim susestrama brzo otvorila dom i školu za djevojčice, u koju su mogle sve dolaziti bez obzira na vjeru i boju kože. Bio je to ne samo lijep socijalni i karitativni već i ekumenski rad. Okolnosti su tražile da se u Egiptu osnuje samostalna redovnička družba i Bog se za to poslužio Marijom Troiani. Družba je osnovana, 9. kolovoza 1876. potvrđena, a od 1950. godine službeno se zove “Franjevke misionarke Bezgrješnog Srca Marijina”. Rad se sestara u Egiptu, doduše uz mnoge poteškoće, svestrano razvio. Sestre kasnije otvoriše i dom za nahočad, napuštenu djecu. U školi sv. Franje Božja je službenica za Božju stvar naučila i prositi. Zato se nije ustručavala obijati pragove bogataša moleći za svoju siročad. Tako je dobila materijalnu pomoć i od Ismail-paše, kairskog potkralja, od sultana iz Carigrada i od austrijskog cara Franje Josipa. Godine 1877. Marija Katarina bi izabrana za vrhovnu glavaricu nove družbe. Njezina se djelatnost raširila i izvan granica Egipta. Tako je g. 1885. vidjela ostvaren svoj stari željeni san – kuću svoje družbe u Jeruzalemu, a godinu dana kasnije na Malti. Zaslužna je utemeljiteljica nove družbe umrla u Kairu 6. svibnja 1887. Njezina se duhovna baština razvila u veliko stablo, što je prema podacima  iz g. 1966. brojilo: 65 centara u Europi, 25 u Africi, 17 u Aziji, 34 u Brazilu i 1 u SAD-u. Duhovnost službenice Božje oblikovana je u tipu poluklauzurnog redovništva. U njoj je jako naglašena pobožnost Srcu Isusovu, Gospi, sv. Josipu, anđelima čuvarima i sv. Franji. Bila je i promicateljica svakodnevne pričesti kod redovnica, što je onda još bila rijetkost. Strogu duhovnost klarisa s mnogim pokorama i propisima ublažila je, ali je to nadomjestila karitativnom djelatnošću. Kad je umrla, svi su tu “bijelu majku” oplakivali, ne samo kršćani već jednako i muslimani. Poveden je god. 1937. postupak za njezino proglašenje blaženom. Postupak je dobrano uznapredovao pa je 28. XI. 1967. već održana tzv. pretpripravna kongregacija o njezinim krepostima. Iste godine njezino je tijelo preneseno u Rim, položeno u crkvu Bezgrješnog Srca Marijina uz generalnu kuću njezina reda.

05. svibanj

Sveti Gothard, biskup (960-1038)

Svetac kojega se Crkva danas sjeća u svom kalendaru. sv. Gothard, rođen je 960. g. kao sin sluge nekoć bogatog samostana kanonika sv. Augustina. To je Gothardu omogućilo pristup učenim ljudima koji ga šalju u Salzburg na izobrazbu. Vrativši se iz Salzburga 990. g. Gothard stupa u samostan i tri godine kasnije bude zaređen za svećenika a 996. g. postade i opatom samostana. Gothard je bio poklonik obnove koja je tekla iz samostana Cluny i Gorze. Glas o njegovoj sposobnosti i svetosti brzo se proširio pa je na želju cara Henrika II. i Wiligisa, nadbiskupa iz Mainza preuzeo vodstvo tirinške opatije. Današnji svetac nije hlepio za bogatstvima i titulama, nego mu je na prvom mjestu uvijek bilo širenje Božje riječi i činjenje dobrih djela. Godine 1022. stolni kaptol u Hildesheimu na prijedlog cara Henrika II. izabra Gotharda za svog biskupa. Kao biskup, Gothar je još većim žarom radio na uvođenju reformi te podizanju duhovne i kulturne razine i kod klera i kod običnog puka. Često se znao povući u samostane koje je dao izgraditi te u molitvi i razmišljanju crpiti snagu potrebnu za rješavanje svakodnevnih problema. Preminuo je nakon sveta života 5. svibnja 1038. g. Svetim ga je proglasio papa Inocent II. 1131. godine.

Opširnije

Sveti Gothard, biskup (960-1038)

U srednjem vijeku bila je poznata duhovna obnova redovničkoga života što je proizlazila iz slavnoga benediktinskog samostana u Clunyju. Ona je zahvatila ne samo Francusku, već i Englesku, Italiju i Španjolsku. Žarište obnove redovničkoga života na njemačkom jezičnom području bio je samostan Gorze. Iz njega je obnova strujila i u druge samostane, osobito one najpoznatije, kao: opatija sv. Maksimina u Trieru, sv. Emmerama u Regensburgu, Reichenau, St. Gallen, Niederaltaich i Fulda. Tu su obnovu veoma pomagali vladari iz saske kuće, koji su i sami nastojali oko duhovne obnove Crkve u Njemačkoj. U tijekove te obnove valja uključiti i svetog Gotharda, s kime se danas na njegov blagdan želimo upoznati i sprijateljiti. Gothard se rodio g. 960. u Reichersdorfu kod Niederaltaicha kao sin sluge Ratmunda. Njegov je otac pripadao slugama nekoć bogatoga samostana, koji je nadiranjem i pljačkanjem Madžara postao siromašan i brojio još samo nekoliko regularnih kanonika sv. Augustina. To je za dječaka bila sreća, jer je rano došao u samostan u školu i tako se mogao izobraziti. Njegov je učitelj Udalgisus uočio njegove umne sposobnosti pa ga je radi daljih nauka preporučio salzburškom nadbiskupu Friedrichu. Taj ga je primio u svoju rezidenciju i omogućio mu dalje školovanje. Potkovan znanjem, izgrađen krepošću, bio je spreman na sve one zadatke koji su ga u životu čekali. Vrativši se g. 990. iz Salzburga, Gothard je stupio u samostan Niederaltaich, tri godine kasnije bio je zaređen za svećenika, a 996. postade i njegovim opatom. Već prije početka Gothardove uprave samostan se uključio u tijekove redovničke obnove, što je strujila iz Gorze. Gothard je svom revnošću i dosljednošću s obnovom nastavio. Kroz kratko je vrijeme postigao da je njegov samostan na golemom području salzburške nadbiskupije bio najbolji. Kako je pak imao mnogo redovnika, mogao ih je slati i u druge samostane da ondje budu kvasac obnove. Gothard je samostan iz temelja i materijalno obnovio, a svojom mudrom, sigurnom, a nadasve ljudskom upravom, svojim je redovnicima bio pravi otac. Visoko izobražen pomagao je svojim redovnicima u proučavanju teologije, a promicao je i poznavanje klasika. I tako je njegov samostan bio mjesto molitve, službe Božje, studija, rada i reda. Glas se o opatu Gothardu posvuda proširio pa je na želju cara Henrika II. i Willigisa, nadbiskupa iz Mainza, g. 1005. preuzeo vodstvo tirinške opatije Hersfeld. Na upravu mu je bio predan i bavarski samostan Tegernsee. I to je bilo sretno, jer je njegova uprava za samostan bila početak cvata kako na kulturnom tako i na materijalnom polju. Iako je Gothard bio sposoban čovjek, bio je u kreposti toliko utvrđen da je od njega bilo daleko svako slavohleplje. Nije težio za visokim i časnim službama. Karijerizam mu je bio tuđ i dalek. Njemu je jedino bilo do Božje slave, probitka Crkve, dobra redovnika i spasenja duša. Kad je g. 1013. njegov zadatak u Hersfeldu i Tegernseeu bio dovršen, vratio se u svoju opatiju Niederaltaich. Kroz 9 sljedećih godina posvetio se isključivo vodstvu svoga samostana. Morao ga je napustiti god. 1022. jer stolni kaptol u Hildesheimu na prijedlog cara Henrika II. izabra baš njega, Gotharda, za svoga biskupa, i to jednoglasno. Unatoč svoj ljubavi prema samoći i samostanskome životu, Gothard je prihvatio taj izbor jer je u njemu gledao volju Božju, kojoj se nije želio opirati, već služiti. Nadbiskup Ariba iz Mainza posvetio ga je za biskupa 2. prosinca 1022. Postavši biskup, Gothard u svom načinu života jedva da je što izmijenio, premda je kao biskup bio i zemaljski knez te se kao takav morao baviti i državničkim poslovima. To je ipak sveo na najmanju mjeru jer mu je daleko više bilo stalo do toga da bude pastir duša. Sve svoje sposobnosti, sile i vrijeme utrošio je u poslove svoje biskupije. Njezino dobro ležalo mu je veoma na srcu i za nj je neumorno radio. Riješio je mnoge zanemarene i neriješene probleme. Nastojao je podignuti duhovnu i kulturnu razinu i kod klera i kod puka. Puku je za svojih pastirskih pohoda rado propovijedao i poučavao ga u vjeri. Bio je dobar prema siromasima i bolesnicima. Sam ih je po kućama posjećivao i dvorio. Svima je pomagao koliko je samo znao i mogao. I u svome biskupskom dvoru sam je osobno primio svakog prosjaka, kao ispovjednik stajao na raspolaganju svakom skrušenom i raskajanom grješniku. Mnogima je od njih materijalno pomogao i tako ih lakše očuvao od budućih padova. Pred gradskim vratima svoga biskupskoga grada podigao je svratište u čast sv. Bartola, apostola, u kojem su dobili utočište mnogi bolesnici, hodočasnici i putnici. U biskupiji je podigao i brojne crkve, možda tridesetak crkava. Revni je biskup-redovnik u Wrisbergholzenu, južno od Hildesheima, sagradio novi benediktinski samostan. U nj se zadnjih godina života često i sam povlačio da se posveti životu molitve i razmišljanja. Ideal kontemplacije, uranjanja u Božje tajne, lebdio mu je pred očima od mladosti, ali mu se zbog svojih brojnih služba i poslova u potpunosti nije mogao posvetiti. Sada je pod stare dane taj propust htio barem malo nadoknaditi. Njegova je duša žeđala za Bogom, koga je u tišini i samoći željela tražiti i doživjeti. U Wrisbergholzenu Gothard je boravio za Uskrs g. 1038. Tada je osjetio da ga sile pomalo ostavljaju i da se bliži kraj njegova zemaljskoga života. Zato se dao prenijeti u Hildesheim, u svoju zadužbinu, podignutu u čast sv. Mauricija, zaštitnika opatije Niederaltaich, koga je od mladosti veoma štovao. Tu je dobro spremljen na smrt preminuo u Gospodinu 5. svibnja 1038. Sva je biskupija zbog njegove smrti proplakala, jer je u njemu izgubila dobrog i revnog pastira, pravoga oca. Pokopan je u biskupskoj grobnici svoje katedrale, koju je i on nadogradio i poljepšao. Gotharda je na zauzimanje hildesheimskog biskupa Bernarda I. papa Inocent II. godine 1131. proglasio svecem. Njegovo se štovanje proširilo daleko i izvan granica hildesheimske biskupije po Njemačkoj, Švedskoj, Finskoj, Švicarskoj i Austriji. “Crkva, uistinu, djeluje po svojim svecima, jer Crkva, to su sveci. Istinska je povijest Crkve povijest svetosti. Crkva je po svecima pobijedila svijet, a po svetosti osvojila duše. Njih su sveci otrgli od svijeta i po Crkvi darovali Bogu”, piše Roland Cluny. Ta velika istina u potpunosti vrijedi i za svetog redovnika, opata i biskupa Gotharda. Njegov primjer može i danas služiti kao nadahnuće za akciju i kontemplaciju.

Blaženi Nunzio Sulprizio (1817-1836)

Evo blaženika iz novijeg doba, iz prošlog stoljeća! Rodio se Nunzio 13. travnja 1817. od oca Dominika i majke Dominike Roze, rođene Luciani u Pescosansonescu, u biskupiji Pescara. Nakon smrti roditelja uzela ga je k sebi dobra baka po majci Ana Rosaria. No kad je Nunziju bilo tek 9 godina, umrla mu je i vrijedna baka i tako on postade još veće siroče. Potreban još nježnosti, igre i dječje bezbrižnosti, morao je već kao šegrt ući u kovačku radionicu svoga ujaka Dominika Lucianija. Taj je bio prilično bezobziran čovjek pa je od dječaka tražio posao koji je daleko nadilazio njegove sile. Ranjen u nožnu cijev ili cjevanicu lijeve noge, teško se razboli. Mnogo je trpio od zadobivenog udarca, pa je u bolnici Sv. Salvatora u Aquili g. 1831. morao provesti tri mjeseca. Njegov je život od rane mladosti postao škola trpljenja u kojoj je mnogo toga shvatio što će mu na putu do svetosti dobro doći. Sam Bog ga je preko patnje i križa klesao za sveca. Nakon teška i bolna povratka u ujakovu radionicu došlo je za njega nešto bolje. Bio je to poziv strica Franje Sulprizija da dođe u Napulj. Na zauzimanje pukovnika Feliksa Wochingera Nunzio, koji je još uvijek pobolijevao od ranjene noge, bude primljen u bolnicu za neizlječive bolesti. Taj ga je dobri pukovnik ljubio kao vlastitoga sina. Želeći mu pomoći što više i bolje, uzeo ga je sa sobom u vojarnu. Imao je pri tom najbolje namjere, ali će Nunzio i tu morati iskusiti još mnogu gorku. Njegova se bolest tvrdoglavo držala njegove noge pa su liječnici u jesen 1835. odlučili da mu amputiraju bolesnu nogu. Naum ipak nisu ostvarili jer je bolesnik krajnje oslabio. Čovjek bi mislio da će upasti u malodušnost obremenjen tolikim patnjama. Ali Nunzio je svoju bolest prihvatio kao veliku milost za postizavanje svetosti. Točan i vjeran u svemu, sam si je propisao pravila života kojih se brižno držao izbjegavajući svaki pa i najmanji nedostatak. Njegov je život bio kratka vijeka i zato se žurio da ga duhovno učini što boljim, što mu je uz Božju milost i pošlo za rukom. Umro je mlad u 19. godini života 5. svibnja 1836. Tijelo mu se nalazi u Napulju u crkvi Svete Marije Odvjetnice, gdje se čuva i njegov portret. Izradio ga je na zahtjev pukovnika Wochingera slikar Maldarelli. Majstor ga je radio dok je mladićevo tijelo kroz 5 dana ležalo izloženo na odru. Sam papa Pio IX., koji je pozivao vjernike da radnike upoznaju s tim divnim mladim radnikom i junakom patnje, proglasio ga je 14. srpnja 1859. časnim Božjim slugom. I papa Leon XIII., papa prve socijalne enciklike Rerum novarum, postavio je Nunzija Sulprizija kao uzor svoj radničkoj mladeži. Proglasivši 21. lipnja 1891. dekret o herojskom stupnju njegovih kreposti – bilo je to baš na 300. obljetnicu smrti sv. Alojzija – zapisao je ovo: “Kao što školska mladež kao uzor i zaštitnika već štuje sv. Alojzija Gonzagu, tako će radnička mladež moći slijediti Nunzija Sulprizija te uz njegovu pomoć lakše naučiti kreposti, sebi vlastite.” Papa Ivan XXIII., papa socijalne enciklike Mater et magistra, proglasio je 7. ožujka 1963. – u godini svoje smrti – dekret kojim se potvrđuje istinitost čudesa predloženih za Sulprizijevu beatifikaciju. Poluslužbeni dnevnik Svete stolice L’osservatore romano od 2-3. prosinca 1963., uz živo odobravanje otaca II. vatikanskog sabora i Božjeg naroda, opisao je beatifikaciju novog blaženika Nunzia Sulprizia, koji je dan prije bio proglašen blaženim. Svi su ga slavili kao uzor baš za naše doba. “Mladi je Sulprizio blaženik našeg vremena”, govorilo se o njemu na sva usta. Pavao VI., prigodom beatifikacije toga mladoga radnika, rekao je ovo: “Sprijateljimo se s tim dragim blaženikom i ponizno razmislimo kako ćemo se približiti njegovom nebeskom zagovoru te kako ćemo slijediti njegov zemaljski put.” Muka i patnja, rad, nerazumijevanje i tvrdoća ljudi na koju nailazimo, često su i naš svagdašnji tvrd i gorak kruh. Oni koji su jedući taj kruh pred nama prethodili, za nas su ohrabrenje da ne klonemo duhom i ne malakšemo. Kao Job, kao blaženi Nunzio Sulprizio i svi sveti patnici, vjerujmo “da naš Otkupitelj živi i da ćemo ga vidjeti u vlastitom tijelu”. Zato za vjernika nema i ne smije biti mjesta očaju, ma kako bio težak njegov životni put. Razlog je i temelj naše nade raspeti i uskrsnuli Isus Krist.

4. svibnja

Sveti Florijan, mučenik († 304)

Pod stručnim vodstvom mjesnog kapelana u gradiću Enns-Lorch u Gornjoj Austriji razgledao sam g. 1969. s malom skupinom sjemeništaraca kulturno-povijesni spomenik europskog značenja. Na temelju arheoloških iskapanja (izvršenih 1960-1966) utvrđena je ondje graditeljska i kulturna tradicija, koja seže od poganske starine pa sve do novog vijeka. Silne ruševine pod današnjom župnom crkvom Sv. Lovre povijesni su dokument što priča o 1700 godina zapadne povijesti i duhovnosti. U svojoj vrsti nešto jedinstveno. Na tom je mjestu oko god. 200. nastao rimsko-keltski hram, pogansko svetište grada Lauriacuma. Oko g. 350. podignuta je nad njegovim ruševinama prva ranokršćanska bazilika, koja je god. 800. pregrađena, u X. stoljeću nadograđena, te oko g. 1300. nastade na istom mjestu gotska crkva, lijepo sačuvana sve do danas. Svako je od tih svetišta usko povezano s velikim povijesnim ličnostima. U pogansko svetište bio je za Dioklecijanova progonstva predveden sv. Florijan, i to pred suca Akvilina. Florijan je bio veteran rimske vojske, a tada u obližnjem gradu Cetium (danas Zeiselmaur) visoki državni činovnik. U poganski je hram doveden da ondje na žrtveniku, koji se i danas može vidjeti, žrtvuje bogovima. Okrivljen je što je kršćanin, što je u Lauriacumu posjećivao i bodrio na ustrajnost u vjeri tamošnje pozatvarane kršćane. Pozvan je da se i sam odrekne svoga kršćanskoga uvjerenja. Florijan o tome nije htio ni čuti, a kamoli izvršiti otpad od vjere. Stoga je stavljen na muke i nemilo izbijen. Napokon je osuđen na smrt i bačen u rijeku Enns te tako slavno završio svoje mučeništvo. Bilo je to 4. svibnja 304. Tijelo mu je kasnije pronađeno, a pokopala ga je neka udovica, po imenu Valerija. Dok smo se nalazili uz ostatke poganskoga oltara, kapelan nam je tumačio Florijanovo mučeništvo. Tu je na tom mjestu bio nukan da žrtvuje bogovima, tu je to najenergičnije odbio i svoju kršćansku vjeru hrabro ispovjedio. Saznavši naš tumač da smo iz Zagreba, reče nam odmah da je sv. Florijan drugotni zaštitnik zagrebačke nadbiskupije. Imao je pravo, jer tako i jest. Mučenikovo je tijelo pokopano nedaleko od Lauriacuma, današnjega Ennsa, a nad grobom mu nastade slavna opatija St. Florian. Počeci opatije sežu u VIII. stoljeće. Prvo je pripadala benediktincima, a kasnije prijeđe u ruke augustinaca. Posjetili smo i tu opatiju do koje iz Linza preko poljâ vodi električni tramvaj. Opisati divote St. Floriana tražilo bi čitavu knjigu. Današnja barokna crkva, kao i cijela opatija, jedan je od najljepših i najraskošnijih spomenika austrijskog baroka. Zapadno pročelje opatije dugačko je 204 metra. Crkva je dugačka 77,5 m, široka 14 m, visoka 25 m, dok je kupola visoka 36 m, a tornjevi 84 metra. U njima ima 7 zvona. Najveće je teško 8643 kilograma. Izvode veličanstvenu zvonjavu. Unutrašnjost je crkve divotna i raskošna. Bogati oltari, namještaj i svjetski poznate orgulje biseri su te crkve. Orgulje imadu 7343 svirale i 103 registra. Na njima je muzicirao slavni glazbenik Anton Bruckner, čiji se grob nalazi u kripti te crkve. U veličanstvenoj svečanoj dvorani opatije još se i danas održavaju koncerti. I tako sveti mučenik Florijan, nekadašnji časnik u rimskoj vojsci i visoki državni činovnik, ima dostojan nadgrobni spomenik. Njegovo je štovanje silno rašireno po Austriji, Bavarskoj, a i po našim krajevima. Narod zaziva njegovu zaštitu protiv požara i poplava, a kao svoga zaštitnika štuju ga i vatrogasci. Njegovi kipovi rese mnoge crkve, a nije rijetkost da se nalaze i na kućama ili po gradskim trgovima.

Blaženi engleski kartuzijanci, mučenici († 1535)

Kad je engleski kralj Henrik VIII. zbog svoga brakolomstva prekinuo s Rimom i sebe proglasio glavom Engleske crkve, mnogi mučenici posvjedočiše krvlju svoju vjernost papi kao Kristovu namjesniku na zemlji, Petrovu nasljedniku i vrhovnom poglavaru Katoličke crkve. Najslavniji su između njih sv. Toma More i John Fisher. Žrtve toga progonstva bili su i kartuzijanci kartuzije zvane Kuća pozdrava Blažene Djevice Marije kod Londona. Kraljevi emisari tražili su i od redovnika kartuzijanaca, kao uostalom od svih punoljetnih građana, da priznaju opravdanom Henrikovu rastavu braka od njegove prve žene Katarine Aragonske, a da kao englesku kraljicu prihvate Anu Boleyn. Prior samostana John Houghton i prokurator Umfred Middlemore odgovoriše emisarima da ne mogu shvatiti kako može kraljev brak s prvom ženom biti nevaljan. Zbog te izjave bili su odmah pozatvarani u zloglasni londonski Tower. Nasilnik takvo slobodno izjašnjavanje mišljenja nije mogao mirno podnijeti. U tome su silnici svih vremena i svih boja uvijek isti. Oni poštuju jedino svoje mišljenje. Tuđe gaze bez milosrđa i najmanjih skrupula. Nakon mjesec dana u zatvoru i nakon mnogog razmišljanja dva su se kartuzijanca uvjerila da se tu ipak ne radi o stvari vjere, za koju bi svakako, ako ustreba, valjalo i poginuti, pa su se podložili kraljevoj odredbi i bili pušteni na slobodu. Vrativši se u samostan, nađoše prilično zbunjenu redovničku zajednicu. Redovnici nisu znali što im je činiti i kako se u toj neugodnoj kraljevoj aferi držati. Prior im je savjetovao da se svi pokore kraljevoj naredbi te žive u miru i nadi da time ipak nisu uvrijedili Boga. Nisu morali dugo čekati jer brzo opet dođoše u samostan kraljevi emisari i od svih ostalih redovnika zatražiše da polože istu prisegu kao i njihov prior i ekonom. Redovnici su ih dvaput odbili, no silnici dođoše i po treći put, i to u pratnji gradske uprave i njihovih vojnika. Tada, to jest 25. svibnja 1534., svi položiše traženu prisegu. Bilo je to popuštanje koje im je donijelo samo kratkotrajan mir. Već koncem g. 1534. kao odgovor na papino odbijanje kraljeve rastave braka s Katarinom kralj izda novi dekret u kojem od svih svojih podanika bezuvjetno traži da se odreknu poslušnosti papi, a njega pod prisegom priznaju glavom Engleske crkve, kako u duhovnim tako i u vremenitim stvarima, osuđujući sve one koji to ne bi učinili kao buntovnike, izdajnike i uvreditelje kraljevskoga veličanstva. Čovjeku opijenu vlašću nikada dosta vlasti; on je uvijek žedan baš kao i pijanac za vinom. Vijest je došla i u spomenuti kartuzijanski samostan. Prior je sazvao sve redovnike na vijećanje. Ishod je bio da je sada posve jasno o čemu se nadi. I jer se radi o stvarima vjere, svi jednodušno zaključiše da su spremni prije žrtvovati život negoli se odcijepiti od prave Crkve. Drugog izbora za njih tada više nije bilo. U međuvremenu dođoše u londonsku kartuziju zbog poslova svojih kuća o. Robert Laurence, prior samostana Beauvale i otac Augustin Webster, zavjetovani redovnik iz samostana Sheen te prior samostana od Pohođenja Marije Djevice kod Axholma. U zajedničkom razgovoru doznadoše o opasnosti koja im novim kraljevim dekretom prijeti, pa odlučiše poći Tomi Cromwellu, kraljevom namjesniku, te ga zamoliti da njegovim posredovanjem kralj sve kartuzijance izuzme od polaganja nove prisege. Silnikov pomoćnik Cromwell se razgnjevi na kartuzijance te im zapovjedi da dođu opet sutra i onda će sve saznati. Sutradan dođoše Laurence i Webster te ponoviše svoju molbu, no odmah ih kao buntovnike i izdajice zatvoriše u Tower. Nakon tjedna tamnovanja predvedoše ih u veliku dvoranu u Westminsteru te u prisutnosti brojnih plemića sam ih Cromwell upita da li će se pokoriti novom kraljevu dekretu. Redovnici su to odbili pa ih vratiše u zatvor, a ondje im se pridružiše i otac Reginald Reynolds iz kuće Sion, reda svete Brigite, te jedan svjetovni svećenik, župnik crkve u Isleworthu, koji se također nisu htjeli podložiti samovoljnoj kraljevoj odredbi. Pravnici su ispočetka optužene proglasili nedužnima, no kasnije pod Cromwellovim pritiskom pogaziše glas savjesti i pravde te dadoše negativan sud o njima. I tada je njihova sudbina bila zapečaćena. “Pravno” ih proglasiše krivcima povrijeđenoga kraljeva veličanstva i prema tome vrijednima smrti. Takva je obično “pravda” svih nasilnika. Oni u svojoj zaslijepljenosti bolje ne poznaju. Okrivljeni obukoše redovničko i svećeničko odijelo 4. svibnja 1535. Povezaše ih i položiše na hasure pa ih po kamenom i blatnjavom putu odvukoše do Tyburna, tri kilometra daleko od Towera, i tamo budu smaknuti. Ta okrutnost imala je svrhu da katolicima natjera strah u kosti. Neka znaju što ih čeka ako Henrika ne priznaju glavom Engleske crkve. Mučenici su se sjajno držali. O. John Haughton prvi bi odriješen i predveden pred krvnika, koji ga zamoli za oproštenje. Mučenik ga u znak praštanja zagrli. Zatim se pun vedrine uspne na kola koja ga odvedoše do ispod pripremljenih vješala. Još su mu jednom upravili poziv da se pokori kralju i parlamentu, no on je mirno ali odlučno to odbio. Naglas je ponavljao Isusove riječi s križa: “U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj!” Bio je tada već na vješalima. Čuvši te riječi, jedan je od prisutnih odmah prerezao uže i mučenik još živ pade na zemlju. Krvnik ga je svukao, izvadio mu utrobu i dok se spremao da zahvati i srce, mučenik je još smogao snage da izrekne svoj posljednji zaziv: “Preblagi Gospodine Isuse, budi mi milostiv u ovome času!” Na istom mjestu, isti dan, poginuše i druga dva kartuzijanca: Robert Laurence i Augustin Webster te župnik iz Islewortha. Tjelesa su im isjekli na komade te izložili po londonskim trgovima, želeći na taj način što više zaplašiti papiste, kako su nazivali katolike vjerne papi. Slična je sudbina čekala i ostale kartuzijance. Prvi dođoše na red Umfred Middlemore, vikar, Vilim Exmew, veoma učen u latinskom i grčkom jeziku, te Sebastijan Newdigate, plemić, koji je prije stupanja u red bio odgojen na kraljevskom dvoru. Sva su trojica bili poznati kao redovnici sveta, kreposna i stroga života. Mučeni najprije najokrutnije u zatvoru, smaknuti su napokon 19. lipnja iste godine. Nakon tih žalosnih događaja preostali kartuzijanci, bojeći se da im ne sruše samostan, odlučiše ipak položiti prisegu. Međutim, ne svi: desetorica od njih ne htjedoše izgubiti vječni za vremeniti život. Osamnaestorica, koja prisegnuše, nisu ipak spasili samostan, jer su iz njega bili protjerani, a samostan prodan strancima. Godine 1886. kartuzijanski su mučenici proglašeni blaženima. U Londonu je obnovljena kartuzija koja svoju subraću mučenike svake godine 4. svibnja najsvečanije slavi kao uzore vjernosti glasu savjesti i hrabre svjedoke vjernosti Crkvi i papi. I pravo je da ih slave, i mi skupa s njima, jer su časno i slavno završili svoj zemaljski vijek. Nisu se dali zastrašiti prijetnjama i za svoje su ideale pošli hrabro u smrt. Njihova je uspomena zauvijek blagoslovljena.

Blažena Alix Le Clerc, redovnica (1576-1622)

Po svršetku II. svjetskog rata papa Pio XII. 4. svibnja 1947. uvrstio je u red blaženih Alix Le Clerc, osnivateljicu regularnih kanonikinja sv. Augustina, poznatijih pod imenom Notre Dame ili Sestre naše Gospe. Jedan njihov ogranak s kućom maticom u Zagrebu djeluje i kod nas. U proljeće 1976. naše sestre notrdamke u kući novicijata u Remetama svečano proslaviše 400. obljetnicu rođenja svoje utemeljiteljice svečanim blagoslovom i otvorenjem nove lijepe kapelice. Alix se rodila na Svijećnicu 1576. u Remiremontu u francuskoj pokrajini Loreni. Otac joj se zvao Ivan, a majka Ana, rođena Sagay. Djevojčica je bila izvanredno živa značaja, bistre pameti, veoma ugodna u društvu, pa su je zato mnogi voljeli. Mladost je ipak provela predana ispraznim stvarnostima ovoga svijeta. Bila bi vječna šteta da se u tome i izgubila. Djelitelj milosti to nije dopustio, jer je za nju čuvao jednu važnu zadaću. Bez njegova zahvata ne možemo shvatiti silnu promjenu koja nasta u njoj u 20. godini života. Tada ju je Bog svojom milošću nadahnuo da promijeni svoj život i da mu se po zavjetu čistoće posve preda. Bog se u ostvarenju svojih planova služi ljudima, pa kao što se kad sv. Pavla poslužio Ananijom, tako je Alixi Le Clerc dao milost da se srela sa svetim svećenikom Petrom Fourierom, koji je tada bio župnik u Maittaincourtu, također u Loreni. Taj “dobri otac iz Lorene” preuze vodstvo njezine duše. I njemu je za jedan pothvat, koji mu je toliko ležao na duši, bila potrebna velikodušna duša. Našao ju je u Alixi. I ona pod njegovim vodstvom u samoj svetoj božićnoj noći 1597. s još četiri seoske družice započe svoj blagotvorni apostolat, kršćanski i socijalni u najodličnijem smislu riječi. Bio je to apostolat besplatnog poučavanja siromašnih djevojčica. Ženski je svijet tada na polju školstva bio jako prikraćen. Alix će tome nedostatku nastojati doskočiti. Već naredne godine mogla je u Poussayu otvoriti svoju prvu školu, dok je u isto vrijeme biskup iz Toula odobrio prvi nacrt pravila za novu ustanovu, koji je sastavio sveti Petar Fourier. God. 1599. pet redovnica dođe u Maittaincourt, svečevu župu, gdje je njihov požrtvovni i nesebični školski rad imao tako velik uspjeh da se razna mjesta i gradovi počeše otimati za te nove učiteljice. Novu je redovničku ustanovu Sestara naše Gospe odobrio god. 1603. kardinal-legat Lorene, a g. 1615. i 1616. i sam papa Pavao V. Ta brzina najvišeg priznanja bila je znak da se u Crkvi rodilo, zaista, nešto vrijedno i zamašno. U studenome 1617. osnovan je prvi službeni samostan Družbe s klauzurom, a Alix le Clerc s drugim sestrama započe kanonsku godinu novicijata uzevši kao redovničko ime Marija Terezija od Isusa. Sljedeće godine položi zavjete, a malo zatim bi izabrana za generalnu poglavaricu i u toj službi ostade sve do prosinca 1621. Alix je bila duboka duša. Neka o tome posvjedoče neke njezine misli: “Uvijek me nešto vuklo da sve naše planove stavim pod zaštitu Blažene Djevice Marije. Moje je pouzdanje u njezinu moć bez granica. Ona je vaša dobra Majka. Idite k njoj s pouzdanjem! Ne mogu ništa propustiti što Bog traži od mene. Kad više nisam mogla izdržati, obratila sam se Blaženoj Djevici, Majci žalosnih. Molila sam je da mi izmoli zasluge svoga Sina da operem svoju dušu i ukrasim je njegovim milostima. Pogrde smatram kao pripuštenje Božje koje će me predati milostima, a patnje božanstvenije vuku čovjeka Bogu. Sve se moje nade i pouzdanje oslanjaju na Providnost i dobrotu Božju. Shvatila sam u duši da će Družba, koju ću osnovati, pretrpjeti mnogo progona, ali se neće raspasti. Više držim do zrna poniznosti nego do sto ekstaza. Tražimo uvijek svoje poništenje, to će nam više vrijediti nego veliki zanosi. Sjećam se uvijek svog ništavila. To je istina koja daje mir u svim prilikama, a on počiva u beskrajnoj strpljivosti. Klanjala sam se Trojstvu u jedinstvu, a osobito sam razumjela ljubav i jedinstvo triju božanskih osoba. Daj Gospodine, da ti budeš uvijek u meni i ja u tebi i da tako sjedinjeni ostanemo zajedno! Ako mi Bog u svojoj dobroti oprosti grijehe, sjetit ću se pred njim sviju vas i molit ću ga da vam udijeli milost da savršeno obdržavate svoja pravila u duhu našega reda. Što se vas tiče, ostanite uvijek u najtješnjem jedinstvu i međusobnoj ljubavi, jer ljubav i jedinstvo jedina su sredstva po kojima će se vaš red održati…” Alix je umrla 9. siječnja 1622., oplakaše je svi koji su je poznavali. Štovali su je kao pravu sveticu. No, zbog mnogih političkih događaja i zbivanja istom je u prošlom stoljeću bilo moguće započeti kanonski postupak za njezino proglašenje blaženom. A do same beatifikacije došlo je tek u našem stoljeću, i to na današnji dan g. 1947. Djelo blažene Alix Le Clerc živi i djeluje i danas i u nas. Nadživjelo je mnoge nedaće, što je znak njegove životne snage. Sestre naše Gospe u nas sve se više uključuju u župni apostolat, osobito kao vrsne katehistice i voditeljice crkvenog pjevanja. Želimo im porast da bi mogle još i više učiniti. To neka im izmoli njihova blažena Majka, kojoj su duše bile toliko na srcu.

Blaženi Ivan Martin Moyë (1730-1793)

Brojne, dobre i zdrave obitelji kolijevka su duhovnih zvanja, a isto tako i svetaca. To isto vrijedi i za seljačku obitelj Moyë u Cuttingu, biskupije Metz, danas u Francuskoj. U njoj se 27. siječnja 1730. rodio naš blaženik. Obitelj je imala trinaestero djece. Ivan Martin je započeo svoje naukovanje u isusovačkom kolegiju u Pont-a-Moussoneu, nastavio ga u Strassbourgu, a zatim ušao u sjemenište u Metzu, gdje je 9. ožujka 1754. zaređen za svećenika. Već je kao mladić bio poznat po svojoj pobožnosti i ozbiljnosti života, koja bi se čak mogla nazvati strogost. Od samoga sebe zahtijevao je mnogo, a isto tako i od drugih, a to mu je često puta stvaralo neugodnosti. U njegovoj svećeničkoj djelatnosti razlikujemo tri razdoblja: župnička služba (1754-1767), apostolat u Kini (1771-1783) i župne misije. Ivan Martin je bio nadaren umnim sposobnostima pa su ga njegovi crkveni poglavari htjeli učiniti profesorom, no on je želio raditi kao pastoralni radnik i tako je radio na više župa. Vođen svojom velikom revnošću počeo je propovijedati i izvan grada Metza, gdje je bio na službi, i to u najrazličitijim sredinama. Ne mogavši uspostaviti dijalog s protestantima onoga kraja, napisao je za njih Raspravu o milosti u dva sveska. Djelo je g. 1774. i tiskano u Nancyju. Obilazeći kao propovjednik mnoga mjesta, upoznao je svu materijalnu i moralnu zapuštenost francuskih sela. Tada mu je došla na pamet misao na koji bi način mogao pomoći seoskim dušobrižnicima. Po selima bi za siromašnu djecu valjalo otvarati škole i povjeriti ih redovnicama. One bi svojim radom pružale odlično kršćansko svjedočanstvo, a ujedno bi pomogle evangelizaciji, naviještanju. I mora se priznati da je u tome razmišljanju bio veoma moderan. Želio je ostvariti ono što danas ostvaruju redovnice-katehistice po župama. Njegova misao zapravo i nije bila nova jer ju je pola stoljeća prije njega ostvarivao baš u Francuskoj sv. Ivan de la Salle, osnivač Školske braće i prvih pučkih škola. Isto je sa sestrama ostvarivao kanonik Vatelot, ali siromašnija sela nisu mogla dobiti njegove sestre učiteljice. Ivan Martin je htio pomoći baš takvima, pa je u prvim konstitucijama svoga reda silno naglasio siromaštvo i rad za siromašnu djecu. I u tome je bio uistinu moderan jer je davno prije kardinala Lercara i II. vatikanskoga sabora počeo naglašavati “Crkvu siromaha”, ali tako da je nešto stvarno za njih i učinio. On je želio da njegove učiteljice budu “žene pune revnosti, kojima će biti mnogo na srcu spasenje siromašne povjerene im djece i koje će zato morati biti spremne da se suoče s naporima svake vrste”. G. 1763. Ivan Martin je uz dopuštenje kapitularnog vikara mogao otvoriti dvije škole, i to u Vigyu i Befeyu kod Metza. Uvjeti za rad tražili su pravi heroizam i stoga se djelo nije baš razvilo ni proširilo. Tako je bilo barem u početku, no kasnije se stanje znatno popravilo pa se djelo i proširilo. Utemeljitelj je svoje sestre nazvao Sestrama od Providnosti. Time je htio naglasiti da sve svoje pouzdanje stavlja u Boga, a ne u ljudska sredstva. Takvi su, eto, pravi sveci. Oni u prvom redu računaju s Bogom. Za svoje sestre utemeljitelj je napisao dva djela: Nacrt škola za sela Kćeri od Providnosti te Pravila i pouke za vladanje sestara. Ivan Martin je u svome radu nailazio na mnoge kušnje, jedanput je bio čak udaren i crkvenom kaznom. Sve je to u njemu stvaralo uvjerenje da su to znakovi Providnosti, koja ga želi imati negdje drugdje. I tako mu se rodila misao da pođe u vanjske misije. Želeći je ostvariti, nekoliko je mjeseci proveo u Sjemeništu za vanjske misije u Parizu. Dobio je 7. rujna 1771. naredbu da otputuje u Macao. Svoje djelo u Francuskoj povjerio je dvojici svećenika, svojih velikih prijatelja. Novi je misionar napustio Francusku 30. prosinca 1771. i krenuo oko Afrike na Daleki istok. Zaustavio se na otoku Mauriciju, zatim preko Malake stigao u Macao. Ondje bi određen da bude pomoćnik apostolskog vikara, monsinjora Pottiera u pokrajini Se-Tchuan. Tada je još uvijek strancima bio zabranjen ulaz u Kinu. Ivan Martin se uz velike poteškoće i opasnosti kroz šest mjeseci probijao dok nije napokon stigao do polja svoga rada. Prvo što je morao učiniti bilo je da nauči kineski. On je to izveo s nevjerojatnom lakoćom. Tako je dobro naučio kineski da je sam na tom teškom jeziku sastavio lijep molitvenik. No nije mu isto tako lako bilo prilagoditi se životu i običajima Kineza. Njihova hrana prouzrokovala mu je mnoge probavne smetnje. Misionarski je rad u Kini tada bio izvanredno opasan. To je osjetio i Ivan Martin. Sve se moralo odvijati u najvećoj tajnosti i uz krajnji oprez. Unatoč mjerama opreznosti, dvaput je bio uhvaćen, zlostavljan i pravo je čudo da je izbjegao smrti. I u Kini je želio otvoriti škole slične onima u Francuskoj. Stoga je skupljao udovice i djevojke te ih počeo poučavati i spremati za takav posao. On se u Kini kao i u Francuskoj silno zalagao za krštenje male djece. Za Francusku nam to može izgledati malo neobično. Iako je krštenje djece bilo u običaju i od Tridentskog sabora propisano, mnogi su ga dušobrižnici iz sama nemara zanemarivali. Ivan Martin je uz pomoć svojih učiteljica osnovao Anđeosko djelo za krštenje djece. Zahvaljujući toj ustanovi uspjelo mu je samo u jednoj godini pokrstiti 30.000 djece. Budući da je zbog neimaštine smrtnost kod djece u Kini bila veoma velika, to je pogodovalo njegovu nastojanju oko pokrštavanja male djece. No često su bila u pitanju i djeca koja nisu bila u smrtnoj opasnosti. Kongregacija za širenje vjere za takve je tražila veći oprez pri krštavanju. Valjalo je osigurati najprije kršćanski odgoj. Ivan Martin se tim normama pokorio. Revni je misionar i u Kini nailazio ne samo na poteškoće već i na nerazumijevanje crkvenih poglavara i suradnika. To ga je ispunilo žalošću i on obeshrabren i umoran zamoli da se smije vratiti u Francusku. I sveci znadu biti umorni. To je zato što su i oni ljudi i ne smijemo im to uzeti za zlo. Ivan Martin je uz dopuštenje poglavara 2. srpnja 1783. mogao napustiti Kinu. Za vrijeme dugog putovanja napisao je vrijedan izvještaj, koji se kao povijesna dragocjenost danas čuva u Portieuxu. U njemu se nalazi sve ono što je kroz deset godina zapazio i doživio u Kini. Prije nego je stigao u Pariz, stigle su već kritike protiv njega i tako se nije smio ni mogao zadržati u sjedištu za vanjske misije, već se vratio u svoju Lorenu i ondje nastavio prijašnjim radom. Bavio se upravljanjem Ustanove od Providnosti, držao je po raznim župama pučke misije, a sabirao je i pomoć za ustanove što ih je osnovao u Kini. U tome je radu dočekao Francusku revoluciju. Sam je odbio položiti prisegu na novi ustav, a na to je hrabrio i druge svećenike. Zbog toga je s novicijatom i sestrama morao pobjeći u Trier, u Njemačku. Svoje posljednje misije držao je god. 1792. u Bitcheu. S jednakom je lakoćom govorio njemački kao i francuski pa je mogao propovijedati i na njemačkim župama. Za vrijeme jednog pohoda bolnici zarazio se i više nije ozdravio. Umro je 4. svibnja 1793. Tog velikog apostola i slugu Božjega papa Pio XII. proglasio je 21. studenoga 1954. blaženim.

3. svibnja

Sveti Filip i Jakov, apostoli

Kadgod slavimo blagdan kojeg apostola, zahvati nas želja da o njegovu životu što više saznamo. No, toj se želji na ovome svijetu može samo skromno udovoljiti jer su nam podaci o većini apostola prilično škrti. To vrijedi i za sv. Filipa i Jakova mlađega, koje danas zajedno slavimo. Obojicu apostola nalazimo na sve četiri apostolske liste u Matejevu, Markovu i Lukinu evanđelju te u Djelima apostolskim. Filip se nalazi na petom, a Jakov mlađi, sin Alfejev, na devetom mjestu. Prema podacima iz Ivanova evanđelja znamo da je Filip, kao i Andrija i Petar, potjecao iz Betsaide na Genezaretskom jezeru. Njega Ivanovo evanđelje spominje na pet mjesta. “Sutradan Isus odluči poći u Galileju. Međutim, susrete Filipa pa mu reče: ‘Hajde za mnom!’ Filip je bio iz Betsaide, iz Petrova i Andrijina grada. Filip sretne Natanaela i rekne mu: ‘Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također! To je Isus, sin Josipa iz Nazareta.’ – ‘Iz Nazareta može li što dobro izići?’ reče mu Natanael. ‘Dođi i vidi!’ odvrati mu Filip” (Iv 1,43-46). Filip je bio mladenački prijatelj pisca četvrtog evanđelja, s kojim je skupa pripadao učeničkom krugu Ivana Krstitelja. Zato mu je u svom evanđelju i postavio ovaj divni spomenik, koji govori o prvom Filipovom susretu s Isusom, kao i o njegovoj revnosti da za Isusa kao obećanog Mesiju pridobije još jednog revnog učenika. Ivan u svome evanđelju dovodi Filipa na pozornicu i kod opisa kako Isus čudesno nahrani pet tisuća ljudi. “Tada Isus podiže oči te, kako vidje da veliko mnoštvo naroda dolazi k njemu, reče Filipu: ‘Gdje da kupimo kruha da jedu ovi ljudi?’ To reče da ga kuša. Sam je naime znao što će učiniti. Filip mu odgovori: ‘Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije'” (Iv 6,5-7). Također je veoma lijepa scena u Evanđelju kad Nežidovi traže Isusa. “Među hodočasnicima što su došli da se klanjaju na blagdan bijaše i nekih Grka. Oni pristupiše k Filipu, koji bijaše iz Betsaide u Galileji, te mu rekoše: ‘Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.’ Filip ode da to kaže Andriji. Andrija i Filip odoše da kažu Isusu” (Iv 12,20-30). I napokon, na rastanku s učenicima, eto opet Filip dolazi do izražaja. Isus govori: “Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog. Vi ga već sada poznajete i vidjeli ste ga! Filip mu reče: ‘Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je!’ Toliko sam vremena s vama – odgovori mu Isus – i ti me, Filipe, nissi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Pa kako veliš: Pokaži nam Oca! Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni? Ja ne govorim sam od sebe riječi koje vam kažem: Otac koji boravi u meni čina svoja djela. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac je u meni! Ako ne inače, vjerujte zbog samih djela…” (Iv 14,6-11). Prema kasnijoj tradiciji Filip je sa svojim trima kćerima živio u Hierapolisu u Maloj Aziji, gdje je i umro. Arheolozi misle čak da su pronašli ondje i njegov grob. Prema crkvenim piscima Polikratu i Papiji, koje navodi Euzebije, Filipove su kćeri imale dar proroštva. Relikvije se svetog Filipa apostola štuju u Rimu u bazilici Dvanaestorice apostola, gdje je danas generalna kurija franjevaca-konventualaca. Nalazeći se g. 1974., baš na blagdan Sv. Filipa i Jakova, u Rimu, imao sam sreću da sam misio na oltaru gdje se nalaze njihove relikvije. – Može izgledati nevažno to spominjati. Za mene je ipak važno jer je to bila prilika dublje i življe doživjeti apostolski blagdan i povezanost s njima. Općinstvo svetih je veliki dar i milost naše vjere. Proživljavati je i spominjati znači izricati zahvalnost onomu koji nam je taj dar dao. Dok još nije bilo tvornica ni industrije, već cvao samo obrt, kršćanski su zanatlije u svojim cehovima slavili pojedine svece kao svoje zaštitnike. Tako su sv. Filipa kao svoga zaštitnika štovali kipari i šeširdžije. Sveti Jakov mlađi, sin Alfejev, sâm pisac jednog novozavjetnog spisa, osim u listi apostola, nigdje se u evanđeljima naročito ne spominje. Sv. Pavao u Poslanici Galaćanima spominje ga kao jednu od najuglednijih ličnosti prve Crkve, dok se u Djelima apostolskim ističe kao jeruzalemski biskup. Njegova je poslanica veoma ozbiljna. Puna je opomena, ukora i prijetnja. U njezinih 108 redaka nalazimo 60 imperativa. Može nam protiv otvrdnuća savjesti uvijek služiti kao veoma korisno i spasonosno duhovno štivo. Ovdje ćemo navesti samo ono o obuzdavanju jezika. Jezikom se mnogo griješi. Zato će biti spasonosno čitati i pamtiti ovo: “Neka vas, braćo moja, ne bude mnogo učitelja! Znajte da ćemo za to strože biti suđeni! Uistinu, svi često griješimo. Ako tko u govoru ne griješi, on je savršen čovjek, sposoban je zauzdati i cijelu svoju osobu. Ako stavimo konjima uzde u usta da nam se pokoravaju, možemo upravljati cijelim njihovim tijelom. Pogledajte i lađe! Njima, iako su velike i premda ih gone silni vjetrovi, upravlja vrlo malo kormilo kamo god kormilarova volja hoće. Tako je i jezik malen ud, ali se može ponositi velikim stvarima. Pazite, kakve li male vatre, a koliku šumu zapali! I jezik je vatra. On postaje cio opaki svijet među našim udovima. Kalja svu našu osobu i, zapaljen od pakla, zapaljuje sav naš život. Uistinu, svakovrsne zvijeri i ptice, gmazovi i morske životinje mogu se ukrotiti – i ukroćene su od ljudi – ali jezika nitko od ljudi ne može konačno ukrotiti. On je zlo koje ne poznaje mira. Pun je smrtonosnog otrova. Njim blagoslivljamo Gospodina i Oca, i njim proklinjemo ljude koji su stvoreni ‘na sliku Božju’. Iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. To ne smije, braćo moja, tako biti. Zar izvor na isti otvor toči slatko i gorko? Zar može, braćo moja, smokva roditi maslinama ili trs smokvama? Tako ni slan izvor ne može dati slatke vode” (Jak 3,1-12).

Blaženi Stanislav Kazimierczyk (1433-1489)

Blaženi Stanislav se rodio 27. rujna 1433. u Kazimierzu u Poljskoj. Svršivši uspješno prve nauke na župnoj školi svoga rodnoga gradića, pođe u Krakov i ondje se upiše na slavno Jagelovsko sveučilište. G. 1461. postigao je na tom visokom učilištu akademski stupanj bakalaureata. Vjerojatno god. 1483. postade članom lateranskih regularnih kanonika te na koncu jedne godine novicijata sav sretan položi zavjete, kojima se još više posveti Gospodinu. Postavši svećenik, neobičnim se žarom dade na obavljanje svih svećeničkih dužnosti, a osobito propovijedanja. Propovijedi je brižno spremao i učio, pa je ubrzo izišao na glas kao odličan propovjednik, na sve strane tražen i cijenjen. Proslavio se u svojoj redovničkoj družbi i kao revan učitelj novaka, vice-prior i profesor. Njegovi životopisci tvrde da je svaka, povjerena mu, služba bila snažan zov na svetost. Znao je da je svetost ono što naše djelovanje čini vjerodostojnim i uvjerljivim. Želeći svojim dobrim primjerom svijetliti i obogaćivati, trudio se oko svih kreposti. Nijednu nije zanemario. Bio je neobično i duboko pobožan prema Majci Božjoj i sv. Stanislavu, krakovskom biskupu i mučeniku. Na njegov je grob često išao na molitvu. I tu je doživljavao snažan zov na svetost. Iscrpljen radom i pokorama, završio je u bolnici svoj plodni život 3. svibnja 1489. Ušao je u veselje svoga Gospodara, kome je tako vjerno, tako revno služio. Tijelo mu je bilo sahranjeno u Krakovu u crkvi Corpus Domini. Na njegov grob počeše ljudi dolaziti na molitvu, pa se na njegov zagovor dogodiše i brojna uslišanja. Ekshumacija njegovih tjelesnih ostataka izvršena je 3. kolovoza 1639. Sačuvane relikvije bile su položene u novi dragocjeni lijes. Već od XVI. stoljeća životopisci su uz njegovo ime stavljali naslov “blaženi”. Bilo je to s dopuštenjem crkvenih vlasti. Iako službeno nije nikad proglašen blaženim, ipak uživa veliko poštovanje. Zastoj u postupku za njegovu beatifikaciju nastade naročito u prošlom stoljeću zbog političkih nemira u njegovoj domovini Poljskoj. Iako ga Enciklopedija svetaca navodi kao blaženika, nema ga u službenom popisu Kongregacije za beatifikacije Božjih slugu i kanonizacije svetaca. Ono što znamo iz njegova života govori jasno u prilog njegove svetosti. On nam može poslužiti kao lijep primjer svijesti da smo kao kršćani pozvani na svetost te da je svetost za nas velika obveza.

Blaženi Edoardo Giuseppe Rosaz (1830-1903)

Rođen 15. veljače 1830. u Susi, u talijanskoj pokrajini Piemontu, ondje je i umro 3. svibnja 1903. Godine 1854. bio je zaređen za svećenika. Kasnije postade katedralni kanonik u Susi, a potom rektor biskupskog sjemeništa. Od g. 1877. pa do smrti bio je ondje i biskupom. Živio je u evanđeoskom siromaštvu podnoseći svaku duhovnu i materijalnu nevolju. U Susi je sagradio tri crkve i jedan starački dom, zatim g. 1874. sirotište. U svrhu karitativne djelatnosti utemeljio je i Družbu trećoredica sv. Franje iz Suse. Družba je raširena po cijelom Piemontu i po Švicarskoj. Za tog kreposnog i aktivnog biskupa pokrenut je g. 1953. postupak za proglašenje blaženim. Okrunjen je uspjehom kad ga je Ivan Pavao II., nalazeći se u njegovu rodnom kraju na ljetnom odmoru, u nedjelju 14. srpnja 1991. proglasio blaženim. Glavne podatke o životu novog blaženika imamo u prikazu isusovca Ferdinanda Baumanna, profesora u Rimu. Napisao ih je za Lexikon für Theologie und Kirche (IX, str. 43).

Paulina Jaricot, časna Božja službenica (1799-1862)

Prvi put se 3. svibnja 1822. sastala skupina laika, koji su sačinjavali “Vijeće proširenja vjere”. Društvo za širenje vjere sljedeće godine potvrdi sam papa Pio VII. Osnovala ga je Paulina Jaricot u želji da molitvom i novčanim prilozima potpomaže misijski rad Crkve. Društvo je danas uključeno u takozvana “Papinska misijska djela”. U nj se može učlaniti svaki vjernik. Papinsko misijsko djelo za širenje vjere brine se za najpotrebnija sredstva za život pojedinih misija. Suradnici u tom djelu mole: Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu sa zazivom: “Sveti Franjo Ksaverski, moli za nas!” Godišnje žrtvuju za misije određeni novčani prilog, a kod nas dobivaju misijski informativni list Radosna vijest – besplatno, ako žele pratiti misijske vijesti i informacije.

Upoznajmo začetnicu i osnovateljicu velikog misijskog Djela za širenje vjere, Paulinu Jaricot! Ona se rodila 22. srpnja 1799. kao sedma kćerka u bogatoj uglednoj građanskoj obitelji u Lyonu. Njezin je otac vodio upravu, ili kako bismo se danas izrazili, bio direktor jedne tvornice svile. Svojoj darovitoj kćerki Paulini pružio je odličan odgoj i tako je osposobio za život. Plod je toga odgoja bila izrazito naglašena metodičnost njezina značaja. Ona je sve što je radila i poduzimala činila planski, sređeno, po metodi.

Na Paulinu je prilično utjecao i njezin stariji brat Fileas, koji se spremao na svećeništvo i pokazivao veliko zanimanje za misijske probleme i potrebe Crkve. Od g. 1816. Paulina doživljava pravo obraćenje u svom životu, jer je od toga vremena počela provoditi veoma ozbiljan duhovni život. G. 1819., slušajući propovijed oca Würtza, još se više zagrijala za misije i tako se u njoj rodila misao o osnutku jedne organizacije za širenje vjere.

U svome pismu velečasnom Girodonu 1858. pisala je o tome ovo: “Jedne večeri, dok su se moji roditelji zabavljali, sjedila sam uz kamin i molila za Božju pomoć. Radilo se o planu što sam ga željela ostvariti. Misao o osnutku Društva za širenje vjere bila mi je u duši posve jasna i shvatila sam kako mi je očito s kakvom bi lakoćom svaki član moje okoline mogao skupiti svakog tjedna po novčić od 10 osoba, uključivši i sebe, a sve to za proširenje vjere. S vremenom sam shvatila shodnost da se između osoba izabiru prikladnije, koje ulijevaju veće pouzdanje, a mogle bi stajati na čelu pojedinih skupina za skupljanje priloga. Sve njih bi se moglo organizirati u jednu zajedničku središnjicu. U strahu da ne bih zaboravila taj sustav organizacije, odmah sam ga zapisala. Čudila sam se kako je lak i jednostavan i kako ta misao nije došla prije svima drugima na pamet negoli meni.”

Paulina Jaricot nije začetnica samo Društva za širenje vjere. God. 1826. organizirala je društvo Žive krunice, a god. 1831. bacila je u svijet ideju o Marijinim kćerima, to jest redovnicama, bez uniforme, koje će se posvema predati apostolskim i karitativnim djelima. Na taj je način gotovo 100 godina prije postala prethodnica takozvanih svjetovnih instituta.

Paulina Jaricot, tvorničarova kćerka, bila je uistinu osjetljiva i za probleme radničkoga svijeta, proletarijata, koji se baš tada razvojem industrije sve više umnažao. U želji da mu pomogne, osnovala je godine 1845. Djelo radnicâ. Čak joj je pošlo za rukom organizirati tvornicu koja doskora postade uzorom ostalima. Sva dobit od tvornice morala je ići radnicima i djelima njima posvećenima. Takvo nešto u ono doba bilo je nečuveno, a prelazilo je i njezine sile pa ju je neki poslovni čovjek grdno prevario i djelo propade. No s njim ne propade njezina zasluga i želja da pomogne onima koji su bili izrabljivani.

Doživjevši razočaranje i nerazumijevanje u tom društvenom pothvatu, napuštena od ljudi, još se više utjecala Bogu i kod njega nalazila okrepu i utočište. Neusporedivog vođu imala je u svetom arškom župniku Ivanu Vianneyu, koji je bio kućni prijatelj obitelji Jaricot i zalazio k njoj u Lyon. Za vrijeme jednog hodočašća u Ars g. 1859. – bila je to godina svečeve smrti – dobila je od njega na dar malo raspelo, na kojem bijahu urezane ove riječi: “Imaj Boga za svjedoka, Isusa Krista kao uzor, Mariju kao pomoćnicu, a zatim ništa drugo osim ljubavi i žrtve!” Paulina je mnogo držala do tog lijepog dara i još ljepše njegove poruke.

Nekoć bogata, umrla je siromašna, nalazeći se na popisu gradskih siromaha. No, svi su je zbog njezina života i djela poštivali. Dan smrti pao je na 9. siječnja u osmini Bogojavljenja g. 1862. Postupak za njezino proglašenje blaženom uveden je 10. lipnja 1930., a 25. veljače 1963. proglašen je službeno herojski stupanj njezinih kreposti.

U Lyonu bila je god. 1972. svečana proslava 150. obljetnice postanka Društva za širenje vjere. Predsjedao joj je kardinal prefekt Zbora za evangelizaciju narodâ. Za tu značajnu proslavu izabran je rodni grad Pauline Jaricot, u kojem ona osnova veliko djelo za proširenje Božjega kraljevstva, što i danas plodonosno djeluje. Današnji dan smatra se rođendanom toga velikoga djela, a to je i razlog što njegovu utemeljiteljicu baš danas uvrstismo u niz duhovnih velikana s kojima želimo provesti mjesec svibanj.

Papinska su misijska djela: Djelo za širenje vjere, Djelo sv. Petra apostola za domaći kler, službeno tijelo Crkve, koje potiče katolike cijelog svijeta na svestranu misijsku suradnju i skuplja prinose koje Papa dijeli prema potrebama svih misija. “Papinska misijska djela ostvaruju jedinstvenu suradnju s Vrhovnim svećenikom, odgovornim Ocem cijele misijske Crkve” (Pavao VI.).

2. svibnja

Sveti Atanazije, biskup i crkveni naučitelj (295-373)

Atanazije je rođen u Egiptu, vjerojatno u tadašnjem glavnom gradu Aleksandriji i to oko 295. godine, dakle dok su još trajala progonstva kršćana. Zanesen kršćanskim asketskim idealima Atanazije je još kao mladić otišao u pustinju gdje je bio učenik sv. Antuna pustinjaka. Atanazijev će se teološki talent razviti za arijanske krize. Arije je bio svećenika koji je nijekao Kristovo božanstvo. Atanazije je znao da ako Krist nije Bog onda je kršćanstvo, ma kako lijepo bilo, samo ljudskoga a ne božanskog porijekla. Atanazije prati svog biskupa na I. opći sabor u Niceji gdje je bilo osuđeno arijanstvo i proglašen pravovjerni nauk o istobitnosti Sina s Ocem. Arijeva osuda na saboru nije još značila i kraj arijanstva jer će se glavna borba voditi tek kasnije. U tu će borbu Atanazije uložiti sve svoje sile, dosljednost i nepomirljivost sa zabludom i tako postati jednim od najsjajnijih likova crkvene povijesti. Aleksandrijski biskup Aleksandar umro je 17. travnja 328. a naslijedit će ga u službi Atanazije. Puk ga je primio s oduševljenjem, veličajući ga kao “vjerodostojnog kršćanina, asketu i pravog biskupa”. Kao biskup morao je mnogo trpjeti. Bio je klevetan, proganjan: četiri puta prognan iz svoje biskupije. No, svojim je spisima i govorima branio pravovjeran nauk spreman za njega žrtvovati i vlastiti život. Umro je u noći između 2. i 3. svibnja 373. naravnom smrću.

Opširnije Sveti Atanazije, biskup i crkveni naučitelj (295-373)

Teško je dostojno, a u isto vrijeme i iscrpno, prikazati jednu duhovnu veličinu. To pogotovo vrijedi za sv. Atanazija, prvoborca pravovjerja u doba arijanizma, kad je aleksandrijski svećenik Arije zanijekao Kristovo božanstvo i time dirnuo u srž i žilu kucavicu kršćanskog nauka. S Kristovim božanstvom kršćanstvo stoji ili bez njega pada. Ako Krist nije Bog, onda je i kršćanstvo, kakogod bilo lijepo i uzvišeno, samo ljudskoga, a ne božanskoga podrijetla. To je dobro shvatio sv. Atanazije, a posljedica je bila onakva neusporediva borbenost za istobitnost Kristove s Očevom naravi. Upoznajmo toga borca za Kristovo božanstvo, koga mnogi pisci nazivaju “stupom Crkve”, a popularni Hünermann “aleksandrijskim svjetionikom”. Atanazije se rodio u Egiptu, veoma vjerojatno u tadašnjem glavnom egipatskom gradu Aleksandriji, i to oko g. 295., dakle, dok su još trajala progonstva kršćana i dok se borba za Krista bila mučeničkom krvlju. Njegovo grčko ime svjedoči da su mu roditelji bili grčkoga podrijetla. Iz jednog govora sv. Grgura Nazijanskoga “u pohvalu blaženoga Atanazija” doznajemo da je bio brižno odgajan. Izobražen u bogatoj helenističkoj kulturi, koju je spojio s elementima egipatske – dobro je govorio i pisao i koptski, dakle, egipatski – postat će nositeljem kršćanske teologije vrhunskog dometa, osobito na području kristologije. Zanesen kršćanskim asketskim idealima Atanazije je još kao mladić otišao u pustinju, gdje je bio učenik sv. Antuna, pustinjaka, čiji će životopis kasnije napisati i tako postati jednim od prvih i najslavnijih hagiografa. Vjerojatno je već u to vrijeme napisao dva svoja značajna djela: Govor protiv pogana i O utjelovljenju Riječi. U prvom podvrgava oštroj kritici mnogoboštvo te pobija idolopoklonstvo. U drugom, većem i značajnijem djelu, razvija već visoku teologiju dokazujući mogućnost i nužnost Božjeg utjelovljenja te smrti Isusa Krista, pobijajući razne prigovore tom nauku, koji su ponajviše dolazili od Židova. Atanazijev će se teološki talent razviti za arijanske krize. Kad je aleksandrijski svećenik Arije u svojoj crkvi Baucalis počeo naučavati svoju protutrojstvenu herezu, koja Božju Riječ svodi na puko stvorenje, koje je Otac pobožanstvenio, Atanazije, još đakon i tajnik biskupa Aleksandra, upozorava na opasnu herezu i hvata se s njome u koštac. Vjerojatno je on sam bio sastavljač pisma svoga biskupa u kojem taj sve biskupe Istoka i papu, svetog Silvestra, obavještava o Arijevoj zabludi i osudi njegova nauka. Atanazije prati svoga biskupa na I. opći sabor u Niceju, gdje je bilo osuđeno arijanstvo i proglašen pravovjeran nauk o istobitnosti Sina s Ocem. Arijeva osuda na saboru nije još značila i kraj arijanstva jer će se glavna borba tek kasnije voditi. U tu će borbu Atanazije uložiti sve svoje sile, svu svoju energiju, dosljednost, nepomirljivost sa zabludom i tako postati jednim od najsjajnijih likova crkvene povijesti. Aleksandrijski biskup Aleksandar umro je 17. travnja 328., a naslijedit će ga u službi Atanazije. Puk ga je primio s oduševljenjem, veličajući ga kao “vjerodostojnog kršćanina, asketu i pravog biskupa”. On je obilazio svoju prostranu biskupiju koja je obuhvaćala golemi prostor sve do Assuana u Tebaidi. Kao biskup morao je mnogo trpjeti. Bio je klevetan, proganjan: četiri puta prognan iz svoje biskupije. No, svojim je spisima i govorima branio pravovjeran nauk spreman za njega sve žrtvovati pa ako ustreba i život. Umro je ipak u noći između 2. i 3. svibnja 373. naravnom smrću predavši svoju “veliku i apostolsku dušu” Bogu, kako o njemu reče sv. Bazilije. Od pisanih su mu djela naročito spomena vrijedna još ova: Govori protiv arijanaca, Izlaganje vjere, O dekretima Nicejskoga sabora, Povijest arijanstva. Njegov pak životopis sv. Antuna, pustinjaka, postade uzorom srednjovjekovne hagiografije. Da od Atanazijeve misli okusimo bar nešto, evo jedan mali izvadak iz njegova Govora protiv arijanaca: “Jednostavno stvoreno biće ne može združiti s Bogom druga stvorena bića, jer samo upotrebljava pomoć da bi se s njim združilo. Dio stvorenja ne može donijeti spasenje ostalim dijelovima, kad je i samo potrebno otkupljenja. Zato je Bog poslao svoga vlastitoga Sina. Taj Sin postade Sin čovječji te uze stvoreno tijelo. Svi su ljudi bili podvrgnuti zakonu smrti. Odsada je odluka o osudi izvršena, jer su u Kristu svi umrli. Ali u isto vrijeme po njemu svi odriješeni od grijeha i njegova prokletstva…” Sv. Atanazije, vatreni borac božanske naravi u Kristu, silno naglašava i ulogu njegove ljudske naravi, njegova tijela kao sastavnoga dijela one sudbonosne uzajamnosti između Krista i nas. Mi smo s njim “sutjelesni” i “sustvarni”. Tijelo je bilo u prvom redu prostor, u kojem se u čovjeku nastanio grijeh. Božja Riječ, uzevši tijelo, iskorijenit će grijeh. “Kad je odstranio tjelesna djela, sve nas je oslobodio, jer smo s njim u istom tijelu. I od tada smo združeni i s Riječju.” Sv. Atanazije smatra da na vezu između Krista i nas valja gledati kao na nešto fizičko, a ne samo moralno. “Riječ je postala čovjek, da bi pridobila sebi jednake. Uzela si je tijelo slično našemu. Tako se sa svime što je u njoj ljudsko postavila kao temelj, na koji smo mi postavljeni kao neki dragocjeni kamenovi, da sačinjavamo hram u kojem prebiva Duh Sveti…” Sveti Atanazije često ponavlja tvrdnju da smo Božji hram, a time želi izraziti onu uzanu nazočnost “božanskoga” u nama, što je posljedica utjelovljenja Sina Božjega i pashalne tajne. Mi smo ipak samo pobožanstvenjeni, a ne Božje naravi kao što je Sin. Mi smo dionici Božje naravi, a on je sama božanska narav. “Atanazije je sam sebe stopio s Božjom stvari tako snažno da je sve žrtvovao, sve pretrpio. Kušnje su ga pročišćavale i poučavale da šuteći trpi. Atanazije je svoje ljudske nedostatke iskupio svojim životom, jer čitav njegov život bijaše ispovijedanje vjere” (A. Hamman). Dobro je da od toga diva vjere i mi što naučimo. A to neka bude svestrano životno, svakidašnje zalaganje za ono što vjerujemo. Našu vjeru mora pratiti čitav naš život, jer vjera traži čitava čovjeka. 01. svibnj

01. svibnj

SVETI JOSIP RADNIK

Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan “koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik”. Godine 1889. tzv. Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries, te u njoj “radnike i sve ljude skromnih životnih prilika ‘upućuje na sv. Josipa’ kao uzor i primjer za nasljedovanje”. Sveto pismo Novog zavjeta samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje. Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimaju. Ne navodi nam također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskog radnika najviše uzdiže i usavršuje. On radeći “pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli”.

Opširnije

Sveti Josip Radnik

Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan “koji si je svijet rada izabrao kao svoj praznik”. Godine 1889. takozvana Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries te u njoj “radnike i sve ljude skromnih životnih prilika ‘upućuje na sv. Josipa’ kao uzor i primjer za nasljedovanje”. Sveto pismo Novog zavjeta samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje. To je u Matejevu evanđelju, gdje se opisuje Isusov povratak u Nazaret. “Dođe u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: ‘Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin'” (Mt 13,54). Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimanju. Ne navodi nam također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Jer je bio tesar, na prvi pogled može se činiti da je posve opravdano njegovo patronatstvo nad radnicima. Kažem na prvi pogled jer se, na primjer, u Svetom pismu o sv. Pavlu govori kao o manualnom radniku na 7 mjesta. On sam piše “da se mučio dan i noć” (usp. 1 Sol 2,9). Pa ipak Crkva ne postavlja svetog Pavla već sv. Josipa za uzor radnikâ. A dok to čini, onda želi reći da Josipovo svakidašnje poslovanje i njegov rad nije bio samo čisto naprezanje, već spremnost služenja u vjernoj poslušnosti tajni utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja. A to bi morao biti smisao rada svakoga kršćanskoga djelatnika. Rad bi morao biti apostolska služba, suradnja s Kristom na djelu spasenja. I ako je jedan stari kršćanski pisac – Pseudo-Dionizije – zapisao “da je od svih božanskih djela najbožanskije surađivanje s Bogom na spasenju duša”, onda i rad kršćanskog radnika, stavljen u službu spasenja, poprima božanske razmjere. Kad je, dakle, Pio XII. uvodio blagdan sv. Josipa Radnika, mislio je na “tiho i vjerno posvećivanje svakidašnjega rada”, kako je to činio taj najveći šutljivac – sveti Josip, a ujedno svetac koga jedino nadvisuje Bogomajka Marija. Njega Pio XII. nije oklijevao nazvati “najčistijim, najsvetijim, najuzvišenijim od svih Božjih stvorova”. Taj, dakle, div među svecima i duhovnim velikanima bijaše po zanimanju samo “tesar” – drvodjelja, radnik. Marksistička ideologija uzdiže radnika te misli da ona jedina promiče njegovo uzdignuće. No, davno prije Marxa radnik je u kršćanstvu bio častan ponajprije po Kristu koji je radio i tako posvetio rad, a onda po onima koji su njemu bili najbliže: Marija i Josip, a bijahu radnici, ljudi koji su u trudu pribavljali svakidašnji skroman kruh. Opravdano je boriti se za radnikova prava, ali ne samo za njegova, već za prava svakoga čovjeka. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskoga radnika najviše uzdiže i usavršuje. On radeći “pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli” (usp. Pastoralnu uredbu II. vatikanskog sabora Radost i nada, br. 34). Jedna je od velikih zasluga pokojnoga đakovačkoga biskupa Stjepana Bäuerleina bila osnivanje novih župa po gradovima koji su rasli. Zanimljivo je da je u radničkim središtima svoje biskupije osnovao 4 nove župe i posvetio ih sv. Josipu Radniku. To su župe u Belišću, Borovu, Osijeku i Slavonskom Brodu. U zagrebačkoj nadbiskupiji u Novome Virju bila je posvećena župna crkva sv. Josipu Radniku. Kod posvete te crkve nadbiskup Kuharić je rekao: “Sveta ova crkva posvećena je sv. Josipu Radniku, hranitelju Isusovu, koji je imao tu čast i tu milost da je Bog, kada je postao čovjekom, našim subratom, i kad je Bog htio živjeti naš ljudski život, rodivši se kao čovjek od djevičanske majke, Presvete Djevice Marije, da je htio živjeti taj ljudski život uz svoga poočima, hranitelja, radnika, koji ga je othranjivao žuljevima svojih ruku i blagoslovom svoga rada. Stoga ja, draga moja braćo i sestre, na ovaj oltar donosim vaš rad, vaše žuljeve, vaš znoj, koji zalijeva ova polja da bi iz njih izniknuo svagdašnji kruh. Stavljam na ovaj oltar i patnje svih onih koji imaju bilo kakvu patnju. Nju stavljam da bude sjedinjena s Kristovom žrtvom i tako iz ljubavi i sa strpljivošću podnesena da bi dala blagoslov za duhovni rad ove župe, za duhovni rad ove župne obitelji u vjeri, nadi i ljubavi.” U Karlovcu-Dubovcu zaslugom revnog župnika Marijana Radanovića podignuta je također nova moderna crkva sv. Josipu. I tako je sveti Josip ušao među naš radni svijet. On tome svijetu svojim primjerom može mnogo toga reći, može mu služiti kao trajno nadahnuće kako da se odnosi prema obitelji, prema svojim svakidašnjim dužnostima.

RAZRADA

POKROVITELJ CRKVE

8. prosinca 1870. je sveti Josip svečano proglašen pokroviteljem cijele Crkve. Za to je pokroviteljstvo govorilo više vidova uloge koju je on igrao u svojem zemaljskom životu. Bitni su, naime, Josipovi naslovi: Marijin suprug, Isusov otac i glavar svete obitelji. Kao glava svete obitelji Josip ima također pravo da sudjeluje i u upravljanju ogromnom obitelji koju čini Crkva. Radi se, dakako, o mnogo većoj obitelji, ali koja mora nasljedovati nazaretsku, živeći od povezanosti s Kristom. Po dostojanstvu mnogo niži od Marije i Isusa, ipak je baš Josip bio zadužen da vodi onaj dom. Drugo mjesto koje zauzima u odnosu prema Spasitelju i Djevici, ni sada ga ne priječe da nastavlja svoju pokroviteljsku ulogu prema Crkvi, kojoj pomaže da ide pravo prema cilju.Svojstva koja su mu bila darovana da je bio u stanju voditi svetu obitelj upotrebljava on i u sadašnjoj svojoj zadaći. Josip tu može posebno uložiti svoju mudrost i svoju očinsku dobrotu. Znamo da je on u Nazaretu, pa i u očima djeteta Isusa, bio namjesnik nebeskog Oca. To predpostavlja da je Otac bio Josipovu dušu oblikovao još više na svoju sliku i da je taj utisnuti lik s njega na neki način odsijevao. Isus je bio sretan kad je u Josipovu očinskom licu mogao gledati taj Očev odraz. Prilike u kojima je Josip bio proglašen pokroviteljem Crkve bile su teške i presudne. Bilo je to u času kada je papa bio lišen pokrajine koje su kroz stoljeća tvorile papinsku državu. Kad Duh Sveti nadahnjuje glavara Crkve, kao u slučaju ovog proglašenja za pokrovitelja, onda njegove namjere sežu dalje od papinih misli u tom času. A Josip se zaista čini tako prikladnim pokroviteljem kršćanskog jedinstva! On je vodio svetu obitelj u duhu potpune sloge pa sigurno želi da taj isti duh vlada i u Crkvi.. Ta je činjenica i nadahnula papu Ivana XXIII. Kad je odlučio da II. vatikanski sabor stavi pod okrilje svetog Josipa. Prema tome, suvremena Crkva može s potpunim pravom očekivati posebnu Josipovu pomoć u svojim nastojanjima oko sjedinjenja svih kršćana. Josip će, nadajmo se, poticati duhove da budu sve pomirljiviji i da se srca jedna drugima jače otvore u zajedništvu iste vjere i ljubavi.On će kršćanima pomoći da zaboravljaju prošle pogreške i neshvaćanja te da ubuduće ne teže ni za čim koliko za jednodušnim prianjanjem uz Krista koji svoje bivanje nastavlja u svojem tajanstvenom tijelu.

ČISTO SRCE

U Josipovoj čistoči krije se velika tajna milosti. Budući je djevičanski suprug Marijin primio izvanrednu milost, koja ga je učinila sposobnim da bude posvema čist srcem i svim svojim vladanjem. Josip nije nikada povrijedio tako čiste osjećaje Djevice ni najmanjom neobzirnošću. Ponašao se prema njoj kao prema osobi koja je Bogu sasma posvećena. Josip i Marija su opet našli onu iskonsku čistoću pogleda kojim su se promatrali muž i žena. Nisu im smetale neuredne želje tijela koje su se bunile protiv duha. U njihovu je životu tijelo opet poprimilo svoju pravu ulogu i služilo da se skroza nj može održavati ljepota duše. Josip se divio ljepoti Marijina djevičanstva i glavna mu je briga bila da tu ljepotu poštuje.Od prvog je susreta s Marijom shvatio: ako hoće živjeti u njezinu društvu, mora ustrajati u djevičanskoj čistoći i to ga je spoznanje oduševljavalo. Kad mu je anđeo naručio da uzme Mariju k sebi kao ženu, bilo mu je još očitije da njihova veza odgovara Božjoj volji. I zaista se Josip nije prevario u onome što je očekivao od njihova vjenčanja. Naprotiv, stvarnost mu jenadilazila nadu. Djevičanska ljubav lakše čuva svoj prvotni žar. Ne poznaje osvrnuča i ne prepušta se traženju manje plemenitih zadovoljstava. Tijelo može biti uzrokom prijevare i obmane. Kad je Josip ostao iznad tih podzemnih požuda, koje mogu ometati ili čak ugušiti pravu ljubav, znao je sačuvati i umnožavati sreću sve čvršće veze njihovih duša. Josipovo očinstvo pokazuje da svaka žrtva srca prima od Boga očinstvo višega reda i da oni koji znaju sebi nametnuti i tako veliko odricanje nefaljeno dobivaju mnogo veće plodove.Ujedno nam svjedoči: što je neko srce čišće, to je i sposobnije za prisnu očinsku ljubav, sličniju ljubavi nebeskog Oca.

MUDAR DUH

Jednostavnost Josipove duše nije značila da onnije dio sposoban osjetiti složena pitanja i poteškoće s kojima se u životu suočio. Znao im je otvoreno pristupiti i razborito ih rješavati. Jednostavan pogled kojim je promatrao sve oko sebe bio je jedan od znakova njegove mudrosti. Josip je morao paziti na sve, pa i na najmanje potrebe Marije i Isusa te svoju malu zajednicu tako voditi da svoj život ispreslete s njihovim i da im svima bude što bolje. Još više, trebao je pripremiti onoga koji će se u svijetu objaviti kao najmudriji Učitelj. Duh Sveti, koji će u Kristovu pripovjedanju otkriti svoju prisutnost i svoje djelovanje, najprije je odgojio Josipovu dušu zajedno s Marijinom i ulio u njih mudrost koja je Isusu pomogla u pripravi na naviještanje što će ga saopčiti čovječanstvu. Iako je Josip učio dijete kako će pozorno opažati sve oko sebe i na nj utjecati svojim uravnoteženim sudovima, brzo je upoznao koliko ga je nadvisila mudrost koja se u dječaku sve više pojavljivala. Evanđeoski nam izvještaj daje naslutiti divljenje Marije i Josipa nad razvojem te mudrosti. Skromnost i skrivena Josipova mudrost uvelike se iskazala kad se znao prilagoditi neizmjernom otajstvu kojemu je bio svjedokom. Njegova je mudrost, sva nadahnuta od Boga, bila u stanju prihvatiti sve sto je u božanskom planu spasenja bilo začudo i ujedno vrijedno divljenja.

ČOVJEK ŠUTNJE

Kad evanđelje toliko šuti o Josipu i o njemu nam pripovjeda samo ono što je najvažnije u vezi s Isusovim rođenjem i djetinjstvom, time se slaže s glavnim potezom njegove ličnosti: Josip je bio čovjek šutnje. Značajna je činjenica da ne znamo ni jedne jedine riječi koju je on izgovorio. Od Marije imamo nekoliko kratkih izreka, punih značenja. Evanđelje nam ne kaže da je Josip ikada otvorio usta, a sve što nam govori upućuje nas da mislimo kako se on redovito šutći povlačio u se i kao a je nestajao. U šutnji je podnosio muku koju mu je prouzrokovalo opažanje da Marija čeka sina. Nije bio od onih koji traže da se odmah riješi svojih muka, pripovjedajući ih drugima. Šutnjom, punom vjere i poučljivosti, primio je objavu o Isusovu čudesnom začeću i poziv da se ponaša kao otac tog djeteta. Ništa nije odgovorio anđelu kada mu je donio tu neobičnu poruku. Ili , bolje, njegov se odgovor sastojao u tome da je odmah izvršio ono što je Božji glasnik od njega tražio. Josip, čovjek šutnje, živa je pouka i primjer za naše doba i za naš svijet. Bez sumnje je šutnja vrednota za svako vrijeme. No našeje doba obilježeno silnom bukom i bujicom riječi, osobito zbog nasretka tehničkog obavještavanja. Svijet bi se dakle trebao na Josipovu primjeru uvjeriti kako je šutnja znak i izvor životne snage i duhovnih vrednota. Taj je čovjek tako malo govorio da bi mogao bistrije misliti; gledao je i zapažao slobodnijim duhom. Šutlja je očitovanje onoga što je u našem biću neizrecivo i ne može se pretoriti u riječi. Josip može ljude naučiti da šute kako bi znali više ljubiti.

SIROMAH

Zanat kojim se bavio seoski tesar daje nam naslutiti da Josip sigurno nije bio bogat. Evanđelje nam određenije označuje njegovo siromaštvo kad nam pripovjeda da je u hramu prikazao dvije grlice ili dva golubića, dok su bogati prinosili janje. Više nego siromaštvom svoga zvanja Josip je živio siromašnim duhom. Shvatio je nadnaravni smisao svog siromaštva. Siromaštvo ga je oslobađalo požude koja mnoge ljude šalje upotjeru za novcem i svakom mogućom udobnošću. Josip se dokopao nebeskog kraljevstva na sasma osebujan način. To se kraljevstvo sastoji u Božjoj baštini. Bog mu je izručio najdraže što je imao , vlastitog Sina. Primit će Božju baštinu, to je plaća za siromaštvo. Ta plaća, koja bi se inače mogla smatrati samo slikom ili znakom, u Josipovom je životu postala prava stvarnost. Siromaško veselje što ga je Josip osjećao kad nije bio navezan na zemlju, još mu se više učvrstilo srećom kada je svojim ljudskim rukama smio grliti dijete koje je pravi Bog.

JOSIPOVA SMRT

Evanđelje nam ne spominje Josipovu smrt, kao što nam ništa ne kaže ni o smrti Marije. Dakle ne znamo ni dana ni okolnosti njegove smrti. Ipak možemoiz raznih evanđeoskih izreka zaključiti da je Josip umro prije nego je Isus nastupio svoj javni život. Josipa nije blo ni u zajednici koja je u dvorani posljednje večere čekele dolazak Duha Svetoga. Mi kršćani s pravom zazivamo Josipa za milost da nam smrt bude slična njegovoj, a osobito da nas tada okruže Djevica i Krist. No da zaista tako bude, Josip nas upućuje da svoj život provodimo u sdračnoj vezi sa Spasiteljem i s njegovom majkom. Oni koji poput Josipa žive sjedinjeni s Isusom i s Marijom, u tom društvu također i umiru.

ZAKLJUČAK

Jako me se dojmio život svetog Josipa. Mnogo novih podataka sam saznala o njemu. Zadivila sam se njegovim postupcima. Josip se brinuo o svojoj obitelji, podržavao Mariju i Isusa na njihovom životnom putu. Uživao je gledajući i sudjelujući u odrastanju Isusa koji mu je pomagao u obavljanju tesarskih poslova. Bio je izniman čovjek, jedinstven u svakom pogledu. Sve prepreke koje mu je život nametnuo prihvaćao je bez prigovora. Imao je tu čast da bude otac i odgajatelj zajedno sa Marijom Isusu. Josip je vrlo brižan i pažljiv prema Mariji.Nosio je teret siromašstva na svojim leđima. Bio je čovjek šutnje i mudra duha koji mu je podario Duh Sveti.Vjerno je izvršavao svaku zapovjed koju mu je anđeo zadao. Imao je čisto srce i jednostavnu dušu.Nije se isticao previše i nema nekih značajnijih podataka o njemu. Josip je bio pravednik i čovjek nade. O njegovoj smrti se ne zna gotovo ništa, ali se predpostavlja da je umro prije Isusovog javnog nastupanja pred narodom. Papa XXIII. Ga je proglasio pokroviteljem cijele Crkve. Mislim da bi sveti Josip trebao biti primjer svima nama. Obitelj kakva je njegova bila uzor je mnogima. Zaštitnik je obitelji i radnika. Iz njegova života uviđamo da ćemo za sve neprilike koje nas brinu na ovom zemaljskom putu dobiti vječnu nagradu na nebu. Svetog Josipa trebamo moliti da nam smrt bude kao što je njegova bila.Da nas u zadnjim trenutcima okružuju Djevica Marija i Isus Krist, kao što su i njega. Da bismo uspjeli to ostvariti trebamo se više truditi na razvoju duhovnog života, a ne samo materijalnog jer materijalne stvari za razliku od duhovnih koje ostaju zauvijek, nećemo moći ponijeti sa sobom kada krenemo prema savršenstvu koje nas čeka na nebu. U viječnom zajedništvu s Bogom, Djevicom Marijom i Isusom. Na to trebamo misliti već sada, jer ne znamo što nas čeka sutra i koliko još imamo vremena da počmemo ispravljati pogreške.

Hrvatsko kulturno –umjetničko društvo

Komušina Škofja Loka i

Hrvatski Kulturni Dom Studenci

skupa organiziraju

NARODNO SIJELO I ŠEGE NAŠEG KRAJA

U Škofja Loki, dvorana HKUD-a Komušina 12.03.2011 sa

početkom u 18 h.

Nastupaju:  izvorna grupa »IZVOR BOSNE«

MARKO JURKIĆ

I DRUGA IZNENAĐENJA

Ulaz je samo    DOBRO RASPOLOŽENJE,  VEDRO LICE,

PRAZAN STOMAK  I  ŽEDNA DUŠA

Da biste izblegli gužvu na ulazu i obezbijedili sebi mjesto uz furnu predlažemo da se na ovaj događaj spremate već danas.

Ne zaboravite upisati u podsjetnik i unijeti koordinate u GARMINA.

Gostitelji ćemo se pobrinuti, da se na ovom sijelu nađe za svakog od gostiju ponešto pa zato »NAVALI NARODE« mi smo spremni.

SVETAC DANA

28. veljače

Sveti Roman, opat († oko 465)

Read more

31. prosinac 2009.

Sv. Silvester, Papa (+ 335)

Read more